Laku noć MCA

Umro je Adam Yauch, svijetu poznatiji kao osnivač Beastie Boysa MCA. Paul’s Boutique, Licensed to Ill, Ill Communication, To The 5 Burroughs, Hello Nasty, Check Your Head, kvragu, čovjek je napravio toliko dobrih albuma da je postao besmrtan. Osim što je radio muziku radio je i dokumentarce, a njegov prvi prati nekolicinu budućih NBA igrača u legendarnom Rucker Parku. Tužan dan.

Lake Note

Lake Note su novi muzički blog kojeg su pokrenuli moji dobri i stari prijatelji. Ivna Franić je DJ, pušta po Tvornicama i drugim klubovima, nastupala je i vani, a neki je od vas znaju po radijskoj emisiji Živa muzika. Karlo Rafaneli je tekstove objavljivao u Makarskoj kronici, Zarezu i na Monitoru i generalno je super lik. Odite na blog i guštajte u dobrom pisanju. Neki od mojih tekstova će također završiti tamo.

Das Racist – Debili iz Njujorka

Das Racist su:

a) najbolji bend koji se pojavio u zadnjih pet godina

b) najzanimljiviji bend koji se pojavio u zadnjih pet godina

c) najvažniji bend koji se pojavio u zadnjih pet godina

d) odjebi fosilizirana kretenčino, tko još razmišlja na takav način godine gospodnje dvije iljade i dvanajste

e) sve navedeno je točno

Ukoliko ste izabrali e) odabrali ste dobro, a ako vam se to čini kao paradoks nema veze, Das Racist su bend koji uživa izricati paradokse. Himanshu Suri, Victor Vazquez i Ashok Kondabolu, u narodu poznatiji kao Heems, Kool A.D. i Dap, ne staju na tome – oni koriste dadaističke tehnike, repetitivnost i citatizme što ih na prvi pogled čini još jednim postmodernističkim bendom u moru postmodernističkih bendova, no prvi pogled, kao i obično, vara. Das Racist nisu od onih koji samo seciraju i raščlanjuju muzičke lešine niti se zadovoljavaju pukim rekreiranjem zvuka iz mladosti svojih roditelja, oni kroz svojih 80+ pjesama napisanih u samo tri godine svijetu donose novu i jebeno uzbudljivu muziku.

Ne kažem da se muzika danas svodi na puko prekrajanje jučerašnjice, iako je to već nekoliko godina najdominantniji trend u ne-mainstream, ne – plesnoj muzici*. Dapače. Pojavilo se pregršt pravaca i bendova koji stvaraju zvukove koje moje uši nikad prije nisu čule. Problem je što dobar dio te muzike zvuči poprilično prazno. Razne varijacije mračnog i sporog dubstepa, IDM-a  ili pak klasične gitarske indiejane u mojim ušima zvuči kao dizajnerska muzika, kao nešto što je stvoreno da bude lijepo i ugodno i zanimljivo, ali sadržajno potpuno prazno. Samo rijetki majstori, poput sve boljeg i boljeg Buriala ili neponovljivog Clams Casina ili krasnih Emeraldsa u meni uspijevaju izazvati emocionalnu reakciju.

*Plesna muzika je potpuno drugi par postola kojeg ne želim navlačiti zato jer mi ne pristaje. Koliko čujem od svojih poznanika i prijatelja tamo se događa masu toga, stvaraju se nove scene u kojima muzika nije samo osnovni element nego predstavlja sam izvor subkulture. Ali to su šuškanja i glasine koje ne mogu potvrditi zato jer sam zatucan i star i ne kužim spiku. Ajv lost maj edž.

 Das Racist rade muziku koja je ujedno i nova i sadržajna. Njihov hip hop zvuči jeftino i grubo, neispolirano i kvrgavo. Zvuk kojeg su izgradili poznati producenti poput Dipla i El-P-ja u suradnji s pregršt ne toliko poznatih beatmakera jedinstven je i prepoznatljiv te je najčešće izgrađen oko užasno sitnih semplova i bazičnih zvukova syntha, a u nekim stvarima čuju se utjecaji bhangre i druge suvremene istočnjačke muzike.

Koliko god njihov zvuk bio zanimljiv i u nekim navratima moćan, nećete se zbog njega zaljubiti u Das Racist. Naznake takvog zvuka mogle su se čuti na albumima poput M.I.A.-inog Arulara ili Clipseovog Hell Hath No Fury, s tim da su oba albuma, priznajem, muzički bolja, nebuloznija, uzbudljivija i zanimljivija od većine Das Racist stvari. Ono zbog čega će te se zaljubiti u ovaj trojac je ono što imaju za reći. A bogami imaju. Masu toga.

Das Racist govore o rasizmu. Ništa čudno budući da su Dap i Heems porijeklom Indijci dok je Kool A.D. čistokrvni Amer što će reći da svoje gene čupa sa tri kontinenta – mater mu je Talijanka, otac mu je Afro – kubanac. Njih trojica predstavljaju novi val manjinske inteligencije u SAD-u – Suri i Kondabolu su se upoznali u Stuyvesantu,  prestižnoj njujorškoj javnoj školi koja ima najviši upisni prag u državi, dok se  Vazquez prikrpao Heemsu na Wesleyan sveučilištu, fensi – šmensi liberal arts koledžu kojeg su završili likovi poput Woodrowa Wilsona i T.S. Elliota. Creme de la mamojebeni creme.

Naobrazba i boja kože čine srž onoga što Das Racist jesu. Ono što ih razlikuje od drugih je što o ozbiljnim temama govore na krajnje neozbiljan način. Njihovo pričanje o rasizmu nije Martin Luther King niti Malcolm X niti Jesse Jackson, njihovo pričanje je čisti Harold & Kumar. Das Racist čas šibaju rime o jebanju, A Tribe Called Questu, finim sirevima i divljači, kopijama Versacea, Larryu Birdu i svim vrstama fast fooda da bi trenutak kasnije spominjali nobelovca V.S. Naipula, kuhara Anthonya Bourdaina**, indie legendu Jeffa Manguma, Richarda Hella, pjesnikinju Mayu Angelou, sufi mistike i književnog teoretičara i borca za prava Palestinaca Edwarda Saida. Das Racist namjerno preuzimaju uloge klauna* kako bi zameli svoj trag i što uspješnije vas jebali u mozak . We’re joking/just joking, we’re not joking/ just joking, we are joking, refren fantastične hahahaha, jk?! najbolje objašnjava njihovu poziciju i pokazuje kako s Das Racist nikada ne možete biti načisto. Uloga dvorske lude je uistinu korisna kada imate što za reći (pitajte samo Stephena Colberta) zato jer je najljepše bacati kritiku i rezati tumore društva kada to pola ljudi ne kuži. Kroz zajebanciju.

* Njihov prvi i vjerojatno jedini hit Combination Pizza Hut i Taco Bell im je savršeno poslužio za zauzimanje te pozicije. Na žalost golem broj ljudi ih je u startu otpisao upravo zbog te stvari, otpisao ih je kao napušene debile koji nemaju što za reći.

**Za nagradu evo vam klip Bourdaina kako ubija svinju u Maleziji u Ramones majici.

Prava moć Das Racista je što kroz sve te citate, reference i zajebanciju zapravo opisuju kako je to živjeti u New Yorku, kako je biti pripadnik određene manjine i živjeti u New Yorku. Njihova muzika je muzika jednog grada čiji se obrisi naziru kroz stihove – ulice, smrdljivi fast food restorani, dućani u kojima vam se gazda obraća na španjolskom iako ste Indijac, zabave na kojima vam cure govore da izgledate kao rođaci iz Portorika, noćni klubovi u kojima ne uspijevate zbariti, Queens, Brooklyn, taksiji, ljeto, umišljene zvijezde modnih partya, Manhattan, koke u kratkim haljinama – Das Racist stvaraju pjesme pune života u kojima se može živjeti. Baš kao što su Ramonesi slikali New York kasnih 70-ih, kao što su Smithsi slikali svoj Manchester, kao što je Zabranjeno Pušenje slikalo svoje Sarajevo tako Das Racist slikaju život u pet okruga koji jednako pripadaju pop kulturi i svijetu koliko pripadaju Americi.

Otpisati Das Racist kao hiperproduktivne intelektualne hipstere bilo bi pogrešno, iako nema sumnje da su oni hiperproduktivni intelektualni hipsteri*, što najbolje pokazuje Heemsov solo mikstejp kojeg je objavio prije dva i pol mjeseca. Nehru Jackets ima dvadeset i pet pjesama, traje 73 minute i jebeno je dobar.

* U samo dvije godine objavili su dva vrhunska mikstejpa Shut Up Dude i Sit Down, Man, razočaravajući LP Relax kojeg sami nazivaju svojom „pop pločom“, što god to značilo, te dva solo mikstejpa – Kool A.D.-ov eksperimentalni Palm Wine Drinkard koji mi baš i nije sjeo te Heemsov Nehru Jackets. Hiperprodukcija je blaga riječ. U međuvremenu su lansirali vlastiti lejbl Greedhead records, crtali karikature za New Yorker, pokrenuli urnebesno debilnu web video seriju Chillin’ Island i gostovali u jednoj epizodi Bourdaineovog No Reservationsa. Hipsteri su zato jer imaju dobre frizure i odjeću, zato što su studirali umjetnost i zato jer Heems koristi Tumbl umjesto bloga (obavezno pročitati ovaj upis) i za naslovnicu Relaxa se slikao u majici Panda Beara.

Nema sumnje kako bi mogao biti upola kraći, ali od članova Das Racist ne možete očekivati auto-editiranje. Sa svih njihovih izdanja, koliko god dobra bila, dalo bi se izbaciti gotovo pa polovicu i dati priliku materijalu da malo diše i ostavi dublji utisak koji zna pomalo izblijediti zbog hrpe nepotrebnih filera. Votever. Ostatak je mamojebeno klanje i ubijanje sa odličnim one-linerima, brutalnim beatovima u režiji producenta Mikea Finita, savršenim suradnjama i tim neizbježnim njujorškim štihom zbog kojeg ne prestajem slušati Nehru Jacketse unatoč tome što su izašli početkom godine. Heems isporučuje sve ono što smo navikli slušati od Das Racista s jednom malom promjenom. U nekoliko stvari hrabro odbacuje ulogu seoskog idiota koju si tako često sam pripisuje te ulazi u brutalne obračune s ljudima koji to zaslužuju.

NYC Cops najbolji je primjer tog novog pristupa. Stvar izgrađena oko ubrzanog sempla Strokesove legendarne New York City Cops koja je bila cenzurirana zbog napada na WTC ubrzano nabraja, bez ikakve greške, sve zločine njujorških policajaca toliko ljut i bijesan da mu glas postaje hrapav a na kraju stvari potpuno izlazi iz ritma kako bi što brže izrecitirao sva imena ubijenih, od Randolpha Evansa koji je imao 15 godina kada je ubijen (drot odslužio dvije godine zatvora) do Clifforda Glovera, 9-godišnjaka ubijenog u neredima u Queensu 1973.

Kroz samo dvije stvari brutala se pretvara u infantilnu zajebanciju – Womyn, prekrasna, lagana, zajebantska stvar – opisuje Heemsovu interakciju sa ženama koje obično odlaze iz klubova s drugim muškarcima nakon što ih on zagrije sjajnim šalama. Women used to watch Dawson’s Creek (James Van Der Beek)/ And they used to watch 90210/They like to watch shows/Some of them don’t/They Like to read prose, kaže i u tom ga je trenutku nemoguće ne voljeti.

Upravo te dvije stvari pružaju uvid u suprotnosti tako često ne samo na Nehru Jacketsima nego i u svim ostalim radovima Das Racista, tu želju da se istodobno zajebava i bude ozbiljan. Heemsu, i Kool A.D.-u i Dapu, to uspijeva i to nevjerojatnom lakoćom. Da ne živimo u 2012. godini u kojoj je proliferacija kulturnih ideja zahvaljujući netu toliko snažna da više ne možemo govoriti o jedinstvenoj pop kulturi, kulturi koja stvara zajednicu, Das Racist bi bili najbolji, najzanimljiviji i najvažniji bend današnjice. Možda je i bolje ovako. Sumnjam da bi toj trojici debila odgovarala ta pozicija.

Ne znan repat, nije mi lako/javi se na fejs i objasni mi kako.

MOEBIUS REDUX

Jean Giraud je danas umro, neki će reći u 73. godini života. Po mojoj računici imao je samo 55 godina. Stripove je počeo objavljivati kad mu je bilo 18. Čovjek je bio majstor, vizionar, inovator, uvijek u potrazi za novim stilovima, preraznolik da bi postao mejnstrim, prefluidan da bi postao okamenjena institucija. Čovjek nam je darovao i Blueberrya i Inkala,  što vam zorno pokazuje kako je njegov umjetnički raspon bio jednak rasponu ruku Manutea Bola. Ukoliko vas zanima zašto je Žiro ostavio takav dubok trag u strip kulturi bilo bi najbolje da se uhvatite njegovih stripova, no za prvu ruku možda vam posluži BBC-ov dokumentarac o ovom sjajnom umjetniku.

P.S. Usput pročitajte što  Neil Gaiman ima za reći o svemu ovome.

Laku noć Žan Žiro

Oscar 2012 – poplava mediokriteta

Ne znam jeste li dobili memo na kojem piše da su Oscari postali nagrada za mediokritetstvo. Ja nisam i molio bih da mi nadređeni hitno pošalju ovu važnu izmjenu oskarovskog pravilnika. Nemojte mi lagati da je nema, nominacije za najbolji film jasno pokazuju kako je osrednjost ono što se ove sezone nosi u Holivudu. Od devet nominiranih filmova dva su jako loša, jedan je promašen, četiri su osrednja sa različitim stupnjevima zanimljivosti, jedan je solidan i jedan jedini film je uistinu vrijedan ponovnog gledanja. Unatoč tome svejedno ću gledati večerašnju dodjelu, a vas ostavljam sa svojim ultra – subjektivnim škrabotinama.

09. War Horse

R: Steven Spielberg

War Horse je šareni balon od filma. Zaobljen, pun boja, velik i blještav. Ispod svog tog šarenila krije se srce od ustajalog zraka. Jednom kada ga ispustite šarenilo i boje nestaju i na rukama vam ostaje slinavi, ružni puž od plastike.

Spielbergov film je retro u punom smislu te riječi. Snimljen na pravom filmu, raskošan i bogat, odmah će vas podsjetiti na holivudske filmove sa sredine stoljeća. Mnogi će reći kako je War Horse prekrasan film, kako nas bogatstvo i punoća koje se prelijevaju preko platna vraćaju u davno zaboravljene, bolje dane, no moje se oči ne bi složile. Tehnikolor kadrovi mi ne smetaju samo zbog njihove očite neinventivnosti, već i zbog toga što se radi o najobičnijem vizualnom kičeraju. War Horse je snimljen kao što bi trećerazredni fotograf snimio zalazak sunca; on hvata sve boje ali ne hvata bit.

Najveći problem ovog filma ipak nije vizualni doživljaj. Najveći problem je što klanjanje prošlosti odlazi dalje od pukog izgleda; ono što me najviše smeta kod ovog filma je što Spielberg koristi rat na način na koji se rat u filmu koristio prije 60 i više godina – kao okvir za pričanje priče o drugarstvu, hrabrosti, požrtvovnosti i moralu. Holivud je prestao tako naivno gledati na ratove nakon Vijetnama, no čini se da su povratak u prošlost i naivno gledanje na stvari postali sigurna utočišta za umjetnike koji se uporno odbijaju pozabaviti kaotičnim stanjem koje trenutno vlada u svijetu.

Priča o konju Joeyu i njegovom vlasniku Albertu koji se razdvajaju u paklu Prvog svjetskog klanja samo da bi se na kraju sjedinili na arhetipskoj britanskoj farmi u arhetipskom holivudskom hepiendu na trenutke naznačuje svu brutalnost rata, no od svega ostaju samo obrisi gurnuti u stranu kako bi prepustili mjesto patetici i manipulaciji bazičnim ljudskim osjećajima poput suosjećanja. Upravo je ta lakoća manipulacije glavna pokretačka snaga ovog filma te će mnogi proliti suzu nad bezumnim i besmislenim patnjama koje preživljava prekrasni četveronožni junak, ali niti u jednom trenutku ne možete zamijeniti takav izljev emocija na kojeg je gledatelj praktički prisiljen sa iskrenim, katarzičnim osjećajima koje znamo doživljavati dok gledamo filmove. Steven Spielberg je pravi majstor emocionalne manipulacije na koju je Akademija nasjela po tko zna koji put.

08. Hugo

R: Martin Scorsese

Iza debelih okvira i obrva mesićevske gustoće nekoć se krio čovjek koji je znao kako zarobiti svu silinu života u komad umjetnosti i onda ga žilavom, čvrstom rukom nabiti ljudima ravno u facu. Martin Scorsese nekoć je bio velik. Ta vremena su prošla.

Samo rijetki mogu utjelovljavativi izvrsnost kroz dulji niz godina, samo rijetki mogu ostati vitalni pod stare dane i sasvim je normalno da se Marty umorio. Od života, od snimanja, od stvaranja filmova koji propituju i društvo i svijet i ljudsku egzistenciju. U ova crna, nasilna, ružna vremena Marty je okrenuo pramac koji je nekoć neustrašivo sjekao tamne vode te se vratio u sigurnu luku za svakog filmaša. Napravio je film o filmovima.

Njegovo dvosatno klanjanje Georgeu Meliesu, jednom od najvećih inovatora u povijesti filma, neskladno je i trapavo, poput medvjeda odjevenog u prekrasnu krinolinu, doguranog na dvor da se pokloni dobroćudnom kralju. Film je prekrasno snimljen, okićen bogatim bojama koje jasno ocrtavaju ljepotu izmaštanog Pariza 30-ih godina, no sva čudesa tehnike nisu mi uspjela skrenuti pozornost sa tanke i traljavo ispričane priče.

Hugo je film o usamljenom siročiću koji pokušava popraviti automaton; mehaničkog čovjeka programiranog za pisanje poruka koji je ujedno i jedina Hugova materjalna spona s pokojnim ocem. Dječak se nada kako će mu ispravni automaton otkriti tajnu poruku od nesretno preminulog ćaleta te na taj način otjerati usamljenost koja ga progoni dok životari unutar amalgama šest velikih pariških željezničkih postaja. Put do popravka, i mehaničkog i emocionalnog, vodi ga do ogorčenog vlasnika štanda s igračkama; do Georgea Meliesa, tvorca prvog filmskog studija i izumitelja specijalnih efekata, zaboravljenog od javnosti nakon kaosa Prvog svjetskog rata. Plavooki Hugo i Meliesova posvojena kćerka vraćaju starcu vjeru u film i u umjetnost, usput povezujući nekolicinu priča iz svakodnevnog života željezničke postaje u šareni, holivudski hepiend.

Na žalost, ljubav prema filmovima i filmskoj povijesti koju je Marty nebrojeno puta opisivao svima koji su bili spremni slušati ne izvire iz spore, traljave, zbrkane, nesuvisle i nepovezane priče. Ona ne izvire iz filma samog. Očituje se tek u čistim citatima filmske povijesti i u malim, skrivenim migovima filmskim znalcima razasutim diljem djela. Time gubi na snazi te se topi i raspada poput Meliesovih traka u tvornicama celuloze, pretvorena u amorfnu, ljepljivu i pomalo ljigavu masu.

07. The Tree of Life

R: Terrence Malick

Može li ljudski um shvatiti beskonačnost svemira? U našem svijetu sve je omeđeno granicama, prostornim i vremenskim, i upravo granice daju određenu sigurnost našim životima. Razmišljanje o beskonačnosti svemira predstavlja iskorak u nestabilan teritorij koji u meni uvijek izaziva nelagodu, dijelom zato jer ga ne mogu pojmiti, dijelom zato jer mi jasno pokazuje koliko je moj život beznačajan.

The Tree of Life predstavlja još jednu ekspediciju Terrencea Malicka u nemirne vode koje okružuju smisao života. Ekspedicija nas ovaj put vodi do arhetipske američke MidWest familije iz sredine 50-ih, omeđene autorativnim ocem i nježnom, religioznom majkom koja odgaja tri dječaka od kojih jedan izgubi život služeći vojsku. Mallick je maestralan, ambiciozan umjetnik čiji Thin Red Line spada među najveća ostvarenja u povijesti filma te stoga nije čudno što njegov prikaz obiteljskog života spada među najbolje stvari koje je ljubitelj kina mogao vidjeti u mračnim halama protekle godine. Brad Pitt fantastično portretira oca razočaranog vlastitim životom koji djeci nameće čvrsta pravila i fizički ih kažnjava za svako prekršaj, dok Jessica Chastain u potpunosti utjelovljuje majku koja svojim dječacima objašnjava kako u životu moraju birati put između prirode i božanske milosti. Prava zvijezda filma je Hunter McCracken koji portretira Jacka, buntovnog dječaka koji me neobično podsjeća na izgubljenu djecu iz Gumma  Harmonya Korinea.

Malickov problem je što svoje istraživanje smisla života ne može zadržati u okvirima obitelji O’Brien već ga širi i na prirodu i na božansku milost te film presjeca nepotrebnim kadrovima svemira, prirode i evolucije ogrnutima u debeli plašt sakralne glazbe koja pojeftinjuje sve ono što nam Malick pokušava otkriti. Film se naposlijetku potpuno urušava kada ostarjeli Jack pokušava pronaći smisao prošlog života te ga traži na snovitoj plaži koja neobično podsjeća na omote albuma Pink Floyda što rezultira neprestanim kolutanjem očima gledatelja. The Tree of Life je neuspješna ekspedicija, pokopana pod teretom ambicije i pretenzije, još jedan propali pokušaj shvaćanja našeg značenja u svemiru čija će veličina ionako progutati Malickov neuspjeh i učiniti ga beznačajnim. Kao što to radi sa svim stvarima.

 06. The Artist

R: Michael Hazanavicius

Ne postoje riječi koje mogu opisati koliko volim riječi. Pisane, izgovorene, obične i čudne, strane i domaće, vulgarne i pristojne, ispravne i iskrivljene, gramatički pogrešne, politički nekorektne, zastarjele i novopečene, volim ih sve. Spoznaja da je nijemi film o nijemom filmu nominiran za Oscara nije me zgrozila samo zbog činjenice da je Akademija još jednom odlučila nagraditi film koji se klanja povijesti filma umjesto da pronađe nešto o čemu se uistinu isplati govoriti, već  i zbog toga što je nominacija otišla filmu u kojem gotovo da nema jedne izgovorene riječi.

The Artist je jako brzo otklonio moje zgraženje te je svojim šarmom koji izvire iz gotovo svakog kadra prekrio popriličnu prazninu koja se skriva ispod površine. Ljubavna priča između tvrdoglave zvijezde nijemih filmova Georgea Valentina i dobrodušne i simpatične nove glumice Peppy Miller koja uskoro pokori svijet svojim ulogama u zvučnim filmovima ispričana je već tisuću puta, a njena jedina uloga je da gledatelja uguši u desetometarskim valovima zapjenjene nostalgije. Karakterizacija likova je linearna i crno-bijela, namjerno uprošćena kako bi ostala u kanonu po kojem su se radili filmovi s početka prošlog stoljeća. The Artist svijetu kinematografije ne nudi gotovo ništa novo, on predstavlja tek srdačan pozdrav davno prošlim vremenima, ironično prikazan kroz priču čovjeka koji se ne može oprostiti od prošlosti.

Da Jean Dujardin i Berenice Bejo nisu tako snažno i šarmantno prikazali ovaj par i da nema nekoliko prekrasnih scena poput one u kojoj se Peppy miluje ogrnuta Georgeovim kaputom The Artist ne bi bio vrijedan gledanja. Zbog takve filmske elokvencije mogu zažmiriti na  rupe koje se javljaju u filmskom tkivu kao i na nedostatak meni omiljenih riječi.

05. The Help

R: Tate Taylor

Lako je otpisati The Help kao mekan i siguran film koji odbija staviti gledatelja u neugodnu poziciju. Rasizam američkog Juga sa sredine šezdesetih simptomatičan je za većinu zapadnjačkih društava današnjice*, naizgled filtriran i u smanjenoj koncentraciji, a zapravo samo zakopan ispod površine, spreman da bude upotrebljen u pravom trenutku. Film koji se bavi rasizmom trebao bi biti brutalan, oštar, nazubljen, zapjenjen i hrabar. The Help to nije.

* SAD i imigranti, London i nemiri, Pariz i neredi, Njemačka i Merkeline lamentacije o propasti multikulturalizma itd.

 The Help definitivno nije film kakav nam je potreban, no svejedno tvrdim kako ga ne treba otpisati. Prikaz svakodnevnice ljudi koji su prisiljeni gutati goleme količine govana u životu je suptilan i lepršav, lišen velikih trenutaka, katarze i mučnine te sve velike i bitne stvari koje su donijele promjene prikazuje u pozadini, skrivene iza ekrana. Vrijednost filma leži upravo u tome što ne pokušava prikazati rasizam na najekstremnijim primjerima već njegovu razornost uobličuje kroz uobičajene slučajeve – sluškinje koje pokušavaju povratiti svoju ljudskost tračanjem i hranjenjem svojih rasističkih poslodavaca govnima i bjelkinje koje pokušavaju promijeniti zadrto okruženje iz kojeg dolaze unatoč konstantnom strahu od neprihvaćanja. Izbjegavanje velikog konflikta mnogi će protumačiti kao kukavičluk, no ja ću ga ipak pripisati želji da se ispriča priča o ne pretjerano hrabrim ljudima koji su na kraju ipak uobličili svoju egzistenciju u jako teškim vremenima.

04. Extremely Loud & Incredibly Close

R: Stephen Daldry

„Želio bih da si to bila ti. Da si se ti nalazila u zgradi umjesto njega“, kaže devetogodišnji Oskar Schell svojoj majci na rubu histeričnog napadaja kroz kojeg pokušava pronaći smisao smrti svog oca koji je poginuo u napadu na WTC. Extremely Loud & Incredibly Close je čudan i zbrčkan film koji hoda na neobičnoj granici između dječje bajke i surovog realizma, između saharinske zašećerenosti i mučne gorčine.

Oskar je čudan dječak sklon naglim promjenama raspoloženja, brojkama, strahovima i traženju sigurnosti u racionalnom objašnjenju svijeta. Nije bitno ima li Oskarovo čudaštvo kliničko ime ili nema, bitno je da je Oskarov otac pokušao pripremiti sina za život u svijetu odraslih i donekle izliječiti simptome njegovog čudaštva elaboriranim i fantastičnim zadacima koji su dječaka prisiljavali da se socijalizira sa strancima i pobjeđuje svoje strahove. Nakon „najgoreg dana“ Oskar pronalazi ključ u tatinom ormaru te, uvjeren da se radi o još jednom zadatku, odlučuje pronaći bravu kojoj ključ pripada. Njegov zadatak vodi ga kroz svih pet okruga New Yorka, a na njegovom putovanju priključuje mu se vergilijevska figura čovjeka koji možda jest, a možda nije njegov djed koji je u Njemačkoj preživio bombardiranje Dresdena.

Trančirati Daldryev film kao realistično djelo koje pokušava staviti tragediju napada na WTC u sagledljive okvire ljudske tragedije nema apsolutno nikakvog smisla. Extremely Loud & Incredibly Close svoju neobičnost i nerealističnost nosi na rukavu od samog početka, a Daldry u gorku, gorku šalicu kave koja čini srž filma ubacuje toliko šećera da bi žličica u njoj mogla uspravno stajati i još k tome dodaje veliku žlicu tučenog vrhnja zbog čega će mnogi imati problem sa srkanjem ovog napitka. Ukoliko se ipak odlučite dati šansu Daldryevom filmu pronaći ćete iskrene grumene ljudskosti u emocionalnom bućkurišu, grumene koji ovaj film ne čine samo probavljivim nego i ukusnim.

 03. Midnight in Paris

R: Woody Allen

Četrdeset i prvi dugometražni film Woodya Allena na prvi pogled nije ništa više od mješavine njegovih ranijih uspješnica, prije svega Manhattana i Purple Rose of Cairo. Priča je čisto Allenovska – nervozni i nesigurni holivudski scenarist Gil Pender ne vjeruje u kvalitetu svog rada te žali što nikad nije postao ozbiljan pisac. Penderova nesigurnost proteže se i na odnos sa zaručnicom Inez s kojom provodi dane vršljajući po Parizu čija se današnja ljepota u Penderovim očima ne može uspoređivati s ljepotom iz 20-ih godina prošlog stoljeća kada su ulicama Pariza hodali Ernest Hemingway, T.S. Elliot, Gertrude Stein, Pablo Picasso, Salvador Dali, Man Ray, Luis Bunuel, F. Scott Fitzgerald i ostali velikani moderne. Penderovu nostalgiju za nikad proživljenim vremenima, nostalgiju koja već desetak godina čini okosnicu pop kulture, glavni junak ipak uspjeva utažiti – svake noći u ponoć Pender ulazi u prastari Peugeot koji ga vodi ravno u srce Pariza 20-ih.

Ono što čini Midnight in Paris zanimljivim filmom je što 77-godišnji Woody Allen odbija potpisati kapitulaciju pred nostalgičnim hordama. Žal za prošlim vremenima za Allena predstavlja jasan simptom nesretnog života, simptom koji se ne može razriješiti povratkom u prošlost već obračunom s onim što nas čini nesretnim. Allen na taj način poručuje velikom broju umjetnika kako je njihova retromanija bezvrijedna, tek prolazan trend popularan kod ljudi koji ne žele pogledati u oči surovosti suvremenog života i napraviti nešto da tu surovost uklone. Šarm, humor i ležernost savršeno prikrivaju Allenovo nesvjesno pišanje po glavama nostalgičnih režisera poput Scorsesea i Spielberga zbog čega je ovog starkelju nemoguće ne voljeti.

02. Moneyball

R: Bennet Miller

Moneyball nije film o baseballu. Moneyball je film o ljudima koji mijenjaju paradigmu unutar strogo ograničenih i konzervativnih sustava. Bennet Miller je mogao snimiti sličan film  Galileu ili Koperniku i njegova srž ostala bi ista. Upućenima je jasno zašto je Miller na kraju smjestio svoj film na igralište – čak ni najzagriženiji srednjovjekovni katolički dogmatici nisu bili konzervativni poput ljudi ukorijenjenih u baseballu.

Svijet sporta koji glavninu svoje snage vuče iz tradicije, iz te neobične isprepletenosti s američkom povijesti i kulturom, živo se prostire preko 30-ak kvadrata filmskog platna u svoj svojoj kolosalnoj gluposti. Prizori ostarjelih skauta koji pljuju duhan u čaše od kave te analiziraju igrače po ljepoti njihovih djevojaka ili po obliku njihovih čeljusti neobično podsjećaju na rasprave velebnih umova po sabornicama, kabinetima vlade, europskim parlamentima, skupštinama NATO-a i summitima velikih svjetskih vođa s jednom važnom razlikom –  umjesto uobičajenog udaranja čelom o tvrdu plohu stola u Moneyballu takvi prizori kod gledatelja izazivaju samo veseli podsmjeh.

Podsmjeh prestaje kada generalni menadžer Oakland Athleticsa Billy Beane odluči uvesti znanstvenu analizu u proces procjenjivanja igrača čime se suprostavlja ustaljenom poretku. Beane i njegov novopečeni kompanjon Peter Brand* u sustav uvode metodu baziranu na ekonomskom principu traženja podcijenjenih vrijednosti na tržištu, u ovom slučaju tržištu igračkih sposobnosti, te na taj način anuliraju ogromnu razliku u budžetima bijednih Oakland A’sa i bejzbolaške elite. Njihova implementacija vrsnih ideja statističkog gurua Billa Jamesa dočekana je na nož ne samo od strane bejzbol starosjedioca već i od strane medija, publike, trenera, pa čak i samih igrača.

* Debela verzija Paula DePodeste koji trenutno crnči u New York Metsima i kojem će trebati puno više od nove verzije moneyballa da momčad čiji su vlasnici bili upleteni u poslove sa Berniejem Madoffom izvuče iz govana.

Bennet Miller krasno ocrtava emocionalna previranja glavnih likova; njihove sumnje u vlastite metode, njihovu borbu sa zadrtim čuvarima zastarjelog razmišljanja, njihovu ljubav prema neobičnom sportu stvorenom za neka druga vremena, njihovo zadovoljstvo i nesigurnost na kraju balade, a krasne role Brada Pitta, Jonaha Kerrya i najvećeg američkog glumca današnjice Philipa Seymoura Hoffmana dodatno podižu vrijednost ovog djela. Prava je šteta što Miller prečesto poseže za stiliziranim portretiranjem igre koje izgleda odvratno kada ga usporedimo sa fantastično režiranim prijenosima baseballa, a još veća je šteta što je film dobrano razvodnjen patetičnim prikazom odnosa Billya Beana i njegove kćeri. Najveća je šteta što Moneyball, koliko god dobar bio, uspijeva uhvatiti svega .273  kvalitete knjige Michaela Lewisa. Što je sasvim u redu, ali nije za Hall of Fame. Ni blizu.

01. The Descendants

R: Alexander Payne

Nespretni trk Matta Kinga niz kišom umivene ulice honolulškog predgrađa jedan je od najtužnijih ovogodišnjih filmskih prizora, dokaz da nesreća ne bira žrtve. King je ideal suvrmenog muškarca – on je alfa mužjak s kraljevskim pedigreom, visok, zgodan, inteligentan i osjećajan, on je bogataš koji pokušava živjeti ispravno, on je nenametljiv, on je obziran, on je strpljiv i prizemljen, sposoban držati sve konce u rukama i pravilno ih povlačiti. Unatoč svim njegovim vrlinama Kingov se život urušava. Njegova supruga leži u komi, njegove dvije kćerke emocionalno se udaljavaju od oca, obitelj ga prisiljava da proda ogroman komad havajskog raja kojim raspolaže, a njegov punac ga istinski prezire. No ono što ga prisiljava na bijeg u šlapama i polo majici je spoznaja da ga njegova žena ne voli. Zbog čega mu je nabila rogove.

The Descendants je krasan film Alexandera Paynea koji vještim skalpelom secira psihu razboritog i izgrađenog muškarca koji se odjednom nađe uhvaćen u žestokom vrtlogu života. Unatoč teškim i konfliktnim momentima koji se svakog trenutka prelijevaju preko filmskog platna Payne suptilno privodi traganje za iskupljenjem i osvetom svom tužnom, realističnom i poetičnom kraju te niti u jednom trenutku ne dopušta stvarima da eksplodiraju, već ih ostavlja da krčkaju na laganoj vatri. The Descendants ne nudi odgovore ni razrješenje što ga čini životnim i stvarnim, koliko to filmovi mogu biti. Njegova pritajena tuga je jedina stvar na Oscarima koja me čini uistinu sretnim.

Ukoliko se ne slažete sa mnom, mislite da previše kenjam, da nemam pojma, da sam idiot, kreten, budala, majmun i da mi treba iskopati oči i zabraniti da gledam filmove i da o njima pišem javite se na  fejs. A možete i bez toga. Kako vam drago.

Najbolji albumi 2011. godine

Bez velikih uvoda, bez velikih misli, bez velikog preseravanja (za to će biti vremena u tekstu) predstavljam vam moju osobnu listu najboljih albuma 2011. godine. Lista je lišena bilo kakve objektivnosti i nabraja ploče u kojima sam najviše uživao ove godine. Čisto da se zna.

20. Fucked Up – David Comes To Life

Konceptualni albumi i rock opere oduvijek su mi išli na jetra zbog svoje sklonosti da žrtvuju pjesme na oltaru koncepta. „David Comes To Life“ je i konceptualni album i rock opera koja govori o proleteru Davidu i njegovoj novoj ljubavi Veronici, ljevičarskoj aktivistici koja ga nagovori da zajedno izgrade bombu i dignu u zrak tvornicu žarulja u kojoj rade. Pokušaj sabotaže propadne, Veronica pogine, a David upadne u tešku depresiju koju otklanja pirandellovska spoznaja da je David samo lik u priči koju piše Octavio St. Laurent, narator od kojeg David pokuša preuzeti uzde vlastitog narativa. Heavy shit, šta ne?

Ono što uzdiže „David Comes To Life“ iznad svih rock opera je činjenica da su pjesme mahom prejebene, ispunjene žestokim rifovima, zaraznim refrenima i melodičnim konstrukcijama koje su čas pank, čas indie, čas čista rokijana u najboljoj maniri jednih The Hold Steady. „David Comes To Life“ stoga zvuči kao neobično veseo i sladak album, unatoč grubom glasu glavnog pjevača Damiena Abrahama. Jedina mana je što traje 78 minuta i teško ga je progutati u jednom sjedenju. Kada bi ga uspoređivali s kolačima, a držim da bi sve albume trebali uspoređivati s kolačima, „David Comes To Life“ bi definitivno bio rožata – bolesno sladak, specifičnog okusa koji nije za svakoga, težak i zasitan. Mljac!

19. Battles – Gloss Drop

„Mirrored“ mi nije sjeo. Njegova crtićka razigranost, njegova bezumna rastrzanost, njegova disonantnost mi jednostavno nije legla iako je „Mirrored“ na papiru trebao biti album kao stvoren baš za mene. Četiri godine kasnije krivda je ispravljena; „Gloss Drop“ mi je sjeo na najbolji mogući način. Odlaskom vođe benda i glavnog pjevača Tyondaia Braxtona, ako ga pjevačem uopće možemo nazvati, Battles su krenuli u drugom, no ne i drastično različitom smjeru. Zadržali su groove koji je uokviravao najbolje stvari s prethodnika, naučili su kako se zaletjeti i pičiti bez stajanja, te su složili nekoliko moćnih stvari koje bez problema možemo nazvati hitovima. Meni dosta.

18. Gang Gang Dance – Eye Contact

„It’s everything time“, kažu Gang Gang Dance u trećoj sekundi ove ploče i troše sljedećih 48 minuta da vam to dokažu, miješajući stilove i ritmove iz trenutka u trenutak, toliko često da pred kraj albuma počnete osjećati blagu šizofreniju. „Eye Contact“ je čudan hibrid na kojemu možete čuti temelje plesne muzike 21. stoljeća, ritmove kakvi se treskaju Afrikom valjda od postanka čovječanstva i melodije koje bi se savršeno uklopile u pjesme Eltona Johna iz „Lion Kinga“ ili neku stvar Eurythmicsa. Osnovni element „Eye Contacta“ nisu singlovi i teško da će vas neka pjesma oduševiti sama po sebi, no ukoliko ga apsorbirate kao cjelinu možda vas zapanji svojom čudnovatošću, eklektikom i sveobuhvatnošću. Ne zaboravite, it’s everything time.

17. PJ Harvey – Let England Shake

Polly Jean Harvey je najbolja kada piše o patnji i boli, a teško je pronaći trenutak u povijesti u kojem je više ljudskih bića patilo od Prvog svjetskog rata. Kroz bolne i potresne slike izbodenih vojnika na Galipolju PJ Harvey pjeva o zalazu zapadne kulture i lakoći kojom prihvaćamo klanje i smrt kao nešto ne samo uobičajeno nego i očekivano. Zvučna slika prošivena je poznatim zvukovima engleskog folka, jurišnih truba i swing klasika te je iznimno delikatna, krhka, ranjivija nego ikad prije, bar kad je Polly Jean u pitanju. U trenutku kada London (a bogme i Pariz) žanje plodove imperijalizma, kolonijalizma, ratovanja i stoljetnog silovanja zemalja s druge strane svijeta PJ Harvey će vam objasniti zašto se sve to skupa događa.

16. Chelsea Wolfe – Ἀποκάλυψις

Nisam čuo puno tihih, suzdržanih, skutrenih ploča koje svoju čar zasnivaju na moćnim udarcima bubnja. „Apokalipsis“, drugi album kantautorice Chelsea Wolfe, mene najviše podsjeća na mirnije trenutke Liarsa, pročišćene ranije albume PJ Harvey ili na Portisheadov „Third“ lišen one poznate masnoće koja krasi albume Portisheada od začetka vremena. „Apokalipsis“ je iznimno gust album, začinjen prekrasnim Chelsijinim glasom koji se čas zavlači ispod nakovnja sporih no snažnih ritmova a čas se uzdiže iznad njih poput kovačkog čekića, formirajući komad muzike koji je istovremeno jeziv, zastrašujuć i neobično lijep.

15. Radiohead – King of Limbs

Lako je otpisati King of Limbs kao korak unatrag. Radiohead su ipak najbolji bend na svijetu i svaki put kada ne nadmaše sami sebe doživljavamo to kao svojevrsno razočaranje. Unatoč tome što se ova ploča ne može mjeriti s božanstvenim „In Rainbows“ ne znači da nije zanimljiva. Problem je što je zanimljivost zakopana ispod površine i krije se u detaljima, a ne u temeljima pjesama. „King of Limbs“ je lišen eterične opojnosti prethodnika zbog čega na trenutke zvuči hermetično, prazno i izgubljeno u vakuumu, no kada se ozbiljno zapiljite u fragmente, u sićušne segmente glazbenog tkiva, otkrivate pravi mali kozmos zvukova koji prije nekoliko trenutaka nisu bili tu. „King of Limbs“ je poput kapi vode – na prvi pogled običan i neugledan, sve dok ga ne stavite pod mikroskop.

14. Tom Waits – Bad As Me

„If it works once, never use it again“ kredo je kojeg se Tom Waits čvrsto držao davno prije nego ga je Brian Eno istisnuo iz svojih androgenih usta. Jedan od najvećih američkih autora kroz četiri je desetljeća stvaranja ostajao uvijek promijenjen, a uvijek prepoznatljiv, isporučivši zastrašujuće kvalitetan niz ploča koje su ga ugurale u sam panteon pop velikana.

No Tom Waits je star čovjek kojem je dosadilo eksperimentirati zbog čega svaka pjesma na „Bad As Me“ baca na nekakav stariji dragulj iz Waitsove pjesmarice. Snaga ove ploče stoga ne leži u otkrivanju novih prostranstava nego u kultiviranju starih, ona leži u ljepoti poznatoga; u samoj srži pjesme a ne u koraku naprijed koji se pjesmom radi. Unatoč godinama Waits zvuči vitalnije nego ikad, a njegov glas konačno se poklapa s idejom kojeg je desetljećima izazivao u mojoj glavi, sa slikom ostarjelog čovjeka koji je proživio toliko toga da jednostavno mora zabaciti glavu  unatrag, napuniti pluća zrakom i urlati.

13. Bon Iver – Bon Iver

Želio sam biti kul i potpuno škartati ovu ploču sa liste. Prva je na svima omraženom Pičforku, etablirani kritičari je hvale kao navijeni, a publika po forumima slini nad njom kao nad komadom pečenke. Brisanjem s liste najboljih albuma svrstao bih se na stranu onih koji se odupiru uvriježenom mišljenju i samim tim bi bio kul, ne? No kao i obično skužio sam da me za kulerštinu boli kurac i, što je stoput važnije od ovakvih debilnih promišljanja, skužio sam da je Bon Iverova ploča prokleto dobra.

Jednostavnost i intimu prvijenca zamijenilo je pažljivo slaganje zvukova na visoku hrpu, toliko precizno postavljenu da je ništa ne može srušiti. „Bon Iver“ je neobično kompliciran komad americane zbog čega odudara od većine predstavnika žanra te se ističe u gomili, no to nije jedini razlog zbog čega je primamljiv mom uhu.

„Bon Iver“ je ploča prožeta nostalgijom, ploča koja baca pogled unatrag, no za razliku od većine albuma ovih dana ona ne traži prošlost zaboravljenih ili nikad proživljenih glazbenih epoha, ona nije retro u niti jednom smislu riječi. „Bon Iver“ je osobno sjećanje posvećeno intimnim, tihim trenucima, sjećanje koje vas može zarobiti ukoliko mu se u potpunosti posvetite ali i koje možete otresti jednim pokretom ruke. „Bon Iver“ je samim tim jako iskrena ploča što znači kako definitivno nije kul. Bez obzira na kakva se mjesta na top listama popela.

12. Colin Stetson – New History Warfare, vol. 2 – Judges

Colina Stetsona možete otpisati odmah u startu kao Joea Satrianija saksofona, kao čovjeka kojem je impresivna vještina sviranja svog instrumenta milijun puta važnija od muzike koja iz njega izlazi. No ukoliko to napravite potpuna ste budala i ja vas iskreno žalim. Stetson je proveo posljednje tri godine noseći svoj golemi saksofon od studija do studija, svirajući na ponajboljim pločama dekade, sipajući hrapave zvukove diljem audiosfere. „New History Warfare vol. 2 – Judges“ stoga predstavlja dom za ovog muzičkog plaćenika, mjesto u kojem Colin Stetson može biti Colin Stetson.

Nabreklih obraza i zajapurenog lica čovjek će vas impresionirati izdržljivošću i neprekidnim držanjem tona, kružeći i kružeći po temama bez prestanka, no ono što izlazi iz instrumenta još je impresivnije od načina na koji izlazi. „New History Warfare vol. 2 – Judges“ zvuči kao vapaj u ledenoj pustinji, kao posljednji treptaj života u mračnoj i hladnoj pustoši, kao delikatan plamen kojeg studeni vjetar ne može ugasiti. Za Colina Stetsona tehnika je samo sredstvo; njegovo sviranje ima dovoljno supstance da napuni i najpraznije srce.

11. St. Vincent – Strange Mercy

Uzbudljivo je gledati omiljene umjetnike kako iskoračuju iz zacrtane putanje i rade nešto što od njih nismo navikli gledati. Poput Magica Johnsona koji je sredinom osamdesetih preuzeo ulogu vođe Lakersa od Kareema i izmislio Showtime košarku ili Wesa Andersona koji je u „Royal Tenenbaumsima“ po prvi put pretpostavio likove i priču stilu i humoru i otključao vrata jedne od najboljih filmskih karijera u posljednjih 15 godina, mlada gospođica Annie Clark na svom je posljednjem albumu napravila korak naprijed iskoračivši iz zacrtane putanje.

Njene pjesme o fizičkom i psihičkom nasilju u ljubavnim vezama konačno su dobile pravu muzičku kulisu koja je izostala sa njena dva prethodna albuma. „Strange Mercy“ zvuči upravo onako kako bi album o žestokoj ljubavi trebao zvučati; on je pun prekrasnih, veličanstvenih epskih melodija koje su unakažene distorzijom, krčanjem i ispadanjem iz ritma. Nemoguće je ne čuti ljepotu kada pustite da vam „Strange Mercy“ prolazi kroz uši, no istovremeno je nemoguće ne vidjeti svu sjebanost koja iza nje leži. Ukoliko želite iskrenost, neuljepšanu i potpuno golu, Annie Clark će vam je isporučiti ravno u facu. Ne možete tražiti više.

10. Giles Corey – Giles Corey

Mike Altman je prije 40 godina ustvrdio kako je samoubojstvo bezbolno i, tko zna, možda je stvarno bio u pravu. No ukoliko imate muda poslušati jezivi album Dana Barretta otkrit ćete kako je ozbiljno razmišljanje o samoubojstvu užasno bolno i kako može uništiti osobu. „I’m going to do it“ vrišti u jednom trenutku histerični Barrett da bi samo desetak minuta kasnije u gustoj kakofoniji zvukova depresivno zaplakao  „I wanna feel like I feel when I’m asleep“,  tražeći trenutak u kojem najobičnije postojanje ne izaziva bol.

„Giles Corey“ je fascinantna ploča  po svojoj tematici kojoj niti jedan muzičar do sada nije prišao na ovako studiozan, ozbiljan i osoban način, ali i po samoj glazbi koja definitivno spada među najorginalnije koje sam čuo ove godine. „Giles Corey“ ne posuđuje iz nijedne epohe, ne kopira i ne odaje hommage, ona je jednostavno tu, šuplja, mračna, zastrašujuća, ogoljenih očnjaka i otvorenog ždrijela, užasnija od svega što ste ikada vidjeli i čuli. Pristupite joj s oprezom, inače će vas proždrijeti.

09. Kurt Vile – Smoke Ring For My Halo

„Smoke Ring For My Halo“ je beskrajno lijen, slackerski album na kojem 31-godišnji Kurt Vile pjeva u rastrzanim, nepovezanim slikama o ležanju na kauču, odmaranju u rukama svoje djevojke i uživanju u rutini. No ne dajte da vas Vile zavara, njegove spore gitare, lijeno valjanje samoglasnika po ustima i stvari o guštanju u komadima namještaja skrivaju činjenicu kako je ova ploča plod sati i sati rada nevjerojatno talentiranog muzičara. „Smoke Ring For My Halo“ je za gitarsku muziku ono što je „Person Pitch“ Pande Beara za elektroniku/eksperimentalu, dakle iznimno složen, zgusnut album koji emocije ne prenosi putem lirike već ih odašilje  na jedan intuitivan, primalan način koji nadilazi jezik. Svaki put kada ga slušam jako sam tužan, ne toliko zbog sadržaja albuma koliko zbog činjenice da sam ga počeo slušati tek prije petnaestak dana. Slušam ga gotovo svaki dan i čini mi se da mu samo treba vremena da postane moj najdraži album godine.

08. Wilco – The Whole Love

Bijahu izgubljeni, no sad su nađeni.

Wilco sam zavolio prije svega zbog „Yankee Hotel Foxtrot“, te bolesno zabavne ploče koja je na prejeben način miješala eksperimentalu i sulude stihove sa lijepim americana i indie pjesmama o ljubavi i izbijeljenoj kosi heavy metal bubnjara. No nakon „Foxtrota“ momci su se vratili korijenima, napravili nekoliko dosadnih ploča i potpuno me izgubili. Sve do ove godine.

„The Whole Love“ had me at hello, osvojio me u svojoj prvoj minuti krčanjem, radioheadovskim grooveom, prekrasnim gudačima i stihovima o stavljanju rogova na glavu vlastitim rukama. Nema veze što je „The Whole Love“ preslika „Foxtrota“ za 21. stoljeće, što je bolesno zabavan i što miješa eksperimentalu i sulude stihove sa lijepim americana i indie pjesmama o ljubavi i tajnicama koje kupuju hot dogove. „The Whole Love“ znači da mi se Jeff Tweedy, taj razmetni sin indiejane, vratio u svoj svojoj slavi. Zbog toga sam toliko sretan da bih najrađe naredio slugama da zakolju i ispeku tele, samo što nemam ni sluge, ni tele, ni roštilj u dvorištu. Kvragu.

07. M83 – Hurry Up, We’re Dreaming

Trebao bih istinski, duboko, s ogromnom količinom prezira mrziti ovaj album, mržnjom rezerviranom za najgore neprijatelje. „Hurry Up, We’re Dreaming“ trebao bi biti simbol svega što je otišlo kvragu s modernom muzikom, simbol kulture koja je toliko opsjednuta prošlošću da je prestala otkrivati novo te se zadovoljava recikliranjem starog, mijenjajući tek šareni celofan u kojeg je ono umotano. Ovo je reakcionarski komad muzike u kojem se Anthony Gonzalez po tko zna koji put klanja osamdesetima i svom djetinjstvu, a u svojoj je retromaniji otišao toliko daleko da je „Hurry Up, We’re Dreaming“ izdao kao dvostruki album iako za to nije bilo potrebe.

No ništa od mržnje, ništa od prezira, ništa od gađenja. Neću kukati zato što svi kukaju za boljim, često iskrivljenim ili čak izmišljenim vremenima. Umjesto mržnje, prezira i gađenja „Hurry Up, We’re Dreaming“ u meni izaziva isključivo oduševljenje. Njegove epske dionice, nasaftani synthovi, eksplozivni beatovi i zarazni refreni bacaju me u trans svaki put kada ih čujem. Jesam li zbog toga licemjer? Možda, ali poslušajte „Midnight City“ i objasnite mi kako da ne budem. „Hurry Up, We’re Dreaming“ je bolji od 99 posto stvari koje su snimljene u osamdesetima.

06. Girls – Father, Son, Holy Ghost

Sve zvukove s druge ploče izvrsnog sanfranciskaškog benda Girls čuli ste milijun puta. Bombardirali su vas sa radija u svakom periodu života, slušali ste ih dok ste se vozili s tatom u autu, pičili su kreštavih zvučnika televizora, a možda ste ih i koji put i sami pustili s izlizane ploče. „Father, Son, Holy Ghost“ zvuči kao rock muzika s kraja 60-ih za novi milenij, puna je orgulja, flauta i gudača; ona zvuči kao mokri san Simona i Garfunkela, no za razliku od nekih suvremenih izdanja ona ne zvuči kao relikt prošlosti. „Father, Son, Holy Ghost“ je živa ploča zato jer pretpostavlja sadržaj stilu, a supstancu kanalizira prije svega kroz glas Christophera Owensa zbog kojeg bi prije 40 godina klecala djevojačka koljena. No ta vremena su prošla, iako je muzika ostala živa.

05. The Pains of Being Pure at Heart – Belong

Zašto je jedan bezveznjikavi bend koji je po šabloni iskopirao junake shoegazea i alt-rocka s kraja 80-ih i početka 90-ih ovako visoko na mojoj listi? Zato jer ima divne, prekrasne, jednostavne, prelijepe i pamtljive pjesme. Nekad vam od muzike ne treba više.

04. Danny Brown – XXX

Postoje ploče koje će vam se zavući u srce tek kada ih preslušate xxx puta i otkrijete sve one sitne detalje koje ih čine izvrsnima. „XXX“ nije takva ploča. Nakon prvih pet sekundi znate na čemu ste – ili vam je glas Dannya Browna najbolji ikad ili ne možete podnijeti njegovo kričanje. Smatram da su ljudi koji spadaju u prvu skupinu blagoslovljeni. Prava je šteta propustiti blago zakopano na ovoj ploči samo zbog glasa čovjeka koji je blago zakopao.

Danny Brown je na „XXX“ ogolio dušu i na čas užasavajuće neugodan i bolan, čas urnebesno smiješan način prepričao posljednjih nekoliko godina života siromašnog džankija iz Detroita.

Svog života.

„XXX“ govori o drogama koje je Danny procijedio kroz svoje mršavo tijelo, no tu nema glorificiranja opojnih supstanci, samo čuđenja što je nadživio svoje idole. „XXX“ govori i o siromaštvu koje za Dannya definitivno nije romantično pošto je zbog trganja bakrenih žica iz raspadnutih kuća i krađe prastarih kompjutera iz javnih škola završio u bajbokani. „XXX“ govori i o jednoličnosti mainstream hip hopa koji je Dannya odbacio samo zbog toga što nosi uske traperice i frizuru čiji je oblik prekopiran iz neke epizode Dragonball Z-ja. „XXX“ također govori o lizanju pičaka. Ukoliko zbog toga niste spremni preći preko specifičnog glasa Dannya Browna onda fino odite kvragu. „XXX“ je blago i ja sam blagoslovljen što sam ga čuo.

03. Black Lips – Arabia Mountain

Unatoč tome što mi se neobično sviđa zvuk garažnih bendova, bilo oriđinala iz 60-ih, bilo revivalista pankera, bilo modernih retromana, nikad nisam postao fan garaže. Možda zbog toga što najviše volim bendove koji istražuju i stvaraju novu muziku, možda zbog toga što su garažni bendovi preopskurni čak i za mene, a možda zbog toga što sam glup i nemam vremena istražiti nešto što mi se zapravo jako sviđa. Nije bitno.

Bitno je da su Black Lips snimili prekrasan garažni „all killer, no filler“ album koji na nevjerojatan način spaja lo-fi tradiciju šezdesetih i ispoliranost i izglancanost vrhunske moderne produkcije. Pjesme o odvratnim delikatesama i Spidermanu kojeg su zlostavljali kad je bio dječak možda ne zvuče kao svačija šolja čaja, no ova garaža ne samo da je pitka nego je i jako, jako, jako slatka. „Arabia Mountain“ je stoga postao moj osobni soundtrack babljeg ljeta u Zagrebu; skup pjesama u koje sam ulio sve one prekrasne osjećaje s mora i Terranea i lagano ih srkao kad je ljeto konačno prepustilo tron zimi.

02. Death Grips – Exmilitary

„Exmilitary“ započinje govorom Charlesa Mansona, i to definitivno nije slučajnost. Mračna je to ploča iz koje se svakim taktom cijedi zlo koje ljudi svakodnevno rade jedni drugima. Zasnovan na sampleovima čvrstog bubnjanja Zacka Hilla, sjajnog bubnjara koji je slavu stekao udarajući za Hella, „Exmilitary“ neprestano kolje, dok MC Ride isporučuje baražnu vatru bilo nepovezanih, apstraktnih slika bilo toliko živih opisa nasilja da vam se ledi krv u žilama. Rideov vokal zvuči poput kalašnjikova političkog zatvorenika koji je upravo pobjegao iz zatvora sa ciljem da se osveti svima koji su ga tamo strpali, ispaljujući rafal za rafalom, gađajući uvijek u glavu. „Exmilitary“ nije ploča za svakoga, ona je sirova i teško probavljiva te slušatelju ne dopušta da predahne, makar na sekundu. No ukoliko joj se prepustite bit ćete debelo nagrađeni – ne samo da ćete čuti jedinstveni zvuk kakav nikad prije niste čuli, nego ćete otkriti debele slojeve humanosti i razočaranja koji leže ispod naslaga soničnog nasilja.

01. Shabazz Palaces – Black Up

„Black up“ je nastao u vakuumu. Lišen utjecaja, oslobođen prošlosti, „Black Up“ predstavlja unikatno iskustvo, uistinu nov i svjež komad muzike u vremenu u kojem je svježina odavno isparila, poput rose na kolovoškom suncu. Presuptilan da bi predvodio revoluciju, prekompliciran da bi osvajao vrhove top lista, ovaj će album ostati samo kratkotrajan bljesak u vremenu, bez ikakve važnosti za kulturu početka 21. stoljeća, izgubljen u vakuumu u kojem je nastao.

No zbog toga ne treba žaliti. Muzika koja je sposobna ostaviti trag u ljudskom biću za mene je stoput važnija od muzike koja ostavlja trag na širokom i umrljanom platnu pop kulture. „Black Up“ definitivno ostavlja trag; duboku brazdu iz koje stalno niču nove asocijacije i ideje. Prostran, a opet iznimno gust, on govori o rasizmu, glazbi, svijetu i seksu, uvijek zaigran, uvijek ozbiljan, i samo naoko kontradiktoran. Osvojio me zauvijek. Dopustite da osvoji i vas.

 

Imate svoje liste? Želite ih podijeliti sa mnom? Javite se na fejs ljudi, što više muzike to bolje.

Giles Corey: Depresija na komadu plastike

Giles Corey

Giles Corey

Enemies List, 2011

Giles Corey je preminuo 19. rujna 1692. godine nakon što je proveo dva dana ležeći pod gomilom kamenja. Coreyeva smrt nije bila plod nesretnog slučaja, ukoliko zadrtost i neznanje ne smatrate nesrećom. Kamenje koje je iscijedilo život iz tijela imućnog novoengleskog farmera postavila je ljudska ruka vođena neljudskom rukom zakona. Giles Corey je preminuo kao jedna u nizu žrtava za vrijeme lova na vještice u Salemu. Nakon što je optužen za vještičarenje Corey se odbio izjasniti o krivici. Pravo ga je poleglo u plitak grob, na tijelo stavilo stijene, nahranilo ga i napojilo te pričekalo dva dana da čovjek izdahne. „Još kamenja“, bile su njegove posljednje riječi.

Kroz sljedećih 319 godina diljem Massachusetsa nikle su zgrade Harvarda, MIT-a i Boston Collega, a znanje sakupljeno u njihovim utrobama raspršilo je mrak zadrtosti i neznanja koji je nekoć ležao nad zemljom. Iako su se u državi i dalje rađale nečiste sile poput Georgea H. Busha, proganjanja vještaca i vještica davno je prestalo. No postoji tama koju ni najsnažnije svjetlo ne može otjerati, ma koliko vremena prošlo. Ona leži u ljudima.

Bar tako tvrdi debeljuškasti Dan Barrett, vođa Giles Corey projekta. Njegova istoimena ploča spomenik je nadgrobnim spomenicima, mračnim šumama, kultovima smrti, suicidalnim mislima i depresiji, crnija od mačaka u pričama Edgara Alana Poea*.

*Barrett je uz ploču objavio i knjigu priča, fotografija i kolaža koju, na žalost, nisam uspio nabaviti. Knjiga počinje rečenicom: „Sometime in the Spring of 2009 I tried to kill myself. Six months before that, I used a Voor’s Head Device for the first time“ i ispreda priču o Robertu Vooru, vođi kulta opsjednutog smrću koji ne propovijeda ni nadu u zagrobni život ni ezoteriju već slavi smrt kao uistinu posljednji korak u ljudskom postojanju. Voor je osmislio dvostruke plastične vrećice koje se sljedbenicima stavljaju oko glave te potiču halucinacije ograničavajući unos kisika u tijelo. Ljudi koji su čitali knjigu kažu da su priče potresne, jezive, uznemirujuće i bolno osobne, dok fotke nalikuju depresivnim slikama iz doba industrijske revolucije. Barrett je knjigu i ploču radio četiri godine, nosio je Vooreovu napravu na glavi,  te tvrdi kako mu je projekt pomogao da se nosi sa vlastitom depresivnom prirodom. Zvuči zabavno!

Taj spomenik je izgrađen od dva sastavna dijela. Prvi dio predstavljaju akustične balade kojih se ni dobri stari Nick Cave ne bi posramio samo što se, za razliku od Cavea, Barrett ne nadahnjuje isključivo kršćanskom mitologijom već govori i o okultnom, o duhovima, o sablastima, o umrlima koje još uvijek volimo. Drugi dio i daleko zanimljiviji dio predstavljaju čudni i depresivni zvučni pejzaži, spori poput zime, hladni, ogromni, prazni i zastrašujući. Slušajući uvodnu The Haunting Presence u tri ujutro u potpunom mraku osjećao sam kao da mi je sve ono kamenje koje je ubilo Gilesa Coreya leglo na prsa, te sam se neprestano okretao prema hodniku iza sebe očekujući da nešto, nekakav antropomorfizirani strah iz davnina, iskoči iz mraka sa isukanim kandžama i filetira me poput komada oborite ribe. Ostale stvari, poput predivne No One Is Ever Going To Want Me evociraju puno ozbiljnije osjećaje koje možete iskusiti i za vrijeme najsjajnijeg sunčanog dana; prokletu egzistencijalnu depresiju u koju čovjek zapadne kada se krene pitati ima li sve ovo skupa ikakvog jebenog smisla. U kovitlacu zvukova namočenih u hektolitre reeverba Barrett urla „I wanna feel like I feel when I’m asleep“ slaveći besvjesno stanje kao jedini bijeg od života.

Jasno vam je da Giles Corey nije svačija šolja čaja. Pjesme su dugačke, bez čvrste strukture te se više fokusiraju na stvaranje atmosfere nego na iznošenje bilo kakve ideje kroz ritam ili melodiju. I totalno su depresivne, a to vam kaže tip koji umire od smijeha na koncertima Sunn 0))) i koji drži da su Bohren und der Club of Gore jedan od veselijih bendova na planeti. No ukoliko joj date priliku možda otkrijete kako je Giles Corey prokleto dobra ploča čiji šuplji, jedinsvteni, originalni zvuk ima dovoljno supstance da vas u potpunosti obuzme. Danu Barrettu je, kaže on, spasila život. Možda napravi nešto slično za vas. A možda vam se samo uvuče u uho ili vam, kao meni, sjedne na pluća. Što je sasvim dovoljno, zar ne?

Alo, nemojte se ubijat, život je lijep, vrijedi ga živjeti i tako to. Ako ste u depri navratite na fejs da popričamo malo. Može?

Čarobnjak od riječi

Alan Moore je za strip ono što je Michael Jordan za košarku, Wayne Gretzky za hokej, Pele za nogomet i Babe Ruth za baseball. Možete imati svoje favorite, nitko vam to neće zamjeriti, ali pri tom morate znati kako je Alan Moore konsenzusom najbolji. Čovjek koji je stvorio V for Vendetta, Watchmen, The League of Extraordinary Gentlemen, From Hell*, Prometheu i ostale vrhunce strip umjetnosti zanimljiv je čak i kad ne piše. Zanimljiv je kad priča. Alan Moore za sebe voli reći da je čarobnjak, da je mag, zato jer su čarobnjaci u staro doba bili ljudi koji su manipulirali riječima. Što pokazuje u sjajnom, trodijelnom intervjuu (1, 2, 3).

*Iskreno se nadam da ova remek-djela niste upoznali preko grozomornih filmova koji su iskasapili Mooreove ideje i nabili ih na kolac. Čitajte stripove, majkumu!

Goriline igre

Draga i simpatična ekipa sa Ruralne Gorile, koja u virtualnom svijetu i ne slovi baš za gejmersku ekipu, odlučila je složiti listu najboljih igara svih vremena. Glasovalo je 19 ljudi, mahom u 20-ima i 30-ima pa je lista puna naslova iz 90-ih, ali nemojte zamjeriti, to tako ide. Odbrojavanje je počelo s brojem 30, svaka igra je dobila svoju crticu, a ja sam napisao četiri komada. Kako sam poprilično nestrpljiv (a i nisam stigao napisati kolumnu na vrijeme) evo mojih tekstova (koji uključuju literarnu zajebanciju na sci-fi šund) te moje osobne liste:

Fallout 2

 

Sarkazam, cinizam, pop reference i debeli komadi crnog humora sačinjavali su salatu pop kulture kasnih 90-ih. Umovi ljudi poput Thoma Yorkea i Quentina Tarantina hranili su nas tim jedinstvenim pogledom na svijet, pogledom koji je golom oku otkrivao kako je nasilje istovremeno krvavo, odvratno i smiješno, kako su ljudi postali karikature i kako su se moral i običaji odavno okrenuli naglavačke. Fallout 2 se savršeno uklopio u niz nenadmašnih djela pop kulture koja su na nov način opisivala tu prokletu atmosferu pre-milenijske tenzije.

Nasilje, crni humor, cinizam i pop reference činile su meso koje se obavilo oko kostura ove igre, oko postapokaliptičnog svijeta u kojem je cilj spasiti jedno malo, izolirano pleme od konačne propasti pronalaskom GECK-a, naprave koja bi trebala nuklearnu pustinju Amerike pretvoriti u raj na zemlji. Vaš lik možda je opterećen mesijanskom zadaćom, ali spasenje ne mora uvijek doći u liku bezgrešnog čovjeka okićenog trnovom krunom. Dapače, kroz svijet Fallout dvojke zabavnije je kročiti kao primitivna seljačina, brza na obaraču, sklona golemim količinama alkohola i kurvama iz prljavih bordela.

Bez obzira kakvog lika stvorili, bez obzira koje ciljeve izabrali, očekujte da ćete na putu prema spasenju raznijeti nekoliko glava, susresti likove iz Letećeg cirkusa Montya Phytona, zaigrati šah sa mutiranim škorpionom, izliječiti dvoglavu kravu i zabaviti se kao nikad prije, urlajući od smijeha dok vam se pred očima raspliće priča koja otkriva na kakav su sve izopačen, nakaradan i ciničan način ljudi s kraja 90-ih godina 20. stoljeća vidjeli budućnost ljudske rase.

Starcraft

 Bunkerom se širi smrad bljuvotine. Smrad straha. Sunce se polako spušta za obronke stravičnih planina na Mar Sari, sjene postaju sve dulje, a jednom kada nestanu poljana pred ulaskom u bazu pretvorit će se u pozornicu na kojoj će se odigrati krvavi horor. Već četiri dana odbijamo navale Zerga, te brutalne, ljigave, neljudske vrste koja je odlučila istrijebiti sav život iz sektora. Umorni smo, prazni, bez ikakve nade, odsječeni od ostatka kolonije. Zalihe minerala i plina na niskoj su razini, a ventilatori u farmama ne rade već danima. Osuđeni smo na propast.

Zapovjednik ulazi u bunker i urla na jadnog Stevea, mladog dečka koji je tek prije dva mjeseca prošao temeljnu obuku. Zapovjednik je razočaran Steveovom nesposobnošću da zadrži sadržaj svog želuca unutar svog tijela. Zapovjednik očito nije vidio ostatak jedinice koja se sastoji od mladića koji nisu uspjeli zadržati svoje želuce i crijeva i ostale organe unutar svojih tijela, iskasapljeni sitnim no okrutnim kandžama zerglinga. Čudno da ne pokazuje znakove sućuti. Zapovjednik zna o kakvom se okrutnom neprijatelju radi. Polovica njegovog lica unakažena je kiselinom koju je gigantski hydralisk ispljunuo u njegovom smjeru, no unatoč tome on ne posustaje. Nije posustao ni kad ga je mutant napao; sasuo mu je rijeku vrelog plamena iz svog bacača ravno u gubicu.

Strah se uvlači u kosti ljudi dok zapovjednik svojom galamom pokušava otjerati glasine o novoj, neprimjetnoj vrsti koja se navodno spustila na Mar Saru. Ljudi kažu kako se Protosi nečujno šuljaju po mraku, kako imaju ogromna sječiva za klanje i kako ih je gotovo nemoguće ubiti. No postoje i druge glasine iz udaljenih baza koje tvrde kako su se nebeski ratnici Protosa spustili na planet da bi otjerali Zerg. Ne znamo što je istina. Poznajemo samo strah i nadamo se da će konačno proći.

Dok sjedim na pragu bunkera i gledam stravične planine na Mar Sari, dok stežem svoju C-14 pušku i provjeravam ispravnost svog stimpacka razmišljam o tome kako budućnost sektora ovisi o nama. O meni. Kvragu, za neke se stvari isplati umrijeti.

Planescape: Torment

 

 Ne budite se svaki dan goli na kocki hladnog mramora mrtvačnice, okruženi dobroćudnim zombijima, dok vam u ušima odzvanja njurganje cinične lebdeće lubanje koja se specijalizirala za nabrajanje tuđih mana. Ništa čudno, Planescape: Torment je čudna igra koja se ne viđa svaki dan.

Ona je avantura zamaskirana u kožu fantasy RPG-a smještenog u svijet u kojem nema vilenjaka ni orkova ni trolova ni patuljaka i u kojem cilj ne leži u spašavanju svijeta. Planescape je prije svega priča o Sigilu, neobičnom gradu vrata u kojem likovi prelaze sa jedne razine postojanja na drugu; gradu kojeg nastanjuju neobični, groteskni, smiješni, zajebani i beskrajno tužni likovi. On je priča o bezimenom, besmrtnom čovjeku koji kreće u potragu za svojim sjećanjima i, naposlijetku, za smrtnošću. On je prvi i jedini interaktivni roman, veliki narativ koji propituje stanje ljudskog duha pri čemu okreće na glavačke temeljne postavke žanra. Planescape: Torment je čudan. Planescape: Torment je sjajan.

Mogao je biti i najsjajniji da njegovi kreatori u kolopletu briljantnih ideja nisu zaboravili osmisliti zabavan ili bar zanimljiv sustav borbe koji bi igri dao dodatnu taktičku dubinu. Ukoliko želite srušiti Plejnskejp lako ga možete srušiti na testu mehanike. No zašto bi ga rušili? Unatoč manama Planescape: Torment ostaje jedina igra koja mi je natjerala suze na oči.

Baldur’s Gate 2

 

 Baldur’s Gate 2: Shadows of Amn je najbolja igra koju sam zaigrao u svom životu. Svaki put kada krenem ljudima objašnjavati koliko volim ovaj izometrijski RPG, taj dragulj u teškoj i blještavoj kruni nikad prežaljenog Black Isle studija, shvatim kako mi riječi bježe i skrivaju se, kao da su drowovi iz najtamnijih zakutaka Faeruna.

BG2 vas u svojih 40 sati gameplaya vodi na fizičko i metafizičko putovanje na kojem ćete mačevima, sjekirama, strijelama, magičnim projektilima i čarolijama različitih proizvođača redom klati kosture, pauke, vampire, beholdere, vilenjake, ljude, licheve i smrdljive, odvratne, stoput proklete mind flayere kojima je ideja dobrog obroka sisanje svijesti iz mozgova bipedalnih humanoida. Putovanje je to čiji cilj kroz igru polako postaje jasan – povratiti vlasništvo nad komadom vlastite duše, odnosno vratiti ljudskost (ili patuljkost, ili vilenjakost, ili poluorkost, ili… ma kužite već) kroz pobjedu nad opakim čarobnjakom Jonom Irenicusom u najdubljim dubinama pakla.

BG2 je raznovrstan, duhovit, prekrasno dizajniran i napučen osebujnim likovima, on nudi slobodu lišenu dosadnog grajndanja sa dovoljno strukture potrebne za koncizno pričanje priče, a ono što ga ponajviše razdvaja od sličnih igara, prije svega od Planescapea, Arcanuma, Icewind Dalea i Fallouta je fantastičan sustav borbe kojeg ni jedna igra prije i poslije nije uspjela nadmašiti. Gotovo svaki fajt predstavlja izazov, pred igrača postavlja nove zagonetke, tjera ga da osmišljava nove taktike i misli izvan kutije, kako bi to Ameri rekli. Pobjede nad lichem Kangaxxom, srebrnim zmajem Adalonom i Jonom Irenicusom na kraju igre natjerat će vas da podignete ruke u zrak kao da ste upravo zabili pobjedonosni koš u sedmoj utakmici NBA finala.

BG2 je igra koja nagrađuje igrača na više razina; kroz zanimljivu priču, kroz interakciju s likovima i svijetom, kroz humor i kroz taktiku. BG2 je jedina igra za koju to mogu reći. I zato je najbolja, bar za mene.

 

Evo i popisa, čisto da se zna. I ne zaboravite baciti oko na Gorilu tu i tamo kako bi saznali koja je najbolja igra ikad.

1. baldur’s gate 2 (pc)

2. heroes of might and magic 3 (pc)

3.  arcanum: of steamworks & magick obscura (pc)

4. planescape: torment (pc)

5. might and magic VII (pc)

6. dungeon keeper 2 (pc)

7. sid meier’s alpha centaury (pc)

8. baldur’s gate (pc)

9. civilization 2 (pc)

10. commandos 2 (pc)

11. fallout (pc)

12. starcraft (pc)

13. fallout 2 (pc)

14. deus ex (pc)

15. legend of zelda (nes)

16. company of heroes (pc)

17. faxanadu (nes)

18. grim fandango (pc)

19. sensible world of soccer 97 (pc)

20. diablo (pc)

21. age of empires 2 (pc)

22. commandos (pc)

23. mvp baseball 2005 (pc)

24. star tropics (nes)

25. nba jam (snes)

26. portal (pc)

27. call of duty (pc)

28. super mario bros. 3 (nes)

29. mike tyson’s punch-out (nes)

30. chrono trigger (nes)

 

Potencijal stvarnosti

Vesela cika dječaka koji skaču u more na obližnjoj plaži jedva da dopire do nas, prigušena gustim nasadom oleandara i masivnim, debelim škurama namaknutim na prozore. Sjedimo u zamračenoj sobi, prijatelj i ja, i čekamo da se kazaljka sata zaustavi na krasopisom ispisanoj četvorci. Buljimo u prašinu koja se ocrtava na usamljenoj zraci sunca koja se probila kroz prozor. Minutu kasnije začujemo poznato zujanje u zidovima. Završila je još jedna redukcija struje. Prijatelj stišće dugme i pali konzolu. U sjeni rata, odlučni smo iscijediti svaku kap užitka iz djetinjstva koje polako ističe.

Šareni pikseli na ekranu pokazali su se kao jednako dobar kamen temeljac za dječja prijateljstva kao i igranje nogometa, skakanje na glavu u more, gledanje filmova Švarcija i Stallonea i trčanje po susjedstvu s plastičnim oružjem u rukama. Video igre nekako su se ugurale u sami rub slagalice mog odrastanja.

Tih ranih 90-ih bili smo blagosovljeni relativno mirnim životom. Pokoju zračnu uzbunu i odlazak očeva na ratište doživljavali smo više kao uzbuđenje iz filmova nego kao stvarnu opasnost, zaštićeni pažljivim riječima majki. Dok su moji vršnjaci uplakani bježali iz svojih domova moje najveće brige svele su se na učenje tablice množenja i razmišljanje kako pobijediti prijatelja u NBA Jamu. Nije bilo lako, konzola je bila njegova, baš kao i ekipa Seattle Supersonicsa za koju je Shawn Kemp zakucavao zvjerskije nego u stvarnom životu.

To je uostalom bila ljepota sportskih video igara. Bile su veće od života.

U NBA Jamu igrači poput Kempa su skakali tri metra iznad obruča, zakucavali s trice i rigali vatru dok je robotizirani glas nalik onom Marva Alberta urlikao „He’s on fire“ i „Boomshakalaka“. Midwayev legendarni naslov namjerno je odveo košarku u arkadne vode, no to su radile i ostale igre koje su pokušavale imitirati pravu stvar, bilo da se radilo o Tecmo Bowlu, Excitebikeu, RBI Baseballu, nizu boksačkih i wrestling naslova ili nama najpoznatijoj FIFA-i i prerano zaboravljenom i sjajnom Sensible World of Socceru. Arkadnost igara u kojima ste golove redovito zabijali sa 40 metera udaljenosti naizgled je bila nametnuta ograničenjima tehnologije, no u stvarnosti se radilo o stilu koji je žrtvovao realnost na oltaru zabave.

Krajem 90-ih žrtve su se prestale prinositi. Teško je točno odrediti trenutak u kojem se dogodila promjena paradigme u stvaranju sportskih video igara, no ona se bez ikakve sumnje dogodila. Igre više nisu željele biti veće od života, one su željele biti poput života samog. Moda je kriknula „Realizam“, i u času se sve promijenilo.

Sportske su se igre time osudile na propast. Ne na financijsku propast, naravno. Igre su od geekovske zanimacije u 80-ima uskoro postale dio mainstreama (kao i recimo stripovski superjunaci ili u manjoj mjeri indie muzika) što je račune tvrtki koje su se bavile proizvodnjom nula i jedinica uskoro napunila jedinicama s puno nula u nastavku. Ne, propast video igara nije došla zbog love, ona je došla kroz neispunjenje svrhe. Kada si kao cilj postavite nešto toliko ambiciozno kao što je realistično prikazivanje kompleksne grane umjetnosti poput sporta ne preostaje vam ništa drugo nego da propadnete.

Srećom za industriju video igara ta se propast očituje isključivo u razočaranju konačnim proizvodom. Ranije sportske igre lakoćom su proizvodile sate i sate zabave. Današnji naslovi, barem u mom slučaju, proizvode sate i sate frustracije. Počelo je s PES-om koji je bio začetnik velikih promjena, nastavilo se s FIFA-om, NBA Liveom, Maddenom i MVP Baseballom koji se nakon velikih modifikacija najviše približio idealu realističnosti, da bi se ovih dana sve utjelovilo u jednom naslovu kojeg i kritika i publika uzdiže na tron sportskih video igara. NBA 2K12 kraljuje nad ekipom koja je školska igrališta zamijenila upiranjem u šarene botune gamepada.

Jasno je i zašto. Kompleksna košarkaška simulacija za klasu je bolja od svih ostalih proizvoda na tržištu. NBA 2K12 omogućuje korisnicima da zaigraju basket ne samo sa najvećim košarkaškim zvijezdama poput Kobea i LeBrona nego im omogućava da sami stvore svog igrača i odvedu ga do Hall of Famea ili da zaigraju s nizom košarkaških legendi, od Billa Rusella do Michaela Jordana. Ono što krasi ovu igru je bolesna opsjednutost detaljima koja se ne očituje samo u realističnim potezima igrača poput nezaustavljivog fadewaya Dirka Nowitzkog i poznatog „Dream Shakea“ Hakeema Olajuwona već i u potpuno nevažnim stvarima kao što su tetovaže Derricka Rosea i Jasona Terrya. Igra je toliko opsjednuta simulacijom realnog svijeta da sam se iznenadio što Michael Beasley ne priča na terenu sam sa sobom, Blake Griffin ne nosi šumu dlaka na vratu a vlasnik Dallasa Mark Cuban ne urla na igrače u smiješno uskoj majici bez rukava.

NBA 2K12 je prekrasna stvar, spoj ljudskog duha izraženog u skladnim pokretima virtualnih tijela i kompleksnih algoritama kao trijumfa ljudskog uma. No NBA 2K12 unatoč tome nije uspjela ispuniti svoj cilj. Ona ne simulira realnost. Kao i svaka prekrasna stvar ona vas može dovesti do ludila, naročito ako ste ludilu skloni*.

*Nitko nije luđi od čovjeka koji se zove Da Czar koji objavljuje video isječke iz NBA 2K12 igre na YouTubeu poučavajući ljude kako igrati ovu igru da ona što više nalikuje stvarnosti. Njegov slogan? Don’t play video games, play basketball. Samo što tip pri tom ne misli na uzimanje lopte već na uzimanje gamepada u ruke. Lako je njemu reći – 2k Sports su ga ove godine zaposlili kako bi im pomogao poboljšati završni proizvod. Nije baš uspio.

Zato jer nije zabavna, bar ne na način na koji su to igre nekoć bile. Glavni razlog zašto NBA 2K12 nije zabavna je taj što ima tako puno potencijala. Ona bi mogla biti savršena simulacija realnosti, no ona to nije. Zbog toga vas tjera da se danima gombate s namještanjem postavki u nadi da ćete tako natjerati igrače da se ponašaju na realističan način za vrijeme kolizija u reketu ili menadžere momčadi da povlače realistične poteze za vrijeme prijelaznog roka iako znate da je sav vaš trud uzaludan. NBA 2K12 nije košarka. Postavljanje blokova, odrađivanje akcija, kretanje bez lopte, otvaranje reketa, obrana pick and rolla, animacije pod košem, refleksija igre kroz statistiku, outlet dodavanja, izvođenje kontri i sve ostale sitne stvari koje čine neizostavni dio basketa potpuno su zaboravljeni u ovoj simulaciji realnosti. No kritičari su zaljubljeni u ovaj serijal iz istog razloga kao i ja. Vidimo potencijal. Vidimo što bi ta igra mogla biti, a ne ono što ona jest. Vidimo veličinu, i ne smeta nas što nije ostvarena.

Fenomen je to koji se ne javlja samo kod video igara već i u drugim granama ljudske djelatnosti. U stvarnoj, opipljivoj NBA ligi dva daleko najbolja igrača, LeBron James i Dwight Howard, još uvijek fasciniraju prije svega svojim potencijalom. U ligu su stigli kao okljaštreni igrači bez tehnike, bez finese, bez šuta. Unatoč svojevrsnom napretku ni jedan ni drugi nisu ispunili svoj puni potencijal – LeBron još uvijek nema leđnu tehniku i ne zna preuzeti utakmice na način na koji je to Jordan znao dok Howard ne zna igrati ni licem ni leđima prema košu. Igrali su u finalu, no još uvijek nisu osvojili naslov. To nas ne spriječava da ih slavimo, baš kao što slavimo NBA 2K12.

Sport i video igre lako je pospremiti u ladicu trivijalnosti, no ako se mene pita radi se o ravnopravnim granama umjetnosti koje se služe različitim metodama kako bi opisale stvarnost u kojoj živimo. NBA 2K12 možda ne uspijeva odsimulirati svu ljepotu košarkaške igre, no njena važnost leži u podtekstu. Ona opisuje naše društvo iskrivljenih prioriteta koje više ne slavi ono što je bilo ili ono što jest već ono što bi možda moglo biti. Dovoljan razlog za brigu dok sjedite u zagrljaju svog udobnog naslonjača, bjesnite jer vas protivnici razbijaju nerealistično izvedenim kontrama i svejedno nastavljate igrati.

 

Volite NBA 2K12? Mislite da kenjam? Da sam prestar i da spominjem igre iz prahistorije? Da opet pljujem po LeBronu bez razloga iako ga zovem daleko najboljim igračem lige? Javite se na Fejs i pljujte koliko vas god volja. Upravo sam kupio veliki paket maramica tako da nije bed.

Što znači “indie music” dvije iljade i jedanajste?

Glupi gifovi, bedasti clipovi s YouTubea, nespretno sročeni tekstovi. Očekivali ste više od ovog bloga? Molim lijepo, na raspolaganju vam je Wire, BBC, New Yorker ili NPR. Na kojem npr. možete pročitati jedan krasan člančić o tome kako je indie muzika postala mainstream ravan AOR-u. Što smo ionako znali, ali fino je vidjeti napisano. Unatoč svemu niti jedan AOR bend nije imao ovako krasan i topao refren.

 

Batman ili Fisherman?

Batman: Arkham Asylum je jedna od rijetkih akcijskih igara u kojima sam guštao od početka do kraja. Batman: Arkham City bi trebao biti dostojan nastavak. Već je izišao na konzolama, trebao bi doći i za PC, a u igri navodno ima briljantan trenutak borbe s velikom bijelom psinom. Nalik na najbolji Youtube video ikad.

 

Povratak u divljinu: Shabazz Palaces – Black Up

Prošlo je 10 godina otkako su Yoni Wolf, Adam Drucker i David Madson slijepili svojih šest singlica u jedinstveni zvučni kolaž, uokvirili ga ljubičastim omotom i taj komad anti-kalifornijske muzike objavili na kalifornijskoj etiketi anticon. cLOUDDEADsu na svojoj prvoj ploči odveli hip hop na stranputicu. Neki će reći kako su ga tamo umorili, kako su ga zatukli, kako su ga raskomadali, no bit će u krivu. Vođen njihovim rukama hip hop se samo promijenio. Kako to na stranputicama obično biva.

Prošlo je 10 godina dok ljudi opet nisu nabasali na puteljak kojeg su cLOUDDEADovci utrli i zauvijek napustili*. Hip hop se većinom kretao ravnim autocestama koje su najbrže vodile do cilja, ali su istovremeno nudile i najdosadnije iskustvo vožnje. Vozilo se i po lokalnim cestama koje su razbijale monotoniju pokojim zavojem i pogledom na planine i šume, no izblijedjeli asfalt, ostali putnici na cesti i prometni znakovi jasno su davali do znanja da se i dalje nalazite u sigurnom zagrljaju civilizacije.

*Why?, Odd Nodsam i Doseone su također bili među njima. Yoni je postao miljenik indie masa svojim brutalno iskrenim pjesmama o svim onim sjebanim trenucima koji vam prolaze kroz glavu te je do sada ispalio više genijalnih one linera nego Bruce Willis i Švarci tijekom kasnih osamdesetih. Odd Nodsam je producirao i remiksirao okolo naokolo, dok se Doseone najviše trudio da zadrži taj klaudedovski štih preko svog Subtle projekta, ali ga je uskoro napustio i krenuo utabanijim stazama.

Divljinu koju su cLOUDDEAD istraživali prije 10 godina svojim nadrealnim, iskrivljenim, mračnim teleskopom potpuno smo napustili. Sve do ove godine. Sve dok Shabazz Palaces nisu kročili na stazu čiji su se obrisi tek nazirali pod dračem koji ju je okružio.

Njihov prvi album zvuči kao što ništa prije nije zvučalo.

Što samo po sebi predstavlja pravo malo čudo – cLOUDDEAD su svojom pločom po prvi put izišli na scenu dok je ekipa iz Shabazza godinama kružila po hip hop krugovima i kružnicama. Njihov prvi čovjek Palaceer Lazaro zapravo se zove Ishmail Butler te je nekoć davno predvodio Digable Planets, krasan mali kolektiv koji je stvari gradio većinom oko jazz semplova i živih instrumenata. Išmaelovo nasljedstvo iz devedesetih potpuno je filtrirano i na novoj se ploči čuje tek u natruhama. “Black Up” je jedna potpuno različita vrsta životinje.

Njen mrak; jer “Black Up” je većinom mračna ploča, izvire iz praznine u koju su smješteni zvukovi. Unatoč izuzetno bogatoj produkciji, unatoč tome što je gotovo svaki zvuk na albumu pažljivo definiran, rastrgan, distorziran, zaobljen i uglavljen “Black Up” je prostran album, gotovo bih rekao šupalj kada ta riječ ne bi sa sobom nosila negativne konotacije. Zvukovi u njoj odzvanjaju gotovo na jednak način na koji su gitare mančesterskih bendova odzvanjale u studijima Martina Hannetta. Slušati ovu ploču bez solidnog audio sistema ili kvalitetnih slušalica prava je grehota jer je ispod ogoljene površine skriven kozmos sačinjen od sitnih, prekrasnih, jedva uočljivih detalja. Slušanje “Black Upa” uvelike nalikuje na slušanje Radioheadovih post – “Bends” ploča ili Lambchopovog “Is A Woman” ili bilo čega od Flying Lotusa; slušanje koje najpotpuniji užitak donosi tek kada se dobro zapiljite ušima i otkrijete zvuk kojeg do tada niste čuli zato jer se tako dobro skrio.

Osim što je prostran i mračan “Black Up” je i poprilično nedokučiv album. Dobar dio pjesama kao da je sastavljen od više djelova koji se jednostavno ne sljubljuju već djeluju poput pogrešno poslaganih komadića slagalice koje je netko nasilno nabio jedan na drugi, što opet neodoljivo podsjeća na cLOUDDEAD. “Youlogy” je stvar na kojoj se takav pristup najbolje osjeti budući da se stvar od 4 minute sastoji od 5 potpuno različitih djelova.

Tekstovi također ne pomažu. Oni su nadrealni, nedokučivi, rijetko kada stisnuti u pravu cjelinu, a smisao otkrivaju samo u tragovima. ‘The nights are getting stronger and the days are getting longer. The building’s getting bigger, outside is getting smaller, the lies are getting truer and the truth is getting brighter. Things are looking blacker but black is looking whiter‘, kaže Išmael u istoj pjesmi govoreći valjda o apsurdima života. Ili nečemu.

Unatoč ambivalentnim tekstovima može se naslutiti kako Shabazzi progovaraju o svijetu, rasizmu, djevojkama i hip hopu glasom kojeg se rijetko može čuti u ovom žanru. Išmael ipak ima popriličnu nakupinu sijedih dlaka u bradi te se tekstovima ne može i ne želi mjeriti s mladićima koji posljednjih dana dižu svijet u zrak*. Dapače, Shabazzi često odbacuju promišljanja nadolazeće generacije te promatraju hype, popularnost i swag kao nešto što je apriori negativno.

*Vidi Odd Future Wolfgang Kill Them All i Lil’ B.

Čime skreću iz divljine u civilizaciju i hvataju se za vlak čije su šine odavno izlizane od pretjerane upotrebe. Snimljeno je valjda milijardu pjesama u kojoj pripadnici starijih generacija ismijavaju klince i njihove običaje ili se otvoreno zgražaju nad njima*. No Shabazzima ipak možemo progledati kroz prste – čak i kad pričaju o stoljetnim temama poput sukoba generacija uspijevaju zvučati moćno i zanimljivo, a kad govore o zaljubljenosti i seksu čak i lijepo. ‘You’re the shit, like early summer, the breeze the birds the bees they hummin’. If i know you there, i’m comin’, if not i’m stuck just wonderin’, kažu u “A treatease dedicated to The Avian Airess from North East Nubis (1000 questions, 1 answer)” te zvuče gotovo kao tinejdžeri.

*Kad smo već kod zgroženih starkelja, Odd Futurea i tinejdžera smiješno je kako je stari panker Steve Albini zgroženo opisao svoju vožnu do aerodroma s ekipom iz Wolfganga. Ekipom koja je raperski ekvivalent jebenog Jesus Lizarda.

Jasno je da “Black Up” nije album za svakoga. On je čudan, mjenjolik, neuhvatljiv. On zahtijeva pozornost u vremenu u kojem postoji ozbiljan deficit pozornosti. Iznenadit će vas brutalnim zvukom u širokoj praznini i pokojim briljantnim one linerom poput ‘Clear some space out so we can space out‘ u glazbenom tijelu koje se zgraža nad jeftinoćom one linera. “Black Up” je jednostavno drugačija ploča i u tome leži glavnina njene draži. Kako vrijeme odmiče sve je manje stvari koje me mogu iznenaditi i svako novo iskustvo je dragocjeno*. Prvi album Shabazz Palacesa, tih olinjalih starkelja iz Seattlea, po tim je kriterijima pravi mali dragulj, izglancan i izbrušen, umetnut u krunu najboljih albuma 2011. godine.

*Naravno, nećemo se zaletavati. Analno silovanje, otvoreni prijelom i smrt također nisam iskusio, pa svejedno držim da ih ne bi dragocjenim nazvao.

Članak je originalno objavljen na Potlisti. Koja je super. Čitajte je. Mene možete pronaći na fejsu. Ako vam se da.

Terraneo 2011

Intro

Jedna od najljepših osobina muzike je nevjerojatna lakoća kojom stvara i vodi čovjeka kroz nove i različite svjetove. Stavite ploču na gramofon, kazetu u dabldeker, odvrnite empetricu na ajpodu i zavrtite cede na plejeru i u trenutak ste preseljeni u neki drugi svijet. On može biti opipljiv, poput mračnih podruma New Yorka u stvarima Ramonesa, ali može biti i nestvaran i plinovit, poput pejzaža koji izljeću iz gitara Explosions in the Sky. On može biti brutalan a prekrasan, mračan i tužan, blesav i nepovezan, smiješan i lud, realan, nadrealan, uvijek drugačiji.

Terraneo festival, koji je ove godine doživio svoje prvo ukazanje, poveo je putnike na dvostruko putovanje. Prvo ih je odveo do opipljivog mjesta, do bivše kasarne u Šibeniku koja se transformirala u poprište festivala ispunivši glazbom poljane na kojima su nekoć davno odjekivale naredbe i zvon vojničkih cokula. Nakon toga ih je pustio da lunjaju obavijeni muzikom i traže vlastita, osobna putovanja pomoću zvukova koji su dolazili s pozornica.

Organizatori novog festivala potrudili su se da se za vrijeme tih putovanja putnici osjećaju kao kod kuće. Dugogodišnji promotor i živa legenda Mate Škugor okružio se hrpom zanesenjaka i prijatelja i složio festival koji nije briljirao samo glazbenim dijelom već i organizacijskim. Prijazni redari (u većini slučajeva), blizina mora, velik izbor lokačine i žderačine do koje se dolazilo uz minimum čekanja po pristojnim cijenama, odlično složena mjesta za druženje s ekipom i kompaktnost prostora učinili su proces prepuštanja glazbi ugodnijim nego što je to slučaj na poznatijim i dugovječnijim festivalima. Okružen prijateljima i dragim ljudima prepustio sam se glazbi od samog početka.

Dan prvi

A sad dosta ove pederane, okej? Mislim, niste došli na ove stranice čitati moja blentava trkeljanja o muzici, putovanjima i ostalim pizdarijama koje inače možete pročitati u lajnernotesima new age ploča, nego ste došli pročitati kako smo se proveli na Terraneu, koji su bendovi rasturili, koji su razočarali i tko se toliko naroljao da je prijateljima razmazivao pljuvačku po licu. E pa dobro. Idemo.

Wowenhand

David Eugene Edwards posjeduje glas kojim može hipnotizirati gomile. Njegove šamanske sposobnosti otkrile su se u punom sjaju na prvom nastupu kojeg sam pogledao na Terraneu, prekrasnom koncertu grupe Wovenhand.

Edwards me oduševio prije samo dvije godine sjajnom predstavom u zagrebačkom &TD-u kada je iznenađujuća gustoća i jačina zvuka grupe koji u načelu svira americanu sorila sve ispred sebe. Snaga ovog benda donekle se rasplinula na otvorenom i osunčanom prostoru vojarne u Šibeniku pa mi se na početku činilo kako će Wovenhand odraditi samo jedan korektan koncert, no kako je vrijeme prolazilo tako je Edwardsov glas sve više i više ispunjao prostor stvarajući iluziju kod gledatelja kako je upravo on čovjek koji sunce šalje na počinak. Do polovice nastupa nebo je bilo prošarano krvavo-crvenim prugama sumraka stvarajući savršenu pozadinu za Edwardsove mistične nabajalice o grijesima, Bogu, vjeri i iskupljenju, začinjene tim prokleto gustim zvukom u kojem se ritmovi indijanske glazbe savršeno spajaju s distorziranim nojzerskim gitarama. Do kraja koncerta nad Šibenikom su zasjale zvijezde, a koliko god to glupo zvučalo nisam se mogao oteti dojmu kako su Wovenhand krivci za to.

Destroyer

Za razliku od Edwardsa vođa kanadskog benda Destroyer ne posjeduje hipnotički glas. U njemu nema magije, nema mistike, nema dubine. Unatoč tome glas Dana Bejara spada među najposebnije i meni najljepše glasove na kugli zemaljskoj. Bilo da pjeva u supergrupi The New Pornographers, bilo da zavija u pretjerano kritiziranom Swan Lakeu, bilo da ispaljuje zagonetne, čudne i beskrajno lijepe stihove u matičnom Destroyeru, Dana Bejara je uvijek užitak slušati. Ili ga je bar bio užitak slušati dok ove godine nije izbacio jako hvaljeni Kaputt čije su pjesme činile okosnicu nastupa na Terraneu.

Kaputt je u načelu 80′s AOR album, koliko god eksperti to željeli poreći. On možda ne krije beskrajnu dosadu na koju ćete naletjeti slušajući jebene Dire Straitse, ali bogami nije daleko od ispraznih uradaka Chrisa Ree i njegovih pratitelja. Nježni akrodići na električnoj, ubitačne saksofonske solaže i prebiranje po flauti u mojoj glupoj glavi automatski prizivaju trenutke iz djetinjstva kada se takva muzika vrtjela u pozadini dok se na TV ekranu ispisivao program HTV-a. Gledajući Dana Bejara koji se šetkao po pozornici odjeven u bijelo odjelo krojeno za nastupe po terasama restorana na Jadranu žalio sam što ne mogu čuti pjesme s Destroyers’ Rubiesa, This Nighta i Your Bluesa, prekrasnih ploča ispunjenih nekom neobjašnjivom tugom. Bilo mi je drago kad se Bejar maknuo sa pozornice i pokupio svoju vojsku dosadnjakovića sa sobom. Znam da će nam se opet vratiti, možda baš na nekoj od sljedećih inkarnacija Terranea. Nadam se da me tada neće zatući prazninom kao ovog puta.

Frank Turner

Frank Turner je vjernik. On vjeruje u katarzičnu moć rock ‘n’ rolla koji je, tvrdi on, spasio sve nas. Frank Turner je toliki vjernik da je postao neka vrsta svećenika ove vrste glazbe te sad putuje po svijetu i nesmiljenim entuzijazmom pokušava obratiti pogane. Poput mene.

Što da vam kažem, nije uspio.

Ne volim rock ‘n’ roll. Prezirem ideju da je rock ‘n’ roll sveta vrsta muzika čiji se plamen nikad ne smije ugasiti. Ide mi na živce kad epigoni poput Turnera veličaju sve one koji su svirali takvu muziku prije njih i iz toga pokušavaju izvući nešto – slavu, lovu, pičke, štagod. No Turner nije takav lik. On nije fejker. Njegova ljubav prema ovoj vrsti muzike osjeća se u svakom akordu odsviranom na akustari. Taj entuzijazam, ta sreća, to životno veselje koje je s pratećim bendom The Sleeping Souls ispljunuo na stejdž Terranea natjeralo me da na trenutak zatvorim jedno oko i Turneru progledam kroz prste. Činjenica je da su muziku koju Turner svira stvarali talentiraniji i bolji muzičari od njega ali malo koji je unio više energije u njeno izvođenje. Čak mu je i nevjernik poput mene morao skinuti kapu, makar na trenutak. Dovođenje djevojke iz publike da odsvira solažu na usnoj harmonici, povampireno skakanje po stejdžu i jednostavne pjesme koje je dio publike znao napamet zaslužili su taman toliko.

La Roux

Imao sam pet godina kada sam prvi put čuo Eurythmicse. Vjerojatno sam ih čuo i ranije, ali ovog trenutka se jasno sjećam, sjećam se blijede Annie Lennox koja me do smrti prestrašila svojim praznim plavim očima i zblajhanom frizurom. No još više me zaprepastila muzika, taj jeftini zvuk syntha koji je nekako ostao nepovratno vezan uz 80-e. Zamolio sam mamu da ugasi veliki Grundingov televizor i pusti mi Trešnjevačke mališane.

Zvuk jeftinih syntheva i modna oprema koju je furala Annie Lennox ovih dana opet vladaju pozornicama. Više me nije strah zblajhanih teta i novog romantizma ali i dalje nisam ljubitelj takvog zvuka. Jasno je da nisam bio pretjerano nabrijan na nastup La Roux koji nisu ništa više od sljedbenika Eurythmicsa, Yazooa ili Heaven 17, sljedbenika koji se trude staviti nekakav orginalni spin na muziku stvorenu prije 25 godina, ali im to najčešće ne uspijeva. Što je bilo prokleto očito za vrijeme njihovog šibenskog nastupa.

Djelić karizme kojeg androgena Eleanor Kate Jackson posjeduje izgubio se na ogromnoj pozornici Terraneo festivala pa je njihov koncert funkcionirao samo u trenucima kada su izvodili najveće hitove poput Bulletproof ili In for the Kill. Niz filera odsviranih između hitova publika je manje – više izignorirala, osim skupine pijanih mladića koji su stajali odmah pokraj mene. Dečki su se svukli do pojasa i divljali na zvukove generičkog synth popa kao da na stejđu sviraju Black Flag a ne blijede kopije Human Leagua. Ta mješavina blesavog mačizma i ženskastih zvukova s pozornice bila je dovoljna da vrijeme potrošeno na nastupu La Rouxa ujedno ne smatram i protraćenim.

Dan Deacon

Dan Deacon je još jedan od univerzalnih vojnika sreće i veselja. Za razliku od Franka Turnera ovaj proćelavi gospodin iz Baltimorea ne širi sreću i veselje rock ‘n’ roll poskočicama već naizgled blesavom, a zapravo jako složenom i pomno izgrađenom elektronikom. Deacon je čovjek koji traži sudjelovanje publike, koji usred nastupa organizira plesna natjecanja, koji vas tjera da izvikujete imena omiljenih likova iz Kralja lavova, koji odbija nastupati na pozornici pa uvijek svira među ljudima i koji stvara kaos u kojem je užitak sudjelovati.
Žalosno je što je takav dasa u Šibeniku dobio po pičci od nekog kretena iz publike. Deacona je taj lik pogodio bocom u glavu razbivši mu naočale te mu je zalio opremu zbog čega je zvuk tijekom većine nastupa bio sjeban, izgličan i, pa moram priznati – kul. Deacon se s pravom raspizdio, mučilo ga je to tijekom čitavog koncerta, no čovjek je totalna faca pa je taj bijes naposlijetku okrenuo u svoju korist. Vrišteći i psujući uspio je rasplesati publiku koja se promrzla i umorna sjatila oko najmanje pozornice festivala u 2:30 ujutro te ju je na kraju natjerao da otpjeva Happy Birthday debilu koji ga je pogodio. Deacon je tako izvojevao veliku pobjedu u bitki protiv hladnoće, umora, kretenoidnih bacača boca i muzike iz dva hangara koja je uvelike kvarila nastup ovog majstora. Unatoč velikim bolovima u leđima i vidno proširenim venama od pustog stajanja prvi dan Terranea završio je onako kako je počeo – prekrasno.

Dan drugi

Odmah na početku smo kupili drogu. Ništa opako, samo najobičniji Andol da uništi bol nastalu stajanjem na hladnom vjetru. Tableta je odradila svoje iako sam na kraju drugog dana bio na rubu kolapsa. No isplatilo se, drugi dan Terranea zaklao je sve prisutne nevjerojatnom količinom dobre muzike.

Man Zero

Epizoda je počela nastupom Man Zera koji su pred sobom uspjeli okupiti više od 150 ljudi unatoč nepopularnom terminu. Četverac u kojem sviraju prekaljeni veterani Igor, Elvis, Biškup i Denis pokazao je da se može bez problema nositi s velikim stejdžom koji ipak nije savršena pozornica za njihove post rock zvukove, naročito ne okupan snažnim zrakama kolovoškog sunca. Man Zero sviraju muziku koju je najugodnije slušati pod svijetlom zvijezda, no na kraju je za uživanje bilo dovoljno zatvoriti oči i prepustiti se njihovoj svirci.

Iako je post rock nedvojbeno ostario svaki put se iznenadim kako takva muzika može biti istovremeno nježna a brutalno glasna kada se odsvira na pravi način. Man Zero su svoje odsvirali upravo tako.

The Bambi Molesters

Bambije sam gledao brat bratu šest ili sedam puta do sad i meni oni uvijek zvuče isto. Stvari s Intensitya i dalje rasturaju, super ih je bilo slušati pred sumrak na velikoj pozornici, no ostatak me manje više ostavio hladnim. Molestersi su na scenu dovukli puhačku sekciju, Chrisa Eckmana, Lada Furlan je svirala bas u gipsu, pili su vino iz staklenih čaša i generalno izgledali jako kul što mene nije pretjerano oduševilo. Ipak sam ja čovjek od osjećaja koji kulerštinu drage volje prepušta drugima, pa ne treba čuditi što sam se pokupio prije kraja njihovog nastupa.

Liars

Bend iz New Yorka odsvirao je set iz pakla. Stiješnjeni između dva velika hangara koja su nekoć davno čuvala vojničku odjeću i obuću Liarsi su ispunili prostor svojim ludim ritmovima, bolesnim tekstovima i treštanjem iskrivljenih zvukova.

Početak nije mogao biti bolji: Angus Andrew počeo se derati I like, I like, I like, I like, I like, I like, I like, I like, I like! The hallway ceiling! čim je izišao na pozornicu, a uvodne riječi meni najdraže pjesme Liarsa bile su jasan znak kako ću ovaj nastup dugo pamtiti. Premda su Liarsi bend kojeg je veći užitak gledati u zadimljenim rupama i klaustrofobičnim prostorima to se u Šibeniku uopće nije osjetilo. Savršena setlista koja je otvorena spomenutom The Garden Was Crowded And Outside i zatvorena svetim trijumviratom Plaster Casts Of Everything/The Other Side of Mr. Heart Attack/Broken Witch ponudila je presjek karijere ovog eklektičnog a opet uvijek istog benda. Liarsi su izrešetali publiku svojim najvećim hitovima, ako tako poremećene i uvrnute stvari hitovima uopće možemo nazvati, a mene, momka od 120 kila koji već godinama ima sjebana koljena, su natjerali da skačem kao budala, bez obzira na to što mi se tijelo u tom trenutku raspadalo. Koncert Liarsa tako se pretvorio u slavlje svega onoga najljepšeg što muzika u sebi nosi, te jebene energije koja vas može natjerati, makar na trenutak, da zaboravite koliko ste u kurcu i koliko sve boli. Nakon što su Angus, Aaron, Julian i pomoćnici odradili svoje nisam morao doktoru. Bio sam izliječen.

Mogwai

Nakon Liarsa bacio sam pogled na nezanimljivu Janelle Monae koja je na stejdž izvukla 17 muzičara i zabavljača. Na žalost ono što je s pozornice do mene dopiralo bilo je poput ravne crte na EKG-u, mrtvilo i ispraznost koje sam odlučio odmah ostaviti iza sebe. Odjurio sam do trećeg stejdža na kojem su nastupali momci iz Oneide koji su, umjesto da sviraju svoje fine i krasne pjesme, odlučili džemati k’o da sviraju na probi Sonic Youtha i potpuno me razočarali pošto sam upravo od njih očekivao jedan od boljih nastupa na festivalu.

Na kraju sam odlučio odjebati sve i sjuriti se u prve redove pozornice na kojoj su nastupali Mogwai. Majstori iz Škotske već su dva puta izborili pobjede na svojim gostovanjima u Zagrebu, a i u Šibeniku su izvukli sva tri boda. Usudio bih se reći kako je ovo bio najbolji koncert Mogwai u Hrvatskoj samo zato jer su izveli 2 Rights Make 1 Wrong s Rock Actiona, vjerojatno najljepšeg albuma ikad snimljenog. Na žalost bilo je to sve što smo čuli s te ploče, ali Mogwai su se iskupili odlično odsviranim himnama poput New Paths to Helicon part 1, San Pedro, Rano Pano i nevjerojatno glasnom i ubojitom Glasgow Mega-Snake. Ukoliko sam nešto saznao na ovom festivalu to je da post rock još uvijek nije mrtav. I dobro da je tako.

The National

Za razliku od mnogo svojih drugova ja baš volim The National. Dobro, volim je možda prejaka riječ, al’ ono, dragi su mi. Možda baš zato jer nemaju schtick, nisu bend na foru nego fanove skupljaju isključivo pomoću pjesama. Koje su, jebemu mater, jako dobre.

Momci su u Hrvatskoj svirali prvi put prije 7 godina kada je na njihov koncert u KSET-u došlo 60 ljudi, najviše na tadašnjoj turneji. Taj legendarni nastup toliko ih je dojmio da su stvorili neraskidivu vezu i s hrvatskom publikom i s Matom Škugorom te se i dalje vraćaju na ove naše prostore iako su u međuvremenu izrasli u bend koji je svoj posljednji album prodao u pola milijuna primjeraka. Na njihovom nastupu u Šibeniku pred glavnom se pozornicom sjatilo brat bratu 12 tisuća ljudi od kojih je velik dio znao sve tekstove napamet.

Pošto smo ih pred malo vremena gledali u Boćarskom domu gospođa Frančeski i ja odlučili smo sjesti pod masline koje su krasile rub koncertnog prostora i odmoriti umorne noge. Sa strane The National su zvučali odlično, zvuk je bio relativno čist, hitovi su se smjenjivali jedan za drugim, a u rijetkim trenutcima kada s pozornice nije dolazio zvuk čula se vriska raspamećenih klinki koje su urlale kao da se na bini ukazao Dalibor Brun, a ne neki papak s dubokim glasom iz Ohaja.

No najbolji trenutak koncerta uopće nije imao veze s muzikom. Naime, odmah pokraj mene i Tanje zalegla su dva pijana momka, na glave su navukli kapuljače i odmah su zaspali. Njihov pijani frend dva put je dolazio do njih pokušavajući ih probuditi. Treći put nije imao milosti. Opleo je po njima k’o Ike Turner po Tini, udarajući ih po nogama bez ikakvog uspjeha. Violence doesn’t solve everything ma što god dečki iz Future of the Left tvrdili. Pijani se momak stoga prebacio na plan žnj koji je započeo stavljanjem plastične čaše na ćelenku usnulog prijatelja. Kada ga ni to nije probudilo pijanac mu je pljunuo na kapuljaču, a ja i Tanja smo počeli crkavati od smijeha. Uslijedilo je razmazivanje pljuvačke po nosu usnulog, a kada ni to nije uspjelo jednostavno je prijatelja opizdio šakom u pleksus. Prijatelj se konačno probudio, gurnuo je pijanca u prsa, ovaj se prevalio na leđa i kako je dodirnuo tlo leđima tako je zaspao. The National su nastavili prašiti svoje, ali njihov show nije uspio zasjeniti onaj koji se odvijao pod maslinama.

Crystal Castles

Nisam slušao Crytal Castles do njihovog šibenskog nastupa, zaobišli su me u ovom internetskom hiperproduktivnom dobu u kojem jednostavno ne možeš poslušati sve ono što te zanima. Unatoč tome znao sam što me otprilike čeka, ali nisam očekivao da će to što me čeka biti tako jebeno glasno.

Crystal Castles u nekoliko su sekundi podigli zid neprobojne buke koja je slabiće natjerala da si uguraju papire i prste u uši, no ne i napola gluhog mene. Iz kaosa koji je uslijedio Castlesi su izišli podinutih ruku, predvođeni ludom pjevačicom Alice Glass. Žena se bacala u publiku, stavljala noge na monitor, divljala i manje više izgledala kao mamojebena carica, osvojivši moje srce zauvijek kada je mikorfonom opizdila lika koji ju je zgrabio za cicu ili vulvu (nisam vidio, ne znam) dok je crowdsurfala. Šteta samo što su njeni vokali bili toliko zakopani u miksu da je na kraju koncertu pridonjela samo pojavom, a ne i glasom. Što je kao najvažnije, ne?

Handsome Furs

Gospodin Dan Boeckner i gospođa Alexei Perry najeli su se nekih žešćih droga pred svoj nastup na Terraneu. Kako drugačije opisati ono što se dogodilo pred publikom u Šibeniku, kako objasniti tu nevjerojatnu transformaciju bezveznjikavih studijskih pjesmuljaka u totalno bolesnu rasturačinu? Handsome Fursi su u 2:30 ujutro razvalili sve pred sobom, u potpunosti su uništili buku koja je dolazila iz susjednih hangara, rasplesali su tristotinjak ljudi koji su ih došli pogledati i svima navukli debele, masne, široke osmjehe preko lica.

Hvala, thank you guys! bio je povik kojeg je Dan ponavljao iza svake pjesme, dok nam je Alexei poručila kako smo najbolji ljudi na planeti, lupajući se svojom sićušnom šakom po prsima. Fursi i publika su se jednostavno zaljubili jedni u druge, pali smo jedni drugima u znojno naručje i bilo nas je teško otrgnuti iz njega. No svaka stvar ima svoj završetak; da su bar svi tako radosni kao što je bio završetak ovog giga.

Dan treći

Treći je dan počeo baš kao i svi ostali, u Darkovoj kući u Pirovcu u kojoj smo pretresali događaje prethodnog dana. No ovaj put smo više pričali o zgodnoj djevojci* koja je pogledavala Darka za vrijeme koncerta Mogwai nego o muzici samoj. Darko je bio nesretan; kada mu se cura nasmiješila samo je pognuo glavu i zapiljio se u pod, upražnjavajući drevnu tehniku koja se među sramežljivim momcima koji slušaju indie muziku prenosi s koljena na koljeno. „Did I listen to the music because I was miserable? Or was I miserable because I listened to the music?“ mi se stalno vrtilo po glavi dok smo pričali, a brčkanje u muljevitim vodama Pirovca koje je teško nazvati morem nije ponudilo odgovora. Pa smo ga potražili na festivalu.

*Nosila je torbu s natpisom Tuzla zbog čega smo je, nakon dugih pregovora, krstili imenom Jasmila što je rezultiralo brojnim urnebesnim trenucima.

The Thermals

Thermalsi mi odgovor nisu dali. Zato jer Thermalse ne zanimaju ljubavni jadi i ostale mižerije, oni su tu da nam razdrmaju udove i prisile nas na veselje. Kathy, Hutch i bubnjar kojeg će ionako promijenit jednog dana pa mi je glupo tražit’ kako se lik zove natjerali su me da se zaboravim čim je muzika krenula. Noge su se jednostavno odlijepile od izblijedjelog asfalta, a čim su zasvirali Returning to the Fold krenula je šutka u prvim redovima, poganje s veselim, oduševljenim ljudima koje ionako poznajem upravo preko koncerata.

Thermalsi su odradili prekrasan set kojem nije naštetila ni ipak prevelika količina nezanimljivih pjesmuljaka s posljednje dvije ploče. Hitovi ostaju hitovi pa ne treba čuditi što su ljudi doživljavali potpuni raspamet na It’s Trivia, No Culture Icons i Pillar of Salt, a muškarcima* su redom proradile spolne žlijezde zbog Kathynih sisa koje su se drmusale kao da je udarila nogom o’ ploču i zaplesala linđo. Ukratko, bilo je prekrasno. Ma ne samo da je bilo prekrasno nego otvoreno tvrdim da ljudi kojima na Thermalsima nije bilo prekrasno nikad neće biti moji prijatelji. Zato jer nemamo ništa zajedničko. Siguran sam u to.

*Ako tom imenicom možemo zvati napaljene, zaslinjene kreature koji su buljili u basisticu Thermalsa. Tu, naravno, brojim i sebe.

The Fall

Mak E. Smith je bezobrazni, odvratni, neodgojeni, sebični, egocentrični, umišljeni, arogantni i bahati starac kojeg jednostavno morate voljeti. Zamislite ofucalog, ostarjelog Delboya iz Mućki, odjenite ga u kožnjak, stavite tri mikrofona ispred njega i dobit ćete sliku čovjeka koji je prije 30-ak godina pokrenuo The Fall.

Neshvatljivo je kako takav frajer komandira svojim bendom poput najopakijeg i najzloćudnijeg generala. Na koncertu u Šibeniku, kao i uostalom na svim koncertima, Smith je hodao oko svojih članova, drkao s postavkama na pojačalu, bubnjaru je vadio mikrofon iz bas bubnja, svojoj supruzi je drndao po klavijaturama, a vrhunac bezobrazluka bio je trenutak kada je skinuo jaknu i objesio je preko mikrofona iznad činele, onemogućivši bubnjara da na njoj proizvodi zvuk. Smith je istovremeno bacao mikrofone po pozornici, pućio usne u najbahatijem mogućem stilu i izvikivao svoje stihove napisane na komadu papira.

Smith je jedini čovjek koji je konstanta u The Fallu te je sasvim logično da koristi svaki trenutak nastupa kako bi nam dokazao da je ovo njegov bend. Iako su bubnjar i basist građeni poput lučkih radnika morali su mirno trpjeti torturu na stejdžu. Iako bi ga njegova duplo mlađa supruga lakoćom mogla otpiliti jer je prava koka, ona to ne radi. Smith ih čvrsto drži u šaci, baš kao što svojim bezobraznim ludorijama drži pažnju publike. Njegove kerefeke tako često odvlače pozornost od muzike koja je nabrijana, čvrsta, izuzetno precizna i neobično vitalna. The Fall su, iako se to tako ne čini, ipak puno više od Mark E. Smitha, što je nastup na Terraneu zorno pokazao.

The Baseball Project

Ne volim rock ‘n’ roll, nisam neki veliki fan Stevea Wynna (iako mi je The Dream Syndicate jedno od najljepših bendovskih imena), prezirem solaže na gitarama, a opet su mi Baseball Project bili sjajni. Posljednjih godina otkrio sam svu ljepotu gerijatrijskih koncerata koji često imaju više energije od koncerata bendova čiji članovi imaju 20 ili 30 godina manje, a Baseball Project su tu tendenciju dodatno potvrdili. Njihov koncert bio je podmazan debelim slojevima zajebancije, no ono zbog čega sam progutao njihov nastup u jednom zalogaju nije bila ni zajebancija, ni humor, ni veselje koje su širili već te blesave, mutave pjesme o baseballu. Mislim, slušati muziku koja govori o Tedu mamojebenom Williamsu iz obožavanih Red Soxa, o Pablu Sandovalu i Timu Lincecumu i o Ichiru Suzukiju* u Šibeniku?! To je stvarno neprocjenjivo.

* Da, ja sam bio lik koji je zaurlao na spomen Ichirovog imena nakon čega je Wynn iznenađeno primjetio da je Suzuki popularan i u Šibeniku. I treba biti, ne može svatko imati 10 uzastopnih all star sezona s preko 200 hitova.

The Raveonettes

U Šibenik si došao
i njegovom čaršijom prošao,
iz čaršije u cvjetne mahale zađi,
najljepše djevojke nađi.

Propustio sam koncert The Raveonettesa iako sam stajao u prvim redovima. Darko je pronašao djevojku s Mogwaija, počeo je s njom ašikovati i do kraja koncerta ju je držao za ruke. Mislim da je to sve što trebate znati o koncertu i svemu tome.

Dan četvrti

Fire!//Matt Gustaffson

Došao sam na koncert Matta Gustaffsona i Firea! raspoložen kao nebo pred neveru*. Unatoč prekrasnom danu provedenom na plažama Šibenika u društvu jako dragih ljudi svejedno sam se osjećao kao pas kojeg je netko previše puta udario nogom po kostima. Sve što sam želio od koncerta bilo je udaranje, sakaćenje i klanje, a Gustaffson i Fire su napravili sve da udovolje mojim turobnim željama.

* U takvom raspoloženju nije bilo druge nego propustiti nastup Kuzme & Shaka Zulu. Još uvijek mi je žao.

Basist i bubnjar su drndali kao da sviraju u kakvom grajnderskom bendu, letjeli su na sve strane u najboljoj DŽ DŽ DŽ maniri, isporučujući val sakaćenja kojeg bi Black Francis sasvim sigurno dočekao s odobravanjem. Jedini razlog zašto ekipa nije zaklala do kraja bio je upravo Gustaffson čije se upiranje u saksofon nije do kraja uklapalo u koncept. Nemojte me krivo skužiti, ova me predstava iskreno oduševila, ali malo joj je falilo da dosegne savršenstvo. Što se može, nekad se morate zadovoljiti samo sa sakaćenjem i udaranjem a ubijanje prepustiti drugima.

Dan peti

Poslijepodne posljednjeg dana proveo sam kupajući se u Solarisu s ludom ekipom iz Zablaća te krasnom familijom Biškup, stručnjacima za post rock i kuhanje. Takav prekrasan dan savršeno je pokazao što se zapravo nalazi u srži Terraneo festivala i većine koncerata koje Mate organizira, to neobično prijateljstvo koje se stvara između ljudi koji vole sličnu muziku, muziku koja vam gotovo uvijek može poslužiti kao lakmus papir u međuljudskim odnosima*. Stoga nije čudno što je velik dio ljudi iskoristio posljednje trzaje festivala za druženje s dragim ljudima uz zvukove domaćih bendova.

* Kada pročitate ovaj tekst fino ga isprintajte na papir. Trebaće vam da obrišete ova pusta patetična sranja koja sam kroz tekst pokenjao.

Nežni Dalibor

Koncert dana na mene nije ostavio neki poseban dojam. Ekipa iz Nežnog Dalibora puno bolje zvuči na empetrici nego u živo, a njihov post punk me poprilično smorio. Jel se uopće tako kaže? Ma nije ni bitno.

Peach Pit

Peach Pit sam gledao u jedno pet inkarnacija na 15 koncerata i nikad mi nisu zvučali bolje nego na Terraneu. Precizno, pametno, vrhunski odsvirano, bez puno drndanja i drkanja, s jako melodičnim i pitkim dionicama, tako je zvučao nastup veterana iz Peach Pita koji su malkice ublažili matematiku u math rocku kojeg tako prokleto dobro prže. Možda nije bilo dovoljno glasno, možda je bilo previše tehničkih poteškoća, ali brate, svirka je bila odlična.

Hemendex

Prije godinu dana prike iz Hemendexa su me pošteno upilale i bacile u depru koju su Wedding Present pola sata kasnije lakoćom otklonili zahvaljujući jednom od najradosnijih koncerata kojem je moje cinično dupe imalo čast prisustvovati. Taj njihov nastup služio mi je kao referentna točka za procjenjivaje kvalitete ovog benda, no njihov koncert na Terraneu pokazao mi je da sam u krivu. Hemendex možda nisu rasturili, njihova mjuza i dalje nije moja šolja čaja, ali pokazali su da su daleko od dosadnog, a među hrpom tako – tako pjesama dali su se naslutiti jasni obrisi nekolicine budućih hitova. Vizualizacije VJ-ice Matee dodatno su podigle čitav nastup, baš kao i pridodavanje Klaus Nore na stejdžu. Možda je se nije najbolje čulo, ali imalo se što za gledati.

Petrol

Posljednji bend kojeg sam čuo na festivalu bili su Petrol, beogradski post rokeri koji se usuđuju pjevati na svojim stvarima. Nisu me pretjerano razveselili budući da je nastup dosta oscilirao, ali i tu se dalo čuti nekoliko fora pjesama. Ispast će da sam totali ustaša pa pljujem samo bendove iz Srbije. A što da vam kažem, pet dana provedenih u Pirovcu moraju ostaviti traga na čovjeku.

Outro

Terraneo je svoju prvu inkarnaciju odradio trijumfalno. Prvog i trećeg dana u festivalu je uživalo 10 tisuća ljudi, drugog dana taj se broj popeo do 15 tisuća. Kvaliteta organizacije, kvaliteta muzike, popratni sadržaji i sve ostalo bili su na najvišoj razini, a sitne dječje bolesti bile su toliko ništavne da ih ne treba ni spominjati. Terraneo je širom otvorio svoja vrata već u prvoj godini i samo se nadam da će ostati otvorena i sljedećih sezona. Želim opet kroz njih proći, želim da me odvedu na još jedno prekrasno putovanje. Putovanje u kojem sam ove godine beskrajno uživao.

InMusic 2011, dan drugi

And now for something completely different.

Drugi dan InMusica, tog hohštaplera od festivala, osvanuo je uronjen u teške i guste trake sunčevog svjetla koje kao da su najavljivale dobar provod na obalama Jarunskog jezera. Lagale su samo malo.

Drugi dan bio je nemjerljivo bolji od prvog, prije svega zbog puno debljeg i masnijeg lajnapa koji je frustrirao samo zbog toga što ste morali jurcati naokolo kako bi vidjeli sve te zanimljive bendove. Dubioza Kolektiv nije bio jedan od njih pa smo mirno prošli kraj glavnog stejdža dok su oni trubili o dalekim Amerikama, zaobilazeći velike grupe ljudi koje su se natiskale oko asfaltiranog puteljka.

Pola sata prije nastupa TV On The Radio jedna mala grupica se već natiskala u prvim redovima, nestrpljivo iščekujući početak svirke ovog sjajnog benda. Bio sam jako znatiželjan, jedva sam čekao čuti kako će Sitek i ekipa uživo skinuti svu tu suptilnost i zaigranost koja krasi njihove ploče. No čim su izašli na pozornicu i krenuli s Young Liarsima bilo je jasno da od suptilnosti nema ništa. Umjesto da pokušaju nanovo stvoriti zvuk s albuma na stejđu TVOTR su se odlučili za jednostavnije riješenje – ošini po prašini. Koje je funkcioniralo jako, jako dobro.

Tunde Adebimpe skakao je po pozornici kao povampireni propovjednik, pozivajući rulju na ples svakim svojim pokretom, bacao se po podu, skakao u zrak, izvodio nekakvu poluretardiranu verziju moonwalka, palio sirene i dijelio energiju šakom i kapom. Pjesme su bile uronjene u debele naslage feedbacka i buke, a čitava stvar je eksplodirala za vrijeme fantastične Repetition koja se pretvorila u nojzijanu dostojnu Sonic Youtha. Jedino što je kvarilo raspoloženje bio je loš razglas koji je u potpunosti utopio vokalne bravure Adebimpea i sjajnog Kypa Malonea i na taj način uništio vjerojatno najvažniji sastojak magije ovog benda. Unatoč tome TVOTR su otprašili svojih 80 minuta ostavljajući mnoge u publici s širokim osmjesima.

Mi nismo bili među njima jer smo žurili uhvatiti zadnjih 15 minuta Mastodona. Očekivao sam da će Hidden stage biti pun kao šipak, no majstore iz Atlante došlo je pogledati svega 2 do 2,5 tisuće ljudi. Zvuk je bio kristalno čist u zadnjim redovima, a gospoda su zvučala bolje nego sam mogao zamisliti. Iako metal definitivno nije moja šolja čaja i mogu ga slušati samo kad je debelo pomaknut* činjenica je da su mi i Leviathan i Blood Mountain sjajni albumi i bilo mi je drago poslušati ovaj bend makar na trenutak. Baš su bili miceki na kraju, činilo se da su se dobro zabavili, najavili su još jedan dolazak u Zagreb, a publika ih je bučno pozdravila te se krenula razilaziti nakon što je Brann Dailor bacio svoje palice u publiku.

*Znači Sunn 0))), Dillinger Escape Plan i Converge su primjer bendova koji dolaze u obzir, iako moram priznati da Slayer imaju jedno lijepo i prostrano mjesto u mom srcu.

Mi smo se već žurili prema glavnom stejdžu na kojem su Cypress Hill polako završavali svoj nastup. Putem smo naletjeli na Vladu koji se požalio na očajan zvuk, a čim smo stigli do mase bilo je jasno o čemu je pričao. Iako su Hillovci zapržili Rock Superstar kao da je devezdeveta B-Reala i ekipu se kurca nije čulo. Mogli su ih komotno uroniti u akvarij i dati im mikrofone u ruke. No ekipa oko nas se činila zadovoljnom, neki su čak pokušavali plesati, a mi smo ionako došli samo baciti oko te smo se brzo pokupili prema World Music (?!) stejdžu na kojem je nastupao dragi dečko Mike Skinner.

Kada bi me netko pitao kako bi izgledao idealan koncert The Streetsa ne bi oklijevao ni trenutka, isplanirao sam ga prije nekoliko godina u svojoj glavi. Skinner bi stajao sam na stejdžu s mikrofonom u jednoj i limenkom piva u drugoj ruci. Laptop s Windowsima XP bez instaliranog SP2 pokretao bi jednu od ranih verzija Fruity Looopsa, a iz zvučnika bi ispadali najeftiniji mogući garage i 2step beatovi. U pozadini, umjesto blještavog video zida, stajala bi golema plazma s teletekstom na kojem bi se vrtili sportski rezultati kao u kladionici dok bi nam Skinner pričao o svojim nedaćama.

Jako se lako zaljubiti u glazbu koju The Streets stvaraju, naročito ako slušate pjesme s prva dva albuma. Zato jer su to bolno ogoljene pjesme o svakodnevnici, o dosadnim stvarima, o običnim životima, istodobno urnebesne, sjajne, komične, tragične, sveobuhvatne. Naslovnicu Original Pirate Materiala krasi fotka britanske betonske mamutice. Naslovnicu A Grand Don’t Come For Free krasi Mike Skinner naslonjen na staklo autobusne stanice s najlonskom vrećicom iz samoposluge u ruci. Te dvije naslovnice jasno opisuju sve ono o čemu se u glazbi Streetsa radi.

Ništa od toga nisam dobio za vrijeme njegovog nastupa na Jarunu. Mike je izašao na stejdž s funky bendom iza sebe, te je odmah počeo masakrirati sve te velike, sjajne, tužne, urnebesne, prekrasne pjesme. Veseo i razdragan odmah je uspostavio kontakt s publikom kao pravi čovjek iz naroda, ali što mu to vrijedi kad je muzika bila dno duplog dna. Stajao sam tamo među ruljom kao da mi je netko odvalio šamarčinu, beskrajno razočaran i tužan, baš kao da sam ispao iz Skinnerove pjesme. Kasnije su mnogi pričali kako ih je Mike oduševio, kako je bio najbolji ikad svih vremena sad, čuo sam izvještaje o skidanju do gola, o crowdsurfingu, o kakofoniji, nevjerojatnoj karizmi i općem veselju i bilo mi je drago da je Mike oduševio tolike ljude. Problem je, baš kao i uvijek, bio u meni. Kad se to dogodi ne preostaje vam ništa drugo nego da se maknete i upravo sam to napravio nakon 20 minuta, dvije pjesme nakon što su The Streets iskasapili Let’s Push Things Forward poput najokrutnijih muzičkih mesara.

No, you win some, you lose some, it’s all the same to me, što bi rekli simpatični momci iz Motorheada, a njihova se krilatica počela ostvarivati čim su gospoda iz Grindermana stala pred publiku. Čangrizavi, proćelavi, napaljeni starci, e to je muzika za mene!

Nikola je kao i obično bio u elementu. Šepurio se na pozornici poput kakvog pijetla, spuštao se u raju, žene je gledao drito u oči natapajući njihove gaće, tukao se s kolegama i sipao sve te svoje bizarne i smiješne stihove svojim prekrasnim glasom. A Warren Ellis? O moj Bože, kakva lujka! Kakav majstor od čovjeka! Kakav bolesnik! Njegov svaki pokret bio je predstava za sebe, njegovo vrištanje u mikrofon s poda bilo je očaravajuće, a moram priznati da nikad nisam vidio da netko može proizvesti toliko nevjerojatnih osjećaja udarcima u jednu jedinu jebenu činelu.

Sve im to ne bi vrijedilo ništa, ni Nickovo šepurenje, ni Ellisovi high kickovi, ni ružičasti bubnjevi, ni raskopčane košulje da muzika nije bila sjajna. A bila je. Cave se nikad prije nije ovoliko približio bučnim čudesima koja su tamo ranih 80-ih izvodili Birthday Party. Sirovo, brutalno, očajnički, tako zvuči muzika koju je opaki četverac starih šporkaćuna ispalio u publiku na Jarunu. Srž ovog benda provirila je za vrijeme izvođenja Kitchenetta kada je Cave stao urlati opet i opet i opet „I just wanna relax“ kao frustrirani, napižđeni, sredovječni čovjek kojem je pun kurac svega, i žena, i posla, i familije, i svih onih sitnih stvari koje vam mogu upaliti fitilj. Ta snaga, ta prokleta energija koju su ljudi stariji od mog tate prikazali na stejdžu iskreno me posramila. Na kraju dana, odlazeći s festivala, bio sam umoran, iscrpljen, koljeno mi je pulsiralo, leđa su mi se ukočila, ali u glavi sam si bez prestanka vrtio taj sjajni nastup Grindermana. „Nemaš se pravo žaliti ni na šta“, pomislio sam dok sam putovao prema doma. Svejedno, jedva sam čekao da stignem. Samo sam se želio opustiti.

InMusic 2011, dan prvi

Zagreb je milijunski grad, ili bar tako o njemu vole misliti njegovi stanovnici. Jest da nema metro pa vam javnim prijevozom za vrijeme špice treba 40 minuta da pređete 2 kilometra po zagušenoj Savskoj, jest da šoping centre tretira kao kulturne spomenike pa malčice zaobilazi zakon i zatvara jedno oko kada se oni grade, jest da je uglavnom potpuno nezainteresiran sam za sebe i za javni život ali je svejedno milijunski grad.

S obzirom na dugogodišnju tradiciju pop/rock/votever muzike u Zagrebu koja se proteže još tamo do šezdesetih kada je današnji predsjednik Nadzornog odbora Ine zajedno s Dragom Mlinarcem pjevao o nekoj dronfulji koja sa smješkom promatra svijet jasno je da ovaj milijunski grad zaslužuje pravi pop/rock/votever festival. Umjesto njega Zagreb je dobio InMusic.

Kroz šest godina postojanja rijetki su bili trenuci u kojima ste InMusic mogli nazvati pravim festivalom. Njegova prva inkarnacija na užarenom, zelenom betonu Šalate nije bila ništa više od dvaju odvojenih koncerata Morrisseya i Franz Ferdinanda sa nizom odličnih do očajnih predgrupa. Otkad se preselio na Jarun poprimio je festivalu sličan oblik, no pretanki lineup, sklonost posezanju za istrošenim zvijezdama koje su svoje najbolje dane proživjele prije nekoliko desetljeća i šizofreno nizanje izvođača bez plana i programa onemogućili su InMusicu da postane „pravi“ festival. Umjesto ukusnog, zadovoljavajućeg obroka u restoranu festival je postao kanape na degustatorskom štandu u kakvom supermarketu.

Ovogodišnje izdanje InMusica potvrdilo je tu tezu jasno i ne baš glasno. Organizatori su odmah uletjeli s bombastičnim najavama, potvrđeni su nastupi Arcade Fire, Mastodona, Grindermana i TV On The Radio, dakle niza aktualnih izvođača u punom naponu snage, obećavala su se brda i doline samo da bi se kasnije nanizalo par prekaljenih i/ili istrošenih veterana poput Đemirakvajija i Cypres Hilla čime je zaključen ovogodišnji lineup. Bijes publike dodatno se podebljao kad je objavljeno da će prvog dana od velikih i zanimljivih imena nastupati samo Arcade Fire i Jamiroquai dok će svi ostali izvođači biti nagurani u drugi dan s nastupima koji će se preklapati.

No, s obzirom na nedostatak love i slobodnog vremena potrebnih za putovanje u daleke i egzotične zemlje koje znaju kako organizirati pravi pop/rock/votever festival poput Srbije ili Mađarske i ove sam godine stao u tramvaj i odvezao se do Jaruna. Kvragu, platiti 300 kuna za koncerte Arcade Fire, Grindermana i TVOTR i nije tako puno.

Naravno, ono što nećete platiti novcem na InMusicu ćete platiti živcima. Debelo. Red u kojem su se karte mijenjale za festivalske narukvice bio je duži i deblji od penisa Rona Jeremya te je u jednom trenutku brojao oko tisuću ljudi, a narukvice je dijelilo 10 volontera/erki. Svi su nahrupili netom prije nego su Arcade Fire odvrnuli svoju muzičku špinu čisto zbog toga što se prije nije imalo što vidjeti. Partibrejkersi su u proteklih 10 godina svirali jedno 70 puta u Zagrebu, Goribor je taj rekord srušio u zadnje dvije godine. A i bez toga bi bili dosadni, jebiga.

Hodajući prema glavnoj pozornici gospođa Frančeski je primjetila horde osiguranja, od uvijek nezainteresirane policije do nabrijanih redara u fluorescentnoj odjeći. Po mutnim vodama jezera plutala su dva gumenjaka na kojima su redari mirno sjedili dok se oko njih polako spuštao mrak, a ja sam se samo nadao da su se namazali debelim slojem Autana. Prizor kao iz filmova prikazao se dok smo prelazili most preko kanala obraslog u gusto, neprohodno grmlje – dva redara jurila su prema nama u gumenjaku okruženi prašumom, a ja sam svakog trenutka očekivao da se u šikari ukaže Rambo, s mastilom za cipele ispod očiju i nožem u zubima. No ništa od toga. Redari su preživjeli.

Stigli smo na glavni stejdž i probili se se do nekih 10 metara od bine. Pozornica je već bila postavljena, izgledala je jednako kao u Bologni u kojoj smo već gledali Arcade Fire. Ljudi su se polako počeli skupljati, mnogi su došli na festival samo zbog ovog benda.

Jasno je i zašto. Iako je Win kasnije tijekom nastupa rekao kako su oni samo „mali indie bend iz Montreala kojem imponira što ekipa u Zagrebu zna riječi njihovih pjesama“ jasno je da Arcade Fire nisu ni mali, a još manje su indie bend. Čar njihove posljednje ploče upravo leži u tome što nije indie. Radi se o grandioznom radu, pretencioznom a opet pitkom, napravljenom jednako za srednjoškolce koliko i za 40-godišnje prdonje. Suburbs su prije svega studija stadionskog rocka, duboko ukorijenjena u tradiciju Rolling Stonesa i Brucea Springsteena s rifovima i frazama koji kao da su ispaljeni iz samog srca sedamdesetih, doduše zamaskirane u suvremene aranžmane. Baš poput Springsteena oni nose srce na rukavu, ali to srce kuca nekim drugim ritmom. Umjesto pjesama o radnicima iz čeličana i ostavljenim ljudima bez budućnosti AF pjevaju o drugoj vrsti otpadnika, o osobama zatočenim u predgrađima, o osobama ograđenim društvenim okvirima, oni pjevaju o osjećaju nepripadanja, otuđenosti i želje za promjenom, ne društvenom promjenom, nego promjenom svjetonazora. Arcade Fire pjevaju o slobodi, slobodi od tradicije i slobodi od odgoja.

No kad ih gledate i kad ih slušate nemate osjećaj da se radi o pretencioznom bendu, baš zato jer nose srce na rukavu, baš zato jer u potpunosti daju sebe u svoje pjesme, zato jer sviraju i pjevaju i skaču i plešu s golemom količinom energije koja vas tjera da povjerujete u sve ono o čemu pričaju. Šteta što publika na InMusicu to nije mogla osjetiti.

Od početka nastupa kojeg su Kanađani otvorili s Ready to Start do kraja koji je okončan sjajnom Wake Up nedostajalo je energije. Ne zbog benda. Bend je bio maksimalno u nastupu. Win je zašprehavao publiku košarkaškim anegdotama*. Regine je đipala okolo kao lutkica na navijanje, odjevena u haljinicu koja joj je otkrivala noge i dizala se sve do guzice (mmmmmmmm). Richard i William su se ubijali na stejdžu, mlateći bubanj kao da su na ratnom pohodu sve dok ga Will nije bacio s pozornice i skočio na metalnu konstrukciju bine, verući se po njoj poput pomahnitalog majmuna. No njihova energija nije se prenijela na publiku koja je većinom bila razočarana, indiferentna i mlaka, iako su svi znali sve tekstove i tome slično.

* U jednom trenutku Win je priznao kako u svakom gradu igra košarku i kako su mu na basketu rekli da bi jugoslavenska repka iz 90-e mogla dobit Dream Team, pa nek večeras mi sudjelujemo energično ko jugo repka, a oni će svoj posao odradit ko Jordan i ekipa. Pa su ljudi kasnije kenjkali šta on ima Jugoslaviju spominjat, a nakon te izjave čulo se dosta negodovanja. Za početak – nema jebene šanse da ta reprezentacija, koliko god dobra bila, izvuče više od 5 pobjeda iz 100 tekmi kontra MJ-a u naponu snage, izraubanog Birda i Magica, nabrijanog Barkleya, sjajnih Malonea i Stocktona, neprelaznog Pippena, Ewinga i Robinsona u reketu i haubice Mullina. Nema teorije. Bili su toliko jaki da su ostavili jednog Isiaha Thomasa kod kuće samo zato jer je Jordanu išao na jetra. Za kraj – svatko tko se buni jer ga uspoređuju s repkom u kojoj su igrali Dražen, Kuki, Rađa, Čutura, Peras, Komazec, Zdovc, Divac, Paspalj, Obradović i Savić i koju je trenirao Dušan Ivković je kreten. Kad vas usporede s oličenjem izvrsnosti i vi se bunite samo zbog imena onda ste budala u mojoj knjizi.

Za fijasko je prije svega bio kriv loše postavljen razglas kojem je kronično falilo force. Da stvar bude gora razglas je ubio svu suptilnost pjesama Arcade Fire zato jer se visoki tonovi uopće nisu čuli. Reginin glas na Sprawl II i Haitiju kao da je nestao, vergl i harmonika se uopće nisu čuli, klavir je bio tih i šupalj, a gudači kao da nisu postojali. Moj prijatelj Bue je uletio u rulju na sam kraj koncerta, žaleći se da je skoro sve propustio. No nije propustio puno. Samo krasan, prekrasan, živ i energičan bend koji je u večerašnjem susretu upisao neriješen rezultat.

Arcade Fire su obećali da će se vratiti, pa možda pobijede u tom susretu. Napustili smo žalopojke ljudi koje su govorile o očajnom razglasu, gužvi na ulazu i razvodnjenom pivu te smo se uputili prema skrivenom stejdžu na kojem su početak programa čekali The Do sa sleširanim o. The Dø. Da.

Na putu prema finsko – francuskoj kakofoniji prošli smo pokraj World Music pozornice na kojoj su svoje stvari izvodili Buraka Som Sistema. „Do you smoke weed“, pitali su publiku nadglasavajući dosadni four-to-the-floor techno ritam, no nisu dobili odgovora osim tisuća parova ruku podignutih u zrak. Uvod u Cypress Hill nastup? Definitivno.

Na Hidden stejdžu dočekalo nas je tek parsto ljudi koji su nezainteresirano ćaskali čekajući da The Dø krenu sa svojim nastupom. Kad su izašli na binu imao sam osjećaj da gledam najhipsterskiji bend u svemiru:

1. Pjevačica Olivia Merilahti bila je odjevena poput ždrala, a oko vrata je nosila majicu (?) s likom ždrala (tako se bar činilo s 20 metara udaljenosti). Na glavi je nosila više šljokica od Keshe, doduše nalijepljenih na nekakvu čudnu tijaru (opet kažem, 20 metara udaljenosti).

2. Basist je nosio potkošulju koja je jasno otkrivala da redovito posjećuje teretanu. Izgledao je kao križanac Lennya Kravitza i khala Droga iz Igre prijestolja. Serije, ne književnog serijala. Očito.

3. Klavijaturist je nosio crvene hlače i imao je brat bratu dvije teglice gela na glavi te pripadajuću frizuru.

4. Bubnjar je imao hipsterski pusteni klobuk na glavi i više tetovaža od Jasona Terrya.

5. Žene koje su pjevale back vokale svirale su više istrumenata od Becka, a jedna je iza glave nosila neobično pokrivalo koje bi osobe upućenije u modna zbivanja zasigurno znale identificirati, a meni je izgledalo kao nekakva zavjesa za tjeme. Prizajem, totalni sam seljo.

Svejedno, The Dø su odradili zanimljiv nastup pod zagrebačkim nebom na kojem uvijek možete izbrojati zvijezde. Bili su nesljušljivi dok su svirali generičke indie pop stvari, toliko dosadne da sam poželio postati još jedan leš skriven u šašu Jaruna, no kasnije su se iskupili. Nastup je postao zanimljiv kad su se počeli zajebavati s pop formom, drkati po njoj s konstantnim zastajkujućim djelovima koji su zvučali poput pokvarene ploče, izlazeći stalno iz pitcha. Kroz sat vremena svirke frankofinci su pretresli najrazličitije žanrove, od rocka, noisea i indieja do francuskog folka i ciganske muzike, na trenutke dosadni i naporni, na trenutke sjajni. Baš poput InMusic festivala.

Na kraju smo se uputili nazad prema glavnoj pozornici i Jamiroquaiju koji su nastupali pred najbrojnijom publikom te večeri. Jay Kay je nonšalantno izvodio Love Foolosophy, a ja sam opet skužio koliko mrzim takvu muziku. „Nisi mu dao ni šansu“, rekla mi je gospođa F dok sam je požurivao prema izlazu s Jaruna. „Da sam imao nož sa sobom stjerao bi si ga ravno kroz uši“, odgovorio sam. Rečenica koja je prvog dana nedvojbeno nekoliko puta izgovorena na Jarunu.

Oscar – filmska bižuterija

Sve filmske nagrade, zapravo sve nagrade koje se dodjeljuju umjetnicima, su besmislene. Koliko god se kritičari trudili zapanjiti publiku svojim znanjem i elokvencijom jasno je kao pekmez da ne možemo objektivno suditi o umjetničkim djelima, niti bi to trebali. Osobni doživljaj komada muzike, osobni doživljaj slike, crteža, grafike, video igre, teksta, plastike ili filma je sve o čemu vrijedi pričati kad govorimo o umjetnosti. Čemu onda filmske nagrade ako ne možemo objektivno procijeniti pobjednika?

Za početak, neki se neće složiti s mojom tvrdnjom te će nadugo i naširoko braniti mišljenje kako se kvaliteta filmova može objektivno procijeniti nekakvom objektivnom filmskom vagom. No, oni nisu pravi razlog zašto se dodjeljuju filmske nagrade. Pravi razlog je to što filmska industrija* ima dovoljno novca i dovoljno ega da svake godine na ekstravagantnim bakanalijama sama sebe podiže u nebo dok zvijezde jedne drugima dudlaju spolne organe putem srcedrapateljnih govora. Takvo ponašanje još uvijek ostaje u nekakvim kulturnim granicama u dobroj staroj Europi, iako se neki festivali dobro trude da prezenterskim kičerajem nadmaše selekciju samih filmova. No, jednom kad pređemo veliku baru egoizam, kičeraj i samodopadnost eksplodiraju poput automobila u filmovima Michaela Baya, a nigdje se ta eksplozija ne može bolje uočiti nego na Oscarima.

* Ne sviđa vam se ovaj izraz? Smatrate da je neprimjeren za nešto što uključuje umjetnost? Taf lak. Proizvodnja filmova je upravo to – proizvodnja, industrija. Ukoliko znate bilo što o tome kako veliki studiji biraju koje će filmove napraviti, ukoliko uzmete u obzir kolika se lova okreće u svijetu filma i ako uzmete u obzir kako je ta lova raspoređena shvatit ćete da nema većeg spomenika industrijskom kapitalizmu od svijeta hollywoodskog filma.

Najpoznatija filmska nagrada već godinama predstavlja hram mediokritetstva i samoljublja, no koliko god se trudio ne mogu odoljeti njegovom zovu. Možda zato jer sam plići od Baćvica, možda zato jer sam pušač marketinga, možda zato jer volim filmove, a možda zato jer su Oscari prokleto zabavni. Tko će ga znati? U svakom slučaju opet sam pogledao svih 10 filmova nominiranih u kategoriji za najbolji film i spreman sam dati svoj subjektivni i nestručni sud o pogledanom. Krećemo na jedan, dva, TRI!

10. 127 Hours

Danny Boyle je kroz 17 godina i 9 filmova suvereno zasjeo na tron najvećeg hohštaplera i diletanta u svijetu filma. Njegova sklonost blještavilu i stilu vješto maskira potpunu prazninu koja krasi gotovo sve njegove filmove, uključujući i hvaljeni Slumdog Millionare u kojem je ispričao jednu lijepu bajku koju su Zapadnjaci progutali kao što rejveri gutaju bombone. Boyle je majstor Ničega, on je prevarant i mazatelj očiju, filmska kukavica kojoj je bitno „snimit ludilo film, brale“, a ne napraviti nešto što zaista ima supstancu.

127 Hours je pravi boyleovski film u kojoj je surova situacija prikazana na poprilično kenjkav i patetičan način. Aron Ralston (James Franco) je ljubitelj ekstremnih sportova koji zapne u klancu unutar kanjona u Utahu nakon što mu kamenčuga pričepi ruku. Ralston, inženjer po struci, se tijekom filma bori s kamenom, pokušavajući se osloboditi u iznimno teškoj situaciji. Istinita je to priča* ispričana na poprilično neiskren način.

* Čini se kako Boyle nema problema s iskorištavanjem ljudskih tragedija. Nakon Slumdog Millionaira čitali smo o mladim glumcima koji su glumili u filmu, zaradili milijune dolara i ostali bez krova nad glavom, a Boyle sad iskorištava priču čovjeka koji je ostao bez ruke za osobni probitak. Ne znam zašto, ali nisam pretjerano iznenađen.

Tamo gdje bi trebali vidjeti tu nevjerojatnu borbu Arona Ralstona sa samim sobom, to suočavanje s porpilično izglednom smrti i duboko poniranje u najdublje klance ljudske duše sve što vidimo su blještave Ralstonove halucinacije, nekoliko klišeiziranih rečenica i mladog i talentiranog glumca koji ne uspijeva osloboditi taj talent iz svojih grudi te nam umjesto uvjerljive, egzistencijalističke predstave nudi tek nekoliko blesavih grimasa koje svatko od nas proizvede kad sjedne na WC školjku.

Šokantni kraj filma stoga ne ostavlja nikakav osjećaj u gledateljima osim čistog, vizualnog gađenja. Nema tu suosjećanja s tragedijom glavnog lika niti bilo kakve katarze, ostaje jedino osjećaj olakšanja što je film završio. U neku ruku Boyleov film je poput kamena koji je ukliještio Ralstona. Naše oči, um i duša su poput nagnječene ruke. Šteta što ih nisam mogao „odsjeći“ za vrijeme gledanja ovog filma.

09. Toy Story 3

Čak i po sumnjivim oscarovskim standardima Toy Story 3 je slabašan film. Najslabiji Pixarov film u zadnjih pet godina nekako je upao među nominirane, valjda zato jer je Akademija odlučila da će, sad kad opet imamo 10 nominiranih za najvažniju nagradu, svake godine nominirati jedan crtić.

Šteta što je izbor pao na treći nastavak priče o kauboju Woodyu i njegovim frendovima iz košare s igračkama. Stari likovi, klišeizirana priča i humor koji uspijeva nasmijati samo u rijetkim situacijama nisu recept za dobar film i Toy Story 3 to definitivno nije. To ne znači kako se nježniji među nama neće raspekmeziti na neke scene sa slatkim igračkama i kako vaši mališani neće uživati u svakom trenutku ovog filma, što je uostalom i cilj ove franšize, no da će vas Toy Story 3 dirnuti u srce – neće.

Ovaj film je kamilica posebno kad ga usporedimo s prvih deset minuta Up-a ili s briljantnim Wall-E-jem, no do sad smo na Oscarima naučili kusati i puno gori bućkuriš.

08. Inception

Prošlo je gotovo pola godine otkad sam pogledao Inception tako da je moje sjećanje na pogledano već prekrila teška koprena zaborava. Što je sasvim u redu budući da se Inception bavi upravo sjećanjima, zaboravom, snovima i stvarnošću.

Zabavan je to film koji vam razbija glavu komplikacijama i petljancijama i čitavo vrijeme vješto balansira između ljubavne priče i napetog SF trilera zbog čega bi ga najlakše mogli opisati kao mješavinu Matrixa i Eternal Sunshine of The Spotless Mind. No, Inception ipak nije dovoljno karizmatičan triler da postane kulturološki fenomen kakav je bio, u ono doba zapanjujući, Matrix. Niti je iskren, brutalan i sjeban poput Eternal Sunshine da bi ga pogledao više od jednog puta.

Mnogi će mu zamjeriti konfuznost, opsjednutost detaljima, sporo razvijanje radnje, nesimpatične likove i do bola poznat završetak i bit će u pravo. No, to ne mijenja činjenicu da sam bio zabavljen kroz svih 148 minuta koje sam proveo sjedeći u kinu. Što je upravo ono što sam očekivao od ovog filma. Zašto je pak nominiran za Oscara ostaje veća misterija od one je li Cobb na kraju filma ostao zarobljen u svijetu snova ili se vratio u stvarnost.

07. King’s Speech

Kralj Đorđe Šest je bio jedan živčani barba koji je imao problema s mucanjem. Šjor Lionel Logue je bio jedan izrazito strpljivi logoped bez diplome i psiholog – amater koji je volio pomagat ljudima. Najveći Đorđev uspjeh u životu je bio taj što je radio kao kralj dok je Luftwaffe bombardirala Veliku Britaniju. Najveći Logueov uspjeh u životu je bio taj što je uspio dovoljno izlječiti Đorđevo mucanje da ovaj može držat blesave govore dok ih Luftwaffe bombardira. Sve u svemu nisu bili neki impresivni ljudi, ali tko ih za to može kriviti. Nije da je lako napraviti nekog vraga od života.

Svejedno, Kraljev govor mogao je biti dobar, zanimljiv film o odnosu tvrdoglavog princa koji želi postati kraljem i drskog, svojeglavog, neortodoksnog podanika koji je jedini čovjek u kraljevstvu koji može pomoći princu da postane kralj. No, Kraljev govor nije ni dobar ni zanimljiv film; to je pamflet kojim se redatelj Tom Hooper uvlači u dupe kraljevskoj obitelji, a posredno i Akademiji koja je oduvijek patila na ovakve priče.

Hooper* jednostavno ne uspijeva izvući iz likova njihove najzanimljivije karakteristike, unatoč tome što su se i Colin Firth i Geoffrey Rush namučili da nešto naprave iz poprilično kupusastog scenarija. Umjesto fine psihološke drame tako dobijamo mlak, bezličan uradak u kojem su pravi ljudski osjećaji zamijenjeni onime što redatelj misli da ljudi u takvim situacijama osjećaju. King’s Speech je film koji će vam nabiti u glavu stvari koje bi trebale ostati skrivene ispod površine, a u trenutku kad bi trebao rigati vatru iz svih svojih cijevi on ostaje suptilan i smiren.

*Ukoliko možete birati predlažem da pogledate njegov Damned United, jako dobar sportski film o izrazito bahatom treneru Brianu Cloughu. Da, istom onom liku koji je dva put osvojio Kup prvaka s Nottingham Forestom.

Nekoliko lijepih kadrova interijera, uvijek krasna Helena Bonham Carter, kvalitetna gluma, diskurs koji je vladao među britanskim plemstvom i zavrzlame oko prava na nasljeđivanje krune impresionirat će mnoge, no ne i mene. King’s Speech je mogao biti krasan film, no umjesto toga ostaje zakopan u prosječnosti koja ove godine dominira Oscarima.

06. Black Swan

Prije dvije godine Darren Aronofsky snimio je krvavu, brutalnu dramu o čovjeku koji je proživio svoje najbolje dane i koji se ne može pomiriti s propadanjem tijela, sa slavom koja je isparila, sa starošću. Wrestler je bio bolno iskren film, neopisivo mučan u svojoj drami. Ništa neobično pošto se Aronofsky u jako kratkom periodu iskristalizirao u jednog od rijetkih redatelja unutar Hollywooda koji ima muda pogledati životu u oči i prikazati ga u svoj svojoj običnosti, ogoljenog od spektakla kakav nam se svakodnevno servira na filmskom platnu.

Black Swan je sve ono što Fighter nije bio. Ispoliran, blještav, pun klimave, jeftine simbolike i mekanih kadrova, film koji se ne bavi ljudima nego umjetnošću. U Wrestleru je svijet wrestlinga poslužio samo kao pozadina na kojoj je ispričana tragična priča Randya ‘The Rama’ Robinsona, u Black Swanu je osobna tragedija Nine Sayers poslužila samo kao vozilo za tisuću puta ispričinu priču „Labuđeg jezera“. Aronofsky to radi nevješto, izvan svog elementa, izgubljen u simbolima, u snoviđenjima i halucinacijama glavnog lika.

Ukoliko vam ne smeta što je Black Swan zapravo „Labuđe Jezero“ smješteno u film o balerini koja pleše „Labuđe Jezero“ vjerojatno će vam se film svidjeti – kamera je prekrasna, balerine su prelijepe, likovi su zanimljivi, Natalie Portman je po prvi put dobro odglumila svoju ulogu*, a čak su i kadrovi s očajnom Milom Kunis gledljivi. No, svaki put kad vidim da se ljudska tragedija pretvori u nekakav simbol mene zaboli želudac od jada i tuge. Tako nešto od Aronofskog nisam očekivao.

05. True Grit

„The wicked flee when none pursueth“, kažu nam Coeni na početku filma, citirajući Bibliju kako to samo oni znaju. Uistinu, Tom Chaney (Josh Brolin) pobjegao je nakon ubojstva gospodina Rossa, imućnog farmera koji ga je unajmio kao ispomoć pri prijevozu krda konja iako ga nitko nije proganjao. Svojim bijegom Chaney je svijetu objavio svoju zloću, zloću koja može biti kažnjena samo starozavjetnom pravdom.

No, umjesto anđela s vatrenim mačem Chaneya proganja netko koga nikako ne bi mogli nazvati anđelom – četrnaestogodišnja Mattie Ross (Hailee Steinfeld), kćerka ubijenog farmera. Mattie je sve samo ne umiljata i ljupka, kakva već djeca jesu. Ona je prgava, otresita, pametna i proračunata, djevojka oštrog jezika koja traži svoje pravo i koja traži pravdu. U potjeri za Chaneyem pridružuju joj se teksaški kicoš LaBoeuf (izvrsni Matt Damon), ranger koji proganja Chaneya koji je ubio psa teksaškog senatora, a zatim i senatora samog te savezni maršal Rooster Cogburn (Jeff Bridges), debeli smrdljivi medvjed od čovjeka kojem je glavna zabava ubijati ljude i piti viski.

Za razliku od većine filmova braće Coen u ovom nema ambivalentnosti, nema nesigurnosti, nema preispitivanja motiva ni moralnog relativizma, u ovom filmu nema mjesta za dileme. Svijet je crno – bijel, dobri ljudi su dobri, zli ljudi su zli, a neki ljudi su otupjeli,debeli starci čiji je zadatak pomagati dobrima da kazne zle.

Kad tako postavite stvari jasno je da tu nema majstorija na koje smo navikli od najpoznatije filmske braće nakon Lumierovih. True Grit je tipičan vestern koji ne pokušava redefinirati žanr, to je film kojem je jedini cilj ispričati zabavnu priču o dobru i zlu, tu i tamo nasmijati gledatelja i prikazati Ameriku s kraja 19 stoljeća kakva je zapravo bila. To im je u potpunosti uspjelo, no to ne znači da je True Grit istovremeno dobar film. Previše smo ga puta vidjeli do sad da bi ga mogli nazvati zanimljivim.

04. Fighter

Priča o boksaču Mickyu Wardu (Mark Whalberg) četvrti je film na ovogodišnjim Oscarima napravljen po istinitoj priči što zorno oslikava ljenost Akademije (a bogme i mnogih ljubitelja filma) koji prečesto kvalitetu izjednačuju s realnošću.

No, Fighter je uistinu dobar film, zanimljiv križanac tipičnog biopica i sportske drame, prekrojene po modi Hollywooda. Micky je klasični underdog, čovjek koji je boksao čitav svoj život bez većeg uspjeha i koji je pred sam kraj karijere uspio istjerati svoj talent napolje i osvojiti naslov svjetskog velter prvaka u WBU kategoriji i oduševiti svijet kroz tri nevjerojatno dobre borbe s Arturom Gattijem.

No Fighter nije priča o Mickyu i njegovom usponu prema vrhu, ovo nije jedna od onih trivijalnih sportskih drama o istinitom događaju koje nekako uvijek umanje sjaj samog sportskog trijumfa. Ovo je priča o Mickyevoj disfunkcionalnoj obitelji i odnosima koji su jako, jako dugo kočili njegov talent, o odnosima koji su ga zarobili i koji su ga prisilili da žrtvuje svoju mladost za familiju.

Priča je to o Dickyu Eklundu (Christian Bale), Mickyevom polubratu, narkiću, probisvjetu, egoističnom djetetu koje je nekoć i samo bilo boksač, karizmatičnom liku kojeg je istovremeno bilo lako obožavati i prezirati. Ovo je priča o Mickyevoj majci Alice (Melissa Leo), sirovoj ženi željnoj slave, manipulatorici koja je kontrolirala sve oko sebe osim svog problematičnog sina i kojeg je zbog toga otvoreno najviše voljela. Ovo je priča o krdu Mickyevih sestara, jatu pijavica koje bi sisale svog brata u potpunoj tišini. Ovo je priča o Charlene Fleming (Amy Adams), Mickyevoj ljubavi koja se na kraju pretvori u kopiju Mickyeve majke.

Taj koloplet obiteljskih odnosa je ono što Mickyevu priču čini zanimljivom i spomena vrijednom. Čak i ako nemate brata boksača koji je ovisan o cracku, čak i ako nemate krdo nezaposlenih sestara, čak i ako nemate majku koja pokušava kontrolirati sve što radite, čak i ako nemate opuštenog oca koji može mirno gledati kako mu familija nestaje u kaosu osjećaji koji prevladavaju u Fighteru sigurno su vam poznati. Oni nastaju u svim obiteljima, poput kakve ciklone. Pitanje je samo koliko su snažni.

03. The Kids Are All Right

Jules i Nic (Julliane Moore i Anette Bening) su dvije lezbijke koje žive u obiteljskoj zajednici sa svojom djecom, osamnaestogodišnjom Joni (Mia Wasikowska) i petnaestogodišnjim Laserom (Josh Hutcherson). Kako lezbijke još uvijek ne mogu same od sebe imati djecu, a šanse da će bezgrešno začeti su poprilično niske kad uzmemo u obzir odnos crkve prema homoseksualcima, netko je gospođe Jules i Nic morao oploditi. Kako se radi o damama iznimno libertarijanskih pogleda na život koje žive u Kaliforniji, zemlji pogana, jasno je da su se odlučile na začeće umjetnom metodom.

No, kako to obično biva u ovakvim filmovima, Joni i Laser otkrili su tko im je otac. Nakon nekoliko prepirki odlučili su upoznati Paula (Mark Ruffalo) koji je ispao poprilično kul lik. Pošto su Joni i Laser pristojna, dobro odgojena djeca, odlučila su pozvati svog novopronađenog tatu da upozna njihove trenutne roditelje. Oh the drama!

Srećom pa redateljica Lisa Cholodenko odmah u startu odbija upasti u klopku u kakvu bi se mnogi iskusni redatelji upecali. Kids Are All Right je mogao ispasti opaka obiteljska melodrama puna suza, pretenzija i patetičnih izljeva osjećaja, no umjesto toga se pretvorio u odličnu obiteljsku komediju u kojoj suze i patetični izljevi osjećaja dolaze kao kec na desetku.

Kids Are All Right je najživotniji film od svih filmova na ovogodišnjim Oscarima, pun slatkih i gorkih i jasnih i zbunjujućih momenata, pun običnih likova koji su zanimljivi na svoj običan način, film u kojem nema velikih scena i velikih razrješenja, film lišen katarze i bilo čega sličnog. Poput života on uvijek hoda dalje, a stvari se jednostavno događaju i događaju, nastavljajući se jedna na drugu sve do samog kraja.

02. Winter’s Bone

Život 17-godišnje Ree Dolly (Jeniffer Lawrence) je u kurcu. Njena majka je bolesna i ne može se brinuti za djecu, njen brat i njena sestra su premladi da bi se brinuli za sebe, a njen otac, sitni kriminalac iz planina Ozark, je nestao i kući ne šalje novac. Bez love i bez hranitelja Ree je prisiljena da se brine za svoju obitelj koja je češće gladna nego sita. No stvari totalno odlaze kvragu nakon što djevojka sazna da je njihov otac prilikom posljednjeg uhićenja stavio njihovu kuću i zemlju umjesto jamčevine i da se u međuvremenu nije pojavio na sudu. Ne pronađe li ga Ree i njezina obitelj ostat će bez ičega, goli i bosi na okrutnoj planinskoj hladnoći.

Winter’s Bone je fascinantan film o mikrokulturi sitnih kriminalaca u planinama Ozark, o siromaštvu i o beznađu. To je istovremeno film o odlučnoj djevojci koja mora oprezno navigirati kroz sve društvene stupice svog kraja koje su neprohodnije od planinskog terena na kojem živi. Tradicija i običaji jednako su važni u svim kriminalnim bratstvima, a Ree, iako se ne bavi kuhanjem crystal metha, mora brzo naučiti sve običaje kako bi sačuvala živu glavu.

Ovo je old skool film o old skool ljudima, čvrstim, prgavim, nepomičnim. Film je to koji ima samo jednu radnju koju raspliće metodičnim, polaganim tempom zbog kojeg vam se čini da se ništa ne događa. No to je naprosto samo još jedna laž koja se može čuti u planinama. Winter’s Bone je pun događanja, bilo na površini, bilo duboko u likovima, zbog čega niti u jednom trenutku ne postaje dosadan.

01. The Social Network

Posljednji Fincherov film natovario si je oko vrata težak teret. Prikazati čitavu jednu generaciju koja u ovom trenutku odrasta samo da bi kroz nekoliko godina zagospodarila svijetom je iznimno teško. No Fincher nikad nije bio redatelj koji se plašio izazova.

Kroz priču o Marku Zuckerbergu (Jesse Eisenberg) Fincher priča o svijetu koji se drastično promijenio u zadnjih 15 godina. Svijet je to u kojem je internet postao glavni medij za međuljudsku komunikaciju i u kojem su ljudski odnosi često svedeni na smajliće i linkove. To je jedan postmaterijalistički svijet u kojem je važnije biti cool nego biti bogat, u kojem je slava jednako opipljiva vrijednost kao i novac u banci.

Zuckerberg je spreman napraviti sve kako bi postao cool. Spreman je odreći se novca, spreman je odreći se ljubavi, spreman je odreći se prijatelja. The Social Network nije film o osnivaču Facebooka, to je film o prijateljstvu i o njegovoj vrijednosti u ovom suludom dobu. Trenutak u kojem Zuckerberg shvaća kako je želio biti kul samo kako bi imao prijatelje, i kako se odrekao svih prijatelja samo kako bi postao kul nosi čitav film. Zuckerberg, odjeven u skupu odjeću odbija poziv na večeru i otvara Facebook. No tamo nitko ne ‘lajka’ njegove komentare niti ga itko ‘dodaje za frenda’. Sve što mu preostaje je kliknuti refresh. Opet i opet i opet, u nadi da će se nešto promijeniti, da će ga netko zavoljeti. Što otprilike jasno objašnjava što Fincher misli o Zuckerbergovoj generaciji.

Kuje i Laseri: Najbolji hrvatski album u zadnjih pet godina

Kad sam imao dvanajstak godina hip hop je polako počeo istiskivati gitarijadu s Billboardovih ljestvica, a G-funk i R’n'B formirali su alijansu koja je nastavila dominirati pop ljestvicama sljedećih 15 godina, naravno, uz uobičajenu i očekivanu evoluciju stilova.

Upravo u to vrijeme, kad su sample i beat postali važan dio svjetske mainstream muzike, Hrvatska je počela otkrivati hip hop* zahvaljujući riječkoj sceni i momcima iz Blackouta. No, dok su Riječani i Blekautovci drndali po tri godine zastarjelim i stoput prežvakanim forama u Splitu se pojavio bend o kojem su počeli govoriti i ljudi koje hip hop uopće nije zanimao.

*Pri tom zaboravljajući da se recimo Koja zajebavao sa sampleovima u Disciplini Kičme nekih sedam – osam godina ranije. No dobro.

Par godina kasnije taj bend je izdao svoj prvi i daleko najbolji album. Ping-pong (umjetnost zdravog đira) bio je svjež, orginalan i, što je najvažnije, bio je splitski. Bio je naš*. U svakoj stvari se osjetilo da je mogao nastati samo u tom jednom mikrokozmosu određenom specifičnim temama i specifičnim humorom. The Beat Fleet su na toj ploči istresli tone i tone orginalnih i genijalnih rima, a čitavu priču zaokružio je Luky produkcijom koja nije samo odskakala od onoga što se radilo u Zagrebu i Rijeci nego i od onoga što se u tom trenutku radilo u bijelom svijetu. Njegove podloge bile su začinjene bristolskim paranodinim mrakom iz kojeg su provirivali Tricky i Massive Attack, prastarim prijeratnim jazzom i klasicima dalmatinske šansone. Upravo zbog toga Ping-pong i danas zvuči kao album u potpunosti otcijepljen od svih drugih albuma u svemiru; jedinstven, neponovljiv i nezaustavljiv.

*Pustite mi ovu ploču i odrepat ću je od početka do kraja uz možda 10-ak pogrešaka jer neke riječi nikad nisam uspio skužiti unatoč sto milijuna preslušavanja.

Jasno je da TBF nikad poslije nisu napravili sličan album. Da se razumijemo, Uskladimo Toplomjere je odlična ploča sa svojom disko treš produkcijom i gustim sarkazmom, ali na njemu ipak nema tako moćne pjesme kao što je ST stanje uma, nema te stvari koja će vam se jednom zauvijek urezati u pamćenje i koju ćete kasnije nositi u glavi poput žiga. Odlaskom Lukya iz benda TBF su se pretvorili u komercijalno uspješan i potpuno nezanimljiv i bezvezan bend koji bi tu i tamo ubo dobru stvar samo da bi na ostatku albuma prežvakavao teme koje je davnih dana ispljunuo iz kolektivnih usta.

Njihovom kreativnom smrću Split je izgubio the bend. Deset godina dalmatinska prijestolnica ostala je bez imperatora, unatoč tome što su se na sceni pojavili neki zanimljivi projekti i bendovi. No, prijestolje je konačno zaposjednuto. Enter the V.

Vojko Vrućina i AC3PO objavili su najbolji album u Hrvata u zadnjih pet godina. Naravno, pitanje je možemo li Kuje i Lasere nazvati albumom pošto se radi o 30 minuta muzike raspoređenih na sedam stvari, ali ako je to bilo dovoljno za ekipu u šezdesetima bit će dovoljno i za ovu generaciju koja ionako ima problema sa smanjenim attention spanom*.

*Što mene ne spriječava da objavljujem kolumne na 40 stranica. To vam je inteligencija.

Možda je nepravedno uspoređivati Kuje i Lasere* i Ping – pong pošto albumi imaju jako malo dodirnih točaka – TBF su imali te tripoidne jazzy podloge i stvari orijentirane na socijalu, dok Vojko i AC3PO piče po nekakvim Def Jux bazama, internim zajebancijama i osvrtima na svakodnevni život mlađe generacije Splićana. Ono što obe ploče imaju zajedničko je što su tako očito splitske i što su tako jebeno dobre.

*Koje možete besplatno i legalno skinuti ovdje, zajedno s odličnim artworkom.

Ukoliko niste upoznati s akterima nadam se kako je dovoljno reći da je Vojko Vrućina čovjek s najboljim flowom u Hrvatskoj i član benda Dječaci, dok je AC3PO daleko najtalentiraniji pojedinac kolektiva Sinestet, hrvatskim slušateljima najpoznatiji kao producent hita Ziđam Aluejandra Buendije, odnosno Saše Antića iz TBF-a. Jasnije? Ne? E jebiga, ja ne znam bolje objasniti, a ionako sam se zapuhao od ovako duge rečenice.

Enivejz, ovu soničnu bombu pogone prije svega Vojkove nebulozne i sulude rime začinjene nadrealnim humorom i igrama riječi koje vas konstantno tjerate da vrtite glavom s golemim osmjehom na licu. Vrućina je bezobrazan, neodgojen i urnebesan, bilo da predstavlja Sinestet, Dječake i album, bilo da dissa whiggere, bilo da analizira izlaske po Splitu, bilo da odjebava opsjednutu curu, bilo da se obračunava s lošim reperima. Da stvar bude bolja, to radi na potpuno orginalan način. Egzampl:

Nemoj niti pomišljat samnon kačit se
Jer minjan stilove ka ET pjevačice
I u to vrime dok ja minjan te stilove
Mater ti reže mortadelu u Ilove
Sestra ti reže tirolsku u Victe
Jer je pala prvi razred turističke
Otac ti na pazaru prodaje bičve
Dok ti na mikrofonu prdiš iz pičke

, kaže Vojko na prvoj stvari albuma. Teško je izdvojiti najbolje baze na ploči jer ih ima milijun i tristo, od referenci na Starcraft i pičke na Fejsu do stihova o pijanstvu na poslu, ali ono čime Vojsko konstantno oduševljava je to što će vas uvijek iznenaditi. Mene je u potpunosti kupio refrenom stvari Vojko forever kojeg sam u glavi vrtio punih šest dana i kojeg će mi tek Alzhajmerova bolest izbit iz glave. Trenutak u kojem

Mamojebeni Vojko Ve
Pravi dojku A ljubomornu s dojkom Be
Mamojebeni Disko Te
Uđe u dućan i kupi Rondo Ce

vam uđe u uši podignut iz ničega je najbolji trenutak hrvatske diskografije ikad i spreman sam se klati do smrti sa svakim tko misli suprotno. Iako poštujem tuđa mišljenja. Kao.

Ono što Vojkove rime dodatno podiže je ta sjajna Disko Tripio produkcija koja se savršeno uklapa u ono o čemu Vrućina bulazni. „Ziđam“ mi na primjer nikad nije sjela do kraja jer je podloga bila previše svemirska za priču o divljoj gradnji, ali zato ovdje sjeda k’o bapska guzica na tramvajsko sjedalo. Ukoliko već moramo povlačiti usporedbe recimo da podloge najviše podsjećaju na EL- P-a i malkice na Cannibal Ox i slične smutljivce, ako vam to išta znači. Ako nemate pojma o čem se radi nek vam Vojko sam kaže – „nikad nisi vidio beatove ovako spejsi“. Te guste stvari savršeno se isprepliću s bolesnim rimama i jasno je da je Aleksandar Dobraš odgovoran za genijalnost ovog komada muzike u istoj mjeri koliko je Luky bio odgovoran za genijalnost prve ploče TBF-a. Gosti Kid Rađa, Batman 3000 i Magellano su uglavnom ispunili svoj zadatak, a potonji i dalje ima najbolji hip hop glas na ovim prostorima.

Ono što najviše veseli je što mi se čini kako Vojko, Sinestet, pa čak i Dječaci čiji mi je prvi album bio bezveznjikav, imaju šanse napraviti nešto još bolje i genijalnije od ovog albuma koji se komotno može mjeriti s većinom stvari koje su Ameri izbacili van ove godine. Kako vam se sviđaju te jabuke?

Arkadnom Vatrom protiv hladnoće

“And every song on that tape, every single song says
I want our parents to worry about us
All we ever want is our parents to worry about us
It’s what anybody really wants“

Tako su Art Brut, obdareni proročanskim moćima i bez ikakve namjere, saželi gotovo sve ono o čemu nam Arcade Fire govore iz ploče u ploču, s albuma na album. Nisu jedini, očito. Knjige i filmovi, muzika, drame i sve ostale pizdarije koje je čovjek izmislio da ne mora svaki dan hodati okolo i vrištati o onome što ga glođe i što ga veseli i što ga ubija, govorile su milijun puta ranije i o roditeljima i o djeci.

No, Arcade Fire na svojim pločama govore o stvarima koje se ne događaju samo iza zidova obiteljskih kuća. Susjedstva i gradovi i način na koji nas drže zatočenicima česta su tema njihove priče i makar ste je slušali hiljadu puta ne možete poreći da Win, Regine i prijatelji imaju nešto za reći. Da, nema frke, možete ih otpisati odmah u startu, i njih i njihovu stoputa prežvakanu priču, i njihovo posuđivanje izlizanih rock frazetina. Možete odmahnuti rukom na očitu fascinaciju Springsteenom čija larger than life pojava iskače iz gotovo svake stvari na Suburbsu. Samo dajte. Ko vas jebe.

Ova ploča, u svojim najizlizanijim i najstereotipnijim momentima ima više za reći nego tri i pol kamiona all style no substance albuma koji se danas štancaju sve u šesnajst. Nemojte me krivo shvatiti, ja volim all style no substance muziku i vjerojatno bi završio s prosviranom buljom na stranicama crne kronike da svakog dana moram slušati ovakve stvari i razmišljati o njima i tako to, ali nekad te zviznu posred želuca i skužiš da si zbog ovakvih stvari počeo slušati muziku. Što otprilike znači kako su Suburbs ploča za srednjoškolce.

Ploče za srednjoškolce su, naravno, najbolje ploče na svijetu. Bilo da se radi o prvom albumu Crvene Jabuke, o Pet Soundsima, o Nirvani, o prvim pločama Beatlesa, o Ramonesima, o Black Sabbathu ili bilo čem drugom, ploče koje ste čuli u srednjoj školi zauvijek ostaju s vama. Djelomično zato jer ste preko njih zavoljeli muziku. Djelomično zato jer onda niste bili cinični, frustrirani pizdek koji dolazi krepan doma nakon 8 sati gutanja govana na poslu i koji bi 80 posto vremena sve sterao kvragu, a ostalih 20 proveo u krevetu spavajući ili kukajući nad tužnom sudbinom.*

*Jesam li već rekao da je preuveličavanje moja stvar? Nisam. Eto, sad znate.

Suburbs je sjajan album zato jer je ugođen na tu srednjoškolsku vibraciju u kojoj se miješaju i entuzijazam i nada i bijes i frustriranost i ona nevjerojatna osjećajnost i osjetljivost koju posjeduju određeni 16-godišnji mladići i djevojke. Suburbs je ploča o društvu u kojem živimo, no nije socijalna ploča. Ona ne govori o ekstremima, o ljudima iz nesređenih obitelji, o siromaštvu, o egzistenciji; unatoč svojoj fascinaciji Springsteenom ona nije springstinaška ploča. Ona prije svega govori o onom neobičnom osjećaju zatočenosti koje pojedinac osjeća odrastajući u okolini koja ga ne razumije, ili u okolini za koju pojedinac misli da ga ne razumije. U krajnjem slučaju, rezultat je isti. Osjećaj nepripadanja kojeg razvijete u tom periodu života ostaje, manje – više, zauvijek s vama. Znam to prije svega po sebi, a mislim da će se sa mnom složiti mnogi koji su odrasli u malim mjestima u kojima nitko s njima nije dijelio slične interese. Ta isključenost, o čemu gotovo polovica stvari na Suburbsu govori, automatski stvara neku novu vrstu zajednice s osobama koje proživljavaju nešto slično.

“They heard me singing and they told me to stop
Quit these pretentious things and just punch the clock
These days my life, I feel it has no purpose
But late at night the feelings swim to the surface

‘Cause on the surface the city lights shine
They’re calling at me, come and find your kind“

Suburbs je priča o pokušaju da se i psihički i fizički otrgnete od toga. Stoga smo ja, Tanja i Bue krenuli put Italije da vidimo kako napreduje ta AF borba. No, ja nisam doživio bend koji juriša na metafizičke barikade i pokušava nas isčupati iz Predgrađa, tog neobičnog stanja duha, jednom zauvijek. Doživio sam bend koji je prestar i prepametan da bi mislio kako je nešto slično moguće. Ono što sam doživio je bend koji uistinu osjeća to o čemu govori, koji ima što za reći i koji bez problema odašilje sve te poruke svojoj publici. Arcade Fire nisu tezgaši, nisu ni proizvođači spektakla, nisu kontroverzni i ludi, oni su još jedan u nizu bendova koji s ponosom nosi srce na rukavu. Arcade Fire su bend koji svaku stvar svira s nevjerojatnom energijom i koji svaki nastup doživljava kao da im je zadnji. U svakom udarcu po bubnju i u svakom tonu iscijeđenom iz klavira osjeti se ta želja da se ubiju sve frustracije koje proizlaze iz odnosa s roditeljima, s prijateljima, s okolinom. Iskreno, čisto sumnjam da je postojalo bolje vrijeme da se vidi ovaj bend. AF su dovoljno mladi da im bude stalo, objavili su sjajan album i još nisu poklekli pred teretom kojeg nosi slava i titula velikog benda. Što bi se lako moglo dogoditi već na sljedećem albumu i na sljedećoj turneji.

“My God, are we gonna be like our parents?“, pita se Andrew u najmoćnijoj sceni Breakfast Cluba. “Not me… ever“, odgovara uplakana Claire, iako i sama zna kako to nije istina. “It’s unavoidable, it just happens“, objašnjava joj Allison. “When you grow up, your heart dies“.

Sudbina je to koja čeka i mene i vas i Arcade Fire. Sudbina je to u koju ste, po svoj prilici, dobro zagazili nogom. Nakon što smo završili s koncertom našli smo se na vašaru na kojem ste se u bazenu mogli voziti u brodićima koji su se sudarali međusobno, baš kao oni autići na ringišpilovima diljem Hrvatske. Nismo se provozali njima, djelom zbog straha da nam se putovnice ne smoče, da nam novac ne ispadne u vodu, djelom zbog umora i zbog želje da ne izgledamo glupo. Kao što vidite, proces je već počeo. Neizbježan je. No čak i kad budem smežuran i ogorčen i razočaran uvijek ću se moći prisjetiti kako sam prešao 1000 kilometara u jednom danu da vidim Arcade Fire. Uvijek ću moći slušati Suburbs i Velvet Underground & Nico i Smells Like Teen Spirit i Fred Astaire, uvijek ću moći gledati Breakfast Club i Prljavi igraju prljavo i čitati Lovca u žitu. Možda neki od njih nisu genijalni i vrijedni umjetnički radovi, možda su balavi i naivni i bedasti, ali ko ga jebe. Zahvaljujući njima izbjegavam sudbinu koja je dočekala Allison na kraju filma kad je promijenila svoj izgled i samu sebe kako bi se uklopila. Zahvaljujući njima još uvijek odgađam sudbinu koja nas svih čeka.