čovjek koji je buljio u ekran
sport, pop kultura i kretenizam
Filed under NFL …
Njušim South Park epizodu
Peyton Manning je pronašao svoje Kansas City Chiefse u kojima će se umiroviti. Kao veliki Joe Montana, Peyton je škartiran iz svojih Coltsa i zadnjih smo tjedan dana špekulirali gdje bi mogao završiti. Na kraju to nije bio Miami koji se riješio titule favorita trejdavši Brandona Marshalla, niti je to bio Tennessee u kojem je Peyton završio faks i stekao status božanstva. Jok. John Elway je doletio osobno u Manningov grad, skupio ga i ispričao mu svoju viziju budućnosti. Manning je izgleda pristao. Još ništa nije potpisano, još ništa nije riješeno, ali čini se da je potraga gotova. Sljedeća tek počinje. Kamo će, dovraga, velečasni Tim Tebow?
Kraj i početak
Zimski vjetrovi u Zagrebu me obično ne tjeraju na razmišljanje. Naviknut na žestoke udare bure, koja juri niz klanac Cetine, kupi vodu i sol prelazeći preko Bračkog kanala, odlučna da svojim poput britve oštrim udarcima odere kožu sa zabundanih tijela otočana, zimske vjetrove u Zagrebu najčešće doživljavam kao proljetni lahor koji mazi i umiva kožu nježnim rukama. No, sat vremena prije Super Bowla zagrebački zimski vjetar je skinuo masku nježnosti i napao grad surovim sabljama hladnoće. Zabundan poput polarnog medvjeda krenuo sam prema autobusnoj na kojoj me moj prijatelj Bulić trebao pokupiti kako bi zajedno otišli na Arenu odraditi završni prijenos NFL sezone. Hladni vjetar i zrak koji miriše na snijeg nekako uvijek okrene misli prema footballu, iako ove sezone na žalost nismo imali ni jednu važnu snježnu utakmicu.
Kada je to jedina mana sezone onda znate da ste kroz 5 mjeseci gledali prokleto dobar football. Ludilo oko Tima Tebowa, obrambena genijalnost 49ersa, rukovanje u Detroitu, drama u oba tabora Njujorčana, Gronk, Graham i uzlet novih tight endova, ozljede Fortea i Cutlera, potpuni krah Coltsa, smrt Ala Davisa, salto Jeromea Simpsona, worst day ever Philipa Riversa, Megatronova hvatanja, Red Rifle za Greena u Cinciju, propast Dream Teama u Phili, CAAAAAAM, Breesovo rušenje Marinovog rekorda… National Football League i ove je sezone pretvoren u pozornicu na kojoj su odigrane drame dostojne najvećih majstora teatra. Čekajući Bulića na autobusnoj stanici pomalo sam žalio što se sezona približila svome kraju. Čak ni obećanje super-uzbudljivog, izjednačenog, napetog Super Bowla me nije moglo razveseliti. No kad su me obasjali farovi Bulićevog Opela naglo sam promijenio mišljenje.
- Imam dvije dobre vijesti za tebe – rekao sam mu sjedajući u auto. Bulić je nervozno držao volan, kao i uvijek prije utakmica Giantsa. Čovjek je football počeo pratiti kao klinac sredinom osamdesetih, a Giantsi su mu se od samog početka uvukli u srce. “Bili su mi super njihovi plavi dresovi i zvučalo mi je impozantno to ime, New York Football Giants”, rekao mi je jednom prilikom, podsjećajući me kako se lako zaljubiti u stvari kada si dijete.
-Reci, reci, koje vijesti? – upitao me.
- Prva je da je Herm Edwards odabrao Patriotse za pobjednike – rekao sam i Bulić se počeo smijati. Herm Edwards i dalje slovi za najgoreg trenera kojeg sam imao prilike pratiti u NFL-u, a možemo slobodno reći kako su mu analize otrpilike na istoj razini – Druga je da sam na putu prošao kraj kamiona na kojem piše Bulić gradnja. To je znak!
- Ajde kvragu, mislio sam da stvarno imaš dvije dobre vijesti – nasmijao se Bulić te smo se brzinski upustili u razgovor o praznovjerjima, Myri Kraft koja upravlja promašenim field goalovima i ostalim čudesima. Naravno, naše malo praznovjerje ostalo je prešućeno – Giantsi ove godine nisu izgubili utakmicu kada smo je Bulić i ja zajedno radili*.
* To uključuje i obje utakmice kontra Cowboysa i sve utakmice doigravanja.
Bez obzira na naš prezir prema praznovjerju bilo je jasno kako nas čeka susret u kojem bi jedan suludi događaj mogao presuditi. Patriotsi su se naposlijetku provukli u Super Bowl zahvaljujući promašaju Billya Cundiffa, dok su Giantsi ušli u najveću tekmu sezone nakon grešaka Kylea Williamsa. I jedna i druga ekipa imale su duboko usađene mane – Patsi užasan pass rush, nepostojanje duboke opcije među hvatačima i grozan secondary, Giantsi linebackere otpadnike i probijače koji su ove sezone podbacili – isto kao što su imali i nevjerojatne vrline – Giantsi pass rush iz snova, najbolju reciversku jedinicu lige i vrhunskog QB-a, Patsi odlični napad preko sredine terena, najboljeg trenera lige i vrhunskog QB-a. Na papiru su bili izjednačeni da nisu mogli biti izjednačeniji, što se kasnije dokazalo i na terenu. Pobjednika smo saznali tek u posljednjoj sekundi.
Na Areni nas je dočekao Toni Kajinić, naoko skuliran a zapravo jako nervozan. Njegov NFL staž ne može se mjeriti s Bulićevim no ljubav prema svom timu definitivno može, što je dokazao i dres Jerroda Mayoa u kojem nas je dočekao. Kada smo sjeli u komentatorsku kabinu njih su se dvojica krenula jadati jedan drugome zbog očitih mana i propusta svojih ekipa, začinjavajući svaku rečenicu debelim prstohvatima nervoze, zbog čeka sam odmah usmjerio dva srednja prsta u njihovom smjeru.
- Šta ti je, šta je sad? – upitao je Kajinić, a ja sam ljutito odmahnuo glavom.- Kako vas nije sram – rekao sam – vi se tu žalite jer su vam ekipe u Super Bowlu, ma odite kvragu! – sterao sam ih, upirući prstom u dres Devina Hestera u kojeg sam umotao moje korpulentno tijelo. Bearsi su posljednji put digli Lombardijev trofej iznad svojih modrih kaciga godinu dana nakon mog rođenja, a ozljede najboljih igrača i ove su ih godine izbacile iz doigravanja.
Nastavili smo se zajebavati i pričati o footballu, rekapitulirajući sezonu i prognozirajući ishod utakmice. Svakim trenutkom postajao sam sve nervozniji, a leptirići u trbuhu odavno su počeli klepetati svojim ogromnim krilima, baš kao i prije svake važne utakmice. Iako je emocionalni ulog za mene u ovoj utakmici bio ništavan jer nisam navijač ni Giantsa ni Patriotsa, nisam si mogao pomoći a da ne razmišljam o tome što Super Bowl zapravo znači. Ne samo da je ova utakmica kulminacija izrazito naporne godine u kojoj su igrači naporno radili, lomili se, igrali usprkos ozljedama, trpili uvrede i poniženja od potpunih stranaca i živjeli pod mikroskom javnosti, ona ujedno predstavlja i emocionalnu kulminaciju za milijune ljudi koji su na početku sezone odlučili uložiti svoje osjećaje u proces koji je izvan njihove kontrole i na taj se način otvorili za neslućenu radost u slučaju pobjede kao i za bolni, bolni krah u slučaju poraza. Ukoliko ne pratite sport izgledat će vam čudno da 53 neznanca u kacigama mogu donijeti toliku sreću ili tugu milijunima ljudi, no ista stvar je i s filmovima i knjigama koji će vas rasplakati ili razveseliti ukoliko se emocionalno povežete s likovima ili pronađete poveznice s vlastitim životom. Sport je, naposlijetku, umjetnost.
Kada su umjetnici izašli na teren nervoza je naglo prestala, kao što uvijek prestane kada krene akcija. Lopta je završila u zraku, Giantsi su je uhvatili i juriš na Lombardijev pokal je krenuo. Pred našim se očima rasplelo čudno i jako zanimljivo poluvrijeme. New York je bio uvjerljivija ekipa, dok su Patriotsi izgledali smušeno, zbunjeno i prestrašeno.
Zastrašujući pass rush Giantsa uvukao se u glavu Toma Bradya prije početka utakmice, a unatoč tome što Umenyiora, Tuck i Pierre – Paul nisu radili bogznakakav pritisak, uobičajeno hladni Brady je paničario. Rješavao se lopte prije nego je trebao, promašivao je potpuno otvorene suigrače te je skrivio safety iako je imao potpuno otvorenog Welkera uz sideline i Brancha koji je trčao preko sredine terena. Nakon nekoliko playeva u drugom driveu Patsa bilo je jasno da je Gronkowski ispao iz utakmice čime su Patriotsi ostali bez glavnog oružja u napadu – ubrzanja i sposobnosti da se odlijepi od LOS-a i od svojih čuvara nije bilo, što je sjajni koordinator Perry Fewell odmah shvatio i na Gronka zalijepio svog najslabijeg cover linebackera. Giantsi su pak fantastično izgledali u napadu – ubijali su Patriotse probijanjima oko tackleova mudro izbjegavajući gromadu Vincea Wilforka u sredini terena, Ilija je gađao kratke i srednje rute ignorirajući dva safetya koja je Bill Bellichick postavio duboko kako bi oduzeo dugačka dodavanja na Nicksa i Cruza, veliku ulogu odradio je fullback Hynoski koji je imao dva važna hvatanja i nekoliko fantastičnih blokova u igri probijanjem, a Ahmad Bradshaw je izgledao odlično. Unatoč puno bolje odigranom poluvremenu Giantsi su gubili 9 -10.
Kako? Zašto? Ista su pitanja postavljali protivnici Patriotsa čitave sezone. Njihova klimava obrana dopuštala je protivnicima da je seciraju kao truplo na medicinskom fakultetu sve dok ih protivnici ne bi stjerali pred zid vlastite endzone. Skraćeni prostor maskirao je ogromne rupe u secondaryu Patriotsa pa je New England ove sezone zapravo dopuštao jako malo poena, što je Eli Manning osjetio i u ovoj utakmici. Dugački napadi, dobijena field position bitka, odlična preciznost i izbjegavanje grešaka – Giantsi su pobjeđivali u svim kategorijama no na kraju je njihov napad u prvih pola sata igre zabio svega 7 poena zahvaljujući prekrasnom dodavanju na Victora Cruza kroz šumu ruku. Patriotsi su šutjeli tijekom čitavog poluvremena sve dok Brady nije dobio loptu na svoje četiri jarde, izgubio dvije jarde zahvaljujući glupom prekršaju i onda odmarširao 98 jardi niz teren i zabio touchdown ravno u facu navijačima Giantsa koji su nadglasali simpatizere Patsa u PeytonDomeu. Unatoč tome što su izgubili i igračku i taktičku bitku u prvom Patriotsi su vodili.
- Ukoliko netko od vas dvojice spomene Myru Kraft baciću laptop na pod – prijetio je Bulić nakon što smo izašli na poluvremenu. Ni on ni Kajinić nisu bili zadovoljni igrom svoje ekipe, no nisu dopustili da se to čuje u eteru. Nisam baš siguran da bi se mogao suzdržati da sam bio na njihovom mjestu. Nervoza kod njih dvojice ipak nije isparila.
Dok smo mi baljezgali o utakmici Madonna je umarširala na stadion praćena falangom Rimljana i LED lampama čiji je broj bio dovoljan da se osvjetle najdublje dubine Marijanske brazde. Dok sam ja pričao o odlična dva prva albuma M.I.A., o zvuku koji je bio inspiriran slušanjem Public Enemya kroz zidove stana u siromašnoj londonskoj četvrti i o ocu koji se borio u Tamilskim tigrovima, gospodična Mathangi Arulpragasam koja je na posljednjoj ploči napustila sirovost Arulara i Kale pokazala je dobrodušnoj američkoj javnosti srednji prst što je sutradan postala jednako važna vijest kao i drugo poluvrijeme Super Bowla.
Poluvrijeme koje je dramom, pametnim trenerskim potezima i kvalitetom nadmašilo prvo. Patriotsi su krenuli furiozno u nastavak, cijepajući obranu Giantsa kao da je od papira. Njihovi 2TE setovi bez problema su pokrivali pass rusheve New Yorka, Brady je odmah na otvaranju pronašao Chada Johnsona za 21 jard, Law Firm i Woodson su odradili nekoliko dobrih akcija, a Brady, koji je spojio 16 uzastopnih dodavanja i srušio rekord Super Bowla, je okončao napad laganim bacanjem na Hernandeza. Činilo se kako su Patriotsi odlučili pregaziti New York, no izgled je još jednom varao. Bio je to posljednji drive na kojem je Brady izgledao impresivno, bio je to jedini drive na kojem su Patsi imali dodavanje dulje od 20 jardi, posljednji drive na kojem su linebackeri i safetyi Giantsa odigrali ispod razine. Bili su to posljednji poeni za Patriotse u Super Bowlu.
Dan nakon utakmice se najviše pričalo o Welkerovom ispuštenom hvatanju i Bradyevoj loše bačenoj lopti*, o Branchovom ispuštenom dodavanju akciju kasnije, pričalo se o puštanju pobjedničkog touchdowna**, o neuspješnom Hail Maryu kojeg bi Gronk „sigurno“ uhvatio od odbijanca da mu je noga bila zdrava, pričalo se o nevjerojatnom hvatanju Maria Manninghama koje će u mitologiji Giantsa imati jednako važno mjesto kao i Helmet Catch i o challengu koji je uslijedio. Pričalo se o fumbleovima koji su završili u rukama igrača New Yorka, o Bradyevom interceptionu kojeg je pohlepno bacio prema ozlijeđenom Gronkowskom i o još jednom pobjedničkom napadu svetog Ilije Manninga koji je potvrdio titulu najboljeg clutch quarterbacka godine.
* Puno se pisalo o tome na kojem igraču točno leži krivnja zbog ovog propusta. Evo mog mišljenja: Brady i Wes su uhvatili Giantse u promjeni između zone i man to man obrane te su otrčali rutu koju su ove godine odigrali bar 35 puta. U tim situacijama Welker se obično sjuri niz „seam“ i onda lagano skrene prema rubu igrališta kako bi izbjegao safetya. Brady je bacio loptu tamo gdje je Wes trebao biti, no Welker nije napravio svoje skretanje zato što je bio otvoren. Zbog toga mu je lopta stigla na suprotno rame, zbog toga je Wes morao skočiti, zbog toga se morao nezgodno okrenuti u zraku. No lopta mu je na kraju završila u rukama i on ju je ispustio. Kraj priče. NFL hvatač takve lopte mora uhvatiti, a Welker ih je uhvatio masu puta u karijeri. Naravno, nije njegova greška donijela poraz Patsima, a bilo bi fino kad bi Tom to objasnio Žizeli.
** Dok smo prenosili utakmicu rekao sam kako bi Belichick trebao pustiti TD Giantsima u trenutku kada je lopta bila na 20-ak jardi, kada su imali dva tajmauta i kada su ostale dvije minute do kraja. Izjava je izazvala konsternaciju i u kabini i kod nekih mojih prijatelja, no i dalje stojim kraj nje. Želite li da vam o ishodu Super Bowla odlučuje obrana koja je provela 40 minuta na terenu, koja čitave sezone ne igra bajno i koja je trebala blokirati FG kako bi vam osigurala pobjedu ili pak želite da vam o ishodu Super Bowla odlučuje najbolji igrač ekipe s dva timeouta i minutu i pedeset prije kraja, igrač koji je žarko želio uzvratiti Giantsima za poraz iz 2008. godine jednakom mjerom? Za mene uopće nema dvojbe. Belichick je na kraju pustio TD jer je vidio da nema izbora, no trebao ga je pustiti minutu ranije.
Giantsi nis odnijeli pobjedu zbog svih nabrojenih situacija. Odnijeli su je zbog tvrdoglavosti Toma Coughlina koji nije odustao od zacrtanog plana akcije. Kratka dodavanja i brzinska probijanja donijela su 6 bodova Giantsima u trećoj četvrtini i toliko iscrpila obranu Patriotsa da su momci u modrom jedva stajali na nogama kada je Eli krenuo u pobjednički napad. Većina nabrojanih stvari proizašle su iz gameplana trenera koji je dao zeleno svjetlo za dugačke akcije tek kada je bio uvjeren da su protivnici na konopcima. Ovogodišnji Super Bowl je tako nalikovao slavnom obračunu Alija i Foremana u Zairu, susretu dvaju teškaša u kojem je pobjedu odnio Ali koji je svojom Rope – A – Dope taktikom izmorio protivnika i na kraju ga nokautirao. Coughlin, taj isti čovjek čiju su smjenu mediji zahtjevali sredinom sezone, nadmudrio je nekadašnjeg suborca i taktičkog genijalca Billa Belichicka i sa dva Super Bowl prstena praktički si osigurao mjesto u Hall Of Fameu.
Giantsi su pak još jednom nabili Patsima nogu u jaja, udarili ih šakom u trbuh i provukli kroz blato središnje ulice u selu. Porazi u Super Bowlu su uvijek bolni, ali nema gorega nego kada izgubite od starih rivala u utakmici u kojoj nada tinja sve do posljednje sekunde. U trenutku kada se lopta zakotrljala po end zoni New Yorka Bulićev glas je poskočio dok je Kajinić nastavio buljiti u ekran s kiselim smješkom na licu. Tuga i radost bili su sa mnom u kabini, jasno mi dajući do znanja zbog čega volim ovaj sport, i sport uopće.
Nakon što smo odradili dodjelu trofeja, čuli sve davno izrečene riječi i odjavili utakmicu, ostali smo stajati u hodniku ispred komentatorske kabine. Sezona je završila, stavili smo točku na i još jedne godine, a tijela su već tražila krevet, iscrpljena od uzbudljive utakmice. Tješio sam Kajinića, radovao se zbog Bulića, bio sam sretan jer sam gledao uzbudljiv Super Bowl, veselio sam se jer je bolja ekipa na kraju pobijedila. Hodajući prema doma opet sam osjetio hladne ubode vjetra odlučnog da na svijet donese bijele pahulje snijega. Kada sam stigao u stan nalaktio sam se na prozor i zagledao se prema osvijetljenoj ulici. Sniježilo je. Bijeli je pokrivač uskoro prekrio asfalt i prljave tragove guma, baš kao što će vrijeme prekriti tragove uzbudljive sezone koju smo ostavili u retrovizoru. Super Bowl je kraj koji je ujedno početak. Što nam donosi sljedeća sezona; koja će momčad ostaviti tragove u snijegu kao što su to ove godine napravili Giantsi? Nemam pojma. Ali veseli me što ću saznati.
Još jednom čestitam svim navijačima Giantsa, nadam ste da ste lijepo proslavili pobjedu svoje ekipe. Zahvalio bi se i Toniju Kajiniću, Hrvoju Buliću, Mariju Glavanu i Marku Šapitu koji su sve prijenose koje sam radio na Arena Sport televiziji učinili uzbudljivijim, zabavnijim i ugodnijim. Hvala i vama na čitanju, a ako želite o bilo čemu popričati javite se na fejs.
Srećo, budi dama večeras
Narativi ne donose pobjede. Zaboravite na osvetu Patriotsa, na Myru Kraft koja usmjerava utakmice sa nebesa, na Iliju Manninga koji ima priliku postati najtrofejniji quarterback slavne familije i to u dvorištvu svog brata. Zaboravite na te stvari jer nisu bitne. Bar ne za ono što će se događati na terenu.
Drama koja nas očekuje na Lucas Oil Stadiumu mogla bi biti jedna od najzanimljivijih u posljednjih nekoliko godina. New England Patriotsi i New York Giantsi su bolno manjkave momčadi s ogromnim rupama unutar svojih sustava, no to ih nije spriječilo da se na klimavim nogama provuku do Super Bowla. Ukoliko sreću* definirate kao pojavu situacija koje vam koriste iako na njih niste direktno utjecali onda možemo reći kako su i Patriotsi i Giantsi bili prokleto sretni ove sezone. Ne samo u prošlim utakmicama kada je kicker Ravensa Billy Cundiff promašio FG za izjednačenje i kada je Kyle Williams dvaput izgubio loptu 49ersa u ključnom trenutku, nego kroz čitavu sezonu. Patriotsi su u playoffu izbjegli svoje krvnike iz Pittsburgha zato jer je Tomlin tvrdoglavo držao Big Bena u igri i na taj način omogućio užasnim Broncosima da pobjede. Giantsi su ušli u doigravanje samo zato jer je Tony Romo prebacio Milesa Austina za 2 jarda u prvoj utakmici Cowboysa i Giantsa. Sreća je varljiva kurvetina koja samo čeka priliku da vam zabije nož u leđa, no i Patriotsi i Giantsi su do sada izbjegli njenu oštricu.
*A evo i pjesme koja objašnjava naslov ovog članka.
Ne bi me začudilo kada bi sreća odredila pobjednika večerašnjeg susreta. Ne samo da su New York i New England bolno manjkave momčadi, one su ujedno i bolno izjednačene momčadi upravo zbog tih manjkavosti. Nedostatak pass rusha, rupe u secondaryu i nepostojanje vertikalne prijetnje kod Patriotsa poništavaju se s očajnom linebackerskom jedinicom i još gorim probijačkim sistemom Giantsa. Na papiru ove dvije momčadi se nalaze u žestokoj pat poziciji, a jedini jezičac na vagi New Yorka su dvije činjenice:
a) Trenutno se nalaze u boljoj formi
b) Pobijedili su Patriotse u prethodna dva susreta, uključujući jedan ove sezone
Naravno, u večerašnjoj utakmici te dvije činjenice neće imati nikakvog utjecaja. Dva tjedna odmora dovoljna su da unište bilo čiju formu i potpuno izbrišu momentum, baš kao što je vrijeme koje je prošlo od posljednjeg susreta Patsa i Giantsa izmijenilo ove dvije momčadi. Dakle, i ta prednost na papiru gotovo da ne postoji.
Unatoč tome što vjerujem kako ćemo gledati izrazito napetu utakmicu u kojoj će se Brady mučiti s man – to – man pokrivanjem, u kojoj će Giantsi imati problema zbog konstantnog udvajanja Cruza i Nicksa, u kojoj će Patsi u potpunosti zatvoriti probijačku igru Giantsa, a New York oduzeti sve duboke rute, i dalje držim da su Giantsi favoriti. Zato jer je njihov pass rush dovoljno dobar da anulira apsolutno sve nedostatke obrane* i zato što će Gronkowski, najopasniji hvatač Patsa, igrati s teškom ozljedom. Belichick je majstor koji sustavom može izbrisati te nedostatke, ali nisam baš siguran da ima igrače koji mogu provesti njegove ideje u djelo.
*Naravno, postoji mogućnost da će Patriotsi večeras izaći u 2TE setu koji im, s obrzirom da u ekipi imaju Hernandeza koji je najbolji trkač seam ruta u NFL-u na poziciji tight enda, omogućava da se jako brzo transformiraju iz probijačke, smashmouth jedinice u bacačkog diva čime bi uvelike neutralizirali pass rush Giantsa.
Bez obzira na tu malecnu prednost vjerujem kako ćemo gledati uzbudljivu, napetu, izjednačenu utakmicu koja bi opet mogla biti odlučena u posljednjoj sekundi nakon neke lude, neisforsirane pogreške. Super Bowl je, sve je moguće.
Na lomači
Nije neobično da sportaši podižu glavu prema nebu i zazivaju Boga, no u trenutku u kojem je Terell Suggs prozborio „Oh my God“ gledajući u tamna nebesa Nove Engleske ni on im više nije mogao pomoći. Spasitelj, ukoliko uopće postoji, do sada nije pokazao tendenciju vraćanja vremena unatrag.
Nekoliko trenutaka ranije Billy Cundiff je istrčao na teren Foxborougha u velikoj žurbi. Zbog greške na semaforu nije bio spreman za ključnu akciju utakmice, no kickeri u NFL-u ionako pogađaju udarce s 32 jarda kao što Hrvati piju rakiju za vrijeme kolinja – na eks. Priprema mu nije ni trebala. Tako je bar mislio njegov trener John Harbaugh koji nije pozvao tajmaut i dao vremena svom igraču da se smiri pred najvažniji trenutak čitave sezone. Cundiff je užurbano odmjerio tri koraka unatrag, zaletio se prema holderu, noga je poletjela prema naprijed kao da je na opruzi a lopta se vinula u zrak. Suggs je viknuo „Oh my God“, navijači su skočili u zrak kao jedan, a zaobljeni komad praseće kože vrtio se poput svemriske stanice u „2001: Odiseji u svemiru“, svakom rotacijom odmičući sve više u lijevo. Vince Wilfork je podigao svoje debele, snažne ručerde u zrak, a New England Patriotsi počeli su slaviti ulazak u svoj peti Super Bowl u posljednjih 12 godina. Billy Cundiff je pognuo glavu, zapiljio se u zemlju i poželio da u nju propadne.
Nešto kasnije, na Candlesticku izgubljenom u oblaku vode, dobio je drugara u nevolji. San Francisco 49ersi, momčad koja je izgradila identitet na čvrstoj obrani i čuvanju lopte, izgubila je posjed dva puta tijekom mučnog susreta s čvrstim Giantsima. Loptu je oba puta izgubio Kyle Williams, neiskusni krilni hvatač koji se našao u poziciji da vraća ispucavanja samo zato što je hombre numero uno, Tedd Ginn Jr. bio ozlijeđen. Williamsovu prvu izgubljenu loptu Giantsi su naplatili sa sedam poena, no druga je imala još višu cijenu. Donijela je pobjedu ekipi iz New Yorka u produžetku koji je, kada uzmemo u obzir kako su obrane igrale, mogao trajati dovijeka. Nekoliko sati nakon poraza Williams je primio prve prijetnje smrću.
Ljudski je običaj pojednostavljivati složene događaje. Ukoliko se potrudite u nekoliko ćete rečenica objasniti zašto je nebo plavo, sve užase Drugog svjetskog sabit ćete u tekst kraći od ove kolumne, a nečiji život iznijeti u svega desetak otisnutih riječi. Ljudi su majstori uprošćavanja. Naši umovi, oko čijeg je veličanja izgrađena suvremena civilizacija, toliko su primitivni da je pojednostavljivanje odvajkada osnovno oruđe kojim se služe u svakodnevnom funkcioniranju.
Utakmice footbala su pak užasno složene. Na svakoj akciji ima tisuću varijabli koje se neprestano mijenjaju, od onih koje se vide u statistici poput odluke da se ide na bacanje ili probijanje do gotovo pa nevidljivih varijabli poput tehnike koju je koristio desni DE, smjera u kojem se QB izvukao iz pocketa ili pak rute koju je otrčao lijevi slot reciver. Rijetki su umovi koji mogu upamtiti sve varijable utakmice u kojoj vidimo više od 120 akcija, a ukoliko se takvi umovi trenutno nalaze među nama iskreno se nadam da se bave važnijim stvarima od proučavanja football okršaja. Pošto umovi običnih ljudi nisu takvi ne preostaje nam ništa drugo nego da utakmice pojednostavljujemo. Kako vrijeme odmiče pojednostavljivanje ide sve dalje i dalje dok ne naučimo utakmicu svoditi na svega nekoliko riječi. Tuck rule Game. The flu game. Fisher game. Buckner game. Tih nekoliko slova, izabranih po imenima pamtljivih događaja, junaka i tragičara, kriju milijune varijabli koje smo prebrisali kao krpom za prašinu. Zaključili smo da nam nisu bitne. Zaključili smo da je jedan jedini detalj presudio. Pojednostavljivanje sa sobom uvijek nosi laž.
Konferencijske utakmice NFL doigravanja kroz nekoliko ćemo mjeseci pamtiti po svega nekoliko riječi. Zvat ćemo ih Cundiff game i Kyle Williams game. Njihove pogreške bile su ključne, šapuće nam naš um koji, usput budi rečeno, uživa kada je pojednostavljivanje isprepleteno s okrivljavanjem. Traženje žrtvenog jarca, osobe koja je kriva za sva zla koja su nas snašla, također je vrst pojednostavljivanja koje osim biološke ima i socijalnu komponentu. Naročito u sportu, najkompleksnijoj i najdruštvenijoj od svih grana umjetnosti.
Billy Cundiff i Kyle Williams nisu postali žrtveni jarci zato što su baš oni krivi za mučne poraze koji su izbacili Ravense i 49erse iz Super Bowla. Baltimore je mogao pobijediti nekoliko akcija ranije kada je Lee Evans primio loptu u end zoni kao što bi primio bačenu ručnu granatu čime je dopustio Sterlingu Mooreu da mu je izbije iz ruke. Nisu iskoristili groznu bacačku predstavu Toma Bradya, zabili su svega 20 poena očajnoj obrani Patsa, gubili su loptu u krivim trenucima. 49ersi su pak pretvorili sve skupa jedan jedini treći down iz 13 pokušaja, njihovi reciveri su uhvatili jednu jedinu loptu, a Vernon Davis je napravio retardirani prekršaj prilikom slavlja kod prvog TD-a koji je donio Giantsima bodove. Billy Cundiff i Kyle Williams nisu postali žrtveni jarci zato što su baš oni jedini krivi za mučne poraze. Postali su žrtveni jarci zato jer nam trebaju. I to ne samo zbog pojednostavljivanja.
Svake veljače u mom se rodnom mjestu spaljuje Krnjo. Prije spaljivaja čita mu se testament, svojevrsna optužnica u kojoj se pretresaju sva zla koja su se kroz godinu dana dogodila u mjestu. Krnjo sjedi na magarcu i sluša bez riječi. Na kraju čitanja odluka je jednoglasna – Krnjo je kriv za sve. Nema veze što čovjek od slame nije ni postojao dan ranije, on je kriv i za svoje će grijehe goriti. Pogani običaj koji se u Dalmaciji upražnjava za vrijeme maškara star je tisućama godina. On omogućuje zajednici da pogleda problemima u oči, nasmije im se i brzo ih zaboravi. On omogućuje zajednici da pronađe jednog jedinog krivca i njegovim spaljivanjem doživi katarzu. Upravo stoga navijačima 49ersa trebaju Kyle Williams i Billy Cundiff, trebaju im pojedinci u koje će uprti prstom i spaliti ih na javnoj lomači. Trebaju im jer se tako lakše nositi s boli koju donosi poraz, boli koja je neizbježna jednom kada uložite emocije u nešto što u načelu ne možete kontrolirati.
Williams i Cundiff su tako postali karike u beskrajnom nizu sportskih Krnja, Pedra, žrtvenih jaraca, ljudi po kojima su navijači, novinari i povjesničari bacali drvlje i kamenje. Spomenuo sam već Billya Bucknera koji je navodno Red Soxe koštao prvenstva 1986. godine. Ne treba zaboraviti ni Stevea Bartmana, navijača koji je navodno izbacio Cubse iz utrke za World Series prije 10 godina. Kickera koji su gubili važne utakmice ima na tone, a najpoznatiji je Scott Norwood koji je promašio FG za pobjedu Buffala u Super Bowlu 1991. godine. Kad smo kod kickera valja spomenuti i Kylea Brotzmana koji je promašio dva field goala za Boise State protiv Nevade prije nešto više od godinu dana i tako stajao Broncose neporažene sezone i vjerojatnog igranja u BCS Championship gameu što mu je na kućnu adresu donijelo pregršt prijetnji smrću. Čak su i velikani znali biti spaljivani kao žrtveni jarci, pa dobar dio navijača hrvatske repke još uvijek ne može oprostiti Zvonimiru Bobanu njegov kiks protiv Francuske koji je omogućio Thuramu da zabije tek minutu nakon što smo poveli golom Davora Šukera. Williams i Cundiff prošle su se nedjelje priključili slavnom nizu i njihova će imena među navijačima Baltimorea i San Francisca navijeke biti izgovarana s gađenjem.
Dopustite onda da ih ja izgovaram s ljubavlju. Ne zato što oduvijek volim luzere, ne zato što mi ih je žao, već zato što je potrebna velika doza hrabrosti da bi postali žrtveni jarac, a takvu hrabrost neobično cijenim. Prijetnje smrću, pogrde navijača, ružne riječi i geste, sve to može slomiti čovjeka, no i Williams i Cundiff su najavili kako neće biti slomljeni. Uostalom, njihove greške na terenu nisu bile plod kukavičluka već plod želje da se pomogne ekipi u kritičnim trenucima. Williams i Cundiff su pokazali da su fajteri. Ne sumnjam da će preživjeti spaljivanje koje traje i traje i nikako da prestane. Kao žrtveni jarci na sebe su primili grijehe svojih suigrača i svojim su ih greškama iskupili. Nadam se da će jednog dana iskupiti i sebe i da će spaljivanje prestati. No do tog trenutka ćemo ionako stvoriti novo stado žrtvenih jaraca u svojoj vječnoj potrazi za krivcima, katarzom i pojednostavljivanjem.
Kao i obično, javiti se možete na mejl i na fejs. Doduše, ne možete me spaliti. In jor fejs!
Još jedan korak
Nadam se da moje prognoze u NFL playoffu ne uzimate za ozbiljno. Nadam se da niste ludi i da ne stavljate lovu na moje pickove. Nakon prva dva kola pogodio sam svega 50 posto parova, isto koliko i gospođa Frančeski čije se rezoniranje svodi na: „Joj, pa ne mogu Divovi izgubit od nekakvih pakirača, kakvo je to ime za momčad“. Za boga miloga, ne uzimajte me za ozbiljno, ni ja to ne radim. Sad kad smo to raščistili, ajmo nastaviti s javnim sramoćenjem.
1. New England Patriots – Baltimore Ravens
Patriotsi nisu izgubili playoff utakmicu na Foxboroughu sve dok im Ravensi nisu došli u goste. 10. siječnja 2010. godine ekipa iz Baltimorea je očitala Tomu Bradyu i Billu Belichicku lekciju kakvu su oni obično čitali drugima. Matthew Costello, 14-godišnjak koji je u to vrijeme bolovao od raka*, pozvao je prvu akciju na utakmici, a Ray Rice ju je pretvorio u touchdown od 83 jarde. Pet minuta kasnije Ravensi su vodili 14 – 0 i sudbina ostarjelih Patriotsa je bila zapečaćena. Bar na kratko.
*Trebali su dati otkaz Camu Cameronu i zaposliti ovog momka. Ček, trebali su dati otkaz Camu Cameronu i zaposliti bilo koga.
Patsi su se vratili u punu formu ove sezone. Promjene pravila otvorile su sredinu polja, a Patsi su maksimalno iskoristili svoja dva tight enda, uništavajući protivničke secondarye, nespremne da se nose s ovom dvostrukom prijetnjom. Oslanjanje na tight endove i Toma Bradya, jednog od najboljih quarterbackova svih vremena, predstavljat će recept za pobjedu Patriotsa u ovom susretu. Baltimore je sjajna defanzivna momčad s nevjerojatnim pass rusherom Terellom Suggsom i opakim linijašem Bernardom Pollardom koji je 2008. godine uletio Bradyu u koljena u prvoj utakmici sezone čime ga je izbacio iz stroja na godinu dana, ali njihova defanzivna jedinica ima jednu manu – ne mogu pokrivati Gronka i Hernandeza. Linebackeri su prespori, nickel corner preniski, a spuštanje Eda Reeda nisko u box bi otvorilo previše vertikalnog prostora za krilne hvatače ili slot specijalista Wesa Welkera.
Ukoliko Patriotsi odole pass rushu i ukoliko Brady uđe u ritam s Welkerom, Gronkowskim i Hernandezom teško će Ravensi do pobjede. Momčad trenutno ne vjeruje ni sekunde svom QB-u Joeu Flaccou kojeg je Reed prozvao u medijima prije početka utakmice, a kada ne vjerujete svom startnom quarterbacku onda ne vjerujete da ćete se vratiti iz bodovnog zaostatka. Alzo, jedini recept koji Ravensima garantira pobjedu je recept kojeg su primijenili prije dvije godine – dugački drajvovi, run igra, držanje napada Patsa na sajdlajnu i čudesa Ray Ricea. Sumnjam da će im uspjeti. Ravensi su ove sezone bili previše neuvjerljivi, igrali su loše na strani i nekako su bezlični. Pobjeda Patriotsima.
2. San Francisco 49ers – New York Giants
Tko je mogao očekivati da će New York Giantsi i San Francisco 49ersi odlučivati o sudbini NFC-a? Prije početka godine u finale smo konferencije gurali redom Packerse, Saintse i Eaglese, no trolist papirnatih favorita se raspao na hridinama NFL-a. Eaglesi su se sami eliminirali iz natjecanja, dok su Saintsi i Packersi ispali u okršajima protiv ekipa koje se bore za krunu konferencije.
Borba bi trebala biti krvava. 49ersi imaju fantastičnu obranu nafilanu sjajnim atletama, izvrnim pass rusherima i mobilnim cornerima koji mogu uštopati Kerbera iz New Yorka, troglavu zvijer koju čine Nicks, Manningham i Cruz. Ilija bi trebao dobiti masu udaraca, a ofenzivni linijaši bi se jako brzo mogli umoriti. 49ersi se nadaju da ćemo gledati krvavu predstavu, odnosno da će se fokus utakmice preseliti u rovove. Njihov plan zasniva se na smanjenju broja napada, na special teamovima, na Franku Goreu, na razrovanom terenu i na udaranju. Tako su, uostalom, već pobijedili Gianste ove sezone.
No Giansti su tada bili neka druga momčad. U toj utakmici Eli Manning nije uspio izjednačiti u zadnjem drajvu jer je Manningham ispustio relativno laganu loptu. Mislite da će se nešto slično opet dogoditi? Manning se okitio titulom najclutch quarterbacka sezone i sve one nadnaravne osobine koje se pripisuju Timu Tebowu trebale bi se pripisivati Svetom Iliji. Čovjek koji je nekoć bauljao po terenu i bacao pickove u najkritičnijim momentima postao je kuler nad kulerima i na pragu je ulaska u svoj drugi Super Bowl u karijeri. Giantsi se nadaju kako će kombinacija Elija i pass rushera koji će nemilice mlatiti Alexa Smitha biti dovoljna za pobjedu nad 49ersima i nekako sam im sklon povjerovati. Unatoč tome što nas čeka gusta tekma u kojoj se pobjednik neće znati do samog kraja vjerujem kako će Giantsi ipak u Super Bowl. Tko bi se tome nadao?
Playoff se nastavlja
Nisam obećao, ali sam rekao kako ću za sljedeći krug doigravanja napisati pravu, mušku, dugačku kolumnu. Moj bed. Niš od toga. Napisao sam 20 stranica uvoda u NBA u dva tjedna* što me totalno iscrpilo i više mi se uopće ne piše. Umoran sam, star sam, ručni zglobovi su mi potrgani k’o u Kobea i puna mi je kapa tipkovnice. Pa ćemo opet kao prošli put, mimo narodnih običaja, ukratko. Može? Ne? E pa ko vas šljivi. Ajmo.
* Za usporedbu, diplomski od 23 stranice sam napisao za 4 mjeseca. Toliko o tome.
01. San Francisco 49ers – New Orleans Saints
Visoka trava, blato, magla, vjetar na Candlesticku i najbolja obrana lige trebale bi zaustaviti New Orleans Saintse. Drew Brees je nevjerojatan quarterback, ali na strani i na travnatim podlogama igra puno lošije nego u odvratnom, tapeciranom Superdomeu. Hvatači Saintsa su redom sjajni likovi ali još nisu igrali protiv ovako jakog secondarya. Probijači New Orleansa se savršeno nadopunjuju, ali čak ni njihovo troglavo čudovište ne može poraziti brutalnu liniju 49ersa. Sean Peyton je sjajan trener, ali Jim Harbaugh nije ništa lošiji. Saintsi su sjajna momčad, ali igraju playoff utakmicu u gostima protiv visoke trave, blata, magle, vjetra i najbolje obrane lige. 49ersi će ih zaustaviti, zar ne?
Ne. Ovaj susret me neobično podsjeća na Superbowl XLI u kojem se susrela zastrašujuća obrana Chicago Bearsa i topnički napad Indianapolis Coltsa na vlažnom, kišovitom i blatnjavom Dolphins stadionu. Dvoranska momčad koja je te godine igrala znatno lošije na strani porazila je moćnu obranu koja igra na otvorenom u teškom monsunu unatoč nevjerojatnoj partiji čikaških spešl timova (još jedan faktor koji ide debelo na ruku 49ersima). Očekujem kako će Alex Smith u ovom susretu savršeno odglumiti Sexy Rexija, kako će Drew Brees savršeno odglumiti Peytona Manninga i očekujem da će Saintsi na kraju slaviti u gustoj utakmici, iako ih ni stručnjaci ni generalna publika trenutno ne smatraju totalnim favoritima.
02. New England Patriots – Denver Tebows
Sveti Tim Tebow. Kakav čovjek. Kakva igračina. Kakav quarterback. Polubog sa Filipina golim je rukama rasčerečio zlotvora Golijata, Bradatog Zlostavljača iz Pittsburgha i njegovu zločinačku mašineriju koja već godinama tlači nevine futbal momčadi. Sveti Tim Tebow je sašao nad pakao NFL-a i isprao sve grijehe. 316 jardi dodavanja, 50 jardi probijanja, ukupno 3 touchdowna uključujući i pobjednički u produžetku. Kakav čovjek, kakva igračina, kakav quarterback.
Nema veze što se defanzivna linija Steelersa raspala zbog ozljeda, što je Ike Taylor odigrao najgoru utakmicu života, što je Pitt igrao bez prvog running backa, što je Mike Tomlin imao suludu defanzivnu shemu, što je Roethlisberger šepao po terenu i ubijao sve šanse Steelersa da pobjede i što je Tebow bacio sve skupa 2 bacanja (jedno po sredini u jako tijesan coverage, jedno na vanjsko rame uz sideline) koja bi mogli okarakterizirati kao odlična (ostala su upućena širom otvorenim reciverima na dubokim ili na slant rutama). Nema veze. Tebow je čovjek koji je donio pobjedu Broncosima.
Tako je to kada živite u doba infotainmenta, doba u kojem je stvaranje hypea puno važnije od analize i nepristranog sagledavanja stvari. Kada nepristrano sagledate stvari primjetit ćete da su Broncosi dva puta ove sezone igrali protiv big play momčadi* i da su oba puta primili više od 40 poena. Primjetit ćete da special teamovi Broncosa u gostima nemaju prednost kakvu imaju na Mile Highu, primjetit ćete da se protivnici ne umaraju tako brzo jer se ne moraju boriti sa razrijeđenim zrakom, primjetit ćete da su Broncosi jednako izubijani kao Patsi koji su bar imali dva tjedna odmora, primjetit ćete da je Bill Belichick još uvijek jedan od top 3 trenera lige, primjetit ćete da secondary Patsa, koliko god loš bio, može oduzeti duboke rute reciverima Broncosa čisto zato jer su ih oduzeli u drugom poluvremenu prve utakmice koja je završila 41 – 23 za Patriotse. Očekujem nešto slično. Broncose može spasiti samo božanstvena intervencija.
*Lions, Pats. Steelerse ne računam zbog ozljede Roethlisbergera koja mu je onemogućila kupovanje vremena u pocketu potrebnog za realizaciju big playeva.
03. Baltimore Ravens – Houston Texans
Ima li na svijetu ičeg ljepšeg od defanzivnog futbala uparenog s run – first napadom? Dugački drajvovi od 8 minuta, kršenje budaletina koje su usuđuju hvatati lopte preko sredine, mljevenje napadačkih linija, lateralna brzina linebackera koji gnječe probijače kao muhe… Uzmite si svoje dugačke plejeve, akrobatska hvatanja, salta preko obrambenih igrača i ostale stvari, a meni dajte run – first futbal i defanzivu. Može? Hvala. Hvala vam na ovom susretu.
Houston i Baltimor bi trebala biti prava old skool kršiona s masu udaraca, ispravno odrađenih tackleova, sackova i presječenih lopti. Obračun dva ponajbolja running backa lige*, dvije masivne ofenzivne linije i dvaju sjajnih obrana trebao bi nam ponuditi napet susret s malo poena. U takvim slučajevima uvijek je pametno izabrati domaćine.
*LeSean, Peterson i Pocket Hercules zaokružuju početnu petorku.
Okej, Ravensi nisu baš ekipa po mom guštu. Joe Flacco je nazadovao u svakoj NFL sezoni i trenutno spada među ispodprosječne quarterbackove lige, pače, na momente izgleda kao čovjek koji može izgubiti dobijenu utakmicu. Ray Lewis je star i više ne može igrati u pass protectionu i pokrivati sweep akcije što dokazuje iz utakmice u utakmicu, a hvatačka jedinica ne posjeduje sposobnost odvajanja od bekova potrebnu za hvatanje ogromne prednosti. Srećom pa Texansi imaju gotovo pa istu ekipu, samo što su njihovi pojedinci, kad se sve zbroji, ipak mrvicu slabiji, naročito s ozljeđenim Andreom Johnsonom.
Texansi su imali masu sreće u tekmi s Bengalsima, uspjeli su iščupati nekoliko izgubljenih lopti koje su promijenile tijek utakmice i svladati neiskusnu ekipu iz Cincinattija. U ovoj utakmici igraju protiv starih iskusnjara koje ne rade pogreške (osim ako se ne zovu Joe Flacco). Ravensi bi trebali glatko pobijediti, s više poena nego očekujete. Tako je uostalom bilo kada su se prvi put sastali ove sezone i kada su Ravensi slavili 29 – 14.
04. Green Bay Packers – New York Giants
Neke stvari nikako ne mogu skužiti. Na primjer, ne mogu skužiti kako su Giantsi u očima mnogih, i novinara na netu i navijača po forumima, postali favoriti za pobjedu u ovoj utakmici. Nakon konfuzne pobjede protiv Dallasa u kojoj je Tony Romo promašio potpuno otvorenog Milesa Austina pri kraju utakmice i propustio zakomplicirati stvari i uvjerljive playoff pobjede protiv Atlante koju sam krstio najvećom prevarom ovogodišnje sezone, Giantsi su odjednom promovirani u supersilu od ekipe. Naravno, tu je i tijesan poraz u regularnoj sezoni u kojom su Packersi navodno imali veliku pomoć sudaca. Sve vuče, tvrde novinari i navijači, na 2007. godinu kada su Giantsi osvojili Super Bowl kontra neporaženih Patriotsa.
Pih, kažem ja. Giantsi mogu dobiti Packerse – imaju bolesno jak pass rush koji može neutralizirati svaki pass napad, imaju reciverski trio koji može samliti problematični secondary Green Baya, imaju quarterbacka koji nije konstantan, ali koji zna odigrati vanserijske utakmice. Unatoč svemu, trebalo bi se puno toga poklopiti da Packersi izgube ovu tekmu.
Mislim, igraju doma. Imaju najboljeg QB-a u ligi. Imaju vrhunsku reciversku jedinicu. Imaju secondary koji dopušta puno jardi ali i presijeca užasno puno lopti jer se voli kockati. Imaju trenere koji su pokazali da uvijek skrivaju pokojeg asa u rukavu za doigravanje. Na kraju krajeva, oni su momčad koja je ove sezone izgubila jednu jedinu utakmicu. Packersi su favoriti, i to debeli. Mogu izgubiti. Mislim da neće.
Doigravanje počinje
Kolumne o NFL doigravanju ove sezone neće biti, previše sam zaposlen uvodom u NBA sezonu. Još jedan razlog zbog kojeg mrzim lockout. Uglavnom, ajmo nabrzaka riješiti Wild card parove, može? Pa ćemo nešto pametnije napisati za sljedeću rundu.
Texans – Bengals
Texansi imaju prednost domaćeg terena, imaju najbolji probijački par lige i imaju jako dobru obranu. No napadački pokušaji Texansa jednako su jalovi kao i moji pokušaji mršavljenja; otkako su se ozlijedili Schaub i Andre likovi nisu zabili tri poena. Bengalsi s pravom ulaze kao underdogovi u ovu utakmicu, ove su se sezone previše klimali da bi ih bilo tko smatrao favoritima, ali mora se priznati kako je momčadi iz Cincija imala brutalno teži raspored od Texansa, kako su maksimalno napaljeni, kako je spona Dalton – Green funkcionirala savršeno u prvoj sezoni i kako gotovo svake godine jedan od favorita izleti iz Wild Card utrke. Texansi su dovoljno bezveznjikavi da ispune takvu ulogu.
Saints – Lions
Svaka čast Detroit Lionsima. Ušli su u doigravanje nakon 478 godina, preživjeli su sezonu u kojoj je centralni igrač njihove obrane izbombardiran od strane medija žešće od Dresdena u Drugom svjetskom klanju, Matt Stafford je odigrao jako dobru sezonu, a Calvin Johnson je još jednom dokazao da spada među tri najbolja NFL hvatača, iako je papak imao malecni negativni niz taman u trenutku kad sam igrao fantasy playoff. Unatoč velikom uspjehu Lionsa mora se priznati kako su igrali slabašno protiv jakih ekipa, kako su se prečesto vraćali iz ogromnih rezultatskih minusa i kako je najkonstantnija stvar tijekom čitave sezone bila njihova nekonzistentna igra. Elem, Drew Brees i društvo će se relativno lagano riješiti škvadre iz Motor Citya. Njihova obrana može usporiti Megatrona i ekipu, a njihov napad je trenutno najbolji u NFL-u. Sjećate se kako sam pisao da je Aaron Rodgers ove godine u Zoni? E pa i Drew je ozbiljno zakoračio u nju i do kraja bi godine mogao potpuno izgurati bradonju iz Wisconsina.
Giants – Falcons
Ekipa iz Atlante je žeštoka prevara. Da se Matt Forte i Jay Cutler nisu ozlijedili i da Tampa nije doživjela kolaps divovskih proporcija pitanje je bi li se Falconsi uguzili u playoff. No sad su tu. Njihova ostarjela obrana, njihov zbunjeni trener, njihov pouzdani no ne i sjajni QB… Svi su tu. Atlanta je solidna momčad koja ostvaruje solidne rezultate u regularnoj sezoni zato jer je iznimno stabilna, jer je pouzdana i zato jer nema velikih rupa u ekipi. No Falconsi također nemaju niti jednu briljantnu točku u ekipi, osim ukoliko ne računate talent njihovih vanjskih hvatača. Giantsi su njihov potpuni opozit – nestabilni su, relativno su mladi, imaju krajnje nepouzdanu igru probijanjem, imaju QB-a koji će vas natjerati da si počupate dlake s glave… Nikad ne znate kakvi će Giantsi izići na teren. No ekipa iz New Yorka također ima nevjerojatno dobar pass rush koji će ubiti Matta Ryana u hladnom New Yorku, te ima trenutno najboljeg playmakera na poziciji WR-a Victora Cruza. Moj glas ide New York Football Giantsima.
Broncos – Steelers
Tim Tebow je loš QB. Zaboravite na ozljede Bena Roethlisbergera, zaboravite na ozljede Rasharda Mendenhalla, zaboravite na slabašnu igru Troya Polamalua, zaboravite na sjajnu obranu Denver Broncosa, zaboravite na običaj ekipe iz Colorada da pobjeđuje u tijesnim, obrambenim utakmicama. Zaboravite. Ova će se utakmica svesti na obračun Tima Tebowa i pass rusha Pittsburgha. Pitanje je samo na koga ćete se kladiti u najvećoj utakmici sezone – na neiskusnog, ne pretjerano kvalitetnog quarterbacka ili na Harrisona, Woodleya i Polamalua – igrače koji su izgradili karijeru na kažnjavanju protivničkih bacača. Vaš izbor, moj se zna.
Vjerujete li?
Planinski lanci Colorada odjekuju hvalospjevima. Sve se ori od hvale kakva se u Denveru i okolici nije čula još otkako je John Elway bacao loptu na Mile High stadionu. Junačke se pjesme podižu u čast čovjeka koji nije pretjerano dobar u svom poslu, ali za kojeg dio populacije vjeruje da posjeduje mistične moći u koje samo pogani sumnjaju. Ime tog poluboga je Tim Tebow i on je upravo odveo Denver Broncose do niza od pet pobjeda u najizjednačenijoj ligi svijeta.
Ništa čudno. Nije mu prvi put. Tim Tebow je, kažu vjernici, Pobjednik.
Postao je Pobjednik, kažu, na sveučilištu Florida. Kao vođa njihovog spread option napada odveo je Gatorse do dvije titule SEC-a, najbolje, najnemilosrdnije i najkrvožednije konferencije sveučilišnog footballa. No to mu nije bilo dosta. Tebow je nosio svoju momčad i do dvije državne titule* osvojivši usput i Heisman trofej koji se dodjeljuje najboljem NCAA igraču. Njegova slava pronijela se diljem zemlje, podijelivši ljude na dva tabora koji u posljednjih 10 godina niču oko svih sportskih superzvijezda. U našem limitiranom, ubrzanom, suludom društvu koje pretpostavlja proždiranje degustiranju i nekritičko konzumiranje kritičkoj analizi izgleda da možete biti isključivo ili fanboy ili hejter u očima ljudi koje strastveno i snažno zanima jedna određena tema. No Tebow nije podijelio ljude na dva tabora zahvaljujući samo svojim atletskim sposobnostima. On nije LeBron ili Kobe ili Favre ili A-Rod. Tebow je podijelio već podijeljenu naciju i svojim jasnim i višeput naglašenim stavovima o Bogu, vjeri i religiji. Stavljanje ratničkog crnila ispod očiju donijet će vam i obožavatelje i mrzitelje, no kada na crnilo upišete oznake stihova iz Biblije njihov će se broj udeseterostručiti.
*Oke, prva titula SEC-a i prva BCS titula osvojene su dok je Tebow ulazio s klupe, ali čak i kao zamjena je odigrao ključnu ulogu u velikom broju pobjeda Gatorsa.
Ljudi koji obožavaju Tebowa zbog slavljenja Boga i ljudi koji ga iz istog razloga ne podnose najdosadniji su dio čitave priče jer u konačnici njihovo mišljenje o Tebowu je formirano mimo footballa. Ono što mene puno više zanima je vjera footballskih vjernika da je Tim Tebow Pobjednik.
Nema sumnje, sport je tijekom povijesti proizveo tek šačicu Pobjednika, a čak i ukoliko vam taj koncept smeta morate priznati kako za njega postoji, koliko god klimavo bilo, uporište u stvarnosti. Michael Jordan je nakon 1990. godine postao Pobjednik. Niti jednom nakon osvajanja prve titule nije bilo sumnje kako će MJ otići do kraja dokle god ga tijelo sluša – bio je nemilosrdan, krvoločan, nezaustavljiv, sposoban pobijediti bilo elegancijom bilo snagom i, što je najvažnije, želio je protivnicima iščupati srce iz grudi kao u nekom kung fu filmu. Bill Russell je došao u NBA ligu kao Pobjednik i tijekom osvajanja 11 NBA naslova pokazao da živi isključivo za pobjeđivanje, žrtvujući statistiku u korist momčadi, povraćajući prije svake važne utakmice, pokazujući da ne postoji stvar koju želi više od pobjeda. Tom Brady, čovjek koji je gotovo čitavu karijeru igrao s očajnim hvatačima i probijačima, postao je vođa jednog od najuspješnijih napada u povijesti NFL-a kojeg je samo čudesan drajv New York Giantsa i nekoliko užasnih poteza obrane spriječilo da osvoji četiri NFL prstena u manje od 10 godina. Muhammad Ali, Kareem Abdul Jabbar, Vince Lombardi, Pete Sampras, Alex Ferguson – ljudi koji su podizali razinu svog umijeća u najvažnijim utakmicama i kroz dugi niz godina bili sinonim za izvrsnost – imaju se pravo zvati Pobjednicima. Spada li Tebow već sada u tu skupinu?
Kad bacite oko na njegove rezultate činjenica je da Tebow pobjeđuje. Njegov skor u utakmicama koje je započeo u karijeri? 43 pobjede naspram 9 poraza. Na koledžu je imao omjer 36 – 6 uz nevjerojatne predstave kao zamjena u freshman godini, dok je u NFL-u upisao skor 7 – 3 kao starter. Zvuči gotovo pa nestvarno. Tebow je izgleda pobjednik. Tome svjedoči 6 – 1 skor Broncosa otkako je Tebow postao startni quarterback. Prije njega imali su jednu pobjedu i četiri poraza i navijači drugih timova su im se smijali.
No možemo li taj fantastičan niz Denvera pripisati isključivo Tebowu iako je upravo on naizgled jedina varijabla koja se promijenila u toj momčadi? Kada bacite oštar, pronicljiv i nemilosrdan pogled odgovor je jasan.
Ne.
Gledajte, Tim Tebow je, kada izuzmemo njegovu iritantnu potrebu da zahvaljuje Isusu nakon svake pobjede*, simpatičan momak. Pomalo bezličan izvan terena, pretvoren u klasičnu sportsku papigu tako dobro izdrilanu od strane PR timova da joj se ne može dogoditi da grakne kakvu glupost, ali joj se isto tako ne može dogoditi da kaže nešto uistinu zanimljivo i intrigantno. Koliko god bio mlak van terena, na njemu je beskrajno uzbudljiv. Izbačaj mu je očajan, pregled igre još gori, poznavanje obrane ravno nuli, snalaženje u pocketu briljantno, a želja i htijenje nenadmašni. Tebowa je gotovo nemoguće srušiti, jako je brz za čovjeka njegove građe, ne boji se spustiti rame i izbrisati protivnika sa lica zemlje i nije mu problem igrati okrvavljen, uprljan, zgažen i povrijeđen**. Čak i kad se nalazi na klupi zanimljivo ga je gledati – način na koji uvijek baca loptu kad uhvati vremena, izbačaj koji se popravlja iz utakmice u utakmicu, način na koji prilazi suigračima, način na koji ga svi slušaju kao da će riječi koje govori promijeniti tijek njihovog života.
*Po religijskom opredjeljenju sam agnostik i stvarno mi je svejedno kako se netko opredjeljuje. Ono što me smeta je ponavljanje. Tebow je kao prijatelj koji triput ponovi isti vic dok se smijeh svakim ponavljanjem smanjuje dok konačno ne nestane. Iritantno je, jebemu.
** Čovjek je završio utakmicu u srednjoj školi sa slomljenom nogom. Meni je dan uništen kada opečem palac vadeći tepsiju s kolačima iz pećnice. Baš sam mimoza.
Tebow je zanimljiv sportaš čak i kada iz jednadžbe maknete hype i pop kulturalnu važnost. No njegov udjel u pobjedničkom nizu Broncosa je prenapuhan. Koliko god bio uzbudljiv Tebow nije kvalitetan quarterback.
Napad Denvera s njim osvaja tek 19 jardi više po utakmici nego s Kyleom Ortonom na čelu, unatoč tome što u prosjeku odigrava 6 akcija više. Broj dodavačkih jardi se pri tom srozao za čak 69 po susretu. Većina osvojenih jardi došla je kao plod play action dodavanja a ne Tebowljeve sposobnosti da ostane u pocketu i pronađe otvorenog igrača. Broj postignutih poena Denvera popeo se za svega 0,6 po utakmici. Tebow je sa sobom donio spread option napad nakon poraza od Lionsa, ali drugačija filozofija igre gotovo da nije imala učinka na produkciju napada Broncosa. Spread je na papiru trebao smanjiti broj akcija protivnika, ali nakon užasavajuće utakmice protiv očajnih Vikingsa činjenica je da su protivnici odigrali 71 akciju po susretu otkako je uveden spread offense, odnosno 5 akcija VIŠE nego prije. Dakle Tebow nije ta presudna varijabla koja je preokrenula sezonu Denver Broncosa.
Ove tri jesu:
1. IZGUBLJENE LOPTE
S Ortonom su u pet utakmica izgubili 12 lopti (2,4 po utakmici). Tebow je u prve dvije izgubio 4 lopte (2 po utakmici), no otkako je uveden spread napad izgubio je svega 3 (0,6 po utakmici). U Ortonovoj eri omjer osvojenih i izgubljenih lopti Broncosa iznosio je -5, u eri Tima Tebowa iznosio je +2, a otkako je uveden spread option on iznosi +5. Sistem je očito ključan. Što nas dovodi do druge točke.
2. OBRANA
Obrana Broncosa izgleda fantastično. Bili su jako dobri na početku sezone, no posljednjih nekoliko utakmica briljiraju*. Ne samo da su zabili 3 touchdowna otkako je Tebow postao starter nego su imali i nekoliko pravovremenih akcija koje su izravno donijele pobjedu Broncosima. Tu prije svega mislim na prošlu utakmicu u kojoj su presjekli loptu Christiana Pondera na 30 jardi i omogućili svom kickeru da postigne pobjednički field goal protiv očajnih Vikingsa. Što nas dovodi do treće točke.
*Možda je za to zaslužan upravo Tim Tebow koji je, kažu momci, donio nadu u ekipu. No takve je stvari teško izmjeriti ili uočiti.
3. KONKURENCIJA
Za vrijeme očajnog ulaska u sezonu Broncosi su igrali protiv niza dobrih timova. Od pet njihovih protivnika samo jedna momčad trenutno ima negativan skor, a ukupan omjer njihovih pobjeda i poraza iznosi 38 – 22 (+16). Otkako je Tebow preuzeo stvar igrali su sa četiri ekipe koje imaju negativan skor, a omjer pobjeda i poraza svih sedam protivnika iznosi 37 – 47 (-10). Činjenica je da je raspored Broncosima debelo išao na ruku otkako je Tebow preuzeo kormilo.
Ono što bi trebalo zabrinuti navijače Broncosa je to što su njihovi ljubimci skloni tijesnim pobjedama. Omjer postignutih poena Broncosa i protivnika otkako je Tebow postao starter iznosi 0,1. U korist protivnika. Teško je nastaviti s pobjedničkim nizom kada su pobjede tako tijesne da jedna pogreška ili nesretna okolnost mijenjaju ishod susreta. Pitajte samo New York Jetse koji su lani odradili veličanstven niz od 9 pobjeda i jednog poraza u kojem su četiri utakmice dobili s manje od touchdowna razlike i za vrijeme kojeg su dvaput pobjeđivali u produžetku. Naoružani lošim QB-em Jetsi su naivno mislili da mogu pobjeđivati na sličan način i ove sezone. Prevarili su se. Samo je jedna momčad u posljednjih 15 godina imala omjer drastično veći od 50 posto kroz dvije sezone kada su susreti odlučivani s manje od 7 razlike. No Indianapolis Coltsi su, za razliku od Broncosa, imali sjajnog QB-a na svom čelu. Denveru se stoga loše piše.
Ono što bi također trebalo zabrinuti njihove fanove je što trenutno igraju u sustavu koji nema povijest uspjeha u NFL-u. Napadi koji se oslanjaju na probijanje postali su prošlost budući da su nova pravila drastično olakšala posao bacačima. Najgore prolaze probijački napadi koji u sebi imaju usađenu foru kako bi zamaskirali nedostatak superstar probijača ili sjajne ofenzivne linije. Sjetite se samo Miamija od prije nekoliko sezona i njihovog wildcat napada. Konkurenciji je trebalo pet utakmica da ih prokuže, a jednom kad su zaustavljeni wildcat je postao povijest. Što bi se lako moglo dogoditi i sa spread napadom u NFL-u. Naravno, ukoliko Tim Tebow uistinu nije Pobjednik.
Za sada bi tu riječ u njegovom slučaju i dalje pisao malim slovom. Tebow me zapravo najviše podsjeća na Roberta Horrya. Big Shot Rob je bio prosječan igrač većinu vrremena, znao je svoju ulogu u sistemu, odrađivao je prljav posao, obožavao je kontakt, bio je čvrst i pouzdan, nije ga bilo briga za statistiku i bio je toliko pun samopouzdanja da je preuzimao najvažnije utakmice u najvažnijim momentima i pobjeđivao. Na kraju je osvojio jedan prsten više od Jordana, ali će u povijesti ostati upamćen kao pobjednik, a ne kao Pobjednik. Zato jer nije mogao nositi ekipu.
Bojim se da se to isto može reći i za Tima Tebowa, bar za sad. Čovjek voli raditi, popravlja se, ima talenta i nije nemoguće da doživi transformaciju kakvu su doživjeli i drugi sportaši. U ovom ludom svijetu svašta je moguće. No siguran sam jednom kada Tebowu iscuri vrijeme i njegova karijera završi da ćemo dobiti odgovor možemo li ga zvati Pobjednikom. Tada nam vjera više neće biti potrebna. Znat ćemo.
Moje spisateljske sposobnosti su limitirane, ignoriranje pravopisa očito, a praktično poznavanje sporta ravno nuli. Unatoč tome borim se s ovom kolumnom iz tjedna u tjedan, dobio sam posao na račun nje, a ljudi je manje više vole čitati. Ček malo. Pa ja sam kao Tim Tebow. E pa onda zahtjevam da me slavite i pljujete baš kao što slave i pljuju njega. Može preko fejsa ili u komentarima, kako vam drago.
U Zoni
U našem čudnom svijetu postoji prostor, potpuno izmišljen, neomeđen širinom, visinom i duljinom. Krstili smo ga imenom Zona. Ukoliko imate sreće posjetit ćete ga nekoliko puta u životu, makar na pet minuta. Zona je prostor izvrsnosti i toliko je intenzivan da se u njemu jako teško zadržati kroz duže vremensko razdoblje.
Ona ždere, iscrpljuje, uništava i prije svega iskrivljuje ego. John, Paul i George izišli su iz nje potpuno promijenjeni, jadni Brian Wilson je doživio živčani slom, Armando Diego Maradona se okrenuo drogama u nastojanju da iziđe iz njenog labirinta a Hemingwaya je toliko očarala da si je prosvirao glavu kada više nije mogao pronaći put nazad. Zona je opasna, ona svija ljude kao tanku bakrenu žicu, no kada se nađete u njoj slobodno možete reći da se nalazite na vrhu svijeta.
Michael Jordan je u njoj proveo pregršt godina, pri čemu je ostavio trag u sportu, pop kulturi i biznisu. Radioheadovci su u njoj proveli 120 nevjerojatnih mjeseci – prvo su zakopali ratnu sjekiru u tjeme diskografskoj industriji OK Computerom, zatim su naopačke okrenuli brod kojim su plovili njihovi fanovi Kid A-om, da bi na kraju trijumvirali nad zlom izdavanjem In Rainbowsa*. Prošle je godine Michael Vick po prvi puta zagazio unutar njenih granica, a u zoni se zadržao jedva 2 mjeseca. Bilo je to dovoljno da ga posjednem na tron rezerviran za najboljeg quarterbacka na svijetu.
*Unatoč produljenom boravku u Zoni članovi Radioheada još uvijek djeluju relativno normalno. Možda zato jer su svjesni u kakvoj se opasnosti nalaze, što su jasno pokazali na snimanju dokumentarca Meeting People is Easy te kasnijim intervjuima.
No kraljevstvo quarterbackova stabilno je poput Charlieja Sheena pa je Vick brzinski svrgnut s trona. Na njega je zasjeo Aaron Rodgers koji je ove godine ne samo ušao u Zonu nego je postao i njen ultimativni gospodar. Od prvog siječnja do danas Rodgers nije izgubio utakmicu. Sve je počelo ubijanjem najvećih rivala Bearsa u ledom okovanom Green Bayu dva dana poslije Nove godine u utakmici koja je Packersima trebala da se uvuku u playoff, nastavilo se kroz siječanj u kojem je Rodgers u direktnom srazu preoteo krunu Michaelu Vicku u prvom okršaju doigravanja, produljilo se pobjedama nad Falconsima i Bearsima te osvajanjem Super Bowla protiv moćnih Steelersa. Rodgers je ostao u Zoni i u novoj sezoni. Nakon 11 odigranih utakmica Packersi su još uvijek neporaženi.
Prvo što upada u oči kada govorite o Aaronu Rodgersu je njegova statistika. Kroz 17 utakmica (4 u playoffu) u 2011. godini Rodgers je osvojio 4798 jardi kroz zrak i 229 jardi po zemlji, bacio je loptu 522 puta uspješno je dodavši 369 puta (71 posto) te je zabio 43 touchdowna kroz zrak uz 7 presječenih lopti, a na sve to je dodao još 4 rushing TD-a. Najbolje sezone Dana Marina i Joea Montane izgledaju kao statistički patuljci naspram sezoni koju Rodgers još uvijek upisuje u statističke knjige.
No Rodgersa ne smijete gledati kroz prizmu statističke izvrsnosti jer ona iskrivljuje činjenice. Za razliku od Marina, Montane, Younga i Elwaya naš Aaron baca u epohi u kojoj su se pravila debelo iskrivila u korist bacača. Rodgers je majstor u seciranju sredine obrane, u pronalaženju rupa u zoni i nije ga strah bacati loptu kroz srce defanzivne jedinice, nešto što si Montana i Marino nisu mogli dozvoliti jer bi njihovi hvatači ostali bez glave budući da se safetyima i linebackerima toleriralo udaranje nezaštićenih hvatača i ulaženje u tijelo kacigom. Rodgers može dulje ostajati miran u pocketu jer ne mora strahovati da će ga neka mrga od 150 kila zabiti u tlo kao krpenu lutku ili da će ga udariti ispod koljena ili u glavu. Pravila su toliko iskrivila NFL statistiku da je ona prestala biti oruđe kojim možete uspoređivati igrače iz različitih epoha, baš kao što u baseballu ne možete uspoređivati igrače iz deadball ere i modernog doba ili igrače iz modernog doba i ere steroida, ili kao što u košarci ne možete uspoređivati igrače iz 60-ih i 70-ih sa igračima iz 80-ih naovamo zbog drastično bržeg tempa igre ranijih godina* te zbog izuma trice u 80-ima. Statistika je prljava kurvetina koja će vas uvijek zajebati ukoliko ne pazite.
*Nešto što ljudi često zaboravljaju kada pokušavaju smjestiti Wilta Chamberlaina na NBA tron zahvaljujući isključivo njegovim statističkim dostignućima.
No čak i kad je maknemo, kad je potpuno izbrišemo iz Rodgersovog dosjea ostaje jasno kako se radi o vrhunskom quarterbacku. Rodgersova izvrsnost ne očituje se samo u svijetu brojki, ona je vidljiva golim okom. Ono što ga stavlja u istu rečenicu sa velikanima je peytonovsko čitanje obrane, elwayevski drajvovi u četvrtoj četvrtini, marinovske bombe niz teren, bradyevska kulerština u pocketu, montanovska gotovo pa telepatska veza sa reciverima, youngovska sposobnost da od govnarske situacije napravi nešto dobro, unitasovska sposobnost vođenja momčadi i favreovska hrabrost/ludost koja se vidi u smještanju lopte u užasno tijesne rupice u obrani. Rodgers je premlad i prezelen i nepošteno ga je smještati u istu kategoriju s ljudima koji su ili završili svoje karijere ili se bliže njihovom kraju i koji su dugo godina bili odlični; no po talentu i vještini, po potencijalu koji se ove godine ostvaruje, po gospodarenju Zonom jasno je da bi se Rodgers jednog dana morao naći u njihovom društvu ukoliko nešto ne ode kvragu. Čovjek ima 27 godina, budućnost ga čeka raširenih ruku.
Mogao bi je zagrliti već ove sezone. Packersi su na putu da postanu prva neporažena ekipa u povijesti NFL-a od generacije Miami Dolphinsa iz sedamsdruge čija je regularna sezona sezona trajala tri tjedna kraće. Puno je ostalo do kraja, pet utakmica regularne sezone i čitav playoff, no Packersi su dovoljno dobri s obje strane lopte da uspiju napraviti ono što su Tom Brady i Patriotsi propustili napraviti 2007. godine.
Kao navijač Bearsa mrzim Packerse iz dubine duše, no unatoč toj sportskoj mržnji moje srce navija da se to dogodi, da Packersi prođu neporaženi kroz ovu godinu. Koliko god se trudio ne mogu navijati protiv izvrsnosti, naročito u vremenu u kojem je izvrsnost izašla iz mode. Patološka potreba javnosti da uništava heroje i svodi ih na pravu mjeru dovela nas je do situacije u kojoj puno realističnije, bez velikog idealiziranja i mitologiziranja, sagledavamo stvari. No ona je istovremeno dovela do velike pobjede mediokritetstva u svim granama umjetnosti uključujući i sport, pokopala je gotovo dječačku potrebu da se divimo nekome i time je natjerala velik dio populacije Zapadnog svijeta da se prestane truditi i prestane tražiti izvrsnost u svojim granama djelatnosti. Navijam za Rodgersa i omražene mi Packerse ne zato jer bih osjećao onu neobičnu sportsku sreću i euforiju nakon njihove pobjede koju osjećam nakon pobjeda svojih ekipa nego zato jer smatram da bi nam u ovom trenutku dobro došao heroj bez mrlje na kruni svog trijumfa. Ukoliko Rodgers ostane u Zoni i ukoliko ga ona ne proždre lako je moguće da će mi se želja ostvariti.
Unatoč zločestim glasnima na internetu nemam erekciju kad gledam Rodgersa kako baca. To su laži i objede. Ukoliko mi ne vjerujete provjerite na fejsu.
Kako ne voljet čoeka koji Kako rejdati Raiderse
Oakland Raidersi su trejdali pick prve i druge runde (koji može postati pick prve ako dobiju playoff tekmu) za Carsona Palmera. Dva picka prve za tipa koji je propustio pola sezone i koji zadnje dvije ionako ne valja?! Zovite Billa Murraya, jedino on može istjerat duh Ala Davisa sa Coliseuma.
