Kao iz bajke. Sintagma koja najtočnije opisuje dosadašnje NBA doigravanje. Bajke su mučne, pokvarene, strašne i krvoločne priče koje iskrivljuju ljudsku psihu govoreći o iskrivljenoj ljudskoj psihi. Nakinđurene vještice koje miješaju otrove, debele maćehe koje snivaju o čedomorstvu, vukovi koji proždiru obitelji, očevi koji ostavljaju djecu u šumi zato jer ih nemaju čime hraniti… Znate li da u originalnoj Crvenkapici vuk natjera maloljetnicu da polako skine komad po komad odjeće sa svog tijela, koristeći taj erotični striptiz kao aperitiv pred mljevenje ljudskog mesa očnjacima? Bajke su mučne i strašne. NBA doigravanje je ove sezone bilo mučno i strašno.
Ne samo da su koljena propadala, kukovi se gnječili, šake šivale, leđa popuštala i patele raspadale nego je i igra bila mučna. Katastrofična. Gotovo pa negledljiva.
U redu, nije baš sve tako crno. Trebali bi, baš kao u bajci, upotrijebiti čarobno zrcalo. Zrcalo koje iskrivljuje sliku. Istok je bio mučan i strašan i negledljiv, dok je Zapad bio raspjevan i raskošan i perolagan, sa flowom boljim od Jay-Z-ja. Kada uzmemo u obzir da su u finale Istoka ušle dvije defanzivne tvrđave, a na Zapadu dva ofenzivna razarača magično ćemo zrcalo upotrijebiti još jednom.
ISTOK
Miami Heat – Boston Celtics
Miami Heat možda nisu osvojili naslov, možda ga neće osvojiti ove godine, ali svejedno moraju biti oduševljeni sezonom koja je u tijeku nakon što su prošli u konferencijsko finale. Ne zato što su se vratili u finale Istoka jer to je, budimo ozbiljni, minimum kojeg je ova momčad morala ostvariti. Ne zato jer su pobijedili borbene Indiana Pacerse jer je to, budimo ozbiljni, ekipa kojoj nedostaje jedan kvalitetan dribler i bar dvije godine iskustva za ozbiljne rezultate. Ne. Oni moraju biti oduševljeni zato što su LeBron i Wade, po prvi puta u dvije sezone, pokazali da mogu igrati zajedno, ne, ne samo igrati zajedno, nego se hraniti izmjenom energije i ideja i napredovati zahvaljujući toj izmjeni.
Dwyane i James su do serije s Pacersima izgledali kao uigrani tandem samo dok su bezglavo jurcali u kontranapade – kada su igrali halfcourt košarku lopta bi umirala od driblanja, a većina igrača bi se svela na nezainteresirane promatrače koji su bili statičniji od pratećih bendova na Eurosongu u osamdesetima. Nakon ozljede Bosha, nakon 1 – 2 u seriji s Indianom, nakon što je Wade odigrao četiri očajne utakmice tražeći kako da se uklopi u momčad koja je nekoć pripadala samo njemu, nakon male košarkaške kalvarije sve je kliknulo. Klik. Zupčanici su sjeli u ležajeve i stroj je proradio. Heat je u zadnje dvije utakmice serije izgledao dobro. Jebeno dobro. Ana-Sasso-izlazi-iz-mora-s-ukrućenim-bradavicama dobro.
Prije nego potvrde povratnu kartu u veliko finale morat će se pozabaviti saosakaćenom momčadi Celticsa koja je na jedvite jade pobijedila borbene i ograničene Sixerse. U završnim trenucima sedme utakmice igrači Bostona su izgledali kao vojnici iz Drugog Hollywoodskog rata – odrpani, iscrpljeni, iznureni naporom kroz kojeg su prošli. Umjesto Enfieldica i Brena iznad glava su držali lopte, umjesto šljemova u rukama su držali trake natopljene znojem, umjesto poderanih uniformi sa njih su visili uprljani bijeli dresovi. Celticsi su izgledali hrabro i ponosno i toliko krepano da je golim okom bilo jasno kako im trebaju dva tjedna odmora iza prve linije fronta. Jebiga, ovo je plejof. Nema odmora. Celticsi će se morati boriti s onim što imaju. A nemaju baš puno.
Avery Bradley je gotov za sezonu. Celticsi su time izgubili čovjeka koji je možda mogao čuvati Wadea bez dupliranja na krilu s kojeg Dwyane zabija najviše poena u punim napadima*. Ray Allen hoda na jednoj nozi i očito je da ne može prolaziti kroz blokove lakoćom koja je obilježila čitavu mu karijeru. Sam si ne može iskreirati šut zbog čega je u seriji sa Sixersima šutirao 26 posto trice (27 posto kroz čitavo doigravanje). Paul Pierce se također pretvorio u jednonogog igrača, no umjesto gležnja njega muči koljeno koje ga je spriječilo da poveže dvije poštene utakmice u doigravanju. Kevin Garnett nije ozlijeđen ali je star i ne može s istim intenzitetom igrati i u napadu i u obrani kao nekad, zbog čega je gotovo u potpunosti odustao od igre leđima. Rajon Rondo je… Rajon Rondo je dokazao, još jednom, po tko zna koji put u zadnje tri godine, da uspjeh Boston Celticsa ovisi o njemu. On je motor momčadi. On je jedini kreator. S ozlijeđenim Pierceom on je jedini čovjek u ekipu koji može stvoriti višak iz driblinga. Problem je što mu čovjek treba oteti familiju, zavezati je konopcem oko bombe iz kućne radinosti i poslati mu ucjenjivačko pismo napisano slovima izrezanim iz Mile i Glorije kako bi ga se prislilo da puca prema košu. Što nije problem kad se Đizs Šatlsvrt otvara za tricu, kad Bass pogađa sa vrha reketa, kad se KG gura u post a Pierce poentira iz svih mogućih kuteva, ali kad ova četvorka ne igra svoju igru onda to postaje ogroman problem.
*Iskreno, svaki puta kada Wade uzme loptu na krilu, okrene se leđima, odribla dva puta, stvori prostor, okrene se licem prema košu i zabije loptu od table ejakuliram. Dwyane je pod stare dane stvorio izuzetno elegantan potez koji bi mu mogao produžiti karijeru jednom kad izgubi prvi korak i sposobnost ulaska u reket.
Što je uostalom riječ koja najbolje opisuje ove Celticse. Puno problema. Previše. Gledajte, ne sumnjam u njihovu borbenost, ne sumnjam u njihovu obranu, ne sumnjam da će Doc složiti najbolju moguću taktiku pred ovu seriju, ne sumnjam u njihovu motiviranost, ne sumnjam čak ni u Piercea koji mrzi Heat iz dubine duše i sigurno će odigrati sjajnu seriju. Ne sumnjam u njihovu kvalitetu. Celticsi su se dokazali. Ova momčad se dokazala. Šampioni su. Ali imaju previše… jebenih… problema. Protiv Miamija kojem se sve poklopilo u zadnje tri kutakmice, protiv Miamija kojem bi se sredinom serije trebao vratiti Chris Bosh, protiv Wadea i LeBrona koji su lanjskim isprašivanjem zdravih Celticsa u drugoj rundi Istoka sa leđa skinuli golemo psihološko breme? Nemaju šanse. Volio bih da imaju, o kako bi volio da imaju, ali bojim se da nemaju. Previše jebenih problema.
Prognoza: Heat iz pet
ZAPAD
San Antonio Spurs – Oklahoma City Thunder
Sjećate se Sonicsa s početka godine? Sjećate se te ružne, mučne, nepokretne, izolacijske košarke? Sjećate se Westbrooka koji dribla 15 sekundi prije nego inicira napad? Sjećate se Duranta kako nepomično čeka loptu? Sjećate se Kendrickovog tijela koje je besciljno lutalo oko obruča, izbezumljeno poput Don Quijotea na izložbi vjetrenjača? Sonicsima se ružna košarka opraštala zato jer su bili bolesno efikasni. Opraštala, opraštala i onda je… nestala. Puf.
Thunder se preobrazio, iz žapca u kraljevića, iz ružnog pačeta u prekrasnog labuda, iz tipične američke štreberice sa debelim cvikerima i masnom kosom u tipičnu američku tijaronoseću buketovitlajuću kraljicu maturalne večeri koja s nestrpljenjem čeka da je kvoterbek srednjoškolske football ekipe razdjeviči po završetku tuluma. Durant se počeo kretati bez lopte, Perkins je počeo postavljati blokove, Ibaka je pronašao šut s poludistance, Wes je naučio rješavati se lopte nakon inicijalne penetracije u reket, a James Harden… Pa, James Harden je postao moj omiljeni NBA igrač koji ne igra za Bullse. Ispada kako je OKC pogodila kada ga je izabrala umjesto Stepha Currya i Tyrekea Evansa. Ispada da im je trebala niža verzija Paula Pierca odnosno sporija verzija Brandona Roya, jedan all-around igrač za kojeg vam se čini da uvijek zaostaje za svima a zapravo je korak ili dva ispred svih.
Oklahoma je protutnjala kroz doigravanje uz samo dva poraza, unatoč tome što su igrali s lanjskim i s preklanjskim prvacima. Thunderove glatke pobjede nisu bile impresivne zbog jačine protivnika nego zbog toga što su serije pokazale kako postoji jasna hijerarhija u momčadi. Westbrook je pokazao da može nositi ekipu i igrati briljantnu košarku samo da bi u završnici prepustio loptu Durantu. Kevin je pokazao kako mu ne treba lopta da bi utjecao na igru sve do zadnjih nekoliko minuta. Harden je pokazao kako posjeduje prekidač ugrađen samo u one posebne igrače koji mogu čas poentirati u nizovima čas razigravati ekipu bez imalo sebičnosti. Sve drugo se posložilo oko ovog trojca, svi igrači su prihvatili svoje uloge, bez imalo gloženja, bez imalo unutarnjih svađa (nakon što se otklonio prijepor oko vođe ekipe na relaciji Wes – Durant), bez pizdarija i medijskog cirkusa kakav prati neke druge momčadi. Ništa čudno. GM Oklahome Sam Presti je stasao unutar sistema San Antonio Spursa, najmomčadskije ekipe od svih NBA momčadi.
I što može napraviti učenik u klasičnom obračunu protiv učitelja? Po onome što smo do sad gledali – ne mnogo. Spursi su pobijedili u 18 uzastopnih utakmica. U posljednjih 35 utakmica imaju 32 pobjede. U gostima imaju omjer 24 – 3 s tim da su dva od ta tri poraza došla kada su igrali bez startera. Njihova tekuća, slobodna, ekstatična igra je stvorena da ubije Sonicse u pojam, što su uostalom pokazali tijekom zadnje dvije sezone. Spursi su slavili iz pet od šest susreta pri čemu su nabili koš razliku od +52 što znači kako su u prosjeku pobjeđivali s 8,6 poena prednosti. Postoji li jedna riječ koja obuhvaća svu ovu dosadnu statistiku? Ajme da, postoji. Dominacija.
Spursi su dominantna momčad. Postali su dominantna momčad sredinom sezone kada su se zakotrljali poput grude snijega u crtićima i počeli gutati protivnike istovremeno postajući sve jači i jači. Dominacija se nastavila u doigravanju u kojem su pomeli Mormonse i Clipperse. Neki će reći kako je Utah prezelena ekipa i bit će u pravu. Drugi će reći kako su se Clippersi raspali zbog Butlerove slomljene ruke, Paulovih problema s kukom i preponama i Griffinove ozljede koljena i bit će u pravu. No svi ti problemi jako malo oduzimaju od pobjeda Spursa koje su postignute glatkom, momčadskom igrom kojom je Gregg Popovich pokazao kako imaginacija i lepršavost mogu postojati unutar jednog naizgled krutog sistema. Spursi igraju košarku za raju, a unatoč tome ili možda baš zbog toga su najefikasnija momčad lige koja neprestano pobjeđuje.
Njihova najveća prednost nad Oklahomom, koja je druga najefikasnija momčad lige, ipak neće biti njihov napad nego njihova obrana koja je ove sezone opravdano pala u drugi plan. Unatoč tome što Spursi više nisu defanzivni giganti kao nekad, što ne igraju catenaccio i ne baziraju svoj napad na Duncanovim outlet dodavanjima nakon još jedne blokade ili krađe oni su i dalje respektabilna obrambena ekipa što se za Oklahomu ne može reći. Okej, Wes je više nego solidan, Shef je gazda, Harden zna odigrati dobro kad je napaljen, Perkinsovo tijelo je preširoko da bi ostalo neprimjetno, a Ibaka nadoknađuje potpuni nedostatak osjećaja za igranje obrane sumanutim brojem blokada, no daleko je to od podmazanog sistema na koji se možete osloniti.
Što je zapravo najveći nedostatak Oklahome u ovoj seriji. Hijerarhija ekipe se napokon izgradila, ali sistema i dalje nema i nekako sumnjam da će ga prosječan trener poput Scotta Brooksa ikada stvoriti. Ekipa mu užasno kasni u defanzivnim rotacijama, kada preuzimaju igrače u tranziciji izgubljeniji su od čitavog glumačkog ansambla iz Losta, a obrana pick ‘n’ rolla je horor kojeg mlađi od 16 godina ne bi smjeli gledati. Oklahoma će imati velike šanse za prolaz ukoliko se bar malo učvrste, ukoliko Brooks shvati da treba igrati s niskom postavom većinu vremena i da Shefolosha nema što raditi na parketu osim ako se na njemu ne nalazi na Ginobili i da Perkins nema što raditi na terenu osim ako se na njemu istovremeno ne nalaze Duncan i Tiago.
Ako ne naprave te promjene Spursi će ih razbiti. Baš kao što su razbili Utah. Baš kao što su razbili Clipperse. Baš kao što su razbili sve momčadi ove sezone. Posljednja ekipa koja je izgledala ovako moćno bili su Celticsi iz 2008. godine.
Osvojili su naslov.
Prognoza: Spursi iz šest
Nakon prve dvije runde omjer pogođenih prognoza je 10/12. Nije loše. Usput budi rečeno, na fejsu je kaos. Ludnica. Svi raspravljaju, svađaju se, komentiraju, divljaju i govore mi da nemam pojma. Pa navratite.
