Arhiva Kategorije: NBA

Uvod u NBA 2012/13: Zapad

Zapadna konferencija spremna je za još jedan ludi maraton čiji će se ishod odlučivati tek dvjestotinjak metara prije cilja. Gotovo sve momčadi na Zapadu imaju se pravo nadati plasmanu u doigravanje, no u njega će se uvući samo 8 ekipa. Pas mater, zar ne?

15. New Orleans Hornets

 

Postoje trenuci u kojima vam se sve poklopi, u kojima vam baš sve ide od ruke. Nisu česti i zato u njima treba uživati. New Orleans Hornetsi su definitivno uživali u postsezoni koju smo nekidan stavili iza sebe. Ne samo da su prvim izborom drafta izabrali Anthonya Davisa, mulca za kojeg su svi uvjereni da će postati NBA zvijezda, makar u obrani, nego su pronašli novog vlasnika nakon godinu dana strepnji i straha o napuštanju New Orleansa. Novi vlasnik Tom Benson važna je figura u njuorleanškoj zajednici, a navijači Hornetsa mogu se nadati da će njihov klub pod njegovom vlasničkom kapom ostvariti iste rezultate kao i Saintsi koji su s Bensonom na čelu osvojili Super Bowl prije par sezona.

Problem je što Hornetsi još uvijek nemaju svog Drewa Breesa, superstara koji može prosječnu momčad učiniti neranjivom. Anthony Davis bi to mogao postati kroz dvije ili tri ili četiri sezone, no prije toga će morati proći žrvanj prilagodbe na NBA uvjete. Davis je snažniji nego izgleda, krakat je, može blokirati šuteve i unutar reketa i van njega te bi na papiru mogao igrati i na četvorci i na petici, no odgajati ga za bilo koju ulogu osim one franchise centra nema nikakvog smisla. Nauče li ga osnovama igre leđima, iskoriste li solidan rad nogu i nadograde li ga s par dobrih finti, poboljšaju li solidan horok kojeg je teško blokirati zbog Davisovih bolesno dugačkih ruku Unibrow bi mogao postati ne samo briljantan defanzivac koji razumije kuteve igre, koji se izvrsno rotira i koji pokriva jako puno terena nego i vrstan ofenzivni igrač sposoban poentirati i solidnim šutem s poludistance kojeg je pokazao na koledžu i iz blizine u gužvi. Trener Monty Williams, koji je lani izvukao defanzivni maksimum iz limitirane i ozlijeđene momčadi, trebao bi ga čim prije gurnuti u sredinu, staviti mladog Ryana Andersona na četvorku i Robina Lopeza i njegovu lavlju grivu gurnuti na klupu gdje im je i mjesto.

Davis i Anderson trebali bi ostati članovi New Orleansa kroz sljedeće četiri sezone i zato je jako bitno da čim prije razviju kemiju. Na papiru si savršeno komplimentiraju – Davis kao klasični centar koji dugim rukama i okretnošću nadoknađuje ispodprosječnu visinu, Anderson koji vas visinom i preciznim šutem iz vana tjera da zaboravite na limitirane fizikalije. Ryan nije samo snajperist koji će širiti teren za svog centra i za ulaske bekova i krila nego je i iznimno spretan skakač koji pravilno procjenjuje kada treba uletjeti u reket i pokupiti loptu. Jest da Anderson i Davis izgledaju kao dvije krakate bogomoljke sa svojim dugim rukama i mršavim tijelima i gustim obrvama i blesavim bradicama, no  ovaj dvojac je odlična baza za budućnost Hornetsa.

Naravno, od šampionskih aspiracija kroz tri – četiri sezone neće biti ništa ukoliko Eric Gordon ne zaigra na All – Star razini. Ako uopće zaigra. Gordon je prije dvije sezone izgledao kao igrač koji može sve, kao vrlo dobar šuter koji agresivno napada obruč, zabija se u reket, dijeli lopte, pogađa slobodna, igra kvalitetnu obranu, sve sve sve. Problemi s ozljedama spriječili su ga da uđe u All – Star utakmicu i lako bi mogli pokopati njegovu mladu karijeru. Gordon još uvijek nije odigrao punu NBA sezonu, a neće je odigrati ni ove godine. Hornetsi se potajno nadaju hvatanju osmog mjesta Zapada, što je realistično koliko i moja dječačka nada da jednog dana izumim vremenski stroj, vratim se u prošlost i zbarim Natalie Wood. S obzirom da se Gordon još uvijek nije oporavio od ozljede koljena, s obzirom da je aut do daljnjega jer oporavak ne napreduje po planu, s obzirom da bi Hornetsima pasala još jedna slaba sezone najpametnije bi bilo Gordona staviti na led, dati mu dovoljno vremena da se odmori i uključiti ga u ekipu krajem sezone da razvije kakvu – takvu kemiju sa svojim suigračima. On, Davis i Anderson zajedno s još jednim visokim pickom i jednim slobodnim igračem kojeg će moći potpisati nagodinu kada prosječnim igračima isteknu ugovori mogli bi činiti bazu šampionske momčadi.

Ostatak ekipe iskoristit će ovu sezonu kao audicijsku. Samo je ovaj trojac siguran za budućnost, ostali igrači su spremni za otpis. To uključuje i Al – Farouq Aminua kojemu ističe ugovor i koji se mora nametnuti kao vrsni stoper na krilu. Aminu je brz i okretan i razumije obranu jedan na jedan. Njegov problem je što je u napadu koristan kao televizor na kongresu slijepih. Aminu bi se mogao razviti u solidnog slashera zahvaljujući impresivnoj građi i solidnoj brzini, no napredak će morati doći već ove godine ukoliko želi ostati u New Orleansu. Sličnu audiciju prolazit će i već spomenuti Robin Lopez koji ima visinu za NBA centra ali mu je igra dosta šuplja i Grievis Vasquez koji bi želio ostati na poziciji startera. Vasquez je jeftin, kvalitetan plej sa solidnim razumijevanjem košarkaške igre, pravi razigravač koji možda nema sjajan dribling i koji ne može na svoju ruku stvoriti višak za suigrače ali koji ih zna dovesti do mjesta na terenu s kojeg najlakše šutiraju. Hornetsi definitivno računaju na mladog Venecuelanca u budućnosti, samo je pitanje hoće li ga gurnuti na klupu ili će ostati starter.

Čovjek koji bi mu ove sezone mogao oteti mjesto zove se Austin Rivers. Sin Doca Riversa je klasični combo bek kojem ipak nešto bolje ide zabijanje nego razigravanje, zbog čega bi trebao biti osuđen na klupu sve dok je Eric Gordon u momčadi. Još uvijek mi nije jasno zašto su Hornetsi draftali baš njega u dubokom draftu kada na istoj poziciji igra najbolji igrač njihove momčadi no čini se da su vidjeli nešto više od mene. Iskreno, Rivers me nije pretjerano impersionirao svojim igrama za Duke te mi je često djelovao kao klasni koledž igrač koji u NBA-u nikada neće biti ništa više od čovjeka za zaokruživanje rotacije, no lako je moguće da se varam i da će se Rivers razviti u zvijezdu. Nešto slično ne možemo očekivati od rookieja Dariusa Millera koji nije bio zvijezda ni na koledžu, ali ono što možemo očekivati je da se njegova solidna all – around igra lijepo preslika na NBA razinu. Rivers, Miller i mladi Xavier Henry koji nikako da dobije šansu pokazati što zna trebali bi činiti bazu solidne klupe New Orleansa. Solidne za par godina doduše, jako tanke ove sezone.

Ta tanka klupa je ono što će pokopati Hornetse kroz sezonu. Rivers, Miller, Henry i bekap plej Brian Roberts su redom neiskusni igračima, o limitiranom Robinu Lopezu smo već sve rekli, Hakeem Warrick je i dalje prosjačka verzija Tyrusa Thomasa i letjet će iz momčadi čim mu ugovor istekne, Roger Mason Jr. je s razlogom proveo dobar dio svoje karijere u D-Leagueu, dok je jedina prava faca borbeni Jason Smith koji ne samo da će se potući pod koševima nego će vam dati nekoliko krasnih pick and pop akcija u svakoj utakmici.

Tanka klupa, neuigranost, neiskustvo i ozljede pokopat će i ovu sezonu Hornetsa, no ništa zato. Talent je tu i treba ga razvijati u novonastalom okružju stabilnosti. Budućnost je svijetla, vrijeme Hornetsa tek dolazi.

14. Phoenix Suns

 

Teško je ostati bez identiteta, naročito kada provedete dobar dio života gradeći ga. Pretvarate se, eto, da ste pošten pop, dušebrižnik naroda, vodite mise, skupljate donacije za popravak zvonika, odrađujete bolesnička pomazanja iako vam se gade stari ljudi, hvalite kolače nadobudnih domaćica iako ne valjaju kurca i sav taj vaš posao, vaš identitet poštenog svećenika padne u vodu nakon što se otkrije da susjedu gastarbajteru karate ženu. Šta se može.

Phoenix Sunsi ostali su bez identiteta tijekom predsezone kada su odlučili pokloniti posljednju šansu živućoj legendi Steveu Nashu da osvoji svoj prvi prsten u dresu Lakersa. Steve Nash je tijekom proteklih 7 sezona personificirao Phoenix. Stevan nije bio samo najveća zvijezda Sunsa, on je bio sistem, on je bio igrač koji je određivao izgled momčadi koja se prilagodila njegovom run ‘n’ gun, „ubijaj u napadu – ko jebe obranu“ stilu. Phoenix je izgradio identitet kvalitetne i užasno zabavne momčadi koji je polako kopnio zahvaljujući grozomornim potezima front officea koji se polako rješavao igrača poput Joea Johnsona, Shawna Mariona i Amarea Stoudemirea, birajući uvijek jeftiniju opciju, ostavljajući samo jadnog Nasha da igra sa skupinom solidnih, ali ne pretjerano kvalitetnih igrača. Nashevi Sunsi sada su mrtvi i ova momčad treba pronaći novi identitet ukoliko se misli takmičiti na prekrcanom Zapadu. Ova sezona pomoći će im u traženju, ali teško da će okončati potragu.

Problem je što nitko u Phoenixu ne želi ni spomenuti rebuilding. Njihov vlasnik Robert Sarver pokazao je da više voli brojiti pare nego sarmu kusati zbog čega su Sunsi uložili pare u zvučna imena koja će navijačima zamazati oči i natjerati ih da kupe godišnje karte i par dresova. Sunsi imaju roster sastavljen od solidnih profi igrača koje ne možemo nazvati zvjezdama i mladih, nedokazanih i/ili suludih igrača koji mogu voditi ekipu od pobjede do poraza i natrag u samo nekoliko dana.

Umjesto da krenu u rebuilding spičkali su novce na Luisa Scolu, sjajnog i ultra – potcijenjenog veterana koji bi mogao pomoći šampionskoj momčadi* ali koji će na dno Zapada osuđenim Sunsima samo oteti prostor pod salary capom, i Michaela Beasleya, negdašnji drugi pick drafta čiju su karijeru zasjenili problemi s lakim drogama, stavom i općim nerazumijevanjem košarke kao timske igre. Okej, nije strašno, ugovori im ističu za dvije sezone i lako je moguće da se Sarver odrekne obojice, naročito Beasleya čije konstantno pričanje sa samim sobom za vrijeme utakmica i uzimanje retardiranih šuteva s poludistance izluđuje i suigrače i trenere, ali nije mi jasno zašto su ih uopće Sunsi uzimali osim da prodaju par karata više. Ne bi li bilo bolje da su njihova startna mjesta povjerili mladim i nedokazanim igračima kako bi otkrili mogu li na njih računati u budućnosti i istovremeno osigurali posljednje mjesto na Zapadu i visok pick na draftu? Pah.

*Kad ne bi bio stalno ozlijeđen, jel. Čemu ovo? Zašto? Scola je propustio manje od 20 utakmica u karijeri, kao što je to čitatelj Ivan Rubčić lijepo primjetio na fejsu. Mea culpa, izvinjenje Scoli i svim ljubiteljima dugokosog majstora post-upa.

 Dovođenjem Scole i Beasleya Phoenix je složio solidnu startnu rotaciju koja bi se mogla boriti za osmo mjesto Zapada kada bi ostala zdrava, a ostatak konkurencije posrnuo pod teretom ozljeda. Marcin Gortat se razvio u odličnog pick ‘n’ roll igrača koji kvalitetno štiti reket, Jared Dudley je klasični glue – guy koji drži momčad na okupu odrađivanjem prljavog posla i u napadu i u obrani dok će Goran Dragić konačno dobiti šansu odigrati punu sezonu kao starter i konačno pokazati koliko vrijedi. Dragić je tijekom svoje karijere bio užasno nekonzistentan, no lani je zablistao nakon ozljede Lowrya u Rocketsima pa se Sunsi nadaju da će dio forme prenijeti i u ovu sezonu.

Sklonost ozljedama pojedinih igrača, šupljoglava igra drugih, tanka klupa i ispodprosječna obrana na kraju će pokopati Sunse. Već su ostali bez Channinga Fryea koji je tricama širio teren. Frye će vjerojatno propustiti čitavu sezonu zbog problema sa srcem a njegovu ulogu pokušat će odraditi mladi Markieff Morriss koji može pogoditi s poludistance ali kojeg bi bilo bolje nastaviti razvijati kao post – up igrača. Dolaskom Gorana Dragića i potpisom precijenjenog Sebastiana Telfaira minute će izgubiti talentirani rookie Kendall Marshall koji bi kroz par godina mogao za Sunse raditi ono što Rondo radi za Kelte, samo što izgleda neće dobiti šansu. Wesley Johnson bi trebao biti udarna igra s klupe, samo što to neće biti – u par mršavih sezona u Wolvesima nije pokazao ni milimetar napretka, ni mentalnog ni fizičkog ni statističkog. Shannon Brown će nastaviti igrati igru koja izgleda spektakularno kada gledate hajlajtse ali koja tijekom utakmice više šteti nego koristi ekipi, a lako je moguće da čovjek dobije minutažu kao starter što me tjera da škrgućem zubima i mašem stisnutom šakom od bijesa.

Enivej, Sunsi nisu dobra momčad. Sunsi nemaju identitet, nemaju superstara, nemaju brutalno loš roster da završe na dnu i dobiju top pet pick (jer čak i pretposljednje mjesto Zapda može i mora biti bolje od posljednja tri ili četiri Istoka) i nemaju jasnu vizuru budućnosti. Osim prodavanja ulaznica kroz osrednjost.

13. Sacramento Kings

Sacramento Kingsi su nam lani priredili krasnu malu predstavu koja je još jednom dokazala kako talent ne vrijedi apsolutno ništa ukoliko pojedinci nisu sposobni igrati košarku unutar određenog sistema ili filozofije igre, a ove sezone su nam spremili reprizu. Momčad puna crnih rupa, beskrajno talentiranih sebičnjaka i neiskusnih me – first igrača suočena s neizvjesnom budućnosti u Sacramentu iz kojeg bi osiromašena braća Maloof tako žarko željela uteći lako bi mogla potonuti do dna Zapada. Po tko zna koji put u zadnjih pet godina.

Kingsi možda neće biti dobra ekipa, al’ bit će ih jako zabavno gledati. Njihova mladost, sebičnost, divlja igra u napadu, šlampavost u obrani i konstantno svađanje sa sucima kombinirano s nevjerojatnim individualnim talentom trebala bi fascinirati navijače. DeMarcus Cousins, njihov najbolji igrač i jedan od najvećih potencijala lige, savršeno utjelovljuje sve što Kingse čini Kingsima. Cousins je izbrušena low – post zvijer koju je izuzetno teško zaustaviti kada primi loptu na niskom bloku zbog kombinacije snage, okretnosti i brzine i jedini razlog zašto ne dominira reketom i upisuje 22 – 13 prosjeke je njegov osobni kretenizam. Ispričavam se, znam da nije politički korektno i da bi trebali naći bolju riječ za to, ali ja je ne znam. Eto. Mislim, čovjek ubija svaki put kad se nađe blizu, ali i dalje preferira svoj solidni ali ne i sjajni šut s poludistance koji bi mu prije svega trebao služiti kao backup oružje a ne kao glavni dio arsenala. Jedan je od najboljih skakača lige, pogotovo u napadu, ali nekad mu se jednostavno neda. Cousins kao da pati od bipolarnog poremećaja pa čas izgleda kao da ga boli kurac i za momčad i za košarku i za sve u svemiru da bi već u drugom trenu ulijetao sucima u lice, svađao se s protivnicima, psovao trenera i mlatio sve pred sobom. Tip je franchise centar kojeg od apsolutne dominacije i Hall of Fame karijere dijeli pomirenje sa samim sobom i prihvaćanje kolektiva kao jedinog mogućeg okruženja za građenje individualnog uspjeha.

Njihov drugi najtalentiraniji igrač, svestrani Tyreke Evans, ne pati od takvih problema ali ne posjeduje ni takav talent. Evansov najveći problem je što nije pokazao nikakve znakove napretka u odnosu na svoju rookie sezonu, pri čemu je razvio ogromne zdrastvene probleme sa stopalima koji bi mu mogli skratiti karijeru. Kada je zdrav Evans fascinira jako lijepom kombinacijom šuterske i slasherske igre, solidnim driblingom i snagom koja mu omogućava da finišira u gužvi, no isto tako jasno pokazuje sve svoje probleme koji uključuju neinspiriranu igru u obrani i nesposobnost igranja bez lopte u napadu zbog čega mnogi dovode u pitanje njegovu košarkašku inteligenciju. Tyreke je osuđen da ostane košarkaški poluproizvod, neizbrušeni dijamant, košarkaš koji igra u nizovima, bez konstante zbog čega je njegov učinak na momčad na kraju istovjetan Cousinsovom, iako su im metode različite.

Šteta, jer kada bi Kingsi i njihov novopečeni trener Keith Smart* odgojili Cousinsa i Evansa u igrače Sacramento bi imao sjajnu bazu za sastavljanje vraški dobre playoff momčadi, naročito kada uzmemo u obzir da na rosteru imaju još dva mlada potencijala. Isaiah Thomas zapravo i nije potencijal nego punokrvni combo bek koji je zabljesnuo u svojoj rookie godini izrađivanjem šuteva za sebe i za suigrače te se nametnuo kao stalni član rotacije, igrač kojeg je jednostavno gušt gledati kada dobije priliku. Sumnjam da će se Thomas Robinson, njihov prvi pick ovogodišnjeg drafta, nametnuti odmah u prvoj sezoni zato što ni na koledžu nije briljirao u napadačkoj igri, ali sjajan skakački učinak i sposobnost kontrole lopte u driblingu čine ga opako dobrim potencijalom za budućnost.

*Smart je dobio šansu nakon što su Kingsi odjebali umišljenog Westphala i napravili su dobar potez. Smart je malo popustio uzde, dao više kreativnosti mulcima i dopustio im da igraju run’n’gun koji na kraju nije bio efikasan, ali je bar bio donekle zabavan za gledanje.

Robinson će sezonu započeti na klupi prepuštajući startno mjesto ispoliranom i korisnom Jasonu Thompsonu koji bi lako mogao biti treća najbolja opcija u napadu za Kingse kada ga ne bi koristili za prljave poslove. Petorku će po svemu sudeći zaokruživati James Johnson koji je pristigao iz Toronta i koji nema što raditi kao starter u ozbiljnoj momčadi, no Kingsi su ostali fascinirani njegovim tjelesnim predispozicijama pa su ga gurnuli na poziciju startera računajući da je, ovako neiskusan i neispoliran, ionako bolji od ostarjelog Francisca Garcie, precijenjenog Johna Salmonsa i istrošenog Travisa Outlawa*.

*Koliko love Kingsi troše na tri stara igrača koje niti jedan navijač Kingsa ne želi vidjeti na parketu?  17 milijuna dolara. I tako još dvije sezone. Kad si glup onda si glup.

Klupa nije duboka iako na njoj sjede borbeni centar Chuck Hayes, nekonzistentni šuter Marcus Thornton koji može zabiti 2 ili 22 koša ovisno o večeri i super-brzi plej Aaron Brooks koji je završio svoju kinesku epizodu. Mogli bi još spomenuti Jimmera Freddettea, no čemu spominjati igrača koji nije prenio svoje tricaške sposobnosti sa faksa u NBA i koji vjerojatno igra najgoru obranu lige? Čemu uopće spominjati klupu kada je startna rotacija dovoljno neizbalansirana i nezrela da Sacramento izbaci iz utrke za doigravanje. Čemu uopće spominjati igrače kada je atmosfera u klubu toliko zatrovana, toliko puna straha od prodaje kluba i od preseljenja da se u njemu uopće ne da raditi? Čemu uopće spominjati Kingse? Dragi su mi, al bojim se da i ovaj put ostaju na dnu.

12. Houston Rockets*

*Ovaj dio teksta napisan je prije prve utakmice Rocketsa.

Sjedim, grizem nokte i mislim. I nikako ne mogu odlučiti koga da stavim na dvanaesto mjesto Zapada. Svih petnaest ekipa ima šansu uću u playoff, no iskreno sumnjam da će Hornetsima, Kingsima i Sunsima to poći za rukom osim ako, ne znam, potres sravni Los Angeles sa zemljom, Salt Lake City nestane u požaru seksualne revolucije među mormonima a Texas napadnu vanzemaljci. No sljedećih 12 momčadi s pravom se imaju nadati plasmanu u playoff. Jedini razlog zašto Rocketse guram na dvanaesto mjesto konferencije je njihovo igračko i trenersko neiskustvo.

Neiskustvo automatski znači mladost, a mladost automatski znači budućnost. Rocketsi su sastavili ekipu u kojoj niti jedan starter nema preko 26 godina* zbog čega se imaju pravo nadati da će za dvije ili tri sezone razviti ekipu koja bi mogla postati konkurent za naslov. Taj plan doduše ima dva problema:

a) mladići Rocketsa su poprilično skupi a samo jedan od njih ima dovoljno talenta da se razvije u superstara

b) GM Daryl Morey se pokazao kao jedan od najnestrpljivijih menadžera lige koji se poprilično lako odriče talenta (u nadi da će se dokopati franchise playera) zbog čega se mladost Rocketsa ne razvija na pravi način.

*Četvorica su ispod 24.

Morey bi lako mogao povući još koji potez do kraja sezone pošto na rosteru ima hrpetinu mladića izabranih sredinom prve runde, a njegovoj momčadi pothitno treba veteran ili dva da je stabiliziraju i pomognu momcima da se razvijaju.

Okej, nije da Jamesu Hardenu treba netko da mu pokaže kako igrati, naučio je dovoljno u Thunderu. Robusni bradonja žrtvovao je minute i brojke i slavu ulazeći s klupe u dresu Oklahome, ali nije želio žrtvovati milijune koje mu vlasnici Thundera nisu željeli isplatiti. Westbrook, Durant i Ibaka su pretalentirani i preuigrani da ne bi osvojili naslov u sljedećih pet godina ili se bar tako čini, no bez Hardena to će im puno teže poći za rukom. Đejms možda neće tako brzo imati priliku osvojiti naslov s Rocketsima, ali dobio je novac, dobio je poštovanje i dobio je svoju momčad, ekipu u kojoj će biti igrač broj jedan, nositelj momčadi, as, faca, čunka. Pitanje je može li Harden izdržati takav pritisak kakvog nije osjećao u Oklahomi. Nije upitno može li to napraviti igrački. Njegovi metodični ulazi koji podsjećaju na Brandona Roya i Paula Piercea, njegova snaga u kontaktu, jako dobar vanjski šut, pregled igre i solidna obrana čine ga kompletnim košarkašom kojeg bi već ove sezone mogli vidjeti na All Star utakmici i početi ga spominjati među 10 – 15 najboljih igrača lige.

Je li to dovoljno za ozbiljan plasman Rocketsa? Naravno da nije. Ukoliko žele nastaviti Jeremy Lin će morati pokazati da nije košarkaška verzija The Conellsa, da nije one-hit wonder koji je plesao jedno ljeto i ispario kao rosa na suncu. Nakon impresivnog lanjskog starta Lin je pokazao ogromne probleme u organiziranju napada, naročito kada su ga protivnici gurali u lijevu stranu, no bilo bi ga glupo otpisati kao napuhanu medijsku tvorevinu dok ne dobije priliku u Houstonu. Transformiraju li se Rocketsi iz sporog half-court napada u brzu tranzicijsku momčad, što bi s obzirom na igrače i mogli i morali, Linov bi se ugovor Rocketsima mogao debelo isplatiti, pri čemu ne mislim samo na prodaju dresova u Aziji.

Lin, naravno, nije jedini igrač koji je potpisao ogroman ugovor s Rocketsima tijekom ljeta. Drugi čovjek zove se Omer Asik koji će dobiti 8 milijuna dolara za svoje igre u ovoj sezoni unatoč tome što do sada nema hrpu starterskog iskustva. Asik izgleda kao da je upravo ispao iz napušene verzije Muppet Showa, visok, zbunjen i kuštrav. Iskreno, ne znam hoće li Asik opravdati svoj ugovor. Ne znam može li igrati 35 minuta po utakmici. Ali jednu stvar ću vam reći – kada sam čuo da odlazi iz Bullsa presjeklo me. Pogodilo me skroz. Naime, Omer Asik je zvijer u obrani. Ne samo da je visok, ne samo da je brz i okretan, ne samo da blokira šuteve nego je i iznimno inteligentan obrambeni igrač koji pokriva puno prostora, odlično se postavlja, puni reket i brani pikenrol. Ne samo da je prošao tradicionalnu europsku obrambenu školu nego je proveo dvije sezone pod Thibodeauom koji mu je usadio ogromno obrambeno znanje. Asik je preplaćen sudeći po onome što je radio u Chicagu, dao bi se okladiti da će usrati utakmicu ili dvije lošom igrom u napadu u kojoj ga ogromne ruke sprječavaju da hvata lopte i završava u gužvi, ali nimalo me ne bi začudilo kada bi se razvio u novu verziju Tysona Chandlera, a takvog igrača se isplati platiti.

Ostatak startne rotacije zaokružit će Chandler Parsons, ekplozivno krilo koje može završavati u tranziciji i all-around četvorka Marcus Morris koji će odrađivati klasičnu ulogu ljepila u momčadi pošto se do sad predstavio kao igrač koji sve radi dobro ali ni u čem nije spektakularan.

Inteligentni Pattrick Paterrson mogao bi i morao bi odrađivati ulogu šestog čovjeka nakon što se oporavi od lagane ozljede kvadricepsa koja ga je spriječila da se takmiči za startnu poziciju, a ruku će mu dati iskusni Carlos Delfino kojem je namijenjena uloga swingmana i Toney Douglas, combo bek koji će pokušati igrati nešto konzistentnije nego u New Yorku. Ostatak klupe rade redom neiskusni igrači koji bi se mogli razviti u startere, no iluzorno je očekivati da će ih Daryl Morey, čovjek koji voli šoping više od Carrie Bradshaw, sve zadržati na okupu. Ima tu talenta, da se razumijemo, ima ga dosta, ali Rocketsima trebaju veterani. Donatas Motiejunas mogao bi se razviti u novog Andreu Bargnanija, Royce White bi mogao postati prosjačka verzija Charlesa Barkleya* kada bi savladao svoje psihičke probleme, Cole Aldrich bi mogao postati jako dobar postavljač blokova, Daequan Cook bi mogao postati vrhunski snajperist kada bi postao konzistentan, dok bi se Terrence Jones mogao razviti u polivalentno krilo koje može igrati na tri različite pozicije kada bi ga bilo briga. Šanse da svi ovi igrači ostanu u Rocketsima do kraja sezone? 0,7 posto. Šanse da Rocketsi s ovako mladom ekipom uđu u playoff? 17,7 posto? Šanse da Rocketsi zaigraju super-uzbudljivu košarku i izgrade jezgru koja će ih kroz dvije sezone odvesti do doigravanja? Sto mamojebenih posto. Sto!

*Rekao sam prosjačka, okej, šta odma skačete?! Royce ima taman fini omjer brzine, nekontroliranosti i masti da mrvicu podsjeti na Čarlza.

11. Portland Trail Blazers

Rose Garden se konačno oprostio od abortirane šampionske ekipe. Ozljede Brandona Roya i Grega Odena uništili su momčad koja se trebala boriti za titulu šampiona Zapada s Oklahomom, mitske momčadi koja nikada nije ostvarila svoj potencijal iz nekošarkaških razloga. Blazersi su tako postali druga nikad realizirana velika momčad nultih, usmrćena hicem iz puške iza staje zajedno s onom krasnom i ludom ekipom Pacersa koja je ucmekana nakon tučnjeve u Detroitu. Blazersi su posljednje dvije sezone pokušavali ostati relevantni, ulazili su u playoff i hrabro se borili, no talenta jednostavno nije bilo. Lani su igrači jednostavno izgubili vjeru u trenera Natea McMillana i njegov metodičan pristup igri, digli su ruke i predali se. Tijekom predsezone prošli su kroz veliko čišćenje koje bi ih trebalo barem malkice uljepšati za budućnost.

Teško je reći tko će biti njihov najbolji igrač u toj svijetloj budućnosti. LaMarcus Aldridge je car koji je krasnoj igri s poludistance kroz zadnje dvije sezone pridodao nekoliko krasnih post up poteza te je odlučio igrati bliže košu, udarati protivnike pod obručima i izlaziti iz klinčeva pun modrica, no koliko god mi bio drag ne mogu ga strpati među elitu, među igrače koji sami mogu prosječnu momčad odvući u playoff. Aldridgeu uostalom nikako neće odgovarati brza tranzicijska igra novog trenera Terrya Stottsa koji je napadačku filozofiju preuzeo od mentora Georgea Karla. Nefiltriranu i nepročišćenu, divlju kakva je oduvijek bila.

Aldridge možda neće profitirati u ovom sustavu unatoč tome što bi mu brojke lako mogle krenuti nagore zbog povećanog broja napada, no znam tko hoće. Znate i vi. Jedini čovjek koji može oteti titulu rookieja godine Unibrowu. Jep, to je on, to je taj čovjek, to je Damian Lillard. Novopečeni plej Blazersa nema brzinu i pregled igre koji bi ga učinili elitom, ali zna igrati tranzicijsku košarku i ubojit je u pikenrolanju na nepostavljenu igru. Lillardov problem je što nekad zna igrati zericu van kontrole i mučiti se s visokim i snažnim bekovima, ali momak je basketar od glave do pete i trebao bi zajedno s Aldridgeom činiti jezgru Blazersa za budućnost. I Batumom. Ne smijemo zaboraviti Batuma.

Mladi Francuz je spreman za iskorak. Nicolas Batum je vrstan defanzivac koji ima problema s određenim tipom igrača (Deng, LeBron i bratija) ali koji može u obrani pokrivati tri pozicije, krasti lopte, blokirati i istrčavati kontre. Njegov poboljšani šut za tri i solidni, ali ne i spektakularni ulaz i igra bez lopte čine ga izuzetno korisnim egzekutorom u sustavima u koji ne zahtijevaju od njega da bude primarni strijelac, što je, vidi čuda, slučaj s Blazersima.

Dakle i stoga, stoga i dakle, enivej i tome slično, Portland ima zdravu i mladu jezgru na kojoj može graditi budućnost ali nema igrača broj jedan, nema nositelja franšize koji vam je uglavnom potreban da osvojite naslov. Taj su problem pokušali riješiti sastavljanjem ansambl momčadi*, no Pacersi su potpisali Roya Hibberta za ogromnu lovu, i naizgled spasili Blazerse krivog poteza. Problem je što Portland neće imati prostora pod salary capom sve do 2015. godine, a nije baš da imaju momčad koja može jurišati na naslov.

*Ansambl momčadi su ionako osvojili jedan jedini naslov u povijesti, govorim naravno o Pistonsima iz nula četvrte. Mogli bi me eventualno nagovoriti na Bulletse iz seanosme koji su imali 6 igrača u dvoznamenkastim poenima samo što je Elvin Hayes definitivno bio najbolji igrač te momčadi koji je upisivao 20-13 u prosjeku i možda na SuperSonicse iz seansdevete koji su imali 7 igrača u dvoznamenkastim poenima da nisu imali DJ-a i Gusa Williamsa u backcourtu. Al mogli bi me nagovoriti na te tri ekipe i to je sve. Dakle 65 finala, 3 ansambl ekipe. Nije baš neki prosjek, jel. Želite li naslov nabavite alfa mužjaka is all I’m sayin.

Što znači kako će morati pronaći pojačanja iznutra. Iskusnim veteranima poput stabilnog (ali preplaćenog) Wesleya Mathewsa, svestranog (ali za centra preniskog) JJ Hicksona, preciznog (ali presporog) Sašu Pavlovića i (ništa dobro ne mogu o njemu napisat jer mi nije jasno zašto je još u ligi) Jareda Jeffriesa priključili su hrpetinu mladih igrača poput Nolana Smitha, Elliota Williamsa, Lukea Babbita i (potencijalno dobrih) Willa Bartona i Meyersa Leonarda među kojima će morati pronaći dva igrača za rotaciju planiraju li nagodinu jurišati prema doigravanju.

Blazersi su tu gdje jesu, tri ili četiri sezone udaljeni od pravog i poštenog rebuildinga kojeg su ove sezone željeli i uspjeli izbjeći. Možda iz šešoara izvuku nekakav ludi draft pick, možda ih spasi nekakav ludi trejd, možda me Aldridge i Lillard demantiraju i pretvore se iz jako dobrih igrača u super-zvijezde. Moguće je, ali nije vjerojatno. Ipak su ovu Portland Trail Baksuzi.

10. Minnesota Timberwolves

Pa da odmah raščistimo s tim, mi smo Hihotići u bojama sv… Oprostite, malo sam se zanio. Dakle, da odma raščistimo s tim, Timberwolvese ne mogu staviti u playoff samo zato što će Ricky i Kevin propustiti više od mjesec i pol dana sezone i pitanje je u kakvoj će formi biti jednom kada se vrate. Zdravi Rubio i zdravi Love garantirali bi Wolvesima, koji su se iz kupusaste momčadi u kojoj je 10 mjesta odlazilo na krila i plejeve posložili u punokrvnu NBA ekipu s glavom i repom i kvalitetnim omjerom veterana i klinčadije, ulazak u doigravanje i vrlo vjerojatno mjesto među prvih šest na Zapadu pa je prava šteta što su obojica aut na početku sezone.

Kevin Love je, očekivano*, izrastao u jednog od ponajboljih igrača lige, u double-double mašinu koja pogađa iz blizine, koja šutira i za tri i s poludistance, koja kupi ogroman broj skokova koristeći pametno postavljanje i golemu guzičetinu (Je je, smršavio se, sad čak i može odigrat tranziciju al dupe je i dalje tu. Ne, ne gledam mu pozadinu jer sam gej pametnjakoviću. Not that there’s anything wrong with that) i kojoj je nedostajao samo pravi partner koji bi s njim vrtio high screen na trici i kojeg je pronašao u kosatoj tinejdžerskoj zvijezdi iz Španjolske.

*Predvidio u analizi drafta. Mucho ponosan na predviđanje, pogotovo nakon što me nekoliko ljudi zbog toga popljuvalo. Baš sam sitna duša.

 Ricky Rubio se predstavio narodu kao vrhunski razigravač i u tranziciji i u punom napadu, kao igrač kojeg je ubijao europski stil igre, suženi teren i nesposobnost igrača da trče zajedno s njim i zabijaju lagane poene na nepostavljenu obranu, kao igrač stvoren za brzu i fizičku NBA igru. Istina, Rubiov šut je, hrmh, blago rečeno nepouzdan, njegovi ulazi su klimavi poput pijane manekenke na tridesetcentimetarskim štiklama, ali jebote, momak zna razigravati momčad. Rubio se osim toga istakao kao jako dobar obrambeni igrač kojeg brze ruke izvlače čak i kad izgubi korak i nedostajat će Timberwolvesima na otvaranju sezone više nego meni nedostaje KinderLada i onaj Ledov krem sladoled iz osamdesetih koji se prodavao u smeđem omotu.

Jebena šteta za Wolvese koji stvarno imaju ekipu koja može konkurirati ne samo za ulazak u playoff nego i za ozbiljne stvari na Zapadu. Brandon Roy je faktor x zbog svojih koljena i godine provedene u penziji, ali je i dalje Brandon Roy, uz Kobea Bryanta i Paula Piercea najsvestraniji strijelac lige kroz proteklih 6 godina*. Luke Ridnour je klasični combo bek koji može razigrati i zabiti i koji lako ulazi među pet najboljih backup plejeva lige, dok je Jose Juan Barrea motorin koji tempom mijenja izgled utakmice i prisiljava protivničke trenere da povlače poteze koje inače nikada ne bi povukli. Andrej Kiriljenko se preporodio u Rusiji te je izgledao zvjerski dobro na Olimpijadi, Derrick Williams je talent koji bi se trebao nastaviti razvijati ove sezone, Greg Stiemsma je solidan defanzivac kakvog uvijek trebate na centru, Nikola Peković je totalni car od igrača čija bi mu masa i okretnost u reketu mogle donijeti titulu igrača koji je najviše napredovao, Chase Budinger je zanimljiv mladi igrač koji je imao nekoliko dobrih utakmica u Rocketsima, a ne možete otpisati čak ni grijače klupe poput Alexeia Shveda, Malcolma Leeja i Dantea Cunninghama.

*Kažem najsvestraniji, ne i najbolji.

Bilo bi krasno kada bi se Love i Rubio vratili u punom sjaju i stali uništavati protivnike. Bilo bi krasno kada bi ova ekipa ušla u playoff i skinula skalp nekom od favorita. Trenutno nema ekipe na Zapadu koja mi je zanimljivija i draža. Navijam za njih. Znam da mogu. Ali ozljede… teško je protiv ozljeda.

09. Dallas Mavericks

 

Počeo sam se smijati dok sam upisivao ime Dallas Mavericksa na deveto mjesto Zapada. „Frančeski, budalo jedna, pa ti stvarno nisi normalan. Priznaj da samo želiš ljudima dići tlak“, mrmljao sam si u bradu blesavo se kreveljeći. I ima u tome zericu istine, svakako da bi lako mogao gurnuti Mavse u playoff pokraj Golden Statea i Utaha, ali neću. Boli me briga. Ionako momčadi od dvanaestog do sedmog mjesta imaju šanse ući u doigravanje tako da je ovo rangiranje poprilično besmisleno, ali isto tako moram priznati da nimalo ne vjerujem u ovu ekipu Mavsa.

Za početak Nowitzki je ozlijeđen. Ozbiljno ozlijeđen. Nije da ga je napala ona njegova luda bivša niti ga je porezao brico dok je šišao svoju bujnu grivu, čovjek je ozlijedio koljeno, a koljena su djeco ozbiljna stvar. Veličanstveni Švabo trebao bi se vratiti kroz tri ili četiri tjedna, ali pitanje je u kakvoj će formi biti i kako će njegova koljena izdržati napornu sezonu. Dirk više nije u cvijetu mladosti i bilo je samo pitanje vremena kada će ga ozljede početi sustizati, unatoč stilu igre koji se uvelike zasniva na izbjegavanju kontakta u reketu. Poklekne li Dirk, a ne mogu vam opisati koliko se nadam da neće pošto ga stvarno obožavam gledati, Mavsi se mogu pozdraviti s playoffom. Lani su bili dvadeset i druga ekipa lige po napadačkom učinku s Dirkom u postavi, bez njega njihov napad postaje smijurija.

Pa kako, pa zašto, pa o čemu ti pričaš Frančeski, pa potcjenjuješ srce šampinjona, pa ima tu kvalitetnih igrača! Jep, ima. Ne poričem. Samo što su Mavsi u zadnje dvije sezone ogolili roster i sastavili potpuno novu, prijelaznu i jeftinu ekipu koja se tek treba uigrati. Da stvar bude gora njihova najveća pojačanja sletjela su u Dallas s koferima punih upitnika. Može li Darren Collison nakon dvije propuštene šanse dokazati da zaslužuje biti startni plej u NBA-u; može li konačno zaigrati pod kontrolom? Može li O.J. Mayo prestati sa silovanjem šuta, hoće li konačno prihvatiti strukturiranu igru, može li napadati obruč bez straha, hoće li ući u sukobe s trenerom Rickom Carlisleom? Koliko se Elton Brand približio kraju karijere, može li se još uvijek ubijati pod koševima, ima li snaga biti išta više od šestog igrača čije je glavno oružje pucanje šuteva s osnovne crte i vrha reketa, ima li još uvijek želju igrati leđima prema košu? Koliko će utakmica Chris Kaman izdržati u startnoj postavi pošto je u posljednje četiri sezone čak tri puta propustio više od trideset utakmica, može li uopće njegova igra funkcionirati u paru s Dirkovom? Može li Troy Murphy dati ekipi išta osim šest faulova i par promašenih trica po utakmici? Dallas je redom dovukao igrače koji imaju i talenta i znanja za igranje u NBA ligi, no nitko od njih nije zvijezda, nitko od njih ne može preuzeti odgovornost u trenucima kada je Dirk ozlijeđen.

Ista stvar mogla bi se reći i za većinu igrača koji su i lani bili na rosteru Mavsa. Vince Carter izgubio je svoju eksplozivnost te je postao bucmasti neefikasni šuter iz driblinga koji će vas tek par puta godišnje podsjetiti koliko je talentiran bio. Rodrigue Beabuois je stvoren za mijenjanje tempa na poziciji pleja, ali još nije otkrio kako na najbolji način koristiti svoju brzinu. Brendan Wright je svestran igrač koji se ipak ne može nositi s višim i snažnijim centrima. Jared Cunningham je neiskusan, Dominique Jones nepouzdan, Dahntay Jones nekonzistentan. Jae Crowder je bio sjajan u Marquetteu i mogao bi se razviti u odličnog glue guya po uzoru na Kawhija Leonarda i Kennetha Farieda s kojima dijeli i igračke sposobnosti i slične frizure, ali teško je očekivati da će igrati na visokoj razini tijekom čitave sezone. Jedini igrač na kojeg bi se okladio na rosteru Mavsa je Shawn Marion čija je profesionalna igra, odlična obrana, izbjegavanje glupih grešaka i kažnjavanje taktičkih propusta protivnika najvažnije oružje Mavsa, uz naravno inspiriranu igru Dirka Nowitzkog.

Dubina, iskustvo, dvije kvalitetne petorke, Dirkova izvanrednost i profesionalnost većine sudionika trebale bi gurnuti Mavse u playoff. Nije racionalno stavljati ih na deveto mjesto Zapada, priznajem. Ali zbog nečega imam filing da će sve otići po krivu za Maverickse, da će ih sustići loša karma koja ih prati otkako su odlučili raspustiti šampionsku momčad i odbili braniti naslov u nadi da će se dokopati Howarda. Jebiga, nekad treba biti iracionalan.

08. Utah Jazz

Nisam fan Utah Jazza. Ne sviđaju mi se. Nimalo. Uživao bih kada bi mogao staviti Rocketse ili Blazerse na ovo osmo mjesto, ali ne mogu. Jazz imaju prekvalitetnu rotaciju visokih igrača da bi ih izbacio iz playoffa.

Unatoč tome što se još uvijek nalaze u procesu rebuildinga trener Tyrone Corbin gurnuo je svoje mladiće u stranu i najveći dio minuta poklonio prokušanim veteranima koji su ga zauzvrat odveli do playoffa  u kojem su ekspresno ispali od Spursa i dokazali kako izgradnja momčadi još uvijek nije gotova.

Utah će ući u sezonu građena na sličan način kao lani, sa fantastičnim napadom građenim na Alu Jeffersonu i Paulu Milsapu, dvojcu visokih koji mogu igrati i u niskom bloku i na vrhu reketa i neprestano vrtjeti hi-lo akcije koje ih čine nezaustavljivim. Big Al i Paul lani su odradili sezone karijere, no obojici ističe ugovor na kraju sezone i lako je moguće da se Jazz riješi jednog od njih za vrijeme prijelaznog roka pošto nema smisla da produžuju obojicu s obzirom da kradu minute talentiranom i mladom dvojcu koji trenutno sjedi na klupi i koji će predstavljati osnovicu momčadi kroz par sezona kada krenu u lov na naslov. Enes Kanter se dokazao kao vrhunski skakač unatoč katastrofalnoj minutaži dok je mladi Derrick Favors monstruoznom obranom sramotio Jeffersona i Millsapa preko kojih su Jazzeri primili više koševa nego je Sasha Grey primila… jel… ovaj… čekova s plaćom tijekom svoje karijere. Favors nije briljirao u napadu, no njegova polivalentnost u obrani, lakoća kojom zatvara reket i kojom čuva i centre i krila trebale bi ga učiniti starterom kroz sezonu ili dvije zbog čega se Utah može i mora odreći bilo Jeffersona bilo Millsapa kako bi si osigurao financijsku fleksibilnost u nadolazećim godinama.

Jazz će definitivno pokušati odraditi rebuilding u hodu, kroz trejdove i potpisivanje slobodnih igrača, što su jasno naznačili tijekom prijelaznog roka. Sastavili su dvije ozbiljne rotacije u kojoj nema superstara koji će nositi momčad, ali koje svojim profesionalizmom i efikasnom igrom mogu ući u borbu za osmo, sedmo ili šesto mjesto prekrcanog Zapada. U prvoj petorci uz Jeffersona i Millsapa pronači će se novopridošli Marvin Williams koji u Atlanti nije postao zvijezda, ali koji kvalitetnom press obranom i solidnim šutiranjem trica opravdava bar dvije trećine svog previsokog ugovora. Visina je ključna riječ za Utah koja će na poziciji beka startati krilo Gordona Haywarda koji je, unatoč mojim neutemeljenim sumnjama, prenio svoju all – around igru s Butlera u NBA. Hayward je rođeni vođa koji se iz statističkog lidera na faksu pretvorio u defanzivnog specijalca koji dirigira obranom i hrabri svoje suigrače. Petorku će zaokružiti Mo Williams koji je i dalje presklon debilnim potezima, ali čije šutiranje trica*, solidno razigravanje ekipa i playoff iskustvo može pomoći mladosti Jazza da se suoči s preprekama koje ih čekaju ove sezone.

*Definitivno najveći problem Utaha lani.

Klupu će predvoditi Kanter i Favors kao direktne zamjene Jeffersonu i Millsapu, DeMarre Carroll će odraditi par minuta na krilu, Randy Foye će širiti teren tricama dok će nesposobni Jamaal Tinsley koji nema što raditi u NBA-u krasti minute sjajnom mladom slasheru Alecu Burksu koji se lani pokazao kao najbolji penetrator u ekipi i koji iz meni neobjašnjivih razloga ne dobija više minuta u sistemu Tyronea Corbina. Utah je čista ansambl ekipa koja treba povući tek dva ili tri kvalitetna poteza da se uključi u igru za vrh Zapada. Prvi mogu povući već ove sezone. Hoće li igrati za sadašnjost ili za budućnost ostaje da vidimo.

07. Golden State Warriors

Vidim ih kako zadovoljno trljaju ruke u mraku i krevelje se i pokazuju svijetleće očnjake, zli i pokvareni. Golden State Warriorsi me mrze. Svake ih godine guram u playoff, svake godine im tepam kako je konačno došla njihova godina i svake mi godine zabiju nož u leđa. Da sam pametan šibnuo bi ih na dvanaestu poziciju na Zapadu gdje im je i mjesto, ali štaš, neke su stvari jače od razuma. Poput submisivne djevojke koja se uvijek vraća svom odvratnom dečku koji je konstantno vara tako se ja vraćam Warriorsima, potpuno svjestan da će me na kraju sjebati.

Zašto ih onda guram na sedmo mjesto Zapada? Zato jer sam svjestan njihovog potencijala. Warriorsi imaju skupu i preplaćenu momčad koja bi doduše mogla opravdati uloženu lovu kada ih na svakom koraku ne bi pratili maleri kao jato lešinara, kada ih na svakom koraku ne bi pratile ozljede. Talent je osnova uspjeha u NBA-u i Warriorsi ga imaju na bacanje, problem je što je taj talent češće na magnetnoj rezonanci nego na parketu košarkaških dvorana. Sve što Warriorsima treba da ove sezone uđu u playoff, kojeg moraju ganjati jer im tankiranje ne znači ništa pošto su se riješili picka na draftu, je da Andrew Bogut i Steph Curry ostanu zdravi.

Dobri stari Andrija bio je jedan od najboljih defanzivnih i skakačkih centara lige u svom zenitu koji je obustavljen ne zbog starosti i prirodne degenaracije igre nego zbog raznoraznih ozljeda. Bogut je toliko dobar igrač da sam može anulirati većinu defanzivnih problema Warriorsa koji su već 13 godina na samom dnu lige po obrambenom učinku. Andro će polako ući u sezonu, oprezno i mudro kako se ne bi raspao i kako bi nabio formu, ali kada uđe u ritam, ako uđe u ritam, postat će ne samo ubojica u obrani nego solidan i svestran napadač koji može poentirati i leđima i licem prema košu i koji može razigravati momčad iznutra, bilo spuštanjem lopti slasherima bilo izbacivanjem lopti na perimeter prema nekolicini opasnih tricaša lige.

Završi li Andrija opet u bolnici velika je mogućnost da dijeli sobu sa Stephom Curryem čiji su gležnjevi građeni od stakla i papira, a ne od mišića i kostiju. Curry je jednako važan igrač za ambicije GSW-a u kao i Bogut, s tim da je i jednako sklon ozljedama. Steph nije briljantan dribler kao što je to bio polarizirajući Monta Ellis* kojeg su se Warriorsi odrekli u trejdu za Boguta, ali ga njegov ubojiti šut sa svih djelova terena čini opasnim budući da mu protivnici stoje jako blizu u strahu od šuta što omogućuje Curryu da ih prođe premda nema brz prvi korak i nakon toga bilo poentira, bilo spusti loptu u reket, bilo se odluči za asistenciju jednom od tricaša. Zdravi Steph i zdravi Australac GSW-u bi praktički garantirali playoff, no nitko ne može garantirati da će ostati zdravi do kraja sezone. Dapače, lakše bi bilo garantirati suprotno.

* Ne sjećam se igrača o kojem se vodilo toliko rasprava od valjda Allena Iversona. Ili je potcijenjen ili je precijenjen, nitko ne misli da je Ellis ocijenjen baš kako treba.

Šteta, jer su Warriorsi sastavili ozbiljnu momčad oko ove dvojice. Istina, još uvijek ne mogu igrati ozbiljnu obranu kakvu je lani oboćevao novi trener Mark Jackson, ali mogu biti brutalno efikasni u napadu s bogatim arsenalom kakvog nema ni američka vojska. David Lee je briljantan egzekutor i u reketu i van njega iako si sam ne može stvoriti šut i još uvijek ne vjerujem da može igrati u bilo kojem sistemu kojeg ne možete opisati riječima „trčanje“ i „pištolj“. Harrison Barnes je kvalitetan kreator na poziciji krila koji će morati pokazati malo više odrješitosti nego što ju je pokazao u Tar Heelsima, ali ne bojim se za njega, momak je talentiran, vrijedan i ima znanje, samo ga treba gurnuti u pravom smjeru. Klay Thompson bi pak mogao postati velika zvijezda na dvojci s obzirom da kombinira pristojan ulaz sa briljantnim vanjskim šutem, a sve što treba napraviti je pokazati da lanjska sezona nije bila slučajnost i nametnuti se kao druga ili treća napadačka opcija momčadi. Đizs, dok ih ovako opisujem cure mi košarkaške sline – Warriorsi imaju mladu, napadački orijentiranu, brutalno talentiranu petorku, ali što im to vrijedi ako ne mogu ostati zdravi.

Probleme s ozljedama mogla bi anulirati solidna i duboka klupa. Bezobrazni i samopouzdani combo bek Jarret Jack riješio je određene probleme s konzistentnošću tijekom zadnje sezone i, premda ga još uvijek ne mogu ubrojati među igrače koje bi želio u svojoj momčadi, moram ga ubrojati među korisne košarkaše. Brandon Rush je konačno izrastao u vrsnog tricaša kakvog smo godinama čekali u Indiani te bi trebao iskoristiti masu otvorenih šuteva koje će mu kreirati Bogut i Curry. Draymond Green trebao bi unijeti dozu borbenosti i svestranosti s klupe iako je malo naivno računati na njega već u rookie godini, Andris Biedrins bi trebao donijeti šest faulova i ništa više*, baš kao i Festus Ezeli koji bi se mogao razviti u solidnog defanzivca učeći tajne zanata od Boguta. Ključni ljudi klupe bit će Richard Jefferson koji bi trebao služiti kao mentor ovoj skupini mulaca i zabijati poene kao spot up šuter i Carl Landry koji bi lako mogao ući u rasprave o najboljem šestom igraču lige zahvaljujući svojoj svestranoj napadačkoj igri koja zericu podsjeća na Davida Westa iz njuorleanških dana.

*Kada bi povratio bar dio forme kakvu je imao prije par godina kada je kontrolirao skok igru kao rijetko koji centar lige Biedrins bi mogao postati ogroman faktor u igri GSW-a. Njegov problem, kažu svi, je samopouzdanje, a dobar trenerski štab samopouzdanje bi mu mogao vratiti.

Na papiru Warriorsi izgledaju zabavno i moćno, ali basket se ne igra na papiru. Papir je mekan, parket je tvrd, na papiru nema ozljeda, na parketu ih ima. Nadam se da će Warriorsi proći bez njih i ove sezone i opravdati ovu prognozu, al čak i dok ovo pišem znam da sam u krivu. Kurvetine će mi opet stjerati nož u leđa. Do balčaka, majku im njihovu.

06. Memphis Grizzlies

Memphis Grizzliesi me podsjećaju na filmske antijunake. Oni su osuđenici na smrt koji su dobili posljednju šansu, poslani na opasnu misiju u srce neprijateljskog teritorija s jednim ciljem o čijem ispunjenju ovisi hoće li zaraditi slobodu ili smrt. Grizzliesi su skupo plaćena momčad u malom tržištu koja je upravo dobila novog vlasnika koji nije siguran može li mu postojeća jedinica donijeti naslov i na taj način osigurati zaradu. Po kuloarima se već neko vrijeme priča kako bi Memphis mogao žrtvovati ili Rudya Gaya ili Zacha Randolpha, dakle dva od svoja tri najbolja igrača, prije prijelaznog roka kako bi smanjio troškove i izbjegao plaćanje poreza na luksuz (zbog kojeg ionako imaju samo 13 igrača na rosteru). Odu li bilo Zach bilo Rudy Grizzliesi će izgubiti ionako mizerne šanse da pokore Zapad – ne samo da će ostati bez klasnog igrača nego će nestati kemije unutar momčadi, kemije koja je definitivno najjače oružje Medonja.

Grizzliesi su ekipa koja je uspjeh gradila iznutra, razvojem vlastitih igrača, razvojem jezgre koja već nekoliko sezona igra zajedno i savršeno se razumije. Prije dvije sezone izbacili su Spurse u prvom kolu playoffa kao osmorangirana ekipa Zapada da bi u sljedećoj seriji odvukli Thunder sve do sedme utakmice. Lani su ispali u sedam utakmica od Clippersa nakon što su u prvoj utakmici serije prosuli čak 27 poena. Preklani su igrali bez Rudya Gaya, vrsnog krilnog kreatora koji može vrtjeti napad, lani su pali pod teretom ozljeda koje su mučile Zacha Randolpha, dominantnu silu unutar reketa, tijekom čitave sezone. Imali su dvije šanse, oba puta iz prikrajka. Ovo im je treća i ovog puta svi znaju da dolaze.

Grizzliesi su konačno zdravi. Rudy Gay bi trebao kreirati na krilu i svojim mekanim ulazima i svilenim šutem s poludistance kažnjavati obrane koje će puniti reket. A morat će ga puniti kako bi zaustavili Zacha Randolpha koji je spreman uništavati protivnike post-up potezima i korištenjem table i Marca Gasola čija se profinjena high post igra, koja skoro da se može mjeriti s onom Nowitzkog i brata mu Paua, savršeno nadopunjava s Randolphovom medvjeđom igrom pod košem.

Istina, Memphis lani nije briljirao u napadu zato jer je Gay odigrao ispod svoje razine, zato što Randolph nije bio na stopostotnom učinku i zato što nisu imali šutere koji bi bar malo rastegnuli teren i olakšali posao visokima, no za očekivati je da će ove sezone biti nešto bolji u napadu, sada kada su odigrali još jednu sezonu zajedno i kada su konačno svi zdravi i u formi. Uostalom, ono što ne mogu napraviti u napadu pokrit će jako dobra obrana predvođena Gasolom koji je izrastao u solidnog igrača kontra pikenrola, Randolphom kojeg je lagano proći ali koji dobro zatvara defanzivni skok, Gayom koji zajedno s plejmejkerom Mikeom Conleyem vrši pritisak na loptu i najboljim obrambenim bekom lige Tonyem Allenom koji ne samo da igra presing, krade lopte i skače na svaki šut nego svojom prgavom igrom i bahatim stavom ulazi protivnicima pod kožu i ruje i ruje, poput kakvog svraba kojeg se ne bi mogli riješiti ni da se okupate u kadi punoj anti-svrab kreme.

Startna petorka Memphisa ima svojih mana koje bi bile otklonjene kada bi solidni Conley nastavio razvijati vanjski šut a Allen počeo pogađati trice s vanjskih pozicija, no svejedno je dovoljno dobra da je ubrojimo među deset najboljih startnih petorki lige. Starteri definitivno nisu problem za Memphis. Problem je klupa koja se ni po talentu ni po kemiji ne može mjeriti sa starterima. Hamed Haddadi bi bio korisniji kao glumac u kazališnim adaptacijama Frankensteina nego kao košarkaš, Josh Selby ništa nije pokazao u svojoj rookie sezoni, Quincy Poindexter i pridošlica Wayne Ellington su toliko nekonzistentni da mi se nekad čini da i izgled mijenjaju dok je Tony Wrotten devetnaestogodišnji rookie od kojeg ne treba ništa očekivati. Bar ne ove godine. Što ostavlja Memphis sa jako tankom klupom na kojoj se ističu samo tri igrača – solidni combo bek Jerryd Bayless, svestrani krilni centar Mareese Speights i nepoznanica Darell Arthur koji je sjajnom igrom praktički prelomio seriju sa Spursima prije dvije godine, ali koji nije zaigrao košarku gotovo 15 mjeseci.

Tanka klupa izbacit će Medonje iz utrke za vrh Zapada do All-Star utakmice i vrlo vjerojatno prisiliti Grizzliese da se otarase jednog od dvojice svojih skupih igrača. Unatoč tome srž ove momčadi trebao bi ih nekako odvući do playoffa, a s Memphisom se u doigravanju nikad ne zna.

05. Denver Nuggets

Bez iznenađenja molim. Nuggetsi bi i ove sezone trebali igrati istu košarku kao i lani, brzu, mladenačku, tranzicijsku, bezbrižnu košarku koja će tempom uništavati sporije protivnike i osiguravati hrpetinu laganih poena za igrače Georgea Matthewa Karla. Nuggetsi će biti zabavni i uzbudljivi, naročito na domaćem terenu na kojem rijedak zrak uvijek pokosi protivnike u četvrtoj četvrtini, ali to ne znači da će biti opasni jednom kada uđemo u doigravanje. Njihov napad na postavljenu obranu mogao bi biti još konfuzniji nego lani, dok nam ništa ne garantira da će obrana postati dovoljno dobra da uštopa najbolje napade Zapada.

Jasno je da će Nuggetsi u defanzivi biti bolji nego lani. Doveli su Andrea Iguodalu koji već godinama spada među najbolje obrambene igrače lige i čija će sposobnost pokirvanja triju pozicija u obrani, konstantni presing na loptu i razumijevanje postavljanja i pomaganja suigračima otkloniti bar dio boljki koje su morile obranu Nuggetsa tijekom prošle sezone. Ali boljke ostaju. Ty Lawson je sjajan tranzicijski plej, brz kao munja što nebom lunja, sa solidnim vanjskim šutom i kvalitetnom kontrolom lopte, ali u obrani jednostavno ne može pokriti više i snažnije bekove koji ga ili izguraju pri ulazu ili rokaju trice i dvojke preko njegovih ispruženih ruku. Danilo Gallinari je kvalitetno krilo kada igra u napadu, najvažniji half-court igrač Denvera, čovjek koji može ubiti protivnike šutem iz daljine, ali ih može i proći kada spusti loptu na parket (što na žalost ne radi dovoljno često) no zbog  njegovog nezalaganja u obrani s pravom ga možemo nazvati ultra-light verzijom Carmela Anthonya. Kenneth Faried je izuzetno koristan u napadu kao čovjek koji kupi odbijanjce, posprema stvari iz blizine i tu i tamo pogodi koji šut, ali u obrani je, unatoč neviđenom trudu i litrama prolivenog znoja, i dalje ispodprosječan igrač zato jer ne kuži, jednostavno ne kuži kada i kako treba pomoći, kada treba zatvoriti ulaz, kada treba napasti loptu, ništa. Srećom za njega pa većina fanova Nuggetsa uopće ne kuži Farriedove pogreške zato jer svake večeri imaju priliku gledati spektakl zajeba, veličanstveni šou JaValea McGeeja. JaVale je s pravom najomiljeniji basketar Denvera. Kako ne voliti zaigranog, blesavog i krakatog centra koji je uvijek spreman na zajebanciju i koji bar jednom tijekom utakmice napravi toliko glup potez da mu se morate nasmijati. JaVale je dobio ogroman ugovor tijekom predsezone na račun svog potencijala, no u obrani je i dalje truba. Jes, zamazat če oči mnogima svojim spektakularnim blokadama, ali da vas pitam nešto – zna li Đaval braniti pikenrol? Ne zna. Zna li čuvati čovjeka jedan na jedan bez nasjedanja na finte glavom i pump fakeove? Jok. Zna li se rotirati, pomagati svojim suigračima na perimetru, udvajati igrače s loptom uz liniju? Ne, ne i ne. McGee je talent koji visinom i skočnošću donekle amortizira svoje nerazumijevanje i obrambene i napadačke košarke, ali ne možemo ga ubrojati među kvalitetne košarkaše. Što je jako loše za Nuggetse koji neće postati ozbiljna momčad na Zapadu sve dok ne pronađu centra koji može komandirati obranom i koji može zabiti iz post-up situacija u napadu*. Đaval je proveo ljeto družeći se s Hakeemom koji ga je podučavao kako igrati u niskom bloku i lako je moguće da već ove sezone napravi iskorak, no bojim se da bi Olađuvonu trebale bar tri godine svakodnevnog rada da od McGeeja napravi odličnog dvosmjernog košarkaša.

*Izuzetno bitna stavka pošto su Nuggetsi zamijenili odlične šutere Harringtona i Afflala Iggyem koji još uvijek spada među slashere u napada i čiji šut je ajme te bože, skoro u rangu Josha Smitha po učinkovitosti.

Da stvar bude zanimljivija čak je i klupa Nuggetsa konstruirana za run ‘n’ gun košarku, bez defanzivnih specijalaca koji mogu ući i uštopati protivničke napade. Timofey Mozgov i Kost Koufos su jedina dva igrača koji imaju kakav – takav pedigre defanzivaca, ali ne zato što mogu zatvoriti reket nego zato što ne dopuštaju ofenzivne skokove i faulovima sprječavaju lagane poene. Mogli bi me nagovoriti da među defanzivce ubrojim i Coreya Brewera ali ne sjećam se kada je taj čovjek zatvorio nekakvu ekstra klasu jedan na jedan. Ostatak momčadi građen krcat je igračima koji su sposobni završiti kontru poput vječno zapostavljenog Anthonya Randolpha, zabiti spot up šuteve poput Jordana Hamiltona i Wilsona Chandlera ili izgraditi situacije za sebe ili za druge i prodorima u reket i igrom leđima u punom napadu poput fluidnog rookieja Quincya Millera i starog i prekaljenog lisca Andrea Millera.

Što vam otprilike znači kako ćemo opet gledati efikasnu i efektnu momčad koja će igrati lijepo za oko i doći do pedesetak pobjeda u regularnoj sezoni samo kako bi ispala u prvoj ili drugoj rundi playoffa zbog svoje slabe obrane i upitnog half-court napada. Votever. Znam da ću guštati u svakoj sekundi koje moje oči provedu buljeći u Đavala, Iggya, Lawsona, Galla i društvo. Nuggetsi su poput mliječne čokolade – nisu baš zdravi, al’ nemoš živit bez njih.

04. Los Angeles Clippers

Klipani su lani imali šansu postati prva momčad Los Angelesa, konačno pobijediti svog starijeg brata s kojim, eto, još uvijek dijele sobu, no ostali su kratkih rukava. I jedni i drugi ispali su u drugom krugu playoffa, no Lakersi su upisali pobjedu više u regularnom dijelu sezone . Atraktivnim potezima u prijelaznom roku Lakersi su vratili pod svoje krilo sve one vikend-navijače koji su ih lani napustili zaslijepljeni Lob City reklamama i tužni mali Clippersi opet su čvrsto zacementirali svoj status druge momčadi Los Angelesa.

Smiješno, zar ne? Clippersi ne samo da imaju Chrisa Paula i Blakea Griffina, ne samo da igraju zabavnu košarku, ne samo da su lani pokazali da na njih definitivno treba računati, nego su se osnažili tijekom prijelaznog roka i imaju bolju ekipu nego lani. Okej, možda Grant Hill i Lamar Odom nisu igrači kalibra Howarda i Nasha, ali definitivno čine ovu ekipu boljom od lanjske. Clippersi će biti zajebani na Zapadu, bar dok ne krene playoff.

U doigravanju bi ih mogle mučiti slične boljke koje muče Nuggetse. Okej, napad na postavljenu obranu bit će drastično bolji zato jer za upravljačem mašine sjedi šofer numero uno, najbolji razigravač lige, velemajstor košarkaške taktike Chris Paul koji bi ove sezone trebao secirati protivničke obrane kao što američanski klinci seciraju žabe na satovima biologije, pri čemu ne smijemo zaboraviti kako je Blake Griffin proširio svoj post-up arsenal s nekoliko fora finti, ali obrana… obrana će i dalje biti poprilično loša. Clippersi bez kvalitetnog obrambenog centra neće daleko.

Na toj poziciji imaju Đavalu fizikalijama sličnog DeAndrea Jordana. Jordan je i skočan i eksplozivan i ima dugačke ruke i masan ugovor poput McGeeja te posjeduje jednako nerazumijevanje košarkaške igre*. Bez igrača koji može zatvoriti reket i pokrivati bekovske i krilne pozicije na kojima će igrati Butler, Green, Billups i (još uvijek ozlijeđeni i sve stariji) Hill Clippersi ne mogu igrati ozbiljnu playoff obranu. Loše pokrivanje reketa u kombinaciji s očajnim postotkom ubačaja s linije slobodnih pokopat će im šanse da se ozbiljno uključe u borbu za naslov. Što je, onako, poprilično zabrinjavajuće za navijače Losanđeleske momčadi broj dva. Znate, CP3 je na ljeto slobodan igrač. Kolike su šanse da će ostati u momčadi čiji je vlasnik najškrtiji rasist lige? Ne znam, ali rekao bih da nisu visoke.

*McGeejev plafon je nedvojbeno viši, ali sada bogme nisu daleko. JaVale je zericu bolji u tranziciji i to je manje više to.

Zato je užasno bitno da Clippersi naprave korak naprijed u odnosu na prošlu sezonu, da bar stvore privid kako se mogu natjecati za naslov ako ga već ne mogu osvojiti i na taj način šarmiraju Paula i zadrže ga i kroz sljedećih pet godina u svojoj ekipi. Što bi čak i mogli napraviti. Igrat će atraktivnu košarku, pobijedit će u pedesetak utakmica, zakucavat će kao blesavi i lako bi mogli postati jedna od onih kultnih ekipa poput Hawksa iz osamdesetih ili Pacersa iz 90-ih, ekipa koje nikad nisu došle do velikog finala ali će ostati zapamćene kao zabavne, atraktivne ekipe koje su imale supstancu.

Chris Paul i Blake Griffin s pravom su najistaknutiji igrači ekipe, ali ima tu i drugih basketara koji zaslužuju pozornost. DeAndrija možda nije najpametniji igrač u svemiru, ali brate, čovjek zakucava kao kompresorska bušilica i ima totalno evil bradu zbog koje nalikuje zločincima iz Bond filmova. Caron Butler se pretvorio u spot-up šutera nakon što su ga ozljede i godine usporile, ali ga je gotovo nemoguće zaustaviti kada postane vruć. Jamal Crawford će svojim ludim šutiranjem i još luđim driblanjem prelomiti deset i izgubiti pet utakmica, Chauncey bi im trebao donijeti iskustvo i divovska randymarshevska muda, Grant Hill još uvijek može izuti čuvara iz cipela unatoč tome što igra sa staračkim štapom i što je proveo cijev direktno iz tvornice Deep Heata do svog bazena kako bi se mogao kupati prije i poslije svake utakmice, Willie Green i Matt Barnes će na iskustvo popuniti rupe u rotaciji, Ronny Turiaf i Ryan Hollins će energijom s klupe pokušati zatvoriti skok igru i u napadu i u obrani, Eric Bledsoe će davati ritam drugoj jedinici dok će Lamar Odom ostati nepoznanica, faktor x koji može prelomiti čitavu sezonu. Odom je nakupio masnog tkiva tijekom svog boravka u Texasu, zemlji roštilja i pretilosti te je pitanje koliko je u njemu ostalo od onog krasnog polivalentnog igrača koji je all – around igrom s klupe pomogao Lakersima da se dokopaju dva naslova nakon Shaqovog odlaska.

Dubina ove momčadi i fenomenalan talent Paula i Griffina odvest će Clipperse daleko, no koliko daleko ostaje pitanje. Mogu li do finala? Mogu li konačno savladati svog starijeg brata? Sumnjam*. No mogli bi zadati par brutalnih udaraca ozbiljnim izazivačima.

*Nisam spomenuo Vinnya Del Negra i njegov katastrofalni utjecaj na ekipu zato jer sam odlučio biti pristojan i prestati se rugati nesposobnijima od sebe. To nije okej.

03. Los Angeles Lakers

Dolaskom Stevea Nasha i Dwighta Howarda na pješčane plaže Kalifornije Los Angeles Lakersi s pravom su postali prvo ime prijelaznog roka NBA lige. Mediji, koji ionako sline po žutima iz drugog najvećeg tržišta u SAD-u, su se raspisali o već osvojenom naslovu, o Kobeu koji sustiže Jordana, o šansama da Lakersi osvoje 72 utakmice u sezoni i tako dalje i tako bliže poražena logika po papiru gmiže. Howard je drugi najbolji igrač lige, Nash je velemajstor pikenrola i organizacije brzih napada, Kobe i Pau su još uvijek Kobe i Pau bez obzira na lanjski regres i žuto-ljubičasti dres i dalje je jedna od najstrašnijih zastava koje možete razviti pred svojim protivnicima. Ali! Ali tek sastavljane super-momčadi jako, jako, jako rijetko uspijevaju pokoriti ligu već u prvoj sezoni naročito kad:

a) imaju jednog od najnesposobnijih trenera lige na svojoj klupi

b) gotovo sve njihove udarne igle su debelo prešle tridesetu i nisu u zenitu karijere i sve su sklonije ozljedama (Nash je out sljedećih mjesec dana nakon frakture stopala)

c) imaju klupu mršaviju od heroin-chic manekenki iz devedesetih

d) njihov najbolji igrač postao je napadan jednako često i brutalno kao LeBron, operirao je leđa i vrlo vjerojatno neće odigrati 82 utakmice u sezoni

e) Lakersi su odlučni zaigrati Princeton napad iako on nimalo ne odgovara njihovoj startnoj petorci

Mike Brown, slavni defanzivni stručnjak koji lani nimalo nije pomogao obrani Lakersa da se vrati u vrh lige u toj statističkoj kategoriji iako ga definitivno ne možemo kriviti za očajnu klupu koju je dobio na raspolaganje, odlučio je anulirati svoje nerazumijevanje osnova NBA napada* dovođenjem Eddieja Jordana na mjesto ofenzivnog koordinatora. Fora je što Brown Jordanu nije dopustio potpunu slobodu u radu zbog čega Eddie još uvijek nije uspio instalirati svoju filozofiju konstantnog kretanja igrača i lopte, stvaranja prostora i otvaranja praznih koridora prema košu u ekipu. Jok, Brown je dao Jordanu da uvede Princeton napad, ali je pri tom zadržao neke od svojih statičnih akcija koje se u potpunosti kose s Jordanovom filozofijom, ubacio elemente trokuta u nekoliko napada te dopustio Howardu i Nashu da zadrže par pikenrol akcija u playbooku. Napadački košmar koji miješa ne samo različite sustave igre nego i potpuno različite filozofije uništio je Lakerse u prvih par utakmica. Umjesto da treneri olakšaju stvaranje kemije unutar praktički nove jezgre momčadi oni su dodatno zapetljali i otežali stvari i pitanje je kada će ih igrači raspetljati i prokužiti kako igrati međusobno. Pitanje je da li je Princeton** uopće dobar sustav za ovu skupinu igrača pošto Howard nije ni dobar asistent ni dobar šuter i poprlično je bezopasan u high postu, pošto Nash nije sjajan igrač bez lopte i pošto Kobe čitav život igra u napadu sa jasno podijeljenim pozicijima, al’ dobro, i to bi se dalo riješiti da se igrači poznaju i igraju međusobno već godinama. Lakersi imaju 82 utakmice da prokuže stvari. Baš kao u dobrim starim vremenima regularna sezona trebala bi im poslužiti za uigravanje i dolaženje u formu prije nego krene playoff tarapana.

* Što je dokazao i lani u Lakersima i tijekom svog boravka u Clevelandu u kojem nikako nije mogao osmisliti napad koji bi išao na ruku najboljem igraču lige. Mike Brown je prevara od trenera.

**Dajte im zabogamiloga da pikenrolaju protivnike do besvjesti i igraju nutra-van kad Nash nije na parketu s par izolacija za Kobea čisto da mu ne pukne film. Al zašto jednostavno kad može komplicirano.

Nema smisla da Lakersi jurišaju rekorde i bore se sa Spursima i Thunderom za naslov Zapada. Polako i sigurno, sa smanjenom minutažom za najveće zvijezde, bez riskiranja ozljeda, fokusirani na sebe a ne na protivnike, tako bi Lakersi trebali igrati. Howard i Gasol jamac su da će i dalje dominirati u skoku i trpati iz reketa, a Dwight će lanjsku prosječnu obranu gurnuti među top pe-šest lige unatoč slaboj klupi. Kobe je odlično ušao u sezonu, smanjio broj nerezonskih šuteva i, nakon što je lani sjebao sve što se sjebati može, trebao bi se opet uživiti u ulogu kakvu je imao sa Shaqom, ulogu drugog igrača sve dok ne zagusti. To bi mu odmorilo škripava koljena, očuvalo bi ga svježim sve do završnice i omogućilo mu da osvoji i šesti prsten. Čini mi se, ako je suditi po početku sezone, da Kobe to kuži i da je odlučio zatomiti svoje instinkte alfa mužjaka*. Nash će odigrati svojih 25 – 30 minuta po utakmici jednom kad se oporavi, i premda će Princeton napad oduzeti njegovo najvažnije oružje, tu savršenu pikenrol igru i brze tranzicijske napade, trebao bi pomoći Lakersima ako ništa drugo svojim briljantnim šutiranjem za tricu s kojom su žuti imali ogromnih problema tijekom lanjske sezone. Ron Artest će zalijepiti par laktova, dati nekoliko čudnih izjava, zaraditi par tehničkih, zabiti nekoliko ključnih trica kad im se najmanje nadati i relativno solidno odraditi posao u obrani u kojoj više nije onako lud i nabrijan i pokretan kao u mladim danima, ali i dalje zna svoj posao.

*Što se, naravno, može jako brzo promijeniti. Ego je zajebana stvar.

 Klupa će ih dodatno pokopati tijekom regularne sezone i vrlo vjerojatno ih gurnuti na treće mjesto Zapada. Antwan Jamison, čovjek koji ima 36 godina, koji je lani bio komatozan i kojemu se ne da pokrivati skok, bit će njihov šesti igrač sa samo jednom misijom – trpati što više u protivnički koš. Steve Blake će još jednom zaigrati svoju polumumificiranu igru ne zato što je dobar nego zato što treći plej Chris Duhon igra kao da je u potpunosti mumificiran i da je u procesu izgubio ruku i pola noge. Jordan Hill će igrati toplo – hladno, Earl Clark toplije – hladnije, Devin Ebanks vruće – smrzavajuće. Jodie Meeks će ulaziti kao defanzivni specijalist koji u napadu nema što dirati loptu unutar linije za tri, dok od Dariusa Morrisa, Roberta Sacrea i meni dragog Dariusa Johnsona – Odoma možemo očekivati nekoliko ljepih high fiveova (koji će sigurno iščašiti prst ili dva na Kobeovoj ruci i prisiliti ga na nova junačenja).

Iskreno, koga briga? Tanka klupa, pih, u playoffu vam treba osam igrača. Novi sustav? Pih. 82 utakmice su dovoljne da se stvori kemija u momčadi. Treće mjesto Zapada? Pih. Playoff je jedini bitan. Kada krene doigravanje Lakersi postaju najopasnija momčad lige za koju ne igra LeBron James.

02. Oklahoma City Thunder

Ljubitelji i poštovatelji Nacijonalne Basketarske Asocijacije ovijeh se dana dijele na dva tabora. U prvom su oni koji oduševljeno plješću Samu Prestiju što je odjebao Jamesa Hardena i njegovu če… ovaj, čekinjastu bradu i njegovu bahatost i želju za lovom, trejdao ga u Houston, osigurao financijsku fleksibilnost kluba i spasio small – market momčad Oklahome velikog troška. U drugom taboru smjestili su se navijači koji drže da je GM Thundera nedojebani idiot koji je rascijepio jezgru kluba koji bi zasigurno osvojio naslov u sljedećih pet godina kada se u obzir uzme mladost osovine momčadi samo kako bi spasio interese prljavih kapitalističkih svinja iz uprave koje su ionako na prevaru otele klub iz ruku razočaranih Sijetlađana i lani ostvarile profit (PROFIT) od 30 milijuna dolara. Erhm.

Ne znam, ne bi se svrstao niti u jedan od ova dva ekstremna tabora iako smatram kako je Presti napravio pogrešku. Financijska fleksibilnost je sjajna stvar koja otvara masu zanimljivih mogućnosti za momčad Oklahome, a izbjegavanje poreza na luksuz i, što je još važnije s infrastrukturne strane, hard capa ovih je dana izuzetno bitno. No kada imate jezgru kojoj ne gine bar jedan naslov u sljedećih pet godina trebali bi napraviti sve što možete da je zadržite na okupu što uključuje i preplaćivanje određenih igrača. James Harden je bio ključan igrač za sjajnu igru Oklahoma City Thundera tijekom prošle sezone i jedan od glavnih razloga zašto su se uopće dokopali finala*.

*U kojem je, mora se priznati, bio jedan od najlošijih pojedinaca u momčadi Thundera. Što se dijelom može pripisati Hardenovoj neizgrađenosti i mladosti, a dijelom sjajnoj press obrani Heata koja ga je konstantno prisiljavala na pogreške. Svejedno, navijači Oklahome mu mogu dudlati kitu za sva vremena jer je muški igrao kao opcija s klupe i nije grintao unatoč tome što bi u većini ekipa lige bio primarna opcija u napadu.

Oklahoma igra jako ružnu, anti-ekipnu košarku s malo kretanja lopte i igrača što u prijevodu znači kako se oslanjaju na izolacijske akcije što u prijevodi znači kako ne ovise o sistemu nego o individualnim sposobnostima svojih najboljih igrača. Hardenov uzlet tijekom prošle sezone pretvorio je Oklahomu od iznimno efikasne košarkaške ekipe u brutalno efikasnu košarkašku ekipu. Đejmz je stasao u kvalitetnog ballhandlera koji neumoljivo napada reket čime je Oklahoma dobila svog trećeg triple – threat igrača, svog trećeg penetratora, svog trećeg čovjeka koji može vrtiti napad kroz svoje ruke. Thunder je izluđivao protivničke obrane koje su i prije Hardenovog uzleta bile prisiljene trošiti četiri igrača za čuvanje Kevina Duranta i Russa Westbrooka i koje sada jednostavno nisu imale odgovor na kerberovski napad Oklahome u kojem su odjedanput igrala tri igrača koja su mogla napasti reket, pronaći otvorenog čovjeka i poentirati šutem iz vana. Hardenov učinak ne samo da je otežao posao protivničkim obranama nego je olakšao posao Durantu koji više nije mogao strepiti hoće li ili neće dobiti loptu od zaigranog Wesa, te je olakšao posao Westbrooku koji je mogao uzeti par napada pauze svaki put kad bi zaigrao u paru s The Bradonjom. Hardena više nema, šupirali su ga u Rocketse i šanse Oklahome za osvajanje naslova ove sezone drastično su smanjene.

Naravno, one još uvijek postoje. Kevin Durant i Russell Westbrook garancija su uspjeha, individualni majstori koji rješavaju situacije jedan na jedan, izvlače hrpetinu faulova i igraju izuzetno efikasno. Jep, to vrijedi i za Wesa čija igra na divljaka često zna dovesti NBA fanove do ludila, ali koji u velikom statističkom uzorku anulira žute minute sjajnim ulazima i poboljšanim šutiranjem iz vana. Sa Hardenom u ekipi dalo bi se govoriti bi li Oklahomi više pasao plej poput Ronda ili Nasha, no bez njega jasno je da Westbrook mora ostati u ovoj momčadi i mora igrati brzu, nekontroliranu ali svejedno efikasnu igru kakvu je igrao do sada. Wes je tijekom lanjske sezone konačno uspio izgraditi jako lijepu međuigru s Durantom kakvu nije imao tijekom prijašnjih sezona, a njihova pinch post akcija kakvu je nekoć Bird vrtio s McHaleom na osnovnoj liniji i koja je redovito završavala otvorenim šutem Duranta s lakta reketa spadala je među najljepše two man akcije lige. KD će se morati potruditi da njegov igrački odnos s Wesom ostane na lanjskoj razini sada kada nema Hardena da preuzme dio tereta na sebe, i ne bi me iznenadilo kada bi mu to pošlo za rukom. Durant je već sada jedan od tri najbolja igrača lige, napreduje iz godine u godinu, sve je efikasniji u napadu, počeo se isticati i u obrani kao solidan press i man-to-man igrač (iako su mu rotacije i dalje špansko selo) i jednom kada LeBronov zenit završi trebao bi preuzeti tron najboljeg basketara svijeta. Ove sezone to neće biti slučaj, ali bilo bi lijepo vidjeti kada bi Durant napravio još koračić ili dva naprijed*.

*Ako ćemo pravo, Harden se nikad nije uklopio u ovaj dvojac. Na terenu, ajde, još kako tako, ali van njega… Pff. Harden nikada nije imao taj osjećaj za visoku modu kao Wes i KD. Haute couture, dog!

Ostatak ekipe ne treba puno napredovati. Sve što im treba je da poboljšaju igru u obrani i zaštitu skoka koja je lani bila ispodprosječna, a ne bi bilo zgorega kada bi pronašli način da čim prije uklope pridošlicu Kevina Martina u svoj sistem. Martin nema nikakve šanse da zamijeni Hardena po učinkovitosti – njegova slasherska igra isticala se u Princeton napadu kakvog je nekoć u Rocketsima vrtio Rick Adelman* čiji je primarni cilj, kako smo već rekli, otvoriti prostor za napad na koš, ali koji nema šanse preslikati svoje brojke u statičnom, izolacijskom napadu Thundera. Martin će tako postati obični spot – up šuter koji će iz driblinga rješavati isključivo inferiorne braniče, dakle igrač koji bi mogao dominirati u utakmicama u kojima će imati mismatch, ali koji protiv ozbiljnih protivnika ne može raditi ono što je radio Harden.

*Koji je, vidi vraga, trenirao Martina i u Kingsima u kojima se novopečeni član Oklahome istaknuo kao vrhunski napadač obruča koji možda nije završavao svaki svoj napad ali je izvlačio užasno puno slobodnjaka.

Zakaže li Martin teret treće opcije past će (ako već i nije pao) na leđa Sergea Ibake. Ibaka je krasan all – around igrač koji uspijeva maskirati svoju prosječnu obranu velikim brojem blokada i nepouzdani napadački učinak završavanjem akcija iz blizine i povremenim šuterskim bljeskom, ali očekivati od njega da radi makar dvije trećine onoga što za Miami radi Chris Bosh je suludo. Thunderovci ne bi trebali pokušavati razviti Ibaku u napadu, njihov primarni cilj trebao bi biti razvoj Kongođana u obrani u kojoj je malčice prečesto plivao tijekom lanske sezone. Kendrick Perkins je čovjek koji će također pokušati čim prije zaboraviti lanjsku sezonu. Ozljeda prepona iskasapila je njegov skakački učinak i pretvorila inače solidnu obranu u tragikomediju, a svaka minuta poklonjena Perkinsu u doigravanju, osim u direktnim obračunima s Bynumom, bila je bačena u smrdljivu kanalizaciju. Perk mora ostati na rosteru Oklahome sve dok put vodi preko Lakersa i Howarda kojeg Kendrick i Kendrickov zli pogled izluđuju već godinama, a ja sam valjda jedan od rijetkih koji vjeruju da će mesnati centar ove sezone opravdati bar dio svog ugovora boljom obranom i boljom zaštitom skoka.

Odlazak Jamesa Hardena trebao bi, ako ništa drugo, otvoriti minute za neke zanimljive opcije na klupi. Iako su Thunderovci najavili kako neće produžiti ugovor Erica Maynora nakon ove sezone bili bi ludi kada ne bi iskoristili njegovu brzinu na poziciji pleja u jurišu na titulu. Maynor je lani propustio playoff radi ozljede, no strah me je pomisliti što bi on i Wes u paru mogli raditi bekovima poput Nasha i Blakea jednom kada doigravanje krene. Rookie Jeremy Lamb bi trebao dobiti desetak minuta i pokazati može li biti opcija u budućnosti što mu svi predviđaju, Thabo Sefolosha (jeste primjetili koliko su on i Martin slični?) će po običaju započinjati utakmice i odigravati najbolju obranu na bekovskim pozicijama i niskom krilu, Nick Collison će postavljati pickove kao i lani iako će izgubiti dio minuta jer više ne može pokriti skok zbog čega će šansu dobiti Hasheem Thabeet kojeg samo pedigre visokog picka još uvijek drži u ligi* dok će svakako najzanimljiviji igrač klupe biti Perry Jones III koji bi sasvim sigurno bio izabran među deset najboljih igrača lanjskog drafta da nije imao probleme s ozljedama.

*Često ismijavani Kwame Brown je bog i batina u odnosu na Thabeeta čija jedina igračka kvaliteta je visina.

Kada se sve zbroji i oduzme Oklahoma je i dalje mlada i moćna momčad koja se ima pravo nadati velikim stvarima. Samo malo manje nego prošle godine.

01. San Antonio Spurs

Stroj za mljevenje mesa. Precizan, dobro uštiman, podmazan, nepogrešiv. Stroj. To su bili San Antonio Spursi tijekom prošle sezone, to će biti i ove godine. Tečnost njihova napada, prekrasna momčadska igra u kojoj ne dominiraju pojedinci nego sustav, izrazita efikasnost i oprez te solidna obrana Spurse bi opet trebale vinuti u sam vrh Zapada. Najbolji NBA trener Gregg Popovich* pobrinut će se za sve kvarove koji se pojave na njihovom putu, sve do kraja regularne sezone.

*Lik je car. Car! Ne samo da mu ekipa igra najljepšu košarku lige, ne samo da je totalno obrnuo svoju filozofiju i prilagodio je prirodnom razvoju svoje momčadi, nego je uz to zadržao sjajan smisao za humor i jedinstvenu osobnost zbog koje je zanimljiviji od 90 posto igrača u ligi. Nadam se da niste propustili njegovo stoto sprdanje sa sideline reporterima, a kad ste već tu bila bi grehota ne pogledati ovaj krasan detalj s treninga.

Glupo je govoriti o igraču broj jedan u ovakvom sustavu kada znamo da on ne postoji, iako ga je Tony Parker glumio tijekom dijela lanjske sezone. Slavni Francuz i ove će sezone biti jedini starter koji igra više od trideset minuta po susretu, davat će ritam ekipi, koristiti rupe u protivničkim obranama i brinuti se da svi igrači budu razigrani, da dobijaju lopte tamo gdje ih žele, da rokaju otvorene trice, nepokrivene dvojke i ubacuju lagane poene iz reketa. Timmy Duncan bi u tom dijelu igre trebao biti glavni egzekutor, mašina za polaganja i skok šuteve s kratke distance, stroj za zabijanje. Duncan više nije najbolji krilni centar u povijesti lige, njegova obrana je oslabila i nije tako dobar jedan na jedan, no ako je suditi po prve tri utakmice sezone Timotej se jebeno pripremio i izgleda bolje nego je izgledao u zadnje tri godine. Okreti u postu, varke, brzina s loptom, bar dvije trećine izgubljenog mu se vratilo. Slavnu jezgru zatvorit će uvijek ozlijeđeni Manu Ginobili koji će još jednom preuzeti dvojnu ulogu razigravača/egzekutora ovisno o tome dijeli li parket s Parkerom. Ćelavi Argentinac je Popovichev mokri san, zajeban igrač koji će u svakoj utakmici prodati nekakvu ludu fintu, pronaći igrača dodavanjem kroz noge, svezati svog čuvara kao životinju od balona i unatoč tome ostati efikasan.

Ostatak momčadi, nadograđen čvrsto na šampionski kostur Tony-Timmy-Manu, odradit će svoj posao. Odradit će uloge koje im je Gregg podijelio i svi će biti i što je još važnije za ekipu, svi će se osjećati jednako vrijedni. DeJuan Blair će unositi energiju i štiti skok, riđobradi Matt Bonner će rokati trice, dok će Boris Diaw, koji je smanjio broj grudnjaka za bar dva broja otkako je došao u San Antonio, razigravat će momčad s vrha reketa. Danny Green će igrati obranu i pogađati dalekometne šuteve baš kao i Kawhi Leonard koji će prvo raditi zericu bolje a drugo mrvicu lošije od Greena, istovremeno šarmirajući djevojke svojom krasnom zurkom. Taigo Splitter će se gurati pod koševima i trošiti minute, ludi Stephen Jackson će raditi sve one lude stvari koje ludi Stephen Jackson inače radi, dok će Gary Neal po potrebi namjestiti nišanske sprave i ubaciti koju tricu. Nando de Colo i Patrick Mills neće raditi puno, tek čekati svoju priliku da malo zamjene Parkera i pruže priliku majstoru da se odmori. Očekuje nas još jedna sezona u kojoj će Spursi biti u vrhu po postotku ubačaja, broju postignutih poena, po tricaškom učinku i po asistencijama. Efikasnost, ali ne nauštrb zaigranosti, to je moto Popovicha ovih dana i neće se promijeniti kroz sljedeća 82 susreta. Spursi su spremni za još jedno osvajanje Zapada.

Pitanje je samo hoće li im to pomoći u doigravanju. Mane Spursa su jasne. Koliko god napad bio dobar imaju problema ako ih trica ne ide. Koliko god napad bio dobar imaju problema kada im se zatvori protok lopte kvalitetnim presingom. Koliko god napad bio dobar on ne može sakriti probleme jedne solidne obrane koju uništava prosječna skok igra i slaba pokretljivost centralnih igrača. Šampionski Spursi osvajali su naslove na račun defanzivne genijalnosti Timothya Theodorea Duncana na kojeg su bekovi usmjeravali penetratore samo da bi se susreli s neprelaznim zidom u sredini. Tim više nije takav igrač, a Blair, Leonard, Splitter, Diaw  i Bonner to nikada nisu niti će biti. Oklahoma ih je lani ubila iskorištavanjem te praznine, Lakersi će ih iskasapiti ostanu li njihovi tornjevi zdravi i Spursima to mora biti jasno. U playoffu s ovakvom ekipom prestaju biti favoriti i postaju ekipa iz sjene, ekipa koja može proći u finale u koliko joj se potrefe četiri sjajne šuterske predstave u seriji, ali koja ne može računati na pobjede protiv momčadi s kojima imaju matchup probleme. San Antonio bi trebao pronaći kvalitetnog defanzivnog centra, igrača poput Andersona Varejaoa (kojeg bi se Cavsi mogli otarasiti) ili Joakima Noaha ili Bismacka Byomba (nemaju šanse za niti jednog od ove dvojice) ukoliko misli biti favorit u doigravanju. Inače će ostati upamćeni kao vrhunska ekipa regularne sezone koja je zabavljala košarkaške sladokurce i na kraju ostala kratkih rukava.

Na samom kraju kratko objašnjenje. Pozicije 15, 14 i 13 mogu zamijeniti mjesta, baš kao i pozicije 12, 11, 10, 9, 8 i 7, baš kao i pozicije 10, 9, 8, 7 i 6, baš kao i pozicije 5 i 4, baš kao i pozicije 3, 2 i 1. Nadam se da sam jasan. Ako nisam javite se na fejs. Javite se i inače. Staviću gole slike. Ne sebe. Obećajem.

Označeno , , , , , , , , , , , , , , ,

Uvod u NBA 2012/13: Istok

Listopad je. Ljudi su se vratili u grad i rade gužve po cesti, guraju se po dućanima i gunđaju po tramvajima. Mora i jezera su se ohladila, stabla su se uvukla u sebe a djevojke su navukle jakne i kapute i sakrile svoja lijepa tijela od mojih pogleda. Postalo mi je teško lijegati sa zorom, sunce sve kasnije izlazi u ovom gradu. Jesen je, majku mu. I šta sad? Oćemo li ležat doma na kauču, buljit u strop i žaliti jer je ljeto prošlo ili ćemo se prebaciti na zimski lajfstajl? Ha? Kažem jebo ljude, jebo jezera, jebo stabla, jebo djevojke i njihovu garderobu, ovo je NBA vrijeme i ja sam, narafski, sretan zbog toga. Stoga dosta lirskih slika, valja se pripremiti za nadolazeću sezonu. Krećemo s Istokom jer tamo smo rođeni.

15. Charlotte Bobcats

„Nije ovo dno“ – urlao je par penzionera u lice Zenita Đozića u legendarnom skeču Nadrealista Na dnu dna – „Ima ispod nas još rudari i prosvjetni radnici“. Penzioneri kao penzioneri, percepcija i pamćenje im baš  i nisu najbolji. Zajedno s rudarima i prosvjetnim radnicima na dnu se skrasila i momčad Charlotte Bobcatsa.

Ekipa Michaela Jordana, čovjeka koji se proslavio zbog svoje bolesne potrebe za pobjeđivanjem, lani je upisala 59 poraza u sezoni koja je trajala samo 66 utakmica. Bobcatsi su bili kanta za napucavanje, smijurija od momčadi, nakupina D-League igrača, istrošenih veterana, golobradih mladića i vječitih talenata koji nisu i vjerojatno neće ostvariti svoj potencijal. Bobcatsi su se lani pretvorili u završnu rečenicu svakog NBA vica, uništeni godinama lošeg draftanja i bizarnih i priglupih zamjena igrača. Volio bih vam reći kako će se stvari promijeniti kroz koju godinu, no nisam previše siguran u taj ishod. Lolcatsi su poput zatvorenika smrdljive jame u The Dark Night Rises – svako malo se pokušavaju popeti uz sklisko kamenje samo da bi promašili posljednji skok i smrskali lubanju na tvrdom, neumoljivom dnu.

Bobcatsi se nadaju kako su Michael Kidd-Gilchrist i Bismack Biyombo košarkaške verzije Banea i Brucea Waynea. Što nije točno, ali nije ni toliko daleko od istine. Biyombo je u nekoliko navrata prošle sezone pokazao da ima dobre instinkte igranja u obrani, a nova šema defanzivnog inovatora i novog trenera Bobcatsa Mikea Dunlapa trebala bi dodatno naglasiti njegove intelektualne i fizičke prednosti nad opozicijom. Šteta što je Biyombo u napadu zrcalna preslika samog sebe iz obrane, šteta što igra kao bukva s nogama, ne razumije kutove napada, ne zna kako proći slabije igrače od sebe, konstantno gubi lopte i pokušava završiti na finesu umjesto na snagu. Srećom pa će se Bobcatsi pretvoriti u defanzivnu i tranzicijsku momčad pod Dunlapom što bi trebalo garantirati Biyombov razvoj. Takva igra definitivno će odgovarati MKG-u, all – around majstoru koji bi već u rookie sezoni trebao osigurati Bobcatsima ono što im je Gerald Wallace osiguravao prije nekoliko sezona. Kidd – Gilchrist je fenomenalan i u obrani i u tranziciji no njegova najveća prednost je visina, težina i brzina zbog čega je realno očekivati da će se kroz par sezona razviti u igrača koji može probijati reket iz driblinga i osiguravati visokopostotne šuteve za sebe i za svoje suigrače. Bobcatsi imaju dva nebrušena dijamanta u Biyombu i MKG-u i njihov prvi i jedini zadatak trebao bi biti njihov razvoj uz očekivano tankiranje i podebljavanje ekipe kroz draft.

Problem je što GM Bobcatsa Rick Cho misli da su njegova dva visoka picka već sada moćni poput strip junaka. Cho je tijekom predsezone pokušao dovabiti Brooka Lopeza i Krisa Humphriesa u Šarlotu, bio je spreman iskrcati masnu lovu za dvojicu polovičnih igrača čija se igra nimalo ne uklapa u ono što bi Bobcatsi trebali biti, a to znači, bar u mojim očima, da će Cho jako brzo napraviti veliku grešku. Kroz dvije sezone Bobcatsi će se riješiti ogromnih ugovora Bena Gordona kojeg su dovukli iz Pistonsa da ojača konkurenciju na dvojci i loših ugovora koje plaćaju Mattu Carrolu i DeSagani Diopu za grijanje klupe što bi značilo kako će imati jako puno mjesta pod salary capom za ojačavanje ekipe kroz free agency plus još dva visoka picka na draftu. Bobcatsi moraju ostati loša momčad kroz sljedeće dvije sezone ukoliko žele imati šansu za osvajanje naslova.

Ove im sezone to ne bi trebao biti problem. Kemba Walker i Ramon Sessions zajedno ne čine solidnog NBA startera na poziciji pleja budući da Sessionsa drastično limitira nedostatak talenta dok Kembu uništavaju loše fizičke predispozicije i bespotrebno junačenje s loptom. Ben Gordon je kroz proteklih nekoliko sezona postao jedan od novčano najprecijenjenijih igrača lige i trenutno spada među igrače koji uspješno zabijaju samo spot – up šuteve i ništa drugo. Rupa u obrani, jako loš u penetraciji u reket, nesposoban izraditi otvoren šut s poludistance, Gordon nije ni sjena onog igrača koji je u Bullsima znao redovito zabijati 20 poena s klupe. Gerald Henderson trebao bi mu oteti dobar dio minuta na dvojci iako ni on nije neka sreća, tek prosječan swingman koji može zaokružiti rotaciju. Kada uzmemo u obzir da će se na krilima i centru rotirati razočaravajući Tyrus Thomas koji nije pretočio impresivne fizikalije u kvalitetnu NBA karijeru, BJ Mullens koji izgleda kao dvometarski student FER-a koji može tu i tamo pogoditi vanjski šut, usporeni Reggie Williams i Brendan Haywood koji predstavlja NBA verziju onih kockastih Mercedesa iz 90-ih koji su prošli 900 tisuća kilometara, koji piju 10 litara dizela na sto kilometara i imaju velikih problema sa motorom i mjenjačem ali i dalje voze samo zato jer imaju znakić na haubi ili, u slučaju Haywooda, zato što imaju 214 centimetara.

Bobcatsi su loša ekipa čija budućnost izgleda svijetlo, ali koja jako brzo može potamnjeti. Ove sezone neće biti loši kao lani, pobijedit će u 15 do 20 utakmica, a gledat ćemo ih samo kako bi vidjeli razvoj Biyomba i MKG-a. Ostatak ekipe je ionako spreman za otpis.

14. Orlando Magic

DisneyWorld je lani slavio četrdesetu godišnjicu postojanja. Tematski park s koji se prostire na 12 tisuća hektara zemlje u blizini Orlanda u svoje četiri dekade nije posjetiteljima priuštio vožnju kakvu je navijačima Magica lani priuštio Dwight Howard rollercoaster. Bi, ne bi, bi, ne bi premišljao se Dwight poput polupijane gimnazijalke na maturalnoj zabavi na kojoj su svi odlučili izgubiti nevinost. Njegovo nećkanje o potpisivanju novog ugovora podebljano svađama s trenerom Stanom Van Gundyem i ozljedom leđa koja je uništila bilo kakve šanse da Magic nešto napravi u plejofu okrenulo je navijače protiv drugog najboljeg igrača lige. Na njihovu žalost Dwight Howard je dobio ono što je želio. Navijači nisu.

Orlando je mogao dobiti 70 lipa na kunu u Howardovom trejdu. Vidjeli smo što su im nudili Rocketsi, vidjeli smo što su im nudili Cavsi. Mlade igrače, prostor pod salary capom, nezaštićene pickove. Magic su na kraju pristali na najslabiji mogući dil – dobili su pet pickova na draftu od čega dva u drugoj rundi a ostala tri debelo pri kraju prve (ukoliko se ne dogodi čudo i Lakersi i Sixersi dvije godine za redom propuste playoff), dobili su jednog provjerenog igrača rotacije u Arronu Afflalu, dva mlada potencijala Moea Harklessa i Nikolu Vučevića koji možda mogu postati NBA starteri iako je i to poprilično nategnuto, dobili su preplaćenog Ala Harringtona i njegov ističući ugovor, borbenog Josha McRobertsa kojeg možete staviti par minuta u igru u garbage timeu i Christiana Eyengu od kojega ne možete dobiti ni to. Umjesto sa 70 lipa u džepu i finim osjećajem slobode koji dolazi okretanjem novog lista Orlando je završio sa 20 lipa u džepu i osjećajem da su bili prevareni u trgovini ali si to kao ne žele priznati da ne bi ispali papci i pred sobom i pred drugima*.

*Isti onaj osjećaj kada kupite na primjer mikrovalnu u dućanu za 500 kuna da bi šest dana kasnije skužili da je drugi dućan prodaje za 370,99 kuna. Ili nešto. Nemam mikrovalnu doma.

Orlando je momčad koja je odgodila ulazak u pravi rebuilding za dvije sezone, što bi bilo razumljivo kada bi imali pohlepne vlasnike koji očekuju ulazak u playoff na sedmom ili osmom mjestu Istoka čime bi stavili dodatnih par milja u džep. No Magic s ovakvim rosterom, s ovom kaotičnom, neposloženom, razbijenom ekipom jedino što mogu napraviti je konkurirati za dno lige. Umjesto da padnu u blato, ustanu se i krene naprijed Orlando je pao u blato i stao gacati po njemu s uživanjem.

Njihov novi trener Jacque Vaughn pokušat će sastaviti filigranski precizan sistem u kojem su uloge jasno podijeljene i koji će biti potpuno različit od polusistema Stana Van Gundya koji se temeljio na širenju igre, rokanju trica i hvatanju ofenzivnih skokova*. Vaughn je učio od Popovića i Sloana i svojim igračima sigurno neće dopustiti takvu slobodu, no ako ćemo pravo, Vaughn baš i nema puno izbora. Njegovi igrači drastično će ograničiti implementiranje bilo kakvog sustava u ovu ekipu.

*Samo je jedna ekipa osvojila naslov takvom igrom. Houston Rocketsi. Zlobnici će reći kako Howard nije Hakeem, no Dwight definitivno nije kriv što je Orlando sjebao njegov zenit lošim sastavljanjem ekipe. Problem nije bio u Dwightu, problem je što nitko na rosteru Orlanda nije igrao obranu poput Vernona Maxwella i Roberta Horrya niti je postajao vruć poput Sama Cassella i Otisa Thorpea.

Za boga miloga, njegov najbolji plejmejker je Hidayet Turkoglu, jedan od najpreplaćenijih igrača lige. Čuj, Hedo je car, nemoš ne volit Hedu i smiješne face koje radi dok dribla, njegovu skladnu nezgrapnost kada se spusti niže od trice, njegov šlampavi dribling i precizne lopte koje spušta u reket, ali Hedo je prosječan krilni igrač i ne može biti plejmejker kvalitetne ekipe. Jameer Nelson je nominalno prvi i čisti plej ove momčadi, no ozljede su uništile njegov prvi korak zbog čega je pod stare dane postao obični spot up šuter koji može prenijeti loptu preko centra i predati je otvorenom čovjeku. Očekivati od Nelsona da skenira i razbija obrane u punom napadu, stvara višak driblingom, igra drive and kick ili napada obruč u tranziciji je suludo. Bez solidnog pleja Vaughn ne može igrati ono što želi igrati te će se morati orijentirati na improvizaciju.

Problem je što ni za to nema igrače. Na centru bi se trebali izmjenjivati Vučević i Gustavo Ayon* koji su materijal za klupu a ne za startera. Kada uzmemo u obzir da su opcije na četvorci Big Baby Davis, Al Harrington, Hedo i Josh McRoberts jasno je da improvizacija ne može doći kroz indivdiualnu post-up igru niti kroz skladni hi – lo napad za kojeg Magic jednostavno nema visinu.

*Čiji nemaštoviti NBA nadimak bi trebao biti G-Ay, po uzoru na Tracya Mcgra… Ups.

Improvizacija bi stoga trebala doći kroz igru na krilu i bekovima. Arron Afflalo je definitivno najbolji igrač Orlanda, fenomenalan defanzivac koji roka trice i može pogoditi dugu dvojku iz driblinga, ali Afflalo nije igrač koji ulazi u reket jedan na jedan i stvara šanse za druge. Čovjek je igrao u ultra-brzom, super-fluidnom napadu Denvera koji je lakoćom dolazio do otvorenih šuteva i sada će se trebati prilagoditi na potpuno drugi sistem i potpuno drugu ulogu u ekipi. Afflalo i Hedo bi trebali dobro surađivati, no njih dvojica jednostavno nisu dovoljno dobri da nose igru ekipe koja se nada nečemu višem od dvanajstog – trinajstog mjesta Istoka.

Orlando bi trebao napraviti sve da do kraja prijelaznog roka utopi Hedu i JJ Reddicka, izrazito podcijenjenog startera koji gađa trice i igra jebenu obranu, pretvori ih ili u mladost ili u pickove i krene u pravi rebuilding. A ne u ovo sprdanje sa svojim navijačima.

13. Cleveland Cavaliers

Dan Snyder nije održao svoje obećanje. Miami je, očekivano, osvojio prvenstvo prije Clevelanda koji se potpuno raspao odlaskom LeBrona u South Beach. Izdaja, kako su je navijači Cavaliersa percipirali, ujedinila je klub u prvoj sezoni u kojoj je ogoljena ekipa Cavsa nizala poraz za porazom. Godinu kasnije navijačima nije trebao vanski neprijatelj i domaći izdajnik da napune tribine Quicken Loans Arene. Spasitelj se pojavio. Kyrie Irving je zabljesnuo kao zvijezda repatica u sumraku klivlanđanskog sporta i nagovijestio promjene.

Na njih ćemo doduše morati malkice pričekati. Kyrie je, na moje iznenađenje i veliku radost, u rookie sezoni pokazao da se na njega može računati kao na nositelja franšize. Premda igra očajnu obranu i nije sjajan razigravač Kyrie se predstavio kao maestralni finišer i strijelac koji može zabiti na različite načine sa svih djelova terena. Unatoč baksuznim ozljedama poput loma šake i nožnog prsta Kyrie ne vuče teška oštećenja i igra nešto ljudskijim ritmom od Rosea i Westbrooka s kojima ga najčešće uspoređuju što bi trebalo značiti da će imati dugačku i produktivnu karijeru. Irving bi trebao napredovati tijekom ove sezone, trebao bi popraviti obranu i povećati broj minuta provedenih na terenu, no unatoč ogromnom potencijalu još uvijek nije igrač koji može prosječnu momčad voditi do playoffa.

S tim da Cavsi nisu prosječna momčad. Oni su loša momčad. Anderson Varejao je trenutno jedini pravi NBA starter na rosteru uz Irvinga. Brazilski lignjun prošle je sezone držao poroznu obranu Clevelanda na okupu sve dok se nije ozlijedio, a nakon što je završio u bolnici kola su krenula nizbrdo za Irvinga i ekipu. Varejao je vrhunski profesionalac, igrač koji se ubija od posla u svakoj jebenoj akciji, čovjek koji nadoknađuje većinu svojih mana nevjerojatnim zalaganjem zbog čega će biti jako tražen prije kraja prijelaznog roka. Cavsi bi mogli zadržati Varejaoa i njegovih 9 milijuna dolara koliko zarađuje godišnje, ali stavio bih ruku u vatru da će ga trejdati sredinom sezone za pikove ili mlade igrače. Varejao bi drastično pomogao nekim ekipama čije se šanse za osvajanje naslova tope iz sezone u sezonu (khm Spurs, khm Mavs) i bilo bi lijepo kada bi dobio šansu da natakne prsten na ruku.

Ostatak ekipe Cavaliersa je mlad i nedokazan i okružen upitnicima. Tristan Thompson lani nije pokazao nikakav napredak kroz sezone (iako statistika to ne otkriva) i tek treba vidjeti da li se radi o igraču koji može napredovati ili će veći dio karijere provesti na njeh razini igre kakvu je prikazao lani*. Thompson je najavljivan kao igrač s velikim potencijalom, a slična priča popratila je i ovogodišnji prvi pick Cavsa, combo beka Diona Waitersa. Iskreno, nisam pretjerano oduševljen Waitersovom igrom koji je dosta oscilirao u dresu Syracusea i često dolazio u sukob s tvrdoglavim trenerom Jimom Boehimom. Waiters ima solidnu slashersku igru, na koledžu je znao probiti obranu i zavući se u reket, zna odigrati solidnu obranu te bi se trebao nadopunjavati s Irvingom kao pečena kokoš s krumpirima, al momak mi iz nekog razloga ne ulijeva povjerenje. Dobra je vijest da će dobiti ogromnu minutažu pošto je Cleveland izuzetno tanak na klupi.

*Šteta što Cavsi nisu imali muda i izabrali Valenčijunasa tim četvrtim pikom. Irving i Jonas, kombo iz snova.

Omri Casspi je solidan all – around napadač ali u bilo kojoj ozbiljnoj ekipi za njega nema mjesta dok će u Cavsima praktički igrati ulogu šestog igrača. Jon Leuer i Tyler Zeller bi trebali pokazati mogu li biti dio rotacije visokih i ne bi me iznenadilo kada bi oba igrača pokazala da zaslužuju mjesto u rotaciji, posebno Zeller koji je izuzetno brz i okretan za svoju visinu (usudio bi se reći i za boju kože ali to bi bilo rasistički). CJ Miles bi se mogao nametnuti kao okej opcija na klupi nakon impresivnih Olimpijskih igara, dok će Alonzo Gee, Samardo Samuels i meni jako dragi Boobie Gibson uskakati u rupe i odrađivati svoje uloge kako najbolje znaju i umiju. A ne znaju niti umiju. Tanka klupa i mladi i nedokazani starteri na kraju će pokopati ovogodišnju sezonu Cavsa, ali ništa zato. Oni su momčad poput Toronta i Detroita, momčad čije vrijeme polako dolazi. Možda već sljedeće sezone kada im se otvara puno prostora pod salary capom, prostora kojeg mogu iskoristiti za potpisivanje igrača poput Josha Smitha, Davida Westa i Ala Jeffersona što bi ih, zajedno sa još jednim visokim pickom drafta i razvojem Thompsona, Waitersa i Irvinga gurnulo među kandidate za vrh Istoka.

12. Detroit Pistons

Prošlo je pet godina otkako su Detroit Pistonsi bili relevantna NBA momčad. Bivši šampioni koji su osvajali titule momčadskom igrom i vrhunskom obranom pokušali su promijeniti recept za vrijeme dugogodišnjeg rebuildinga. Umjesto da napune momčad bilo visokokarakternim bilo napaljenim i zaluđenim mladim igračima Pistonsi su spičkali salary cap* na nemotivirane i sebične i ne pretjerano talentirane igrače poput Bena Gordona, Charlieja Villanueve i Rodneya Stuckeya. Unatoč tome što su neshvatljivo produžili ugovor Tayshaunu Princu na tri godine po 7 milijuna Pistonsi bi se trebali očistiti od glupih ugovora do 2014. godine i stvoriti bazu za osvajanje naslova.

* Kojeg su kupili trejdom Chaunceya Billupsa i Arrona Afflala u Denver. Afflalo tada nije bio poznat igrač kao ovih dana, ali njegov intenzitet u obrani jasno se vidio u onih par minuta koje je dobijao na klupi Pistonsa.

Ukoliko ne uprskaju sljedećeg ljeta Pistonsi bi te sezone trebali imati prostora za jedan, ako ne i za dva max ugovora. No za razliku od ostalih ekipa koje operiraju sa ogromnim cap spaceom Pistonsi bi te godine trebali imati privlačnu momčad koja može odmah skočiti u utrku za naslov. Greg Monroe i Andre Drummond to praktički garantiraju.

Dvojac visokih igrača bit će glavni razlog zašto ću uopće gledati Detroit ove sezone. Monroe je pokazao da Georgetown još uvijek proizvodi tehnički najpotkovanije centre u ligi, a njegova igra sa high posta tijekom prošle sezone bila jejedna od najboljih u ligi. Monroe ima brzinu ulaska u reket*, ne boji se napasti koš u gužvi, a ono što ga posebno krasi je dobar pregled igre i mogućnost pronalaženja suigrača u blizini koša iako broj asistencija to lani nije odražavao. Monroe bi ove sezone lako mogao završiti u All Star utakmici, a Pistonse valja veseliti što u njemu imaju savršenog partnera za super-talentiranog Andrea Drummonda.

*Brzina je, hm, možda pogrešna riječ. Monroe nije atleta, ali zna proći čovjeka iz driblinga kao što su to Nowitzki i Gasol znali raditi prije par sezona. Njegova usporenost ne može se sakriti u obrani gdje pokriva jako malo terena, ali u napadu mu nimalo ne smeta zbog dobre tehnike i metodičnog pristupa igri.

Drummond se nije dokazao na koledžu, dijelom zato što nije igrao u ekipi čiji mu stil odgovara, dijelom zato što je nezreo poput banana iz Konzuma, ali talent, fizički talent je preočit da ga se ne bi vidjelo. Brz, skočan, pokretan, eksplozivan, izaberite pridjev koji vam drago i Drummondu će pristajati. Dečko još uvijek ne zna igrati košarku i Pistonsi će se namučiti da bi ga naučili, ali kao što sam rekao za to imaju dvije godine.

U te dvije godine trebali bi prokljuviti da li je Brandon Knight čovjek za budućnost. Mladi plej je tijekom prošle sezone dobio ogromnu minutažu, bljesnuo je u nekoliko navrata, pokazao je da ima šlifa kao spot-up šuter i tranzicijski plej, ali valja priznati kako je njegova igra u punim napadima, bar što se razigravanja tiče, bila poprilično slabašna. Rookieju se to može i mora oprostiti, naročito u sezoni u kojoj nije bilo pripremnih kampova i utakmica za uigravanje, pa ćemo procjenu njegovih stvarnih sposobnosti napisati tek nakon ove godine.

Ta tri igrača trebala bi predstavljati srž ekipe kojoj se navijači Detroita mogu i moraju nadati. Will Bynum i Corey Maggette to nisu i teško je očekivati da će im Pistonsi obnoviti ugovore. Maggette će igrati važnu ulogu u ovoj sezoni Pistonsa i kao bek i kao krilo, no njegovi najbolji dani su iza njega i sve što Maggette dobro radi u ovom trenutku je izvlačenje faulova. Tayshaun Prince, koliko god ga obožavao, više ne može raditi ni to pa bi on ovoj ekipi trebao služiti kao mentor i stabilizirajući utjecaj – zanimljiva uloga za igrača koji je prije dvije sezone vodio pobunu protiv glavnog trenera. Rodney Stuckey je preskup i nepouzdan i ne zaslužuje 8 milijuna dolara godišnje, iako se radi o igraču koji može probiti prvu liniju obrane kada ga ide. Stuckey nije ni plej ni dvojka, šut mu je klimav i nije čovjek za velike stvari, no ove bi sezone trebao biti drugi ili treći najbolji strijelac ekipe i lako je moguće da zavara Pistonse da mu iskeširaju još jedan masni ugovor za dvije godine kada mu ovaj istekne.

Kyle Singler, Kim English i Khris Middleton iskoristit će svoje rookie godine kako bi dokazali da mogu biti korisni igrači s klupe, dok će Jason Maxiell, Austin Daye, Jonas Jerebko i Charlie Villanueva voditi gladijatorsku bitku za minute na krilnim pozicijama. Jerebko bi na kraju trebao isplivati kao pobjednik u tom četveroboju budući da se radi o jedinom dvosmjernom igraču u konkurenciji i jedinom kojeg bi, uz možda Dayea, Pistonsi trebali zadržati za budućnost.

Ovo je sezona procjenjivanja talenta i taktičkog pozicioniranja za momčad iz Motor Citya. Unatoč tome što neće u playoff i što neće pobjediti u više od tridesetak utakmica imaju se čemu veseliti. Talent je tu, samo čeka da se razvije i da ga se okruži sa pravim igračima. Još jedan visoki draft pick,  jedan kvalitetan free agent (Memphis bi mogao trejdati Rudya Gayea sredinom sezone) i eto Pistonsa natrag u vrhu Istoka.

11. Toronto Raptors

Ah Toronto. Ah Raptorsi. Ah Colangelo. Ah. Ah. Ah.

Po dobrom starom običaju Toronto Raptorsi su u predsezoni napravili korak naprijed i dva koraka natrag. Trošenje osam milijuna dolara u prijelaznom roku na obrambenog beka koji ne može pogoditi koš sa više od dva metra udaljenosti i trećeg pleja kojem treba 20 sekundi da inicira napad im nije trebalo. Trošenje osmog picka na draftu na Terrencea Rossa, solidnog spot up šutera kojeg su mogli dobiti 10 pickova kasnije također nije imalo smisla. Unatoč klasičnim pizdarijama GM-a Briana Colangela Raptorsi svejedno izgledaju kao ekipa kojoj treba samo jedna loša godina da se lansira u vrh Istoka. Unatoč svim krivim potezima Raptorsi su u poziciji da nakon još jednog visokog picka* stvore jezgru momčadi koja može konkurirati za naslov.

*Taj pick je završio u rukama Oklahome nakon Hardenovog trejda. Pick je top 3 i 15 – 30 zaštićen i Raptorsi moraju imati ili debele sreće u lutriji ili ući u playoff da bi ga sačuvali.

Sve je počelo dovođenjem Kylea Lowrya kojeg su se Rocketsi odrekli zbog konstantnog svađanja s trenerom Kevinom McHaleom. Lowry je živac, o tom nema sumnje, no ljudi koji su ga trenirali prije legende Celticsa nisu se pretjerano žalili na njegovo ponašanje. Kyle je brz, okretan, sjajan dribler i čovjek koji može probiti reket. Osim što je solidan razigravač Lowry, za razliku od Josea Calderona koji će ove sezone biti vjerojatno najbolji bekap bek lige, može odigrati presing na loptu i izgurati protivničkog razigravača iz omiljenih pozicija na terenu. Lowry nema dugogodišnji ugovor, no kada bi ga Raptorsi produžili za par milja više od ovih 5,7 milijuna koje trenutno prima bili bi presretni.

Dubina na pleju prenijela se i na bekovsku poziciju na kojoj će se izmjenjivati DeMar Derozan i Landry Fields. Koliko god Fields bio drag i simpatičan i borben igrač, on je čovjek kojeg su Raptorsi trebali zaobići u širokom luku. Torontu je trebao šuter, netko tko može raširiti obranu i roknuti koju s krila, no u Fieldsu ga nisu dobili. Neće ga imati ni u Derozanu koji je solidan igrač, svake godine sve bolji, igrač koji može završiti oko obruča u tranziciji, ali i igrač koji se muči s napadanjem obruča u punom napadu zato što nema ni dribiling, ni ekstra potez ni prvi korak kojim bi otresao bolje obrambene igrače. Rookie Terrence Ross bi mogao postati šuter koji im treba za godinu ili dvije, ali on bi trebao više igrati na krilu nego na beku, iako će Raptorsi u prvoj godini vjerojatno napraviti rošadu s njim i Fieldsom.

Raptorsi su odlično popunjeni i na centarskim pozicijama sa rookijem Jonasom Valenčijunasom koji bi se kroz dvije sezone trebao razviti u post-up mašinu, u klasičnog centra koji zabija i hvata u dvoznamenkastim ciframa. Valenčijunasov NBA potencijal je ogroman, a da stvar bude bolja ima savršenog sudruga u Andrei Bargnaniju koji je lani igrao solidno prije ozljede. Bargnani možda nikad neće postati novi Dirk Nowitzki zato jer neće i ne želi rješavati svoje protivnike iz driblinga i napadati koš*, ali je sjajan kao lažna četvorka, kao šuter iz daljine koji bi trebao Valenčijunasu otvoriti puno prostora.

*A može, jebemumater, može, pokaže to u nekoliko utakmica tijekom sezone, sve dok ne dobije po labrnji par puta i odustane. K’o da je učio od Vincea Cartera.

Kada uzmemo u obzir da na klupi čekaju više nego solidni Linas Kleiza (koji nikako da dobije pravu šansu), Amir Johnson (koji je bolno preplaćen, ali zna odigrati solidno s vremena na vrijeme), Aaron Gray (možda i najbolji treći centar lige, mrga u sredini), Ed Davis (jako dobar skakač i solidan finišer iz blizine), rookie Quincy Acy (koji bi mogao izgurati par godina NBA lige što je super za pick druge runde), John Lucas III (zajebajen se, Lucas je užasan plej, sebičnjak koji dribla i dribla i dribla da bi roknuo dvojku s vrha reketa par sekundi prije kraja) i već spomenuti Jose Calderon i kada uzmemo u obzir da je Dwane Casey od ove momčadi napravio solidnu defanzivnu grupu jasno je da će Raptorsi biti puno bolja ekipa nego lani. Guram ih na jedanaestu poziciju Istoka ne zato što tamo pripadaju, iako priznajem da će konkurencija biti žestoka jer su se i ostale momčadi pojačale, nego zato jer želim da završe na dnu i u lutriji dođu do top 3 picka. Ovoj momčadi treba samo jedno jedino rasno krilo da ih digne do samog vrha konferencije za recimo tri godine, prije nego Andrei iscuri ugovor. Shabazz Muhammed i James McAdoo dogodine izlaze na draft. Možda su upravo oni djelić koji nedostaje ovoj ekipi?

10. Washington Wizards

Taj Ted Leonsis stvarno zvuči k’o pošten čovo. Za jednog tajkuna, jel? Direktor AOL-a, Groupona i American Expressa, vlasnik Wizardsa, Capitalsa i najgluplje bradice sa ove strane Željka Pervana očarao je navijače spikom o polaganoj i metodičnoj konstrukciji momčadi. U obraćanju javnosti Leonsis je pričao o građanskom ponosu, o koheziji zajednice koju stvara sportski kolektiv, o tome kako nagrade dolazi nakon godina napornog rada, ukratko Leonsis je govorio sve ono što treba reći kako bi natjerao razočarane navijače da plate sezonske ulaznice za momčad za koju su znali da će biti loša. Vjerovali su mu. Leonsis je, naposlijetku, preporodio Capitalse.

Košarka, izgleda, nije hokej. Leonsis je dao otvorene ruke GM-u Ernieju Grunfeldu i ovaj je krenuo sastavljati momčad na potpuno suprotan način od onoga što je tajkun obećao. Umjesto da napuni ekipu igračima od karaktera, umjesto da bira kvalitetne mladiće kroz draft i lagano, kroz četiri sezone sastavlja momčad koja će se moći takmičiti za vrh Istoka, Grunfeld je složio momčad punu sebičnih i egoističnih igrača da bi je raspustio dvije godine kasnije i složio momčad od karakternih ali debelo preplaćenih igrača. Wizardsi se nalaze na samom rubu mediokritetstva, imaju momčad koja bi se mogla uvući u playoff ukoliko četiri ili pet boljih ekipa podbaci/poklekne ozljedama, no ono što definitivno nemaju je momčad koja može konkurirati za naslov, ne sad, ne za pet godina. Washington je na pravom putu da kroz godinu ili dvije postane ekipa kakva su Atlanta Hawksi bili kroz zadnje tri sezone. Pouzdana playoff momčad koja ne može dalje od druge runde.

Wizardsi su u svoje redove doveli Nenea i Okafora i stvorili jako dobru centarsku osovinu u vremenima kada se sve više ekipa fokusira na small ball rotacije. Nene je izvanredan finišer iz blizine koji teško može stvoriti prostor bilo za sebe bilo za druge, dok je Okafor pouzdan defanzivac i odličan skakač na kojeg se uvijek možete osloniti za mršavi double – double. Obojica su karakterni, vrijedni i kvalitetni igrači, ali suludo je na njih trošiti 27 milijuna dolara godišnje, naročito u ekipi koja nema velike šanse za playoff. Njihovi ugovori bi se eventualno mogli isplatiti u svlačionici u kojoj je John Wall konačno dobio niz odgovornih i inteligentnih suigrača koji znaju igrati košarku. Nema više Javala McGeeja i njegovih djetinjarija, nema više crnih rupa Andrea Blatchea i Nicka Younga, nema više igrača koji igraju za sebe i statistiku i koji ne kuže kako igrati u timu. Wall nije pokazao nikakav napredak u dvije godine koliko je proveo u ligi, a ove ćemo sezone vidjeti da li je za to krivo okruženje ili on sam. Wall posjeduje talent i fizikalije da bude igrač poput Derricka Rosea ili Kyria Irvinga, dakle igrač koji bi jednog dana mogao nositi ekipu do naslova. Ozljeda koljena bi ga mogla mrvicu usporiti na otvaranju godine, ali očekujem dobre stvari od Walla jednom kada se sezona zalaufa.

Unatoč tome što imaju dva visoka igrača koja mogu poentirati pod košem i super – brzog playa koji bi mogao postati zvijezda plafon za ovu momčad nije visok. Rookie Bradley Beal bi trebao startati na beku a tek treba vidjeti kako će se njegova samo solidna a ne spektakularna igra s koledža preslikati na NBA, dok je Trevor Ariza na krilu jako dobar defanzivac i solidan igrač za zaokružiti petorku, no ništa više od toga. Tanka klupa sa koje treba izdvojiti Jana Veselya koji nije briljirao u prvoj NBA sezoni i mladog Jordana Crawforda koji nikako da dobije pravu šansu na kraju će pokopati Wizardse. Ukoliko Wall i Beal pokažu napredak kroz sezonu, ukoliko se Nene ne ozlijedi, ukoliko se Randy Wittman pokaže kao stabilno rješenje na mjestu trenera, ukoliko dobiju visok pick i pretvore ga u klasnog igrača te se riješe Okafora i njegovog 14 milijuna dolara teškog ugovora Wizardsi bi mogli napredovati. U suprotnom evo nam prvih kandidata za nove Hawkse. Puno akoa za moj gušt.

09. Milwaukee Bucks

Mislim da sam konačno prokljuvio Milwaukee Buckse. Dok sve druge momčadi lige maštaju o draftiranju franchise igrača i jurišanju na titulu, Bucksi su zainteresirani za slaganje zabavne male momčadi koja će se takmičiti za ulazak u playoff i zabavljati gledatelje košarkaškim majstorijama. Bucksi su jeftinjak od momčadi, ekipa koja ne želi potrošiti puno love na svoj roster, ekipa koja ne želi puno riskirati, ekipa koja ne želi plaćati porez na luksuz i ekipa koja nema veće ambicije od pukog natjecanja u NBA-u.

Na žalost navijača Bucksi nisu bili zabavna ekipa za gledanje tijekom prošlih sezona zbog izrazito defanzivne igre i uštogljenih napadačkih shema uvijek zajapurenog trenera Scotta Skilesa koji utjelovljuje MidWest konzervativne vrijednosti bolje od svih trenera lige.

I onda se dogodio obrat. Bucksi su odlučili protresti momčad dovođenjem Monte Ellisa, Skiles je dao igračima odriješene ruke u napadu pa su počeli igrati brutalno brzu tranzicijsku košarku i zabava se vratila u Milwaukee. Estetske promjene i redizajn ekipe u konačnici nisu utjecale na samu supstancu momčadi – Bucksi su ostali mediokritetska momčad koja ganja osmo mjesto Istoka. Ove su mu godine još dalje nego lani.

Nema veze, bit će ih zabavno gledati. Brandon Jennings i Monta Ellis trebali bi biti najnezgrapniji bekovski par još tamo od.. pa još tamo od Ellisa i Currya. Pazi sad, ja jako volim Montea, volim ga više nego što volim Monte, ali čovjek ne može igrati u paru s još jednim driblerom, penetratorom i šuterom. Jedan od ove dvojice je čovjek viška i Bucksi bi trebali čim prije odlučiti kojeg će igrača trejdati. Ellis je svakako bolji i to drastično bolji igrač zato što ima fenomenalan prvi korak, jedan je od najboljih igrača lige u probijanju reketa, izrazito je podcjenjen kao playmaker samo zato što nikada nije igrao u sistemu koji se orijentirao na pune napade, a premda se gubi u obrani jedan na jedan teško možete naći igrača koji će odigrati bolji presing na loptu. Montu doduše bije zao glas i ima dvostruko skuplji ugovor od Jenningsa pa bi ga se Bucksi lako mogli otarasiti ukoliko se eksperiment s ovom dvojicom ne pokaže uspješan. Ili zabavan.

Jennings se dokazao kao igrač solidnih fizikalija koji može jako dobro odigrati pick ‘n’ roll, ali je slab razigravač, sklon je nerezonskim šutevima, previše ulazi ugusto i nije pretjerano dobar dribler. Zbog visine, baš kao i Monta, ne može igrati dvojku gdje bi se puno bolje uklopio nego na playu. Smiješno je vidjeti koliko su Bucksi neskladni na bekovskim pozicijama unatoč neospornom talentu  i koliko malo dubine imaju sa Udrihom, Lambom i Harrisom na klupi. Beno može odigrati svoje, lani je složio pristojnu sezonu, dok su Lamb i Harris prokleto nedokazani.

Bucksi me neobično podsjećaju na pedesetogodišnjake koji su se čitav život bavili nekim aerobnim sportom i onda odjednom prestali zbog neke ozljede i nabili ogromnu škembetinu od piva i roštiljanja. Mršave nogice, uska ramena, i škembosaur u sredini. Tanki tanki tanki na bekovskim pozicijama, prekrcani u frontcourtu. Milwaukee na krilima i u sredini ima šest igrača koji se redom imaju pravo nadati velikoj minutaži. Joel Przybilla je iskusni veteran koji više ne može izdržati puni tempo NBA utakmica, ali će ovoj ekipi, koja je bila očajna u obrambenom skoku prošle godine, donijeti kakvu takvu stabilnost u sredini. Samuel Dalembert je star i ofucan ali i dalje može odigrati dvadesetak minuta dobre obrane. Drew Gooden je lud i lijen, ali dat će vam bar 15 jako dobrih utakmica godišnje na četvorci i na centru pa vi vidite da li vam se isplati riskirati. Ersan Ilyasova je maestro u napadu, lažna četvorka za polizat prste, samo što mu je obrana trula poput vrha Hrvatskih željeznica. Larry Sanders je mlad i eksplozivan ali još uvijek ne zna igrati košarku. Luc Richard Mbah a Moute je vrhunski obrambeni igrač, pogotovo jedan na jedan, ali ne može pogoditi guzicu Jennifer Lopez sa više od pola metra udaljenosti. John Henson je rookie koji bi se mogao razviti u sjajnog blokera nalik na Sergea Ibaku, ali s njim treba pričekati.

Enivej, začepljeni su skroz na visokim pozicijama. Nitko od ovih igrača nije pravi NBA starter, čak ni Ersan koji bi to mogao biti kada bi imao centra koji će mu čuvati leđa. Dubina i širina klupe trebala bi gurnuti Buckse u borbu za posljednje mjesto doigravanja, no siguran sam kako će još jednom biti poraženi u toj utrci. Nezgrapni su za velike skokove.

08. Philadelphia 76ers

Navijači u Philadelphiji ne zamaraju se osrednjim ekipama. Divlji, borbeni, nemilosrdni, bučni, fanovi sporta u Gradu bratske ljubavi znaju stvoriti paklenu atmosferu, jedni od rijetkih u SAD-u u ovoj eri jumbotrona i kiss cama. Navijači u Phili imaju žara, ali nemaju odanosti. Ukoliko niste dobri pratit će vas grobna tišina i falši udarci dlanova pušteni sa nekakve mp3-ice, poput smjeha mrtvih ljudi u lošem sitcomu iz 90-ih. 76ersi su osjetili nemar navijača na svojoj koži tijekom nekoliko mediokritetskih sezona koje bi i lani završile ispadanjem u prvoj rundi doigravanja da ozljeda koljena Derricka Rosea i kolosalne greške sudaca u dvije utakmice nisu prelomile seriju s Bullsima.

Trener Doug Collins preživio je sezonu zahvaljujući stvarima na koje nije mogao utjecati, a Sixersi su njegovu sreću dodatno nagradili pozicijom vršitelja dužnosti GM-a koju dijeli zajedno s članom front officea Tonyem DiLeom. Collins je lani složio pravu mediokritetsku igru koja se bazirala na sporim napadima, kontroliranju defanzivnog skoka i bjesomučnim pikenrolanjem koje je u načelu završavalo dugim dvojkama, naročito na kraju sezone kada su Sixersi počeli igrati protiv ozbiljnijih protivnika. Konzervativni trener poznat po izbjegavanju rizika iznenadio je mnoge kada je tijekom predsezone stavio sve svoje žetone na jedno polje. Na Andrewa Bynuma.

Collins nije imao što izgubiti budući da Sixersi s Iggyem u glavnoj ulozi ionako nisu napredovali, no njegov potez svejedno treba ocijeniti kao visokorizičan. S Iguodalom su mogli čekati da ubodu kakvog slobodnog igrača kada im se prostor pod salary capom raščisti sljedeće sezone, mogli su upisati još jednu bezveznu sezonu i dodatno otuđiti svoje navijače kojima je ionaku pun kurac osrednjih Eaglesa i ostarjelih Philliesa. Povukli su potez, svaka im čast, sad samo treba vidjeti da li je on bio pravi. Iluzorno je očekivati da će se to vidjeti odmah u prvoj sezoni.

Za početak, Bynum je igrač napravljen od stakla. Čovjek je lani odigrao prvu pravu sezonu* nakon što su ozljede uništile početak njegove karijere. Andrija je prije par mjeseci otišao na laganu operaciju koljena koja izgleda nije otklonila sve njegove probleme pa se ovijeh dana po kuloarima priča da bi mogao preskočiti dvadesetak utakmica regularne sezone što bi sasvim dostajalo da izbaci Sixerse iz utrke za sam vrh konferencije. Ukoliko Bynum ozdravi trebao bi postati vođa ove ekipe za što mentalno baš i nije spreman ukoliko je suditi po njegovim dječačkim ispadima u Lakersima, ali igrački jest. Solidna obrana, jako dobra kontrola skoka i ispolirana igra leđima pretvorit će Sixerse iz pikenrol ekipe u klasičnu post-up momčad kojoj spori ritam igre u punim napadima više nije mana kao lani, nego vrlina koja im omogućava da kontroliraju tempo i kažnjavaju mismatch pod košem.

*U kojoj, bajdvej, nije uopće bio onako dominantan kao što neki pričaju.

Zdravi Bynum dakle znači i promjene u sistemu igre, a one se rijetko kada ispoliraju već u prvoj sezoni. Nakon odlaska Loua Williamsa koji je lani bio primarni organizator igre i nakon odlaska Iggya koji je bio glavni egzekutor i vođa jasno je da su Sixersi u stanju previranja i da će im trebati neko vrijeme da se poslože.

Evan Turner će preuzeti ogroman dio odgovornosti u ekipi kao dribler i plejmejker na poziciji dvojke. Turner je pokazao napredak u odnosu na rookie sezonu i njegov talent koji ga je učinio senzacijom u dresu Ohio Statea polako je počeo izlaziti na vidjelo. Navijači Sixersa moraju se nadati da će Turner ostati zdrav i aktivan jer će ga s klupe mijenjati Nick Young, crna rupetina od igrača, šuter koji će ući u brutalan niz svaku desetu utakmicu i na taj način zamazati oči navijačima koji će zaboravito koliko je glupo igrao u prethodnih 9.

Jrue Holiday bi trebao igrati u paru s Turnerom na poziciji razigravača, no njegova će uloga sasvim sigurno biti nešto drugačija nego lani kada je malo previše šutirao za moj gušt. Bynum bi trebao otvoriti jako puno prostora upravo za igrače poput Jruea ili Thaddeusa Younga koji bi trebao igrati četvorku, dakle za igrače koji mogu pogoditi otvoreni šut s poludistance. Young će možda prepustiti mjesto u startnoj petorci Spenceru Hawesu koji je više čisti centar nego krilo, ali trener Collins žarko želi igrati s dva nebodera u sredini terena što mu baš i nije pametno u ligi koja se sve više i više oslanja na brzinu, a ne na visinu. U svakom slučaju Collins će imati solidnog trećeg visokog igrača na klupi spremnog za 25+ minuta, a u slučaju ozljede minutažu će dobiti ili Kwame Brown, solidan obrambeni igrač kojem se neznalice i dalje smiju samo zato jer je bio prvi pick drafta, ili Arnet Moltrie, fizički eksplozivan krilni centar koji bi mogao postati krađa drafta, ili Lavoy Allen koji je lani impresionirao analitičare u nekoliko navrata.

Rotaciju bi trebali zatvoriti Jason Richardson koji je ostario i ne može više igrati kao nekoć ali koji može dobiti dvoboje na iskustvo i Dorell Wright koji će uz Younga biti primarni tricaš ekipe. Solidna klupa, okej starteri, Turner i Bynum i čini se kako bi Sixersi mogli puno više od osmog mjesta Istoka, šta ne? No ne mogu ih gurnuti više zbog pustih nepoznanica, što taktičkih što zdrastvenih, koji ih okružuju. Ionako je lakše igrati ispod radara.

07. Chicago Bulls

Pričajte što hoćete, Bullsi su lani imali poštenih 20 posto šansi za osvajanje naslova. Miami je bio najbolja ekipa lige bez ikakve sumnje, naročito nakon što je LeBron James po drugi puta u životu ušao u Zonu*, ali malo je falilo da ih Celticsi skalpiraju, Oklahoma je odigrala par izrazito gustih utakmica, a čak ih je momčad Pacersa u jednom trenutku držala u šaci. Bullsi su imali šansu. Isparila je sa bolnom grimasom na licu Derricka Rosea.

*Mitsko mjesto u sportu u kojem postajete nepobjedivi. Koliko god James bio dominantan samo je jednom prije u playoffu izgledao onako dominantno kao u zadnje dvije protiv Celticsa i u finalu. Naravno, govorim o Pistonsima 2007. godine.

 Monstrum koji je zadnje dvije sezone gazio sve pred sobom u regularnoj sezoni više ne postoji. Gotovo pa savršeno posložena klupa se razišla, unutarnja trvenja u klubu donijela su niz retardiranih poteza od kojih je prvi i najvažniji preplaćivanje Kirka Hinricha koje ne samo da je istjeralo Omera Asika iz kluba nego je aktiviralo hard cap, natjeralo Bullse da potpišu smanjeni ugovor s rookiejem Marquiseom Teagom koji će to pamtiti do kraja života i onemogućilo ih u potpisivanju novih ugovora.

Klupu sastavljenu od solidnog šutera CJ Watsona, najboljeg tricaša lige Kylea Korvera, defanzivnog specijalista koji je počeo pogađati s poludistance i koji igra odlično uz osnovnu crtu Ronnieja Brewera i već spomenutog Asika* zamijenili su skupinom koja ne samo da ne može šamarati druge jedinice protivnika i stvarati prednost nego će vrlo vjerojatno dopuštati protivnicima da stižu razliku. Kapetan Kirk je nekoć bio jako dobar combo bek no godine su ga stigle i više ne može igrati obranu niti prolaziti protivnike u napadu što bi trebao raditi dok se Derrick Rose ne vrati. Marco Bellinelli je šuter koji ne bi trebao imati više od 10 minuta po susretu zbog kriminalne obrane i teško da će zamijeniti Korvera kao prvi tricaš ekipe baš zbog toga što će ga protivnici ubijati na drugom dijelu terena. Nazr Mohammed je stariji od Isusovog magarca, Vladimir Radmanović je limitiraniji od jednosmjerne ulice,Marquise Teague je neiskusniji od šesnaestogodišnjih Čehinja koje prvi puta dolaze na Jadran dok je Nate Robinson nepouzdaniji od iskaza hrvatskih političara pred sudom. Zanimljiva je to grupa koja bi mogla potopiti Bullse, ali koja bi mogla dobiti novu svrhu vođenu čvrstom rukom Toma Thibodeaua. Srećom pa će Taj Gibson drastično podizati kvalitetu ove jedinice – čovjek bi lagano mogao osvojiti titulu šestog igrača lige, njegov učinak u napadu drastično je porastao nakon što je počeo zabijati šuteve izvan reketa, njegova jedan na jedan obrana je besprijekorna baš kao i njegove rotacije i mnogi smatraju kako Gibson zaslužuje i novi ugovor i mjesto u startnoj petorci. Jimmy Butler bi mu se lako mogao priključiti kao čovjek iznenađenja i kao ljepilo koje će all-around igrom držati drugu jedinicu na okupu.

*Nije mi žao što su se riješili Watsona koji je bio nekonzistentan i Lucasa koji mi je uništio živčani sustav brža i jače od heroina.

Starteri Bullsa bi trebali izvući 44 – 45 pobjeda i bez Derricka Rosea. Deng se oporavio od ozljeda i igra kao navijen, Carlos Boozer je i dalje koristan iako ne zaslužuje svoj ogroman ugovor, Rip Hamilton se kreće bolje nego zadnje tri sezone nakon što se otarasio svih ozljeda koje su ga pratile, a Noah je i dalje vrhunski defanzivac koji brani pikenrol, čisti table nakon promašenih šuteva, organizira igru sa high posta i trpa lagane poene u koš oko obruča. S obzirom na razvoj Denga koji se preporodio na Olimpijskim Igrama i dobio novu dozu samopouzdanja startna rotacija Bullsa bi izgledala još bolje nego lani kada bi se u njoj nalazio Derrick Rose. No njega nema.

Glupo je trošiti riječi na to što najmlađi MVP u povijesti lige donosi ovoj ekipi. Koliko laganih poena upisuju centri nakon promašaja polaganja, koliko otvorenih šuteva iz kuta nakon penetracije, koliko promjena u defanzivnoj filozofiji protivnika… Rose je igrač koji pretvara Bullse iz solidne ekipe Istoka u kandidate za naslov. Chicago bi ga trebao pustiti da se oporavi do kraja sezone, no bojim se kako će ga ubaciti nespremnog natrag u igru sredinom sezone samo kako bi zaradili što više love od prodaje karata. Tvrda obrana reketa i odlično pokrivanje trice te solidan učinak u napadu trebali bi Bullsima omogućiti plasman u playoff i dati im 19.8 posto manje šanse da osvoje naslov nego lani, no što će se dogoditi kada se i ako se Rose vrati ne mogu nikako predvidjeti. Ne može nitko. Bullsi su enigma, ne samo za ovu sezonu nego i za budućnost.

06. New York Knicks

 

Iskustvo je bitno. U poslu, u jebanju, u igranju košarke, ju nejm it, iskustvo je bitno. New York Knicksi ga imaju na pretek. Najstarija su momčad lige. Problem je što s godinama i iskustvom dolaze i problemi. U poslu ode zdravlje i izdržljivost, kod jebanja se pojave problemi s egzekucijom a u košarci… pa u košarci su svi ti problemi objedinjeni u jedno. Stariji igrači često uspijevaju našamarati mlađe samo zato jer su vidjeli iste akcije milijun puta i mogu predvidjeti kako će se završiti no s vremenom zamor fizičkog materijala uspori njihovu igru do te mjere da više ne mogu izdržati naporni NBA tempo.

Tijekom prijelaznog roka Knicksi su se ojačali Jasonom Kiddom, Marcusom Cambyem i Kurtom Thomasom koji se lagano bliže 40. godini života. Kidd i Camby bi trebali imati važne uloge u ovogodišnjoj rotaciji i to bi se Knicksima, koji nisu zadržali precijenjenog ali od Kidda trenutno boljeg Jeremya Lina, lako moglo osvetiti.

Kidd i Camby nisu jedine starkelje u klubu. Tu je i Amare Stoudemire koji ima samo 29 godina, ali ima koljena 60-godišnjaka zbog kojih će završiti na ledu neko vrijeme nakon što se opet ozlijedio, prošao terapiju, nije se zaliječio i sada traži drugo mišljenje. Pitanje je koliko će Amare izbivati, no svaka minuta koju provede na terenu bit će iznimno važna za Knickse koje STAT čini bitno različitom momčadi. Kako? Za početak Amare je jedini pravi pick ‘n’ roll igrač Knicksa. Novi trener Mike Woodson voli igrati spore napade koji se prije svega oslanjaju na izolacijske akcije, ali pick ‘n’ roll je trebao biti veoma važna komponenta njegove igre, zbog toga su Kincksi uostalom i doveli Raymonda All You Can Eat Feltona koji je zadnji put bio relevantan prije par sezona kada je vrtio pikenrol u prvoj Amareovoj sezoni s  Knicksima. Bez STAT-a se sve mijenja – nema više pick ‘n’ rolla, Carmelo Anthony prelazi na četvorku, igra se isključivo na izolacije pri čemu jednodimenzionalni Kidd i Felton prepuštaju mjesto u momčadi bilo agresivnom obrambenom beku poput zaliječenog Imana Shumperta ili friško potpisanog Ronnieja Brewera ili tricašima poput ludog JR Smitha i Stevea Novaka koji nema definirano mjesto u ekipi. Ukoliko je suditi po lanjskoj statistici Knicksi su ekšli bolja ekipa kada Stoudemirea nema na terenu i kada Melo igra čistu četvorku.

Problem je što se New York ne može riješiti Amarea i njegovog ugovora, niti ga može staviti na klupu i očekivati mir u svlačionici, niti ga može utrpati nekome zbog slabije igre i konstantnih problema s ozljedama. Drugi problem je što Melo ne želi igrati četvorku jer ga protivnici lupaju kao što časne sestre lupaju nevine školarke u spanking videima. Ništa čudno, Melo se dokazao kao igrač koji ne želi raditi puno toga. Ne želi igrati obranu kada klub krene gubiti, ne želi igrati point forwarda i razigravati Amarea i tricaše, ne želi sudjelovati u protoku lopte, ne želi napadati obruč protiv elitnih centara, i tako dalje i tako dalje i tako dalje. Najbolji čisti scorer lige ide na živce navijačima zbog svojeg diva stava i lako ih je razumijeti, no Knicksi će naposlijetku opet dogurati samo onoliko visoko koliko ih Melo i njegova izolacijska košarka odvuku. Obranu su drastično popravili sa neprelaznim Tysonom Chandlerom u sredini i nizom solidnih bekova koji mogu odigrati presing na loptu, napad je dubok i pun igrača koji su limitirani ali znaju odigrati svoju ulogu što znači da opet sve ovisi o međuigri Amarea i Mela i treneru Woodsonu koji ih mora posložiti. Knicksi bi mogli biti momčad za velika iznenađenja, samo je pitanje hoće li ona biti ugodna ili neugodna.

05. Atlanta Hawks

 Danny Ferry je uletio u Atlantu poput kirurga i počeo sjeći. Mačetom, ne skalpelom. Otfikario je goleme ugovore vječne enigme Marvina Williamsa i preplaćenog Joea Johnsona, otarasio se nevažnih igrača i sastavio rijetko viđenu momčad; ekipu koja će već ove sezone igrati zanimljivu, uzbudljivu i konkurentnu košarku, ekipu kojoj fale igrač ili dva da dođe do vrha i ekipu koja ima financijsku fleksibilnost da sljedećeg ljeta potpiše čak dva max ugovora. Ferry je u prvih petnaest minuta u Atlanti napravio ono što nije uspijevao napraviti u pet godina s Cleveland Cavaliersima, sastavio je momčad koja ima i sadašnjost i budućnost.

Ono što je još važnije za navijače Atlante, koji su godinama gledali bezdušne Hawkse kako ispadaju na prvoj ili drugoj prepreci u doigravanju, sastavio je momčad s jasnim identitetom. Zbogom dosadnoj izolacijskoj košarci Mikea Woodsona u kojoj je iso-Joe driblao 20 sekundi dok su ostali stajali s mirom i čekali da napravi potez*, helou fluidni sistemu Larrya Drewa koji se bazira na tranziciji i kretanju igrača i lopte u napadu. Zdravo pikenrolovi, zdravo penetracijo, zdravo hi-lo igro, adio dugim dvojkama preko ispruženih ruku obrambenih igrača.

*Čini mi se da je Zaza znao zapaliti koju dok je stajao u low postu i čekao šansu da zgrabi skok u napadu, al moguće da me sjećanje vara.

Atlanta ne samo da ima sistem i trenera koji ga je sposoban držati na okupu nego ima i igrače koji ga mogu vrtiti. Imaju dribling penetratore, imaju tranzicijske igrače, imaju finišere oko obruča, imaju snajperiste, imaju slashere, imaju post up prijetnju, čak imaju i iso igrača ako se sistem slomi. Postoji samo nekoliko ekipa koje ću s većim guštom gledati ove sezone.

Za početak imaju trojicu jako dobrih organizatora igre. Devin Harris se pokazao kao one – hit wonder i zasigurno nema all – star pedigre kojeg bi željeli vidjeti od svojih plejmejkera, ali i dalje zna lijepo potegnuti u tranziciji i brzinski inicirati napad što će biti ključno za igru Hawksa. Harris će mjesto u starterskoj ekipi prepustiti Jeffu Teagueu koji je lani drastično napredovao kao plej i koji će se preporoditi u novom napadu u kojem će vrtjeti masu pikenrol i pikenpop akcija. Lou Williams će se izmjenjivati sa ovom dvojicom kao šesti igrač ekipe, kao klasični combo bek i najbolji izolacijski i penetratorski plej momčadi koji može napraviti čuda u punim napadima drive and kick igrom i rokanjem dvojki u tranziciji. Williams se puno bolje uklapa u sistem Hawksa u odnosu na onaj Sixersa i lako bi mogao konkurirati za najboljeg šestog igrača lige. Jedini problem s ovom rotacijom je što je jedan igrač od ove trojice prekobrojan i Drew će teško pronaći minute koje će ih zadovoljiti. Hawksi bi se trebali otarasiti jednog od ovih igrača, ne samo radi mira u svlačionici nego zato jer trebaju podebljati tanku krilnu poziciju igračem koji može igrati jedan na jedan obranu budući da takvih nemaju na rosteru nakon što su okupili jednu od najboljih snajperističkih jedinica lige.

Kyle Korver je već godinama sinonim za tri poena, Anthony Morrow je iznimno podcijenjen bek šuter koji zna nizati poene bez prestanka kada ga krene, James Anderson je preklani bio sjajan i ima potencijala, a njihov prvi pick drafta John Jenkins je bio najbolji tricaš NCAA lige. DeShawn Stevenson je jedini swingman koji može igrati obranu, no kada ga šibnete u rotaciju gubite jako puno u napadu u kojem su spot-up trice jedna od najvažnijih komponenti zbog čega bi Hawksi trebali napraviti još jedan trejd prije kraja sezone*.

*Jesam li spomenuo da Devinu Harrisu ističe 8,5 milijuna dolara težak ugovor? Nisam. Pa eto.

Ferry je stvarno složio backcourt koji se gotovo pa savršeno uklapa u igru frontcourta koji će ove sezone nositi momčad. Josh Smith nije dobio produženje ugovora zbog čega će ove sezone dodatno podići razinu igre. Lani je igrao kao navijen, no ove bi godine trebao biti još bolji budući da će sistem limitirati njegovu sklonost lansiranju retardiranih dugačkih dvojki. Smith konačno ima suigrače koji mogu istrčati kontre i otvoriti mu prostor za cutove prema košu i lagane poene zakucavanjima. Kad uzmemo u obzir da će njegova kvalitetna obrana začepiti dio rupa nastalim na bekovskim pozicijama lako je moguće da Smith odradi najbolju sezonu karijere i dogodine potpiše max ugovor, bilo s Atlantom bilo s nekom drugom ekipom.

Unatoč njegovoj kvaliteti Smith neće biti najvažniji čovjek ekipe. Al Horford će preuzeti to breme na svoja nejaka leđa. Horford je, dragi moji, zvijer. Čovjek je lani igrao samo 11 utakmica prije ozljede, vratio se prije vremena u playoff, sam dobio utakmicu broj pet u seriji s Keltima i gotovo vratio Hawkse u četvrtoj četvrtini šeste. Momak godinama igra van pozicije, igra u sistemu koji mu ne paše i da nije imao kvalitetnog pleja koji bi s njim odigrao pick ‘n’ roll i pick ‘n’ pop, dva najjača oružja njegove igre, i unatoč tome upisuje vrhunske brojke, ne žali se previše i unosti ogromnu stabilnost u momčad. Njegova post-up igra i mogućnost unutarnjeg razigravanja momčadi preporodit će napad Atlante u nadolazećoj sezoni i gurnuti Horforda u all – star utakmicu, a Atlantu u doigravanje. Šteta što je rotacija visokih tanka sa borbenim Zazom Pachuliom i nenormalnim Ivanom Johnsonom*, no to se ionako može popraviti nagodinu. Kažem vam, gledajte Hawkse, gledajte preporođenu ekipu, gledajte momčad koja će igrati zabavnu košarku i šokirati mnoge. Nećete zažaliti, garantiram. Ova ekipa ima identitet. Konačno.

*Ivan Grozni je čovjek koji zaslužuje ne samo fusnotu nego čitav članak. Tip je doživotno izbačen iz korejske lige nakon što je napravio vulgarnu gestu, otpao je iz niza D-League momčadi zbog problema s trenerima, priznao je da uopće ne gleda košarku i ne bi mogao razlikovati Kobea Bryanta od Earla Boykinsa, nosi dijamantnu rešetku na prednjim zubima, lomi table na treningu, unosi se protivnicima u lice i rezonira k’o Ron Artest na LSD-u. Lik je luuuuuuuuuuuuuuud. Da sutra čujem kako šverca kokaindžu u prepariranim papigama iz Kolumbije ili održava sajt s fetišom za bestijalnost ne bi me začudilo. Ivan Johnson je najzanimljiviji igrač lige.

 04. Indiana Pacers

Indiana Pacersi su dugo godina gradili svoju bije… ovaj, radničku momčad, kvalitetni momčad, vrlo dobru momčad i odjednom su se našli pred zidom. Ekipa koja je trebala napraviti skok unaprijed našla se pred raspadom. Pacersi su se uspaničarili i na stol istresli ogromne novce kako bi na okupu zadržali ekipu koja ne može osvojiti naslov ali može zapapriti favoritima i uzbuditi navijače po prvi puta u devet godina. Roy Hibbert i George Hill ne vrijede 98 milijuna dolara ni pod razno, no kada gubite uz sezone u sezonu i nađete se na korak od finala Istoka sve vam se zacrveni pred očima i povučete nelogične poteze. Šta se može.

Pacersi su preplaćivanjem ovog dvojca osigurali nastupe u doigravanju u sljedećih pet sezona, ali su isto tako osigurali svojoj ekipi nemogućnost osvajanja naslova u sljedećih pet sezona*. Pacersi su isto tako osigurali navijačima gledanje ružne, krvave, borbene, radničke košarke koja se savršeno uklapa u mentalitet Indiane. Pacersi su lani imali neefikasan napad koji je poentirao zahvaljujući ogromnom broju izvučenih slobodnjaka i solidnu obranu u kojoj su i bekovi i centri napadali igrače a ne loptu i mlatili sve što bi ušlo u reket. Lepršavost? Pah, to je za hipije. Pacersi su krvavo radili za svoje poene te su očekivali da će i protivnici raditi isto.

*Osim ako im ne uleti neki ludi i spasonosni trejd u kojem će dati 30 centi za dolar i onda zadržati zvijezdu u Hoosierlandu, što baš i nije vjerojatno budući da su NBA igrači zainteresirani za stvari kao što su tulumarenje i jebanje droljetina, a ne za uzgoj kukuruza i spavanje u devet navečer. Đast sejin.

Njihov sistem se zasigurno neće promijeniti u narednoj sezoni nakon što nisu uspjeli dovesti kreatora igre koji može probiti obranu. Očekujte puno šuteva iz blizine, očekujte napadanje reketa sa krila i sa bekova, očekujte puno post-upova i high-lo igre, očekujte rokanje trica, ali isto tako očekujte da će većina šuteva dolaziti ili preko ruke ili iz kontakta, baš kao i lani. Pacersi nemaju uigran sistem, nemaju košarkašku filozofiju, nemaju puno izrađenih akcija niti imaju složenu hijerarhiju. Sljedeća sezona trebala bi razriješiti tko je zapravo prvi igrač Pacersa.

Mnogi se navijači nadaju da je to Paul George. Kada je mladi swingman izabran na draftu napisao sam kako se Pacersi zasigurno planiraju riješiti Dannya Grangera budući da su ova dvojica preslika jedan drugoga. Lanjska sezona je to jako lijepo pokazala. Okej, nisu baš skroz isti budući da je Granger mrvicu bolji obrambeni igrač od Georgea, dok je Paul bolji egzekutor iz blizine od Dannya, ali manje više je to ista igra. Ista statura. Isti potezi. Jedina je razlika što znamo koji je Grangerov maksimum, vidjeli smo ga prije dvije sezone. George ima potencijala za napredak, samo je pitanje hoće li mu njegov dvojnik dati dovoljno lopti da se razvija. Georgeov napredak je jedina stvar koja može gurnuti Pacerse korak bliže nastupa u finalu Istoka.

Unatoč tome što su praktički isti igrač Granger i George su se solidno nadopunjavali tijekom prošle sezone, naročito u obrani gdje je njihova visina i sposobnost igranja pritiskanja igrača sprječavala brojne otvorene šuteve i osiguravala defanzivne skokove. Problem je što obojici zapravo treba jedan klasni plej koji će iskoristiti njihove spot-up i slasherske vrline, a takvog pleja nemaju. Darren Collison sigurno nije bio taj te Pacersi zapravo nisu puno izgubili njegovim odlaskom (iako su sigurno mogli dobiti više za njega), no taj zasigurno nije ni George Hill, klasični combo bek koji bi u normalnom svijetu trebao ulaziti s klupe i voditi drugu jedinicu momčadi i koji u ovom povampirenom NBA svijetu zarađuje 8 milijuna dolara godišnje.

Oprostite, malo sam si povratio u usta.

Hill definitivno nije igrač koji Pacersima treba i pravo me šokiralo kada sam otkrio koliko su ga platili. Nije kreator, nije dobar dribler, ukratko nije igrač koji može voditi momčad i Pacersi su ga trebali pustiti da ode. DJ Augustin bi mu lako mogao preoteti mjesto startnog pleja do kraja sezone, iako ni on nije briljirao lani nakon što mu je po prvi put u karijeri povjereno mjesto startera. Istina, igrao je u najgoroj ekipi s lige koja je sigurno utjecala na grozan omjer asista i izgubljenih lopti, i ako odigra na razini od prije dvije godine mogao bi riješiti dio problema Indiane.

Nesposobnost krila i bekova da izrade lake šuteve donekle će anulirati prisustvo visokih igrača. David West možda više nije onako efikasan kao kad je uništavao protivnike zahvaljujući asistencijama Chrisa Paula, ali još uvijek spada u klasnog post up igrača koji može odigrati i pikenrol i pikenpop i završiti oko koša iz driblinga protiv sporijih protivnika.

West bi trebao imati savršenog partnera u Royu Hibbertu koji je jako dobar dodavač iz low posta, no njihova je suradnja lani bila nespretna i kvrgava. Navijači se moraju nadati kako će im puna predsezona pomoći u razvijanju kemije zato što bi međuigra ovog dvojca drastično olakšala posao ostalim Pacersima u napadu, prvenstveno šuterima trica koji se ne bi više trebali više oslobađati kroz blokove i izrađene akcije nego bi mogli fino šutirati s mjesta kao gospoda. Hibbert je lani pokazao da nije igrač za velike stvari nakon što nije uspio kazniti visoke igrače Heata unatoč tome što je imao 10 cenata i 20 kila prednost nad svakim, pa se nemojte začuditi što ne vjerujem da će opravdati svoj ugovor, ali očekujem da će malkice popraviti svoju igru leđima prema košu i biti još efikasniji nego lani.

Hibberta se lako može izbaciti iz igre frontanjem posta i agresivnijom igrom zbog čega su Pacersi trejdali Collisona za Iana Mahinmija. Mahinmi je čovjek koji nema igru leđima ali fino završava oko obruča naročito u pick ‘n’ rollu te bi trebao pomoći Pacersima da ostanu u igri u utakmicama u kojima Hibbert brzo nakupi osobne. Rotaciju visokih zaokružit će Tyler Hansbrough koji lani nije briljirao ali je dobro radio ono najbolje što zna – izvlačio je faulove i šutirao slobodnjake. Gerald Green, koji je lani sjajno finiširao sezonu u dresu Netsa, trebao bi im pomoći svojim poentiranjem s krila, dok je pitanje što će dobiti od Lancea Stephensona, Sama Younga, Sundiate Gainesa, Jeffa Pendengrapha i prerano izabranog rookieja Milesa Plumleeja.

Pacersi bi u narednoj sezoni trebali kontrolirati skok igru, igrati solidnu obranu i efikasne napade i mlatiti sve pred sobom, ali teško da će ponoviti lanjsku sezonu kada su bili zdravi kroz čitavu godinu i kada su ipak imali dosta deblju klupu od ovogodišnjeg Pacer Lite izdanja. Unatoč tome ne vidim kako mogu pasti niže od šestog mjesta Istoka.

03. Brooklyn Nets

Netsi nisu željeli ući u prvu bruklinšku sezonu kao luzeri. Za vrijeme prijelaznog roka počeli su se razbacivati parama poput kvartovskog zgubidana koji je upravo digao 20 iljada kuna na kladionici pogodivši osam nebuloznih parova i nakon toga odlučio da je vrijeme da počasti sve goste omiljenog kafića. Odriješili su kesu i masno platili svog startnog centra iako momak ne može uhvatiti deset skokova po utakmici makar mu lopte u glavu padale. Ponudili su 10 milijuna dolara godišnje krilu koje već dvije sezone ne liči na sebe i koje u ozbiljnoj šampionskoj ekipi ne može biti ni četvrta najbolja opcija u napadu. Na kraju su odriješili Atlanta Hawkse grijeha i od njih preuzeli monstruozni ugovor najpreplaćenijeg igrača lige, ugovor koji smrdi gore od onih otoka smeća koji lagano plutaju po Pacifiku. Netsi nisu željeli biti luzeri, no to nije bila jedina njihova motivacija. Netsi su preplaćivali igrače kako bi nagovorili Dwighta Howarda da im se pridruži. Njihov plan je propao i sada su osuđeni igrati s tankom ekipom koja ima pet jako dobrih ali ne i sjajnih igrača na rosteru i koja se može nadati finalu konferencije u najluđim snovima, iako ni do tamo ne bi smjela doći.

Okej, ukoliko Deron Williams zaigra na razini na kojoj je igrao prije dvije sezone u seksualno represivnom Salt Lake Cityu možda možemo Netse ugurati među ozbiljne ekipe. Možda. No nekako sumnjam da će se to dogoditi. Williams je lani odigrao najlošiju šutersku sezonu u svojoj karijeri, nije pronalazio rješenja za suigrače, gubio je masu lopti i jednom za svagda dokazao svima kako je rasprava o tome tko je bolji plej, on ili Chris Paul u samom startu bila besmislena i držala vodu samo kada je CP3 bio ozlijeđen. Williams je jako dobar igrač kojem će biti puno lakše igrati u ovogodišnjoj inkarnaciji Netsa, ali nekako sumnjam da može biti prvi igrač šampionske franšize.

Joe Johnson je pak dokazao da ne može. U njegovom slučaju sumnje nema. Drug Mikhail je odlučio potrošiti 2 821 793 004 rubalja* na šutera koji previše carini loptu, koji se ne može driblingom probiti u reket i čije je najjače oružje duga dvojka iz koraka iliti najgori šut u basketu. JJ je kvalitetan šuter naročito kada ne drka s loptom nego okida iz spot-up situacija, a njegova obrana spada među solidnije u ligi, no jasno je da su ga Netsi dovukli samo kako bi imali još jedan magnetić za privlačenje Howarda. Plan im nije uspio i sada su tu di jesu.

*Odnosno 89 295 016 dolara

 Nevjerojatno je koliko je Howard zapravo utjecao na slaganje ove momčadi. Nakon što je postalo jasno da će Netsi ostati kratkih rukava brzo su potpisali Geralda Wallacea kojeg su bili spremni pustiti da ode unatoč tome što su iskrcali pravu premiju u ruke Netsa samo za jednu polusezonu Wallaceovih usluga. Najbolji igrač u povijesti Bobcatsa dobio je ugovor težak 10 milja godišnje kojeg će pokušati opravdati all – around igrom koja na žalost ne uključuje šutiranje trica iz kuta, nešto što Netsima najviše nedostaje u početnoj petorci i na što su trebali potrošiti Geraldove novce. Ruku će mu dati uvijek spremni Kris Humphries koji je klasični slučaj igrača čija je statistika drastično bolja od same igre. Wallace bar igra nekakvu obranu, Humphries je kriminalan na tom dijelu terena. Wallace je sjajan skakač za svoju visinu, Humphries ima napuhane brojke samo zato jer igra s jednim od najgorih centarskih reboundera u povijesti košarke. Wallace ga bar može tu i tamo metnuti van reketa kada igra uz osnovnu liniju, Humphries s te pozicije ne bi pogodio guzicu Kim Kardashian.

Njihov glavni zadatak bit će maskiranje svih nedostataka Brooka Lopeza. Mladi centar Netsa dobio je ugovor težak 60 milijuna dolara zbog još uvijek neispunjenog potencijala i krasne post-up igre u napadu. Tko bolje igra na low postu od Brooka? Bynum, Scola, Pau bez sumnje. Još netko? Nisam siguran. Lopez zna kako poentirati leđima i ove bi sezone mogao biti još važnija karika u napadu Netsa. Šteta što kvalitetne poteze u napadu uništava ispodprosječnom obranom i kriminalnim čišćenjem odbijanaca. Wallace i Humphries će morati krvavo raditi da bi zaštitili obrambeni skok te će se trpati u reket u napadu kako bi ugrabili koju loptu čime će onemogućavati kvalitetnu post-up igru, stavljati svoju momčad u rizik od kontri i štopati pune napade. Netsi će godišnje na ovaj trojac trošiti gotovo 36 milijuna dolara. Pa to je za plakati.

Nemojte me krivo shvatiti, Wallace, Humphires, Lopez, Johnson i Williams su redom kvalitetni igrači koje želite imati u ekipi. Njihov problem je što su preplaćeni. Kada debelo preplatite startere u ovakvom NBA-u onda nemate prostora za potpisivanje kvalitetnih zamjena. Netsi imaju brutalno tanku klupu kojom će predsjedavati perspektivni ali nekonzistentni MarShon Brooks i novopristigli Mirza Teletović koji će imati ogromne probleme u obrani. Reggie Evans trebao bi im dati određenu čvrstinu pod košem, CJ Watson će im donijeti desetak inspiriranih utakmica tijekom sezone, Andray Blatche će se raditi pizdarije koje su ga izgnale iz Washingtona dok će Jerry Stackhause i Keith Bogans glumiti Šefa i Jeremiju te eventualno doprinjeti ekipi savjetima o kupnji kozmodiska i objašnjenima narodnih običaja i svim tim stvarima koje stari ljudi navodno rade.

Netsi su spičkali ogromne pare jer nisu željeli ući u prvu bruklinšku sezonu kao luzeri, no pri tome su zacementirali sudbinu svoje ekipe na sljedećih pet godina. Uvijek u vrhu Istoka, nikad na njemu.

02. Boston Celtics

Majstorima valja skinuti šešoar. Čak i kada se Celticsima otvorio put prema finalu Istoka ozljedom Derricka Rosea nije izgledalo kao da su spremni na to putovanje. Ozljede nekolicine važnih igrača, klupa tanja od Kate Moss i napadačka neefikasnost prijetile su eliminacijom Kelta rano u doigravanju. Majstori su stisnuli zube, napali protivnike i došli na korak do velikog finala. Povratak Bosha i vanzemaljska igra LeBrona ih je prizemljila sa visina kojima uopće nisu smjeli letjeti.

Kelti ove sezone imaju bolju momčad nego lani. Ostarjela jezgra momčadi se pomladila solidnim draftanjem, jeftinim akvizicijama i nerazumnim i preskupim ugovorima koji jasno daju do znanja – vremena je sve manje. Znaju to navijači Kelta jako dobro. Jednom kada KG i Paul Pierce odu u penziju šampionska priča je gotova.

Srećom pa su Celticsi praktički kopirali jednu drugu momčad koja je pomladila svoju ekipu, naučila kako štedjeti i čuvati svoje velike zvijezde i doživjela pravu košarkašku renesansu. Šampioni kopiraju šampione, Kelti su iskopirali Spurse. Možda neće igrati poletnu i rastrčanu košarku, ali trebali bi bar malkice podići ritam i efikasnost u napadu u odnosu na lani zahvaljujući mladim igračima koji će unijeti dozu prijeko potrebne svježe krvi u momčad.

Naravno, ovo i dalje ostaje ekipa koja će dogurati onoliko daleko koliko je Pierce – KG – Rondo osovina odvede. Iako niti jedan od ove trojice igrača više (ili još) ne spada u NBA elitu oni se savršeno nadopunjuju. KG-ova nepopustljiva obrana koja se preporodila nakon zaliječenja koljena i solidno šutiranje s poludistance odlično se uklapa s presingom kojeg igra Rajon Rondo i njegovim super-brzim ulazima i asistencijama dok Pierceova metodična igra u napadu u kojem može zabiti sa svake pozicije na terenu omogućuje Keltima da ostaju u igri kada se obrane stisnu i zatvore prilaze košu. Jasno, ova trojka ima velikih mana – KG više nema post-up igru i ne mlati se pod košem, Pierce je izgubio korak i pati se u obrani, Rondo ne može zabiti s faul linije i iz daljine zbog čega još uvijek nije elita, ali pašu si, pašu si ko ćevapi i kapula, ko škarpina i blitva, ko zec i njok… Sori, malo sam ogladnio. Čekajte sekund.

Okej, tako je bolje. Dakle, Celticsi i dalje imaju srž momčadi na okupu i dokle je tako imat će šanse za naslov jer ovaj trojac igra pametan basket, živi za basket i to se vidi na njima. Istina, izgubili su četvrtog člana tijekom mučne medijske sapunice koja je još jednom bacila ružno svjetlo na Raya Allena*, ali ne samo da su ga nadomjestili nego su ga, bar po mom mišljenju, fino nadogradili. Jason Terry je strastven mamojebač koji jednako gušta igrati basket kao Rondo, Pierce i KG zbog čega će se savršeno uklopiti u ovu ekipu. Samouvjeren, spretan, precizan, Terry je jedan od onih igrača koji poznaju sve svoje mane i igraju igru koja ih najviše prikriva. Njegov šut iz daljine, naročito u ključnim trenucima trebao bi anulirati izostanak Raya Allena. Courtney Lee će mu dati ruku s klupe, a njegova solidna dvosmjerna igra koju karakterizira dobro šutiranje trica i kvalitetna jedan na jedan obrana omogućit će Keltima česte rotacije i odmaranje istrošenih djelova. Kada Avery Bradley, koji je prije par godina bio najbolji srednjoškolski igrač u čitavom SAD-u, zaliječi svoje ozljede ramena i vrati se u momčad Kelti će imati brutalno jaku bekovsku rotaciju koja će uništavati protivnike obranom.

*Allen je otišao u ružnim okolnostima i iz Bucksa i iz Supersonicsa. Premda ga navijači, uključujući i mene, vole zato jer je na parketu uvijek gospodin, ovo više ne može biti slučajnost.

Paul Pierce će također moći malkice odahnuti sada kada ima solidnu zamjenu na krilu. Jeff Green nije spektakularan igrač, ne vrijedi 9 milijuna dolara po sezoni i najbolji je u mazanju očiju navijačima, ali trebao bi pružiti solidnih 28 – 30 minuta igre Keltima na obe krilne pozicije. Pitanje je kako će igrati nakon što je propustio čitavu sezonu zbog operacije srca, no trebao bi pružiti solidnu all – around igru i malko popraviti očajni ofenzivni skok koji je lani uništavao Boston. Jared Sullinger će im posebno pomoći u tom rajonu. Momak je ubijao u skok igri na koledžu, a ne bi me začudilo da svoje vještine postavljanja i izgurivanja protivnika prenese u NBA. Sullinger je jako dobar post-up strijelac kojem će trebati vremena da taj aspekt svoje igre prilagodi brzini i visini NBA igrača, ali u skoku bi trebao biti jak. Lako je moguće da do kraja sezone izgura iz startne postave Brandona Bassa koji je dobar šuter s poludistance i solidan atleta, ali ne zaslužuje mjesto startera u ozbiljnoj ekipi. Rotaciju visokih zaključit će Fab Melo i nesposobni Jason Collins koji donose 12 besplatnih faulova i popunjavanje reketa, polivalentni Chris Wilcox koji može odraditi nekoliko uloga s klupe i Darko Miličić od kojeg mogu očekivati ne znam što (samo neka mu zavidaju stolicu u parket).

Dubina, iskustvo i čisti talent najboljih igrača trebali bi dostajati Keltima da uđu u playoff na visokoj poziciji. Možda ne budu sjajni zbog nemogućnosti kontrole ofenzivnog skoka, slabašne post-up igre, presporih napada i nepostojanja tranzicijske košarke, ali trebali bi svejedno biti jako, jako, jako dobri. Dovoljno dobri da skinu Heat? Ne vjerujem. Nisam vjerovao ni lani. Zamalo su mi začepili usta.

01. Miami Heat

Olakšanje. To je prva riječ koja mi pada na pamet kada vidim sliku nasmiješenog LeBrona Jamesa koji u rukama drži trofej NBA prvaka. Heat su začepili usta mrziteljima i kritičarima, organski su razriješili svoj najveći problem i postali jedna od onih ekipa koje ćemo zauvijek pamtiti, momčad koja nije samo postala prvak nego je to učinila na pamtljiv način. LeBron, Wade i Bosh ispunili su očekivanja u svojoj drugoj godini u South Beachu. Teret im je pao s leđa. Olakšanje je prava riječ za prošlosezonsku titulu.

Na početku ove sezone Miami opet izgleda kao prva momčad lige, kao gigant s Istoka kojeg je teško oboriti s nogu. LeBron James je svima dokazao kako je (daleko) najbolji igrač lige svojom igrom u završnici serije sa Celticsima i u finalu s Oklahomom. Osvojio je prvi naslov karijere, okitio se zlatnom medaljom u Londonu i natjerao ljude da pričaju o njemu kao čovjeku koji bi mogao skinuti Jordana s imaginarnog trona najboljeg košarkaša svih vremena. I čini se da se to LeBronu sviđa. Jordan je osvojio naslov tek nakon što je prestao glumiti alfa mužjaka u svakom ogledu i počeo vjerovati suigračima, LeBron je osvojio naslov tek kada je prestao ići niz dlaku svojim suigračima i postao alfa mužjak. Konačno je gurnuo Dwaynea Wadea u stranu, postao vođa momčadi i zagospodario parketom. James izgleda kao da uživa u svojoj novoj ulozi, kao da je osvajanje trofeja probudilo u njemu nekakvu iskonsku glad i sada više u intervjuima ne govori kako želi postati globalna ikona već kako želi postati najbolji igrač koji je ikada igrao ovu igru. Iskreno, LeBron me straši.

Njegova igra je napredovala tijekom prošle sezone nakon što je odlučio igrati u low postu i uništavati igrače igrom leđima. Ta komponenta ga je pokopala u finalu s Mavsima i James je po prvi put u karijeri unio novo oružje u svoj repertoar. Šut, ulazi, sve se to razvijalo prirodnom progresijom, igra leđima je došla svjesno i to nam je pokazalo da gledamo nekog novog Jamesa. LeBron je osim toga prestao rokati izolacijske trice i duge dvojke, postao je najbolji triple threat igrač lige, konačno je pronašao način kako da igra s Wadeom a ne uz njega te je dodatno podigao razinu igre u obrani. LBJ trenutno izgleda kao opaki križanac Barkleya, Birda, Pippena i Magica i mogao bi upisati najbolju sezonu u svojoj karijeri.

Jedini čovjek koji bi ga mogao uštopati na tom putu je Dwyane Wade. Zenit njegove karijere polako prolazi, ozljede i duge minute načele su njegovo tijelo i njegovu igru i jasno je da više ne gledamo onog Wadea otprije tri godine, momka koji je lomio gležnjeve, zabijao se u reket i izvlačio slobodnjake kao manijak. Wade je i dalje elita, jedan od 10 ili 15 najboljih igrača lige, ali ne može se takmičiti s LeBronom za mjesto alfa mužjaka. I ne smije. Lani mu je prepustio ulogu vođe u presudnom trenutku, napravi li to u novoj sezoni odmah u startu Miamiju ne gine prvo mjesto Istoka.

Čovjek koji bi trebao najviše profitirati od Wadeove nešto povučenije uloge nije LeBron nego Bosh. Prestanak herojskih izolacijskih napada i povećano kretanje lopte trebalo bi dodatno otvoriti igru za često ismijavanog Bosha koji je lani dokazao svoju vrijednost u dresu Heata. Bosh bi trebao imati hrpetinu otvorenih šuteva te pravog hi-lo partnera u LeBronu kada zaigraju s majstorom na četvorci.

Ovaj trojac koji se konačno posložio i što se hijerarhije i što se filozofije igre tiče ne donosi momčadi Miamija samo prednost u talentu. On im donosi i taktičku prednost koju će ove godine još lakše koristiti zato jer sve više ekipa naginje igranju s niskim postavama. Kada imate dva vrhunska triple threat igrača koji mogu i probiti i šutnuti i asistirati i kada imate vrhunsku stretch četvorku koja se ne gura u reket taktičke mogućnosti su ogromne. Želite igrati s niskom postavom koja žrtvuje obranu za napad? Nema frke. Želite igrati s dva spot up šutera koji su uvijek slobodni? Što da ne! Želite ugurati dva beka koji igraju presing i krenuti u kontre? Nego šta! Je li bitno na kojim pozicijama igraju ti igrači? Je li bitno jesu li jedinice ili centri? Nije. Niti malo. Spoelstra je u poziciji da igra ono što je Rinus Michels nekoć igrao s Ajaxom, s LeBronom u ulozi Johana Cruyffa i Wadeom u ulozi Johana Neeskensa.

Šuterski poboljšani Mario Chalmers, isprani ali još uvijek neotpisani Rashard Lewis, inteligentni Shane Battier, polomljeni ali ne i slomljeni Mike Miller, zericu iskusniji i pametniji Norris Cole, svestrani Udonis Haslem i borbeni Joel Anthony koristit će sjajne egzekutorske sposobnosti ovog trojca kako bi za sebe izgradili pristojne sezone, ali nitko ih neće više iskorištavati od Raya Allena. Zbogom primanju udaraca za vrijeme trčanja kroz dvostruke blokove, zdravo otvorenim tricama licem prema košu iz kuta. Najbolji šuter u povijesti lige konačno će moći odmoriti u napadu, fokusirati se na hvatanje i šutiranje i čuvati energiju za igru u obrani. Premda je Ray Ray bio jedino pojačanje Heata u predsezoni možemo reći da su za 5,6 posto bolji nego lani, što vam dovoljno govori koliko je Allen sjajan kada za takav postotak podiže šampionsku momčad. Rotacija nije bajna ni duboka, visoki igrači osim Bosha su očajni, mučili su se lani i protiv Pacersa i protiv Celticsa i protiv Thundera no čini se da to nikoga ne zabrinjava.

Miami je na najboljem putu da po prvi puta zgazi sve pred sobom i osvoji prvo mjesto u regularnoj sezoni. Imat će problema sa jakim centarskim linijama i ekipama koje brzo pomiču loptu s jednog kraja terena na drugih, no takve momčadi možete nabrojati na prste. Svi drugi su tu da pate i gledaju kako se ova momčad polako penje do vrha nošena na ramenima najboljeg igrača na svijetu.

Malo pojašnjenje rankinga prije nego krenemo na želje i pozdrave: Mjesta broj 14 i 15 se mogu zamijeniti, baš kao i mjesta 13., 12. 11. i 10., baš kao i mjesta 11., 10, 9, 8 i 7, baš kao i mjesta 8, 7 i 6, baš kao i mjesta 7, 6 i 5, baš kao i mjesta 6, 5, 4, 3 i 2. Sve drugo bi me šokiralo i konsterniralo. Slažete se, ne slažete se, boli vas briga i samo želite nekoga izvrijeđati? Javite se na fejs. Zapad slijedi do kraja tjedna, tako mi brade Jamesa Hardena.

Označeno , , , , , , , , , , , , , , ,

On Ball D

Jako zanimljiv članak o statističkom praćenju individualne obrane pojedinih igrača. Ukoliko pratite ovaj blog znate da nemam baš visoko mišljenje o klasičnim statistikama u košarci zbog toga što ne opisuju fluidnost igre i sinergiju momčadi, ali ovo je jedna druga stvar. Ovo je interesantno i otvara brojne mogućnosti.

Označeno

Truth or dare?

Darryl Morey, GM Houston Rocketsa, odradio je tzv. Ask Me Anything na popularnom američkom forumu Redditu. Morey je uglavnom bio iskren te je bacio zanimljivo svjetlo na način funkcioniranja NBA front officea. Pročitajte, zažalit nećete.

Označeno ,

Kevin je faca

Označeno

18 minuta mumljanja

Označeno

Na treningu

watch?v=69bc_OOLIMM&feature=player_detailpage

EDIT: Embedanje videa s YouTubea trenutno ne funkcionira. Link vodi na video s treninga američke košarkaške reprezentacije.

Označeno

Bespotrebna draft analiza 2012, dio drugi

Nakon NBA drafta počelo je i ludilo free agencya koje nam je sinoć donilo nekoliko WTF vijesti. Omer Asik će tako zaraditi 25 milijuna dolara kroz 3 godine u Rocketsima, Netsi su otpisali Howarda iz nekog razloga i planiraju dovući Joea Johnsona, Goran Dragić traži 10 milja po sezoni… Kao da lockouta bilo nije. Ali pustimo sad to i krenimo u završavanje ove iscrpljujuće draft analize koja nema apsolutno nikakvog smisla.

Denver Nuggets

Izabranici: Evan Fournier 1(20), Quincy Miller 2(8), Izzet Turkyilmaz 2(20)

Jesu li vas Nuggetsi šarmirali kao što su šarmirali mene? Njihova brza, tranzicijska, nesebična igra donijela je dašak osvježenja u zagušljivu NBA sezonu pa su Nuggetsi postali jedna od najzanimljivijih ekipa za praćenje. Lakersi su ih na kraju ubili post up igrom u playoffu pa smo mogli očekivati da će Nuggetsi baciti kocku i uzeti jednog od talentiranih visokih igrača (čitaj Jared Sullinger), no oni su se umjesto toga odlučili potrošiti pick na beka iz Francuske.

Evana Fourniera nisam gleda ni jednom pa vam ne mogu apsolutno ništa reći o njegovoj igri osim onoga što sam pročitao – 14 poena po utakmici za klub koji je imao svega 8 pobjeda u francuskoj ligi. Tko zna, možda Fournier iznenadi kao i mnogi potcijenjeni euro igrači prije njega, možda su Nuggetsi vidjeli nešto što drugi skauti nisu, ali čovjek je prije početka drafta bio guran na rub prve runde, što baš i ne ulijeva sigurnost oko ovog picka.

Za razliku od Fourniera Quincya Millera sam se nagledao u ružnom dresu Baylora. Jedini razlog zašto je pao do 38. picka na draftu je ozljeda prednjih križnih ligamenata u koljenu koja je drastično usporila njegov razvoj. Miller još uvijek nije vratio eksplozivnost koju je imao u srednjoj i bio je brutalno nekonzistentan prošle sezone, no igra mu je čista i tečna i trebala bi se lijepo preslikati na profi razinu na kojoj viđamo sve više i više 208 cenata visokih krila koji mogu pogoditi šut s trice. Miller bi se lako mogao pretvoriti u siromašnu verziju Duranta ili u igrača nalik Gallinariju, a kada tipa s takvim potencijalom nađete u drugoj rundi morate ga zgrabiti. Baš kao što morate zgrabiti jednog euro igrača ako imate više od 2 picka kako bi ga ostavili u Europi na par godina. Ili zauvijek. Takvo je pravilo. Izzet Turkyilmaz je njegova žrtva.

Boston Celtics

Izabranici: Jared Sullinger 1(21), Fab Melo 1(22), Kris Joseph 2(21)

Fascinantno je kako se raspliće situacija u Bostonu. Danny Ainge već tri godine živi u strahu od starenja, boji se da će mu se ekipa raspasti pod teretom godina baš kao što se raspala i šampionska ekipa Celticsa iz osamdesetih u kojoj je Ainge igrao važnu ulogu. Unatoč tom strahu Ainge je odlučio odjahati na starom kljusetu u sumrak. Garnett se vraća, Pierce je još uvijek tu, ponudio je veliku lovu Allenu… Celticsi neće tako skoro u rebuilding, uostalom zašto i bi? Samo ih je jedna pobjeda dijelila od igranja u NBA finalu.

Stoga je logično zašto su izabrali Jareda Sullingera i Fab Mela. I jedan i drugi mogu odmah pomoći Celticsima u iscrpljujućim playoff bitkama. Sullinger je top 5 talent koji je potonuo u draftu zbog nabreklih pimpeka u njegovim leđima*. Ukoliko ostane zdrav, što je jedno veliko ukoliko, ukoliko reda veličine Slađinih dojki, Sullinger bi trebao igrati na all star razini. Čovjek ima daleko najbolju leđnu tehniku na draftu od svih igrača, kreativan je u napadu, može poentirati sa svih pozicija oko reketa, a mekane ruke omogućuju mu da finišira i preko cutova i putem pick ‘n’ rolla, a ne treba zaboraviti ni da je šutirao 40 posto sa trice, da je krao lopte i blokirao, da je kupio 9 skokova po utakmici, da se obožava gužvati u reketu, da gotovo nikad ne gubi lopte i da je pravi vođa kojem je stalo što dokazuje i odluka da se vrati na koledž i pokuša ubosti titulu unatoč tome što bi lani sasvim sigurno bio izabran u prvih pet na draftu. Sullinger je igrač koji se jednog dana može razviti u motiviranijeg Carlosa Boozera ili stabilnijeg Zacha Randolpha pa mi uistinu nije jasno kako je mogao potonuti tako nisko na draftu. Jednom kada ste izvan lotterya uvijek se isplati kockati.

*Zapravo se radi o problemima s diskom koji su poprilično zajebani i uistinu mogu uništiti karijeru svakog igrača.

Celticsi su se definitivno kockali i sa svojim drugim pickom kojim su izabrali visokog Brazilca. Melo je defanzivni centar koji je pokazao velik napredak u svojoj drugoj godini u dresu Orangea, a Kelti se, po mom mišljenju naivno, nadaju da će se taj napredak nastaviti. Melo je bio ključni čovjek Syracusea zato jer je držao njihovu patentiranu zonu na okupu, no teško da će igrati u takvim defanzivnim setovima jednom kada dođe u NBA.  Popravio je svoju obranu jedan na jedan što nije čudno budući da je postao pokretljiviji nakon što je izgubio brat bratu 15 kila, a konačno je počeo završavati akcije oko obruča. Njegova najveća prednost je što može igrati već sad na NBA razini i trebao bi biti bolji od likova kao što su Sean Williams i Ryan Hollins, ali šanse da će se razviti u nešto više od onoga što smo gledali u dresu Orangea su jako niske.

Nešto slično vrijedi i za njegovog suigrača Krisa Josepha koji bi trebao postati još jedan u nizu igrača koji su se proslavili na koledžu da bi na kraju propali u NBA-u. Joseph nikad nije bio dobar finišer oko obruča i previše se oslanja na igru s perimetra za čovjeka koji bi trebao igrati obje krilne pozicije. Jedini način na koji bi se mogao provući u rotaciju i izbjeći igranje u D-League je spot up trica koju je jako dobro gađao za vrijeme svoje koledž karijere, no nekako sumnjam da će mu to previše pomoći. Što je prava šteta budući da mi Joseph lani bio najsimpatičniji igrač u dresu Syracusea.

Atlanta Hawks

Izabranici: John Jenkins 1(23), Mike Scott 2(13)

Atlanta Hawksi su kroz posljednje četiri godine postali simbol najgoreg mogućeg mediokritetstva u košarci, isto kao što je Gibonni, barem u mojim očima, simbol mediokritetstva u muzici. Nakon godina ispadanja u prvom i drugom krugu čini se da je momčad pred raspadom – Netsi su navodno zagrizli za bolesno visoki ugovor Joea Johnsona, nekoliko ekipa pokušava dovući Josha Smitha, a veteranima kojima je istekao ugovor omilio se free agency. Vidjet ćemo hoće li se raspad uistinu dogoditi, ili će Hawksi nastaviti sa same old same old pristupom koji će im donijeti pet do deset playoff nastupa godišnje i ništa više od toga.

John Jenkins bi se trebao dobro uklopiti i u jednu i u drugu verziju ekipe. Čovjek ima jednu jedinu dimenziju u svojoj igri, no ta dimenzija je ono što vam je neophodno u današnjoj igri. John Jenkins je tricaš. Zaboravite na skokove, na obranu, na asistencije, na pick ‘n’ roll, na ulaze, na sve ostale aspekte košarkaške igre jer ih od Jenkinsa nećete dobiti. Ali ako vam treba igrač koji može roknuti tricu, bilo da dolazi kroz blokove, bilo da stoji i čeka u kutu, bilo da je šutira iz driblinga on je vaš čovjek. John Jenkins je jednodimenzionalan poput točke, ali baš poput točke on može završiti rečenicu.

Nešto što nikada nećemo moći reći za Mikea Scotta koji je imao sjajnu seniorsku godinu na Virginiji. Scott će Hawksima pomoći skokovima i poentiranjem leđima, no čovjek je prenizak i prespor da bi postao stalni član NBA rotacije, a sigurno mu neće pomoći ni ozljeda gležnja koja ga progoni već dvije godine.

Dallas Mavericks

Izabranici: Jared Cunningham 1(24), Bernard James 2(3), Jae Crowder 2(4)

Mavericksi bi mogli ostati bez hrpetine igrača tijekom prijelaznog roka i to znaju i tome se nadaju. Bio je to dio plana Marka Cubana kojim je želio srezati plaće u klubu i otvoriti prostor za potpisivanje Dwighta Howarda i Derona Williamsa. Glasine pak kažu da od toga neće biti ništa. Glasinama se, naravno, ne može vjerovati, ali ako Dallasu i propadne taj prvi plan neće biti u banani. Momčad se polako dovodi u idealnu situaciju za rebuilding.

Šteta što nisu bolje birali u prvoj rundi drafta. Jared Cunningham je zanimljiv igrač, brz i prodoran, no svaki put kada od igrača očekujete da napravi promjenu pozicije na NBA nivou znate da se upuštate u ogroman rizik. Mavsima će usfaliti bekova nakon što Kidd i Terry odlepršaju iz Texasa pa je bilo logično da biraju igrača koji bi u budućnosti mogao igrati bilo kao startni bilo kao rezervni plej. Umjesto da biraju Cunninghama mogli su ubosti Tonya Wrottena ili Marquisa Teaguea koji znaju igrati na toj poziciji, no Mavericksi su se oprijedjelili za čisti talent, a ne za naučene vještine. Jared bi se stoga mogao mučiti na početku svoje NBA karijere, ali ukoliko pokaže malo volje za učenjem mogao bi se prometnuti u važan dio rotacije Mavericksa.

Bernard James bi također trebao dobiti minute sljedeće godine. Čovjek je najiskusniji igrač na draftu sa 27 godina u guzici i nekoliko tura u Iraku. Bivši narednik američkog zrakoplovsta spada u grupu borbenih igrača koji nikad ne staju i koji se ubijaju za takvu loptu, a od svih pickova druge runde takvi najčešće uspiju zadržati posao u NBA-u. Mavsi će osim toga dobiti dodatne bodove od zadrte teksaške publike izborom ratnog veterana.

Nešto slično vrijedi i za Jaea Crowdera, najvećeg fajtera na draftu koji je lani bio srce i duša tvrde ekipe Marquettea. Crowder igra poput bagera koji krči sve pred sobom, naročito u tranziciji iz koje je zabijao najveći dio svojih poena. Širok i jak, Crowder koristi prije svega svoju snagu i urođenu košarkašku inteligenciju za postizanje poena u punim napadima u kojima se vidi određena nezgrapnost u njegovoj igri. Najveća snaga dredovima ukrašenog igrača je nepopustljiva obrana koja bi mu trebala donijeti minutažu već u prvoj NBA sezoni. Ovogodišnja druga runda drafta je neviđeno jaka i ne bi me nimalo čudilo kada bi petnaestak igrača iz druge uspjelo izgraditi petogodišnju – šestogodišnju NBA karijeru. Jae Crowder definitivno spada u tu skupinu. Ne bi me čudilo kada bi se razvio u igrača nalik Kennethu Fariedu ili Ronu Artestu.

Memphis Grizzlies 

Izabranik: Tony Wroten Jr. 1(25)

Memphis se odlučio riješiti OJ Mayoa nakon niza razočaravajućih sezona u srcu Tennesseeja. Ništa čudno, Majoneza je želio biti plej, želio je igrati kao plej, želio je loptu konstantno u svojim rukama, ali Grizzliesi mu nisu vjerovali. Kada se sudare nepovjerenje i sebičnost logično je da se suradnja prekine.

Memphis je stoga morao draftati backup pleja i napravili su solidan izbor s Tonyem Wrotenom Junijorom kojeg čak i babe sa trešnjevačkog placa i šverceri cigareta sa splitskog Pazara uspoređuju s Rajonom Rondom. No jedine prave paralele s magičnim razigravačem Celticsa leže u Wrotenovoj brzin u tranziciji i u očajnom vanjskom šutu i šutu sa linije slobodnih bacanja. Istini za volju Wroten najviše podjseća na Tyrekea Evansa – spušta rame nisko pri ulazima, ne može se odličiti je li jedinica ili dvojka, previše dribla i prečesto gubi lopte, statistika mu često maskira prosječnu igru na terenu, a snaga, brzina i skočnost ostaju neiskorištene u istrzanoj igri u kojoj prečesto donosi blesave odluke i odlučuje se za atraktivne ali bespotrebne poteze. S obzirom na njegovu sklonost carinjenju lopte lako je moguće da se između Wrotena i Grizzliesa stvore potpuno iste trzavice kakve su vladale na relazciji Mayo – Memphis, ali ovaj puta navijači Medonja neće previše žaliti. Dvadeset i petim pickom na draftu teško da su mogli izabrati igrača s većim potencijalom.

Indiana Pacers

Izabranici: Miles Plumlee 1(26), Orlando Johnson 2(6)

Pacersima se treba priznati jedna stvar – imaju smisla za humor. U godini u kojoj je Larry Bird dao ostavku na mjesto direktora košarkaških operacija Pacersi su napravili tipičan Birdovski pick, i to u apsolutnom kaosu koji je nastao u front officeu u kojem vladaju tri ratne fronte na kojima prednjače egoistični GM Kevin Pritchard i još egoističniji direktor Donnie Walsh koji je dobio košaricu u Knicksima. Nije stoga čudno što su se Pacersi odlučili držati prokušane tradicije te su izabrali visokog bijelog igrača s mizernim potencijalom. Čak bi se usudio reći da je Miles Plumlee za koplje slabiji igrač od SajkoTija i Josha McRobertsa.

Centar Plavih Vragova je sirov igrač koji ima očajan rad nogu i leđnu tehniku limitiranu na dva poteza. Posjeduje visinu i težinu tipičnog NBA centra i iznadprosječnu brzinu za svoju poziciju, ali što mu to vrijedi kada je drveniji od hrvatskih glumaca kada stanu pred kameru. Plumlee je u četiri godine na koledžu pokazao minimalan napredak i bio je jedan od glavnih krivaca za loše predstave Dukea ove sezone, ali srećom da je visok i bijel i kao takav stvoren za igranje u postojbini Ku Klux Klana.

Ne bi me začudilo kada bi Orlando Johnson ostvario bolju košarkašku karijeru od Plumleeja. Iako je igrao protiv slabašne konkurencije njegovih 43 posto šuta za tri trebalo bi se preslikati u NBA. Pacersi su ga dobili u zamjenu za čistu lovušinu što znači da ih taj pick sistemski ništa nije koštao.

Oklahoma City Thunder

Izabranik: Perry Jones 1(28)

Sam Presti je opak igrač. Sa 28. pickom na draftu izabrao je čovjeka koji bi bio izabran u prvih 15 da se na dan drafta nisu pojavile glasine o rasklimanim koljenima koja su ga zbacila na sam kraj prve runde.

Perry Jones je talent kakvog se rijetko viđa. Čovjek koji igra kao spoj Tracya McGradya i Josha Smitha ostvario je razočaravajuću koledž karijeru u Bayloru čiji mu stil igre nikako nije odgovarao. Jones je često izgledao nezainteresirano na terenu, nestajao je iz igre kroz dugačka vremenska razdoblja, a i sam je priznao da bi najviše trebao popraviti svoje zalaganje. Westbrook i Durant, koji će imati hrpu motivacije nakon poraza u finalu, bi mogli zapaliti vatri pod Jonesovim petama i natjerati ga da transformira svoju igru, a u tom slučaju liga bi se imala čega bojati. Jer Perry je zvijer i to se vidi nakon pet minuta.

Od vrha tjemena do đona patika Jones mjeri dvjestodevet cenata unutar kojih se naguralo stošes kila usklađenih mišića. Prvo što ćete zamijetiti na Jonesu je lakoća kojom upravlja loptom zbog koje podsjeća na igrače poput McGradya ili Kukoča. Druga stvar koju ćete primjetiti je brzina i eksplozivnost kojom završava akcije oko obruča. Treća stvar koju ćete primjetiti je mekani skok – šut koji iz nekog razloga ne funkcionira uvijek onako kako bi trebao.

Jones će morati krvavo raditi ukoliko želi svaki gram svog obimnog potencijala pretvoriti u zlato i zato mi je neobično drago što je upao u ekipu koja će ga svakog dana tjerati da igra što bolje. Ostanu li njegova koljena čitava Jones bi za dvije ili tri godine mogao postati igrač koji će raditi razliku između poraza u finalu i osvajanja naslova.

Chicago Bulls

Izabranik: Marquis Teague 1(29)

O je, o je, o je, o da, o da, o da, trala la la la, jako sretan sam ja. Malo me razljutilo što nam je Presti maznuo Jonesa pred nosom, ali smo zauzvrat dobili Marquisa Teaguea. Što znači samo jedno: Baj baj CJ Watson, arivederči John Lucas! O kako sam sretan što vas možda već iduće sezone neću morati gledati u dresu Bullsa, vas i vaše retardirane trice preko četiri ruke 15 sekundi prije isteka napada, vas i vaše bjesomučno driblanje na trici, vas i vaše iniciranje napada kada je sat skoro došao do nule, vas i vaše odluke da u trenutku kada protivnik treba napraviti namjerni faul u eliminacijskoj plejof utakmici loptu proslijedite do tipa koji gađa ispod 50 posto sa linije. Bilo mi je drago, doviđenja.

Zamijenit će vas bivši plej nacionalnih prvaka koji je bio jedan od ključnih ljudi u pohodu Kentuckya na titulu. Teague ima problema koji su plod njegove mladosti i želje da se nametne – gubi lopte, nesmotreno se zabija u reket, a skok šut mu je poprilično klimav. No za razliku od Lucasa i Watsona Teague posjeduje elitnu brzinu, brutalan prvi korak i dribling koji izbacuje iz ravnoteže brže od domaće rakije. Teague bi u budućnosti mogao biti više nego solidan backup Derricku „Samo ozdravi mi ti“ Roseu čijim ulaskom igra Bullsa neće gubiti na ritmu, ali bi isto tako mogao igrati i pleja u startnoj postavi čime bi Rosea gurnuo na mjesto drugog beka i time Bullse pretvoriti u brutalno brzu tranzicijsku momčad. Chicago bi time dobio pleja koji može odlično odigrati pick ‘n’ roll s kojim se Rose još uvijek muči, a kojeg je Teague rješavao bolje od bilo kojeg koledž pleja koji se ne zove Damian Lillard.

Što da vam kažem – uzbuđen sam i sretan zbog ovog picka. Bullsi će vjerojatno potražiti startnog pleja u free agencyu kako bi popunili rupu u momčadi do povrata lanjskog MVP-a, ali me ne bi čudilo kada bi Teague dobio petnaestak minuta već na otvaranju svoje NBA karijere. Uostalom sve je bolje od gledanja Lucasa kako dribla 20 sekundi, baca loptu prema obruču, pada na koljena i moli zdravomariju u nadi da će balun proći kroz obruč.

Ostatak

 Ostale momčadi nisu imale izbor u prvoj rundi drafta pa je pomalo deplasirano analizirati njihov izbor, naročito kad uzmemo u obzir da su te momčadi birale igrače koji će karijeru vjerojatno nastaviti ili u D-Leagueu ili u Europi. Svejedno treba spomenuti Kevina Murphya (Utah) koji bi se mogao razviti u igrača sličnom Kevinu Martinu, Tyshawna Taylora (Brooklyn) koji bi mogao postati solidan all around bek, Robbieja Hummela (Minny) koji izgleda kao solidna lažna četvorka koja je uz to nepopustljiva u obrani te Dariusa Johnsona – Odoma (Lakers) koji će vam dati krvi ispod vrata ukoliko misli da će to pomoći ekipi. Od nedraftiranog šljama lako je moguće da centar Henry Sims napravi karijeru bilo u NBA-u bilo u Europi. Ipak je igrao za Georgetown, a svi znamo koliko su vješti i izučeni njihovi visoki igrači.

NBA momčadi ove su sezone, kao i svake, izabrali 60 mladića a sljedećih će nekoliko godina pokazati tko će se od njih razviti u zvijezde, u startere, u igrače rotacije i grijače klupe, koje ćemo od njih slaviti kao krađe drafta, a kojima ćemo se smijati kao bustovima. Bez obzira na to kako njihove karijere završe treba im skinuti kapu – nije mala stvar biti izabran u najbolju košarkašku ligu svijeta.

Javite se na fejs, čitajte blog, sklonite se sa sunca, pijte puno tekućine. U mom potkrovlju je +40, a skoro je devet navečer. Stoga nemojte zamjeriti ako sam u tekst ubacio nebulozu ili dvije. Pravo je čudo što sam uopće živ.

Označeno

Bespotrebna draft analiza 2012, dio prvi

Pepeljasta glava Davida Sterna zadovoljno se nacerila koračajući prema mikrofonu usađenom u pozornicu Prudential Centra u Newarku. Scena je postala sastavni dio NBA drafta – David Stern, njegov nezgrapni korak, široki osmijeh i zvižduci kakve ne bi dobili Radimir Čačić i Tomo Horvatinčić na godišnjem kongresu o sigurnosti u prometu. Posljednje dvije godine slušali smo priče kako su igrači Miami Heata preuzeli uloge zlikovaca u NBA-u, no nakon drafta postalo je kristalno jasno da Komesar niti u jednom trenutku tu ulogu nije prepustio drugima. Ćulio je uši na zvižduke, smijao se, očevidno je uživao u trenutku kada je Heat predstavio kao nove NBA prvake, a jedino što je nedostajalo je da si turi srednji prst u usta i onda ga, slinavog i uspravnog, pokaže čitavoj dvorani, polako, s desna na lijevo, u gesti koja ne označava ljutnju nego superiornost.

Sternova mala predstava bila je ujedno i jedini dio drafta koji se ponavlja iz godine u godinu. Ove sezone nismo imali prilike uživati u nezgrapnim zagrljajima komesara i igrača, odjela su bila manje – više neupadljiva, nije bilo žvaljenja sa djevojkama ni majki koje su porstale u suzama, a ono što posebno frapira je što nije bilo retardiranih trejdova i neshvatljivih pickova.

Prerano je reći da su se GM-ovi iznenada opametili, razlog će prije biti nova, restriktivna pravila vezana uz salary cap po kojima potencijalno kvalitetni rookieji s niskim plaćama imaju veću vrijednost od etabliranih veterana. Drugi razlog je sama dubina talenta u ovogodišnjem draftu koji bi s vremenom trebao postati jedan od tri najbolja drafta u zadnjih 10 godina. On nije debeo pri vrhu i mršav pri dnu kao legendarni draft 2003. godine koji nam je podario LeBrona, Wadea, Bosha i Mela. Prije nalikuje na draft 2008. godine koji nam je donio nekoliko vrhunskih igrača i pregršt startera i role playera koji su podigli kvalitetu na jedan viši nivo*. Što ne znači da neke ekipe nisu draftale bolje od drugih.

*Rose, Westbrook i Love su se dokazali kao zvijezde u samo 4 godine, no prava  vrijednost tog drafta leži u igračima poput Hibberta, Mayoa, Gallinarija, Erica Gordona, Augustina, JaValaea, Andersona, Leeja, Batuma, Ibake, Hilla, Arthura, Pekovića, DeAndrea, Chalmersa, Jordana, Aiska, Mbah A Moutea, Dragića, Thompsona i Randolpha, igrača koji su solidan starterski materijal i koji ligi čija se kvaliteta najčešće procjenjuje po blistavom sjaju zvijezda daju dubinu koja joj je potrebna ukoliko gledate utakmice iz dana u dan.

New Orleans Hornets

Izabranici: Anthony Davis 1(1), Austin Rivers 1(10), Darius Miller 2(16)

Nakon plesa kuglica automat je odlučio kako će prvi izbor drafta pripasti ekipi koju je liga upravo uspjela prodati. Hm. Hmmmmmm. HMMMMMMMMMMMMMMMMM.

Odgurnemo li teoretičare zavjera na stranu zaključit ćemo kako su Hornetsi bili prokleto sretni. Anthony Davis je jedini igrač na draftu za kojeg bi se zakleo da će postati zvijezda. Bolesno dugačke ruke, nenadmašna pokretljivost, savršen osjećaj za igru u obrani, razumijevanje defanzivnih shema, precizno preuzimanje igrača kod pick ‘n’ rolla, obrana i u low postu i na trici, mekane ruke, završavanje oko obruča, istrčavanje tranzicije su samo neki od izraza koji se vežu uz njegovo ime. Unibrow je defanzivno ispoliran igrač koji bi trebao imati problema isključivo s težim centrima poput Howarda i Bynuma koji ga mogu izgurati iz pozicije, dok bi ostalu ekipu trebao proždirati kao što Eddie Curry proždire Big Macove. Davis je poprilično sirov igrač u napadu, kao i većina one and done visokih igrača koji su u srednjoj dominirali na račun svoje visine zbog čega nisu radili na low post pokretima. Davisu ipak treba odati priznanje jer je napravio određen napredak tijekom sveučilišnog školovanja – razvio je pristojan horok na kojem treba nastaviti raditi, dodao je u arsenal i solidan skok šut s vrha reketa, a njegove meke ruke mogle bi ga učiniti ubojitim pick ‘n’ roll igračem. No njegova najveća prednost ne leži u pukom fizičkom talentu nego u mentalnoj snazi. Davis je ozbiljan i fokusiran momak koji se ubija na treninzima i koji je svjestan uzročno – posljedične veze između napornog rada i uspjeha koju njegovi vršnjaci tako često ne uspijevaju shvatiti. Kada spojite talent i uživanje u napornom radu imate temelje za stvaranje košarkaškog superstara.

Austin Rivers je naslijedio talent i uživanje u napornom radu od starog, no za razliku od Doca koji je uvijek znao gdje mu je mjesto Austin je malo zabrijao. Rivers je tijekom koledž karijere znao povlačiti totalno retardirane poteze koji uključuju pokušaje poentiranja skok šutom u situacijama u kojima je udvojen, napadanje obruča protiv zone, šutiranje runnera protiv centra s krive noge dok otvoreni čovjek čeka sam na trici, bjesomučno driblanje bez penetracije koje rezultira izgubljenim loptama… Rivers je tijekom svoje kratke Duke karijere često izgledao kao jedan od onih igrača koji su si umislili da su Kobe Bryant, iako posjeduju polovinu njegovog talenta*. Hornetsi će pokušati preusmjeriti njegovo samopouzdanje i iskoristiti Riversov solidni crossover, ubojit prvi korak i gotovo pa Wadeovsku sposobnost razdvajanja obrane no nekako sumnjam da će u tome uspjeti. Hornetsima je potreban plej. Rivers nije plej. Rivers je bek koji carini loptu, nešto što Hornetsi već imaju u kvalitetnijem i talentiranijem Ericu Gordonu. Bit će zanimljivo gledati Hornetse sljedeće sezone, baš zato što se Rivers nikako ne uklapa u njihovu ekipu.

*Vidi Young, Nick i Smith, J.R.

 Za razliku od Dariusa Millera koji bi i za 5 godina mogao i morao biti dio neke NBA rotacije, što se baš ne može reći za svaki izbor druge runde. Miller je građen kao NBA krilo, igra kao NBA krilo, neće mu biti problem ulaziti s klupe, momčadski je igrač koji se specijalizirao za igranje obrane i pogađanje spot up trica. Ukoliko je prošlo finale ikakav pokazatelj razvoja lige takvim će se igračima cijena iz godine u godinu povećavati.

Charlotte Bobcats

Izabranici: Michael Kidd-Gilchrist 1(2), Jeff Taylor 2(1)

Do the right thing. Michael Jordan je tijekom svoje igračke karijere često gledao pomahnitalog Spikea Leeja na tribinama MSG-a, no čini se da nikada nije pogledao njegov najpoznatiji film. U karijeri GM-a/NBA vlasnika Jordan nije radio prave stvari. Svi su očekivali da će nastaviti s tradicijom i u 2012. godini. Bam! Jordan nam je zakucao na glavu, isplazio jezik i slegnuo ramenima. Izabrao je Michael Kidd – Gilchrista. Još uvijek sam šokiran.

MKG je igrač koji podsjeća na Iggya, Denga, Artesta, Pippena, na sve one vrhunske defanzivce kojima je trebalo nekoliko sezona da pronađu napadačku igru. Gilchristu će trebati nekoliko sezona da zaigra u punom sjaju i preporodi Bobcatse iz teških luzera u silu na Istoku, no to je upravo ono što Charlotti treba – nekoliko sezona cuclanja kite koje će im donijeti pregršt visokih pickova na draftu. MKG i Bismack Biyombo su čvrsti temelji za izgradnju defanzivnog bedema, a ukoliko samo jedan od njih nauči igrati u napadu Bobcatsi bi trebali dobiti superstara koji im konstantno izmiče. Moja lova je na MKG-u koji je visok i čvrst i već sad zna poentirati u tranziciji (što je izuzetno korisna vještina u defanzivnoj ekipi) te me ne bi čudilo da kroz tri godine razvije i skok šut i ulaz*, naročito ako vjerujete u priče da lik živi u dvorani i razmišlja o basketu dok jede, sluša muziku, kenja, uči, čisti sobu, kiseli zelje, cuga u parkiću, jebe i radi sve što mladi ljudi inače rade, dakle svake jebene sekunde svakog jebenog dana. Uostalom, ne morate vjerovati u priče – njegov intenzitet, njegova volja, njegova želja da bude što bolji i da svoje suigrače učini boljim jasno se vidjela na terenu na kojem je MKG bio gazda, šef, car i sultan koji je svojom igrom davao primjer drugima. MKG je upravo ono što je Bobcatsima trebalo.

*Koji ne mora biti tehnički savršen. MKG je građen kao tenk i nema baš puno igrača u ligi koji ga mogu napasti tijelom u tijelo.

Nešto što se ne bi moglo reći za Jeffa Taylora koji je za dva koplja lošija verzija Michalea Kidda – Gilchrista, dakle obrambeno krilo koje im ne može pretjerano pomoći u napadu. Bobcatsi su mogli izabrati Draymonda Greena, Quincya Millera, Dorona Lamba i Willa Bartona, ali nisu. Ah. Do the right thing filozofija ipak nije do kraja usvojena u Šarloti, ali nema veze, počela se učiti. I to je nešto.

Washington Wizards

Izabranici: Bradley Beal 1(3), Tomaš Satoransky 2(2)

Može li mi netko objasniti kako ista osoba u istom poslu s vremenskim razmakom od samo dvije godine može potpuno promijeniti filozofiju rada? I to filozofiju koja mu je donijela uspjeh? Washington Capitalsi su postali NHL sila nakon što ih je kupio internet mogul Ted Leonsis. Washington Wizardsi su se pretvorili u krpu u koju su ostale NBA momčadi brisali svoje ejakulatom uprljane glaviće penisa. Capitalsi su polako gradili momčad, Wizardsi su željeli sve odmah. Capitalsi su pažljivo trošili novce, Wizardsi su ih koristili za paljenje kubanskih cigara.

Spičkali su lovu na usijane glave i egoistične revolveraše, na pohlepne ljenčine i netalentirana trupla, razbacujući se lovom kao da su je ukrali iz općinske blagajne. Na trenutak mi se učinilo da se situacija smirila i da su Wizardsi odlučili skresati plaće i posvetiti se dugoročnoj izgradnji ekipe i onda bam! Prvo Nene, pa Ariza i Okafor i evo ih sad tu gdje jesu – postali su ekipa koja se možda može provući u playoff na Istoku i ispasti u prvom krugu. Umjesto da sisaju tri godine i pretvore se u punokrvnog contendera, odlučili su se za petogodišnje mediokritetstvo nakon kojeg će opet trebati u rebuilding. Mediokritetstvo kojem se mogu nadati samo ako se Bradley Beal razvije u kvalitetnog igrača.

Bek Florida Gatorsa često je uspoređivan s Rayom Allenom iako nema ni trunku Jesusove dalekometne ubojitosti. Bealov šut izgleda krasno i podsjeća na Ray Raya ili Mikea Millera iz Timberwolves dana, ali je neučinkovit i neprezican. Beal bi na papiru trebao pomoći ekipi Wizardsa širenjem parketa, no na koledžu je šutirao samo 34 posto sa trice. Koledž trice. Koja je metar kraća nego u NBA-u.

Okej, dio njegovih šuterskih problema plod je katatoničnog napada Gatorsa koji ga je prisiljavao da dobar dio šuteva uzme iz driblinga, ali opet ne vjerujem da Beal može odmah pomoći Wizardsima. Momak ima štofa od kojeg se može napraviti dobra roba, ima taj krasan izbačaj, ima solidan ulaz, brz je i jak i vidno je napredovao u odnosu na početak koledž sezone, ali nisam siguran da će postati vrijedan trećeg picka na draftu za manje od tri – četiri godine. Do tada Wizardsi bi mogli ostati bez Walla, Nenea i ostale ekipe. Možda im se tada priključi i Tomaš Satoransky koji će vjerojatno ostati u Španjolskoj sve dok ABA liga ne propadne zbog recesije.

Cleveland Cavaliers

Izabranici: Dion Waiters 1(4), Tyler Zeller 1(17)

Koliko kvalitetnih dvojki trenutno igra u ligi? Bryant je još uvijek tu, Wade također, Manua ne smijemo zaboraviti. Gordon je stalno ozlijeđen pa ćemo ga preskočiti iako je zadnja Clippers sezona bila odlična, James Harden se ugurao u izbor. Ray Allen? Možda. Monta Ellis? Da, ali 80 posto ljudi se neće složiti sa mnom. I to je to, zar ne? SG je najtanja pozicija u NBA-u, pozicija koja se napunila combo bekovima i defanzivnim specijalcima u nedostatku velikih zvijezda. Ovogodišnji draft trebao bi obnoviti tu poziciju baš kao što su tri prethodna drafta obnovila pozicije četvorki i plejeva. Beal, Rivers, Lamb, Ross, Waiters birani su u top 15. Skeptičan sam prema svakom od njih. Prema Waitersu najviše.

NBA 2k12 riječnikom Dion Waiters može postati igrač čija će overall ocjena na zenitu karijere iznositi 89 (niz all star nastupa i izbora u drugu i treću petorku lige), ali isto tako može postati igrač čija ocjena iznosi 68 (desetak minuta po utakmici s klupe). Waiters je usijana glava s usijanom igrom, čovjek brzog prvog koraka i sjajnog ulaza, čovjek koji odlično završava oko obruča i koji odlično pogađa šuteve kakve će morati uzimati u NBA ligi. Waiters je ujedno igrač koji je čitavu sezonu ulazio s klupe unatoč tome što je bio najtalentiraniji igrač svoje ekipe. Waiters je ujedno igrač koji je skoro napustio Syracuse zbog stalnih svađa s trenerom Jimom Boeheimeom. Waiters je ujedno igrač čija se igra pogoršavala u važnim utakmicama protiv jake konkurencije. Waiters je ujedno igrač koji je prestao putovati po SAD-u i raditi vježbe za NBA ekipe nakon što je dobio obećanje od Phoenix Sunsa da će ga izabrati 13. pickom drafta. Waiters je ujedno igrač koji je zabijao samo 13 poena po susretu u svojoj drugoj NCAA sezoni. Neproduktivan, svadljiv, egocentričan, nemotiviran. Previše uskličnika za moj gušt. Previše problema. Kada uza sve to uzmete u obzir da Waiters igra sličan basket kao i Kyrie Irving jasno je zašto mislim da će Dion biti najveći bust ovogodišnjeg drafta. Volio bih da su Cavsi, meni jako simpatična ekipa, uzeli Thomasa Robinsona ili Harrisona Barnesa, ali nisu. Za njihovo dobro nadam se da sam u krivu.

Njihov drugi pick bio je nešto logičniji i bolji. Sa 17. pickom trebali su se kockati i uzeti Jareda Sullingera, no i Tyler Zeller je solidan izbor. Visoki bijelac je španer i pol, ne boji se velikih trenutaka, igra s intenzitetom, ima par low post pokreta i užasno je brz u tranziciji. Nije vrijedan tri picka koja su Cavsi dali za njega, ali čovjek bi trebao ostati u ligi bar deset godina ukoliko ga ne pokose ozljede.

Sacramento Kings

Izabranik:  Thomas Robinson 1(5)

Većina mladića igra košarku zato što može. Thomas Robinson je igra zato jer mora. Momak je ostao bez djeda, bake i majke u samo tri tjedna. Njegova devetogodišnja sestra Jayla tugovala je na drugom kraju zemlje, u kući njenog (ali ne i Thomasovog) oca koji je upravo izašao iz zatvora. Odlučan da osigura budućnost za sebe i za svoju malu sestru Thomas Robinson je igrao poput očajnika.

Zona ispunjava samo želje očajnika, tvrdi Andrei Tarkovsky u Stalkeru, pa nije čudno što je Robinson ušao u zonu i što su mu se želje ispunile. Intenzitet i snaga koje je pokazao u Kansasu trebale bi se preslikati i na igru Kingsa koji su imali preče potrebe od klasične četvorke (nisko krilo, bek šuter koji može igrati bez lopte) ali nisu pali u klopku draftanja prema potrebi nego su uzeli najtalentiranijeg igrača koji im je ostao na raspolaganju.

Robinson ima puno kvaliteta -. igra kao navijen, može pogoditi šut s poludistance, izvrstan je u zaštiti skoka, dominira protiv slabijih, igra odlično protiv jačih protivnika, ne boji se velikih trenutaka, želi i može nositi momčad, solidno završava oko obruča, no njegov najveći kvalitet se često gura u stranu. Robinson je odličan dribler. Odličan. Za svoju visinu, naravno. Poradi li još mrvicu na vanjskom šutu pretvorit će se u ubojitu napadačku mašinu, a dvojac Cousins – Robinson mogao bi postati najubojitiji high – low tandem lige. Agresivan, nabrijan, jak kao bik, Robinson je već sada spreman za NBA ligu. Kingsi nisu mogli bolje proći.

Portland Trailblazers

Izabranici: Damian Lillard 1(6), Meyers Leonard 1(11), Will Barton 2(10)

Jep, jep, jep, lako je otpisivati igrače koji dolaze sa slabih sveučilišta i koji igraju protiv slabe konkurencije. Prije početka drafta čuli smo pregršt ne pretjerano smiješnih šala vezanih uz Damiana Lillarda i njegovog jadnog Weber Statea i jadničke Big Sky konferencije u kojoj je novopečeni plej Blazersa dominirao protiv metar sedemdaset visokih bijelaca. Prije dvije godine iste su se šale zbijale na račun Paula Georgea koji je ove sezone pokazao da se na njega itekako može računati u budućnosti. Lillard se nikada neće pretvoriti u dominantnog igrača zato jer ne posjeduje brzinu, snagu, visinu, pregled igre i završavanje oko obruča kakvo krasi dominantne igrače te se može reći kako su Blazersi olako potrošili šesti pick na njega, ali postoji jedna velika, svjetla točka u njegovoj igri – Lillard je bio daleko najbolji pick ‘n’ roll bek na draftu. S obzirom da se 80 posto ekipa pretvorilo u pick ‘n’ roll momčadi takva vještina bi mu trebala pomoći u ligi.

Možda čak nauči i Meyersa Leonarda kako igrati pick ‘n’ roll. Leonard je igrač koji bi se mogao pretvoriti u solidnog startera u maniri pokretljivijeg i slabijeg Roya Hibberta, ali bi isto tako mogao postati grijač klupe poput Aarona Graya i Colea Aldricha. Leonard je pravi centar koji ima nekoliko lijepih post up pokreta, krasno se kreće na terenu i može pogoditi šut s vrha reketa, ali morat će krvavo raditi ukoliko želi biti faktor u budućnosti. Isto vrijedi i za Willa Bartona koji se proslavio u Memphisu kao strijelac koji zabija i s poludistance i oko obruča i koji bi jednog dana mogao popuniti cipele Wesa Matthewsa, ali koji bi isto tako mogao izletjeti iz lige nakon dvije ili tri sezone. Volio bih da su se Blazersi više kockali i birali igrače poput Drummonda, Sullingera, Hensona, Jonesa i Whitea, a ne popunjavali roster prema potrebama, no što je tu je. Lillard i Leonard imaju potencijala, ali njihov plafon ne može se mjeriti s plafonom spomenutig igrača, a isto tako ne može se sa stopostotnom sigurnošću reći da će i Lillard i Leonard biti kvalitetni NBA igrači.

 

Golden State Warriors

Izabranici: Harrison Barnes 1(7), Festus Ezeli 1(30), Draymond Green 2(5), Ognjen Kuzmić 2(22)

Golden State Warriorsi su prije početka drafta gradu i svijetu objavili kako žele defanzivno krilo. Iguodala ili Deng ili Granger. Odredili su kalup. Dobili su igrača koji bi ga mogao prepuniti.

Američki mediji i skauti osuli su paljbu po Harrisonu Barnesu zato jer na sveučilištu nije pokazao da može preuzeti utakmice. Srušili su ga sa prve pozicije na draftu zato jer nije killer. Nije ubojica. Nije terijer koji će vas sam uništiti. Pet poena tu, pet poena tamo, Barnes je takav tip igrača.

No to ne znači ništa. Harrison bi trebao zasjati tek za par godina. Njegove fizičke predispozicije, njegov talent, njegovo razumijevanje košarke kao timskog sporta i sve one proklete osnove koje igrači često zaboravljaju su tu. Treba ih samo posložiti, a nekim igračima za to treba više od dvije koledž godine. Barnes još uvijek može postati igrač poput Carmela Anthonya (ne-clutch, ali s daleko boljom obranom) ili Glena Ricea ili Alexa Englisha. Njegov mekani šut kojeg bez problema pogađa iz driblinga bit će mu glavno oružje u NBA-u, iznimno ubojito kada je upareno sa vrhunskom sposobnošću odvajanja od svog čuvara. Barnes nema sjajan ulaz i ne završava akcije oko obruča onako kako bi željeli od top igrača, ali te nedostatke nadoknađuje pristojnom post up igrom. Barnes je i izvrstan skakač za svoju poziciju, igra jako dobru obranu, ima dugačke i brze ruke kojima krade jako puno lopti, brz je i skočan, konstantno izvlači faulove te igra promišljeno i ne gubi lopte. Moja ljubav prema ovom igraču oscilira iz utakmice u utakmicu baš kao i Barnesova igra, pa trenutno naginjem nepopularnom mišljenju da bi se Harrison na kraju mogao uvući među tri najbolja igrača koja će izići iz ovog drafta. Warriorsi bi za dvije godine s njim, Klayom, Curryem, Andrijom i preskupim Leejem trebali imati playoff ekipu.

Koliko će im tu pomoći Festus Ezeli tek treba vidjeti. Kao i mnogi visoki igrači iz Afrike Ezeli je defanzivni specijalac koji će biti zadužen za hvatanje skokova, protekciju reketa i mijenjanje staklenog Boguta. Nisam siguran da će Warriorsi dobiti sve što žele od kršnog Nigerijca koji još uvijek nije naučio kako pravilno zagraditi igrača u skok igri niti baš ima volje juriti za 50/50 loptama, ali ne može biti gori od propalog Andrisa Biedrinsa, zar ne?

Warriorsi su svoj treći pick potrošili na all around majstora i vođu Spartansa Draymonda Greena, jednog od onih igrača stvorenih za koledž igru. Green sigurno neće biti car u Oaklandu kao što je bio u East Lansingu, ali bi trebao biti siguran pick koliko to jedan igrač druge runde može biti. Green je polivalentan, sposoban i vatren igrač kakav dobro dođe svakoj ekipi. Ognjen Kuzmić će još neko vrijeme ostati u drugoj španjolskoj ligi, kako sada stvari stoje. Što je uostalom i normalno. Nikada ne želite imati više od tri rookieja u svojoj ekipi.

Toronto Raptors 

Izabranici: Terrence Ross 1(8), Quincy Acy 2(7), Tomislav Zubčić 2(26)

Kada bi postojao nekakav bizarni izbor za Miss najgoreg NBA GM-a Bryan Colangelo bi gotovo svake godine odnio lentu. 17 godina u ligi, 6 godina u Raptorsima, rezultati koji su se kretali između mediokritetstva i katastrofe. Grozni ugovori, još gori trejdovi, postavljanje nesigurnih nesposobnjakovića na mjesto trenera – sve su to odlike Colangelove vladavine u Raptorsima. Jedino što mu se mora priznati je da čovjek zna prepoznati talent.

Na početku svoje kanadske priče dobio je prvi pick jako tankog drafta kojim je izabrao Andreu Bargnanija*. Mogao je birati Aldridgea, Roya ili Gaya, no nakon te trojice draft se jako brzo razvodnio. Ne mogu mu to uzeti za veliko zlo. Na sljedeći pick trebao je čekati dvije godine – izabrao je Roya Hibberta izvan lotterya i zatim napravio klasičnu glupost kada ga se otarasio u zamjeni u kojoj je dobio Jermaina O’Neala i Jermainova škripava koljena. Sljedeće godine izabrao je sve boljeg i boljeg DeMara Derozeana, da bi 2010. izabrao Eda Davisa u tankom draftu. Lani je izabrao Jonasa Valančiunasa čija je igra stvorena za NBA. Solidno, zar ne?

Zato mi nije jasno kako su Raptorsi mogli izabrati Terrencea Rossa. I to znate zašto? Jel znate? Zato što je frajer bio jedini igrač s ovogodišnjeg drafta koji je pobijedio Austina Riversa u igri jedan na jedan. WTF?! Ross je snažan i visok igrač koji može igrati na tri pozicije, no njegov plafon je poprilično nizak, ili se bar takvim čini po onome što smo vidjeli u dresu Washingtona. Šut mu je glavno i gotovo pa jedino oružje, a koristi ga iz spot up i iz off screen situacija. Njegov… Ma ne mogu više. Ross je dobar koledž igrač, malo nekonzistentan ali u načelu produktivan, samo mi nije jasno zašto su ga Raptorsi birali na osmom mjestu kada su ga mogli birati na 18. Zar zaista nisu mogli napraviti tradeback sa recimo Rocketsima i ubosti još jedan dodatan pick? Zar nisu mogli trejdati Bargnanija* i uvući se u top 7 i izabrati Barnesa koji nije sigurna stvar kao Ross, ali koji ima potencijal da nosi franšizu na leđima? Respektiram Colangelovo procjenjivanje igrača zbog čega ću pričekati sa ocjenom ovogodišnjeg drafta Raptorsa, ali trenutno mi se čini da su se gadno zajebali.

*Andrea me izluđuje. Njezina meka igra, njezino konstantno obećavanje da će napraviti iskorak koji nikako da dođe, njezino izbjegavanje guranja u reketu, njena katastrofalna skok igra, njezini retardirani šutevi s krila koji bi se trebali pretvoriti u ulaze jer ima jako dobar dribling. Andrea je igračica koja bi mogla postati novi Dirk Nowitzki, ali joj se to očito ne da.

Ne samo u prvoj, nego i u drugoj rundi. Obožavam Quincya Acya i njegova suluda zakucavanja kojima nas je častio u Bayloru, brada mu se može mjeriti s Hardenovom i Davisovom, ali birati ga ispred kolege Quincya Millera ili Tyshawna Taylora ili Dorona Lamba ili Willa Bartona ili Khrisa Middletona je suludo, naročito za ekipu kojoj više treba nisko krilo ili combo bek nego četvorka. Što da vam kažem? Raptorsi. Eh.

(Tomislav Zubčić, kao što i sami znate, neće skoro u NBA. I to je dobro za njega. Raptorsi neće tako skoro u playoff.)

Detroit Pistons 

Izabranici: Andre Drummond 1(9), Khris Middleton 2(9), Kim English 2(14)

Andre Drummond je dijete. Dvjestotrinajst cenata visoko, stodvajsean kila teško dijete. Andre Drummond je neozbiljan, neiživljen, nesiguran i ne pretjerano dobar košarkaš. Ništa čudno. Momak ima 18 godina.

Prije početka drafta većina ljudi se pitala je li Drummondu uopće stalo. Suze koje su mu zablistale u očima nakon što je izabran pokazale su da mu je itekako stalo. Ukoliko taj osjećaj prenese na teren, u dvoranu i u teretanu, Andre Drummond bi mogao postati nova verzija Amarea Stoudemira. Verzija koja zna igrati obranu, ali ne može pogoditi slobodnjak. Njegov plafon je visok kao u kraljevskoj palači, samo je pitanje hoće li ga doseći. NBA-u trebaju centri koji znaju igrati, pa se nadam da će momak zapeti i svima pokazati koliko su  u krivu.

Drummond je gibak, brz, okretan i snalažljiv igrač koji bi već u svojoj prvoj godini trebao ostaviti traga u NBA-u na defanzivnoj strani terena. On i Greg Monroe predstavljaju temelj kvalitetne ekipe Pistonsa koja bi za pet godina, ukoliko ostane na okupu, mogla jurišati na vrh Istoka, čak i ako klinjo nikada ne postane ofenzivna zvijer koja bi mogao postati.

Khris Middleton bi im mogao pomoći u tom jurišu. Podcijenjeni strijelac sa Texas A&M-a ima visinu i težinu i eksplozivnost potrebnu da se nosi sa NBA krilima, naročito na defanzivnoj strani terena. Middleton je imao pomalo razočaravajuću treću godinu na koledžu, efikasnost mu je potonula brže od cijene dionica Facebooka, ali to samo znači da su Pistonsi ugrabili kvalitetnog all – around igrača za bagatelu. Ako bi Drummond mogao postati nova verzija Amarea, Khris bi mogao postati nova verzija Tyshauna Princea.

Pistonsi su uistinu sjajan draft zaokružili izborom mekanorukog Kima Englisha koji posjeduje jedan od najbržih izbačaja na draftu. English je jednodimenzionalan igrač, ali kada vam je ta dimenzija šutiranje trica (46 posto), a ne, štajaznam, kopanje nosa na klupi i mahanje ručnikom, onda imate šanse preživjeti u NBA-u.

Houston Rockets

Izabranici: Jeremy Lamb 1(12), Royce White 1(16), Terrence Jones 1(18)

Daryl Morey je zujao po NBA livadi poput marljive pčelice, skupljajući kuglice peludi u nadi da će ih pretvoriti u med*. Hopsao je sa cvijeta na cvijet, tražeći najblještavije i najsočnije prašnike, izbjegavajući zamke koje vrebaju na GM pčeli… Okej, metafora je otišla malkice predaleko i vrijeme je da stanem.

*Sve što znam o pčelarstvu naučio sam od Pčelice Maje. Nisam siguran da su kuglice peludi znanstveno provjeren izraz.

Morey se naradio prije početka drafta, otkrio je karte odmah u startu te je najavio kako sprema paket za Dwighta Howarda. Nadao se da će svoja tri picka iz sredine pretvoriti u jedan visoki pick i na taj način zamastiti udicu koju je bacio prema čelnicima Orlanda, ali to mu nije pošlo za rukom. Na kraju je ostao s tri izbora na draftu na kojem je, kao i obično, obavio solidan posao.

Najzanimljiviji Moreyev izbor je Royce White, gorostas sa Iowa Statea čija bi se atipična igra mogla lijepo preslikati na NBA. White je jedan od onih igrača koji mogu utjecati na ishod utakmice bez da zabiju jedan jedini poen, nešto poput Lamara Odoma ili Borisa Diawa, igrač kroz kojeg možete vrtjeti više od polovice napadačkih setova i igrač koji će kolegama iz druge jedinice drastično olakšavati posao. White ima potencijal da postane i vrstan strijelac, naročito pri ulazima koji su nezgrapni i snažni, poput Hardenovih ili Pierceovih ulaza, ili Barkleyevih ulaza nakon što je nakupio malo kila. Njegov najveći problem je mentalni – iako u igri nikada ne posustaje, van terena ga ne bi mogli ubrojati u skupinu marljivih radnika, što dokazuje i škembica s kojom igra. White se osim toga boji aviona i letenja iako je nedavno ustvrdio da je prevazišao taj strah, a najveći problem je što pati od anksioznosti zbog koje su ga mnoge momčadi otpisale. S tom bolešću se ipak može igrati profesionalni sport na visokom nivou što nam je dokazao Zack Greinke koji je osvojio Cy Young nagradu u dresu Royalsa i zbario bivšu misicu Emily Kuchar. White bi mogao donijeti dašak nepredvidljivosti i originalnosti u napad Rocketsa, a s  takvim se igračima nikad ne zna.

Baš kao što se ne zna ni s Terrenceom Jonesom koji se proslavio kao tipično all around krilo kojima liga trenutno vrvi. Problem je što većinu tih krila karakterizira to što imaju brodsku pentu zabijenu u guzicu te jurcaju s jedne na drugu stranu bez stajanja, pijući krv svom matchupu na obe strane terena. Jones nije takav igrač. Jonesu se često ne da. Tlaka mu je. Isključeniji je od vibratora u samostanu. Kevin McHale nije trener beskrajnog strpljenja (iako se i sam kao igrač znao prepustiti dokonim užicima zbog čeka ga je Larry Bird želio ubiti) i pitanje je koliko će ga trpjeti. Ako uspije zapaliti vatru pod Jonesom čovjek bi se mogao razviti u NBA startera, ali sve mi se čini da od toga neće biti ništa i da će Terrence postati jedan od onih igrača koji imaju sav jebeni talent na svijetu, a unatoč tome igraju tek desetak minuta po utakmici.

Slična bi sudbina mogla zadesiti i Jeremya Lamba koji je ove sezone bio glavna zvijezda razočaravajuće ekipe Uconna. Lamb se mogao ugurati u top osam da nije odigrao lijenu, nediscipliniranu i glupavu sezonu u kojoj je sebično držao loptu, zaboravljao koje akcije treba izvesti, šutirao iz trka preko tri protivnika i svađao se sa suigračima u svlačionici. Osim toga izgleda kao da je treći put za redom pogledao Don’t Be a Menace to South Central While Drinking Your Juice in the Hood družeći se s ekipom iz Cypress Hilla na Sunsplash festivalu. Jasno je zašto je izabran lottery pickom – krasan šut s poludistance, sposobnost mijenjanja brzina, igranje pick ‘n’ rolla, riješavanje izolacijskih akcija, poentiranje iz driblinga i iz reketa – sve su to odlike njegove igre. No baš kao i White i Jones, Lamb Rocketsima postavlja velika pitanja. Ne o talentu, ne o fizikalijama, nego o mentalnoj spremi. Valjda će se jedan od ove trojice pretvoriti u med koji pčelici Moreyu konstantno izmiče.

Phoenix Suns

Izabranik: Kendall Marshall 1(13)

Okej mi je taj Kendall Marshall. Dobar mi je taj Kendall Marshall. Ma super mi je taj Kendall Marshall! OBOŽAVAM KENDALLA MARSHALLA!!! Tip je čisti plej stvoren za razigravanje ekipa, na faksu je imao prosjek od 10 asistencija po susretu, brz je i visok i jak, ne radi glupe greške, igra kao navijen, razumije da je momčad puno više od pojedinaca i da joj treba ljepilo koje će povezati djelove u cjelinu, ne gubi lopte, ide mu bolje u punim napadima nego u tranziciji, zna riješavati pick ‘n’ roll situacije i zaboli ga đon za statistiku. Kendall Marshall je car.

Kendall Marshall je također rupetina u obrani. Kendall Marshall je nikakav strijelac. Kendall Marshall nije, ni u najluđim snovima, trebao biti biran 13. izborom drafta. Vjerojatnost da će napredovati u igri je niska. Obožavam lika, jako mi je drag, dirigirao je napadom Tar Heelsa bolje nego je Jean Luc Picard dirigirao posadom Enterprisea, ali Sunsi su se malkice prenaglili kada su spičkali trinaesti pick na igrača koji je trebao biti biran pet – šest pickova kasnije. No što očekivati od franšize koja je efektivno mijenjala Amarea za Childressa, Fryea i Warricka? Nadam se da će se njihov plan u kojem Marshall postaje novi Steve Nash ostvariti, ali nekako sumnjam da će Kendall ikada biti sposoban igrati 7 seconds or less koliko god dobar razigravač bio, ili da će gađati 50 – 40 – 90 u sezoni. Koliko god ja to želio.

Milwaukee Bucks

Izabranici: John Henson 1(14), Doron Lamb 2(12)

Dno Istoka je puno ekipa kojima nedostaje igrač da ih lansira u doigravanje. Milwaukee Bucksi su momčad najbliža pragu, ali ne bih se usudio reći da će ga tako brzo prekoračiti. Niti bi to trebali. Polagana izgradnja momčadi i grcanje u kaljuži pokazale su se boljim receptom za dugoročni uspjeh od bjesomučnog jurcanja za doigravanjem koje u konačnici rađa mediokritetstvo. Bucksi su se riješili Boguta, ne bi me čudilo da se kroz sezonu ili dvije riješe Monte, da skupe tri visoka picka i konačno se vinu u visine.

Ukoliko će pratiti takav razvoj (u što baš i nisam siguran) John Henson će se pokazati sjajnim izborom. Momak je prelagan za poziciju četvorke, izgleda kao da je utekao sa UNESCO-ve razglednice, ali ima konstituciju koja se može popuniti, a nedostatak mase nadoknađuje zalaganjem i bjesomučnim kretanjem. Henson je maestro blokada koji polako bilda svoj napadački arsenal pa očekujem da će se kroz dvije ili tri godine pretvoriti u igrača nalik Sergeu Ibaki, s dodanom vrijednosti u tranziciji koju Henson obožava. Liga je spustila kočnicu i krenula u smjeru koji debelo favorizira atlete u odnosu na klasične, low post igrače na visokim pozicijama, a bivšoj četvorci UNC-a to savršeno paše.

Bit će zanimljivo promatrati kako će se razvijati igra Dorona Lamba koji bi na prošlom draftu sasvim sigurno bio biran u prvih 30. Bucksi su prije devet godina 43. pickom izabrali snajperista Michala Redda, prije dva dana su 42. pickom izabrali sličnog igrača. Lamb je specijalist zadužen za bombardiranje obruča s velike udaljenosti, šutirao je 46 posto s trice i pravo je čudo da je pao ovako nisko, pogotovo za igrača koji nema problema s ozljedama i kojem glava nije samo ukras na ramenima. Čovjek se nametnuo u brutalnoj konkurenciji u Kentuckyu i svejedno je pao debelo u drugu rundu drafta. Bucksi su odlično birali. Samo da sve ne sjebu jurišajući prema doigravanju.

Philadelphia 76ers

Izabranici: Maurice Harkless 1(15), Arnett Moultrie 1(27)

Telefoni u uredima Philadelphie neprestano zvone već dvije godine, i već dvije godine zaposlenici daju isti ugovor – ne damo Iguodalu, pustite nas na miru. Čovjek je bio upleten u više lažnih trejdova od Gasola i Howarda zajedno, uvijek je bio u izlogu, ali 76ersi nikada nisu dobili ponudu koja bi ih oborila s nogu.

Maurice Harkless je legitimni nasljednik Andrea Iguodale. Barem ga tako percipira GM Rod Thorne i njegova svita. Ostatak NBA skauta opisat će Harklessa kao novo ukazanje Trevora Arize što nikako ne može biti dobro. Mauriceova vrijednost je naglo uzletjela par mjeseci prije početka drafta što uvijek otvara brojna pitanja i što obično znači da se igrača procjenjuje na račun forme i kroz mali uzorak utakmica. Ono što je vidljivo golim okom je brzina i eksplozivnost kojom završava akcije i po kojoj najviše podsjeća na Iggya. Vidljivo je i da se trudi, naročito u obrani, da ima brze ruke i da su mu kretnje skladne i efektne što znači da ima pristojan rad stopala. No Harkless se unatoč tome muči u pokušajima da si kreira šut, i zbog toga me ne impresionira*. Možda se razvije u solidnog igrača, ali u vrlo dobrog? Sumnjam. Ne vjerujem da će ikada doseći Iggyevu razinu. I baš zbog toga će biti zanimljivo gledati kako će Phila ukorporirati oba igrača u svoju igru.

*Minus mu je i što je odjednom odlučio da se ne želi zvat Moe, nego Maurice. Moe je baš pravo muško ime, k’o drvosječa iz British Columbije, Maurice mi je ime za frizera. Ne znam, ja bi se uvijek rađe zvao po krčmaru iz Simpsona nego po zadrtom ex-astronautu iz Života na sjeveru. Papak.

Nešto što će također biti problem s Arnettom Moultriejem, snažnim visokim igračem koji sve radi solidno, ali ništa posebno dobro. 76ersi sada na visokim pozicijama imaju Branda, Vučevića, Hawesa, Younga, Allena i Moultrieja i bilo bi logično da jedan ili čak dvojica izlete van. Kažem vam, sprema se trejd, ili sada, ili na zimu. Jedva čekam vidjeti hoće li pokušati dovući nositelja franšize ili će po dobrom starom običaju pokrpati rupe i ostati tu gdje jesu.

Orlando Magic

Izabranici: Andrew Nicholson 1(19), Kyle O’Quinn 2(19)

Srušilo se sve. Pored mene nema te. Kao da je bij… Ups, malo sam se zanio. Čovjek poludi kad napiše 11 stranica besmislene analize NBA drafta i skuži da još nije došao ni do pola. Pogledajte Shining. All work and no play i slične stvari. Enivej, u Orlandu se stvarno sve srušilo. Jameer Nelson je digao sidro*, a Mrcina je jasno i glasno rekla da želi u Brooklyn.** Momčad koja je ne tako davno igrala u finalu se raspala.

*Falabogu više, reći će svaki pravi navijač Magica jer zna da Đamirko nije napravio ništa u zadnje tri godine.

 **Izgubili su MCA, al će dobit Dwighta. Po mojoj računici još uvijek su u minusu.

U trenutku kada je svima jasno da kreću u rebuilding Orlando Magic su odabrali igrača kakvog već imaju na rosteru. Andrew Nicholson je isti igrač kao Ryan Anderson, samo mrvicu niži, mrvicu tamnoputiji, i mrvicu obrijaniji. Njegova igra u low postu će se teško preslikati na NBA razinu zbog čega će moći igrati isključivo ulogu lažne četvorke koja postaje sve popularnija i popularnija. Nicholson je fin igrač, ali igrač koji Orlandu ne treba (osim ako ne misle trejdati Andersona) i kojeg nisu smjeli birati prije ozlijeđenih no tri put talentiranijih Sullingera i Jonesa. Devetnaesti pick je pick s kojim se imate pravo kockati, no Rob Hennigan nije bio raspoložen za klađenje u svom prvom draftu.

Zato mi nije jasno kako je čovjek koji je igrao na sigurno uspio ujebati svoj pick druge runde. Kyle O’Quinn je igrač koji je glavninu svojih poena na koledžu zabijao na račun visine i težine, a njegov nezgrapni rad nogu teško da će proći u NBA-u. Osim te skromne igre leđima čovjek gotovo da nema kvaliteta i nije mi jasno zašto je biran ispred pit – bull igrača poput Robbieja Hummela, Dariusa Johnson – Odoma i Krisa Josepha. Uostalom nema veze. Na ovom kraju Floride sve je otišlo kvragu,

Drugi dio stiže u noći s ponedjeljka na utorak. Bar se nadam. Lajkajte fejs stranicu, tako vam svega!

Označeno

Gira ponovno jaše

Po meni. U novom podcastu. Koji je naprasno prekinut zbog pucanja internet veze i Girine stare koja mu je došla pokazat da je ubrala pome u vrtlu. Opravdani razlozi. Majstor je ipak izvukao jednu uru materijala s kojom vas možemo udavit. Uživajte.

Označeno , ,

Odavanje počasti

Riječi bole. Ne smijete drugima pokazati da vas bole, inače nikada neće stati. Osim ako im sami ne začepite brbljava, slinava, pogana usta. Šakama, držanjem, riječima, djelima.

Miami Heat su prije dva dana osvojili NBA titulu. Trofej Larrya O’Briena pokazao se dovoljno velik, dovoljno širok i dovoljno kurcolik da pljuvačima začepi usta. Osvojili su STFU titulu. Usta su odjednom umukla. Na sekundu. Onda su krenuli hvalospjevi.

Prije 365 dana, dan više ili manje, usta su radila punom parom. Omiljeni zlikovci NBA lige su posrnuli na korak od vrha, a njihov pad pokrenuo je verbalnu lavinu. Najeksponiranija momčad u povijesti lige, momčad sastavljena od najvećih košarkaških zvijezda u njihovom zenitu, momčad koja je bahato najavila dominaciju kroz sljedećih 7 godina, momčad koja je odlučila zaobići uobičajen proces gradnje je pala u finalu, na radost većine. Razapinjanje je nastavljeno kroz sljedeću sezonu, otrovne strelice su letjele iz svih smjerova, svaki poraz je preuveličavan, svaki kolaps u zadnjoj četvrtini uzimao se kao dokaz da prvi čovjek Miami Heata nema muda potrebna za osvajanje naslova.

Što više govori o medijskom, virtualiziranom svijetu u kojem živimo nego o momčadi Miami Heata. Miami je bio odlična momčad i lani. U finale NBA lige ne ulazi se lako. Da, imali su mana, velikih mana, ali mana koje nisu bile neizbrisive. Nakon lanjskog poraza napisao sam kako imaju previše talenta da ne bi osvojili naslov kroz godinu, dvije ili tri. Napisao sam kako je teško osvojiti naslov u prvoj sezoni, naročito kada sastavite momčad na njihov način. Napisao sam kako LeBron mora prestati doživljavati utakmice kao hollywoodski spektakl i početi gledati na njih kao utakmice, napisao sam da mora naučiti igrati leđima, napisao sam kako on i Wade moraju razriješiti pitanje vođe momčadi, napisao sam kako klupa mora dati svoje, kako role playeri moraju odraditi svoje uloge. Napisao sam kako moraju početi igrati kao momčad. Nisu to bogznakako pametne stvari jerbo ja nisam bogznakako pametan momak. To su stvari koje su se vidjele iz aviona. Jednu po jednu igrači Miami Heata su ih eliminirali.

Posljednja stvar je bila prva stvar koju su izbrisali sa dnevnog reda. Najveća snaga Miamija je kvaliteta trojice izvanrednih individualaca, no njihove kvalitete dodatno su zasjale nakon što su se uklopile u stroj. Miami je finale odigrao bez stajanja, bez čekanja, bez bjesomučnog driblanja koje smo gledali i lani i ove sezone. Oklahoma im je olakšala time što nije igrala zonu i nije miksala obrane i nije uspijevala udvojiti LeBrona onako kako su ga Mavsi lani udvajali, no sumnjam da bi i puno bolja obrana uspijela u potpunosti zaštopati protok lopte. Heatovci su uspijevali rano inicirati napad, bilo iz tranzicije, bilo s vrha trice, bilo s low posta, bilo kroz double pick Chrisa Bosha kojeg su često koristili kao sredstvo diverzije. Miller, Battier i Chalmers prestali su egzistirati kao obični spot-up šuteri koji čekaju loptu u kutu te su počeli raditi hrpetinu V-cutova i cross cutova i banana screenova uz osnovnu liniju čime su tjerali igrače Oklahome da se konstantno kreću i umaraju i da se gube u defanzivnim preuzimanjima. Miami je odjednom imao puno više od drive and kick igre koja je lani predstavljala jedino smisleno oružje u punim napadima. Momčad se uigrala. Usta su se začepila.

Uigravanje momčadi omogućilo je role playerima da zasjaju. Jedan od razloga zašto su mnogi analitičari prije početka finala isticali Oklahomu kao blage favorite bila je nešto šira klupa. Problem je što na vagi učinka ne preteže težina imena nego posao kojeg ste odradili, a klupa Miamija i role playeri poput Maria Chalmersa odradili su vraški posao u finalu. Shane je zablistao – čvrsti, super – inteligentni veteran čija se bolesno dobra obrana malkice ukiselila u zadnje dvije godine redefinirao je svoju igru i pretvorio se u dalekometnog snajperista koji je u finalu pogodio 15 od 22 lansirane trice, odnosno 68 posto (čovjek je imao true shooting od 85 mamojebenih posto) i u prosjeku igrao 40 minuta po susretu (osim u zadnjoj utakmici u kojoj je Miami izvadio startere). Chalmers je prelomio četvrtu utakmicu serije kada je iz guzice izvukao predstavu od 25 poena i natjerao Dwyanea Wadea da urlikne Mario mother fucking Chalmers nakon utakmice. Norris Cole se iskupio za svoju „muha bez glave“ igru prekrasnom frizurom i parom mudaški pogođenih trica u četvrtoj, a Mike Miller je konačno pokazao kako je španer i pol koji je nekoć davno zabijao 18 poena po utakmici i slovio za jednog od najopasnijih tricaša lige* sve dok mu leđa i koljena nisu otišla kvragu. Bol kao da nije postojala u posljednjoj utakmici serije. To se događa kada stavite role playere u situaciju u kojoj mogu pokazati svoje kvalitete. Klupa je proigrala. Usta su se začepila.

*Uvijek kada igram basketarske video igre odradim jedan ili dva fantasy drafta. Fantasy draft NBA Livea 07 mi je donio Wadea u prvoj, Minga u drugoj, mladog Dwighta Howarda u trećoj,   Princea u četvrtoj i Mikea Millera u petoj. Miller je bio najbolji strijelac. Potpuno nebitno za priču, al svejedno fora. Jelda? Moj život je jadan.

Unutar takvog sistema odnos Wadea i LeBrona se razriješio sam od sebe. Kako bi skladno funkcionirao napad se morao vrtjeti kroz Jamesa. Naposlijetku, on je jedini čovjek u momčadi koji je mogao razigravati ekipu i iz low posta i primajući loptu na high postu i čitajući cutove suigrača i sa klasične plejmejkerske pozicije. Wade je sjeo u suvozačevo sjedalo prihvaćajući LeBronovu superiornost i nova ograničenja koje mu je donijela ozljeda koljena. Miami je postao Jamesova momčad prirodno i organski. Razriješenje te situacije omogućilo je i Chrisu Boshu da komotno zaigra svoju ulogu u momčadi. Usporen friškom ozljedom trbušnog zida bivši Raptor nije briljirao u napadačkom dijelu osim kao diverzant koji je samim svojim prisustvom širio obranu Oklahome, ali u obrani je bio sjajan. Komunicirao je čitavo vrijeme sa svojim bekovima, sjajno je odradio ono malo preuzimanja, tijelom je konstantno udarao Wetbrooka i Hardena pri ulazima, zalijepio je par finih banana te se nije dao nasanjkati pri Ibakinim izlascima van reketa. Wade je smanjio doživljaj, Bosh ga je pojačao. Ispalo je da je Heatovcima upravo taj balans bio potreban. Usta su se začepila.

Naravno, ništa se od toga ne bi dogodilo da nema čovjeka koji je konačno došao do svog prvog NBA prstena. LeBron James je najbolji igrač lige, daleko najbolji igrač lige, i to je pokazao u ovogodišnjem playoffu, najbolje odigranom playoffu jednog pojedinca od 2003. godine*. Čovjek je uistinu jedinstven, sposoban je organizirati napad, stvarati višak driblingom, drastično je popravio igru leđima zbog čega je igrao jako dobro i u low i u high postu, u obrani je branio čas Perkinsa, čas Duranta, čas Hardena, čas Westbrooka, zakucavao je, polagao je, izvlačio je +1 faulove, pogađao je trice, istrčavao kontre, bacao i završavao alley oopove. Igrao je sjajno kada su se utakmice lomile. Igrao je kao čudni bastard Nowitzkog, Dominiquea i Birda, neponovljiv i sjajan i ozbiljan. Fokusiran. Isključen.

*Timothy Duncan je tada imao 24 poena, 17 skokova, 5 asista i 5 blokada po susretu u NBA finalu uz standardno kvalitetno odigran crunch time, uz pokretanje čitavog napada i uz neprelaznu obranu reketa. LeBron mu je došao jako, jako blizu.

LeBron James je odrastao. Prošlogodišnje iskustvo ga je opralo. Ubilo. Medijska baraža koja ga je pogodila nakon Decisiona i retardirane, bahate i bezobrazne ceremonije predstavljanja u Miamiju ga je potresla, no od nje ništa nije naučio. Čovjek opsjednut svojim brandom nizao je PR sranja i katastrofe brže od hrvatskih vlada, a sve je kulminiralo kada je nakon lanjskog poraza rekao ljudima da ga sada mogu pustiti na miru i vratiti se svojim jadnim životima. Nakon svih izjava u kojima je NBA utakmice uspoređivao s ratom, nakon bacanja krede, nakon svih snimljenih reklama i intervjua čovjek koji je tražio kamere odjednom ih je mrzio. Ove se godine sve promijenilo. LeBron James je odrastao. Medijsku je karijeru stavio u drugi plan. Priznao je svoje pogreške, odrekao se Decisiona, ponizio se u očima javnosti koliko se osoba veća od života uopće može i smije poniziti bez da napravi kriminalno djelo, ali oprost nije dobio. Usta su i dalje pričala. On ih nije slušao. Ove smo godine gledali LeBrona Jamesa kojeg je bolio kurac za svoju medijsku sliku, kojeg je bolio kurac za novinske natpise, kojeg je bolio kurac za sve što ljudi koji nisu članovi momčadi imaju za reći. Vidjeli smo LeBrona koji je uživao igrati košarku. Vidjeli smo velikog igrača na djelu koji se na kraju konačno uzdigao na prijestolje koje mu glancamo već pet godina; koje smo mu izradili nakon što je sam ubio Detroit Pistonse. Zasjeo je u njega kao kralj. Usta su se začepila.

Jer ovo je Miamijeva shut the fuck up titula. Titula koja je začepila brbljava, slinava i pogana usta svih kritičara i mrzitelja. Titula koja je rekla „E pa može“ svim ljudima koji su govorili „ma ne može“. Titula rođena iz prkosa i ponosa. Takvom je bar velik dio javnosti percipira.

No na kraju, za deset ili dvadeset ili trideset godina percepcija će se promijeniti. I u očima javnosti i u očima igrača. Kao i svaka titula i ova će postati simbol zajedništva i sinergije i momčadskog duha. Kada gledate one patetične i drage i lijepe dokumentarce o davno prošlim vremenima u kojima je skupina znojnih muškaraca podigla komad metala iznad glave uz skakanje i pjevanje i štrcanje šampanjca svi se akteri slažu – ono što se pamti je drugarstvo. Male priče iz svlačionice. Trenuci u kojima je taj i taj napravio to i to i zauvijek zadivio toga i toga. Miami Heat su osvojili titulu jer su postali momčad. Vrijeme je da otvorimo svoja začepljena usta i da im odamo počast.

Ajme, ko će sad dočekat novu sezonu? Ništa, morat ću se zadovoljit Eurom i Olimpijadom i baseballom i draftom i NFL-om i… Ma dobro, preživjet ću. Javite se na fejs ako vam bude dosadno preko ljeta.

Označeno , , , , , , , , , , ,

Boshiranje

:D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D :D

Označeno

Chris Bosh Porno Star

Označeno

Prvaci!

Čestitke svim navijačima Miami Heata na osvojenom NBA naslovu. Veselite se!

Označeno , , , , , , , , , , , ,

This time next year…

Večeras nas čeka peta utakmica NBA finala u kojoj LeBron James može doći do prvog naslova u karijeri. Milijardu je tekstova napisano ususret ove utakmice, pa nije čudno što je vijest da su Hornetsi trejdali Arizu i Okafora za Rasharda Lewisa i pick druge runde u medijima prošla nezapaženo. A vijest je bitna i važna. Zašto su Wizardsi tim potezom počinili košarkaški suicid objašnjava John Hollinger. Tekst mu je dobar, PER je i dalje sranje.

Označeno , ,

Dream Team: The Movie

Ne, ne onaj s Van Dammeom i Rodmanom, taj se zvao Double Team. Što je poprilično smiješno s obzirom koliko je taj termin postao popularan u pornografiji. Evo dokumentarca o prvom i pravom i jedinom Dream Teamu.

Označeno , , , , , , , , , , , ,

NBA doigravanje 2012: Finale

Predgrupa

Teško je reći što definira dobru playoff seriju. Odgovor je subjektivan, kao i uvijek kada je riječ „dobro“ umiješana u njegovo tkivo. Različiti ljudi vole NBA košarku i stoga je normalno da imaju i različite kriterije kojima određuju kvalitetu; bilo igrača, bilo timova, bilo, eto, serija u doigravanju. Rijetko se, zapravo, uopće trudimo te kriterije uobličiti, najčešće za tim nema potrebe, najčešće je dovoljno samo uživati u košarci. Na žalost ne i za mene. Analitičan vuče korijen iz analan, ili se bar tako čini. Ipak nisam dovoljno analan da i to provjeravam.

Mlaki pokušaj definicije: Dobra playoff serija mora predstavljati sukob između kvalitetnih a opet izjednačenih momčadi koje njeguju različit stil igre i različitu filozofiju igre. Ona mora sadržavati makar tri pamtljive utakmice, mora biti puna obrata, mora otići u šest ili sedam utakmica, a uzbuđenje se mora osjetiti ne samo na terenu nego i izvan njega. Iščekivanje svake utakmice mora vam stvarati nelagodu u probavnom traktu, ne kao loše pečeni čevapi kod lokalnog trovača, nego više kao ispit na faksu za kojeg ste učili mjesec dana i za kojeg ste uvjereni da ćete pasti iako se nadate da bi ste možda mogli nekako proći. Znate o čemu pričam, zar ne?

Kada tako definiramo stvari NBA doigravanje je ove sezone poprilično razočaralo. Neviđen broj ozlijeđenih zvijezda i kvalitetnih igrača osakatio je mnoge ekipe i usmjerio serije u jednom pravcu, pa smo kroz prve dvije runde vidjeli samo jedan uistinu kvalitetan okršaj – epski obračun između Grizlliesa i Clippersa koji je otišao u sedam utakmica i koji nam je odmah na otvaranju serije ponudio košarkaški voodoo obred; vraćanje iz mrtvih kakvo se u playoffu ne pamti.

Sve se promijenilo kada smo dogurali do konferencijskih finala. Dvije veličanstvene serije su me natjerale da zaboravim na prosječnost* ovogodišnje sezone. Pružile su nam pola mjeseca uživancije u vrhunskom basketu, u potezima koje samo šačica ljudskih bića na planeti može povući, a oko utakmica isplela se paukova mreža priča i analiza koje su izvedbama na terenu dale dubinu i učinile ih većim i važnijim od pukih fizičkih manifestacija. Konferencijska finala su ujedno okončale sezone za Spurse i Celticse, za dvije šampionske franšize, za dvije ekipe koje su podizale O’Brianov trofej u ne tako davnoj povijesti, za dvije ekipe na čije izvedbe se već nekoliko godina nasilno spušta zastor, no one se uvijek nekako probiju natrag na pozornicu. Mislim da zaslužuju pljesak i poziv na bis.

*Prosječnost ovdje uzmite sa velikom šakom soli. Radi se o prosječnosti u odnosu na standard NBA doigravanja. Koji je visok k’o Manute Bol koji stoji na ramenima Gheorgea Muresana.

Bis prvi

 Ljudsko pamćenje je kratko. Mnogi koji danas mrze Miami Heat zbog načina na koji su izgradili momčad, koji kukaju kako se radi o umjetnom klubu i slične besmislice, zaboravljaju kako su upravo Celticsi započeli Big Three spiku u 21. stoljeću. Osnova šampionske momčadi Bostona izgrađena je u ljeto 2007. godine kada su Kevin Garnett i Ray Allen, igrači pod ugovorom za razliku od Bosha i LeBrona, stigli u grad na rijeci Charles. Celticsi su iskoristili niz zanimljivih okolnosti – Garnettu i Jesusu je isticao ugovor, obojica su bila na kraju zlatnog doba karijere i željeli su priliku za osvajanje prstena, njihove franšize su bile u komatoznom stanju, a Celticsima je svakako pomoglo što su Sunsi šeprtljavo uništili pregovore s Minnesotom u nastojanju da dovedu KG-a u Phoenix i što je bivši igrač Kelta Kevin Mchale dangubio u fotelji generalnog menadžera Timberwolvesa. Teško je reći da su Ray Ray i KG bili trejdani za bagatelu*, no ne može se baš ni reći da su svojim klubovima donijeli ulov kakav bi im donijeli da nije bilo „zanimljivih okolnosti“.

* Allen je u Seattle dovukao Jeffa Greena (Koji je kasnije vratio nazad u Celticse. Želio sam tu napisati kako me oduvijek podsjećao na bumerang, ali to bi bila laž. Jebiga. Jedino što je fascinantno na Greenu je razmak između njegovih obrva. Moj bože, pa tamo bi se čitav unibrow Anthonya Davisa mogao ugurati), sumanutog Delontea Westa i Wallya Sczerbiaka koji je dodatno podigao razinu vlage u zraku kišnog Seattlea vlaženjem ženskih gaćica (da, em sam u kolumni napisao da sam analan što će neki koji nisu prošli čas ili dva psihologije potpuno pogrešno protumačiti, em sam stavio čak tri slike polugolog NBA igrača. A tek smo počeli). KG je trejdan za načetog Ala Jeffersona, hrpu ostarjelih i/ili loših igrača i dva picka prve runde od kojih je jedan ionako bio Minnesotin. Hmmmm. Ovo više  ne izgleda kao okej trejd nego kao čista pljačka. Živio Kevin McHale.

Priču nakon toga znate.Kelti su osvojili prvenstvo uz nezaboravno Garnettovo anything’s possible slavlje, sljedeće godine su nam priuštili jednu od najboljih playoff serija svih vremena u okršaju s Baby Bullsima i na kraju ispali zbog KG-eve ozljede koljena, još jednom su se plasirali u finale u kojem su poklekli u bizarnoj sedmoj utakmici u kojoj nisu mogli zaštiti skok bez ozljeđenog Kendricka Perkinsa, a u zadnje su dvije godine ispadali od Miami Heata, momčadi s novom Velikom trojkom. Unatoč tome što su mogli i morali osvojiti više od jednog prvenstva Kelti su napravili ogroman posao – vratili su Boston među košarkašku elitu.

Kada se ova momčad stvorila, kada su doveli KG-a i Allena, moram priznati da sam prezirao Celticse. Njihov naslov mi je izgledao umjetno, fabricirano, kupljeno. Franšiza koja je 20 godina povlačila glupe poteze dokopala se dvaju vrsnih igrača zato jer u ligi postoje franšize gluplje i od nje. Nije mi se činilo poštenim.

Kroz posljednjih pet godina Celticsi su zaradili moje poštovanje. Ne kao igrači (ne možeš se zvat NBA fanom i ne poštovati Allena, Piercea i KG-a) nego kao momčad. Kao jedinica. Stvorili su jedinstveno zajedništvo i posljednjih su godina, kada su ih godine i ozljede kasapile iz utakmice u utakmicu, igrali odličnu košarku.

Ove sezone pogotovo. Skoknite na neki od američkih NBA foruma, pročitajte postove fanova Celticsa i otkrit ćete kako im je ovo daleko najdraža momčad Bostona otkako se velika trojka okupila. Jasno je i zašto. Izgradili su odnos s njima, odnos kakav nisu mogli imati kada su Allen i KG tek došli. Upoznali su sve nijanse ekipe. Umjesto izraubanih bivših zvijezda poput 160 kila teškog Shaqa i sisatog Rasheeda Wallacea na parketu su igrali borbeni Stiemsma i požrtvovni Bradley. Doc Rivers više nije bio zeleni trener koji nije znao kako uspostaviti komandu nad rotacijom i zvati time-oute – pretvorio se u jednog od tri najpoštovanija trenera lige. A Rondo? Treba li uopće trošiti riječi? Rondo!.

Na žalost navijača zelenih protiv Miamija nije išlo. Imali su ih na konpcima nakon good job, good effort pobjede u petoj, ali nisu imali snage za knockout. U šestoj je LeBron odigrao najbolju individualnu utakmicu ovogodišnjeg playoffa i zgazio Celticse u gostima, u sedmoj su Heatovci konačno odigrali momčadsku utakmicu u kojoj su svi igrači ostavili svoj trag.

Svejedno, Celticsi su zaslužili pljesak i ovacije i ono prekrasno Let’s go Celtics navijanje nakon šeste. Mislio sam da su gotovi, da su stari, da su ozlijeđeni, da su krepani, da nemaju sape i snage i želje. Pogriješio sam. Itekako. Borili su se kao ranjena životinja koja brani svoju mladunčad. Iako su izgubili pamtit ću ih kao šampione.

Bis drugi

 Postoje momčadi koje vam se ne sviđaju zbog kombinacije igrača, zbog načina na koje su sastavljene, zbog iritantnih trenera, zbog medijskog hajpa koji je oko njih stvoren. Te se momčadi mijenjaju iz sezone u sezonu – jedne godine to je Heat, sljedeće su Clippersi, dogodine bi mogli biti Grizzliesi ili Twolvesi ili Bobc… okej, ne baš Bobcatsi. Poanta je u tome da se takve momčadi mijenjaju iz godine u godinu ovisno o različitim varijablama. No postoje momčadi koje mrzite iz dubine duše. One se ne mijenjaju. One su uvijek tu, svake godine. Ne možete ih smisliti. Da majka Terezija igra za njih vikali bi joj da je drolja samo zbog dresa kojeg nosi.

San Antonio Spursi su takva momčad za mene. Ne znam zašto. Stvarno nemam pojma. Tako je otkako sam počeo pratiti NBA ranih 90-ih. Kombinacija grada (imam veliku averziju prema ekipama iz sušnih i osunčanih područja), dresova, parketa i igrača učinila mi je Spurse antipatičnima. David Robinson mi se oduvijek činio kao fejker, kao igrač koji nikada nije bio tako dominantan kako su to brojke govorile. Čovjek koji je izgledao kao div za mene je bio prenapuhani patuljak. Oprostit ćete mi, bio sam dijete.

Spursi su me živcirali kao niti jedna druga momčad u ligi*. Unatoč tome morao sam im skinuti kapu. Četiri naslova u osam godina, apsolutna defanzivna dominacija i stvaranje sustava oko najboljeg igrača desetljeća izaziva poštovanje. Čak sam se uhvatio kako uživam u njihovoj igri. Tvrda, obrambena, zagušujuća košarka stvorena je za analne tipove poput mene.

*Lakersi su došli opasno blizu u par navrata. Vidite zašto su nulte za mene bile pakao. 

Ove ih je godine dobar dio analitičara otpisao. Još lani su drastično pomladili momčad i prešli na novi sustav igre, no javnost ih je dalje percipirala kao staru i sporu, defanzivnu momčad. Spursi su im začepili usta. Niti jedna ekipa ova sezone nije igrala ljepšu košarku, što se vidjelo i u doigravanju. Lopta je kružila, akcije su se izmjenjivale brže od fotki polugole Ave Karabatić na hrvatskim portalima, padale su asistencije, a čitava ekipa, i klupa i starteri, sudjelovali su u kreiranju napada. Da stvar bude bolja Spursi nisu umirali u ljepoti, nisu igrali samo za raju, njihov sistem je bio precizan i efikasan i donosio je rezultate. Mljeli su sve pred sobom. Sve dok im u žrvanj nije upao neuništivi dijamant iz Oklahoma Citya.

Thunder su svladali Spurse zato jer su počeli igrati kao Spursi. Momčad koja je igrala izolacijsku košarku, koja je koristila individualne kvalitete svojih zvijezda za postizanje poena, koja je često izgledala kao neman sa tri međusobno posvađane glave* počela je igrati momčadsku košarku nakon što su dobili po tamburi u prve dvije utakmice. Kada su time anulirali najveću taktičku prednost Spursa talent je isplivao na vidjelo. San Antonio je pao u seriji koju je trebao dobiti i koju bi dobio da Oklahoma nije iz korijena promijenila svoj stil igre.

*Što se tiče igre, ne odnosa u momčadi, da se razumijemo.

Bez obzira na poraz Spursi su zaslužili pljesak i skandiranje i paradu. Ove su godine igrali najljepšu košarku u čitavoj ligi, košarku kakvu nismo vidjeli dugo godina, košarku zasnovanu na dodavanjima i na poznavanju duše vlastitih suigrača. Na momente su me gotovo rasplakali od ljepote. Iako su izgubili pamtit ću ih kao šampione.

Gase se svjetla

Na početku sezone sve je bilo jasno. Čak i meni, čovjeku kojem obično ništa nije jasno i kojemu se tri puta stvari moraju ponavljati da bi mu ušle u glavu, ako je vjerovati gospođi Frančeski. Oklahoma je konsenzusom izabrana za najbolju momčad Zapada, Heat je konsenzusom izabran za najbolju momčad Istoka. Prognoze se nisu ispunile u regularnoj sezoni u kojoj su ove dvije ekipe primat prepustile Spursima i Bullsima, dajući do znanja da i one imaju mane, i to velike mane, mane koje su bile vidljive i lani i koje nisu uklonjene.

Put kroz doigravanje stoga je bio težak i trnovit. Za Heat je bio poput križnog puta, s obzirom koliko su ih mediji razapinjali. Gubili su 2 – 1 od Pacersa i 3 – 2 od Bostona i oba puta su se izvukli uz Wadeovo junačenje protiv Indiane i LeBronovu konstantnu briljantnost koja je kulminirala eksplozijom mamojebanja u znate već svi kojoj utakmici Ozljeda Chrisa Bosha znatno je utjecala na njihov put kroz doigravanje – role playeri Miamija bili su izrazito neučinkoviti u širenju prostora dalekometnim šutevima u dobrom dijelu utakmica što je dodatno kompliciralo stvari za halfcourt sustav Miamija zasnovan na penetraciji reketa i drive and kick igri. Unatoč svim problemima prošli su dalje, konačno su svi zdravi i spremni za finalni dernek.

Za razliku od Miamija Thunderovci nisu imali toliko problema. Naizgled. U prvoj su seriji pomeli Maverickse, ali ne smijemo zaboraviti da su prve dvije utakmice uzeli u zadnjim sekundama, na jedvite jade. Lakerse su stukli 4 – 1, ali ne treba zaboraviti da su gubili 7 razlike dvije minute prije kraja druge i da su Lakersi imali 13 poena prednosti u četvrtoj četvrtini četvrte utakmice. Protiv Spursa su gubili 2 – 0, u dvije utakmice su gubili dvoznamenkastom razlikom na poluvremenu i unatoč svemu su pobijedili. Dokazali su se kao najclutch ekipa liga, kao momčad koja ima tri igrača s mudima većim od Johna Holmesa i Rona Jeremya i Rocca Siffredija, kao tim kojeg je teško ubiti u pojam. Oklahoma je na svom putu do finala pobijedila tri momčadi koje su osvojile deset od posljednjih trinaest naslova NBA prvaka. Pobijedili su momčadi koje su u zadnjem desetljeću postale sinonim za izvrsnost. Pobijede li i Miami ta se brojka penje na 11 od 13. Možete samo zamisliti koliko su gladni.

Hedlajneri

Liga je dobila ono što je htjela. Kežual gledatelji su dobili ono što su htjeli. TV kuće su dobile što su htjele. Thunder – Heat je obračun koji nudi spektakl, kao Beatlesi 67. ili Stonesi 71. ili Michael Jackson 85. ili Nirvana 91. ili Eminem 2002. Sve ostale momčadi, sva ostala moguća finala bile bi predgrupe na košarkaškom festivalu, ovaj obračun je headlajner. Jasno je i zašto. Dvije mlade, gladne momčadi. Dvije ekipe koje, u očima medija a posredno i javnosti, predstavljaju demarkaciju između košarkaškog dobra i zla*. Dva istinska superstara bez prstena u direktnim okršajima. Dvije velike trojke. Obračun Oklahome i Miamija nudi daleko najviše materijala za pisanje, nudi narativ od kojeg su sačinjeni bestseleri. No riječi su podmukla stvorenja i od njih se može isplesti šarena i čvrsta mreža čak i od najtanjih i najobičnijih niti. Zaboravite na priču, ne vjerujte hajpu. Jedino što je bitno je ono što ćemo gledati na terenu.

*O tome gdje leži linija razgraničenja dalo bi se raspravljati, naročito ako pitate navijače SuperSonicsa.

Vjerujem, iskreno vjerujem da nas čeka dobra serija. Ne dobra prema nekim nepouzdanim, neprovjerenim, dvosmislenim kriterijima već prema šturoj definiciji s početka ovog glomaznog teksta.

Individualni matchupovi su dovoljno jaki da vam izmame sline na usta, brže i žešće nego polupečena janjetina koja se okreće po restorina smještenim uz staru cestu Zagreb – Split. Obračun Duranta i LeBrona već  se sad nalazi u fokusu, što je sasvim jasno kada uzmemo u obzir individualizaciju timskih sportova provedenu kroz posljednjih 20 godina. Gotovo pa je nemoguće reći tko će u ovom dvoboju odnijeti pobjedu, no ja bi prednost ipak dao LeBronu, samo zbog toga što igra miljama bolju obranu od Kevina i zbog toga što se Durant zna mučiti protiv snažnih i pokretnih krila koja mu mogu parirati visinom (čitaj Artest, Iggy, Deng. LeBron). Naravno, nije to jedini obračun – Westbrook će odmah u startu napasti Chalmersa koji je ove sezone igrao puno bolje nego ikad prije, Miami će uzvratiti preko Bosha koji će namučiti i Perkinsa i Ibaku, a Harden i Wade bi se trebali poništiti u obračunu jedan na jedan, naročito ako Thabo pomogne veličanstvenom bradonji. Matchupovi su sjani zato što su jako, jako izjednačeni, i ne vidim kako netko može reći da jedna ekipa ima prednost u tom segmentu nad drugom. Matchupovi neće riješiti ovu seriju.

Ono što bi je moglo riješiti je funkcioniranje igrača unutar momčadi. Tri stvari su ključne – protok lopte u punim napadima, onemogućavanje protivnika u kontranapadima i obrambena filozofija.

I jedna i druga momčad su se mučile s prvom stavkom kroz čitavu sezonu, to su uostalom bile njihove najveće mane, zbog toga nisu završile kao prve ekipe svojih konferencija. Ono što može veseliti navijače Oklahome je što su njihovi ljubimci upravo u tom segmentu igre napravili najveći iskorak u seriji sa Spursima, Westbrook je počeo puno ranije ulaziti u fazu napada zato jer je prestao trošiti sekunde driblajući okolo naokolo kao zvrk za vrijeme Hanuke, a Durant je pokazao da ima pregled igre i da može dodavati loptu otvorenim suigračima kada je udvojen.

Heatovci nisu napravili takav korak naprijed, no njihovi se navijači imaju pravo nadati kako će učestalim kontranapadima anulirati bilo kakvu prednost koju Oklahoma stekne u halfcourtu. Thunderovci su skloni pogreškama, jedna su od najgorih ekipa lige u čuvanju lopte, a kada u obzir dodamo kakav pritisak Wade i LeBron stavljaju na vanjske linije ponajboljih momčadi lige jasno je da će Miami odnijeti pobjedu u toj kategoriji.

Obrane bi trebale anulirati bar dio prednosti za obje momčadi. Miamijev visoki pritisak je kao stvoren za sprječavanje protoka lopte, a Oklahoma nema visoke igrače koji igrom leđima mogu prisiliti Heat da se urušava i brani reket. Oklahoma je pak mobilna momčad koja je znatno poboljšala obranu reketa u drugoj polovici sezone pa bi Ibaka, Perkins i Collison trebali biti u stanju spriječiti bar jedan dio proboja Miamija. Kvragu, kad ovako posložimo stvari opet ispada da su momčadi bolesno izjednačene. Što znači samo jednu stvar.

Seriju će riješiti sitnice. Pravovremeno pozvan time – out, dobra izmjena niskih i visokih, iskorištavanje mismatcha u onih nekoliko minuta dok treneri ne primjete pogrešku, individualna nadahnutost. Serije nekad možete promatrati kao cjeline u kojima individualne prednosti jedne momčadi jednostavno moraju isplivati na površinu. Ovo nije takva serija. Svaka će utakmica biti priča za sebe, svaka će utakmica predstavljati jedinstvenu cjelinu na osnovu koje se ništa ne može zaključivati, na osnovu koje se ništa ne može predvidjeti. Momčadi su toliko izjednačene da je i vraćanje nakon 0 – 3 u seriji moguće. Dok sam ovo pisao, dok sam gledao klipove na YouTubeu, dok sam istraživao statistiku i dok sam lupao glavom u zid svjestan da ovaj loše posložen tekst ne prenosi svo uzbuđenje koje osjećam zbog nadolazećeg finala promijenio sam mišljenje o budućem pobjedniku otprilike sedamdeset i šest puta. Što znači samo jedno. Čeka nas pakleno finale.

Prognoza: Oklahoma iz sedam. I da me jebeš ne mogu objasniti zašto.

 

Okej, znam, znam, ovo je jedna od najgorih kolumni koje sam napisao. Jebiga, nekad vam baš ne ide. Oprostit ćete mi, nadam se. U međuvremenu skoknite na fejs koji se kroz posljednjih mjesec dana pretvorio u iznimno zanimljivo mjesto puno zajebancije i odličnih rasprava.

Označeno ,

Ekipa snova

Dokumentarac o originalnom Dream Teamu bi se trebao emitirati ovijeh dana, a prije nego se pojavi na TV-u i nakon toga na torrentima možete pročitati kratku povijest momčadi iz usta aktera koju je GQ objavio na internet izdanju.

Označeno

Zašto nam je stalo

Bill Simmons je napisao kolumnu kakvu već dugo nije napisao. O svojoj kćeri i Kingsima, o sebi i Celticsima. Sve je jasno.

Označeno , , ,

Utjeha

Konferencijska finala još nisu završila, no sve je izglednije da ćemo gledati finale Oklahoma – Boston. Što znači kako sam promašio obje svoje prognoze, što opet znači da će te me, s potpunim pravom, zajebavati bez prestanka. Jedina utjeha mi je što se i drugi, za iznošenje svojih mišljenja plaćeni ljudi, sramote zajedno sa mnom. Baš sam jadan.

 

Označeno , , ,
Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 31 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: