NBA doigravanje 2012: Konferencijska finala

Kao iz bajke. Sintagma koja najtočnije opisuje dosadašnje NBA doigravanje. Bajke su mučne, pokvarene, strašne i krvoločne priče koje iskrivljuju ljudsku psihu govoreći o iskrivljenoj ljudskoj psihi. Nakinđurene vještice koje miješaju otrove, debele maćehe koje snivaju o čedomorstvu, vukovi koji proždiru obitelji, očevi koji ostavljaju djecu u šumi zato jer ih nemaju čime hraniti… Znate li da u originalnoj Crvenkapici vuk natjera maloljetnicu da polako skine komad po komad odjeće sa svog tijela, koristeći taj erotični striptiz kao aperitiv pred mljevenje ljudskog mesa očnjacima? Bajke su mučne i strašne. NBA doigravanje je ove sezone bilo mučno i strašno.

Ne samo da su koljena propadala, kukovi se gnječili, šake šivale, leđa popuštala i patele raspadale nego je i igra bila mučna. Katastrofična. Gotovo pa negledljiva.

U redu, nije baš sve tako crno. Trebali bi, baš kao u bajci, upotrijebiti čarobno zrcalo. Zrcalo koje iskrivljuje sliku. Istok je bio mučan i strašan i negledljiv, dok je Zapad bio raspjevan i raskošan i perolagan, sa flowom boljim od Jay-Z-ja. Kada uzmemo u obzir da su u finale Istoka ušle dvije defanzivne tvrđave, a na Zapadu dva ofenzivna razarača magično ćemo zrcalo upotrijebiti još jednom.

ISTOK

Miami Heat – Boston Celtics

Miami Heat možda nisu osvojili naslov, možda ga neće osvojiti ove godine, ali svejedno moraju biti oduševljeni sezonom koja je u tijeku nakon što su prošli u konferencijsko finale. Ne zato što su se vratili u finale Istoka jer to je, budimo ozbiljni, minimum kojeg je ova momčad morala ostvariti. Ne zato jer su pobijedili borbene Indiana Pacerse jer je to, budimo ozbiljni, ekipa kojoj nedostaje jedan kvalitetan dribler i bar dvije godine iskustva za ozbiljne rezultate. Ne. Oni moraju biti oduševljeni zato što su LeBron i Wade, po prvi puta u dvije sezone, pokazali da mogu igrati zajedno, ne, ne samo igrati zajedno, nego se hraniti izmjenom energije i ideja i napredovati zahvaljujući toj izmjeni.

Dwyane i James su do serije s Pacersima izgledali kao uigrani tandem samo dok su bezglavo jurcali u kontranapade – kada su igrali halfcourt košarku lopta bi umirala od driblanja, a većina igrača bi se svela na nezainteresirane promatrače koji su bili statičniji od pratećih bendova na Eurosongu u osamdesetima. Nakon ozljede Bosha, nakon 1 – 2 u seriji s Indianom, nakon što je Wade odigrao četiri očajne utakmice tražeći kako da se uklopi u momčad koja je nekoć pripadala samo njemu, nakon male košarkaške kalvarije sve je kliknulo. Klik. Zupčanici su sjeli u ležajeve i stroj je proradio. Heat je u zadnje dvije utakmice serije izgledao dobro. Jebeno dobro. Ana-Sasso-izlazi-iz-mora-s-ukrućenim-bradavicama dobro.

Prije nego potvrde povratnu kartu u veliko finale morat će se pozabaviti saosakaćenom momčadi Celticsa koja je na jedvite jade pobijedila borbene i ograničene Sixerse. U završnim trenucima sedme utakmice igrači Bostona su izgledali kao vojnici iz Drugog Hollywoodskog rata – odrpani, iscrpljeni, iznureni naporom kroz kojeg su prošli. Umjesto Enfieldica i Brena iznad glava su držali lopte, umjesto šljemova u rukama su držali trake natopljene znojem, umjesto poderanih uniformi sa njih su visili uprljani bijeli dresovi. Celticsi su izgledali hrabro i ponosno i toliko krepano da je golim okom bilo jasno kako im trebaju dva tjedna odmora iza prve linije fronta. Jebiga, ovo je plejof. Nema odmora. Celticsi će se morati boriti s onim što imaju. A nemaju baš puno.

Avery Bradley je gotov za sezonu. Celticsi su time izgubili čovjeka koji je možda mogao čuvati Wadea bez dupliranja na krilu s kojeg Dwyane zabija najviše poena u punim napadima*. Ray Allen hoda na jednoj nozi i očito je da ne može prolaziti kroz blokove lakoćom koja je obilježila čitavu mu karijeru. Sam si ne može iskreirati šut zbog čega je u seriji sa Sixersima šutirao 26 posto trice (27 posto kroz čitavo doigravanje). Paul Pierce se također pretvorio u jednonogog igrača, no umjesto gležnja njega muči koljeno koje ga je spriječilo da poveže dvije poštene utakmice u doigravanju. Kevin Garnett nije ozlijeđen ali je star i ne može s istim intenzitetom igrati i u napadu i u obrani kao nekad, zbog čega je gotovo u potpunosti odustao od igre leđima. Rajon Rondo je… Rajon Rondo je dokazao, još jednom, po tko zna koji put u zadnje tri godine, da uspjeh Boston Celticsa ovisi o njemu. On je motor momčadi. On je jedini kreator. S ozlijeđenim Pierceom on je jedini čovjek u ekipu koji može stvoriti višak iz driblinga. Problem je što mu čovjek treba oteti familiju, zavezati je konopcem oko bombe iz kućne radinosti i poslati mu ucjenjivačko pismo napisano slovima izrezanim iz Mile i Glorije kako bi ga se prislilo da puca prema košu. Što nije problem kad se Đizs Šatlsvrt otvara za tricu, kad Bass pogađa sa vrha reketa, kad se KG gura u post a Pierce poentira iz svih mogućih kuteva, ali kad ova četvorka ne igra svoju igru onda to postaje ogroman problem.

*Iskreno, svaki puta kada Wade uzme loptu na krilu, okrene se leđima, odribla dva puta, stvori prostor, okrene se licem prema košu i zabije loptu od table  ejakuliram. Dwyane je pod stare dane stvorio izuzetno elegantan potez koji bi mu mogao produžiti karijeru jednom kad izgubi prvi korak i sposobnost ulaska u reket.

Što je uostalom riječ koja najbolje opisuje ove Celticse. Puno problema. Previše. Gledajte, ne sumnjam u njihovu borbenost, ne sumnjam u njihovu obranu, ne sumnjam da će Doc složiti najbolju moguću taktiku pred ovu seriju, ne sumnjam u njihovu motiviranost, ne sumnjam čak ni u Piercea koji mrzi Heat iz dubine duše i sigurno će odigrati sjajnu seriju. Ne sumnjam u njihovu kvalitetu. Celticsi su se dokazali. Ova momčad se dokazala. Šampioni su. Ali imaju previše… jebenih… problema. Protiv Miamija kojem se sve poklopilo u zadnje tri kutakmice, protiv Miamija kojem bi se sredinom serije trebao vratiti Chris Bosh, protiv Wadea i LeBrona koji su lanjskim isprašivanjem zdravih Celticsa u drugoj rundi Istoka sa leđa skinuli golemo psihološko breme? Nemaju šanse. Volio bih da imaju, o kako bi volio da imaju, ali bojim se da nemaju. Previše jebenih problema.

Prognoza: Heat iz pet

ZAPAD

San Antonio Spurs – Oklahoma City Thunder

Sjećate se Sonicsa s početka godine? Sjećate se te ružne, mučne, nepokretne, izolacijske košarke? Sjećate se Westbrooka koji dribla 15 sekundi prije nego inicira napad? Sjećate se Duranta kako nepomično čeka loptu? Sjećate se Kendrickovog tijela koje je besciljno lutalo oko obruča, izbezumljeno poput Don Quijotea na izložbi vjetrenjača? Sonicsima se ružna košarka opraštala zato jer su bili bolesno efikasni. Opraštala, opraštala i onda je… nestala. Puf.

Thunder se preobrazio, iz žapca u kraljevića, iz ružnog pačeta u prekrasnog labuda, iz tipične američke štreberice sa debelim cvikerima i masnom kosom u tipičnu američku tijaronoseću buketovitlajuću kraljicu maturalne večeri koja s nestrpljenjem čeka da je kvoterbek srednjoškolske football ekipe razdjeviči po završetku tuluma. Durant se počeo kretati bez lopte, Perkins je počeo postavljati blokove, Ibaka je pronašao šut s poludistance, Wes je naučio rješavati se lopte nakon inicijalne penetracije u reket, a James Harden… Pa, James Harden je postao moj omiljeni NBA igrač koji ne igra za Bullse. Ispada kako je OKC pogodila kada ga je izabrala umjesto Stepha Currya i Tyrekea Evansa. Ispada da im je trebala niža verzija Paula Pierca odnosno sporija verzija Brandona Roya, jedan all-around igrač za kojeg vam se čini da uvijek zaostaje za svima a zapravo je korak ili dva ispred svih.

Oklahoma je protutnjala kroz doigravanje uz samo dva poraza, unatoč tome što su igrali s lanjskim i s preklanjskim prvacima. Thunderove glatke pobjede nisu bile impresivne zbog jačine protivnika nego zbog toga što su serije pokazale kako postoji jasna hijerarhija u momčadi. Westbrook je pokazao da može nositi ekipu i igrati briljantnu košarku samo da bi u završnici prepustio loptu Durantu. Kevin je pokazao kako mu ne treba lopta da bi utjecao na igru sve do zadnjih nekoliko minuta. Harden je pokazao kako posjeduje prekidač ugrađen samo u one posebne igrače koji mogu čas poentirati u nizovima čas razigravati ekipu bez imalo sebičnosti. Sve drugo se posložilo oko ovog trojca, svi igrači su prihvatili svoje uloge, bez imalo gloženja, bez imalo unutarnjih svađa (nakon što se otklonio prijepor oko vođe ekipe na relaciji Wes – Durant), bez pizdarija i medijskog cirkusa kakav prati neke druge momčadi. Ništa čudno. GM Oklahome Sam Presti je stasao unutar sistema San Antonio Spursa, najmomčadskije ekipe od svih NBA momčadi.

I što može napraviti učenik u klasičnom obračunu protiv učitelja? Po onome što smo do sad gledali – ne mnogo. Spursi su pobijedili u 18 uzastopnih utakmica. U posljednjih 35 utakmica imaju 32 pobjede. U gostima imaju omjer 24 – 3 s tim da su dva od ta tri poraza došla kada su igrali bez startera. Njihova tekuća, slobodna, ekstatična igra je stvorena da ubije Sonicse u pojam, što su uostalom pokazali tijekom zadnje dvije sezone. Spursi su slavili iz pet od šest susreta pri čemu su nabili koš razliku od +52 što znači kako su u prosjeku pobjeđivali s 8,6 poena prednosti. Postoji li jedna riječ koja obuhvaća svu ovu dosadnu statistiku? Ajme da, postoji. Dominacija.

Spursi su dominantna momčad. Postali su dominantna momčad sredinom sezone kada su se zakotrljali poput grude snijega u crtićima i počeli gutati protivnike istovremeno postajući sve jači i jači. Dominacija se nastavila u doigravanju u kojem su pomeli Mormonse i Clipperse. Neki će reći kako je Utah prezelena ekipa i bit će u pravu. Drugi će reći kako su se Clippersi raspali zbog Butlerove slomljene ruke, Paulovih problema s kukom i preponama i Griffinove ozljede koljena i bit će u pravu. No svi ti problemi jako malo oduzimaju od pobjeda Spursa koje su postignute glatkom, momčadskom igrom kojom je Gregg Popovich pokazao kako imaginacija i lepršavost mogu postojati unutar jednog naizgled krutog sistema. Spursi igraju košarku za raju, a unatoč tome ili možda baš zbog toga su najefikasnija momčad lige koja neprestano pobjeđuje.

Njihova najveća prednost nad Oklahomom, koja je druga najefikasnija momčad lige, ipak neće biti njihov napad nego njihova obrana koja je ove sezone opravdano pala u drugi plan. Unatoč tome što Spursi više nisu defanzivni giganti kao nekad, što ne igraju catenaccio i ne baziraju svoj napad na Duncanovim outlet dodavanjima nakon još jedne blokade ili krađe oni su i dalje respektabilna obrambena ekipa što se za Oklahomu ne može reći. Okej, Wes je više nego solidan, Shef je gazda, Harden zna odigrati dobro kad je napaljen, Perkinsovo tijelo je preširoko da bi ostalo neprimjetno, a Ibaka nadoknađuje potpuni nedostatak osjećaja za igranje obrane sumanutim brojem blokada, no daleko je to od podmazanog sistema na koji se možete osloniti.

Što je zapravo najveći nedostatak Oklahome u ovoj seriji. Hijerarhija ekipe se napokon izgradila, ali sistema i dalje nema i nekako sumnjam da će ga prosječan trener poput Scotta Brooksa ikada stvoriti. Ekipa mu užasno kasni u defanzivnim rotacijama, kada preuzimaju igrače u tranziciji izgubljeniji su od čitavog glumačkog ansambla iz Losta, a obrana pick ‘n’ rolla je horor kojeg mlađi od 16 godina ne bi smjeli gledati. Oklahoma će imati velike šanse za prolaz ukoliko se bar malo učvrste, ukoliko Brooks shvati da treba igrati s niskom postavom većinu vremena i da Shefolosha nema što raditi na parketu osim ako se na njemu ne nalazi na Ginobili i da Perkins nema što raditi na terenu osim ako se na njemu istovremeno ne nalaze Duncan i Tiago.

Ako ne naprave te promjene Spursi će ih razbiti. Baš kao što su razbili Utah. Baš kao što su razbili Clipperse. Baš kao što su razbili sve momčadi ove sezone. Posljednja ekipa koja je izgledala ovako moćno bili su Celticsi iz 2008. godine.

Osvojili su naslov.

Prognoza: Spursi iz šest

Nakon prve dvije runde omjer pogođenih prognoza je 10/12. Nije loše. Usput budi rečeno, na fejsu je kaos. Ludnica. Svi raspravljaju, svađaju se, komentiraju, divljaju i govore mi da nemam pojma. Pa navratite. 

NBA doigravanje 2012: Druga runda

Teško je izabrati najtraumatičniji sportski događaj života. Ima ih toliko puno. Previše. Ima ih toliko da se nekada zapitam zašto uopće pratim sport. Reprezentacija ih je dala najviše – krađa kontra Njemačke na Euru 96, Thuramova dva gola, ispadanje u kvalifikacijama za Euro od Srbije nakon remija u Maksimiru, kataklizma kontra Turske na Euru 08. Kada tu ubrojimo  Ivaniševića, Bearse, Red Soxe, Kosteliće, sve hrvatske reprezentacije i sve splitske klubove na čelu s Hajdukom razloga za kuknjavu, izgrižene nokte i lupanje glavom o zid bilo je +∞.

Nakon što se koljeno Derricka Rosea raspalo poput bivše države moje su oči bile crvene, nokti izgriženi a na glavi su se pojavila uleknuće premazana tankim slojem jupola. U jednom trenutku, jednom minijaturnom komadiću vremena, stotine tisuća ljudi ispustilo je krik užasa i razočaranja. U jednom trenutku šanse za osvajanje naslova pale su sa 30 posto na ravnih 0,0000000000001 posto. Bullsi su bili gotovi. Konačan kraj se dogodio pet utakmica kasnije kada su 76ersi u furioznoj završnici izborili četvrtu pobjedu u seriji i time zaokružili jedino iznenađenje prve runde NBA doigravanja. Što nam slijedi u nastavku? Hoće li favoriti i dalje prolaziti, hoće li skraćena sezona nastaviti sa sakaćenjem najvećih košarkaških zvijezda, tko će isplivati na Zapadu? Čak i nakon ispadanja Bullsa nestrpljivo čekam odgovore. Volim Bullse, ali još više volim NBA košarku.

ISTOK

Miami Heat – Indiana Pacers

Timska igra portiv hero balla. Pomno složena momčad protiv nabrzinu okupljene skupine zvijezda. Radnički mentalitet Indiane kontra raskalašenosti South Beacha. Milijun su spinova zavrtili američki novinari kada je postalo jasno da će se Pacersi i Miami naći u polufinalu Istoka. Niti jedan nije bio važan. Miami je trebao proći Indianu u najviše šest utakmica.

Ozljeda Chrisa Bosha, koji je aut do daljnjega zbog istegnuća mišićnog zida, puno toga mijenja na stvari. Bosh je jedini igrač u postavi Heata koji može poentirati sa centarskih pozicija. Potpuno je beskoristan u tranziciji koju Miami preferira, ali kada moraju igrati pune napade Bosh je jednako koristan koliko i Wade. Njegova sposobnost da pogodi šut s krila i osnovne linije prisiljava protivničke centarske igrače da igraju korak dalje od reketa nego bi to željeli što otvara linije ulaska u reket za LeDwyanea. Bosh je osim toga postao neizostavan dio obrane Miamija. Kroz samo dvije godine pretvorio se i pristojnog obrambenog igrača na niskom blogu, ubijajući u pojam niže igrače poput Westa, držeći se u igri protiv grdosija poput Hibberta. Indiana bi trebala maksimalno iskoristiti njegov izostanak. U prvoj utakmici to nisu ni pokušali napraviti.

Okej, jasno je da Pacersi ne mogu vrtjeti svoj napad kroz Hibberta zato jer dečko nije sjajan dodavač. Ali igrao je četiri godine na Georgetownu*, poznaje osnove hi – lo napada, nije retard, ima solidan horok, zna poentirati leđima i ZA DVAJSPET JE CENATA VIŠI OD TURIAFA, ANTHONYA i HASLEMA. DVAJSPET CENATA! TO JE POLA OD POLA METRA!!! Pacersi su mu spustili točno tri lopte na niski post nakon što je Bosh otišao u svlačionicu. Malo je reći da je Frank Vogel povukao pogrešan potez kada u svlačionici nije promijenio taktiku, izvadio loptu iz ruku Hilla i Collisona i tutnuo je u ruke svojoj grdosiji od centra. Mislite da je John Holmes šezdevete skinuo gaće, skužio da ima kitu 25 cenata veću od prosjeka i onda odlučio ići kopati kanale umjesto da je utjera u što više dlakavih rodnica dok ga snima klepetava filmska kamera? Jok. Kada imate neku prednost u životu, nekakav talent kojeg nitko drugi nema, obično ćete je iskoristiti na najbolji mogući način.

*Najboljem faksu za visoke igrače, faksu koji vrti igru kroz centre već 40 godina.Monroe, Mutombo, Mourning i Ewing su samo neki od igrača koji su izašli iz Georgetown sustava.

Na žalost, Vogel je danas tvrdoglavo zaključio da neće mijenjati strategiju u sljedećih nekoliko utakmica, bez obzira na Boshevu ozljedu. Što je totalna glupost koja vas tjera da se zapitate je li Vogel trebao ostati u šoubizu i nastupati doživotno na Lettermanu umjesto da uplovi u nemirne trenerske vode. Ukoliko će mu se napad i dalje zasnivati na driblinzima Hilla i Collisona te šutevima Grangera i Georgea Pacersi se mogu odmah oprostiti od prolaza dalje. Wade i Lebron su toliko dobri u obrani da će ih satrati kontrama i polukontrama kao što su ih satrali u prvoj utakmici, naročito kada uzmemo u obzir da se svaki fifti – fifti faul sudi u korist Miamia*.

*Sori navijači Heata, ali ovo je neosporna istina. I u seriji kontra Knicksa i u prvoj kontra Pacersa omjer faulova je bio disproporcionalan poput kotača na biciklima iz 19. stoljeća. Dio te disproporcionalnosti mogao bi se pripisati činjenici da Miami puno više napada obruč od protivnika, ali to nije ono što mene živcira. Živciraju me nepostojeći faulovi u napadu koji se na drugoj strani sude kao blok faulovi, živcira me što se svako zapetljavanje igrača u postu sudi u korist Heata, živcira me što se pickovi iz pokreta ne sude visokim igračima Miamia, i tako dalje, i tako dalje. Vaša ekipa je dovoljno dobra da razbije i Knickse i Pacerse bez pomoći sudaca, zbog čega mi je takvo suđenje još nerazumljivije jer hejterima samo daje dodatnu municiju. Androidi jednog dana možda pokolju ljudski rod ali će nam prije toga pokloniti bar pet – šest godina poštenog NBA suđenja. Trampa se isplati, šta ne?

Ukoliko Vogel ipak progleda i prilagodi taktiku novonastaloj situaciji te se počne oslanjati na Westa i Hibberta Indiana bi mogla plasirati nekoliko kvalitetnih udaraca u torzo Miamija. Što neće biti dovoljno da nokautiraju Heat. WaBroni su jednostavno prejaki. Predobri. Prenapaljeni. Prestrašni.

Nezaustavljivi.

Barem na Istoku.

Prognoza: Miami iz šest

Boston Celtics – Philadelphia 76ers

Lako je otpisati Sixerse kao osrednju ekipu koja je imala puno sreće u prvoj rundi doigravanja. Kvragu, ja sam prvi koji će to napraviti. Da su Derrick i Noah bili zdravi Bullsi bi ih isprašili u pet utakmica. Naravno, sreća ne poništava hrabrost i borbenost koju su Sixersi prikazali protiv Chicaga. Sixersi možda nisu dobra ekipa, ali su fajteri i rekao bih da imaju trideset tona više srca od ekipa poput Hawksa kada bi se srčanost mjerila u kilogramima. Sixersi su košarkaška preslika svog besmrtnog sugrađanina.

Šteta što im srčanost neće pomoći kontra Celticsa. Ekipa Bostona je premazana svim mastima, ona je iskusna i dobro posložena, talentirana i dobro vođena, jednom riječju prejaka za Iggya i društvance. Celticsi su u prošlih nekoliko godina prošli teške potrese, od brutalnog poraza u finalu od Lakersa preko odlaska Kendricka Perkinsa, otkrića srčane mane Jeffa Greena i neprestanih glasina o odlasku Rajona Ronda. Takvi bi potresi srušili gotovo svaku ekipu, ali ne i Celticse. Evo ih, opet u plejofu, opet jaki, jedini koji mogu zaustaviti Heat na putu do velikog finala sa istočne strane. Sixerse bi trebali riješiti bez pol muke. Zato jer su i oni srčana ekipa, fajterska ekipa, prgava ekipa, ali uz srce oni imaju i talent.

To se najbolje vidjelo u prvoj utakmici između ove dvije momčadi. Phila je igrala svoju najbolju utakmicu od druge utakmice u seriji s Bullsima. Svaki šut s poludistance im je ulazio, svaki ulaz rezultirao je poenima, pritisak im je donosio izgubljene lopte, završavali su kontre bez greške. Sve to im nije bilo dovoljno da upišu pobjedu. Rajon Rondo je na kraju ubacio u višu brzinu, a otvoreni šutevi koje je stvarao za suigrače počeli su ulaziti. To je problem sa Celticsima, to je razlog zašto ih je teže ubiti nego transilvanijskog vampira – kada Piercu ne ide otvori se Allenu, kada je Allen u fluksu Garnett stane pogađati s poludistance, kada KG ne funkcionira zabije netko s klupe. Jedan je trojca budućih Hall of Fame igrača je uvijek raspoložen, pitanje je samo kada će to Celticsi shvatiti i kako će ga Rondo pronaći.

Imaju li Sixersi šanse? Naravno. Imaju iste šanse kao i kontra Bullsa. Boston je ekipa koju pokreće Rajon Rondo i bez njega su kao trkaći konj bez džokeja – talent je tu, mišići su tu, brzina je tu, ali nema čovjeka koji će držati uzde i upravljati. Rajon možda nije najbolji igrač na rosteru Bostona, ali je jedini koji je nezamnjejiv i sve dok je na parketu Sixersi nemaju šanse.

Prognoza: Boston iz šest

 

ZAPAD

Oklahoma City Thunder – Los Angeles Lakers

(bacite oko na patetični video, znam da će se mlađima svidjeti)

Kada je Sam Presti počeo slagati svoju momčad na Zapadu je postojao jedan jedini gigant. Presti je stoga stvorio ekipu koja je imala jedan jedini cilj – uništiti Los Angeles Lakerse. Na draftu je izabrao visokog i snažnog polivalentnog beka jer je znao da može namučiti Kobea, dok je za Stepha Currya i Tyrekea Evansa, koje su svi analitičari prije drafta dizali u nebesa, znao da to ne mogu napraviti. Godinu dana ranije izabrao je brzonogog pleja koji nije znao razigravati ekipu samo zato jer je znao da će njegova brzina ubiti ostarjele plejeve Lakersa. Na istom je draftu izabrao skočnog Kongoanca koji nije imao pojma o košarci zato jer je vjerovao da može sam začepiti reket. Kada je skužio da nema igrače koji mogu pokriti Gasola i Bynuma jedan na jedan trejdao je svog trećeg najboljeg igrača, iznimno vješto i svestrano krilo, za balvana od centra koji ne može zabiti koš s više od pola metra udaljenosti. Presti je povlačio konce nadajući se da će na njihovom kraju pronaći smrt Los Angeles Lakersa.

Ove ćemo godine konačno vidjeti je li se njegov plan isplatio. Oklahoma predstavlja noćnu moru za Lakerse što se matchupa tiče. Kada u obzir uzmemo odmor kojeg su Thunderovi mladići izborili metlom protiv Dallasa i iscrpljenost ostarjele ekipe Lakersa nakon sedam utakmica protiv rastrčanih Nuggetsa sva voda se okrenula na mlin Sonicsa. Hektolitri vode. Volga, brate.

Pitanje je samo je li to dovoljno. Lakersi su poput Vlatka Markovića – stari, tvrdoglavi, podmukli, nepomični. Svaki put kada se činilo da će ih netko roknuti oni bi se vratili i napakostili mu. No činjenica je kako njihova moć slabi, baš kao što je i Markovićeva oslabila. Lani su izletjeli u drugoj rundi. U prijelaznom roku su izgubili i Chrisa Paula i Lamara Odoma. Tvrdoglavost i talent Bynuma, Gasola i Kobea ih je svejedno doveo do trećeg mjesta na izuzetno jakom Zapadu. Ne daju se. Lomili su se protiv napaljenih Nuggetsa da bi na kraju rekli dosta i jednim kraljevskim potezom izborili prolaz dalje. Kombinacija Kobeove upornosti, arogancije i talenta i ogromne visine i vještine na centarskim pozicijama zadat će probleme svakoj ekipi na svijetu, a kada u jednadžbu dodamo onu čudnu auru koja krasi bivše prvake jasno je zašto su žuto – ljubičasti tako opasni. Lakersi su košarkaška aristokracija i s takvima se nikad ne zna.

Unatoč tome vjerujem da je došlo vrijeme za revoluciju u kojoj će aristokrati izgubiti glave. Westbrook će ubiti Sessionsa i Blakea koji ga nikako ne mogu čuvati, Durant ne bi trebao imati toliko problema sa usporenom i potresenom verzijom Rona Artesta, Harden će napraviti sve da se osveti za Ronov poljubac laktom, a Ibaka i Perkins će odraditi najvažniji dio posla i uštopati sile osovine Bynuma i Paua. Tako bar kaže moja kristalna kugla. Nadam se da je u pravu, ne želim je opet nositi na popravak. Rezervni dijelovi su prokleto skupi.

Prognoza: Sonicsi iz šest

San Antonio Spurs – Los Angeles Clippers

Kad vam netko kaže kako prezire Spurse zato jer igraju dosadnu košarku odmah znate kako papak nije gledao Teksašane ove sezone. San Antonio je igrao najljepši basket u ligi, nesebičnu, pametnu i brzu košarku s visokim protokom lopte i igračima koji je mogu pospremiti na bilo koji način – sa trice, iz driblinga, iz post – upa, preko hi – lo igre, iz tranzicije… Tečnost je riječ koja je prije samo nekoliko godina bila dijametralno suportna sa riječima San Antonio Spursi, no sve se promijenilo. Nema više tvrde obrane sa Duncanom koji radi kao kontrolor u reketu, nema sporog half – court napada, nema brutalne efikasnosti i uniformnosti. Obrana je mekša i fleksibilnija, napadi su brzi, uniformnost je zamijenila raspojasanost i imaginacija. Napad se više ne vrti kroz Timmya koji je u novom sustavu pretvoren u egzekutora, već kroz Parkera i Manua koji često povlače nelogične poteze iz čiste zajebancije. Gregg Popović je u samo nekoliko godina potpuno promijenio svoj šampionski sustav, sve zvijezde zadržao pod kontrolom i nastavio pobijeđivati. Nikad nisam volio Spurse, idu mi na živce još od ranih devedesetih, ali čovjek im jednostavno mora skinuti kapu. Inače će ti je sami izbiti sa glave.

Doduše, lani to nisu uspjeli napraviti Memphisu. Ove sezone će izbjeći Medonje koje su ispale iz doigravanja nakon bolnog poraza od Clippersa koji uključuje najbrutalniji kambek u povijesti doigravanja i poraz u odlučujućoj utakmici pred domaćom publikom. Navijači Spurse bi se kao trebali radovati jer su se riješili svoje crne mačke, no ja baš nisam siguran da imaju razloga za veselje. Clippersi predstavljaju puno teži matchup za ovogodišnju verziju Spursa od Grizzliesa.

Lani ih je Memphis tukao zahvaljujući nadahnutoj igri Darella Arthura i Zacha Randolpha koju visoki igrači Spursa nisu mogli pokriti. Ove sezone Darella Arthura nema, Randolph se nije uspio oporaviti od ozljede i igra loše, a Spursi su dobili Kawhija Leonarda i preporođenog Tiaga Splittera čime su anulirali svoje najveće mane u ovom matchupu. Što su i pokazali tijekom regularne sezone u kojoj su ubili Medonje.

S Clippersima će imati puno više problema. Los Angeles 2 ima dovoljno tijela na visokim pozicijama da odgovori na iznenadni preporod Spursa u reketu. Timmy, Kawhi*, Tiago, Blair i Bonner će se pošteno oznojiti u masnim, znojavim, muškim klinčevima s Blekicom, DeAndreom, Kenyonom i junakom prve runde Reggijem „Tough Motherfuckerom“ Evansom. Spurse bi još više trebala zabrinjavati Paulova obrana koji može u potpunosti uštopati Parkera od čije penetracije u reket San Antonio živi zadnje dvije godine, a zabrinutost još više raste kada spomenem Paulovu sposobnost da preuzme utakmice, da uzme uzde u svoje ruke, da s nekoliko razgovora obrlati suce poput odvjetnika iz pakla i da iznudi faulove kada je najpotrebnije. Navijače Spursa bi trebalo biti strah.

Srećom za njih tu je Vinny Del Negro, trener kojeg su Clippersi pokušali smijeniti sredinom sezone od čega su odsutali samo zato jer nisu mogli pronaći adekvatnu zamjenu, nešto što Vinny i dalje ignorira. S druge strane imamo najboljeg stratega u zadnjih 10 godina (da, boljeg od Phila Jacksona) i jednog od deset najboljih NBA trenera svih vremena. Novce bi ipak stavio na Spurse, ali da će biti gusto – bit će.

Prognoza: Spursi iz sedam

 

Nakon prve runde omjer pogođenih i promašenih je 6/8. Fulao sam Clipperse koji su otišli u sedam utakmica i Bullse koji su ostali bez dva najbolja igrača. Kvragu, taman sam zaboravio. Oraspoložite me na fejsu.

 

Eulogija za Chicago Bullse

Osjećam se kao da mi je netko provalio u stan i ukrao mi sve što sam stekao krvavim radom. Iracionalne su te strelice frustracije koje osjećam u trbuhu, no nije li svaki veliki i stresni osjećaj iracionalan? Teško je racionalno razmišljati kada ste glupan koji je svjesno odlučio uliti ogromnu količinu osjećaja u stvar koju ne može kontrolirati, u košarkašku momčad udaljenu tisućama kilometara, u entitet s kojim niste izgradili poveznicu kroz pripadanje fizičkoj zajednici kao gomile meni sličnih ljudi u Americi, već je ta poveznica plod potpuno suprotnog pravca, plod kulturalne usamljenosti liječene neprospavanim noćima provedenim buljeći u ekran.

Chicago Bullsi su važan dio mog svjesnog života već 18 godina, nesvjesnog, odnosno neuobličenog još i duže. Njihovi trijumfi obilježili su najranije dane moje adolescencije, dane u kojima čovjek, sav nezgrapan i neshvaćen i usamljen, izgrađuje prisne odnose s ljudima koje ne poznaje, s idolima i herojima koji ga razumiju iako ga nikad nisu upoznali, s muzičarima, filmašima, sportašima… Spona između mene i Bullsa, stvorena u procesu odrastanja, ostala je čvrsta kroz sljedećih 14 godina, provedenih većinom u ubijanju i demistificiranju svojih idola. Pojedince sam prestao obožavati, kolektiv  nisam.

Chicago Bullsi će mi sljedećeg tjedna priuštiti četrnaesto razočarenje u četrnaest godina. Najgorče do sada. Premda sam iracionalan do krajnjih granica kada gledam košarku nisam debil, i jasno mi je kolike su bile šanse ekipa predvođenih Artestom, Curryem, Chandlerom, Brandom, Heinrichom i Dengom  za osvajanje naslova. Ove sezone se sve poklopilo. Šansa, realistična šansa, šansa od tridesetak posto je postojala. Bila je stvarna, realna, opipljiva, veća nego lani. Istopila se kao led na suncu. Umjesto da se bore za osvajanje Istočne konferencije kontra ubojitog Heata, ili čak za NBA titulu, Chicago Bullsi će postati treća prvorangirana ekipa u povijesti playoffa koja je ispala od osmorangirane momčadi otkako se prva runda igra na četiri dobivene.

Prvo je Derricku otišlo koljeno, onda se Noah ozlijedio, da bi na kraju i suci greškama ubili Bullse*. Bullsi će ispasti od prosječne momčadi koju bi dobili 4 – 0 ili 4 – 1 da nisu izgubili dva najbolja igrača, igrača koji predstavljaju srce i muda ove ekipe. Nakon 14 godina gutanja poraza ovo je trebala biti godina naplate. Ništa od toga. Orobljen sam. Orobljeni su i ljubitelji košarke koji u nastavku plejofa neće gledati ekipu koja igra lijepu, momčadsku, nesebičnu košarku, ekipu predvođenu jednim od najtalentiranijih igrača lige, ekipu koja  posjeduje radnički i ratnički mentalitet.

*Možda pretjerujem, možda sam iracionalan, ali sudačke greške su direktno odgovorne za poraz Bullsa u četvrtoj utakmici. 50 sekundi prije kraja Spencer Hawes je s obje ruke udario Carlosa Boozera prvo po ruci a onda i po glavi pri ulasku na koš da bi na drugoj strani dodijelili mlitavi faul Sixersima, unatoč tome što je njihov igrač pokušao izbjeći kontakt s Korverom koji je mirno čekao faul u napadu. Umjesto 82 – 82 rezultat je bio 84 – 80 za Sixerse i taj je moment prelomio utakmicu.

U ovom gorkom finišu Bullsi su me doveli do ruba suza, ne tužnih suza, ne suza radosnica, već suza koje kreću zbog ponosa. U trenutku kada se šepavi, izubijani Noah vratio na teren, zabio skok šut s krila, i onda othramao natrag u obranu, vukući se poput ranjene životinje u dubokom snijegu, ispaljujući one svoje debilne revolvere s grimasom boli na licu nisam si mogao pomoći. Volim Bullse. Volim OVE Bullse. Zato me boli što pišem eulogiju za ovu sezonu, neopisivo me boli, iracionalno me boli. Ali pišem je s nadom u uskrsnuće. Sljedeća godina je naša godina. Samo da nas Maye ne zaustave.

Sjeban sam. Ovo je fejs. To je sve.

NBA doigravanje 2012: Prva runda

Drama je dobra zamjena za supstancu. U romantičnim vezama prazninu između sebe i partnera uvijek možete ispuniti dramatičnim sranjima i učiniti je zanimljivom. U politici uvijek možete stvoriti niz skandala i odvratiti oči javnosti od nemoći i nesposobnosti koja se proteže kroz administraciju koja polako odvlači živote građana u pakao. Kada pišete možete se oslanjati na vulgarizme i kontroverznost kako bi od čitatelja skrili da nemate što za reći. NBA je ove sezone stvarala dramu na svakom koraku.

Linomanija, utrka za playoff mjesta na Zapadu, Artestov lakat, Ricky Rubio, katastrofa Jordanovih Bobcatsa, LBJ u završnicama, Dwight Howard, ozljede Derricka Rosea, Loveove gaženje Scole, Lamarov cirkus u Dallasu, izbor je veći nego na splitskom Pazaru. Drame je bilo na pretek. Poslužila je. Zamazala nam je oči. Ove sezone smo gledali lošiju košarku nego lani*. Ništa zato. Kreće doigravanje.

* Ne kažem da nije bilo sjajnih utakmica – dapače. No ako ste pogledali više od 150 utakmica sigurno ste primjetili da je kvaliteta igre bila znatno slabija nego lani, posebno na početku sezone. Ekipe nisu bile uigrane, postotak šuta je pao za više od 1,5 posto, dosta igrača se mučilo s kondicijom, i tako dalje, i tako dalje. Probleme ćemo pripisati lockoutu. Talent je očit, ogroman je, i vjerujem da ćemo sljedeće godine gledati fantastičnu sezonu.

NBA košarka i NBA playoff košarka dva su različita sporta. U doigravanju nema praznog hoda, rotacije su uže, igra se artestijanski, laktovi se zabijaju u rebra poput bajoneta, a po parketu ima toliko znoja da svakog trenutka očekujete da će se neki Čeh u plastičnim šlapama prošetati uz aut liniju, pažljivo gledajući ima li ježinaca u moru igračkih izlučevina. NBA playoff ove sezone garantira dramu jer nema momčadi bez velike mane koju protivnici mogu iskoristiti, a drama bi ovaj put trebala izroditi i kvalitetu. Čega, naravno, neće biti u nastavku teksta. Dame i gospodo, vrijeme je za veliko i potpuno pogrešno, gotovo pa nebulozno, predviđanje prve runde doigravanja. Kao i svake godine neće biti točno*, ali će barem biti zabavno.

* Predviđanja s početka sezone (Istok, Zapad) su se pokazala više nego solidnim. Jedine tri ekipe koje sam potpuno promašio su Bobcatsi, Sunsi i Jazz. Od 16 sudionika playoffa pogodio sam 15 komada (Portland je raspustio momčad), a posebno sam ponosan na to što sam pogodio da će San Antonio biti odličan, a 76ersi prosječni, čisto zbog toga što mi je desetak ljudi zbog tih prognoza reklo da sam kreten i da se ne kužim u košarku. Koji sam ja jadnik kad me takve stvari vesele… Ajmo dalje.

ISTOK

Kao i na početku sezone Istok nudi dva jasna favorita. Miami i Chicago moraju samo odraditi posao do konferencijskog finala. Zabogamiloga, Bullsi su imali osam, a Miami četiri utakmice prednosti od trećerangiranih Pacersa. Razlika u kvaliteti je očigledna. Playoff doduše ne mari previše za zbivanja u regularnoj sezoni. Prvorangirane ekipe mogu ispasti od momčadi koje su se jedva uvukle u doigravanje, kao što smo vidjeli lani. Iznenađenja su toliko česta da ih je glupo zvati iznenađenjima. Miami i Chicago su favoriti, o tom nema spora, ali njihov put do finala bit će krvaviji od filmova Herschella Gordona Lewisa.

Chicago Bulls – Philadelphia 76ers

Seventisiksersi su europska momčad. Odlična europska momčad. Momčad koja bi osvojila šest naslova Eurolige za redom. Njihova rotacija sastoji se od devet podjednako kvalitetnih igrača, gotovo svi visoki mogu zabiti s poludistance, igraju timsku, nesebičnu košarku s puno dodavanja, obrana je čvrsta poput Zida iz Martinovih romana, a taktički se najviše oslanjaju na pick ‘n’ roll. Pardon, pick ‘n’ roll je praktički jedino što igraju. Lupaju ga do besvjesti. Sixersi su ove sezone na mahove izgledali kao odlična momčad baš zbog toga što su prešli sa read optiona na pick ‘n’ roll u predsezoni, a pomogao im je lagani raspored. Njihove manjkavosti i njihova osrednjost izašle su na vidjelo kada su im na tapet stigle ozbiljnije ekipe. Postalo je jasno koliko su mladi, koliko su neiskusni, koliko su skloni pogreškama, koliko im nedostaje prava zvijezda koja može odigrati izolaciju nakon što se svi prilazi obruču zaštopaju. Postalo je jasno koliko je njihova dubina zapravo tanka jer u niti jednom trenutku ne mogu ubiti protivnike izmjenom visokih i niskih rotacija. Centimetri su zajebana stvar. Uvijek ih je premalo, i u životu i u košarci.

76ersi su se na kraju zadovoljili izbjegavanjem Miamija u prvoj rundi doigravanja, no nekako vjerujem da bi protiv Heata imali veće šanse nego kontra Chicaga. Brand-Hawes-Vučević-Young bi ubili u pojam rotaciju Bosh-Anthony-Turiaf-Haslem, a Iggy bi pošteno namučio LeBrona i uopće me ne bi začudilo kada bi Sixersi u tom dvoboju izvukli dvije pobjede. Protiv Chicaga će im biti puno teže. Bullsi su momčad koja direktno negira dvije najveće prednosti Sixersa. Njihova klupa jednako je dobra ako ne i bolja od klupe Phile, a Noah i Taj Gibson brane pick ‘n’ roll jednako kvalitetno kao Dwight Howard i Tyson Chandler. Bullsi osim toga imaju ogromnu prednost u visini naročito kada igraju sa svojom Asik – Gibson kombinacijom i mogu zabiti na pregršt načina – penetracijom u reket, pick ‘n’ rollom, postavljanjem blokova za Ripa i Korvera, high post igrom Noaha i Boozera… Bullsi su kompletnija, iskusnija, raznovrsnija, viša i snažnija preslika Sixersa. Sa boljim trenerom i kvalitetnijim pojedincima. Phila će vjerojatno oteti jednu utakmicu na račun borbenosti i lošeg dana Bullsa, ali sve drugo bi me šokiralo.

Prognoza: Bullsi iz pet

Miami Heat – New York Knicks

Škampi na gradelama, prstaci na buzaru, pržena patka s palačinkama i kineskim umakom, pašticada, planine sladoleda, Heat – Knicks. Skužili ste. Radi se o stvarima od kojih mi idu sline. Ne mogu opisati koliko se veselim ovoj seriji.

Miami je, unatoč kratkoj klupi, unatoč problemima na centarskoj poziciji, unatoč nerazriješenoj Wade – Lebron dinamici, unatoč nepostojanju izrađenih akcija u završnicama utakmica, unatoč svim problemima koji su ih morili i lani i dalje prvi favorit za osvajanje titule. Zvjezdana moć tri amigosa je toliko jaka da ih ljudi stavljaju na tron unatoč pomalo razočaravajućoj sezoni u kojoj su ih Bullsi ostavili na 4 utakmice zaostatka. New York Knicksi bi nam trebali pokazati je li Miami uistinu tako jak.

Carmelo Anthony je prvu polovicu sezone proveo sapunajući dasku Mikeu D’Antoniju, a kad se ovaj okliznuo i upao u bazen s morskim psima Melo je počeo igrati ozbiljnu košarku. Carmelo bi trebao dodatno podići razinu svoje igre u obračunu s Miamijem zato jer će igrati mano-a-mano s Lebronom Jamesom. Prije početka NBA drafta 2003. godine bjesnili su internet ratovi navijača o tome tko će biti bolji igrač – srednjoškolska senzacija iz Akrona ili čovjek koji je odveo Syracuse do naslova državnog prvaka. Melo i LBJ trebali su biti direktni rivali jedan drugome, no to se rivalstvo nikada nije rasplamsalo do kraja. Nisu nikada igrali u doigravanju, nikada nisu otišli do kraja, a ni jedan ni drugi nisu izgledali kao da ih to zanima. Lebrona je oduvijek više zanimalo kako ostvariti što bolji odnos sa suigračima i protivnicima nego stvaranje ostavštine kroz konfrontaciju s drugima. Mela kao da ništa nije zanimalo. Njihovo rivalstvo je ubrzo abortirano, no u ovom doigravanju bi trebalo uskrsnuti. Zadnji puta kada su dvije zvjezde ovakvog profila igrale direktno u playoff seriji Bill Clinton je vladao Amerikom, u Hrvatskoj je bjesnio rat, a Michael Jordan je u NBA finalu pokazao Clydeu Drexleru tko je gazda. Serija je bila poravnata 2:2, samo da bi Jordan u posljednje dvije utakmice zabio 79 poena naspram Drexlerova 54. Sličan šou nas očekuje u ovoj seriji.

Ukoliko Melo svojom igrom anulira napadački učinak Lebrona, a Iman Shumpert odradi kvalitetan posao na Wadeu, ukoliko Knicksi ulete u jednu ili dvije kvalitetne šuterske utakmice u kojima će Novaku, J.R.-u i Baronu ulaziti sve što šutnu pa igrači s klupe iščupaju pobjedu poput legendarne Nate-Big Baby kombinacije u finalu prije dvije godine, ukoliko Tyson Chandler zatvori reket kao što ga je zatvorio u lanjskom finalu Knicksi imaju šanse ne samo zapapriti Miamiju nego i…

ne usudim se reći…

al moram…

nego i izbaciti Heat iz doigravanja.

Ako, a to je stvarno velik ako, ogroman ako, ako reda veličine nosa Adriena Brodya, se sve razvije prema gore zacrtanom planu Knicksi će morati izvući nekoliko genijalnih partija iz čovjeka koji je prestao pružati genijalne partije otkako je Melo došao u grad. Amare će morati stisnuti papučicu gasa poput Ayrtona Senne i natjerati Chrisa Bosha da radi kao konj u obrani. Nisam siguran da je to realno očekivati. Nisam siguran da je realno očekivati da će se Knicksima apsolutno sve poklopiti. Ali nije nemoguće. Nisu bez šanse. U najgorem slučaju napravit će ogrebotinu u blještavom oklopu Miami Heata.

Prognoza: Heat u sedam, uz LeBronovu reprizu odlučujuće kontra Detroita u zadnjoj

Indiana Pacers – Orlando Magic

Za desetak godina mogli bi promatrati Dwighta Howarda na isti način na koji ja danas promatram Vincea Cartera. Kao užasno talentiranog igrača koji nikada nije shvaćao košarku kao ozbiljan posao, koji nikada nije razvio svoj talent do kraja i koji je u procesu zabio nož od 30 cenata ravno u leđa navijačima svog kluba. Howardov najavljeni odlazak iz Orlanda u mojim je očima još gori nego Vinceov odlazak iz Toronta – Carter je sisao i sisao dok ga nisu pustili, Howard se nećkao, smješkao, lagao, sapunao treneru dasku, okolnim putem govorio suigračima da nisu dovoljno dobri za njega, ostao u klubu u trenutku kada je mogao riješiti dramu jednom za svagda i na kraju odlučio da odlazi*.

*Ili možda ne. Tip češće mijenja mišljenje nego Dinamo i Hajduk trenere.

Pitanje je kako bi Howard igrao u playoffu i da nije morao prekinuti sezonu zbog ozljede leđa. S takvim Howardom Orlando bi bio klimava momčad, bez njega je daleko najslabija ekipa u doigravanju. Stvarno. Magic bez Howarda je momčad na razini Wizardsa, ako ne i gore. Oni su jednodimenzionalna šuterska momčad koja igra ispodprosječnu obranu. Pacersi će ih pojesti za doručak.

Indiana ima svojih problema, o tome nema nikakvog spora. Njihov najbolji igrač je Danny Granger kojeg ni u ludilu ne možete nazvati superzvijezdom. Njihova rotacija je nepouzdana i preširoka i mahom ovisi o trenutnoj formi igrača, a ne o ustaljenom poretku koji u NBA košarci garantira stabilnost a samim time i pobjede. Nemaju igrača koji može zabiti iz izolacije, niti su dobri u dribble drive napadima. Njihova mladost i neiskustvo će ih koštati prolaza u finale konferencije.

Sve ostalo je tu. Pacersi igraju momčadsku košarku, naročito u obrani. Imaju široku klupu ispunjenu različitim profilom igrača. Mogu zabiti iz posta i sa trice, pod obručom se mogu gurati kao na koncertu Dead Kennedysa, mogu mijenjati ritam izmjenama visokih i niskih rotacija. Problemi na bekovskim pozicijama su nestali otkako je Barbosa došao iz Toronta a Hill pokazao da puno bolje igra kao plej nego bek šuter i Pacersi su pred playoff ušli u jako dobru formu. Magic možda iščupa jednu pobjedu u utakmici u kojoj roknu 33 trice i pogode 17 komada, ali ekipa koja se oslanja na vanjski šut nema nikakve šanse u doigravanju, naročito kontra Pacersa, naročito bez Howarda. Neka. Indianu je baš lijepo gledati.

Prognoza: Pacersi u pet

Boston Celtics – Atlanta Hawks

Celticsi i Atlanta su u zadnje dvije godine međusobno igrali devet puta. Atlanta je pobijedila u pet susreta, a samo su dvije utakmice odlučene dvoznamenkastom razlikom. U tih devet utakmica Boston je zabio 815, Atlanta 808 poena. Statistički gledano Atlanta i Boston su poravnate ekipe. Izjednačene. Iste. Zašto onda očekujem da će Boston lakoćom uzeti ovu seriju?

Jednostavno je. Celticsima vjerujem. Hawksima ne vjerujem ni malo.

Atlanta je i dalje momčad bez identiteta, ekipa koja ne smrdi ni miriše, momčad građena da uzme 48 utakmica u regularnoj sezoni i ispadne u prvoj ili drugoj rundi playoffa. Atlanta je momčad krcata isluženim veteranima, nezgrapnim bijelcima, borbenim late bloomerima sa dijamantnim zubima i neostvarenim talentima, ali to šarenilo koje se presijava na papiru na terenu izgleda blijedo i homogeno, poput hranjive no neukusne kaše.

Njihov najbolje plaćeni igrač je čovjek koji većinu svojih poena zabija nakon dugih dvojki iz driblinga. Njihov najbolji igrač je čovjek koji obožava uzimati duge dvojke kada mu se zatvore prilazi košu. Njihov treći igrač je play s mekanom rukom koji obožava ući na vrh reketa i roknuti loptu. Šutevi s poludsitance su najgori šutevi koje možete uzeti u košarci. U regularnoj sezoni oni prolaze. U doigravanju staju. Johnson – Smith – Teague nije tercet za playoff košarku.

Hawksima sigurno neće pomoći odsustvo Ala Horforda koji je nakon dugog nećkanja definitivno isključio povratak na teren prije drugog kruga doigravanja. Talentirani centar u tijelu četvorke Hawksima bi dao nadu, dao bi im šansu, omogućio bi im puno širi dijapazon napadačkih akcija. Bez njega morat će stisnuti zube, pomoliti se i nadati se da će šutevi ulaziti i da će obrana izdržati.

Nisam baš siguran da će im plan proći kontra Bostona. Celticsi su premazani svim mastima, i dalje su bolesno talentirani, imaju igrače svih profila i znaju kako pobjeđivati u playoffu. Rondo i KG igraju bolje nego ikad prošle sezone; Rajon je u drugom dijelu sezone konačno dokazao da je najbolji igrač svoje ekipe a Garnett se preporodio otkako je premješten na centra, Pierce i dalje igra svoju igru i zabija na najrazličitije načine, a Jesusov nišan se nije pomjerio otkako je ušao u ligu. Snaga Celticsa je rasla kako je sezona odmicala, Avery Bradley je konačno pokazao zašto sam ga prozvao najboljim perimeter defenderom svoje draft generacije, a Brandon Bass i Greg Stiessma su pokazali da se mogu jako lijepo nadopunjavati.

Boston je momčad koja ima ogromnu manu na visokim pozicijama, koja jako teško brani ofenzivni skok i koja ne generira puno poena u tranziciji, ali svi ti nedostatci neće doći do izražaja kontra Hawksa koji nemaju osoblje spremno da iskoristi te mane. Znam da su poravnati, znam da su izjednačeni, znam da su njihove međusobne utakmice guste, a opet mi sve govori da je Boston debeli favorit. Zabluda ili realnost, vrag će ga znati.

Prognoza: Bostonjani u šest

ZAPAD

Zapad je tijekom sezone stvorio dvije momčadi koje su igrale na višoj razini od ostatka konkurencije tijekom čitave sezone. Unatoč tome ne možemo reći kako su Spursi i Thunder na Zapadu favoriti kao što su to Bullsi i Heat na Istoku. Momčadi su kvalitetnije, konkurencija je jača, razlike su manje. Puno manje. Na Zapadu svatko svakoga može dobiti. Sve ovisi o tome da li vrline jedne ekipe idu direktno u kost protivničkim manama.

San Antonio Spurs – Utah Jazz

Ne mogu opisati koliko me veseli povratak Jazza u doigravanje. Istina, pokazali su da nemam blage o ničemu budući da sam predvidio da će ove sezone pobijediti u samo 16 utakmica, ali tko mari za to? Jazz mi se tijekom sezone uvukao u srce. Big Al je konačno zaigrao odličnu košarku, po prvi put nakon one teške operacije koljena, te je pokazao da spada među elitne low post strijelce lige, rame uz rame sa Scolom, Pauom, Bynumom i Randolphom. Paul Millsap je konačno odradio jednu konzistentnu sezonu te se pretvorio u motor koji može vući momčad, a Kanter i Favors su odradili svoj posao s klupe na najbolji mogući način. Utah je pokazala da ima drugu najbolju rotaciju visokih u ligi, i upravo ta visina im je donijela prijeko potrebne pobjede rano u sezoni, anulirajući ogromne probleme na bekovskim pozicijama. Tri tjedna prije kraja regularne sezone činilo se da to ipak neće biti dovoljno, a onda se dogodio preokret. Houston Rocketsi su se neobjašnjivo raspali, završili sezonu nizom 3 – 7 te upisali niz od šest uzastopnih poraza koji je počeo 103 – 91 porazom kontra Jazza. Bekovi Utaha su, s druge strane, popizdili. Hulk popizdili. Pretvorili se u superheroje. Mali Gordon Hayward, kojeg sam zavoljeo za vrijeme hrabrog Butlerovog pohoda na March Madness finale, ubacio je u višu brzinu, a ruku su mu dali i Devin Harris i C.J. Miles. Nakon odlaska Jerrya Sloana, nakon odlaska Derona Williamsa, nakon raspada momčadi koju smo gledali kroz posljednjih pet godina nultih, Utah je uskrsnula. Njihova mladost i talent garancija su blistave budućnosti.

Blistava budućnost ipak neće stići ove godine. Spursi su predobri, preiskusni i pretalentirani. Samo su rijetki očekivali da će biti ovako dobri, bazirajući svoje prognoze na predrasudama od prije nekoliko godina. Spursi nisu ekipa od prije nekoliko godina. Gregg Popovich se prilagodio okolnostima i stvorio momčad koja igra brzo, koja nameće oštar tempo, koja može zabiti na sve moguće načine i koja se na momente čini iracionalnijom od neispavane studentice koju je uhvatio PMS dan prije najvažnijeg ispita na faksu. Napad se više ne kreće kroz Timmya, najracionalnijeg i najpredvidljivijeg i najboljeg igrača prošlog desetljeća. Napad se kreće kroz Manua, kroz Parkera i kroz Kapetana Jacka, a njihovi nepredvidivi, iracionalni potezi ove su sezone zbunjivali protivnike iz utakmice u utakmicu. Spursi su ove sezone imali drugi najbolji napad i tek šesnajstu najbolju obranu lige, što vam jasno pokazuje koliko su se stvari u Texasu promijenile.

Spursi su nešto slično igrali i lani, pa su ih na kraju Medonje ispurlile u prvoj rundi, očitavši im košarkašku lekciju. Grizzliesi su imali očitu matchup prednost u tom dvoboju na gotovo svim pozicijama i ne mogu reći da me taj ishod iznenadio. Ove sezone bi me šokiralo da Utah ponovi lanjski uspjeh Grizzliesa. Istina, Jazz ima očitu prednost pod košem i ove je sezone ubijala ekipe koje su igrale na finesu, ekipe poput Spursa, ali šanse da Popovich dvije godine za redom izgubi od osmog nositelja? Sada kada u rotaciji ima beštije poput Kawhija Leonarda i luđake poput Stephena Jacksona? Molim vas. Alo. Nema jebene šanse. Spursi su na ratničkom pohodu i ne uzimaju zarobljenike.

Prognoza: Spursi iz pet

Oklahoma City Thunder – Dallas Mavericks

Mark Cuban voli riskirati. On živi izvan ustaljenih normi. On nije kao drugi. Zbog takve filozofije se obogatio. Takva filozofija je njegovim Mavericksima donijela uspjeh na košarkaškom terenu. Cuban je toliko van struje da mu je to ujedno i najveća prednost i najveća mana.

Mark Cuban je vjerojatno jedini vlasnik u NBA-u koji je namjerno odbio braniti titulu. Tijekom predsezone Mavsi su odbili produžiti ugovore s DeShawnom Stevensonom i Tysonom Chandlerom, dvojcem koji je lani obranom na Wadeu i zatvaranjem reketa bio jedan od najvažnijih faktora u osvajanju titule. Stevenson je otišao u New Jersey i uklopio se u sivilo Netsa dok je Chandler završio u New Yorku u kojem je napravio nemoguće – začepio je ogromne defanzivne rupe Knicksa zbog čega će se okititi titulom defanzivnog igrača godine. Zašto ga se Cuban odrekao? Zašto mu je rekao baj baj? Zašto se pozdravio s obranom titule? Zašto je spičkao još jednu godinu Dirka Nowitzkog? Dva su razloga.

1. Dallas se nadao da će i Deron Williams i Dwight Howard izaći iz svojih ugovora i da će potpisati jednog, ako ne i obojicu tijekom sljedećeg ljeta.

2. Cubanu je bilo jasno da su Mavsi lani došli do titule zbog spleta sretnih okolnosti i zbog matchup prednosti, a ne zbog toga što je njegova ekipa bila izraziti favorit. Držati momčad na okupu ima smisla samo u slučaju ako ste favorit, u svim drugim slučajevima pametnije je tražiti opcije koje će vas za godinu, dvije ili tri gurnuti u tu ulogu. Cubanu je to jasno, većini NBA vlasnika i GM-ova nije.

Dallas se tako odrekao trofeja kojeg brani. Njihova momčad je ove sezone bila prosječna, izjedala ju je drama s Lamarom Odomom, uništavale su je ozljede i slabe igre ostarjelog Kidda i iznerviranog Dirka te odsustvo centarske linije koja bi prikrila obrambene nedostatke ostatka momčadi. Mavericksi su ove sezone odigrali više utakmica u kojima su se oslanjali na punašnog Vincea Cartera i nepouzdanog Delontea Westa nego bi to njihovi navijači željeli priznati.

Unatoč svemu Oklahoma će imati problema s Mavsima u prvoj rundi doigravanja. Nowitzki je lani pokazao da može igrati kontra Ibake i Perkinsa, a Shawn Marion je još uvijek dovoljno dobar da prikoči Duranta, ako ga je već nemoguće u potpunosti zaustaviti. Problem je što Mavericksi više nemaju igrače koji mogu zaustaviti Westbrookove prodore prema košu* i Hardenovu metodičnu, all – around briljantnost. Oklahoma je pretalentirana i predobra da bi potonula u prvom krugu. Dallas bi ih trebao namučiti, ali neće ih nokautirati kao lani.

*Što je lani prelomilo tekmu. Wes je sebičnjačio, carinio, povlačio, gledao, i na kraju rokao duge dvojke preko ruke. Praktički je sam izgubio zadnju utakmicu iako je zabio 31 poen. Ne vjerujem da će se ponoviti takva kolosalna glupost, baš zbog toga što nema Stevensona i Tysona.

Prognoza: Sonicsi iz šest

Los Angeles Lakers – Denver Nuggets

Denver Nuggetsi i LA Lakersi su razlikuju jedni od drugih poput Martina Riggsa i Rogera Murtaugha, klingonaca i vulkanaca, Supermana i Batmana. Policajci, istorodni vanzemaljci, superheroji, košarkaške ekipe. Vrste su iste, pojedinačni slučajevi ne mogu biti različitiji. Lakersi su spora half – court ekipa, Nuggetsi igraju najbolje kada su u tranziciji. Denver ima rotaciju od deset igrača, Los Angeles ima samo tri iznadprosječna pojedinca na rosteru. Lakersi su momčad sa strogom hijerarhijom kojoj je na čelu najveći košarkaški alfa mužjak lige, Nuggetsi su momčad u kojoj je kolektiv zaključio da mu ne treba vođa. Čak su i dvorane u kojima igraju različite – Staples je mračan poput kazališta i energiju crpi iz bogate povijesti, Pepsi Center je najsvjetlija dvorana lige u kojoj protivnici rikavaju od umora zbog rijetkog zraka Colorada.

Lakersi su izraziti favoriti, no to ne znači da su Nuggetsi bez šanse. Arron Afflalo spada među pet najboljih obrambenih igrača lige i natjerat će Kobeja da se trga i muči i radi kao konj. Ty Lawson je najbrži igrač lige a njegovo jurcanje po terenu trebalo bi izbezumiti Sessionsa i Blakea, a možda čak i Bynuma, baš kao što ih je JJ Barrea izbezumio lani. Gallo je ove sezone pao pod teretom ozljeda, ali u dugačkoj seriji realno je očekivati bljesak ili dva od talentiranog Talijana. Kenneth Faried će se poklati pod koševima, blesavi Javale će lupiti par spektakularnih blokada, a Harrington, Miller i ostatak ekipe predstavljat će takozvani X faktor koji može slomiti svaku utakmicu. Nuggetsi su puno opasnija ekipa nego većina ljudi misli.

Unatoč tome Lakersi će ih soriti ukoliko njihov pristup bude ispravan. Prednost pod koševima je ogromna. Pau i Bynum bi im trebali trpati 50 poena po utakmici bez prolivene kapi znoja. Sve što Lakersi moraju napraviti je osigurati dovoljno kvalitetnih low post lopti za ovaj dvojac i ne dopustiti indisponiranom Artestu, koji bi se mogao vratiti na parket ako se serija oduži, da štrca letargiju po ekipi kao što Nacho Vidal štrca sjeme po droljama na internetu, nešto čemu je Ron Ron izrazito sklon nakon suspenzija. Kobe Bryant će morati odraditi oba zadatka. Nakon druge polovice sezone više ne sumnjam u njega. Prestao se junačiti, zaigrao je timski, a kada je morao prosjediti par tekmi zbog ozljede ponašao se poput pravog trenera. Vidjet ćemo hoće li se to nastaviti u doigravanju.

Prognoza: Lakersi iz šest

Memphis Grizzlies – Los Angeles Clippers

Sočne lazanje, teletina na žaru, enchilade od piletine, zubatac na gradelama, domaća baklava, Clippers – Grizzlies. Skužili ste. Radi se o stvarima od kojih mi idu sline. Ne mogu opisati koliko se veselim ovoj seriji.

Za razliku od Heat – Knicks serije u kojoj me veseli direktan dvoboj dvaju supertalentiranih pojedinaca i mogućnost iznenađenja, u ovoj me seriji veseli to što ćemo gledati bitku dvaju podjednako kvalitetnih, dobro posloženih, timski orijentiranih ekipa koja su tijekom regularne sezone ipak igrale nešto lošije nego sam očekivao.

Obećanje Lob Citya u Clipperlandu se nije ostvarilo, bar ne do kraja. Griffin nije pokazao napredak u odnosu na lanjsku sezonu, a navijači su ga, potpuno neopravdano, počeli otpisivati zbog neprestanog flopanja, straha od pucanja slobodnjaka i mrkih pogleda prema sucima i prema protivničkim igračima nakon brutalnih zakucavanja. Griffinov šut i dalje izgleda iritantno i neprirodno, njegova igra u obrani je klimava, a hype koji se stvorio oko njega toliko iritira protivničke navijače da čovjek danas spada među tri najomraženija igrača lige. Unatoč svemu tome Griffin je ove sezone upisao prosjeke od 20 poena i 10 skokova uz 55 posto ubačaja iz igre te je totalno nabrijan pred doigravanje. Baš kao i Chris Paul koji je vodio LA tijekom regularne sezone poput generala koji je jako dobro znao kada treba krenuti u ofenzivu, a kada je vrijeme za strateško povlačenje, nešto što nominalni general Vinny Del Negro nikako ne može skužiti. Paul je tijekom karijere pokazao da najbolje partije čuva za doigravanje, a Clippersi su ekipa stvorena po njegovom guštu – hrpetina šutera, solidan pick ‘n’ roll igrač, centar koji može pokriti rupe u reketu, svi spremni za trku.

Unatoč tome Memphis je bolja ekipa. Medonje imaju hrpu talenta i tijekom sezone su znali izgledati kao najbolja momčad lige. Problem je što su znali izgledati i kao totalna koma od ekipe. Grizlliesi su me izluđivali nekonzistentnim partijama. Očekujem kako će taj problem nestati u playoffu u kojem nema prostora za opuštanje, opuštanje koje je bilo glavni uzrok nekonzistentnosti. No to nije glavni razlog zašto im dajem prednost u ovoj seriji.

Memphis će odnijeti pobjedu zato jer je Tony Allen najbolji perimeter defender lige i bilo bi logično očekivati da će igrati flastera na Paulu u odlučujućim trenucima, a sezona nam je pokazala da Clippersi staju kada CP3 stane. Memphis će također odnijeti pobjedu jer ima superiornije izmjene visokih i niskih postava, ima veću fleksibilnost i može parirati svim taktičkim potezima ekipe iz Los Angelesa. Memphis će na kraju pobijediti zato jer je Vinny Del Negro gori u vođenju NBA ekipe nego Rebecca Black u pjevanju te bi na kraju sezone trebao dobiti otkaz i doživotnu sudsku zabranu pristupa trenerskoj stolici bilo koje NBA momčadi. Suma svih ovih faktora omogućit će osovini Gay – Gasol – Randolph da pobijedi u četiri utakmice i uđe u drugi krug doigravanja.

Prognoza: Memphis u sedam

Mislite da sam debil. Da nemam pojma. Da sam hejter, kreten, idiot, neznalica, nesposobnjaković, papak, zaslijepljeni luđak? Imate nešto lijepo za reći? U oba slučaja javite se na fejs. Volim vas sve i hvala vam na čitanju. Uživajte u doigravanju!

Geni crveni

Stotinu i jedanaest godina Boston Red Soxi usavršavali su umjetnost razočaravanja svojih navijača. Kroz prvih 17 godina postojanja osvojili su 5 naslova i tako se zauvijek zavukli u srca svojih navijača koji su ljubav prema moćnom klubu iz Nove Engleske prenosili s koljena na koljeno poput gena. Na žalost, gen koji je nekoć garantirao obdarenost naslijednicima je donosio impotenciju, srčane probleme i Alzheimerovu bolest. Nekoć velika momčad kroz sljedećih je 86 godina stvorila tradiciju na zaribavanju u presudnim trenucima, porazima koji su kod navijača izazivali srčane udare i želji da se sva gorčina koja je proilazila iz poraza čim prije zaboravi. Njihove dvije titule u nultima očito su osvojene samo kako bi se stvorila nova baza nosioca gena – nakon dva velika trijumfa Soxi su nastavili sa uobičajenom praksom.

 Ukoliko pratite baseball dobro se sjećate kako je lanjska sezona završila. Robert Andino je šibnuo lopticu preko infielda, (Devil) Raysi su se vratili iz mrtvih kontra Yankeeja, Boston je u zadnjem mjesecu sezone prosuo prednost od 8 utakmica i propustio doigravanje. Krivnja je pala na leđa Terrya Francone i piletine i piva koje se krkalo u svlačionici.  Što je, naravno, čista glupost. Uzroci raspada su bili mnogi, bili su sitni, bili su postojani i teško ih je sve nabrojati. Baš kao i u ostalim sezonama ispunjenima razočarenjem. Soxi su nastavili tradiciju.

Nastavit će je i ove godine. Boston je ušao u sezonu s najantipatičnijom ekipom u zadnjih 10 godina i oblakom problema koji je na meni najdražu baseball ekipu iskrenuo 5 milijardi kubika tuče, ledene kiše i snijega.

Novi trener Bobby Valentine je kontrol frik opsjednut disciplinom koji nije vodio MLB momčad punih 10 godina što se jako dobro vidjelo za vrijeme priprema. Ne kažem da su Soxi izgledali neuigrano niti da su njegove taktičke varijante zastarjele, ali bilo je očito kako Bobby V tretira medije na isti način na koji ih je tretirao za vrijeme 90-ih kada je skupoća medijskog prostora zajedno s određenim standardima sprječavala objavljivanje svake pizdarije i kada su novinari znali prikrivati određene informacije u nadi da će stvoriti dobar odnos s igračima u trenerima kako bi tijekom godine dobijali ekskluzivu. Bobby V nije skužio da su se vremena promijenila pa je stao pljuvati Yankeeje i njihovog trenera Girardija čime je stvorio nepotrebnu tenziju i naslikao metu na leđima Soxa u godini kada su se trebali pritajiti i vrebati svoju priliku iz sjene. Svojim komentarima o spremnosti shortstopa Josea Iglesiasa i sposobnostima pitchera Daniela Barda stvorio je ogromnu barijeru između sebe i GM-a Bena Cheringtona te dodatno zakuhao ekspres lonac koji od lani vrije u svlačionici. Boston Red Soxi, ta simpatična i opuštena i totalno blesava ekipa pod njegovim je vodstvom nastavila svoju transformaciju u skupinu profesionalnih dosadnjakovića. Transformaciju u New York Yankeese. Nema više Mike Lowella i njegove skupine havajskih košulja, nema više Jonathana Papelbona koji je svom psu dobacivao lopticu kojom je upisan posljednji out u šampionskoj 2007., nema više V-Marta koji je ljutitom Beltreu skidao kacigu sa glave i trljao mu ćelenku, nema više Wakefielda i zajebancije na račun njegovih godina, nema više Kapetana Variteka koji je čitavu ovu bandu idiota držao na okupu. Red Soxi su postali ozbiljna, profesionalna, preplaćena ekipa vođena trenerom koji si umišlja da je oficir ratoborne vojske.

Naravno, pretjerujem. Pretjerujem zato jer mi se nova momčad Soxa ne sviđa. To što su mi antipatični ne garantira da će imati lošu sezonu. No ozljede garantiraju, a već sada ih ima hrpetina. Andrew Bailey, čovjek koji je trebao postati novi closer za Soxe, je aut tri mjeseca. Carl Crawford se nije u potpunosti oporavio, a širina u outfieldu je dodatno skresana ozljedom Ryana Kalisha. Bobby Jenks je uhićen zbog vožnje u pijanom stanju, a mogao bi propustiti čitavu sezonu zbog odurne komplikacije sa operacijom leđa zbog koje mu se inficirao dio kralježnice. Lackey i Matsuzaka su na DL-u što bi trebao biti blagoslov s obzirom kako su igrali lani, ali rotacija je toliko tanka da bi i njih volio vidjeti u lajnapu. Nema ni Andrewa Millera ni Richa Hilla koji su trebali ponuditi kakvu – takvu dubinu u bullpenu, a samo je pitanje dana kada će se Youk, Beckett i Bucholz opet ozlijediti.

Nije ni čudno što izgubili prve dvije utakmice sezone i to ukupnom razlikom 2 – 13. Nije čudno što je Buster Onley samo dva dana nakon početka sezone napisao članak koji govori u rasulu u svlačionici, o funkcionerima kluba koji puštaju netočne i sramotne informacije u medije i o defetističkoj atmosferi koja još uvijek prožima klub nakon lanjskog raspada. Nije čudno što je dobar dio navijača i stručnjaka otpisao Soxe prije početka sezone.

Ja nažalost nisam. Ne mogu. Jače je od mene. Unatoč svim problemima i dalje se nadam, gledam utakmice, emocionalno proživljavam svaku akciju. Gen je presađen. Znam da će mi donijeti samo jad, tugu i mižeriju, ali ne mogu mu pobjeći. Niti to želim. Neke momčadi, baš kao i pisci i muzičari i slikari, jednostavno pronađu tebe.

Nema ništa gore od momčadi koja je skupa, koja ima tradiciju, od koje puno očekuješ i koja na kraju ne ispuni očekivanja. Kada se u desetom mjesecu opet rasplačem radi toga što je ova skupina propustila doigravanje zalijepite mi virtualni šamar i recite da se skuliram. Ne zaslužujem bolje. Možete to napraviti preko fejsa, ako vam se da.

Ja sam budućnost

Za 86 dana David Stern će izaći pred razularenu gomilu u Prudential centru, slegnut će ramenima uvučenim u uobičajeni sivi sako, namjestit će ciničan osmjeh, jedinu obranu od uvreda koje navijači opravdano bacaju u smjeru komesionara NBA lige, te će svijetu objaviti kako je neka NBA franšiza izabrala Anthonya Davisa prvim izborom drafta. Bit će to drugi veliki trijumf za mršavog centra Kentuckya koji je osvojio naslov prvaka sveučilišne košarke u dominantnom maršu Wildcatsa kroz ždrijeb March Madnessa pri čemu se okitio nagradama za najboljeg igrača turnira i najboljeg igrača godine.

 Davis je u finalu protiv Kansasa zabio samo šest poena uz šut 1 – 10 i unatoč tome bio je daleko, ali stvarno daleko najbolji igrač utakmice. Ne zato jer je zgrabio 16 skokova, isporučio 5 asistencija, ukrao tri lopte i blokirao čak šest šuteva, ma kakvi, ni blizu. Davisov utjecaj na utakmicu nadilazi primitivne gabarite statističke tablice, ali on nije mističan, neopipljiv, skriven u detaljima. On je izravan i direktan i vidi se iz svemira. Njegove duge ruke zagrađuju prostor i odbijaju bekove iz reketa kao što pločica u pongu odbija lopticu. Njegove noge su toliko brze da ga za čas dovode do trice kako bi pokrio šut samo kako bi ga čas kasnije vratile pod obruč i zaštitile skok nakon neizbježnog promašaja. Njegov osjećaj za igru je nestvaran te mu omogućuje da u jednom fluidnom pokretu odigra fantastičnu ispomoć u obrani protiv najboljeg protivničkog igrača*, prisili ga na brutalno težak fadeway, vrati se nazad pod koš, tijelom školski zagradi protivničkog centra koji je šest cenata viši od Davisa, pokupi defanzivni skok, krene u kontranapad driblingom između dvojice i isporuči outlet dodavanje koje bi ušlo u top 10 outlet dodavanja najboljeg outled dodavača u povijesti basketa, gospodina Wesa Unselda. Nešto što je napravio u finalu.

*Thomas Robinson je zabio 18 poena i uhvatio 17 skokova. Kraj Davisa je izgledao blijedo.

Čovjek koji izgleda poput Berta iz Sesame Streeta, nosi pamučne majice ispod dresa i na svaku pohvalu zbunjeno sliježe ramenima je čudo od košarkaša. Na koledž razini je dokazao da spada u onu rijetku skupinu igrača koji mogu zabiti manje od deset poena i opet dominirati susretom. Magic Johnson i Bill Russell su bili takvi igrači.

Okej, malo sam se zaletio. Unatoč uspjehu na koledžu ništa nam ne garantira da će ovaj mršavi momak, čija su koljena izbjegla propadanje unatoč tome što je Davis narastao više od 30 centimetara u samo četiri godine, biti odličan NBA igrač. Kvragu, ništa nam ne garantira da će biti prosječan NBA igrač. NBA skauti će odmah primjetiti kako se mora popuniti i nabiti mišiće, kako ne smije dopuštati da ga protivnici u napadu izguraju prelako iz pozicije, kako mora dodati bar još jedan ili dva poteza leđima. No to su otprilike sve njegove mane. Davis je u samo jednoj sezoni drastično napredovao, dokazao je da je voljan učiti i da je voljan igrati timsku košarku, uz izvrstan okret i dribling prema košu u napadački je arsenal dodao igru uz osnovnu liniju te horok lijevom i desnom rukom iz rotacije bilo prema reketu bilo van njega, a uza sve spomenuto nabacio je i više nego pristojan šut s poludistance. Njegovi instinkti u tranzicijskom napadu su bolesni, njegove ruke su dovoljno mekane da završava česta alley oop dodavanja, a njegovo razumijevanje igre u obrani gurnut će ga među pet najboljih obrambenih centara NBA lige u prvoj minuti njegove prve utakmice.

U košarci, kao u niti jednom sportu, ne postoji sigurna stvar. Ne postoji igrač za kojeg ćete staviti ruku u vatru i reći – majkumu, ovaj će sigurno uspjeti. No Anthony Davis je igrač koji se najviše približio tom idealu od LeBrona Jamesa. On je budućnost. Nadam se da vam se sviđa.

Mini kolumna za maksi igrača. Što se može, to tako ide. Ako vam se ne sviđa javite se na fejs.

Pobačaj u Oregonu

Između Amerike i Europe postoje ogromne kulturne različitosti u najosnovnijoj filozofiji života; različitosti koje se iz nekog neobičnog razloga ne reflektiraju unutar kompleksne ideje profesionalnog sporta. U Starome svijetu, u kojem je ideja društvene pravde izgradila finu malu tvrđavu kroz posljednjih parsto godina, jedino što određuje sudbinu sportskih momčadi je novac i slobodno tržište. U Americi, središtu liberalnog kapitalizma, pak postoji restriktivni sistem koji, u teoriji i na papiru, garantira jednake šanse za borbu za naslov. Radi se o zanimljivom fenomenu koji se pojavio u posljednjih 25 godina i posve izmijenio lice sporta.

Europi je donio eskalaciju plaća sportaša, denazionalizaciju nogometnih liga, preslagivanje klubova u korporacije, otuđivanje navijačkog korpusa i odstranjivanje radničke klase, ako ćemo biti vulgarni i pričati o klasama, sa stadiona. Promijenile su se i same strukture momčadi – ekipe koje imaju najviše love; bez obzira na tradiciju, nogometne škole, skaute i slične stvari potrebne za pronalaženje i proizvodnju igračke kvalitete, počele su dominirati.U Americi su se javile potpuno iste stvari – eskalacije plaća, elitizacija sportskih priredbi kroz drastično povećanje cijena ulaznica, i tako bliže, i tako dalje, i tako dosadnije. Promijenile su se i same strukture momčadi – salary cap, prisilna podjela profita, već postojeći draft sustav i centralistički, gotovo totalitaristički ustroj liga sa komesionarom/diktatorom na čelu – donijele su velike promjene koje su, na papiru i u teoriji, omogućili svakoj momčadi da se ravnopravno bori za naslov, bez obzira na veličinu njenog tržišta i promet koji generira.

Stoga nije čudno što su abortirane sportske momčadi postale endemska američka pojava. Nigdje u svijetu vas kombinacija pravila biranja novih igrača, zavrzlama sa salary capom i centralističke intervencije ne prisiljava da prekidate prirodni razvoj ekipe i tonete na dno kako bi se jednog dana vinuli prema vrhu. Posljednja abortirana momčad koju smo imali u NBA ligi, koja služi kao najbolji primjer spomenutog modela, pobačena je pod neuobičajenim okolnostima. Momčad Indiane je slovila za najvećeg favorita lige do trenutka u kojem je Ron Artest uletio u gledalište i napravio rusvaj. Kroz sljedeće dvije sezone Pacersi su ostali bez Reggieja Millera, Rona Artesta, Stephena Jacksona i Jermaina O’Neala, a momčad koja je trebala podići trofej Larrya O’Briena plasirala se u jedan jedini playoff u četiri godine, u kojem je isprašena nakon prve runde.

Prije tjedan dana bili smo svjedoci još jednog abortusa koji je prošao gotovo pa neprimjećeno u odnosu na onaj Pacersa. Portland Trail Blazersi su napravili nekoliko preciznih rezova i odstranili deformirani plod napornog rada koji se nikad nije rodio. Momčad koja je trebala dominirati Zapadom i sprati ljagu s uprljanog imena Blazersa se raspala bez da je ispunila svoj potencijal. Poput bloka kamena koji je trebao postati prekrasan kip, ali se raspuknuo pod udarcima dlijeta.

 

Sredinom nultih navijači Trail Blazersa u potpunosti su okrenuli leđa svojoj ekipi. Najrabijatniji navijači lige, poznati po tome što nikada ne govore protiv svojih i što napadaju svakoga tko se usudi reći ružnu riječ o igračima Blazersa, puštali su paru kroz uši kao likovi u crtićima. Bilo im je dosta. Portland je i dalje postizao solidne rezultate, redovito su ulazili u doigravanje, ali Blazersi su istovremeno donosili sramotu gradu koji je imao i još uvijek ima samo jednu jedinu profesionalnu sportsku momčad kojom se neizmjerno ponosi. Jail Blazersi su uprljali ime grada koji se diči opsesivnim ganjanjem izvrsnosti. Maurice Cheecks je došao na mjesto trenera i u tren oka izgubio uzde, ulagujući se zvijezdama na svom rosteru. Ruben Patterson, registrirani seksualni prijestupnik, postao je član ekipe. Rasheed Wallace, Qyntell Woods i Damon Stoudemire bili su kažnjeni zbog posjedovanja trave. Woodsu se konzumiranje travurine i moglo oprostiti pošto i nije imao nekog talenta pa se nije imalo što uništiti, a i trebala mu je terapija za smirenje budući da je bio poprilično ratoboran tip. Što je dokazao organziravši borbe pasa u svom stanu. Sheed je također bio van kontrole – dobio je sedam utakmica kazne jer je napravio sačekušu za suca Tima Donaghya i navodno zaprijetio da će ga razbiti*, a godinu dana ranije bacio je ručnik u lice zgaženog Arvydasa Sabonisa koji je riskirao svoje dugoročno zdravlje igrama u playoffu. Saba je uskoro napustio momčad. Problemi tu nisu stali – Zack Randolph i Patterson su se pomlatili na treningu, policija je još jednom našla drogu u Stoudemireovoj kući, a Darius Miller je trenera Cheeksa nazvao „niggerom“, u ne baš prijateljskim okolnostima.

*Jep, Donaghy je frajer koji je završio u pržunu nakon što se otkrilo da se kladio na NBA utakmice. Sheed je možda bio lud, ali nije bio glup i nanjušio je smrad od samog početka. Za ovo ga ipak ne možemo kriviti, šta ne?

Jail Blazersi su bili užasno zabavna ekipa za praćenje*, ali nisu bili ekipa za koju su ljudi mogli navijati. Obožavam ekipe koje imaju par ludonja, koje igraju grubo i koje tu i tamo naprave spačku, ali Jail Blazersi su bili uistinu odurna momčad. Zato jer uopće nisu bili momčad. Navijači su trpjeli i trpjeli i trpjeli, poput zlostavljane žene u nesretnom braku. Sve dok nisu izvukli nož za filetiranje iz ladice za beštek i počeli ubadati.

*Okej, osim sranja s borbama pasa. To je stvarno dno dna od kojeg mi se povraća.

Blazerse nije bilo briga za publiku. Bonzi Wells, čiji su intervjui bili blesaviji od njegovog imena, izjavio je kako momčad nije briga za navijače, da im se živo jebe za to što oni misle. Odnos između igrača i ljudi za koje igraju se u potpunosti raspao. Ljudi su prestali ići na utakmice, a Rose Garden je bankrotirao. Blazersi su dopustili da njihov nekoć prekrasni košarkaški vrt zaraste u korov.

Sve dok Paul Allen, gazda kluba, nije konačno otvorio herbicid i stao špricati.

Ta momčad Blazersa nije bila abortirana, ona je razvila svoj puni potencijal. Problem je što je njen potencijal bio monstruozan te se pretvorila u čudovište. Ustrijeljena je sačmaricom iza staje, poput bijesnog psa u američkim filmovima. Novi GM Kevin Pritchard krenuo je u agresivnu obnovu i iz rukava izvukao tri nevjerojatna poteza koji mogu stati bok uz bok najboljim potezima Reda Aurbacha ili Jerrya Krausa. Postavio je temelje nove momčadi Trail Blazersa. Momčadi koja je kasnije abortirana.

 

Sve je započelo 2006. godine kada je nakon drafta zamijenio Tyrusa Thomasa za LaMarcusa Aldridgea. Eksplozivno krilo koje se ne trudi za čovjeka kroz kojeg možete vrtjeti napad? Nije loše, šta ne? Njegov sljedeći potez bio je još bolji. Thea Ratliffa i Sebastiana Telfaira pretvorio je u Dickeaua, LaFrentza i Foyea i onda je napravio nezamislivo – Randya je trejdao za Brandona Roya (hvala Minnesotta). U jednom danu Pritchard* je preporodio franšizu koja se činila mrtvom. Dovukao je visokog igrača koji je trebao biti prijetnja s poludistance i na taj način omogućavati hi – lo igru sa Z-Boom koji je ostao u ekipi kao podsjetnik na nesretne dane Jail Blazersa, a uz njega je dobio old skool beka koji je metodičnim pokretima, varkama glavom i košarkaškom inteligencijom ostavljao protivnike u prašini unatoč ne pretjerano impresivnim fizikalijama.

*Samo da vas podsjetim kako je Pritchard godinu dana ranije obavljao funkciju direktora košarkaškog osoblja te je nagovarao Paula Allena i GM-a Johna Nasha da trećim pickom drafta uzmu Chrisa Paula. Jok. Trejdali su taj pick u Utah koja je izabrala Derona Williamsa, a Blazersi su sa šestim i dvajsedmim pickom koje su dobili zauzvrat izabrali Martella Webstera i Linasa Kleizu. Homer bi rekao D’oh.

Sljedeće godine Pritchard se riješio Randolpha koji je postajao sve nesnosniji i sve lijenjiji, no njegov najvažniji potez povučen je na draftu. Umjesto Kevina Duranta izabrao je Grega Odena. Premda se sada čini kako je bilo suludo birati na koledžu stalno ozlijeđenog centra umjesto igrača sa nevjerojatno tečnom igrom poput Kevina, naročito od franšize koja je dvadesetak godina ranije izabrala na koledžu stalno ozlijeđenog centra ispred fantastičnog strijelca, Greg Oden je bio igrač kakav je trebao Trail Blazersima. Imali su prvog strijelca u Royu i drugi im nije trebao. Imali su jako mekanu četvorku koja je izbjegavala kontakt u LaMarcusu Aldridgeu. Sve što im je trebalo za pohod na naslov bio je robusni, čvrsti, obrambeno orijentirani centar koji je kupio ofenzivne skokove. Nije im trebalo krilo koje će zabijati, nije im trebao plej jer su i Aldridge i Roy bili plejmejkeri. Trebao im je centar. Izabrali su Odena. Danas se to čini suludim potezom, ali tada je to bio potez zbog kojeg su se u Oregonu razvile zastave, zbog kojeg se zatrubilo u lovačke rogove i zbog kojeg se najavio pohod na titulu i skidanje ljage koja se još cijedila sa loga Blazersa. Unatoč tome što se Oden ozlijedio Portland je upisao 41 pobjedu.

Konačni temelji buduće šampionske momčadi postavljeni su sljedeće sezone. Pritchard je za lovu uzeo dva tricaša Rudya Fernandeza i Julia Jonesa, iz šešira je izvukao Darella Arthura i zamijenio ga za fantastično defanzivno krilo Nicolasa Batuma, malo se zglajzao na draftu izabravši Brandona Rusha*  kojeg je trejdao za Baylessa i Diogua te Omera Asika koji je ostao u Europi, ali je svejedno nadogradio temelje ekipe čija se slava počela širiti diljem zemlje poput trbuha Shaquilla O’Neala nakon dviiljadečetrte. „Za pet godina“, vrištali su svi, „ova će ekipa donijeti naslov u Portland“. Kako su se samo prevarili.

* Iza su ostali Anthony Randolph, Ibaka, Hibbert, Lee, Anderson, George Hill, Peković, DeAndre Jordan, JaVale, Speights, Chalmers, Mbah a Moute i Dragič. Kada uzmemo u obzir da su prije Rusha birani Derrick Rose, Beasley, Love, Westbrook, Mayo, Gallinari, Erick Gordon i Brook Lopez sve što možemo reći je – jebemti život, koji draft!

 

Neostvarena momčad Blazersa navijačima je donijela dvije sezone sa preko 50 pobjeda i tri ispadanja u prvoj rundi doigravanja*. Donijela im je niz uzbudljivih utakmica – lanjske pobjede u gostima kod Miamija i Royevo uništavanje Mavericksa u finišu četvrte utakmice prve runde plejofa bili su posljednji bljeskovi ekipe na samrti. Momčad koja je na papiru imala imala sve – rasnog strijelca, plejmejkersku četvorku, hi – lo igru, duboku klupu, jaku obranu trice, dominantnog defanzivnog centra i jako dobrog trenera rascopala se kao Marvinova glava u Pulp Fictionu.

* Blazersi su fascinantna franšiza koja jako brzo apsolvira periode ponovne izgradnje. Od 1977. kada su osvojili svoj prvi i jedini naslov (još jedna momčad čiji je plafon bio puno veći i koja je pala zbog ozljeda Billa Waltona) odigrali su 35 sezona. U samo sedam sezona nisu igrali u playoffu. Tri puta su ispali u drugoj rundi, tri puta u finalu konferencije, dva puta u velikom finalu, jednom od Pistonsa, jednom od Bullsa. Čak 20 puta, dvadeset jebenih puta, su ispali u prvoj rundi doigravanja. To je tako ludo da ne znam šta bi reka.

 Prije tjedan dana ta šampionska ekipa je abortirana. Otpuštanjem uvijek ozlijeđenog, pokunjenog Grega Odena, čije vas tužno lice jednostavno tjera da ga zagrlite i kažete mu da će sve biti u redu, prestali su snovi o šampionatu. Nešto ranije otpušten je i trener Nate McMillan, Pritchardu su uvalili kajlu dvije sezone ranije*, a pravi raspad je počeo kada je Brandon Roy otišao u penziju nakon što je otkrio da u koljenima umjesto ligamenata ima laštik iz tisuću puta opranih mudanata.

*Pritchard je dobio otkaz par dana prije drafta 2010. godine zbog konstantnih neslaganja s Paulom Allenom. Gospodin čovjek je ostao u franšizi, pripremio draft do kraja i onda se pokupio.

Blazersi su krenuli u novu izgradnju sa nekoliko solidnih blokova (LaMarcus koji i sam pati od rijetke bolesti srca, Batum, Babbit), nekoliko utega (ugovori Webstera i Wesa Matthewsa) i hrpetinom ističućih ugovora. S visokim pickom na prekrcanom draftu i gomilom prostora ispod salary capa trebali bi kroz godinu ili dvije složiti momčad koja se još jednom može natjecati za playoff. No to nije bitno, to nije tema ove priče, to nije ono što nas zanima, na to smo ionako navikli.

Bez obzira kako Blazersi igrali u budućnosti zauvijek će ostati žal što njihova abortirana  momčad nije ostvarila svoj puni potencijal, žal koji ne postoji samo među opsesivnim navijačima Portlanda nego i među istinskim ljubiteljima košarke. Gledati spore, metodične, kirurški precizne napade Portlanda i taj nevjerojatni talent kojim je ekipa bila prekrcana za mene je predstavljao istinski užitak. Momčad predvođena Royem i Aldridgeom zauvijek će ostati upamćena kao dokaz da u američkim sportovima, naročito u NBA-u, ne postoje sigurne stvari. Favoriti nisu bitni. Ostat će upamćena kao upozorenje da u bilo kojem trenutku možete ostati bez budućnosti. Bez obzira je li u pitanju smrt Lena Biasa ili Dražena Petrovića, ludilo Rona Artesta i Stephena Jacksona ili ozljede Brandona Roya i Grega Odena sportska smrt uvijek lebdi iznad nadarenih ekipa. Jedan krivi potez i gotovo je. Abortus. Kraj. Kraj kakav se dogodio Portland Trail Blazersima kojima sudbina nije bila naklonjena. Počivali u miru, sačuvani u uspomenama njihovih navijača koji ih sigurno neće zaboraviti.

 

Jel vas ubio u pojam ovaj kraj? Je? E pa neka. Eto vam na. Vi ćete se meni veseliti suncu i proljeću?! Nema šanse. Za kaznu izvolite napisati koja je vama najdraža momčad koja nikad nije ispunila svoj potencijal i koja je na kraju abortirana. Sastavke šaljite na fejs. 

Najluđi turnir na svitu

Šezdeset osam momčadi, tri tjedna, jedan košarkaški trofej. March madness nije za ljude slabog srca. On nije za ljude koji ne vole uzbuđenja. On nije za ljude koji preziru nepredvidivost. March madness je najluđi, najuzbudljiviji, najnepredvidljiviji sportski događaj godine na čiji spomen poznavateljima srce lupa brže nego da su pojeli kilogram pržene slanine ravno sa grudi Scarlett Johansson na stražnjem sjedalu Bugatti Veyrona koji juri 300 kilometara na sat. Zašto?

O čovječe, od kuda da krenem?! Zamislite nokaut turnir 68 najboljih svjetskih nogometnih reprezentacija. Zamislite da je minimalno 20 utakmica riješeno u sudačkoj nadoknadi ili na penale, sa suludim utakmicama koje završavaju 5:4 uz šanse koje se redaju kao na pokretnoj traci. Zamislite da nas turnir svake godine počasti s neočekivanim uzletima reprezentacija poput, amo reć, Kostarike koja na putu do polufinala dobije Njemačku u prvom kolu 1:0, u drugom razbije Tursku 3:1, izvuče se na penale kontra Brazila i onda padne od Hrvatske autogolom u zadnjoj minuti produžetka. Sad uz to zamislite da svi ti nogometaši nisu plaćeni koliko su već plaćeni nego da igraju kao amateri, zamislite da su svi učesnici redom emocionalno nezreli (ne treba vam puno zamišljanja kod ove stavke), zamislite da im je turnir najveći događaj u dosadašnjem životu i onda još zamislite da između nekih reprezentacija postoji krvava povijest koja traje skoro 100 godina. Jeste? E, to je otprilike March Madness. Ukoliko volite košarku, ukoliko uistinu volite košarku, ukoliko ste jedan od onih likova koji ostaju budni noćima uz NBA, provode ljetne dane na igralištu, gledaju snimke tekmi iz davnih dana, gledaju klince kako igraju basket svaki put kada prolaze kraj škole, ukoliko vam srce uzlupa a tlak skoči svaki put kada se utakmica lomi – March Madness je turnir za vas. Počeo sam ga gledati samo zato jer me zanimalo kako igraju budući NBA košarkaši, no njegovo ludilo me osvojilo i zarobilo.

Istina, treba priznati kako je kvaliteta košarke debelo ispod NBA ili Euroligaške razine i kako se zna tu i tamo dogoditi da prođe 10 minuta a da niti jedna ekipa ne ubaci poene iz igre, ali to su mane na koje možete zažmiriti. March Madness je poput djevojke s kojom ćete provesti tri užasno uzbudljiva i iscrpljujuća tjedna prije nego vas njena nimfomanija i mentalna neuravnoteženost ne natjeraju da pobjegnete glavom bez obzira. Nezaboravno je riječ koju tražim.

Druga riječ je neopisivo. Riječima se ne može prenijeti uzbuđenje gledanja napete završnice između dvije podjednako dobre ekipe od kojih jedna prolazi dalje tricom u zadnjoj sekundi samo da bi okrenuli na drugu utakmicu i shvatili da favoriti gube 11 razlike od totalnih autsajdera i imaju samo 3 minute da se vrate u susret ili će njihova sezona završiti. March Madness je neopisivo stanje totalne ushićenosti, on je basketarska droga, on je više stanje košarkaške svijesti.

Uzbuđenje je još veće ukoliko u turniru imate ekipu koja vam je posebno draga ili koju vam je gušt gledati. NCAA je različita u odnosu na profi lige pošto igrači ostaju na faksu maksimalno četiri godine što znači kako lanjski favoriti ove sezone mogu biti kante za napucavanje*, pa je sasvim moguće da vama omiljeni tim ne uleti u završni turnir. Srećom pa koledž košarka svake godine nudi pregršt simpatičnih momčadi koje je pravi užitak gledati pa nećete imati problema pronaći neku po svom guštu. Ukoliko vam se ne da birati dopustite da vam predstavim četiri svoja favorita pa slobodno izaberite jednog.

* Lanjski prvaci iz Connecticuta ove su sezone tek deveta momčad u South dijelu ždrijeba (što bi značilo da su 33. do 36. ekipa po jačini u turniru), dok finalisti iz Butlera uopće nisu ušli u turnir)

Kentucky Wildcats

 Momčadi Johna Caliparija mi obično idu na živce. Puno talenta, puno bahatosti, puno one and done igrača, timska igra na nuli. Kada svi gledaju kako se popeti na draftu normalno je da igra pati. No ovogodišnja ekipa Kentuckya je potpuno drugačija. Talent je i dalje tu, dubina je i dalje tu, brza tranzicijska košarka je i dalje tu, ali ono čega prije nije bilo a ove sezone ima na bacanje je uigranost.

Wildcatse je gušt gledati zbog načina na koji budući prvi pick drafta Anthony Davis zatvara reket i svojim, poput anakondi dugačkim i zagušujućim rukama oduzima ulaze i pologanja. Wildcatse je gušt gledati zbog brzine kojom se transformiraju iz obrane u napad i kreiraju poene u tranziciji za brzonogog Michaela Kidda Gilchrista i skočnog Terrencea Jonesa koji razaraju protivnike učestalim kontrama. Wildcatse je gušt gledati zbog high – low igre Davisa koji je prava rijetkost u sveučilišnoj košarci – tehnički potkovan centar koji zna dodavati kad je udvojen – te Dorona Lamba koji posjeduje Ređijevsku preciznost kada ga ide, iako nije tako dobar kada treba prolaziti kroz duple blokove kao svima omiljeni prgavac iz Pacersa. Ukoliko odaberete Wildcatse za svoje favorite nećete pogriješiti – oni igraju atraktivnu košarku sa supstancom, a to se rijetko viđa na bilo kojoj razini. Poraz kojeg su pretrpjeli od Vanderbilta u finalu SEC konferencije dobro će im doći kao otriježnjenje i upozorenje pred March Madness u kojem se svaki trenutak umišljenosti i bahatosti kažnjava porazima. Nešto što je John Calipari do sada morao naučiti.

North Carolina Tar Heels

Kentucky i UNC imaju pregršt dodirnih točaka iako ne igraju u istoj konferenciji. Oba programa imaju tradiciju i pobjedama prošaranu povijest*, oba programa imaju legendarne trenere u Calipariju i Royu Williamsu, oba programa igraju sličan stil košarke zasnovan na tranziciji i brzini i oba programa imaju duboke i talentirane momčadi.

*Kentucky ima sedam naslova, Tar Heelsi šest, samo UCLA ima više. Imaju najveći broj nastupa na završnom turniru, obje momčadi imaju po 105 pobjeda u Madnessu što je najviše u povijesti, obje ekipe dale su hrpu NBA legendi. Okej, Tar Heelsi tu vode pošto su stvorili Michaela Jordana,  Billya Cunninhama, Boba Mcadooa i ajde, uključit ćemo i njega, Vincea Cartera, dok su Wildcatsi odgojili Dana Issela, Pata Rileya, Cliffa Hagana i Kennya Walkera, dakle redom old skool legende.

Ono što su u Wildcatsima Davis i Lamb to su u Tar Heelsima Tyler Zeller i Harrison Barnes. Zeller je okretni, ispolirani, napadački orijentirani centar koji posjeduje neobičnu okretnost s obzirom na svoju visinu i, jelte, mliječno – bijelu put. Unatoč tome što izgleda kao da se svaki dan umiva Persilom ili Arielom Zeller je atleta i zna spustiti loptu na parket protiv većine svojih protivnika te poentirati iz driblinga. U obrani nije sila poput Davisa, ali kada igrate protiv njega računajte na jedan šut po posjedu lopte – momak se zna pozicionirati i kontrolirati obrambeni skok. Njegov partner u napadu je ubojica meke ruke koji slovi kao sigurni drugi pick na nadolazećem NBA draftu. Harrison Barnes bi se u budućnosti mogao razviti u nekakav mišung Rudya Gaya i Carmela Anthonya, u zabijačko krilo s ulazom i šutom, u čovjeka koji može igrati u izolaciji i poentirati protiv svih obrana u ligi. Barnes je još uvijek malkice presirov i nekad zna odigrati slabije kada ga pritišću, ali talent je vidljiv u gotovo svakoj utakmici. Kada on i Zeller surađuju, a to je gotovo uvijek, Tar Heelsi izgledaju nezaustavljivo.

UNC nije favorit za osvajanje naslova samo zbog ove dvojice. Radi se o nakrcanoj ekipi koja će nam kroz dvije godine dati pet ili više NBA igrača. Kendall Marshall će sasvim sigurno igrati rezervnog pleja u nekoj momčadi, a kao garanciju svog plejmejkerskog pedigrao donosi box score po kojem asistira gotovo 10 puta po utakmici. U koledž košarci. Što je ono, osmi najbolji skor IKAD i daleko najbolji za jednog igrača druge godine. Tu je i eksplozivni James Michael McAdoo koji donosi energiju i poene s klupe i koji ima košarkaške gene – njegov stric Bob je jedan od sto najboljih igrača u povijesti NBA lige. Ne treba zaboraviti niti na Reggieja Bullocka koji se specijalizirao za obavljanje svih sitnih stvari koje drže ekipu na okupu, niti na PJ Hairstona koji je jedan od najboljih catch and shoot igrača u NCAA-u. Za kraj tu je čovjek koji bi u NBA-u mogao imati jednak uspjeh kao i Barnes i Zeller, dugoruki John Henson koji ove sezone igra prekrasnu košarku, blokira šuteve kao Dikembe iako je po visini čisto krilo, koji zabija s poludistance, istrčava kontre, zakucava i igra za momčad.

Izaberete li Tar Heelse nećete pogriješiti – oni su favoriti koji igraju jako lijepu košarku. Baš kao i Wildcatsi pretrpjeli su nezgodan poraz u finalu ACC konferencije u kojem su ih Florida State Seminolesi ubili zagušujućom obranom, što bi ih trebalo samo dodatno napaliti za March Madness. Ukoliko ih krene – čuvajte se. Trofej bi lako mogao biti njihov.

Indiana Hoosiers

Ukoliko favoriti nisu vaš đir te tražite momčad koja bi mogla otići duboko, zagorčati život nositeljima i povratiti dio slavne prošlosti koja je isparila u posljednjem desetljeću onda su Hoosiersi ekipa za vas. Indiana je osvojila pet državnih naslova i 20 naslova Big Ten konferencije, no slavu su stekli većinom u sedamdesetima i osamdesetima nakon kojih je krenuo težak put prema dnu. Njihov trener Tom Crean je prije četiri godine krenuo u bolan proces čišćenja programa, a njegove su se muke ove sezone konačno isplatile. Hoosiersi su upisali jako dobru sezonu sa 25 pobjeda, no ono što je još važnije je što su savršeno igrali ulogu Davida. Hoosiersi su se specijalizirali za uništavanje favorita.

Ove su godine skinuli Kentucky Wildcatsa kojima je to bio JEDINI poraz u regularnoj sezoni. Pobijedili su Ohio State i njihovog low post diva Jareda Sullingera. Skinuli su i jaki Michigan i super jaki Michigan State, dobili su i March Madness sudionike Notre Dame i NC State, a dvaput su tukli solidni Purdue koji je unatoč svemu otišao na Veliki ples. Indiana je prototip ekipe koja uništava favorite – njihova kombinacija solidne obrane i konstantne baraže trica može pokopati svaku momčad, naročito one koje igraju zonu. Ono što Hoosierse razdvaja od mase sličnih momčadi je igra Codya Zellera koji im daje sigurna 2 poena iz blizine. Cody je Tylerov brat pa nije čudno što je njihova igra slična, no mora se priznati kako je igrač Tar Heelsa ipak talentiraniji i ispoliraniji proizvod. Cody zna bježati od kontakta i ne kontrolira defanzivni skok, no na koledž razini njegova igra je više nego pristojna.

Hooseirsi će vas očarati tricašima poput sjajnog Christiana Watforda koji je zabio tricu u zadnjoj sekundi za pobjedu kontra Kentuckya, a tu su još i plej Jordan Hulls i odlični bek Will Sheehey. Victor Oladipo je krilni centar koji ih oslobađa svojim odlično postavljenim blokovima, koji čine temelj igre Indiane – igrači Hoosiersa su u neprestanom pokretu zbog čega ih je gušt gledati. I zbog čega ih je teško zaustaviti. Sveučilište koje nam je podarilo Isiaha Thomasa, Georgea McGinnisa i Walta Bellamya opet se penje prema vrhu.

Georgetown Hoyas

 Desetljeća prolaze, treneri se smjenjuju, igrači odrastaju i napuštaju faks, no Hoyasi uvijek igraju isto. Njihova 4 – out verzija Princeton napada nešto je najljepše i najkonstantnije što se može vidjeti u sveučilišnoj košarci. O čemu se radi? Radi se o napadu koji koristi visoke igrače kroz koje se vrti napad. Nakon što se lopta proslijedi u low ili high post (ovisno o tome što obrana dozvoli) kreće prava mala košarkaška rapsodija. Blokovi, backdoor cutevi, promjene strana, kretanje, kretanje, kretanje. Kada gledate Georgetown kako igra nikad ne gledate loptu, uvijek gledate ono što se događa mimo nje, tamo je smješten košarkaški diskurs Hoyasa. Naravno, ukoliko nemate visoke igrače koji znaju igrati basket ovaj je napad osuđen na propast. Hoyasi su kroz godine odgojili niz izvrsnih centara poput Pata Ewinga, Dikembea Mutomboa i Alonzoa Mourninga, a posljednjih su godina iznjedrili nekoliko solidnih igrača poput Roya Hibberta i svakog mi trenutka sve dražeg Grega Monroea. Što im je zajedničko? Znaju pogoditi horok iz trka (nešto što se uči već 30 godina na Georgetownu i što je Pat lani konačno uspio naučiti Dwighta Howarda) i znaju dodati loptu iz posta.

Hoyasi ove sezone imaju visokog igrača koji zna vrtiti napad. Njegovo ime je Henry Sims. Dobri stari Henry nije ni izbliza talentiran kao navedeni igrači, ali je unatoč manjku talenta naučio kako treba igrati u ovom napadu. Čovjek u prosjeku ima gotovo 4 asistencije po utakmici, isključivo zbog svoje sposobnosti da pravovremeno proslijedi loptu igraču koji radi cut prema obruču. Sims ima ogromnih problema na centarskoj poziciji, naročito u obrani, ali njegov osjećaj za timsku igru je gotovo pa savršen. Nitko ne koristi taj osjećaj tako dobro kao Jason Clark i Hollis Thompson Jr. Clark je prvi strijelac momčadi koji unatoč tome nije sebičan i uvijek gleda kako razigrati ekipu, dok je Thompson talentirani slasher koji ima filing kada se treba sjuriti prema košu i poentirati.

Georgetown uz to igra i jako dobru obranu te bi mogao opako zapapriti favoritima. Ukoliko vas mami igra s puno šuga, ukoliko želite gledati nešto što rijetko možete vidjeti, e onda je Georgetown ekipa za vas. Slobodno je izaberite.

Zapravo, slobodno izaberite bilo koju momčad (dok god se ne radi o elitističkom Dukeu i dosadnom Michigan Stateu). Izaberite krasnu obranu Louisvilla i Cincinatija, odaberite trice Florida Statea, odaberite low post igru Ohio Statea, odaberite Virginia Commonwealth i Shaku Smarta, odaberite Marquette i rasplesanog trenera Buzza Williamsa. Ili nemojte, nego gledajte utakmice i navijajte za napete završnice i za ispadanja favorita. Navijajte za uzbuđenje i trenutke koji izazivaju srčane udare. Navijajte za košarku, za čistoću sportskog uzbuđenja. Navijajte za ushićenje koje vam prolazi kroz tijelo dok lopta u presudnom trenutku prolazi kroz obruč. Navijajte za trnce po leđima i za naježenu kožu. Jer to je bit March Madnessa.

Ukoliko se makar desetoro ljudi navuče na Madness ja ću biti presretan. Turnir možete pratiti na Areni na kojoj ćemo tekme uglavnom komentirati ja i gospodin Marko Šapit, a ako nemate Arenu pomoći će vam streamovi. Legalno možete pratiti Turnir na CBS-u koji ove sezone naplaćuje 4 dolara (lani je bilo free). Kao i obično možete se javiti na fejs na kojem iz dana u dan raste broj košarkaških fanatika.

Večer izvrsnosti

Internet je platforma na kojoj mediokriteti prečesto uzdižu druge mediokritete u zvijezde te ih proglašavaju genijalcima. Svakodnevni događaji, osuđeni na zaborav u plimi digitaliziranih informacija, proglašavaju se epohalnima jer je to jedini način na koji možete privući ljude da vas poslušaju. Internet kultura je kultura glorificiranja osrednjosti i koliko god mi to bilo teško priznati, koliko god me ubijalo, priznajem – i sam joj pripadam, i sam se počesto ulovim kako mediokritetskim riječnikom veličam osrednjost. Chuck i Flavour Flav su me odavno učili kako ne trebam vjerovati hypeu, no čini se da si ne mogu pomoći.

Sinoćnja NBA večer je, doduše, u potpunosti opravdala hype. Zavaljen na kauč, pokošen tvrdom zagrebačkom prehladom koja i dalje ne želi spustiti svoje koščate prste s moga vrata, odgledao sam tri odlične utakmice sve dok me umor na kraju nije savladao i stjerao me u krevet. U sezoni koja nije ni sjena lanjske, u kojoj su se i igrači i timovi jako dugo tražili i u kojoj se osjetio nedostatak kvalitetnih rookieja koji se javio u zadnje tri godine, sinoćnja je večer poslužila kao okrijepa nakon  dugog gladovanja.

Na pozornici TD Gardena dvije drugorazredne momčadi Istoka* odigrale su predstavu u kojoj su dva individualca u potpunosti zasjenila ostatak momčadi. Paul Pierce je pokazao zašto ga mnogi smatraju najsvestranijim strijelcem u povijesti Celticsa, raznolikijim od Birda, Jonesa, McHalea i Havliceka. Njegovi trzaji glavom, spori i metodični ulazi, pravovremeno ispaljeni šutevi s krila i trice donijeli su mu 34 poena, uključujući i tri komada koja su Celticsima donijela produžetak. Herojska Pierceova utakmica bit će zaboravljena samo zato što ga je Rajon Rondo zasjenio, na isti način na koji je John Cazale bacao sjenu na Al Pacina u svakoj zajedničkoj sceni u Kumu.

*Samo su Miami i Chicago prvorazredne ekipe. Što ne znači da ne mogu pasti u playoffu. Phila, Indiana i New York imaju hrpetinu zanimljivih matchup nejednadžbi kojima mogu izluditi i Heat i Bullse.

Rondo nas je sinoć natjerao da zaboravimo na Linsanity, odgovorio je na glasine o mogućem trejdu, na konstantne glasine o njegovoj ćudljivosti i na optužbe da ne može nositi tim. Rondo nije igrao fantastično samo zato što je upisao monstruozni triple – double nego i zato što je pokazao da može igrati u finišu važnih utakmica, nešto što mu se često, s potpunim pravom, predbacuje. Rondo je sudjelovao u svim poenima Celticsa u produžetku, natjerao je navijače Celticsa da se grle u deriliju pobjede i tako stjerao Dannya Aingea u neugodnu situaciju. Po kuloarima se već dulje vrijeme vrti priča po kojoj GM Celticsa planira razvaliti trenutnu ekipu i krenuti u novu izgradnju, a najveći ulov mladih igrača, ističućih ugovora i pickova trebao bi mu donijeti upravo Rondo koji je jako dobar igrač, ali ne može raditi ono što rade Durant, LeBron, Wade, Kobe, Rose, Howard i Paul. Ne može sam nositi momčad. Sinoćnja utakmica je dobrano poljuljala temelje te teze, no teško je očekivati da će Ainge, koji je zbog mira u kući opovrgnuo da traži kupce za Rajona, donijeti odluku na temelju jedne utakmice, a još gluplje je očekivati da će se Ainge prikloniti mišljenju navijača koje mu očito ništa ne znači. Celticsi su pokazali kako će ih biti zanimljivo gledati kroz sljedećih 10 dana ne samo zbog talenta nego i zbog poteza koje bi mogli povući do kraja prijelaznog roka.

Nešto slično bi se moglo reći i za Lakerse koji bi kroz sljedećih 10 dana mogli uobličiti i ovu i sljedeće 3 ili 4 sezone, no prije toga će morati odigrati nekoliko zanimljivih utakmica. Sinoćnju su uspješno apsolivrali. Los Angeles je očitao pravu košarkašku lekciju bezubom Miamiju koji kroz čitavu utakmicu nije uspio ući u tranziciju i nadtrčavanje sa sporom ekipom Lakersa. Momčad Mikea Browna nije samo oduzela najjače oružje protivnika nego je od samog početka nametnula svoju igru, nešto s čime je imala puno problema na početku sezone. Lakersi su savršeno koristili ogromnu prednost u visini te su brojne napade vrtjeli kroz Andrewa Bynuma koji je u nekoliko navrata pokazao da ipak nije toliko loš dodavač iz double – teama kakvim se činio do prije nekoliko mjeseci. LeBron James je frontanjem posta u drugom poluvremenu izbacio Paua iz utakmice, no njegov učinak i u obrani i u napadu nije bio dovoljan da Miami preskoči ljubičasto – žutu prepreku. Zašto? Zato što ju je jedan čovjek podizao sve više i više. Kobe Bryant odigrao je gotovo pa savršenu utakmicu.

Plastična maska, sjebano zapešće, bolna koljena, konstantna borba s NBA velikanima iz prošlosti, ništa od toga nije usporilo Bryanta u sinoćnjem susretu. Umjesto da se izolira na krilu i traži poene preko svog fadewaya čovjek je igrao kroz momčad, rješavao se lopte kad je trebalo, tražio visoke, ulazio u reket i poentirao iz blizine te u dva navrata ključnim poenima zaustavio povratak Miamija. Bila je to prva pobjeda Lakersa nad Heatom otkako su se Bosh i LeBron, poput ptica selica, otišli na jug, no pitanje je što možemo iščitati iz nje. Teško je očekivati da će Artest odigrati sjajno kao što je igrao sinoć, teško je očekivati da će Kobe – Bynum – Pau funkcionirati besprijekorno u svakoj situaciji, teško je očekivati da će igrači poput Goudelocka dati svoj obol u playoffu. Doigravanje na Zapadu će se rasplesti isključivo po matchup sistemu jer je gotovo nemoguće reći koja je od 10 prvorangiranih ekipa najtalentiranija. Vjerujem kako će Lakersi ipak pretumbati ovu momčad, riješiti se bilo Paua bilo Bynuma i na kraju učiniti sinoćnju pobjedu beznačajnom.

Chicago Bullsi, s druge strane, ne razmišljaju o pretumbavanju. U neprijateljskom okruženju Wells Fargo Centra, u najgore suđenoj utakmici Bullsa u zadnjih pet godina, Chicago je iščupao pobjedu iz ruku Philadelphie koja dubokom klupom i bjesomučnim igranjem pick ‘n’ rolla ove sezone uništava protivnike.

Moram priznati kako sam podcijenio 76erse na početku sezone računajući da će se i dalje držati sulude koncepcije read ‘n’ cuta koju je Doug Collins lani instalirao u ekipu i prisilio nas da gledamo bolne nesporazume Eltona Branda i Andrea Iguodale pri čitanju protivničkih obrana. Ove je sezone jednostavno zamijenilo komplicirano i Phila je profunkcionirala. Lagani raspored lansirao ih je u vrh istoka, a na konto su upisali i nekoliko značajnih pobjeda, uključujući i uništavanje Chicaga kod kuće. Sinoć smo gledali drugačiju priču.

U jednom trenutku činilo se da će se Bullsi raspasti. Gubili su devet razlike, Luol Deng nije ubacio jednu jedinu loptu kroz obruč, Noah je dopustio nekoliko ofenzivnih skokova Vučeviću i Eltonu, visoki pritisak Iguadale je razarao svaku primisao na organiziranje napada Chicaga a suci su iz akcije u akciju donosili odluke u korist 76ersa. Deng, Noah i Brewer su počeli škrgutati zubima da bi se nekoliko trenutaka kasnije počeli derati jedni na druge. Činilo se kako im se sprema još jedno prašenje tura i poraz od 20 razlike. Onda je Derrick Rose rekao ne.

Kroz prvo je poluvrijeme držao Bullse na okupu, pogađao trice, ulazio u reket, poentirao i radio sve da anulira loše večeri Korvera, Brewera, Gibsona, Denga, Noaha i Hamiltona. Zabio je poen sa sirenom na kraju prvog, zabio je poen sa sirenom na kraju treće. Odigrao je 42 minute, pronašao nekoliko puta suigrače za lagane koševe, no njegov ulaz i ubačaj s lijeve strane, strane na koju ga je obrana Phile konstantno gurala, nekakvim šepavim floaterom iz gužve 20-ak sekundi prije kraja donio je pobjedu Bullsa. Chicago je još jednom zasjeo na prvo mjesto ljestvice, a Derrick je pokazao kako ima štofa, kako nije bezumno šilo koje se samo zabija u reket, pokazao je kako se rad na svim aspektima igre, i fizičkim i umnim, itekako isplati. Bullsi bi mogli povući nekoliko poteza u prijelaznom roku, no iz utakmice u utakmicu sve se više pitam da li im je to potrebno. Kada igrači poput Rosea, ili Kobea, ili Ronda, igraju kao što su igrali sinoć čini vam se da je sve moguće. Čini vam se kao da su njihove ekipe nepobjedive. Čini vam se kako u moru mediokritetstva još ima nekoliko kapi izvrsnosti.

Na žalost, propustio sam odlične utakmice Derona Williamsa i Chrisa Paula, no i ovo je bilo sasvim dovoljno za jednu od najljepših NBA večeri sezone. Ako vam se da, ako ste toliko jadni i nemate pametnijeg posla, javite se na fejs i recite tko vas je sinoć najviše impresionirao. Baš me zanima!

Oscar 2012 – poplava mediokriteta

Ne znam jeste li dobili memo na kojem piše da su Oscari postali nagrada za mediokritetstvo. Ja nisam i molio bih da mi nadređeni hitno pošalju ovu važnu izmjenu oskarovskog pravilnika. Nemojte mi lagati da je nema, nominacije za najbolji film jasno pokazuju kako je osrednjost ono što se ove sezone nosi u Holivudu. Od devet nominiranih filmova dva su jako loša, jedan je promašen, četiri su osrednja sa različitim stupnjevima zanimljivosti, jedan je solidan i jedan jedini film je uistinu vrijedan ponovnog gledanja. Unatoč tome svejedno ću gledati večerašnju dodjelu, a vas ostavljam sa svojim ultra – subjektivnim škrabotinama.

09. War Horse

R: Steven Spielberg

War Horse je šareni balon od filma. Zaobljen, pun boja, velik i blještav. Ispod svog tog šarenila krije se srce od ustajalog zraka. Jednom kada ga ispustite šarenilo i boje nestaju i na rukama vam ostaje slinavi, ružni puž od plastike.

Spielbergov film je retro u punom smislu te riječi. Snimljen na pravom filmu, raskošan i bogat, odmah će vas podsjetiti na holivudske filmove sa sredine stoljeća. Mnogi će reći kako je War Horse prekrasan film, kako nas bogatstvo i punoća koje se prelijevaju preko platna vraćaju u davno zaboravljene, bolje dane, no moje se oči ne bi složile. Tehnikolor kadrovi mi ne smetaju samo zbog njihove očite neinventivnosti, već i zbog toga što se radi o najobičnijem vizualnom kičeraju. War Horse je snimljen kao što bi trećerazredni fotograf snimio zalazak sunca; on hvata sve boje ali ne hvata bit.

Najveći problem ovog filma ipak nije vizualni doživljaj. Najveći problem je što klanjanje prošlosti odlazi dalje od pukog izgleda; ono što me najviše smeta kod ovog filma je što Spielberg koristi rat na način na koji se rat u filmu koristio prije 60 i više godina – kao okvir za pričanje priče o drugarstvu, hrabrosti, požrtvovnosti i moralu. Holivud je prestao tako naivno gledati na ratove nakon Vijetnama, no čini se da su povratak u prošlost i naivno gledanje na stvari postali sigurna utočišta za umjetnike koji se uporno odbijaju pozabaviti kaotičnim stanjem koje trenutno vlada u svijetu.

Priča o konju Joeyu i njegovom vlasniku Albertu koji se razdvajaju u paklu Prvog svjetskog klanja samo da bi se na kraju sjedinili na arhetipskoj britanskoj farmi u arhetipskom holivudskom hepiendu na trenutke naznačuje svu brutalnost rata, no od svega ostaju samo obrisi gurnuti u stranu kako bi prepustili mjesto patetici i manipulaciji bazičnim ljudskim osjećajima poput suosjećanja. Upravo je ta lakoća manipulacije glavna pokretačka snaga ovog filma te će mnogi proliti suzu nad bezumnim i besmislenim patnjama koje preživljava prekrasni četveronožni junak, ali niti u jednom trenutku ne možete zamijeniti takav izljev emocija na kojeg je gledatelj praktički prisiljen sa iskrenim, katarzičnim osjećajima koje znamo doživljavati dok gledamo filmove. Steven Spielberg je pravi majstor emocionalne manipulacije na koju je Akademija nasjela po tko zna koji put.

08. Hugo

R: Martin Scorsese

Iza debelih okvira i obrva mesićevske gustoće nekoć se krio čovjek koji je znao kako zarobiti svu silinu života u komad umjetnosti i onda ga žilavom, čvrstom rukom nabiti ljudima ravno u facu. Martin Scorsese nekoć je bio velik. Ta vremena su prošla.

Samo rijetki mogu utjelovljavativi izvrsnost kroz dulji niz godina, samo rijetki mogu ostati vitalni pod stare dane i sasvim je normalno da se Marty umorio. Od života, od snimanja, od stvaranja filmova koji propituju i društvo i svijet i ljudsku egzistenciju. U ova crna, nasilna, ružna vremena Marty je okrenuo pramac koji je nekoć neustrašivo sjekao tamne vode te se vratio u sigurnu luku za svakog filmaša. Napravio je film o filmovima.

Njegovo dvosatno klanjanje Georgeu Meliesu, jednom od najvećih inovatora u povijesti filma, neskladno je i trapavo, poput medvjeda odjevenog u prekrasnu krinolinu, doguranog na dvor da se pokloni dobroćudnom kralju. Film je prekrasno snimljen, okićen bogatim bojama koje jasno ocrtavaju ljepotu izmaštanog Pariza 30-ih godina, no sva čudesa tehnike nisu mi uspjela skrenuti pozornost sa tanke i traljavo ispričane priče.

Hugo je film o usamljenom siročiću koji pokušava popraviti automaton; mehaničkog čovjeka programiranog za pisanje poruka koji je ujedno i jedina Hugova materjalna spona s pokojnim ocem. Dječak se nada kako će mu ispravni automaton otkriti tajnu poruku od nesretno preminulog ćaleta te na taj način otjerati usamljenost koja ga progoni dok životari unutar amalgama šest velikih pariških željezničkih postaja. Put do popravka, i mehaničkog i emocionalnog, vodi ga do ogorčenog vlasnika štanda s igračkama; do Georgea Meliesa, tvorca prvog filmskog studija i izumitelja specijalnih efekata, zaboravljenog od javnosti nakon kaosa Prvog svjetskog rata. Plavooki Hugo i Meliesova posvojena kćerka vraćaju starcu vjeru u film i u umjetnost, usput povezujući nekolicinu priča iz svakodnevnog života željezničke postaje u šareni, holivudski hepiend.

Na žalost, ljubav prema filmovima i filmskoj povijesti koju je Marty nebrojeno puta opisivao svima koji su bili spremni slušati ne izvire iz spore, traljave, zbrkane, nesuvisle i nepovezane priče. Ona ne izvire iz filma samog. Očituje se tek u čistim citatima filmske povijesti i u malim, skrivenim migovima filmskim znalcima razasutim diljem djela. Time gubi na snazi te se topi i raspada poput Meliesovih traka u tvornicama celuloze, pretvorena u amorfnu, ljepljivu i pomalo ljigavu masu.

07. The Tree of Life

R: Terrence Malick

Može li ljudski um shvatiti beskonačnost svemira? U našem svijetu sve je omeđeno granicama, prostornim i vremenskim, i upravo granice daju određenu sigurnost našim životima. Razmišljanje o beskonačnosti svemira predstavlja iskorak u nestabilan teritorij koji u meni uvijek izaziva nelagodu, dijelom zato jer ga ne mogu pojmiti, dijelom zato jer mi jasno pokazuje koliko je moj život beznačajan.

The Tree of Life predstavlja još jednu ekspediciju Terrencea Malicka u nemirne vode koje okružuju smisao života. Ekspedicija nas ovaj put vodi do arhetipske američke MidWest familije iz sredine 50-ih, omeđene autorativnim ocem i nježnom, religioznom majkom koja odgaja tri dječaka od kojih jedan izgubi život služeći vojsku. Mallick je maestralan, ambiciozan umjetnik čiji Thin Red Line spada među najveća ostvarenja u povijesti filma te stoga nije čudno što njegov prikaz obiteljskog života spada među najbolje stvari koje je ljubitelj kina mogao vidjeti u mračnim halama protekle godine. Brad Pitt fantastično portretira oca razočaranog vlastitim životom koji djeci nameće čvrsta pravila i fizički ih kažnjava za svako prekršaj, dok Jessica Chastain u potpunosti utjelovljuje majku koja svojim dječacima objašnjava kako u životu moraju birati put između prirode i božanske milosti. Prava zvijezda filma je Hunter McCracken koji portretira Jacka, buntovnog dječaka koji me neobično podsjeća na izgubljenu djecu iz Gumma  Harmonya Korinea.

Malickov problem je što svoje istraživanje smisla života ne može zadržati u okvirima obitelji O’Brien već ga širi i na prirodu i na božansku milost te film presjeca nepotrebnim kadrovima svemira, prirode i evolucije ogrnutima u debeli plašt sakralne glazbe koja pojeftinjuje sve ono što nam Malick pokušava otkriti. Film se naposlijetku potpuno urušava kada ostarjeli Jack pokušava pronaći smisao prošlog života te ga traži na snovitoj plaži koja neobično podsjeća na omote albuma Pink Floyda što rezultira neprestanim kolutanjem očima gledatelja. The Tree of Life je neuspješna ekspedicija, pokopana pod teretom ambicije i pretenzije, još jedan propali pokušaj shvaćanja našeg značenja u svemiru čija će veličina ionako progutati Malickov neuspjeh i učiniti ga beznačajnim. Kao što to radi sa svim stvarima.

 06. The Artist

R: Michael Hazanavicius

Ne postoje riječi koje mogu opisati koliko volim riječi. Pisane, izgovorene, obične i čudne, strane i domaće, vulgarne i pristojne, ispravne i iskrivljene, gramatički pogrešne, politički nekorektne, zastarjele i novopečene, volim ih sve. Spoznaja da je nijemi film o nijemom filmu nominiran za Oscara nije me zgrozila samo zbog činjenice da je Akademija još jednom odlučila nagraditi film koji se klanja povijesti filma umjesto da pronađe nešto o čemu se uistinu isplati govoriti, već  i zbog toga što je nominacija otišla filmu u kojem gotovo da nema jedne izgovorene riječi.

The Artist je jako brzo otklonio moje zgraženje te je svojim šarmom koji izvire iz gotovo svakog kadra prekrio popriličnu prazninu koja se skriva ispod površine. Ljubavna priča između tvrdoglave zvijezde nijemih filmova Georgea Valentina i dobrodušne i simpatične nove glumice Peppy Miller koja uskoro pokori svijet svojim ulogama u zvučnim filmovima ispričana je već tisuću puta, a njena jedina uloga je da gledatelja uguši u desetometarskim valovima zapjenjene nostalgije. Karakterizacija likova je linearna i crno-bijela, namjerno uprošćena kako bi ostala u kanonu po kojem su se radili filmovi s početka prošlog stoljeća. The Artist svijetu kinematografije ne nudi gotovo ništa novo, on predstavlja tek srdačan pozdrav davno prošlim vremenima, ironično prikazan kroz priču čovjeka koji se ne može oprostiti od prošlosti.

Da Jean Dujardin i Berenice Bejo nisu tako snažno i šarmantno prikazali ovaj par i da nema nekoliko prekrasnih scena poput one u kojoj se Peppy miluje ogrnuta Georgeovim kaputom The Artist ne bi bio vrijedan gledanja. Zbog takve filmske elokvencije mogu zažmiriti na  rupe koje se javljaju u filmskom tkivu kao i na nedostatak meni omiljenih riječi.

05. The Help

R: Tate Taylor

Lako je otpisati The Help kao mekan i siguran film koji odbija staviti gledatelja u neugodnu poziciju. Rasizam američkog Juga sa sredine šezdesetih simptomatičan je za većinu zapadnjačkih društava današnjice*, naizgled filtriran i u smanjenoj koncentraciji, a zapravo samo zakopan ispod površine, spreman da bude upotrebljen u pravom trenutku. Film koji se bavi rasizmom trebao bi biti brutalan, oštar, nazubljen, zapjenjen i hrabar. The Help to nije.

* SAD i imigranti, London i nemiri, Pariz i neredi, Njemačka i Merkeline lamentacije o propasti multikulturalizma itd.

 The Help definitivno nije film kakav nam je potreban, no svejedno tvrdim kako ga ne treba otpisati. Prikaz svakodnevnice ljudi koji su prisiljeni gutati goleme količine govana u životu je suptilan i lepršav, lišen velikih trenutaka, katarze i mučnine te sve velike i bitne stvari koje su donijele promjene prikazuje u pozadini, skrivene iza ekrana. Vrijednost filma leži upravo u tome što ne pokušava prikazati rasizam na najekstremnijim primjerima već njegovu razornost uobličuje kroz uobičajene slučajeve – sluškinje koje pokušavaju povratiti svoju ljudskost tračanjem i hranjenjem svojih rasističkih poslodavaca govnima i bjelkinje koje pokušavaju promijeniti zadrto okruženje iz kojeg dolaze unatoč konstantnom strahu od neprihvaćanja. Izbjegavanje velikog konflikta mnogi će protumačiti kao kukavičluk, no ja ću ga ipak pripisati želji da se ispriča priča o ne pretjerano hrabrim ljudima koji su na kraju ipak uobličili svoju egzistenciju u jako teškim vremenima.

04. Extremely Loud & Incredibly Close

R: Stephen Daldry

„Želio bih da si to bila ti. Da si se ti nalazila u zgradi umjesto njega“, kaže devetogodišnji Oskar Schell svojoj majci na rubu histeričnog napadaja kroz kojeg pokušava pronaći smisao smrti svog oca koji je poginuo u napadu na WTC. Extremely Loud & Incredibly Close je čudan i zbrčkan film koji hoda na neobičnoj granici između dječje bajke i surovog realizma, između saharinske zašećerenosti i mučne gorčine.

Oskar je čudan dječak sklon naglim promjenama raspoloženja, brojkama, strahovima i traženju sigurnosti u racionalnom objašnjenju svijeta. Nije bitno ima li Oskarovo čudaštvo kliničko ime ili nema, bitno je da je Oskarov otac pokušao pripremiti sina za život u svijetu odraslih i donekle izliječiti simptome njegovog čudaštva elaboriranim i fantastičnim zadacima koji su dječaka prisiljavali da se socijalizira sa strancima i pobjeđuje svoje strahove. Nakon „najgoreg dana“ Oskar pronalazi ključ u tatinom ormaru te, uvjeren da se radi o još jednom zadatku, odlučuje pronaći bravu kojoj ključ pripada. Njegov zadatak vodi ga kroz svih pet okruga New Yorka, a na njegovom putovanju priključuje mu se vergilijevska figura čovjeka koji možda jest, a možda nije njegov djed koji je u Njemačkoj preživio bombardiranje Dresdena.

Trančirati Daldryev film kao realistično djelo koje pokušava staviti tragediju napada na WTC u sagledljive okvire ljudske tragedije nema apsolutno nikakvog smisla. Extremely Loud & Incredibly Close svoju neobičnost i nerealističnost nosi na rukavu od samog početka, a Daldry u gorku, gorku šalicu kave koja čini srž filma ubacuje toliko šećera da bi žličica u njoj mogla uspravno stajati i još k tome dodaje veliku žlicu tučenog vrhnja zbog čega će mnogi imati problem sa srkanjem ovog napitka. Ukoliko se ipak odlučite dati šansu Daldryevom filmu pronaći ćete iskrene grumene ljudskosti u emocionalnom bućkurišu, grumene koji ovaj film ne čine samo probavljivim nego i ukusnim.

 03. Midnight in Paris

R: Woody Allen

Četrdeset i prvi dugometražni film Woodya Allena na prvi pogled nije ništa više od mješavine njegovih ranijih uspješnica, prije svega Manhattana i Purple Rose of Cairo. Priča je čisto Allenovska – nervozni i nesigurni holivudski scenarist Gil Pender ne vjeruje u kvalitetu svog rada te žali što nikad nije postao ozbiljan pisac. Penderova nesigurnost proteže se i na odnos sa zaručnicom Inez s kojom provodi dane vršljajući po Parizu čija se današnja ljepota u Penderovim očima ne može uspoređivati s ljepotom iz 20-ih godina prošlog stoljeća kada su ulicama Pariza hodali Ernest Hemingway, T.S. Elliot, Gertrude Stein, Pablo Picasso, Salvador Dali, Man Ray, Luis Bunuel, F. Scott Fitzgerald i ostali velikani moderne. Penderovu nostalgiju za nikad proživljenim vremenima, nostalgiju koja već desetak godina čini okosnicu pop kulture, glavni junak ipak uspjeva utažiti – svake noći u ponoć Pender ulazi u prastari Peugeot koji ga vodi ravno u srce Pariza 20-ih.

Ono što čini Midnight in Paris zanimljivim filmom je što 77-godišnji Woody Allen odbija potpisati kapitulaciju pred nostalgičnim hordama. Žal za prošlim vremenima za Allena predstavlja jasan simptom nesretnog života, simptom koji se ne može razriješiti povratkom u prošlost već obračunom s onim što nas čini nesretnim. Allen na taj način poručuje velikom broju umjetnika kako je njihova retromanija bezvrijedna, tek prolazan trend popularan kod ljudi koji ne žele pogledati u oči surovosti suvremenog života i napraviti nešto da tu surovost uklone. Šarm, humor i ležernost savršeno prikrivaju Allenovo nesvjesno pišanje po glavama nostalgičnih režisera poput Scorsesea i Spielberga zbog čega je ovog starkelju nemoguće ne voljeti.

02. Moneyball

R: Bennet Miller

Moneyball nije film o baseballu. Moneyball je film o ljudima koji mijenjaju paradigmu unutar strogo ograničenih i konzervativnih sustava. Bennet Miller je mogao snimiti sličan film  Galileu ili Koperniku i njegova srž ostala bi ista. Upućenima je jasno zašto je Miller na kraju smjestio svoj film na igralište – čak ni najzagriženiji srednjovjekovni katolički dogmatici nisu bili konzervativni poput ljudi ukorijenjenih u baseballu.

Svijet sporta koji glavninu svoje snage vuče iz tradicije, iz te neobične isprepletenosti s američkom povijesti i kulturom, živo se prostire preko 30-ak kvadrata filmskog platna u svoj svojoj kolosalnoj gluposti. Prizori ostarjelih skauta koji pljuju duhan u čaše od kave te analiziraju igrače po ljepoti njihovih djevojaka ili po obliku njihovih čeljusti neobično podsjećaju na rasprave velebnih umova po sabornicama, kabinetima vlade, europskim parlamentima, skupštinama NATO-a i summitima velikih svjetskih vođa s jednom važnom razlikom –  umjesto uobičajenog udaranja čelom o tvrdu plohu stola u Moneyballu takvi prizori kod gledatelja izazivaju samo veseli podsmjeh.

Podsmjeh prestaje kada generalni menadžer Oakland Athleticsa Billy Beane odluči uvesti znanstvenu analizu u proces procjenjivanja igrača čime se suprostavlja ustaljenom poretku. Beane i njegov novopečeni kompanjon Peter Brand* u sustav uvode metodu baziranu na ekonomskom principu traženja podcijenjenih vrijednosti na tržištu, u ovom slučaju tržištu igračkih sposobnosti, te na taj način anuliraju ogromnu razliku u budžetima bijednih Oakland A’sa i bejzbolaške elite. Njihova implementacija vrsnih ideja statističkog gurua Billa Jamesa dočekana je na nož ne samo od strane bejzbol starosjedioca već i od strane medija, publike, trenera, pa čak i samih igrača.

* Debela verzija Paula DePodeste koji trenutno crnči u New York Metsima i kojem će trebati puno više od nove verzije moneyballa da momčad čiji su vlasnici bili upleteni u poslove sa Berniejem Madoffom izvuče iz govana.

Bennet Miller krasno ocrtava emocionalna previranja glavnih likova; njihove sumnje u vlastite metode, njihovu borbu sa zadrtim čuvarima zastarjelog razmišljanja, njihovu ljubav prema neobičnom sportu stvorenom za neka druga vremena, njihovo zadovoljstvo i nesigurnost na kraju balade, a krasne role Brada Pitta, Jonaha Kerrya i najvećeg američkog glumca današnjice Philipa Seymoura Hoffmana dodatno podižu vrijednost ovog djela. Prava je šteta što Miller prečesto poseže za stiliziranim portretiranjem igre koje izgleda odvratno kada ga usporedimo sa fantastično režiranim prijenosima baseballa, a još veća je šteta što je film dobrano razvodnjen patetičnim prikazom odnosa Billya Beana i njegove kćeri. Najveća je šteta što Moneyball, koliko god dobar bio, uspijeva uhvatiti svega .273  kvalitete knjige Michaela Lewisa. Što je sasvim u redu, ali nije za Hall of Fame. Ni blizu.

01. The Descendants

R: Alexander Payne

Nespretni trk Matta Kinga niz kišom umivene ulice honolulškog predgrađa jedan je od najtužnijih ovogodišnjih filmskih prizora, dokaz da nesreća ne bira žrtve. King je ideal suvrmenog muškarca – on je alfa mužjak s kraljevskim pedigreom, visok, zgodan, inteligentan i osjećajan, on je bogataš koji pokušava živjeti ispravno, on je nenametljiv, on je obziran, on je strpljiv i prizemljen, sposoban držati sve konce u rukama i pravilno ih povlačiti. Unatoč svim njegovim vrlinama Kingov se život urušava. Njegova supruga leži u komi, njegove dvije kćerke emocionalno se udaljavaju od oca, obitelj ga prisiljava da proda ogroman komad havajskog raja kojim raspolaže, a njegov punac ga istinski prezire. No ono što ga prisiljava na bijeg u šlapama i polo majici je spoznaja da ga njegova žena ne voli. Zbog čega mu je nabila rogove.

The Descendants je krasan film Alexandera Paynea koji vještim skalpelom secira psihu razboritog i izgrađenog muškarca koji se odjednom nađe uhvaćen u žestokom vrtlogu života. Unatoč teškim i konfliktnim momentima koji se svakog trenutka prelijevaju preko filmskog platna Payne suptilno privodi traganje za iskupljenjem i osvetom svom tužnom, realističnom i poetičnom kraju te niti u jednom trenutku ne dopušta stvarima da eksplodiraju, već ih ostavlja da krčkaju na laganoj vatri. The Descendants ne nudi odgovore ni razrješenje što ga čini životnim i stvarnim, koliko to filmovi mogu biti. Njegova pritajena tuga je jedina stvar na Oscarima koja me čini uistinu sretnim.

Ukoliko se ne slažete sa mnom, mislite da previše kenjam, da nemam pojma, da sam idiot, kreten, budala, majmun i da mi treba iskopati oči i zabraniti da gledam filmove i da o njima pišem javite se na  fejs. A možete i bez toga. Kako vam drago.

Kultni film

Kultura Zapadnog svijeta iskrivila se i izvitoperila poput komada drva ostavljenog na kiši. Nekoć najinovativnija kultura na svijetu, kultura koja je uzdigla progres do najvišeg ideala, pod utjecajem postmoderne i zahvaljujući tehnologiji pohranjivanja informacija postala je kultura koja najviše uživa gledajući vlastiti odraz u retrovizoru. Nostalgični pogled unatrag bacamo svud oko sebe, u modi, u dizajnu, u glazbi, u filmu, u ekonomiji, u svim aspektima ljudskog življenja. Ni sport nije iznimka. NBA je ovu sezonu otvorio prekrasnim foršpanom koji ujedinjuje košarkaške legende i današnje zvijezde, a NBA 2k12, firma koja usko surađuje sa Sternom i kompanijom, je zaljubljenicima u old skool basket ponudila mogućnost igranja s najboljim timovima iz davne prošlosti.

Kada živite u takvoj kulturi teško je ne promatrati sadašnjost kao dio povijesti. „Kako će ljudi percipirati ovaj događaj za 10, za 50, za 200 godina?“. Znam, suludo je razmišljati na taj način zato jer takvo razmišljanje na koncu vodi u relativizam, no ne mogu si pomoći. He fills his head with culture, he gives himself an ulcer, rekli bi Gang of Four.

Tko zna hoće li se itko sjećati ove osakaćene NBA sezone kroz 10 godina. Ako je suditi po prvoj, još uvijek nezavršenoj, polovici ona će ostati upamćena po natezanju oko lockouta i vetu na trejd Chrisa Paula, događajima koji su bacili veliku sjenku na već poprilično mračnu karijeru Davida Sterna. Ostat će upamćena po Lebronu koji je kriv za sve, po natezanju oko Dwighta Howarda, po Kobeu Bryantu koji je odlučio juriti rekorde sa skršenom rukom, po Lob Cityu, po Rickyu Rubiu, po disfunkcionalnim Knicksima koje spašava Jeremy Lin… Kao i svake sezone, NBA nam nudi drame, komedije i tragedije. Samo najbolje i najupečatljivije ostaju upamćene.

Ja, naravno, neću pamtiti ove blockbustere koji pune virtualne stupce, o kojima se priča u TV emisijama, po kojima navijači svršavaju kao da su upravo ugledali Anu Sasso kako izlazi iz mora, mokre majice i ukrućenih bradavica. U mom će sjećanju definitivno ostati jedna mala, komorna drama s karakternim glumcima. U mom srcu ima mjesta samo za Chicago Bullse.

Dobro, možda je pretjerivanje uspoređivati trenutno vodeću ekipu NBA lige s malom, komornom dramom, no kako drugačije opisati začuđujuću pojavu da se o Bullsima gotovo uopće ne govori, naročito kad Derrick ne igra? Jasno, Bullsi nemaju momčad punu superzvijezda, nisu vruća priča, kod njih nema drame niti čudotvorca i njihovi rezultati ne odstupaju od očekivanog što djelomično objašnjava nedostatak medijske gungule. Za razliku od prijašnjih godina igra Chicaga ne nalikuje nepredvidivom planinskom potoku koji skače, jurca i pada u vodopadima. Ove sezone Bullsi igraju kao spora, teška i široka nizinska rijeka koja svakim danom produbljuje svoje korito. Oni su sporo-razvijajuća drama Paula Thomasa Andersona, a ne luđačko brzi akcijaš Michaela Baya.

Bullsi uzbuđenje nadoknađuju supstancom. Supstanca se dijelom očituje u brojkama* koje malo toga otkrivaju o pojedincima, ali puno o momčadima. Supstanca se očituje i u omjeru pobjeda u gostima, u svladavanju brutalno teškog rasporeda (samo su Detroit i Toronto odigrali 32 utakmice, a nitko nije odigrao 20 utakmica u gostima poput Bullsa) i u igranju s ozljedama. Chicago je pobijedio u 25 utakmica unatoč tome što su im se igrači raspadali kao da ih je Greg Oden sam umiješao svojom gigantskom batinom – Luol je propustio sedam utakmica i trenutno igra s rukom koja nalikuje Frutekovoj kašici, CJ Watson je ladio jaja u 10 susreta, Taj je propustio tri bitne utakmice, novopridošli Rip Hamilton je igrao samo 11 puta, a prošlogodišnji MVP je preskočio 9 tekmi. Kada svemu tome pribrojimo Joakima Noaha koji je proveo čitav prvi mjesec trijezneći se od cjeloljetnog partijanja poput onog koje je dotuklo Nicolasa Cagea u „Leaving Las Vegas“ pravo je čudo što se Chicago ne nalazi negdje oko .500 pobjeda. Kažem vam, ova momčad ima supstancu. Ona se vidi u gotovo svakoj utakmici.

* Malo je jadno da tip koji ne poznaje osnove matematike priča o brojkama, ali nepoznavanje osnova me nikad nije sprječavalo da imam snažna mišljenja o drugim stvarima. Znam, baš sam svinja. Nego,čekirajte ovo: Najbplji omjer lige, najbolji omjer primljenih i postignutih koševa, treći u obrani, osmi u napadu, drugi u skokovima, drugi u ofenzivnim skokovima, prvi u asistencijama, četvrti u izgubljenim loptama, šesti u postotku ubačaja iz igre, deveti u branjenju trice, prvi u dopuštenim poenima po broju šuteva i četvrti po blokadama. Respek!

Zapanjujuće je gledati Bullse kada lagano i metodički uništavaju protivnike. Tom Thibodeau je lani bio predvidljiv u rotacijama i zvanju napada, točno se znalo kada iz igre izlazi Boozer, kada Bogans, kada Deng. Znalo se koja će se akcija zvati u kojem trenutku, znalo se da je playbook jako limitiran i skroman, znalo se da će se postavljati dvostruki blokovi za Korvera, da će se Deng namještati u kut prilikom svakog ulaska u reket, da će napad započeti spuštanjem lopte na Noaha na vrhu reketa, da će Boozer odigrati mekani pick ‘n’ pop na krilo i da će Rose i Joakim odraditi high screen za dugu dvojku. Bullsi su lani bili repetativniji od tvrdog švapskog tehna iz sredine devedesetih.

Ne više. Dolazak Hamiltona i njegovo jurcanje kroz blokove otvorilo je hrpu prostora za visoke igrače Bullsa, baš kao i Korverovo sve slobodnije igranje po osnovnoj liniji i Brewerov šut koji izgleda puno glađe nego prijašnjih godina i kojeg protivnici moraju respektirati. Ono što je najviše podiglo razinu igre Bullsa u odnosu na lani je suradnja na liniji Boozer – Noah. Kotačići koji su lani stalno zapinjali jedan o drugi danas se savršeno uklapaju u crveni stroj, nauljen poput glave Pata Rileya. Francuz i Aljaščanin u gotovo svakoj utakmici odrade bar jedno nevjerojatno dodavanje kroz reket, a kada im se pridruži i Deng ovaj trojac na momente podsjeća na osovinu Bird – McHale – Walton*, bar što se ludih asistencija tiče. Deng igra pravu, junačku košarku ne samo zato što igra s brutalnom ozljedom, već zato što je pokazao da može biti solidan drajver prema košu kada zatreba i, ono što je još važnije, da može biti playmaker. Naravno, Bullsi bi ipak voljeli kada Luol ne bi prečesto preuzimao ulogu namijenjenu Derricku Roseu. Svi znamo što Rose donosi ovoj momčadi, svi znamo koliko njegova drive and kick igra uspješno nadoknađuje klasično razigravanje ekipe a la Nash ili Paul, svi znamo da je on jedini pravi drajver i jedini pravi kreator vlastitog šuta u ekipi, a ove smo sezone vidjeli i kako zna pokazati zube i prema sucima i prema suigračima, nešto što se činilo nemogućim prije samo dvije godine.

* Prije nego me pogodi grom ili mi Bandić podigne režije zbog ove blasfemije želim samo reći kako su Deng – Boozer – Noah jako blijeda kopija. Skoro pa prozirna. Ono je ipak bila poezija u pokretu.

Unaprijeđeni napad savršeno se uklopio u metodičnu obranu Bullsa koja je istovremeno i precizna i lijepa te funkcionira bez suvišnih pokreta. Gotovo uvijek ostanem zapanjen koliko dobro i koliko brzo Bullsi procesuiraju informacije kada igraju u defanzivi, kako se brzo i kvalitetno rotiraju, kako Noah izlazi na drajvera kod ulaza, tjera ga u stranu gdje ga kupi Deng i stavlja ruku šuteru u lice dok Boozer istovremeno ulazi u reket kako bi zatvorio napadački skok. Znam da se sa s kauča obično skače radi nekakvog ulaza, radi zakucavanja, radi brze kontre ili važne trice, znam da se ovakve stvari izgube u neprestanom nizanju akcija, ali zbog takvih poteza uživam u basketu, zbog takvih poteza vičem u pet ujutro toliko glasno da me sve više strah gledati gospođu F kada, neispavana i crvenih očiju, kasapi meso za ručak golemom nožinom. Kada sve ove sastojke, tu fantastičnu obranu i nepredvidljivi napad, ukomponiramo kao u kakvom košarkaškom Masterchefu dobijemo izrazito ukusno jelo koje samo na trenutak izgleda dosadno, ali koje svakim sljedećim zalogajem otkirva niz novih, suptilnih začina posloženih u neobičan, začuđujuć i zasitan obrok.

Bullsi prolaze i test brojki i test golog oka i po prvi puta u 14 godina sam uistinu sretan što se mogu nazvati njihovim navijačem. To naravno ne znači da se trebam zavaravati. Koliko god efikasni bili, koliko god dobro igrali, koliko god njihova klupa bila duboka, njihovi starteri kvalitetni, njihov trener inteligentan jasno je kao dan da imaju dubokih mana u mismatchu s Miamijem. Jasno je kao dan da ih ne možemo smatrati favoritima za naslov. Jasno je kao dan da ćemo na kraju godine na Istoku gledati reprizu lanjskog doigravanja. Nema veze, ne želim razbijati glavu nad tim. Najbolji filmovi rijetko dobro prolaze na kino – blagajnama, a tek se tu i tamo okite Oscarom. Njihova je nagrada što ostaju upamćeni. Ja ću ove Bullse zasigurno pamtiti.

Unatoč mojoj neopisivoj sreći zbog dobrih igara Bullsa koji će naravno izgubit sve utakmice ikad nakon ovog teksta, moram priznati kako sam ovih dana jako tužan. Umro je Milorad Bibić Mosor, čovjek kojeg nije bilo potrebno poznavati da bi se znalo kako se radi o super tipu. Njegovi tekstovi o Splitu, Jugoplastici, Rađi i Kukoču i Sobinu, Beatlesima i plesnjacima, o 60-im i 70-im na Mediteranu – to su neki od najljepših i najboljih tekstova koje sam ikad imao priliku pročitati. Najviše pamtim tekst u kojem opisuje kako je vodio svoje sinove – tinejdžere na koncert Metallice u Italiji gdje se čudio zašto klinci jedni drugima – petaju roge. Na žalost ne mogu ga pronaći Ukoliko vi uspijete javite se na fejs. A možete i ovako, iz zajebancije. Zajebancija je uvijek dobra stvar.

Kraj i početak

Zimski vjetrovi u Zagrebu me obično ne tjeraju na razmišljanje. Naviknut na žestoke udare bure, koja juri niz klanac Cetine, kupi vodu i sol prelazeći preko Bračkog kanala, odlučna da svojim poput britve oštrim udarcima odere kožu sa zabundanih tijela otočana, zimske vjetrove u Zagrebu najčešće doživljavam kao proljetni lahor koji mazi i umiva kožu nježnim rukama. No, sat vremena prije Super Bowla zagrebački zimski vjetar je skinuo masku nježnosti i napao grad surovim sabljama hladnoće. Zabundan poput polarnog medvjeda krenuo sam prema autobusnoj na kojoj me moj prijatelj Bulić trebao pokupiti kako bi zajedno otišli na Arenu odraditi završni prijenos NFL sezone. Hladni vjetar i zrak koji miriše na snijeg nekako uvijek okrene misli prema footballu, iako ove sezone na žalost nismo imali ni jednu važnu snježnu utakmicu.

Kada je to jedina mana sezone onda znate da ste kroz 5 mjeseci gledali prokleto dobar football. Ludilo oko Tima Tebowa, obrambena genijalnost 49ersa, rukovanje u Detroitu, drama u oba tabora Njujorčana, Gronk, Graham i uzlet novih tight endova, ozljede Fortea i Cutlera, potpuni krah Coltsa, smrt Ala Davisa, salto Jeromea Simpsona, worst day ever Philipa Riversa, Megatronova hvatanja, Red Rifle za Greena u Cinciju, propast Dream Teama u Phili, CAAAAAAM,  Breesovo rušenje Marinovog rekorda… National Football League i ove je sezone pretvoren u pozornicu na kojoj su odigrane drame dostojne najvećih majstora teatra. Čekajući Bulića na autobusnoj stanici pomalo sam žalio što se sezona približila svome kraju. Čak ni obećanje super-uzbudljivog, izjednačenog, napetog Super Bowla me nije moglo razveseliti. No kad su me obasjali farovi Bulićevog Opela naglo sam promijenio mišljenje.

- Imam dvije dobre vijesti za tebe – rekao sam mu sjedajući u auto. Bulić je nervozno držao volan, kao i uvijek prije utakmica Giantsa. Čovjek je football počeo pratiti kao klinac sredinom osamdesetih, a Giantsi su mu se od samog početka uvukli u srce. “Bili su mi super njihovi plavi dresovi i zvučalo mi je impozantno to ime, New York Football Giants”, rekao mi je jednom prilikom, podsjećajući me kako se lako zaljubiti u stvari kada si dijete.

-Reci, reci, koje vijesti? – upitao me.

- Prva je da je Herm Edwards odabrao Patriotse za pobjednike – rekao sam i Bulić se počeo smijati. Herm Edwards i dalje slovi za najgoreg trenera kojeg sam imao prilike pratiti u NFL-u, a možemo slobodno reći kako su mu analize otrpilike na istoj razini – Druga je da sam na putu prošao kraj kamiona na kojem piše Bulić gradnja. To je znak!

- Ajde kvragu, mislio sam da stvarno imaš dvije dobre vijesti – nasmijao se Bulić te smo se brzinski upustili u razgovor o praznovjerjima, Myri Kraft koja upravlja promašenim field goalovima i ostalim čudesima. Naravno, naše malo praznovjerje ostalo je prešućeno – Giantsi ove godine nisu izgubili utakmicu kada smo je Bulić i ja zajedno radili*.

* To uključuje i obje utakmice kontra Cowboysa i sve utakmice doigravanja.

Bez obzira na naš prezir prema praznovjerju bilo je jasno kako nas čeka susret u kojem bi jedan suludi događaj mogao presuditi. Patriotsi su se naposlijetku provukli u Super Bowl zahvaljujući promašaju Billya Cundiffa, dok su Giantsi ušli u najveću tekmu sezone nakon grešaka Kylea Williamsa. I jedna i druga ekipa imale su duboko usađene mane – Patsi užasan pass rush, nepostojanje duboke opcije među hvatačima i grozan secondary, Giantsi linebackere otpadnike i probijače koji su ove sezone podbacili – isto kao što su imali i nevjerojatne vrline – Giantsi pass rush iz snova, najbolju reciversku jedinicu lige i vrhunskog QB-a, Patsi odlični napad preko sredine terena, najboljeg trenera lige i vrhunskog QB-a. Na papiru su bili izjednačeni da nisu mogli biti izjednačeniji, što se kasnije dokazalo i na terenu. Pobjednika smo saznali tek u posljednjoj sekundi.

Na Areni nas je dočekao Toni Kajinić, naoko skuliran a zapravo jako nervozan. Njegov NFL staž ne može se mjeriti s Bulićevim no ljubav prema svom timu definitivno može, što je dokazao i dres Jerroda Mayoa u kojem nas je dočekao. Kada smo sjeli u komentatorsku kabinu njih su se dvojica krenula jadati jedan drugome zbog očitih mana i propusta svojih ekipa, začinjavajući svaku rečenicu debelim prstohvatima nervoze, zbog čeka sam odmah usmjerio dva srednja prsta u njihovom smjeru.

- Šta ti je, šta je sad? – upitao je Kajinić, a ja sam ljutito odmahnuo glavom.- Kako vas nije sram – rekao sam – vi se tu žalite jer su vam ekipe u Super Bowlu, ma odite kvragu! – sterao sam ih, upirući prstom u dres Devina Hestera u kojeg sam umotao moje korpulentno tijelo.  Bearsi su posljednji put digli Lombardijev trofej iznad svojih modrih kaciga godinu dana nakon mog rođenja, a ozljede najboljih igrača i ove su ih godine izbacile iz doigravanja.

Nastavili smo se zajebavati i pričati o footballu, rekapitulirajući sezonu i prognozirajući ishod utakmice. Svakim trenutkom postajao sam sve nervozniji, a leptirići u trbuhu odavno su počeli klepetati svojim ogromnim krilima, baš kao i prije svake važne utakmice. Iako je emocionalni ulog za mene u ovoj utakmici bio ništavan jer nisam navijač ni Giantsa ni Patriotsa, nisam si mogao pomoći a da ne razmišljam o tome što Super Bowl zapravo znači. Ne samo da je ova utakmica kulminacija izrazito naporne godine u kojoj su igrači naporno radili, lomili se, igrali usprkos ozljedama, trpili uvrede i poniženja od potpunih stranaca i živjeli pod mikroskom javnosti, ona ujedno predstavlja i emocionalnu kulminaciju za milijune ljudi koji su na početku sezone odlučili uložiti svoje osjećaje u proces koji je izvan njihove kontrole i na taj se način otvorili za neslućenu radost u slučaju pobjede kao i za bolni, bolni krah u slučaju poraza. Ukoliko ne pratite sport izgledat će vam čudno da 53 neznanca u kacigama mogu donijeti toliku sreću ili tugu milijunima ljudi, no ista stvar je i s filmovima i knjigama koji će vas rasplakati ili razveseliti ukoliko se emocionalno povežete s likovima ili pronađete poveznice s vlastitim životom. Sport je, naposlijetku, umjetnost.

Kada su umjetnici izašli na teren nervoza je naglo prestala, kao što uvijek prestane kada krene akcija. Lopta je završila u zraku, Giantsi su je uhvatili i juriš na Lombardijev pokal je krenuo. Pred našim se očima rasplelo čudno i jako zanimljivo poluvrijeme.  New York je bio uvjerljivija ekipa, dok su Patriotsi izgledali smušeno, zbunjeno i prestrašeno.

Zastrašujući pass rush Giantsa uvukao se u glavu Toma Bradya prije početka utakmice, a unatoč tome što Umenyiora, Tuck i Pierre – Paul nisu radili bogznakakav pritisak, uobičajeno hladni Brady je paničario. Rješavao se lopte prije nego je trebao, promašivao je potpuno otvorene suigrače te je skrivio safety iako je imao potpuno otvorenog Welkera uz sideline i Brancha koji je trčao preko sredine terena. Nakon nekoliko playeva u drugom driveu Patsa bilo je jasno da je Gronkowski ispao iz utakmice čime su Patriotsi ostali bez glavnog oružja u napadu – ubrzanja i sposobnosti da se odlijepi od LOS-a i od svojih čuvara nije bilo, što je sjajni koordinator Perry Fewell odmah shvatio i na Gronka zalijepio svog najslabijeg cover linebackera. Giantsi su pak fantastično izgledali u napadu – ubijali su Patriotse probijanjima oko tackleova mudro izbjegavajući gromadu Vincea Wilforka u sredini terena, Ilija je gađao kratke i srednje rute ignorirajući dva safetya koja je Bill Bellichick postavio duboko kako bi oduzeo dugačka dodavanja na Nicksa i Cruza, veliku ulogu odradio je fullback Hynoski koji je imao dva važna hvatanja i nekoliko fantastičnih blokova u igri probijanjem, a Ahmad Bradshaw je izgledao odlično. Unatoč puno bolje odigranom poluvremenu Giantsi su gubili 9  -10.

Kako? Zašto? Ista su pitanja postavljali protivnici Patriotsa čitave sezone. Njihova klimava obrana dopuštala je protivnicima da je seciraju kao truplo na medicinskom fakultetu sve dok ih protivnici ne bi stjerali pred zid vlastite endzone. Skraćeni prostor maskirao je ogromne rupe u secondaryu Patriotsa pa je New England ove sezone zapravo dopuštao jako malo poena, što je Eli Manning osjetio i u ovoj utakmici. Dugački napadi, dobijena field position bitka, odlična preciznost i izbjegavanje grešaka – Giantsi su pobjeđivali u svim kategorijama no na kraju je njihov napad u prvih pola sata igre zabio svega 7 poena zahvaljujući prekrasnom dodavanju na Victora Cruza kroz šumu ruku. Patriotsi su šutjeli tijekom čitavog poluvremena sve dok Brady nije dobio loptu na svoje četiri jarde, izgubio dvije jarde zahvaljujući glupom prekršaju i onda odmarširao 98 jardi niz teren i zabio touchdown ravno u facu navijačima Giantsa koji su nadglasali simpatizere Patsa u PeytonDomeu. Unatoč tome što su izgubili i igračku i taktičku bitku u prvom Patriotsi su vodili.

- Ukoliko netko od vas dvojice spomene Myru Kraft baciću laptop na pod – prijetio je Bulić nakon što smo izašli na poluvremenu. Ni on ni Kajinić nisu bili zadovoljni igrom svoje ekipe, no nisu dopustili da se to čuje u eteru. Nisam baš siguran da bi se mogao suzdržati da sam bio na njihovom mjestu. Nervoza kod njih dvojice ipak nije isparila.

Dok smo mi baljezgali o utakmici Madonna je umarširala na stadion praćena falangom Rimljana i LED lampama čiji je broj bio dovoljan da se osvjetle najdublje dubine Marijanske brazde. Dok sam ja pričao o odlična dva prva albuma M.I.A., o zvuku koji je bio inspiriran slušanjem Public Enemya kroz zidove stana u siromašnoj londonskoj četvrti i o ocu koji se borio u Tamilskim tigrovima, gospodična Mathangi Arulpragasam koja je na posljednjoj ploči napustila sirovost Arulara i Kale pokazala je dobrodušnoj američkoj javnosti srednji prst što je sutradan postala jednako važna vijest kao i drugo poluvrijeme Super Bowla.

Poluvrijeme koje je dramom, pametnim trenerskim potezima i kvalitetom nadmašilo prvo. Patriotsi su krenuli furiozno u nastavak, cijepajući obranu Giantsa kao da je od papira. Njihovi 2TE setovi bez problema su pokrivali pass rusheve New Yorka, Brady je odmah na otvaranju pronašao Chada Johnsona za 21 jard, Law Firm i Woodson su odradili nekoliko dobrih akcija, a Brady, koji je spojio 16 uzastopnih dodavanja i srušio rekord Super Bowla, je okončao napad laganim bacanjem na Hernandeza. Činilo se kako su Patriotsi odlučili pregaziti New York, no izgled je još jednom varao. Bio je to posljednji drive na kojem je Brady izgledao impresivno, bio je to jedini drive na kojem su Patsi imali dodavanje dulje od 20 jardi, posljednji drive na kojem su linebackeri i safetyi Giantsa odigrali ispod razine. Bili su to posljednji poeni za Patriotse u Super Bowlu.

Dan nakon utakmice se najviše pričalo o Welkerovom ispuštenom hvatanju i Bradyevoj loše bačenoj lopti*, o Branchovom ispuštenom dodavanju akciju kasnije, pričalo se o puštanju pobjedničkog touchdowna**,  o neuspješnom Hail Maryu kojeg bi Gronk „sigurno“ uhvatio od odbijanca da mu je noga bila zdrava, pričalo se o nevjerojatnom hvatanju Maria Manninghama koje će u mitologiji Giantsa imati jednako važno mjesto kao i Helmet Catch i o challengu koji je uslijedio. Pričalo se o fumbleovima koji su završili u rukama igrača New Yorka, o Bradyevom interceptionu kojeg je pohlepno bacio prema ozlijeđenom Gronkowskom i o još jednom pobjedničkom napadu svetog Ilije Manninga koji je potvrdio titulu najboljeg clutch quarterbacka godine.

* Puno se pisalo o tome na kojem igraču točno leži krivnja zbog ovog propusta. Evo mog mišljenja: Brady i Wes su uhvatili Giantse u promjeni između zone i man to man obrane te su otrčali rutu koju su ove godine odigrali bar 35 puta. U tim situacijama Welker se obično sjuri niz „seam“ i onda lagano skrene prema rubu igrališta kako bi izbjegao safetya. Brady je bacio loptu tamo gdje je Wes trebao biti, no Welker nije napravio svoje skretanje zato što je bio otvoren. Zbog toga mu je lopta stigla na suprotno rame, zbog toga je Wes morao skočiti, zbog toga se morao nezgodno okrenuti u zraku. No lopta mu je na kraju završila u rukama i on ju je ispustio. Kraj priče. NFL hvatač takve lopte mora uhvatiti, a Welker ih je uhvatio masu puta u karijeri. Naravno, nije njegova greška donijela poraz Patsima, a bilo bi fino kad bi Tom to objasnio Žizeli.

** Dok smo prenosili utakmicu rekao sam kako bi Belichick trebao pustiti TD Giantsima u trenutku kada je lopta bila na 20-ak jardi, kada su imali dva tajmauta i kada su ostale dvije minute do kraja. Izjava je izazvala konsternaciju i u kabini i kod nekih mojih prijatelja, no i dalje stojim kraj nje. Želite li da vam o ishodu Super Bowla odlučuje obrana koja je provela 40 minuta na terenu, koja čitave sezone ne igra bajno i koja je trebala blokirati FG kako bi vam osigurala pobjedu ili pak želite da vam o ishodu Super Bowla odlučuje najbolji igrač ekipe s dva timeouta i minutu i pedeset prije kraja, igrač koji je žarko želio uzvratiti Giantsima za poraz iz 2008. godine jednakom mjerom? Za mene uopće nema dvojbe. Belichick je na kraju pustio TD jer je vidio da nema izbora, no trebao ga je pustiti minutu ranije.

Giantsi nis odnijeli pobjedu zbog svih nabrojenih situacija. Odnijeli su je zbog tvrdoglavosti Toma Coughlina koji nije odustao od zacrtanog plana akcije. Kratka dodavanja i brzinska probijanja donijela su 6 bodova Giantsima u trećoj četvrtini i toliko iscrpila obranu Patriotsa da su momci u modrom jedva stajali na nogama kada je Eli krenuo u pobjednički napad. Većina nabrojanih stvari proizašle su iz gameplana trenera koji je dao zeleno svjetlo za dugačke akcije tek kada je bio uvjeren da su protivnici na konopcima. Ovogodišnji Super Bowl je tako nalikovao slavnom obračunu Alija i Foremana u Zairu, susretu dvaju teškaša u kojem je pobjedu odnio Ali koji je svojom Rope – A – Dope taktikom izmorio protivnika i na kraju ga nokautirao. Coughlin, taj isti čovjek čiju su smjenu mediji zahtjevali sredinom sezone, nadmudrio je nekadašnjeg suborca i taktičkog genijalca Billa Belichicka i sa dva Super Bowl prstena praktički si osigurao mjesto u Hall Of Fameu.

Giantsi su pak još jednom nabili Patsima nogu u jaja, udarili ih šakom u trbuh i provukli kroz blato središnje ulice u selu. Porazi u Super Bowlu su uvijek bolni, ali nema gorega nego kada izgubite od starih rivala u utakmici u kojoj nada tinja sve do posljednje sekunde. U trenutku kada se lopta zakotrljala po end zoni New Yorka Bulićev glas je poskočio dok je Kajinić nastavio buljiti u ekran s kiselim smješkom na licu. Tuga i radost bili su sa mnom u kabini, jasno mi dajući do znanja zbog čega volim ovaj sport, i sport uopće.

 Nakon što smo odradili dodjelu trofeja, čuli sve davno izrečene riječi i odjavili utakmicu, ostali smo stajati u hodniku ispred komentatorske kabine. Sezona je završila, stavili smo točku na i još jedne godine, a tijela su već tražila krevet, iscrpljena od uzbudljive utakmice. Tješio sam Kajinića, radovao se zbog Bulića, bio sam sretan jer sam gledao uzbudljiv Super Bowl, veselio sam se jer je bolja ekipa na kraju pobijedila. Hodajući prema doma opet sam osjetio hladne ubode vjetra odlučnog da na svijet donese bijele pahulje snijega. Kada sam stigao u stan nalaktio sam se na prozor i zagledao se prema osvijetljenoj ulici. Sniježilo je. Bijeli je pokrivač uskoro prekrio asfalt i prljave tragove guma, baš kao što će vrijeme prekriti tragove uzbudljive sezone koju smo ostavili u retrovizoru. Super Bowl je kraj koji je ujedno početak. Što nam donosi sljedeća sezona; koja će momčad ostaviti tragove u snijegu kao što su to ove godine napravili Giantsi? Nemam pojma. Ali veseli me što ću saznati.

Još jednom čestitam svim navijačima Giantsa, nadam ste da ste lijepo proslavili pobjedu svoje ekipe. Zahvalio bi se i Toniju Kajiniću, Hrvoju Buliću, Mariju Glavanu i Marku Šapitu koji su sve prijenose koje sam radio na Arena Sport televiziji učinili uzbudljivijim, zabavnijim i ugodnijim. Hvala i vama na čitanju, a ako želite o bilo čemu popričati javite se na fejs.

Na lomači

Nije neobično da sportaši podižu glavu prema nebu i zazivaju Boga, no u trenutku u kojem je Terell Suggs prozborio „Oh my God“ gledajući u tamna nebesa Nove Engleske ni on im više nije mogao pomoći. Spasitelj, ukoliko uopće postoji, do sada nije pokazao tendenciju vraćanja vremena unatrag.

Nekoliko trenutaka ranije Billy Cundiff je istrčao na teren Foxborougha u velikoj žurbi. Zbog greške na semaforu nije bio spreman za ključnu akciju utakmice, no kickeri u NFL-u ionako pogađaju udarce s 32 jarda kao što Hrvati piju rakiju za vrijeme kolinja –  na eks. Priprema mu nije ni trebala. Tako je bar mislio njegov trener John Harbaugh koji nije pozvao tajmaut i dao vremena svom igraču da se smiri pred najvažniji trenutak čitave sezone. Cundiff je užurbano odmjerio tri koraka unatrag, zaletio se prema holderu, noga je poletjela prema naprijed kao da je na opruzi a lopta se vinula u zrak. Suggs je viknuo „Oh my God“, navijači su skočili u zrak kao jedan, a zaobljeni komad praseće kože vrtio se poput svemriske stanice u „2001: Odiseji u svemiru“, svakom rotacijom odmičući sve više u lijevo. Vince Wilfork je podigao svoje debele, snažne ručerde u zrak, a New England Patriotsi počeli su slaviti ulazak u svoj peti Super Bowl u posljednjih 12 godina. Billy Cundiff je pognuo glavu, zapiljio se u zemlju i poželio da u nju propadne.

Nešto kasnije, na Candlesticku izgubljenom u oblaku vode, dobio je drugara u nevolji. San Francisco 49ersi, momčad koja je izgradila identitet na čvrstoj obrani i čuvanju lopte, izgubila je posjed dva puta tijekom mučnog susreta s čvrstim Giantsima. Loptu je oba puta izgubio Kyle Williams, neiskusni krilni hvatač koji se našao u poziciji da vraća ispucavanja samo zato što je hombre numero uno, Tedd Ginn Jr. bio ozlijeđen. Williamsovu prvu izgubljenu loptu Giantsi su naplatili sa sedam poena, no druga je imala još višu cijenu. Donijela je pobjedu ekipi iz New Yorka u produžetku koji je, kada uzmemo u obzir kako su obrane igrale, mogao trajati dovijeka. Nekoliko sati nakon poraza Williams je primio prve prijetnje smrću.

Ljudski je običaj pojednostavljivati složene događaje. Ukoliko se potrudite u nekoliko ćete rečenica objasniti zašto je nebo plavo, sve užase Drugog svjetskog sabit ćete u tekst kraći od ove kolumne, a nečiji život iznijeti u svega desetak otisnutih riječi. Ljudi su majstori uprošćavanja. Naši umovi, oko čijeg je veličanja izgrađena suvremena civilizacija, toliko su primitivni da je pojednostavljivanje odvajkada osnovno oruđe kojim se služe u svakodnevnom funkcioniranju.

Utakmice footbala su pak užasno složene. Na svakoj akciji ima tisuću varijabli koje se neprestano mijenjaju, od onih koje se vide u statistici poput odluke da se ide na bacanje ili probijanje do gotovo pa nevidljivih varijabli poput tehnike koju je koristio desni DE, smjera u kojem se QB izvukao iz pocketa ili pak rute koju je otrčao lijevi slot reciver. Rijetki su umovi koji mogu upamtiti sve varijable utakmice u kojoj vidimo više od 120 akcija, a ukoliko se takvi umovi trenutno nalaze među nama iskreno se nadam da se bave važnijim stvarima od proučavanja football okršaja. Pošto umovi običnih ljudi nisu takvi ne preostaje nam ništa drugo nego da utakmice pojednostavljujemo. Kako vrijeme odmiče pojednostavljivanje ide sve dalje i dalje dok ne naučimo utakmicu svoditi na svega nekoliko riječi. Tuck rule Game. The flu game. Fisher game. Buckner game. Tih nekoliko slova, izabranih po imenima pamtljivih događaja, junaka i tragičara, kriju milijune varijabli koje smo prebrisali kao krpom za prašinu. Zaključili smo da nam nisu bitne. Zaključili smo da je jedan jedini detalj presudio. Pojednostavljivanje sa sobom uvijek nosi laž.

Konferencijske utakmice NFL doigravanja kroz nekoliko ćemo mjeseci pamtiti po svega nekoliko riječi. Zvat ćemo ih Cundiff game i Kyle Williams game. Njihove pogreške bile su ključne, šapuće nam naš um koji, usput budi rečeno, uživa kada je pojednostavljivanje isprepleteno s okrivljavanjem. Traženje žrtvenog jarca, osobe koja je kriva za sva zla koja su nas snašla, također je vrst pojednostavljivanja koje osim biološke ima i socijalnu komponentu. Naročito u sportu, najkompleksnijoj i najdruštvenijoj od svih grana umjetnosti.

Billy Cundiff i Kyle Williams nisu postali žrtveni jarci zato što su baš oni krivi za mučne poraze koji su izbacili Ravense i 49erse iz Super Bowla. Baltimore je mogao pobijediti nekoliko akcija ranije kada je Lee Evans primio loptu u end zoni kao što bi primio bačenu ručnu granatu čime je dopustio Sterlingu Mooreu da mu je izbije iz ruke. Nisu iskoristili groznu bacačku predstavu Toma Bradya, zabili su svega 20 poena očajnoj obrani Patsa, gubili su loptu u krivim trenucima. 49ersi su pak pretvorili sve skupa jedan jedini treći down iz 13 pokušaja, njihovi reciveri su uhvatili jednu jedinu loptu, a Vernon Davis je napravio retardirani prekršaj prilikom slavlja kod prvog TD-a koji je donio Giantsima bodove. Billy Cundiff i Kyle Williams nisu postali žrtveni jarci zato što su baš oni jedini krivi za mučne poraze. Postali su žrtveni jarci zato jer nam trebaju. I to ne samo zbog pojednostavljivanja.

Svake veljače u mom se rodnom mjestu spaljuje Krnjo. Prije spaljivaja čita mu se testament, svojevrsna optužnica u kojoj se pretresaju sva zla koja su se kroz godinu dana dogodila u mjestu. Krnjo sjedi na magarcu i sluša bez riječi. Na kraju čitanja odluka je jednoglasna – Krnjo je kriv za sve. Nema veze što čovjek od slame nije ni postojao dan ranije, on je kriv i za svoje će grijehe goriti. Pogani običaj koji se u Dalmaciji upražnjava za vrijeme maškara star je tisućama godina. On omogućuje zajednici da pogleda problemima u oči, nasmije im se i brzo ih zaboravi. On omogućuje zajednici da pronađe jednog jedinog krivca i njegovim spaljivanjem doživi katarzu. Upravo stoga navijačima 49ersa trebaju Kyle Williams i Billy Cundiff, trebaju im pojedinci u koje će uprti prstom i spaliti ih na javnoj lomači. Trebaju im jer se tako lakše nositi s boli koju donosi poraz, boli koja je neizbježna jednom kada uložite emocije u nešto što u načelu ne možete kontrolirati.

Williams i Cundiff su tako postali karike u beskrajnom nizu sportskih Krnja, Pedra, žrtvenih jaraca, ljudi po kojima su navijači, novinari i povjesničari bacali drvlje i kamenje. Spomenuo sam već Billya Bucknera koji je navodno Red Soxe koštao prvenstva 1986. godine. Ne treba zaboraviti ni Stevea Bartmana, navijača koji je navodno izbacio Cubse iz utrke za World Series prije 10 godina. Kickera koji su gubili važne utakmice ima na tone, a najpoznatiji je Scott Norwood koji je promašio FG za pobjedu Buffala u Super Bowlu 1991. godine. Kad smo kod kickera valja spomenuti i Kylea Brotzmana koji je promašio dva field goala za Boise State protiv Nevade prije nešto više od godinu dana i tako stajao Broncose neporažene sezone i vjerojatnog igranja u BCS Championship gameu što mu je na kućnu adresu donijelo pregršt prijetnji smrću. Čak su i velikani znali biti spaljivani kao žrtveni jarci, pa dobar dio navijača hrvatske repke još uvijek ne može oprostiti Zvonimiru Bobanu njegov kiks protiv Francuske koji je omogućio Thuramu da zabije tek minutu nakon što smo poveli golom Davora Šukera. Williams i Cundiff prošle su se nedjelje priključili slavnom nizu i njihova će imena među navijačima Baltimorea i San Francisca navijeke biti izgovarana s gađenjem.

Dopustite onda da ih ja izgovaram s ljubavlju. Ne zato što oduvijek volim luzere, ne zato što mi ih je žao, već zato što je potrebna velika doza hrabrosti da bi postali žrtveni jarac, a takvu hrabrost neobično cijenim. Prijetnje smrću, pogrde navijača, ružne riječi i geste, sve to može slomiti čovjeka, no i Williams i Cundiff su najavili kako neće biti slomljeni. Uostalom, njihove greške na terenu nisu bile plod kukavičluka već plod želje da se pomogne ekipi u kritičnim trenucima. Williams i Cundiff su pokazali da su fajteri. Ne sumnjam da će preživjeti spaljivanje koje traje i traje i nikako da prestane. Kao žrtveni jarci na sebe su primili grijehe svojih suigrača i svojim su ih greškama iskupili. Nadam se da će jednog dana iskupiti i sebe i da će spaljivanje prestati. No do tog trenutka ćemo ionako stvoriti novo stado žrtvenih jaraca u svojoj vječnoj potrazi za krivcima, katarzom i pojednostavljivanjem.

Kao i obično, javiti se možete na mejl i na fejs. Doduše, ne možete me spaliti. In jor fejs!

Sretan NBAžić

„NBA je jako važna za slavlje Božića zbog čega smatram kako bi broj utakmica koji se igraju na ovaj blagdan trebali povećati s pet na deset. Uz to bi utakmice trebale početi u ponoć na Badnjak i trajati sve do prve minute Štefanja kako niti jedna minuta Božića ne bi prošla bez NBA košarke na TV-u. NBA je Božić za mene, u njoj leži smisao Božića“, izjavio je prošle godine Stan Van Gundy. David Stern ga je nagradio novčanom kaznom žestokom poput mađarskog paprikaša zato što David Stern mrzi kada se njegove odluke dovode u pitanje. Šteta što se Stern rodio u Americi a ne u, recimo, Čehoslovačkoj u kojoj je mogao ostvariti krasnu karijeru sovjetskog diktatora, upravljati tajnom policijom, slati ljude u radne logore i podizati vlastite kipove po gradskim trgovima.

Unatoč sarkastičnim komentarima najpoznatijeg floridskog brka David Stern je odlučio i Božić 2011. pretvoriti u praznik posvećen NBA-u. Inače bi preskočio NBA Božić, pogledao možda jednu utakmicu, ali pošto se radilo o prvom danu sezone nije bilo šanse da propustim ovaj spektakl pogrešaka, neuigranosti i loše košarke. Oboružan mlincima, purećim batkom i kremšnitama sjeo sam na kauč i upustio se u 13-satnu NBA odiseju.

18:00 New York Knicks – Boston Celtics 104:102

NBA Božić započeo je odmatanjem poklona u kojem se skrilo jedno poveće govno. Dobri ljudi s NBA TV-a ove su sezone odlučili pokloniti 15 dana NBA passa ljudima diljem svijeta, a navala na HD paket je srušila servere ove usluge i onemogućila ljudima da u miru prate košarku. E sad, ne bi se bunio ni trenutka da sam uslugu preuzeo kao korisnik koji ništa ne plaća, ali ja sam ligi već poslao svojih 160 dolara jer sam NBA džanki i nisam imao strpljenja. Uvod u utakmicu je stoga bio prožet ljutnjom, frustracijom i prevođenjem najsočnijih hrvatskih psovki na engleski u svrhu pisanja protestnog mejla.

No čim je akcija krenula sve se zaboravilo. MSG se tresao, gledatelji su zvučali napaljeno nakon lockouta, a u goste je došla ekipa koja je lani 8 puta porazila njihove Knickse, uključujući metlu u playoffu.

U čudnoj,  izbrejkanoj utakmici mane i jedne i druge momčadi su postale očite. Celticsi su stara i plitka momčad koja će se srušiti poput hrvatskih MiG-ova ukoliko Rajon Rondo pretrpi neku ozbiljniju ozljedu ili odluči da mu se više ne da igrati za ekipu koja ga je pokušala trejdati dvije godine za redom. Rondo je limitiran igrač koji vam ne može pomoći u tijesnim završnicama zbog usađenog straha od pucanja slobodnjaka, ali je ujedno i motor ove jako stare momčadi kojoj je protiv Knicksa trebalo 20 minuta da se zagrije i 38 minuta da se pregrije, poput starog auta koji već dugo nije vožen. Knicksi su pak momčad puna crnih rupa koje usisaju loptu i onda je carine i carine i carine, u potpunosti ubijajući bilo kakvu tečnost na ofenzivnoj strani terena. Melo mora pothitno zaboraviti na borbu s Amareom oko statusa igrača broj jedan u ekipi i postati playmaker, odnosno čovjek koji će svojim nevjerojatnim sposobnostima otvarati izgledne prilike za druge suigrače, inače će Knicksi provesti doigravanje na sličan način na koji purice provode Božić.

New York trenutno ne nalikuje na momčad, no ukoliko Melo napravi korak naprijed sve se mijenja. Amare je toliko poboljšao svoj vanjski šut u protekle tri godine da može čekati loptu na bilo kojem dijelu terena, a njegovim postavljanjem na high post otvara se mogućnost Chandleru da vreba ofenzivni skok jedan na jedan umjesto u gužvi. Šutera u Knicksima ima k’o u priči, a ukoliko Iman Shumpert shvati da nije zvijezda i da ne smije biti chucker poput Georgea Costanze Knicksi bi mogli imati i polupristojnu drugu jedinicu. Svidjelo mi se kako su napadali reket u ovoj utakmici, a još više mi se svidjelo što se nisu raspali jednom kada su izgubili ogromnu prednost. Nisam baš sretan što na klupi imaju Mikea Woodsona i Mikea D’Antonija koji izgledaju kao da su upravo došli sa snimanja nove epizode A-Teama*, no što je tu je. Zahvaljujući solidno odigranoj četvrtoj četvrtini i sjajnoj predstavi Tysona Chandlera koji je možda zabio samo 7 poena i uhvatio 3 skoka ali je zato skinuo bar osam poena s konta Celticsa uključujući i blokadu 30 sekundi prije kraja koja je omogućila Melu da postigne pobjedničke koševe sa slobodnjaka Knicksi su stigli do pobjede. Problem je što se obrana reketa bez Chandlera svodi na žestoko kockanje visokih igrača Knicksa, no jednom kad je Tyson u igri sve izgleda puno, puno bolje.

*D’Antoni bi bez brka bio pljunuti John Hannibal Smith, a Woodson bi s irokezicom i hrpetinom zlata bio pljunuta slika B.A. Baracusa. Čak su im specijalnosti slične –  Woodson je, baš poput Mr. T-ja, stručnjak za izazivanje kaosa, dok D’Antoni s Hannibalom dijeli stručnost u maskiranju. Pogledajte samo kako je uvjerio upravu Knicksa da je sposoban trener.

Celticsi su pak ispušili nakon velikog povratka, ali mogu biti zadovoljni spoznajom da su odigrali tijesnu utakmicu protiv brže i mlađe ekipe koja ih je trebala razbiti. Zabrinjava što KG svake godine igra pola metra dalje od koša i što je u ovoj utakmici u potpunosti izbjegavao guranje u reketu i post up igru, zabrinjava i što je Marquis Daniels morao igrati 30 minuta zato jer im je klupa bolesno tanka, ali nije sve bilo grozno. Spoznaja da su oderali Magic u nebuloznom trejdu u kojem su dobili sinoć odličnog Brandona Bassa i da će biti biti puno jači jednom kad se Paul Pierce vrati u ekipu trebala bi im dati nadu za budućnost.

20:18 Dallas Mavericks – Miami Heat 94:105

Uletjeli smo u reprizu lanjskog finala sredinom prve četvrtine i time propustili dodjelu šampionskih prstenova i podizanja zastave, a propustili smo i veselje razdraganog Marka Cubana koji je još jednom imao priliku proslaviti osvajanje NBA naslova s Davidom Sternom u gledalištu. Ne znam je li komesionarovo lice tijekom prijenosa izgledalo kao komad bakalara zato što je svojim izgledom želio naznačiti važnost blagdanske sezone za NBA ili je lockout ostavio tako dubok trag na njemu da se sav osušio, ali znam da je Stern izgledao uvelo i sparušeno sjedeći u svojoj stolici na sredini tribina, izgledajući kao tvrdoglavi starac koji nikako da shvati da je došlo vrijeme za odlazak.

Miami je počeo klati Dallas sredinom prve četvrtine i posao je bio gotov prije kraja poluvremena. Mavsi su izgubili puno odlaskom Chandlera i Barree i to se osjetilo odmah u startu. Lamar Odom, njihovo najjače pojačanje, izgledao je loše u bijelom dresu Dallasa, a njegov patentirani dvokorak kroz reket i nezaustavljiv šut preko glave nije funkcionirao tijekom čitave utakmice. Zapravo, niti jedno riješenje Dallasa nije funkcionirao – Beaubois nije probijao reket protiv Chalmersa i Colea, Marion nije pogađao šuteve s osnovne linije kao u finalu, a Dirkov poznati fadeway iz high posta s visoko podignutim koljenom je bio začuđujuće neprecizan. Miami se nije pretjerano trudio zatvoriti reket budući da ga Dallas nije ni napadao, a njihova ubitačno brza vanjska linija radila je kaos u putanjama dodavanja. Presječenim loptama i izvrsnim dodavanjima nakon defanzivnog Heat je stvarao prilike u tranziciji kao na tekućoj vrpci. Miami je jednostavno pretrčao Dallas koji se predao prije poluvremena, svjestan da u dugačkoj sezoni ne smije podleći pritisku i upustiti se u utrku s bržim i mlađim ekipama. Jasno je da je plafon ove momčadi Dallasa snižen – em su ostali bez važnih igrača, em su tanji nego lani, em nisu napaljeni kao prošle godine, em na centru imaju Brendana Haywooda koji je sinoć igrao kriminalno, ali još uvijek mogu zapapriti halfcourt ekipama jednom kada uđu u doigravanje.

Miami je pak još jednom istaknuo kandidaturu za osvajanje naslova, još snažnije nego proščle godine. Navijače Miamija sigurno je oduševilo što je Norris Cole pokosio igrače Dallasa poput COLEre i napravio im košarkašku COLEnoskopiju što znači da bi trebao začepiti rupu koja je lani postojala na mjestu zamjenskog playa. No još više bi ih trebao razveseliti halfcourt napad Heata u kojem je LeBron konstantno primao loptu u low postu umjesto na krilu kao lani. Jest da je LeBron većinu poena iz posta zabio nakon okretanja licem prema košu, ali i to je napredak za čovjeka koji je izbjegavao low post igru kao što James Harden izbjegava britvicu. James je posebice briljirao kada bi na sebi osjetio nižeg igrača poput Delontea Westa protiv kojeg je igrao kao što tinejdžerski sinovi igraju poput očeva jednom kada osjete da ih mogu pobij… ups. Oprosti LeBron, zaboravio sam, moj bed.

Dallas je na kraju popravio rezultat protiv još uvijek tanke druge jedinice Heata, no činjenica je da su u jednom trenutku gubili 35 razlike dok je službeni navijač nakaradno vikao „Defense, defense“ (što je u njegovoj izvedbi zvučalo kao „Jesus, Jesus“) ravno u lice razočaranoj publici. Gledajući ove dvije momčadi došao sam do jednog jedinog stopostotnog zaključka – Dallas i Heat ove godine neće igrati u velikom finalu.

23:27 LA Lakers – Chicago Bulls 87 : 88

Lakersi i Bullsi priredili su nam pravu malu košarkašku poslasticu, ukoliko se sladite nepreciznim dodavanjima, promašenim otvorenim šutevima, užasnim rotacijama u obrani, posrtanjima, glupim prekršajima i nedostatkom energije i zalaganja. Lakersi i Bullsi većinu su utakmice odradili kao bezglave kokoške koje trče po terenu bez ikakvog plana i programa, a festival grešaka okrunjen je napetom završnicom u kojoj su Lakersi prosuli ogromnu prednost.

Istini za volju, začuđen sam što je ekipa iz Los Angelesa ostala ovako dugo u igri. Josh McRoberts, čovjek koji je lani odigrao odličnih 20-ak utakmica za Pacerse prije nego je netragom nestao i Devin Ebanks, čovjek koji je lani pokraj Odoma i Arenasa igrao šest minuta po susretu, započeli su ovaj susret za Lakerse koji će ove sezone biti sretni ukoliko uđu u playoff. Da, rekao sam to, bit će sretni. Zašto? Zato jer im je klupa užasno tanka, zato jer na poziciji startnog centra imaju čovjeka staklenih koljena, zato jer je Kobe napižđen, zato jer suigračima vjeruje manje nego ikad i zato jer ima više ozljeda od Jeremije, zato jer je McRoberts trenutno njihov četvti najbolji igrač, zato jer su njihova dva pleja starija od metuzalema i zato što su pokušali trejdati svog najboljeg igrača tijekom prijelaznog roka.

Možda zvuči poput blasfemije kada kažem da je Pau trenutno bolji, odnosno korisniji igrač od Bryanta, no ne znam kako to možete osporiti. Kobe je drastično regresirao prošle godine pretvorivši se još jednom u ćudljivog suigrača koji se odbija osloniti na kolege, koji previše razmišlja o svom mjestu u povijesti, koji toliko želi zadržati mjesto alfa mužjaka u čoporu, mjesto za kojeg se krvavo izborio u duelu s Shaqom, da će radije forsirati svoju igru nego pomoći momčadi. Vidjelo se to i sinoć kada je konstantno vodio loptu unatoč uništenom zapešću*, kada ju je izgubio osam puta i kada je na kraju prosuo ogromno vodstvo svojim silovanjem. Kobe je odigrao očajno prvo i odlično drugo poluvreme sve do zadnje dvije minute kada je prvo zabio koš za + 8 što je trebalo zatvoriti utakmicu, ali je onda stao nizati gluposti. Promašio je otvoren šut za +6, nakon toga se kockao pri ulasku Denga u reket što je Luolu omogućilo da zabije od table, napravio je prekršaj na Dengu kod + 2, izgubio je loptu nakon što su ga udvojili jer je nije proslijedio dalje i na kraju je promašio pobjednički šut okružen trojicom igrača Bullsa. Deng ga je blokirao i utakmica je bila izgubljena. No mit Kobea Bryanta nastavit će živjeti i dalje.

* Ligament koji drži dvije kosti je potpuno strgan. Ukoliko Kobe nezgodno padne na ruku kosti će se pomaknuti i više se neće moći vratiti na mjesto bez operacije. Mislim, svaka čast Bryantu što igra s takvom ozljedom, ali WTF?!?! Mene boli kad udarim prstom o rub kreveta, zamislite kako je igrati s takvom boli iz noći u noć.

Što je prava šteta jer bi Lakersi s nesebičnijom igrom ove sezone lako mogli do trećeg ili četvrtog mjesta na Zapadu. Gasol je sinoć nestao u završnici jer su Bullsi namjerno udvajali post prije ulaznog dodavanja i zato jer mu je Kobe odbijao dodati loptu kad je bio otvoren, ali Gasol može sam nositi ispodprosječnu ekipu do playoffa. Pau je sjajan u oba skoka, ukoliko ga ne udvojite nazabijat će se iz blizine, a njegov šut s poludistance postaje ubitačno oružje u rukama pravog trenera. Mike Brown se sinoć nije pokazao kao takav čovjek. Njegova obrana je izgledala odlično, ali napad je bio jednako bezidejan kao i u Cavsima pa je Brown prepustio svojoj najvećoj zvijezdi da ga kroji po vlastitom nahođenju što se nije pokazalo kao sjajna odluka. Ono što Lakerse može veseliti je vanjski šut Devina Ebanksa koji izgleda besprijekorno čisto, sposobnost Andrewa Goudlockea da stavlja trice iz velike udaljenosti i borbenost Josha McRobertsa, ali ova momčad unatoč njihovim sposobnostima bi trebala imati jako puno problema ove sezone.

Jedini razlog zašto su uopće ostali u ovom susretu je bezidejna, neenergetična, ispuhana predstava Bullsa koji su iskoristili Bryantove pogreške i zahvaljujući clutch pogotku Rosea, sveobuhvatnoj igri Luola Denga i defanzivnim potezima Joakima Noaha uspjeli iščeprkati pobjedu u Los Angelesu. Upravo je Noah bio najgori pojedinac u redovima Chicaga, čovjek koji je igrao drastično lošije nego lani kada se nametnuo kao drugi najbolji igrač Bullsa. Noah je očito previše partijao preko ljeta i to se osjetilo na njegovoj igri – one energije i zalaganja po kojoj je poznat nije bilo ni u tragovima. Kada svemu pribrojimo činjenicu da ga je Pau ubio u skoku i da je Noah sam skinuo 6 poena sa semafora upropastivši jednu kontru i promašivši dva lagana koša nakon ofenzivnog skoka prava je sreća što su Bullsi došli do pobjede.

No teško je iz sinoćnje utakmice iščitavati nešto više o Bullsima koji i dalje djeluju kao da igraju predsezonske utakmice. Ono što može veseliti je konstantno kretanje Ripa Hamiltona koje otvara užasno puno prostora za druge igrače, top forma Carlosa Boozera koji izgleda puno bolje nego lani te vanjski šut Derricka Rosea kojem obično treba 15 dana da uđe u formu što se sinoć itekako vidjelo – umjesto da ubija zombi-tijela Dereka Fishera i Stevea Blakea iz driblinga, prošlogodišnji MVP se zadovoljio rokanjem trica. No ne bojim se za Bullse – njihova dubina, sposobnost šutiranja s poludistance, izuzetna duljina i pokretljivost u reketu i vrhunska obrana garantiraju im polufinale Istoka. Nakon toga sve je lutrija.

02:04 Oklahoma City Thunder – Orlando Magic 97 – 89

 Oko dva sata ujutro purica, mlinci i kremšnite su napravili svoje. Počelo mi se spavati. Jedino što me trgnulo iz stanja blažene pospane prežderanosti bila je užasno ružna i bolesno efikasna igra Oklahoma City Thundera. Russell Westbrook i Kevin Durant nastavili su igrati kao i lani, oslanjajući se isključivo na vlastite individualne sposobnosti u napadu, a ne na bilo kakvu smislenu igru. KD je i dalje jedan od pet najboljih igrača lige, uvijek za korak ispred svog protivnika, neobično precizan sa svih udaljenosti dok je Wes bolesno brz i nezaustavljiv jednom kad se sruči prema otvorenom reketu, ali bože dragi kako je njihova igra ružna! U 80 posto napada kada su njih dvojica na terenu lopta ne promijeni ruke više od dvaput. Wes je poprilčno bizaran igrač koji bi mogao biti najbolji plej na planeti da ne voli forsirati i driblati bez ikakvog smisla, čime ne stvara višak, ne otvara šut za druge, ne krči put prema košu. I taman kada pomislite da je njegovo zujanje besmisleno čovjek se zaleti, iznudi glupi faul i zabije slobodna ili proslijedi loptu Durantu koji je primi, napravi fintu glavom i pospremi je kroz obruč. Unatoč pričama o konstantnoj svađi ove dvojice oko uloge alfa mužjaka u ekipi, pričama koje su i KD i Wes potvrdili, među njima nema netrpeljivosti. Bar se nešto slično ne da naslutiti na terenu. Nakon svakog koša slijedi hajfavanje, osmijesi, zagrljaji, busanje prsima i sve ostale forme muške ljubavi sem analne penetracije.

Naravno, OKC nije svladao nemušti Orlando samo zbog ove dvojice. Dapače. Zdravi i puno mršaviji Kendrick Perkins čuvao je Dwighta jedan na jedan te ga je pospremio u džep, još jednom dokazujući kako se samo masivni centri mogu nositi s Howardom koji je sinoć izgledao poprilično nezainteresirano za sudbinu svoje ekipe. Perkinsu se pridružio i James Harden, čovjek koji bi ove sezone lako mogao osvojiti titulu najboljeg šestog igrača lige. Harden je zaokružen igrač, čovjek koji jako rijetko radi pogreške i koji se u hipu može transformirati iz radnika koji obavlja prljav posao u profinjenog strijelca koji nosi drugu jedinicu Oklahome koja je sinoć donijela prevagu nad crnim Orlandom.

Stan Van Gundy se jučer pojavio na klupi sa zatamnjenim dioptrijskim naočalama zbog kojih je sličio Ronu Jeremyu više nego ikad, no čak i da je umjesto tamnih imao najšarenija stakla u povijesti svemira ne bi mogao biti zadovoljan igrom svoje ekipe. Činjenica je da Orlandu treba još jedan jednodimenzionalni vanjski šuter jer JJ Reddick, Hedo Turkoglu, Jameer Nelson, Ryan Anderson i Quentin Richardson očito nisu dovoljni. Problem jednodimenzionalnih šuterskih ekipa je što ih je poprilično lako zaustaviti, a čak i kada ih ne uspijevate zaustaviti postoji mogućnost da se zaustave same. Bez napaljenog Dwighta Howarda koji ih izvlači pospremanjem promašenih šuteva Magic nema nikakve šanse. Što su pokazali i sinoć. Kad ih je išlo izvana držali su se u utakmici, kada su prestali zabijati Oklahoma je preuzela utakmicu*. Slične bi se igre mogle nastaviti tijekom čitave sezone, odnosno dok se ne riješi budućnost Dwighta Howarda. Šteta, jer Orlando može nekome gadno zapapriti u playoffu.

* Koja je stvarno bila dosadnjikava. Najbolji momenti? rMtgT.jpg i dodavanje suca.

04:36 Golden State Warriors – LA Clippers 86:105

Ništa od Lob Citya, ništa od run ‘n’ guna, ništa od 124:125 rezultata kojeg smo priželjkivali. Mark Jackson, novi trener Warriorsa, odlučio je inzistirati na obrambenoj igri što se činilo suludim potezom s obzirom da u startnoj ekipi ima Biedrinsa, Leeja, Montu i Stepha, no obrana je jučer izgledala solidno kroz 40 minuta. Problem je što su zakazali u zadnjih osam. I što je trošenje u obrani uništilo njihov brzi, ubojit napad.

Monta je uz Wadea najbolji igrač u ligi što se tiče ulazaka u reket i trebao bi bez problema igrati u sporijem napadu, no korisnost Leeja i Stepha bi se u njemu trebala drastično izgubiti, što se sinoć itekako vidjelo. Clippersi su ih zaustavili bez većih problema i to 1 na 1. Lee je igrao jako dobro do trenutka kada se utakmica počela lomiti kada je netragom nestao, dok su Paul i Billups održali defanzivnu lekciju mladom Curryu. Warriorse može veseliti što je Andris Biedrins odigrao solidnu utakmicu – ukoliko se on vrati u formu iz sezone 08/09 kada je u prosjeku upisivao double-double Warriorsi će ući u playoff. Želite li ovisiti o stoput ozlijeđenom Latvijcu koji izgleda kao da ga mama svako jutro češlja? Ne. No Warriorsi nemaju izbora. Sinoć nisu izgubili zbog njega.

Izgubili su zato jer su Clippersi bolja momčad. Istina, Griffin je izgledao tvrdo, poput opruge koja još uvijek nije nauljena, ali je i dalje bolji od svih igrača na rosteru GSW-a. DeAndre Jordan je i dalje izuzetno nesiguran prilikom pucanja slobodnjaka*, ali je čovjek koji ubija penetracijske ekipe svojim blokadama. Mo Williams možda nije starter ali je zato odličan sedmi čovjek rotacije što je jučer zorno pokazao. Caron Butler nije mogao pronaći bolju ekipu za svoj stil igre, a što tek reći o Chrisu Paulu? Sinoć je očajno ušao u utakmicu, gađao 1 – 7 iz igre, ali čim je skužio da mu ne ide posvetio se razigravanju suigrača. U trenutku kada se utakmica lomila, dakle krajem treće i početkom četvrte četvrtine, uzeo je stvar u svoje ruke. Gađao je 6 od 6, ukjučujući četiri uzastopna pogođena šuta u četvrtoj koja je nadogradio asistencijom Griffinu. Možda nismo vidjeli vrhunsku Lob City predstavu, ali smo definitivno vidjeli pametno posloženu košarkašku ekipu, kompletnu ekipu kojoj je najveća rupa trener Vinny Del Negro kojeg je Paul hladno odjebao za vrijeme dogovora u posljednjim trenucima utakmice. Još kada bi nabavili pristojnog backup centra i objasnili Chaunceyu da prestane imitirati crnu rupu jer više ne igra više u Knicksima  mogli bi daleko.

* Ne mogu opisati koliko mi se gadi Hack-a-Jordan taktika. Nisam to očekivao od Jacksona. Stvarno nisam.

U svakom slučaju ubilježili su jako lijepu pobjedu u gostima na Božić, i nema apsolutno nikakve veze što nam nisu priredili predstavu sa milijun alley oopova i atraktivnih poteza. Važno je da su stavili mašnicu na NBA-ov božićni poklon koji nas možda nije oduševio na prvi pogled, ali sasvim je jasno da ćemo se s njim još jako, jako dugo igrati.

Dragi moji, sretan vam Božić! Nadam ste da ste našli mir ako ste ga tražili, nadam ste da ste našli zabavu ako ste je tražili, nadam se da ste pod borom dobili sve ono što vam je srce tražilo i nadam se da ćete zajedno sa mnom uživati u novoj NBA sezoni, čak i ako se ni u čemu ne slažemo. Javite se na fejs kako bi proslavili, počelo je! Konačno!

Najbolji albumi 2011. godine

Bez velikih uvoda, bez velikih misli, bez velikog preseravanja (za to će biti vremena u tekstu) predstavljam vam moju osobnu listu najboljih albuma 2011. godine. Lista je lišena bilo kakve objektivnosti i nabraja ploče u kojima sam najviše uživao ove godine. Čisto da se zna.

20. Fucked Up – David Comes To Life

Konceptualni albumi i rock opere oduvijek su mi išli na jetra zbog svoje sklonosti da žrtvuju pjesme na oltaru koncepta. „David Comes To Life“ je i konceptualni album i rock opera koja govori o proleteru Davidu i njegovoj novoj ljubavi Veronici, ljevičarskoj aktivistici koja ga nagovori da zajedno izgrade bombu i dignu u zrak tvornicu žarulja u kojoj rade. Pokušaj sabotaže propadne, Veronica pogine, a David upadne u tešku depresiju koju otklanja pirandellovska spoznaja da je David samo lik u priči koju piše Octavio St. Laurent, narator od kojeg David pokuša preuzeti uzde vlastitog narativa. Heavy shit, šta ne?

Ono što uzdiže „David Comes To Life“ iznad svih rock opera je činjenica da su pjesme mahom prejebene, ispunjene žestokim rifovima, zaraznim refrenima i melodičnim konstrukcijama koje su čas pank, čas indie, čas čista rokijana u najboljoj maniri jednih The Hold Steady. „David Comes To Life“ stoga zvuči kao neobično veseo i sladak album, unatoč grubom glasu glavnog pjevača Damiena Abrahama. Jedina mana je što traje 78 minuta i teško ga je progutati u jednom sjedenju. Kada bi ga uspoređivali s kolačima, a držim da bi sve albume trebali uspoređivati s kolačima, „David Comes To Life“ bi definitivno bio rožata – bolesno sladak, specifičnog okusa koji nije za svakoga, težak i zasitan. Mljac!

19. Battles – Gloss Drop

„Mirrored“ mi nije sjeo. Njegova crtićka razigranost, njegova bezumna rastrzanost, njegova disonantnost mi jednostavno nije legla iako je „Mirrored“ na papiru trebao biti album kao stvoren baš za mene. Četiri godine kasnije krivda je ispravljena; „Gloss Drop“ mi je sjeo na najbolji mogući način. Odlaskom vođe benda i glavnog pjevača Tyondaia Braxtona, ako ga pjevačem uopće možemo nazvati, Battles su krenuli u drugom, no ne i drastično različitom smjeru. Zadržali su groove koji je uokviravao najbolje stvari s prethodnika, naučili su kako se zaletjeti i pičiti bez stajanja, te su složili nekoliko moćnih stvari koje bez problema možemo nazvati hitovima. Meni dosta.

18. Gang Gang Dance – Eye Contact

„It’s everything time“, kažu Gang Gang Dance u trećoj sekundi ove ploče i troše sljedećih 48 minuta da vam to dokažu, miješajući stilove i ritmove iz trenutka u trenutak, toliko često da pred kraj albuma počnete osjećati blagu šizofreniju. „Eye Contact“ je čudan hibrid na kojemu možete čuti temelje plesne muzike 21. stoljeća, ritmove kakvi se treskaju Afrikom valjda od postanka čovječanstva i melodije koje bi se savršeno uklopile u pjesme Eltona Johna iz „Lion Kinga“ ili neku stvar Eurythmicsa. Osnovni element „Eye Contacta“ nisu singlovi i teško da će vas neka pjesma oduševiti sama po sebi, no ukoliko ga apsorbirate kao cjelinu možda vas zapanji svojom čudnovatošću, eklektikom i sveobuhvatnošću. Ne zaboravite, it’s everything time.

17. PJ Harvey – Let England Shake

Polly Jean Harvey je najbolja kada piše o patnji i boli, a teško je pronaći trenutak u povijesti u kojem je više ljudskih bića patilo od Prvog svjetskog rata. Kroz bolne i potresne slike izbodenih vojnika na Galipolju PJ Harvey pjeva o zalazu zapadne kulture i lakoći kojom prihvaćamo klanje i smrt kao nešto ne samo uobičajeno nego i očekivano. Zvučna slika prošivena je poznatim zvukovima engleskog folka, jurišnih truba i swing klasika te je iznimno delikatna, krhka, ranjivija nego ikad prije, bar kad je Polly Jean u pitanju. U trenutku kada London (a bogme i Pariz) žanje plodove imperijalizma, kolonijalizma, ratovanja i stoljetnog silovanja zemalja s druge strane svijeta PJ Harvey će vam objasniti zašto se sve to skupa događa.

16. Chelsea Wolfe – Ἀποκάλυψις

Nisam čuo puno tihih, suzdržanih, skutrenih ploča koje svoju čar zasnivaju na moćnim udarcima bubnja. „Apokalipsis“, drugi album kantautorice Chelsea Wolfe, mene najviše podsjeća na mirnije trenutke Liarsa, pročišćene ranije albume PJ Harvey ili na Portisheadov „Third“ lišen one poznate masnoće koja krasi albume Portisheada od začetka vremena. „Apokalipsis“ je iznimno gust album, začinjen prekrasnim Chelsijinim glasom koji se čas zavlači ispod nakovnja sporih no snažnih ritmova a čas se uzdiže iznad njih poput kovačkog čekića, formirajući komad muzike koji je istovremeno jeziv, zastrašujuć i neobično lijep.

15. Radiohead – King of Limbs

Lako je otpisati King of Limbs kao korak unatrag. Radiohead su ipak najbolji bend na svijetu i svaki put kada ne nadmaše sami sebe doživljavamo to kao svojevrsno razočaranje. Unatoč tome što se ova ploča ne može mjeriti s božanstvenim „In Rainbows“ ne znači da nije zanimljiva. Problem je što je zanimljivost zakopana ispod površine i krije se u detaljima, a ne u temeljima pjesama. „King of Limbs“ je lišen eterične opojnosti prethodnika zbog čega na trenutke zvuči hermetično, prazno i izgubljeno u vakuumu, no kada se ozbiljno zapiljite u fragmente, u sićušne segmente glazbenog tkiva, otkrivate pravi mali kozmos zvukova koji prije nekoliko trenutaka nisu bili tu. „King of Limbs“ je poput kapi vode – na prvi pogled običan i neugledan, sve dok ga ne stavite pod mikroskop.

14. Tom Waits – Bad As Me

„If it works once, never use it again“ kredo je kojeg se Tom Waits čvrsto držao davno prije nego ga je Brian Eno istisnuo iz svojih androgenih usta. Jedan od najvećih američkih autora kroz četiri je desetljeća stvaranja ostajao uvijek promijenjen, a uvijek prepoznatljiv, isporučivši zastrašujuće kvalitetan niz ploča koje su ga ugurale u sam panteon pop velikana.

No Tom Waits je star čovjek kojem je dosadilo eksperimentirati zbog čega svaka pjesma na „Bad As Me“ baca na nekakav stariji dragulj iz Waitsove pjesmarice. Snaga ove ploče stoga ne leži u otkrivanju novih prostranstava nego u kultiviranju starih, ona leži u ljepoti poznatoga; u samoj srži pjesme a ne u koraku naprijed koji se pjesmom radi. Unatoč godinama Waits zvuči vitalnije nego ikad, a njegov glas konačno se poklapa s idejom kojeg je desetljećima izazivao u mojoj glavi, sa slikom ostarjelog čovjeka koji je proživio toliko toga da jednostavno mora zabaciti glavu  unatrag, napuniti pluća zrakom i urlati.

13. Bon Iver – Bon Iver

Želio sam biti kul i potpuno škartati ovu ploču sa liste. Prva je na svima omraženom Pičforku, etablirani kritičari je hvale kao navijeni, a publika po forumima slini nad njom kao nad komadom pečenke. Brisanjem s liste najboljih albuma svrstao bih se na stranu onih koji se odupiru uvriježenom mišljenju i samim tim bi bio kul, ne? No kao i obično skužio sam da me za kulerštinu boli kurac i, što je stoput važnije od ovakvih debilnih promišljanja, skužio sam da je Bon Iverova ploča prokleto dobra.

Jednostavnost i intimu prvijenca zamijenilo je pažljivo slaganje zvukova na visoku hrpu, toliko precizno postavljenu da je ništa ne može srušiti. „Bon Iver“ je neobično kompliciran komad americane zbog čega odudara od većine predstavnika žanra te se ističe u gomili, no to nije jedini razlog zbog čega je primamljiv mom uhu.

„Bon Iver“ je ploča prožeta nostalgijom, ploča koja baca pogled unatrag, no za razliku od većine albuma ovih dana ona ne traži prošlost zaboravljenih ili nikad proživljenih glazbenih epoha, ona nije retro u niti jednom smislu riječi. „Bon Iver“ je osobno sjećanje posvećeno intimnim, tihim trenucima, sjećanje koje vas može zarobiti ukoliko mu se u potpunosti posvetite ali i koje možete otresti jednim pokretom ruke. „Bon Iver“ je samim tim jako iskrena ploča što znači kako definitivno nije kul. Bez obzira na kakva se mjesta na top listama popela.

12. Colin Stetson – New History Warfare, vol. 2 – Judges

Colina Stetsona možete otpisati odmah u startu kao Joea Satrianija saksofona, kao čovjeka kojem je impresivna vještina sviranja svog instrumenta milijun puta važnija od muzike koja iz njega izlazi. No ukoliko to napravite potpuna ste budala i ja vas iskreno žalim. Stetson je proveo posljednje tri godine noseći svoj golemi saksofon od studija do studija, svirajući na ponajboljim pločama dekade, sipajući hrapave zvukove diljem audiosfere. „New History Warfare vol. 2 – Judges“ stoga predstavlja dom za ovog muzičkog plaćenika, mjesto u kojem Colin Stetson može biti Colin Stetson.

Nabreklih obraza i zajapurenog lica čovjek će vas impresionirati izdržljivošću i neprekidnim držanjem tona, kružeći i kružeći po temama bez prestanka, no ono što izlazi iz instrumenta još je impresivnije od načina na koji izlazi. „New History Warfare vol. 2 – Judges“ zvuči kao vapaj u ledenoj pustinji, kao posljednji treptaj života u mračnoj i hladnoj pustoši, kao delikatan plamen kojeg studeni vjetar ne može ugasiti. Za Colina Stetsona tehnika je samo sredstvo; njegovo sviranje ima dovoljno supstance da napuni i najpraznije srce.

11. St. Vincent – Strange Mercy

Uzbudljivo je gledati omiljene umjetnike kako iskoračuju iz zacrtane putanje i rade nešto što od njih nismo navikli gledati. Poput Magica Johnsona koji je sredinom osamdesetih preuzeo ulogu vođe Lakersa od Kareema i izmislio Showtime košarku ili Wesa Andersona koji je u „Royal Tenenbaumsima“ po prvi put pretpostavio likove i priču stilu i humoru i otključao vrata jedne od najboljih filmskih karijera u posljednjih 15 godina, mlada gospođica Annie Clark na svom je posljednjem albumu napravila korak naprijed iskoračivši iz zacrtane putanje.

Njene pjesme o fizičkom i psihičkom nasilju u ljubavnim vezama konačno su dobile pravu muzičku kulisu koja je izostala sa njena dva prethodna albuma. „Strange Mercy“ zvuči upravo onako kako bi album o žestokoj ljubavi trebao zvučati; on je pun prekrasnih, veličanstvenih epskih melodija koje su unakažene distorzijom, krčanjem i ispadanjem iz ritma. Nemoguće je ne čuti ljepotu kada pustite da vam „Strange Mercy“ prolazi kroz uši, no istovremeno je nemoguće ne vidjeti svu sjebanost koja iza nje leži. Ukoliko želite iskrenost, neuljepšanu i potpuno golu, Annie Clark će vam je isporučiti ravno u facu. Ne možete tražiti više.

10. Giles Corey – Giles Corey

Mike Altman je prije 40 godina ustvrdio kako je samoubojstvo bezbolno i, tko zna, možda je stvarno bio u pravu. No ukoliko imate muda poslušati jezivi album Dana Barretta otkrit ćete kako je ozbiljno razmišljanje o samoubojstvu užasno bolno i kako može uništiti osobu. „I’m going to do it“ vrišti u jednom trenutku histerični Barrett da bi samo desetak minuta kasnije u gustoj kakofoniji zvukova depresivno zaplakao  „I wanna feel like I feel when I’m asleep“,  tražeći trenutak u kojem najobičnije postojanje ne izaziva bol.

„Giles Corey“ je fascinantna ploča  po svojoj tematici kojoj niti jedan muzičar do sada nije prišao na ovako studiozan, ozbiljan i osoban način, ali i po samoj glazbi koja definitivno spada među najorginalnije koje sam čuo ove godine. „Giles Corey“ ne posuđuje iz nijedne epohe, ne kopira i ne odaje hommage, ona je jednostavno tu, šuplja, mračna, zastrašujuća, ogoljenih očnjaka i otvorenog ždrijela, užasnija od svega što ste ikada vidjeli i čuli. Pristupite joj s oprezom, inače će vas proždrijeti.

09. Kurt Vile – Smoke Ring For My Halo

„Smoke Ring For My Halo“ je beskrajno lijen, slackerski album na kojem 31-godišnji Kurt Vile pjeva u rastrzanim, nepovezanim slikama o ležanju na kauču, odmaranju u rukama svoje djevojke i uživanju u rutini. No ne dajte da vas Vile zavara, njegove spore gitare, lijeno valjanje samoglasnika po ustima i stvari o guštanju u komadima namještaja skrivaju činjenicu kako je ova ploča plod sati i sati rada nevjerojatno talentiranog muzičara. „Smoke Ring For My Halo“ je za gitarsku muziku ono što je „Person Pitch“ Pande Beara za elektroniku/eksperimentalu, dakle iznimno složen, zgusnut album koji emocije ne prenosi putem lirike već ih odašilje  na jedan intuitivan, primalan način koji nadilazi jezik. Svaki put kada ga slušam jako sam tužan, ne toliko zbog sadržaja albuma koliko zbog činjenice da sam ga počeo slušati tek prije petnaestak dana. Slušam ga gotovo svaki dan i čini mi se da mu samo treba vremena da postane moj najdraži album godine.

08. Wilco – The Whole Love

Bijahu izgubljeni, no sad su nađeni.

Wilco sam zavolio prije svega zbog „Yankee Hotel Foxtrot“, te bolesno zabavne ploče koja je na prejeben način miješala eksperimentalu i sulude stihove sa lijepim americana i indie pjesmama o ljubavi i izbijeljenoj kosi heavy metal bubnjara. No nakon „Foxtrota“ momci su se vratili korijenima, napravili nekoliko dosadnih ploča i potpuno me izgubili. Sve do ove godine.

„The Whole Love“ had me at hello, osvojio me u svojoj prvoj minuti krčanjem, radioheadovskim grooveom, prekrasnim gudačima i stihovima o stavljanju rogova na glavu vlastitim rukama. Nema veze što je „The Whole Love“ preslika „Foxtrota“ za 21. stoljeće, što je bolesno zabavan i što miješa eksperimentalu i sulude stihove sa lijepim americana i indie pjesmama o ljubavi i tajnicama koje kupuju hot dogove. „The Whole Love“ znači da mi se Jeff Tweedy, taj razmetni sin indiejane, vratio u svoj svojoj slavi. Zbog toga sam toliko sretan da bih najrađe naredio slugama da zakolju i ispeku tele, samo što nemam ni sluge, ni tele, ni roštilj u dvorištu. Kvragu.

07. M83 – Hurry Up, We’re Dreaming

Trebao bih istinski, duboko, s ogromnom količinom prezira mrziti ovaj album, mržnjom rezerviranom za najgore neprijatelje. „Hurry Up, We’re Dreaming“ trebao bi biti simbol svega što je otišlo kvragu s modernom muzikom, simbol kulture koja je toliko opsjednuta prošlošću da je prestala otkrivati novo te se zadovoljava recikliranjem starog, mijenjajući tek šareni celofan u kojeg je ono umotano. Ovo je reakcionarski komad muzike u kojem se Anthony Gonzalez po tko zna koji put klanja osamdesetima i svom djetinjstvu, a u svojoj je retromaniji otišao toliko daleko da je „Hurry Up, We’re Dreaming“ izdao kao dvostruki album iako za to nije bilo potrebe.

No ništa od mržnje, ništa od prezira, ništa od gađenja. Neću kukati zato što svi kukaju za boljim, često iskrivljenim ili čak izmišljenim vremenima. Umjesto mržnje, prezira i gađenja „Hurry Up, We’re Dreaming“ u meni izaziva isključivo oduševljenje. Njegove epske dionice, nasaftani synthovi, eksplozivni beatovi i zarazni refreni bacaju me u trans svaki put kada ih čujem. Jesam li zbog toga licemjer? Možda, ali poslušajte „Midnight City“ i objasnite mi kako da ne budem. „Hurry Up, We’re Dreaming“ je bolji od 99 posto stvari koje su snimljene u osamdesetima.

06. Girls – Father, Son, Holy Ghost

Sve zvukove s druge ploče izvrsnog sanfranciskaškog benda Girls čuli ste milijun puta. Bombardirali su vas sa radija u svakom periodu života, slušali ste ih dok ste se vozili s tatom u autu, pičili su kreštavih zvučnika televizora, a možda ste ih i koji put i sami pustili s izlizane ploče. „Father, Son, Holy Ghost“ zvuči kao rock muzika s kraja 60-ih za novi milenij, puna je orgulja, flauta i gudača; ona zvuči kao mokri san Simona i Garfunkela, no za razliku od nekih suvremenih izdanja ona ne zvuči kao relikt prošlosti. „Father, Son, Holy Ghost“ je živa ploča zato jer pretpostavlja sadržaj stilu, a supstancu kanalizira prije svega kroz glas Christophera Owensa zbog kojeg bi prije 40 godina klecala djevojačka koljena. No ta vremena su prošla, iako je muzika ostala živa.

05. The Pains of Being Pure at Heart – Belong

Zašto je jedan bezveznjikavi bend koji je po šabloni iskopirao junake shoegazea i alt-rocka s kraja 80-ih i početka 90-ih ovako visoko na mojoj listi? Zato jer ima divne, prekrasne, jednostavne, prelijepe i pamtljive pjesme. Nekad vam od muzike ne treba više.

04. Danny Brown – XXX

Postoje ploče koje će vam se zavući u srce tek kada ih preslušate xxx puta i otkrijete sve one sitne detalje koje ih čine izvrsnima. „XXX“ nije takva ploča. Nakon prvih pet sekundi znate na čemu ste – ili vam je glas Dannya Browna najbolji ikad ili ne možete podnijeti njegovo kričanje. Smatram da su ljudi koji spadaju u prvu skupinu blagoslovljeni. Prava je šteta propustiti blago zakopano na ovoj ploči samo zbog glasa čovjeka koji je blago zakopao.

Danny Brown je na „XXX“ ogolio dušu i na čas užasavajuće neugodan i bolan, čas urnebesno smiješan način prepričao posljednjih nekoliko godina života siromašnog džankija iz Detroita.

Svog života.

„XXX“ govori o drogama koje je Danny procijedio kroz svoje mršavo tijelo, no tu nema glorificiranja opojnih supstanci, samo čuđenja što je nadživio svoje idole. „XXX“ govori i o siromaštvu koje za Dannya definitivno nije romantično pošto je zbog trganja bakrenih žica iz raspadnutih kuća i krađe prastarih kompjutera iz javnih škola završio u bajbokani. „XXX“ govori i o jednoličnosti mainstream hip hopa koji je Dannya odbacio samo zbog toga što nosi uske traperice i frizuru čiji je oblik prekopiran iz neke epizode Dragonball Z-ja. „XXX“ također govori o lizanju pičaka. Ukoliko zbog toga niste spremni preći preko specifičnog glasa Dannya Browna onda fino odite kvragu. „XXX“ je blago i ja sam blagoslovljen što sam ga čuo.

03. Black Lips – Arabia Mountain

Unatoč tome što mi se neobično sviđa zvuk garažnih bendova, bilo oriđinala iz 60-ih, bilo revivalista pankera, bilo modernih retromana, nikad nisam postao fan garaže. Možda zbog toga što najviše volim bendove koji istražuju i stvaraju novu muziku, možda zbog toga što su garažni bendovi preopskurni čak i za mene, a možda zbog toga što sam glup i nemam vremena istražiti nešto što mi se zapravo jako sviđa. Nije bitno.

Bitno je da su Black Lips snimili prekrasan garažni „all killer, no filler“ album koji na nevjerojatan način spaja lo-fi tradiciju šezdesetih i ispoliranost i izglancanost vrhunske moderne produkcije. Pjesme o odvratnim delikatesama i Spidermanu kojeg su zlostavljali kad je bio dječak možda ne zvuče kao svačija šolja čaja, no ova garaža ne samo da je pitka nego je i jako, jako, jako slatka. „Arabia Mountain“ je stoga postao moj osobni soundtrack babljeg ljeta u Zagrebu; skup pjesama u koje sam ulio sve one prekrasne osjećaje s mora i Terranea i lagano ih srkao kad je ljeto konačno prepustilo tron zimi.

02. Death Grips – Exmilitary

„Exmilitary“ započinje govorom Charlesa Mansona, i to definitivno nije slučajnost. Mračna je to ploča iz koje se svakim taktom cijedi zlo koje ljudi svakodnevno rade jedni drugima. Zasnovan na sampleovima čvrstog bubnjanja Zacka Hilla, sjajnog bubnjara koji je slavu stekao udarajući za Hella, „Exmilitary“ neprestano kolje, dok MC Ride isporučuje baražnu vatru bilo nepovezanih, apstraktnih slika bilo toliko živih opisa nasilja da vam se ledi krv u žilama. Rideov vokal zvuči poput kalašnjikova političkog zatvorenika koji je upravo pobjegao iz zatvora sa ciljem da se osveti svima koji su ga tamo strpali, ispaljujući rafal za rafalom, gađajući uvijek u glavu. „Exmilitary“ nije ploča za svakoga, ona je sirova i teško probavljiva te slušatelju ne dopušta da predahne, makar na sekundu. No ukoliko joj se prepustite bit ćete debelo nagrađeni – ne samo da ćete čuti jedinstveni zvuk kakav nikad prije niste čuli, nego ćete otkriti debele slojeve humanosti i razočaranja koji leže ispod naslaga soničnog nasilja.

01. Shabazz Palaces – Black Up

„Black up“ je nastao u vakuumu. Lišen utjecaja, oslobođen prošlosti, „Black Up“ predstavlja unikatno iskustvo, uistinu nov i svjež komad muzike u vremenu u kojem je svježina odavno isparila, poput rose na kolovoškom suncu. Presuptilan da bi predvodio revoluciju, prekompliciran da bi osvajao vrhove top lista, ovaj će album ostati samo kratkotrajan bljesak u vremenu, bez ikakve važnosti za kulturu početka 21. stoljeća, izgubljen u vakuumu u kojem je nastao.

No zbog toga ne treba žaliti. Muzika koja je sposobna ostaviti trag u ljudskom biću za mene je stoput važnija od muzike koja ostavlja trag na širokom i umrljanom platnu pop kulture. „Black Up“ definitivno ostavlja trag; duboku brazdu iz koje stalno niču nove asocijacije i ideje. Prostran, a opet iznimno gust, on govori o rasizmu, glazbi, svijetu i seksu, uvijek zaigran, uvijek ozbiljan, i samo naoko kontradiktoran. Osvojio me zauvijek. Dopustite da osvoji i vas.

 

Imate svoje liste? Želite ih podijeliti sa mnom? Javite se na fejs ljudi, što više muzike to bolje.

Giles Corey: Depresija na komadu plastike

Giles Corey

Giles Corey

Enemies List, 2011

Giles Corey je preminuo 19. rujna 1692. godine nakon što je proveo dva dana ležeći pod gomilom kamenja. Coreyeva smrt nije bila plod nesretnog slučaja, ukoliko zadrtost i neznanje ne smatrate nesrećom. Kamenje koje je iscijedilo život iz tijela imućnog novoengleskog farmera postavila je ljudska ruka vođena neljudskom rukom zakona. Giles Corey je preminuo kao jedna u nizu žrtava za vrijeme lova na vještice u Salemu. Nakon što je optužen za vještičarenje Corey se odbio izjasniti o krivici. Pravo ga je poleglo u plitak grob, na tijelo stavilo stijene, nahranilo ga i napojilo te pričekalo dva dana da čovjek izdahne. „Još kamenja“, bile su njegove posljednje riječi.

Kroz sljedećih 319 godina diljem Massachusetsa nikle su zgrade Harvarda, MIT-a i Boston Collega, a znanje sakupljeno u njihovim utrobama raspršilo je mrak zadrtosti i neznanja koji je nekoć ležao nad zemljom. Iako su se u državi i dalje rađale nečiste sile poput Georgea H. Busha, proganjanja vještaca i vještica davno je prestalo. No postoji tama koju ni najsnažnije svjetlo ne može otjerati, ma koliko vremena prošlo. Ona leži u ljudima.

Bar tako tvrdi debeljuškasti Dan Barrett, vođa Giles Corey projekta. Njegova istoimena ploča spomenik je nadgrobnim spomenicima, mračnim šumama, kultovima smrti, suicidalnim mislima i depresiji, crnija od mačaka u pričama Edgara Alana Poea*.

*Barrett je uz ploču objavio i knjigu priča, fotografija i kolaža koju, na žalost, nisam uspio nabaviti. Knjiga počinje rečenicom: „Sometime in the Spring of 2009 I tried to kill myself. Six months before that, I used a Voor’s Head Device for the first time“ i ispreda priču o Robertu Vooru, vođi kulta opsjednutog smrću koji ne propovijeda ni nadu u zagrobni život ni ezoteriju već slavi smrt kao uistinu posljednji korak u ljudskom postojanju. Voor je osmislio dvostruke plastične vrećice koje se sljedbenicima stavljaju oko glave te potiču halucinacije ograničavajući unos kisika u tijelo. Ljudi koji su čitali knjigu kažu da su priče potresne, jezive, uznemirujuće i bolno osobne, dok fotke nalikuju depresivnim slikama iz doba industrijske revolucije. Barrett je knjigu i ploču radio četiri godine, nosio je Vooreovu napravu na glavi,  te tvrdi kako mu je projekt pomogao da se nosi sa vlastitom depresivnom prirodom. Zvuči zabavno!

Taj spomenik je izgrađen od dva sastavna dijela. Prvi dio predstavljaju akustične balade kojih se ni dobri stari Nick Cave ne bi posramio samo što se, za razliku od Cavea, Barrett ne nadahnjuje isključivo kršćanskom mitologijom već govori i o okultnom, o duhovima, o sablastima, o umrlima koje još uvijek volimo. Drugi dio i daleko zanimljiviji dio predstavljaju čudni i depresivni zvučni pejzaži, spori poput zime, hladni, ogromni, prazni i zastrašujući. Slušajući uvodnu The Haunting Presence u tri ujutro u potpunom mraku osjećao sam kao da mi je sve ono kamenje koje je ubilo Gilesa Coreya leglo na prsa, te sam se neprestano okretao prema hodniku iza sebe očekujući da nešto, nekakav antropomorfizirani strah iz davnina, iskoči iz mraka sa isukanim kandžama i filetira me poput komada oborite ribe. Ostale stvari, poput predivne No One Is Ever Going To Want Me evociraju puno ozbiljnije osjećaje koje možete iskusiti i za vrijeme najsjajnijeg sunčanog dana; prokletu egzistencijalnu depresiju u koju čovjek zapadne kada se krene pitati ima li sve ovo skupa ikakvog jebenog smisla. U kovitlacu zvukova namočenih u hektolitre reeverba Barrett urla „I wanna feel like I feel when I’m asleep“ slaveći besvjesno stanje kao jedini bijeg od života.

Jasno vam je da Giles Corey nije svačija šolja čaja. Pjesme su dugačke, bez čvrste strukture te se više fokusiraju na stvaranje atmosfere nego na iznošenje bilo kakve ideje kroz ritam ili melodiju. I totalno su depresivne, a to vam kaže tip koji umire od smijeha na koncertima Sunn 0))) i koji drži da su Bohren und der Club of Gore jedan od veselijih bendova na planeti. No ukoliko joj date priliku možda otkrijete kako je Giles Corey prokleto dobra ploča čiji šuplji, jedinsvteni, originalni zvuk ima dovoljno supstance da vas u potpunosti obuzme. Danu Barrettu je, kaže on, spasila život. Možda napravi nešto slično za vas. A možda vam se samo uvuče u uho ili vam, kao meni, sjedne na pluća. Što je sasvim dovoljno, zar ne?

Alo, nemojte se ubijat, život je lijep, vrijedi ga živjeti i tako to. Ako ste u depri navratite na fejs da popričamo malo. Može?

Vjerujete li?

Planinski lanci Colorada odjekuju hvalospjevima. Sve se ori od hvale kakva se u Denveru i okolici nije čula još otkako je John Elway bacao loptu na Mile High stadionu. Junačke se pjesme podižu u čast čovjeka koji nije pretjerano dobar u svom poslu, ali za kojeg dio populacije vjeruje da posjeduje mistične moći u koje samo pogani sumnjaju. Ime tog poluboga je Tim Tebow i on je upravo odveo Denver Broncose do niza od pet pobjeda u najizjednačenijoj ligi svijeta.

Ništa čudno. Nije mu prvi put. Tim Tebow je, kažu vjernici, Pobjednik.

Postao je Pobjednik, kažu, na sveučilištu Florida. Kao vođa njihovog spread option napada odveo je Gatorse do dvije titule SEC-a, najbolje, najnemilosrdnije i najkrvožednije konferencije sveučilišnog footballa. No to mu nije bilo dosta. Tebow je nosio svoju momčad i do dvije državne titule* osvojivši usput i Heisman trofej koji se dodjeljuje najboljem NCAA igraču. Njegova slava pronijela se diljem zemlje, podijelivši ljude na dva tabora koji u posljednjih 10 godina niču oko svih sportskih superzvijezda. U našem limitiranom, ubrzanom, suludom društvu koje pretpostavlja proždiranje degustiranju i nekritičko konzumiranje kritičkoj analizi izgleda da možete biti isključivo ili fanboy ili hejter u očima ljudi koje strastveno i snažno zanima jedna određena tema. No Tebow nije podijelio ljude na dva tabora zahvaljujući samo svojim atletskim sposobnostima. On nije LeBron ili Kobe ili Favre ili A-Rod. Tebow je podijelio već podijeljenu naciju i svojim jasnim i višeput naglašenim stavovima o Bogu, vjeri i religiji. Stavljanje ratničkog crnila ispod očiju donijet će vam i obožavatelje i mrzitelje, no kada na crnilo upišete oznake stihova iz Biblije njihov će se broj udeseterostručiti.

*Oke, prva titula SEC-a i prva BCS titula osvojene su dok je Tebow ulazio s klupe, ali čak i kao zamjena je odigrao ključnu ulogu u velikom broju pobjeda Gatorsa.

Ljudi koji obožavaju Tebowa zbog slavljenja Boga i ljudi koji ga iz istog razloga ne podnose najdosadniji su dio čitave priče jer u konačnici njihovo mišljenje o Tebowu je formirano mimo footballa. Ono što mene puno više zanima je vjera footballskih vjernika da je Tim Tebow Pobjednik.

Nema sumnje, sport je tijekom povijesti proizveo tek šačicu Pobjednika, a čak i ukoliko vam taj koncept smeta morate priznati kako za njega postoji, koliko god klimavo bilo, uporište u stvarnosti. Michael Jordan je nakon 1990. godine postao Pobjednik. Niti jednom nakon osvajanja prve titule nije bilo sumnje kako će MJ otići do kraja dokle god ga tijelo sluša – bio je nemilosrdan, krvoločan, nezaustavljiv, sposoban pobijediti bilo elegancijom bilo snagom i, što je najvažnije, želio je protivnicima iščupati srce iz grudi kao u nekom kung fu filmu. Bill Russell je došao u NBA ligu kao Pobjednik i tijekom osvajanja 11 NBA naslova pokazao da živi isključivo za pobjeđivanje, žrtvujući statistiku u korist momčadi, povraćajući prije svake važne utakmice, pokazujući da ne postoji stvar koju želi više od pobjeda. Tom Brady, čovjek koji je gotovo čitavu karijeru igrao s očajnim hvatačima i probijačima, postao je vođa jednog od najuspješnijih napada u povijesti NFL-a kojeg je samo čudesan drajv New York Giantsa i nekoliko užasnih poteza obrane spriječilo da osvoji četiri NFL prstena u manje od 10 godina. Muhammad Ali, Kareem Abdul Jabbar, Vince Lombardi, Pete Sampras, Alex Ferguson – ljudi koji su podizali razinu svog umijeća u najvažnijim utakmicama i kroz dugi niz godina bili sinonim za izvrsnost –  imaju se pravo zvati Pobjednicima. Spada li Tebow već sada u tu skupinu?

 Kad bacite oko na njegove rezultate činjenica je da Tebow pobjeđuje. Njegov skor u utakmicama koje je započeo u karijeri? 43 pobjede naspram 9 poraza. Na koledžu je imao omjer 36 – 6 uz nevjerojatne predstave kao zamjena u freshman godini, dok je u NFL-u upisao skor 7 – 3 kao starter. Zvuči gotovo pa nestvarno. Tebow je izgleda pobjednik. Tome svjedoči 6 – 1 skor Broncosa otkako je Tebow postao startni quarterback. Prije njega imali su jednu pobjedu i četiri poraza i navijači drugih timova su im se smijali.

No možemo li taj fantastičan niz Denvera pripisati isključivo Tebowu iako je upravo on naizgled jedina varijabla koja se promijenila u toj momčadi? Kada bacite oštar, pronicljiv i nemilosrdan pogled odgovor je jasan.

Ne.

Gledajte, Tim Tebow je, kada izuzmemo njegovu iritantnu potrebu da zahvaljuje Isusu nakon svake pobjede*, simpatičan momak. Pomalo bezličan izvan terena, pretvoren u klasičnu sportsku papigu tako dobro izdrilanu od strane PR timova da joj se ne može dogoditi da grakne kakvu glupost, ali joj se isto tako ne može dogoditi da kaže nešto uistinu zanimljivo i intrigantno. Koliko god bio mlak van terena, na njemu je beskrajno uzbudljiv. Izbačaj mu je očajan, pregled igre još gori, poznavanje obrane ravno nuli, snalaženje u pocketu briljantno, a želja i htijenje nenadmašni. Tebowa je gotovo nemoguće srušiti, jako je brz za čovjeka njegove građe, ne boji se spustiti rame i izbrisati protivnika sa lica zemlje i nije mu problem igrati okrvavljen, uprljan, zgažen i povrijeđen**. Čak i kad se nalazi na klupi zanimljivo ga je gledati – način na koji uvijek baca loptu kad uhvati vremena, izbačaj koji se popravlja iz utakmice u utakmicu, način na koji prilazi suigračima, način na koji ga svi slušaju kao da će riječi koje govori promijeniti tijek njihovog života.

*Po religijskom opredjeljenju sam agnostik i stvarno mi je svejedno kako se netko opredjeljuje. Ono što me smeta je ponavljanje. Tebow je kao prijatelj koji triput ponovi isti vic dok se smijeh svakim ponavljanjem smanjuje dok konačno ne nestane. Iritantno je, jebemu.

 ** Čovjek je završio utakmicu u srednjoj školi sa slomljenom nogom. Meni je dan uništen kada opečem palac vadeći tepsiju s kolačima iz pećnice. Baš sam mimoza.

Tebow je zanimljiv sportaš čak i kada iz jednadžbe maknete hype i pop kulturalnu važnost. No njegov udjel u pobjedničkom nizu Broncosa je prenapuhan. Koliko god bio uzbudljiv Tebow nije kvalitetan quarterback.

Napad Denvera s njim osvaja tek 19 jardi više po utakmici nego s Kyleom Ortonom na čelu, unatoč tome što u prosjeku odigrava 6 akcija više. Broj dodavačkih jardi se pri tom srozao za čak 69 po susretu. Većina osvojenih jardi došla je kao plod play action dodavanja a ne Tebowljeve sposobnosti da ostane u pocketu i pronađe otvorenog igrača. Broj postignutih poena Denvera popeo se za svega 0,6 po utakmici. Tebow je sa sobom donio spread option napad nakon poraza od Lionsa, ali drugačija filozofija igre gotovo da nije imala učinka na produkciju napada Broncosa. Spread je na papiru trebao smanjiti broj akcija protivnika, ali nakon užasavajuće utakmice protiv očajnih Vikingsa činjenica je da su protivnici odigrali 71 akciju po susretu otkako je uveden spread offense, odnosno 5 akcija VIŠE nego prije. Dakle Tebow nije ta presudna varijabla koja je preokrenula sezonu Denver Broncosa.

Ove tri jesu:

1. IZGUBLJENE LOPTE

S Ortonom su u pet utakmica izgubili 12 lopti (2,4 po utakmici). Tebow je u prve dvije izgubio 4 lopte (2 po utakmici), no otkako je uveden spread napad izgubio je svega 3 (0,6 po utakmici). U Ortonovoj eri omjer osvojenih i izgubljenih lopti Broncosa iznosio je -5, u  eri Tima Tebowa iznosio je +2, a otkako je uveden spread option on iznosi +5. Sistem je očito ključan. Što nas dovodi do druge točke.

2. OBRANA

Obrana Broncosa izgleda fantastično. Bili su jako dobri na početku sezone, no posljednjih nekoliko utakmica briljiraju*. Ne samo da su zabili 3 touchdowna otkako je Tebow postao starter nego su imali i nekoliko pravovremenih akcija koje su izravno donijele pobjedu Broncosima. Tu prije svega mislim na prošlu utakmicu u kojoj su presjekli loptu Christiana Pondera na 30 jardi i omogućili svom kickeru da postigne pobjednički field goal protiv očajnih Vikingsa. Što nas dovodi do treće točke.

*Možda je za to zaslužan upravo Tim Tebow koji je, kažu momci, donio nadu u ekipu. No takve je stvari teško izmjeriti ili uočiti.

 3. KONKURENCIJA

Za vrijeme očajnog ulaska u sezonu Broncosi su igrali protiv niza dobrih timova. Od pet njihovih protivnika samo jedna momčad trenutno ima negativan skor, a ukupan omjer njihovih pobjeda i poraza iznosi 38 – 22 (+16). Otkako je Tebow preuzeo stvar igrali su sa četiri ekipe koje imaju negativan skor, a omjer pobjeda i poraza svih sedam protivnika iznosi 37 – 47 (-10). Činjenica je da je raspored Broncosima debelo išao na ruku otkako je Tebow preuzeo kormilo.

Ono što bi trebalo zabrinuti navijače Broncosa je to što su njihovi ljubimci skloni tijesnim pobjedama. Omjer postignutih poena Broncosa i protivnika otkako je Tebow postao starter iznosi 0,1. U korist protivnika. Teško je nastaviti s pobjedničkim nizom kada su pobjede tako tijesne da jedna pogreška ili nesretna okolnost mijenjaju ishod susreta. Pitajte samo New York Jetse koji su lani odradili veličanstven niz od 9 pobjeda i jednog poraza u kojem su četiri utakmice dobili s manje od touchdowna razlike i za vrijeme kojeg su dvaput pobjeđivali u produžetku. Naoružani lošim QB-em Jetsi su naivno mislili da mogu pobjeđivati na sličan način i ove sezone. Prevarili su se. Samo je jedna momčad u posljednjih 15 godina imala omjer drastično veći od 50 posto kroz dvije sezone kada su susreti odlučivani s manje od 7 razlike. No Indianapolis Coltsi su, za razliku od Broncosa, imali sjajnog QB-a na svom čelu. Denveru se stoga loše piše.

Ono što bi također trebalo zabrinuti njihove fanove je što trenutno igraju u sustavu koji nema povijest uspjeha u NFL-u. Napadi koji se oslanjaju na probijanje postali su prošlost budući da su nova pravila drastično olakšala posao bacačima. Najgore prolaze probijački napadi koji u sebi imaju usađenu foru kako bi zamaskirali nedostatak superstar probijača ili sjajne ofenzivne linije. Sjetite se samo Miamija od prije nekoliko sezona i njihovog wildcat napada. Konkurenciji je trebalo pet utakmica da ih prokuže, a jednom kad su zaustavljeni wildcat je postao povijest. Što bi se lako moglo dogoditi i sa spread napadom u NFL-u. Naravno, ukoliko Tim Tebow uistinu nije Pobjednik.

Za sada bi tu riječ u njegovom slučaju i dalje pisao malim slovom. Tebow me zapravo najviše podsjeća na Roberta Horrya. Big Shot Rob je bio prosječan igrač većinu vrremena, znao je svoju ulogu u sistemu, odrađivao je prljav posao, obožavao je kontakt, bio je čvrst i pouzdan, nije ga bilo briga za statistiku i bio je toliko pun samopouzdanja da je preuzimao najvažnije utakmice u najvažnijim momentima i pobjeđivao. Na kraju je osvojio jedan prsten više od Jordana, ali će u povijesti ostati upamćen kao pobjednik, a ne kao Pobjednik. Zato jer nije mogao nositi ekipu.

Bojim se da se to isto može reći i za Tima Tebowa, bar za sad. Čovjek voli raditi, popravlja se, ima talenta i nije nemoguće da doživi transformaciju kakvu su doživjeli i drugi sportaši. U ovom ludom svijetu svašta je moguće. No siguran sam jednom kada Tebowu iscuri vrijeme i njegova karijera završi da ćemo dobiti odgovor možemo li ga zvati Pobjednikom. Tada nam vjera više neće biti potrebna. Znat ćemo.

 

Moje spisateljske sposobnosti su limitirane, ignoriranje pravopisa očito, a praktično poznavanje sporta ravno nuli. Unatoč tome borim se s ovom kolumnom iz tjedna u tjedan, dobio sam posao na račun nje, a ljudi je manje više vole čitati. Ček malo. Pa ja sam kao Tim Tebow. E pa onda zahtjevam da me slavite i pljujete baš kao što slave i pljuju njega. Može preko fejsa ili u komentarima, kako vam drago.

U Zoni

U našem čudnom svijetu postoji prostor, potpuno izmišljen, neomeđen širinom, visinom i duljinom. Krstili smo ga imenom Zona. Ukoliko imate sreće posjetit ćete ga nekoliko puta u životu, makar na pet minuta. Zona je prostor izvrsnosti i toliko je intenzivan da se u njemu jako teško zadržati kroz duže vremensko razdoblje.

Ona ždere, iscrpljuje, uništava i prije svega iskrivljuje ego. John, Paul i George izišli su iz nje potpuno promijenjeni, jadni Brian Wilson je doživio živčani slom, Armando Diego Maradona se okrenuo drogama u nastojanju da iziđe iz njenog labirinta a Hemingwaya je toliko očarala da si je prosvirao glavu kada više nije mogao pronaći put nazad. Zona je opasna, ona svija ljude kao tanku bakrenu žicu, no kada se nađete u njoj slobodno možete reći da se nalazite na vrhu svijeta.

Michael Jordan je u njoj proveo pregršt godina, pri čemu je ostavio trag u sportu, pop kulturi i biznisu. Radioheadovci su u njoj proveli 120 nevjerojatnih mjeseci – prvo su zakopali ratnu sjekiru u tjeme diskografskoj industriji OK Computerom, zatim su naopačke okrenuli brod kojim su plovili njihovi fanovi Kid A-om, da bi na kraju trijumvirali nad zlom izdavanjem In Rainbowsa*. Prošle je godine Michael Vick po prvi puta zagazio unutar njenih granica, a u zoni se zadržao jedva 2 mjeseca. Bilo je to dovoljno da ga posjednem na tron rezerviran za  najboljeg quarterbacka na svijetu.

*Unatoč produljenom boravku u Zoni članovi Radioheada još uvijek djeluju relativno normalno. Možda zato jer su svjesni u kakvoj se opasnosti nalaze, što su jasno pokazali na snimanju dokumentarca Meeting People is Easy te kasnijim intervjuima.

No kraljevstvo quarterbackova stabilno je poput Charlieja Sheena pa je Vick brzinski svrgnut s trona. Na njega je zasjeo Aaron Rodgers koji je ove godine ne samo ušao u Zonu nego je postao i njen ultimativni gospodar. Od prvog siječnja do danas Rodgers nije izgubio utakmicu. Sve je počelo ubijanjem najvećih rivala Bearsa u ledom okovanom Green Bayu dva dana poslije Nove godine u utakmici koja je Packersima trebala da se uvuku u playoff, nastavilo se kroz siječanj u kojem je Rodgers u direktnom srazu preoteo krunu Michaelu Vicku u prvom okršaju doigravanja, produljilo se pobjedama nad Falconsima i Bearsima te osvajanjem Super Bowla protiv moćnih Steelersa. Rodgers je ostao u Zoni i u novoj sezoni. Nakon 11 odigranih utakmica Packersi su još uvijek neporaženi.

Prvo što upada u oči kada govorite o Aaronu Rodgersu je njegova statistika. Kroz 17 utakmica (4 u playoffu) u 2011. godini Rodgers je osvojio 4798 jardi kroz zrak i 229 jardi po zemlji, bacio je loptu 522 puta uspješno je dodavši 369 puta (71 posto) te je zabio 43 touchdowna kroz zrak uz 7 presječenih lopti, a na sve to je dodao još 4 rushing TD-a. Najbolje sezone Dana Marina i Joea Montane izgledaju kao statistički patuljci naspram sezoni koju Rodgers još uvijek upisuje u statističke knjige.

No Rodgersa ne smijete gledati kroz prizmu statističke izvrsnosti jer ona iskrivljuje činjenice. Za razliku od Marina, Montane, Younga i Elwaya naš Aaron baca u epohi u kojoj su se pravila debelo iskrivila u korist bacača. Rodgers je majstor u seciranju sredine obrane, u pronalaženju rupa u zoni i nije ga strah bacati loptu kroz srce defanzivne jedinice, nešto što si Montana i Marino nisu mogli dozvoliti jer bi njihovi hvatači ostali bez glave budući da se safetyima i linebackerima toleriralo udaranje nezaštićenih hvatača i ulaženje u tijelo kacigom. Rodgers može dulje ostajati miran u pocketu jer ne mora strahovati da će ga neka mrga od 150 kila zabiti u tlo kao krpenu lutku ili da će ga udariti ispod koljena ili u glavu. Pravila su toliko iskrivila NFL statistiku da je ona prestala biti oruđe kojim možete uspoređivati igrače iz različitih epoha, baš kao što u baseballu ne možete uspoređivati igrače iz deadball ere i modernog doba ili igrače iz modernog doba i ere steroida, ili kao što u košarci ne možete uspoređivati igrače iz 60-ih i 70-ih sa igračima iz 80-ih naovamo zbog drastično bržeg tempa igre ranijih godina* te zbog izuma trice u 80-ima. Statistika je prljava kurvetina koja će vas uvijek zajebati ukoliko ne pazite.

*Nešto što ljudi često zaboravljaju kada pokušavaju smjestiti Wilta Chamberlaina na NBA tron zahvaljujući isključivo njegovim statističkim dostignućima.

No čak i kad je maknemo, kad je potpuno izbrišemo iz Rodgersovog dosjea ostaje jasno kako se radi o vrhunskom quarterbacku. Rodgersova izvrsnost ne očituje se samo u svijetu brojki, ona je vidljiva golim okom. Ono što ga stavlja u istu rečenicu sa velikanima je peytonovsko čitanje obrane, elwayevski drajvovi u četvrtoj četvrtini, marinovske bombe niz teren, bradyevska kulerština u pocketu, montanovska gotovo pa telepatska veza sa reciverima, youngovska sposobnost da od govnarske situacije napravi nešto dobro, unitasovska sposobnost vođenja momčadi i favreovska hrabrost/ludost koja se vidi u smještanju lopte u užasno tijesne rupice u obrani. Rodgers je premlad i prezelen i nepošteno ga je smještati u istu kategoriju s ljudima koji su ili završili svoje karijere ili se bliže njihovom kraju i koji su dugo godina bili odlični; no po talentu i vještini, po potencijalu koji se ove godine ostvaruje, po gospodarenju Zonom jasno je da bi se Rodgers jednog dana morao naći u njihovom društvu ukoliko nešto ne ode kvragu. Čovjek ima 27 godina, budućnost ga čeka raširenih ruku.

Mogao bi je zagrliti već ove sezone. Packersi su na putu da postanu prva neporažena ekipa u povijesti NFL-a od generacije Miami Dolphinsa iz sedamsdruge čija je regularna sezona sezona trajala tri tjedna kraće. Puno je ostalo do kraja, pet utakmica regularne sezone i čitav playoff, no Packersi su dovoljno dobri s obje strane lopte da uspiju napraviti ono što su Tom Brady i Patriotsi propustili napraviti 2007. godine.

Kao navijač Bearsa mrzim Packerse iz dubine duše, no unatoč toj sportskoj mržnji moje srce navija da se to dogodi, da Packersi prođu neporaženi kroz ovu godinu. Koliko god se trudio ne mogu navijati protiv izvrsnosti, naročito u vremenu u kojem je izvrsnost izašla iz mode. Patološka potreba javnosti da uništava heroje i svodi ih na pravu mjeru dovela nas je do situacije u kojoj puno realističnije, bez velikog idealiziranja i mitologiziranja, sagledavamo stvari. No ona je istovremeno dovela do velike pobjede mediokritetstva u svim granama umjetnosti uključujući i sport, pokopala je gotovo dječačku potrebu da se divimo nekome i time je natjerala velik dio populacije Zapadnog svijeta da se prestane truditi i prestane tražiti izvrsnost u svojim granama djelatnosti. Navijam za Rodgersa i omražene mi Packerse ne zato jer bih osjećao onu neobičnu sportsku sreću i euforiju nakon njihove pobjede koju osjećam nakon pobjeda svojih ekipa nego zato jer smatram da bi nam u ovom trenutku dobro došao heroj bez mrlje na kruni svog trijumfa. Ukoliko Rodgers ostane u Zoni i ukoliko ga ona ne proždre lako je moguće da će mi se želja ostvariti.

Unatoč zločestim glasnima na internetu nemam erekciju kad gledam Rodgersa kako baca. To su laži i objede. Ukoliko mi ne vjerujete provjerite na fejsu.

Potencijal stvarnosti

Vesela cika dječaka koji skaču u more na obližnjoj plaži jedva da dopire do nas, prigušena gustim nasadom oleandara i masivnim, debelim škurama namaknutim na prozore. Sjedimo u zamračenoj sobi, prijatelj i ja, i čekamo da se kazaljka sata zaustavi na krasopisom ispisanoj četvorci. Buljimo u prašinu koja se ocrtava na usamljenoj zraci sunca koja se probila kroz prozor. Minutu kasnije začujemo poznato zujanje u zidovima. Završila je još jedna redukcija struje. Prijatelj stišće dugme i pali konzolu. U sjeni rata, odlučni smo iscijediti svaku kap užitka iz djetinjstva koje polako ističe.

Šareni pikseli na ekranu pokazali su se kao jednako dobar kamen temeljac za dječja prijateljstva kao i igranje nogometa, skakanje na glavu u more, gledanje filmova Švarcija i Stallonea i trčanje po susjedstvu s plastičnim oružjem u rukama. Video igre nekako su se ugurale u sami rub slagalice mog odrastanja.

Tih ranih 90-ih bili smo blagosovljeni relativno mirnim životom. Pokoju zračnu uzbunu i odlazak očeva na ratište doživljavali smo više kao uzbuđenje iz filmova nego kao stvarnu opasnost, zaštićeni pažljivim riječima majki. Dok su moji vršnjaci uplakani bježali iz svojih domova moje najveće brige svele su se na učenje tablice množenja i razmišljanje kako pobijediti prijatelja u NBA Jamu. Nije bilo lako, konzola je bila njegova, baš kao i ekipa Seattle Supersonicsa za koju je Shawn Kemp zakucavao zvjerskije nego u stvarnom životu.

To je uostalom bila ljepota sportskih video igara. Bile su veće od života.

U NBA Jamu igrači poput Kempa su skakali tri metra iznad obruča, zakucavali s trice i rigali vatru dok je robotizirani glas nalik onom Marva Alberta urlikao „He’s on fire“ i „Boomshakalaka“. Midwayev legendarni naslov namjerno je odveo košarku u arkadne vode, no to su radile i ostale igre koje su pokušavale imitirati pravu stvar, bilo da se radilo o Tecmo Bowlu, Excitebikeu, RBI Baseballu, nizu boksačkih i wrestling naslova ili nama najpoznatijoj FIFA-i i prerano zaboravljenom i sjajnom Sensible World of Socceru. Arkadnost igara u kojima ste golove redovito zabijali sa 40 metera udaljenosti naizgled je bila nametnuta ograničenjima tehnologije, no u stvarnosti se radilo o stilu koji je žrtvovao realnost na oltaru zabave.

Krajem 90-ih žrtve su se prestale prinositi. Teško je točno odrediti trenutak u kojem se dogodila promjena paradigme u stvaranju sportskih video igara, no ona se bez ikakve sumnje dogodila. Igre više nisu željele biti veće od života, one su željele biti poput života samog. Moda je kriknula „Realizam“, i u času se sve promijenilo.

Sportske su se igre time osudile na propast. Ne na financijsku propast, naravno. Igre su od geekovske zanimacije u 80-ima uskoro postale dio mainstreama (kao i recimo stripovski superjunaci ili u manjoj mjeri indie muzika) što je račune tvrtki koje su se bavile proizvodnjom nula i jedinica uskoro napunila jedinicama s puno nula u nastavku. Ne, propast video igara nije došla zbog love, ona je došla kroz neispunjenje svrhe. Kada si kao cilj postavite nešto toliko ambiciozno kao što je realistično prikazivanje kompleksne grane umjetnosti poput sporta ne preostaje vam ništa drugo nego da propadnete.

Srećom za industriju video igara ta se propast očituje isključivo u razočaranju konačnim proizvodom. Ranije sportske igre lakoćom su proizvodile sate i sate zabave. Današnji naslovi, barem u mom slučaju, proizvode sate i sate frustracije. Počelo je s PES-om koji je bio začetnik velikih promjena, nastavilo se s FIFA-om, NBA Liveom, Maddenom i MVP Baseballom koji se nakon velikih modifikacija najviše približio idealu realističnosti, da bi se ovih dana sve utjelovilo u jednom naslovu kojeg i kritika i publika uzdiže na tron sportskih video igara. NBA 2K12 kraljuje nad ekipom koja je školska igrališta zamijenila upiranjem u šarene botune gamepada.

Jasno je i zašto. Kompleksna košarkaška simulacija za klasu je bolja od svih ostalih proizvoda na tržištu. NBA 2K12 omogućuje korisnicima da zaigraju basket ne samo sa najvećim košarkaškim zvijezdama poput Kobea i LeBrona nego im omogućava da sami stvore svog igrača i odvedu ga do Hall of Famea ili da zaigraju s nizom košarkaških legendi, od Billa Rusella do Michaela Jordana. Ono što krasi ovu igru je bolesna opsjednutost detaljima koja se ne očituje samo u realističnim potezima igrača poput nezaustavljivog fadewaya Dirka Nowitzkog i poznatog „Dream Shakea“ Hakeema Olajuwona već i u potpuno nevažnim stvarima kao što su tetovaže Derricka Rosea i Jasona Terrya. Igra je toliko opsjednuta simulacijom realnog svijeta da sam se iznenadio što Michael Beasley ne priča na terenu sam sa sobom, Blake Griffin ne nosi šumu dlaka na vratu a vlasnik Dallasa Mark Cuban ne urla na igrače u smiješno uskoj majici bez rukava.

NBA 2K12 je prekrasna stvar, spoj ljudskog duha izraženog u skladnim pokretima virtualnih tijela i kompleksnih algoritama kao trijumfa ljudskog uma. No NBA 2K12 unatoč tome nije uspjela ispuniti svoj cilj. Ona ne simulira realnost. Kao i svaka prekrasna stvar ona vas može dovesti do ludila, naročito ako ste ludilu skloni*.

*Nitko nije luđi od čovjeka koji se zove Da Czar koji objavljuje video isječke iz NBA 2K12 igre na YouTubeu poučavajući ljude kako igrati ovu igru da ona što više nalikuje stvarnosti. Njegov slogan? Don’t play video games, play basketball. Samo što tip pri tom ne misli na uzimanje lopte već na uzimanje gamepada u ruke. Lako je njemu reći – 2k Sports su ga ove godine zaposlili kako bi im pomogao poboljšati završni proizvod. Nije baš uspio.

Zato jer nije zabavna, bar ne na način na koji su to igre nekoć bile. Glavni razlog zašto NBA 2K12 nije zabavna je taj što ima tako puno potencijala. Ona bi mogla biti savršena simulacija realnosti, no ona to nije. Zbog toga vas tjera da se danima gombate s namještanjem postavki u nadi da ćete tako natjerati igrače da se ponašaju na realističan način za vrijeme kolizija u reketu ili menadžere momčadi da povlače realistične poteze za vrijeme prijelaznog roka iako znate da je sav vaš trud uzaludan. NBA 2K12 nije košarka. Postavljanje blokova, odrađivanje akcija, kretanje bez lopte, otvaranje reketa, obrana pick and rolla, animacije pod košem, refleksija igre kroz statistiku, outlet dodavanja, izvođenje kontri i sve ostale sitne stvari koje čine neizostavni dio basketa potpuno su zaboravljeni u ovoj simulaciji realnosti. No kritičari su zaljubljeni u ovaj serijal iz istog razloga kao i ja. Vidimo potencijal. Vidimo što bi ta igra mogla biti, a ne ono što ona jest. Vidimo veličinu, i ne smeta nas što nije ostvarena.

Fenomen je to koji se ne javlja samo kod video igara već i u drugim granama ljudske djelatnosti. U stvarnoj, opipljivoj NBA ligi dva daleko najbolja igrača, LeBron James i Dwight Howard, još uvijek fasciniraju prije svega svojim potencijalom. U ligu su stigli kao okljaštreni igrači bez tehnike, bez finese, bez šuta. Unatoč svojevrsnom napretku ni jedan ni drugi nisu ispunili svoj puni potencijal – LeBron još uvijek nema leđnu tehniku i ne zna preuzeti utakmice na način na koji je to Jordan znao dok Howard ne zna igrati ni licem ni leđima prema košu. Igrali su u finalu, no još uvijek nisu osvojili naslov. To nas ne spriječava da ih slavimo, baš kao što slavimo NBA 2K12.

Sport i video igre lako je pospremiti u ladicu trivijalnosti, no ako se mene pita radi se o ravnopravnim granama umjetnosti koje se služe različitim metodama kako bi opisale stvarnost u kojoj živimo. NBA 2K12 možda ne uspijeva odsimulirati svu ljepotu košarkaške igre, no njena važnost leži u podtekstu. Ona opisuje naše društvo iskrivljenih prioriteta koje više ne slavi ono što je bilo ili ono što jest već ono što bi možda moglo biti. Dovoljan razlog za brigu dok sjedite u zagrljaju svog udobnog naslonjača, bjesnite jer vas protivnici razbijaju nerealistično izvedenim kontrama i svejedno nastavljate igrati.

 

Volite NBA 2K12? Mislite da kenjam? Da sam prestar i da spominjem igre iz prahistorije? Da opet pljujem po LeBronu bez razloga iako ga zovem daleko najboljim igračem lige? Javite se na Fejs i pljujte koliko vas god volja. Upravo sam kupio veliki paket maramica tako da nije bed.

Reži me (drugi dio)

Optimizam je za debile, a ja sam najveći debil u svemiru. Nadaš se i nadaš, nestrpljivo iščekuješ i na kraju se gotovo uvijek razočaraš. Vlasnici i igrači, pogađate, unatoč jučerašnjem osmosatnom sastanku, nisu došli do dogovora. Billy Hunter i Derek Fisher nisu ni dali šansu igračima da glasaju o 50 – 50 dogovoru zato jer znaju da bi igrači prihvatili i time oštetili sindikat ne samo kroz sljedećih 5 godina nego i na sljedećim pregovorima. Vlasnici su zadržali svoj tvrdolinijaški stav i igračima poručili da prihvate 50 – 50 ili će im sljedeći put ponuditi svega 47 posto BRI-ja. Loša krv je prevladala. Mržnja, egoizam i pohlepa su nadvladali zdrav razum. Stern i Hunter su se sudarili kao ovnovi na brvnu i put nam je zapriječen. Mogućnost da se sezona održi trenutno iznosi jedva jedan posto, pa možda i nema smisla pisati ovu kolumnu. No, za razliku od nekih, ja volim završiti posao. Nastavljamo s amnestijama.

ZAPAD

Dallas Mavericks

Mark Cuban se još uvijek nije otrijeznio od prošlogodišnjeg osvajanja naslova prvaka. Čak i u takvom stanju Cuban je bio praktički jedini vlasnik koji je za vrijeme pregovora s igračima nudio nove i inovativne ideje. Jedna od njih je ukidanje salary capa, koja bi riješila sve probleme, ali bi istodobno učinila 22 – 23 ekipe lige nekonkurentnima.

Nije Cuban lud, i sam zna kako su njegovi Mavsi lani postali neočekivani prvaci i kako ni ove godine neće biti među favoritima za naslov. Mavsima korištenje amnestije neće pomoći. Mogli bi ubiti ugovor Brendana Haywooda koji će kroz 4 godine primati oko 9 milijuna po sezoni, no čemu? Haywood je solidan rezervni centar, a neće otići ispod capa ukoliko ga se riješe. Mavsima po trenutnom sistemu ne preostaje ništa drugo nego jurišati na titulu s postavom kojom imaju bar sljedeće tri godine, dok Dirku ne istekne ugovor. Sreća njihova pa se nalaze u dobrim rukama.

San Antonio Spurs

RC Buford nema niti jednu titulu GM-a godine. Umjesto toga njegove vitrine krase 3 prstena NBA prvaka. Buford je jako rano shvatio kako se grade šampionske ekipe – pronađi vrhunskog igrača koji će nositi ekipu*, okruži ga s dva tipa koji sami po sebi ne mogu nositi ekipe ali savršeno sviraju na poziciji druge violine, daj tom trojcu masne ugovore i ostatak lovušine rasporedi na role playere, igrače s klupe koji nisu bogznakavi ali imaju bar jednu elitnu sposobnost koja se ne mora ocrtavati u statistici – postavljanje blokova, obrana reketa, zastrašivanje protivnika i nevjerojatna sigurnost u clutch situacijama nose svoju vrijednost iako ih se ne može precizno izmjeriti brojkama. Buford je radio pogreške, nemoguće ih je u potpunosti izbjeći u NBA ligi, ali je shvaćao koncept.

*Buford nije pronašao Duncana nego ga je naslijedio. Nije mogao dobiti boljeg čovjeka za svoju momčad. Najbolji igrač nultih pokazao se kao kompletan košarkaš, čovjek koji je Spursima omogućio da protivnike melju u defanzivi oslobađajući ulaze u reket gdje je Duncan strpljivo čekao bekove da ih pošalje nazad. Omogućio im je dugačke napade i low post igru. Omogućio im je da igraju nesebično i tvrdo. Omogućio im je da osvoje naslove.

Onda ga je zaboravio. Trejdanje za Richarda Jeffersona pokazalo se pogreškom. Okej. Nije bed. Dogodi se. Ono što vam se ne smije dogoditi je produljavanje te pogreške.

GM-ovi se često vežu za igrače za koje su trejdali, čak i kad igraju slabo ostavljaju ih u ekipi. Kao da ne žele priznati da su pogriješili. Buford do produljenja Jeffersonovog ugovora nije pratio tu šprancu ponašanja. Sreća njegova da će mu amnestija omogućiti brisanje Jeffersonovog ugovora iz knjiga Spursa. San Antoniju će to omogućiti da za dvije godine kada ističe Manuov ugovor krenu u ozbiljan rebuilding.

Samo da ne zabrljaju sa Duncanovim ugovorom koji ističe sljedećeg ljeta. Buford je svojim radom zaslužio izgradnju nove dinastije San Antonija.

Memphis Grizzlies

Memphis je dočekao lockout u nezgodnom trenutku. Nakon sjajnog prošlogodišnjeg playoffa u kojem su Medeki dobili Spurse i svijetu poklonili jako lijepu, nesebičnu košarku njihovi navijači su se digli na noge. Jest da ih u Tenesseeju ima točno 17 ako ne računamo rodbinu igrača, ali i to je nešto. Grizzliesima treba skinuti kapu na lanjskom podvigu.

Prije offseasona zakaparili su čovjeka koji ih je nosio do playoff pobjede. Osobno nikad ne bi ponudio četverogodišnji ugovor težak 16,5 milja po sezoni čovjeku koji je sklon debljanju i protuzakonitom ponašanju, no činjenica je kako je Zach Randolph lani imao spektakularnu godinu i nametnuo se kao nezaustavljiva low post zvijer koja može nositi momčad.

Grizzliese svrbe prsti zato jer žele potpisati i Marca Gasola i na taj način osigurati dugogodišnju stabilnost svoje franšize. Ukoliko bace 10 milja godišnje na Gasola blago će ga preplatiti, ali će si u rosteru ostaviti igrača koji još uvijek nije dosegao svoj puni potencijal. S obzirom da je ostatak rostera još uvijek brutalno jeftin i da za OJ Mayoa uvijek mogu dobiti pick ili dva Grizzliesi se nalaze u jako dobroj situaciji.

Amnesty bi trebali sačuvati kroz sljedeće dvije godine i onda ga spičkati na solidnog Mikea Conleya koji je lani imao nekoliko lijepih utakmica, ali koji ne vrijedi ni polovicu od 8 milijuna dolara godišnje koliko če dobijati kroz slijedećih 5 godina.

New Orleans Hornets

Hornetse bi trebalo amnestirati i ugasiti. Momčad koja je zadnjih pet godina na rosteru imala jednog od pet najboljih igrača lige, koja je imala nekoliko impresivnih playoff juriša i koja je gotovo u svakoj sezoni igrala jako dobru košarku došla je do ruba bankrota, a problemi su postali toliko veliki da ju je ligana kraju preuzela. Kad vam ne ide, kad ste u govnima i kad ne učite iz svojih grešaka ne preostaje vam ništa drugo nego dići ruke i pronaći posao koji vam odgovara. New Orleans ima dugačku povijest, osebujnu hranu, originalnu muziku i jebeno dobru NFL ekipu – treba li im stvarno košarkaška momčad za koju je samo rijetke briga? Ugasite ih ili ih pošaljite u Seattle i završite tu priču jednom za svagda.

Chris Paul ju je odlučio završiti. Maestralni play Hornetsa još uvijek nije otvoreno rekao da će nagodinu bježati iz Luzijane, ali sve glasine govore kako je najboljem pleju lige dopizdio Mardi Grass, Bourbon Street i poluprazna dvorana. Hornetsi će teško dobiti premiju za Paula zato jer gospodin drži sve karte u svojim rukama, a njegov odlazak prisilit će ih u težak i mučan rebuilding u gradu u kojem čak ni pobjede ne donose guzice u sjedala.

Hornetsi Paulu duguju 16 milijuna dolara godišnje što je još i malo s obzirom koliko dobro Paul igra, no svejedno imaju nekoliko gadnih ugovora na lageru. Emeka Okafor je puno bolji centar nego što ljudi govore, ali ne zaslužuje 13 milja godišnje kroz tri sezone. Svejedno, Hornetsima bi bilo puno bolje da se riješe bilo Trevora Arize koji je preplaćen za bar 2 milijuna dolara i koji izgleda nikad neće ispuniti svoj potencijal, ili  Jarreta Jacka koji je solidan rezervni play, ali ne vrijedi 5,3 milijuna da ga ubiješ. Svejedno, Hornetsima se crno piše u oba slučaja.

Houston Rockets

 Daryl Morey slovi za jednog od najpametnijih i najinteligentnijih GM-ova u NBA-u. Čovjek je reputaciju zaslužio racionalnim razmišljanjem i korištenjem iznimno naprednih statistika koje u detalje seciraju igru svakog pojedinog igrača, od postotka šuta iz određenih zona na terenu do kvalitete čuvanja točno određenih protivnika u obrani. Unatoč svojoj reputaciji Morey se pokazao kao GM koji ne voli previše riskirati – jedini potez kojeg je iracionalno povukao bilo je dovođenje Kevina Martina koje mu nije previše ni pomoglo ni odmoglo.

Moreyeva ekipa već dvije uzastopne godine nije bila u playoffu, no teško je GM-a Rocketsa optužiti za tragične i tužne ozljede koje su Yao Minga izbacile iz lige. Morey trenutno ima solidnu momčad kojoj treba ili jedan pravi igrač da krene u playoff juriš ili rješavanje jednog igrača da krene u ozbiljan rebuilding.

Morey na rosteru ima Kevina Martina i Luisa Scolu kao nositelje igre te hrpetinu mladih igrača koji tek dolaze u godine kada trebaju pokazati što znaju i umiju.. Oni su relativno adekvatno plaćeni.* Morey bi mogao potrošiti amnestiju na Hasheema Thabeeta koji ne vrijedi petinu od svojih 5 milja koje je dobio po rookie skali, ali čemu? Thabeet se još uvijek može prometnuti u solidnog blokera, a nakon ove sezone mu ionako ističe ugovor.

*Martin je malo preskup sa svojih 12 milja, ali oprostit ćemo mu milijun zato jer je Scola upravo za taj iznos potplaćen.

Morey će vjerojatno zadržati amnestiju za crne dane. Što je sasvim logičan i razuman potez. Savršeno mu se uklapa u portfelj.

Denver Nuggets

Nakon što su se riješili teške melodrame koja ih je tištila prošle sezone Nuggetsi su ostali u zanimljivom položaju. Salary cap je čist (imaju gotovo polovicu za nova potpisivanja), roster je krcat jako dobrim role playerima i sve što im treba je kvalitetan superstar. Koje je teško dobiti u NBA ligi, naročito ako igrate u Denveru koji baš i nije omiljena destinacija velikih zvijezda.

Denver teško možemo nazvati rebuilding ekipom, ali nije ni ekipa za naslov. Kada bi sljedeće dvije godine zadržali status quo možda bi imali šansu nabasati na kakvog podcijenjenog igrača u free agencyu ili na draftu. Njihov cilj bi trenutno trebao biti zadržavanje salary cap fleksibilnosti.

To znači kako ne smiju preplatiti Nenea koji će tražiti masnu paru. To znači kako se trebaju kloniti JR Smitha jer nije normalan. To znači da je bolje dati 7 milja Arronu Afflalu koji je drastično podcijenjen igrač, jedan od pet najboljih obrambenih igrača izvan reketa koji je drastično popravio svoj šut, nego Wilsonu Chandleru koji je enigmatičan, koji nije konzistentan, koji ima visok plafon, ali ima i dosta nizak pod.

Nuggetsi bi trebali zadržati svoj amnesty clause iako je sasvim jasno da Al Harington ne zaslužuje 6,5 milja kroz 4 godine, i da Birdman ne zaslužuje 4,5 milijuna kroz tri. No u NBA-u je lako napraviti pogreške. Manje još možete istrpjeti. Velike baš i ne.

Portland Trail Blazers

Tuga me hvata kada razmišljam o Brandonu Royu, tom talentiranom, inteligentnom, profinjenom igraču kojeg kao da je Tim Duncan dojio na svom krilu. Roy me oduševljavao zato jer je bio beskrajno hrabar na terenu, zato jer se znao izdići iznad svojih fizičkih limita, zato jer je znao igrati timski i zato jer mu je produktivnost uvijek bila na prvom mjestu.

Roya je bilo teško čuvati zbog niza sitnih pokreta, trzaja tijelom, glavom, kukovima koji bi obrambene igrače uvijek izbacivali iz ravnoteže. Prošle smo sezone svjedočili pogrebu Royevih koljena. Brandon više nije takav igrač.

Portland mu duguje 17 milja godišnje kroz 4 sezone. Jasno je da će ga amnestirati. Ništa drugo im ne preostaje.

Minnesota Timberwolves

 Raspodjela budžeta u Minnesoti jasno govori kakvu je ekipu složio David Kahn. Unatoč tome što nemaju igrača skupljeg od 6,2 milijuna godišnje Wolvesi su uspjeli napuniti salary cap do vrha. Njihov roster je takav – bez prave zvijezde*, s brdom drugih, trećih i četvrtih opcija, ali i bez jednog pravo lošeg igrača. Da, čak je i Darko okej, iako ne vrijedi 5 milja.

* Sori Kevine, obožavam te, ali jasno je da nisi tip igrača koji sam može nositi momčad do playoffa. Jebiga, nisi. Druga opcija – nema sumnje. Prva? Jok. Nemoj me tući sad, šou mi sam lav.

Sve će se promijeniti dogodine kada ističu Loveov, Randolphov i Beaslyev ugovor. Wolvesi bi mogli iskoristiti amnestiju na Darku (5 milja godišnje kroz 3 godine) ili Bradu Milleru (5 milja kroz 2 godine), no najpametnije bi bilo da iskoriste svoju opciju za tri godine kada policija otkrije kako je Michael Beasley, čovjek kojem je David Kahn u ljeto 2012. godine dao ugovor težak 55 milja na 4 godine, uzgojio plantažu marihuane na granici nacionalnog parka Chippewa.

Oklahoma City Thunder

Sam Presti je pokazao svojim kolegama kako se slaže prava ekipa i da nije kulturan i uglađen čovjek, da više nalikuje recimo meni, nabijao bi im to na nos svake godine plešući i pjevajući dok posramljeni Bryan Colangelo s mržnjom bulji u njega.

GM Thundera trenutno nema ni jednog jedinog preplaćenog igrača na rosteru. Nate Robinson i Nazr Mohammed sigurno ne zaslužuju 4,5 i 3,7 milijuna po sezoni, ali obojici ugovor ističe nakon ove godine. Collisonova ogromna plaća srozala se na svega 3,2 milijuna ove sezone zbog Prestijevih genijalnih postavki u Nickovom ugovoru, a igrače poput Shefoloshe, Westbrooka i Hardena još uvijek dobija za bagatelu.

Kendrick Perkins predstavlja jedini potencijalni problem za ovu momčad. Nježni div zaslužuje svojih 8 milja godišnje čisto zbog toga jer u NBA-u nema puno igrača koji vam sami mogu držati reket u defanzivi, ali Perkins uvijek može postati bolna točka ukoliko mu zdravlje ode kvragu. Prestiju ne preostaje ništa drugo nego čuvati amnestiju za slučaj nesreće.

Utah Jazz

Postoje riječi u ovom našem kransom jeziku koje mi se jako sviđaju. Jer zvuče blesavo. Šlafrok, žalfija, jetrva, takve riječi. Stubokom je jedna od njih. U Salt Lake Cityu prošle se godine sve stubokom promijenilo. Prvo je otišao Jerry Sloan koji više nije imao snage natezati se s igračima i tako zapečatio 23 godine povijesti kluba. Nakon toga je otišao Deron Williams i gurnuo nadgrobni spomenik na budućnost Jazza.

Ova je ekipa građena za osvajanje naslova ali joj nedostaje središnja figura. Ona je puna preplaćenih igrača koji su dobili takve ugovore kako bi pomogli Jazzu u jurišu na titulu. Okur, Jefferson pa čak i Millsap i Harris imaju ugovore koji ne odgovaraju njihovoj realnoj vrijednosti.

Kevin O’Connor bi mogao ispraviti probleme svoje ekipe čak i bez korištenja amnestije. Al Jefferson je preskup sa 14,5 milijuna na dvije godine, ali veliki Al i dalje ima vrijednost u NBA ligi i sigurno se za njega može dobiti i kapajući ugovor i pick prve runde. Memo Okur je prvi kandidat za amnestiju, ali njegov ugovor težak 10 milja ističe. Ugovor Devina Harrisa se smanjuje nakon ove sezone na prihvatljivih 8,5 milijuna, dok Paul Millsap ima potencijala da se nastavi razvijati i nagodinu zasluži 7,2 milijuna koje mu Utah duguje.

Jazz će sljedeće godine krenuti u neminovni rebuilding. Predvođeni Enesom Kanterom i Derrickom Favorsom morat će izgraditi svoje krilne pozicije i strpljivo čekati na novu priliku. Za koju im amnestija ni ne treba, ukoliko pametno odigraju svoju ruku.

Los Angeles Lakers

 

Škripa parketa i udaranje lopte o izlizani pod Staples centra Mitchu Kuptchaku su toliko poznat zvuk da ih uopće ne primjećuje. Dok otvara vrata trening dvorane sjedokosi GM Lakersa se preznojava. Iza sebe ima tisuće pregovora, no svaki put kad razgovara s ovim čovjekom hvata ga trema. Kobe Bryant čak i ljudima koji ga poznaju izgleda nedodirljivo.

 - Bok Kobe – pozdravlja Kuptchak dok Bryant uzima skok šut s krila – Otkad si ovdje?

Kobe prima loptu od dječaka pod košem, skače sebi u desno, diže se, lopta leti i prolazi kroz mrežicu bez da je dodirnula obruč. Tek tada se Bryant okreće Kuptchaku.

- Od pet ujutro – odgovara mu.

- Kobe, pa to su tri sata. Misliš da je pametno stavljati toliko opterećenja na tvoja nova koljena? – pita Kuptchak  nervozno.

Kobe staje u pokretu, okreće se prema GM-u Lakersa, sa čela mu se znoj cijedi u valovima.

- Mike – kaže sa onim svojim ciničnim smješkom – jesi li ti možda lani izgubio od onog jebenog Švabe? Ha? Jesi li ti dopustio da ti ga tip koji ima frizuru ko curica smjesti u pakšu, ha? Misliš da ću to opet dopustiti? Misliš da mi se sviđa kada me Mark Cuban na Twitteru kara u guzu? Ha? Misliš li, ha?! Slušaj me papčino, ako moram u ovoj smrdljivoj dvorani trenirati pet sati dnevno, ako moram crknuti da osvojim još jedan naslov, e pa trenirat ću, pizda mu strinina! – izgovara bijesni Bryant, okreće se na peti i pogađa skok šut iz okreta.

- Dobro, dobro, nemoj se ljutiti – priča Kuptchak pomirljivo dok se oslobađa iz svilenog stiska kravate – To je zapravo ono o čemu bi želio s tobom pričati.

Kuptchak pričeka, no ne dobije odgovora. Kobe i dalje šutira ne obazirući se na GM-a Lakersa. Zbunjen, Mike Kuptchak nastavi.

- Čuj, Kobe, što ti najviše želiš u životu, ha? Jesu li to novci ili je to naslov? Želiš stići Jordana, ne? Želiš taj šesti prsten! Ali Kobe, naša ekipa je ostarila, znaš. Budžet nam prelazi 91 milijun dolara. Nemamo prostora da osvježimo ekipu i…

- Trejdajte onog jebenog Andrewa. Tip se češće kvari od Yuga – odgovara Kobe šutirajući bez prestanka.

- Da, da, to je opcija, ali znaš i sam da je nemoguće naći pravog centra u ligi – kaže Kuptchak, stane i opet okrene tijek razgovora na svoj mlin – Znaš da ćemo po novim pravilima imati pravo izbrisati jedan ugovor sa rostera?

-Da, i?

Kuptchak proguta knedlu. Sabere se i nastavi, crven u licu.

- Kobe, tvoja koljena su otišla kvragu, želiš naslov ali ne možeš sam, to smo vidjeli i lani. Svi znamo da si star, čak i ti, zato i toliko treniraš. Imaš možda još dvije ili tri sezone da dostigneš Jordana. Nakesao si se para, imaš sponzore, ne treba ti lova, trebaju ti naslovi. Čuj, znam da zvuči ružno, ali mi bi te amnestirali, izbrisali ovih 27 milijuna dolara godišnje i dali ti novi ugovor težak 15 milja, a ostatak spičkali na osnaživanje ekipe. Šta kažeš?

- Mike, da sam lošije volje sad bi te udavio zato jer želiš najboljem igraču lige smanjiti ugovor. Ali ovo što govoriš ima smisla. Ima, majku mu. 15 milja… – kaže Kobe, držeći loptu u rukama. Tada mu na um pada nova pomisao – Ček malo, koliko Španjolac zarađuje?

- Kobe, ne znam zašto je to bitno…

- Oooo, bitno je,  mali, bitno! Koliko Pau zarađuje?! – prodere se Bryant.

- Ovaj, eh, znaš, mislim da nekih 19 milijuna godišnje – odgovara Kuptchak dok mu ljutiti Kobe prilazi.

- PUŠI KURAC MAJK! ODI U PIZDU STRININU! JA SAM 20 PUTA VEĆI IGRAČ OD TOG JEBENOG GASOLA! NIJE DOVOLJNO ŠTO MORAM SLUŠAT KAKO NAM JE ON DONIO NASLOV PRIJE 2 GODINE IAKO SAM JA BIO MVP, NEGO BI SADA TREBAO IMATI MANJI UGOVOR OD NJEGA?! JESTE LI VI NORMALNI! PA UBIĆU VAS SVE!!!

Kuptchak napravi dva koraka nazad, a dječak pod košem zarije lice u dlanove. Niz nogu mu je curio žuti potočić straha.

- Riješite se onog debila Artesta, a mene pustite na miru – odgovora Kobe.

- On se sad zove Metta World Peace – odvraća Kuptchak.

- Ubiću vas obojicu – reče Kobe ispod glasa, okrene se licem prema košu i smjesti još jednu loptu u mrežicu.

Los Angeles Clippers

Čudno je što ovo kažem, ali Clippersi su na putu prema NBA vrhu. Blake Griffin će kroz dvije godine postati jedan od pet najboljih igrača lige, Eric Gordon već sada može igrati u All Star utakmicama, Eric Bledsoe bi mogao postati startni play lige ukoliko se nauči kontrolirati, a DeAndre Jordan, unatoč tome što izgledom podsjeća na osušeni slanac u pekari, svojom pokretljivošću može braniti reket. Jedini čovjek kojeg Clippersi mogu amnestirati je Mo Williams*. Ne zato jer je Mo loš igrač, već zato jer ne vrijedi 8,5 milja godišnje. No nekako vjerujem da će Clippersi zadržati ovu opciju za sebe.

* Moj mokri san je da Clippersi nekako utope bilo Mo Williamsa bilo Chrisa Kamana u Minnesottu za Rickya Rubia. Ricky bi time ostvario svoj san igrajući u toploj klimi, došao bi u momčad u kojoj ne bi osjećao nikakav pritisak i mogao bi po čitave dane bacati alley oopove Griffinu i hraniti Gordona na krilu. To bi bio gušt gledati.

Golden State Warriors

Warriorsi još uvijek nisu odlučili što će napraviti s Montom, mogu li on i Stephen Curry igrati u paru i u kojem bi se smjeru ova ekipa trebala razvijati.

Dobra vijest za njih je što mogu zadržati obojicu jer lova za GSW nije veliki problem. Probili su salary cap, ali korištenjem amnestije vratit će se debelo ispod granice. Pitanje je samo hoće li je iskoristiti na korisnog ali debelo preplaćenog Davida Leeja ili na beskorisnog, uvijek ozljeđenog i debelo preplaćenog Andrisa Biedrinsa.

Da se mene pita šupirao bi Latvijca na brzaka, pronašao centra na slobodnom tržištu (kažu da je onaj Nene Hilario dobar), zadržao Montu i Currya i uživao u napadačkoj košarci još par godina. No prije toga bi se raspitao koliko košta Dwight Howard i da li bi se želio sunčati na toplim plažama San Francisco zalijeva.

Sacramento Kings

Blaženi Kingsi su draftali još jednog visokog igrača i bilo bi logično da se riješe kakvog centra ili četvorke, no svi njihovi centri i četvorke su potplaćeni. Kingsi ne trebaju koristit amnestiju zato jer se nalaze debelo ispod salary capa i zapravo moraju potpisati neke igrače kako ne bi plaćali penale, ali to ne znači da nemaju preplaćene ljude na rosteru.

Francisco Garica je solidan igrač s klupe, ali ne vrijedi 6 milja godišnje, a John Salmons je čovjek koji može biti startni bek u ligi* ali ne bi mu dao 5, a kamoli 8 milja na godinu. Svejedno, Sacramento bi svoju amnestiju trebao sačuvati za crne dane koji uvijek dolaze u ovaj zabačeni dio Kalifornije.

Phoenix Suns

 Prošlog su ljeta Sunsi pametno zaključili da Amar’e i njegova raštimana koljena ne vrijede 20 milijuna dolara godišnje, a ušteđevinu su fino pospremili u banku, čekajući kakvog dobrog free agenta.

Šta? Nisu?! Spičkali su lovu na Childressa, Fryea i Warricka?! Na tri papka koji ni starteri ne mogu biti?! VOT D FAKING FAK?!?!?!??!

Phoenix je ekipa koja jasno ilustrira zašto se nalazimo u govnima u kojima se nalazimo. NBA franšize trebale bi milijarderima služiti kao igračke, kao stvari kojima se mogu kurčiti, ne kao izvor zarade. Da imaju takav stav njihovi bi GM-ovi uvijek povlačili poteze koji im omogućuju da se bore za naslov. Potpisivanje ove trojice likova Sunsima omogućuje samo da se još neko vrijeme bore za playoff, da se bore za tih par milijuna koji će završiti u džepu vlasnika Roberta Sarvera i za ništa više.

Sunsi bi trebali amnestirati Josha Childressa, trejdati Stevea Nasha za pickove i krenuti u rebuilding. Sumnjam da će se to dogoditi. Umjesto toga ćemo gledati posljednju Nashevu sezonu u Sunsima*, taj posljednji čavao u lijesu generacije koja se u jednom trenutku sastojala od Nasha, Mariona, Amarea i Joea Johnsona, igrala najatraktivniju košarku i svejedno nije došla do naslova. Čak ni najbolji potezi GM-ova ne mogu osigurati borbu za naslov.

*Odnosno nećemo jer sezone neće biti. Plače mi se.

 

Bilo je to sve. Idem krepat. Bez NBA lige ništa drugo mi ne preostaje. Pošaljite sućut na fejs.