Hrvacka nogometna liga je teški freakshow kojeg nema nikakvog smisla pratiti. Unatoč tome treba skinuti kapu Davoru Vugrincu koji je danas postao najbolji strijelac u povijesti lige. 127 golova teško je zabiti i na školskom igralištu, a kamoli ne na livadama na kojima stoperi prakticiraju rafinirane mesarske tehnike. Svaka čast!
Od mene ćete čuti samo pohvale na račun najboljeg hrvatskog nogometaša od Zvonimira Bobana, izvjesnog gospodina Luke Modrića. Baš je lijepo kada se gospoda s ESPN-a slažu s tim mišljenjem – Luka je uvršten u idealnu jedanaestoricu Premiershipa. “Bez njega bi Tottenham bio Stoke s lijepšim dresovima”, kažu oni. Luka, svaka ti čast.
Riječi su suvišne, ionako ih ima previše.
Zoran ima krasan džemper, Zdravko još lijepše odijelo. Al morate priznati da bi im prugice lijepo stajale. Ma, čitajte sami.
Neopisiv je užitak lutati hrvatskim webom i stalno iščitavati iste informacije – Djedović i Širić su bačeni u pržun, makar na kratko, Mamić je zbunjen i izbezumljen, ekipa iz HNS-a je po običaju odlučno neodlučna, paničari i to nevješto skriva od javnosti, a Štimac šalje rušilačke poruke o hobotnicama iz Maksimira. Naizgled se sve mijenja, a zapravo je sve isto; znali smo i prije da su suci korumpirani, da Mamić nije baš sav svoj, da u HNS-u sjede pokvarenjaci i foliranti i da ih Štimac žarko želi srušiti gurajući pod tapet da su određeni problemi u hrvatskom nogometu, prije svega Liga 16, bile njegova ideja. Ništa se nije promijenilo. Promijenit će se samo ako USKOK i sud okončaju ovu istragu jednosmjernim kartama za Remetinac. Bez obzira, do tada ću guštati kao prase u blatu.
Uhićeni su Željko Širić i Stjepan Djedović, USKOK je pokrenuo istragu a Mamić i kompanija su konsternirani. Nadam se da ova akcija neće nalikovati većini akcija USKOK-a koje krenu bombastično da bi se na kraju ispuhale poput neispravne petarde. Znam samo da će trebati puno pravnog Domestosa da bi se oprala govna hrvatskog nogometa.
Fora je ovaj David Luis. Najviše zbog frizure.
Upravo sam se vratio iz Getroa gdje sam čekao pola sata u redu na brzoj blagajni da kupim banane. I Kraševe Dinosaure. Banane su odjednom postale nepohodan artikal za kućanstvo gospođe Frančeski. Dok sam čekao u redu slušao sam tri matora lika kako pričaju o Mamiću, Štimcu, Biliću, Grčkoj i ostalim čudesima. Išli su mi na jetra. Ne želim uopće ulazit u rasprave o igri Hrvatske u zadnje vrijeme, navodnom nezalaganju reprezentativaca i taktici pošto dijelim gotovo oprečno mišljenje o svemu tome od ostatka javnosti. Ono što želim je baciti pogled unazad na ciklus kvalifikacija 96/97. Želim podsjetiti kako je Dražen Ladić primio pacerski gol po crti od Grka u Maksimiru, kako je primio gol od Danaca blagoslovljen poljudskom burom, kako su stadioni odjekivali krikovima Ćiro, pederu!, kako smo u zadnje kolo ušli moleći se za nerješeno Danaca i Grka jer smo se borili za zadnje mjesto i kako smo nakon njega pjevali hvalospjeve Peteru Schmeichelu jer je obranio 10 čistih šansi. Želim vas podsjetiti kako smo izborili dodatne kvale kontra Ukrajine na jedvite jade i kako je nakon 2:0 u Zagrebu trebali biti i 0:2 u Kijevu da suci nisu poništili čisti gol Ševčenka zbog ofsajda. Hrvatska reprezentacija je takva. Gotovo sve su takve. Samo čekaju da te opizde šakom u glavu. Ali nakon preporoda na Svjetskom devesosme ja im ne mogu i neću okrenut leđa. Makar igrali loše.
Sunce je svanulo nad Splitom. Nebo je možda tmurno, na pazaru se babe možda i skrivaju pod ceradama jer pada srpanjska kiša, ali svima u gradu je jasno – sunce je svanulo. I bolje mu je. Ne izvlači Hajduk svaki dan nerješeno protiv aktualnih osvajača Lige prvaka, najbolje momčadi u povijesti svijeta reći će oni koji su već zaboravili da je Cruyff nekoć igrao za Barcu ili da Ajax 90-ih gotovo dvije godine nije izgubio utakmicu.
Upravo protiv tog Ajaxa* davne devespete Hajduk je posljednji put igrao neriješeno protiv osvajača Lige prvaka. Bila je to posljednja godina u kojoj se moglo reći kako Hajduk ima europski kvalitet, kako ima ekipu, kako ima znanje. Stoga ne treba zamjeriti euforiji koja je danas okupala Split, koja se širi kroz medije i forume i koja trese svakog navijača Hajduka. Čekanje je bilo jebeno dugo. Jebeno dugo.
*Za holandeze su igrali Van der Sar, Reizeger, ludi i nažalost već lagano zaboravljeni Danny Blind od kojeg je samo Sammer tih godina bio bolji na poziciji zadnjeg igrača, Rijkaard, braća de Boer, George Finidi, Kluivert, stroj za zabijanje Jari Litmanen, Seedorf i Davids. Mašina za mljevenje mesa. Nogomet je možda bio drugačiji nego danas, ali ono što je Ajax tada radio meni je i dalje impresivnije od onoga što radi Barca ovih dana.
Euforija je u svakom slučaju pretjerana. Hajduk, ekipa u punoj natjecateljskoj formi koja je već započela domaće prvenstvo i samim tim prošla pripreme, obračunala se s rezervama momčadi koja svoje pripreme tek počinje i koja uvijek ima problema pri ulasku u sezonu*. Kad uzmemo u obzir da je prosječni Hajdukovac bio napaljen na ovaj okršaj kao tinejdžer koji je upravo otkrio RedTube a da je igračima Barce ovo palo kao što ‘bilima’ pada gostovanje na proslavi 50 godišnjice Sloge iz Mravinaca jasno je da neriješeno protiv Barce ne bi trebalo izazivati nikakvu eurforiju. No kad već punih 10 godina stružete po dnu kazana u potrazi za ostacima nekoć ukusnog jela svaki komadić na kojeg naletite daje vam nadu.
*Lani su u Primeri izgubili od Herculesa u drugom kolu i generalno izgledali klimavo do petog – šestog kola.
Navijači Hajduka imaju se pravo nadati. Ne samo zbog toga što je nada u bolje sutra jedino pravo koje ostaje očajnicima, nego zato jer Hajduk po prvi puta nakon gotovo 10 godina ima ekipu. Pravu ekipu. Utakmice s Barcom i Šibenikom su to pokazale.
Pokazale su da momčad ima glavu i rep. Pokazale su da su zadaci podijeljeni i da svatko zna što mu je raditi. Pokazale su da momčad ima individualnog talenta. Istina, neki ljudi u obrani nemaju dovoljno brzo bočno kretanje i periferni vid te stalno gube igrače, linije se još uvijek slabo pomiču, trka bez lopte u fazi obrane je ispod svakog jebenog nivoa, Iniesti je trebalo samo par minuta da otkrije svu poroznost rezervne ekipe, a određeni igrači su i dalje skloni paničarenju, ali ovo je miljama daleko od Hajduka kojeg smo gledali lani. Ili preklani. Ili prije tri godine.
Izlasci u napad su brzi, učinkoviti, uigrani, točno se zna kad, kamo i kako ide lopta. Hajdukovci su možda pokazali određene probleme u okretanju strane kada naiđu na obrambeni zid, ali kombinatorika na malom prostoru izgledala je jako dobro u obje utakmice, bez lopti odapetih na pamet, bez puno brljanja, bez kaosa koji je krasio ovu ekipu prijašnjih godina. Krasimir je izgleda iskorjenio sebičnost iz momčadi i natjerao ove mlade momke da igraju kao ekipa.
To se najbolje vidi u kreaciji napada u kojemu Hajduku naizgled nedostaje ona klasična desetka. No Anas Sharbini je konačno prestao igrati kao Ananas Sharbini, kao tvrdoglavi dječak koji se mora svima dokazati, te je počeo dodavati lopte kao iz topa, dugačke balune koji češće pogađaju nego promašuju. Ante Vukušić se počeo otvoreno zajebavati s protivnicima, podvaljivati balune petama i igrati s esencijom „ma ko mu jebe mater“ stava pročišćenog od sve šporkice koja se u njemu inače taloži i koja tjera ljude da izgube busulu. Marin Tomasov je pak konačno odlučio pokazati koliki se talent krije u njegovim nogama, počeo je krvavo raditi na strani, otvarati igru bez lopte i gladno iščekivati svaki dodir. Možda je promašio dvije šanse na utakmici s Barcom, ali lik je i dalje zaslužan za najljepši potez na utakmici, za ono nevjerojatno štopanje iz raskoraka koje ga je dovelo samog pred Valdesa.
Kada u sve to uklopimo Japanca Inohu koji se u ovih par utakmica pokazao kao lik koji može nevjerojatnom brzinom prelaziti iz obrane u napad i precizno dodavati lopte prostor te Ivana Vukovića koji se savršeno gradi i čuva balun jasno je zašto sunce svijetli nad Splitom čak i kad pada kiša.
Naravno, teško je i glupo izvlačiti zaključke iz samo dvije utakmice. Teško je i glupo očekivati preokret u samo jednoj sezoni. Teško je i glupo očekivati da će jedan trener, nekoliko novih igrača i neočekivani val optimizma stvoren nakon tekme protiv Barce i Torcidinog preuzimanja kontrole nad Nadzornim odborom preokrenuti i preusmjeriti brod koji već godinama plovi prevrnut, s napuklim jarbolom koji struže po dnu, udara u škrape i polako se raspada. Za takvo nešto treba vremena, treba stabilnosti, treba strukture. Nečega u što se na Poljudu baš i ne vjeruje.
Koliko god navijači kukali zbog Dinama, zbog sprege Mamića, Markovića, HNS-a i nogometnih sudaca, zbog svih nepravdi koje su doživjeli u posljednjih 15 godina mora se priznati kako nitko nije bacio Hajduk na koljena češće od samih Hajdukovaca. Nesposobna uprava, menadžeri koji guraju slabe igrače kako bi ih prodali, korumpirani funkcioneri, papci na gradonačelničkim pozicijama koje zaboli za klub (i sve ostalo) iako su defakto njegovi vlasnici, navijači koji pljuju trenere koji posao od dvije godine moraju odraditi u tri mjeseca, svi oni prožeti mutantnim dalmatinskim defetizmom stvorenim u mračnim i teškim 90-ima u kojima je u Splitu sve otišlo kvragu i koji onemogućava stvaranje bilo kakve strukture.
Hajduk konačno ima momčad, to je prokleto očito, no pitanje je koliko dugo će je zadržati. Do ispadanja protiv Stokea? Do prvog poraza od recimo Inkera? Do prvog prodanog igrača? Do prvog nedosuđenog penala? Kada će defetizam opet zagospodariti Poljudom? I hoće li?
Hoće li Hajduk konačno postati organizacija koja taktizira, koja promišlja i slaže svoju budućnost, a ne samo ekstenzija tog prokletog stanja splitskog duha koji živi samo za trenutak euforije? Po prvi puta nakon 10 godina osjećam kako se neki vrag mijenja. Osjećam to vruće splitsko sunce na svojoj koži. Dopuštam si da vjerujem, da se nadam, da se radujem zbog svog kluba, kluba kojeg sam dobio u nasljeđe od svog tate i kluba s kojim ću živjeti dok ne crknem ili obolim od Alzheimera i sve zaboravim. Koliko god se veselio, koliko god se radovao, koliko god dijelio euforiju nemojte zamjeriti što rukama pokrivam glavu i podižem koljeno da zaštitim jaja. Previše me puta Hajduk skršio; morao sam podići štitove. Nadam se da ću ih nakon ove godine konačno spustiti.
Kad sam bio dječak znao sam dugo stajati u hodniku stana mog djeda i bake i promatrati jednu fotografiju. Nisu mi bili fascinantni dugokosi, brkati momci, poredani u tri reda, s imenima koja sam znao samo iz priča jer su slavu stekla prije nego sam se rodio. Nisu me fascinirali ni trofeji poredani sa strane, tri kupa Jugoslavije i tri prvenstva. Nije me fascinirao ni gospodin brižno počešljane kose koja je krasila glavu punu neobičnih, gotovo suludih ideja. Ono što me fasciniralo bila je bjelina njihovih majica ukrašenih gotovo neprimjetnom zvijezdom smještenom iznad srca.
Prije nekoliko godina moj djed je umro. Bila je to prva smrt s kojom sam se morao suočiti. Sravnila me sa zemljom. Gledajući njegovo prazno, sivo tijelo kako leži u lijesu kojeg smo pola sata kasnije ugurali u rupu u zemlji i tako zauvijek zatvorili završno poglavlje jednog života, razmišljao sam o svim trenutcima koje smo zajedno prošli. Dok su mi suze curile niz lice, dok sam držao svoju mamu za ruku, sjećao sam se kako sam uzimao čekić i kliješta i kombinirke iz njegove kutije s alatom i onda se pretvarao da popravljam strojeve pod stolom u blagavaonici. Sjetio sam se kako me vozio u Biograd u svojoj zelenoj ladi i kako mi je kupovao sladoled u čašicama u obliku lopte. Sjetio sam se kako mi je napravio pušku od grane drveta kojoj je izdubio srčiku. Na kraju sam se sjetio fotografije koja je stajala u hodniku njegovog stana. „N’ti krvavi lebac, šta promaši“, bile su posljednje njegove riječi kojih sam se sjećao. Viknuo ih je dok smo gledali Hajduka za vrijeme obiteljskog okupljanja*.
*Da ne bi bilo greške, didove posljednje riječi bile su upućene mojoj baki kojoj je jednostavno rekao „Volin te“. Ja nisam bio u bolnici dok je umirao, tada sam služio civilku i polagao posljednje ispite na faksu. Naravno, bio je to izgovor za kukavičluk, jednostavno ga nisam mogao vidjeti na samrtnoj postelji. Još uvijek me sram zbog toga.
Fotografija se danas nalazi u hodniku moje sestrične Željke. Okruženi pokalima i uokvireni dugom kosom igrači i dalje gledaju pred sebe. Ivan Katalinić je još tu sa svojim gizdavim brkom, Jurica Jerković gleda nas pogledom splitskog zajebanta, Brani Oblaku čvrstina i dalje isijava iz očiju unatoč ispranim bojama 70-ih, Slaviša Žungul ponosno para nebo svojim nosom koji je majstorski njušio golove, Frfa Mužinić i dalje pušta da mu kosa pada do ramena, Ivica Šurjak kao da zbunjeno zbraja sve svoje golove no zbog količine se gubi u računu, Vilson Džoni i Dragan Holcer i dalje izgledaju kao da će svakog trenutka zasvirati u Beach Boysima, Luka Peruzović je izgubljen u gustim slojevima kose i brkova onako kako nikad nije bio na terenu, a Iko Buljan, koji izgleda kao basist Spinal Tapa, ni ne sluti da mu se bliži kraj karijere koja je, kako tvrdi moj tata zajedno s brojnim nogometnim stručnjacima, mogla biti sjajnija i veća od karijere svih ostalih. U Željkinom hodniku i dalje stoji Tomislav Ivić, najveći genijalac među navedenima, čovjek koji je zadužio najsportskiji grad na svitu kao nitko prije ni poslije njega.
Majstorije ovih majstora s mora, te ključne Hajdukove generacije, upoznao sam tek desetljećima kasnije, preko izblijedjelih VHS snimaka i YouTube videa grozomorne kvalitete. Nogomet koji su igrali umjetničko je remek – djelo. Možda izgleda smiješno u odnosu na današnje utakmice izrazito visokog tempa, destrukcije igre i ubitačne trke, no tada se takav način igre mogao mjeriti s igrom koju su prezentirali najbolji svjetski klubovi. Generacija na fotografiji koja je krasila hodnik mog djeda tako predstavlja žarišnu točku jedne bogate povijesti, točku iz koje izviru dva pravca. Jedan od njih kreće se unatrag, u bogatu prošlost gusto načičkanu povijesnim događajima, drugi se kreće prema naprijed, u budućnost, u vječnost jer, kao što svi znamo, Hajduk živi vječno.
Onaj prvi pravac pun je zrnatih snimaka Vladimira Beare, Frane Matošića, Ive Bege i Bajde Vukasa i uspomena na Ljubomira Kokezu i Božu Broketu koji su čupali pokale unatoč zakulisnim igrama koje se nekako uvijek okrenu protiv ‘bilih’. Pravac je to na kojem se nalazi osnivanje Torcide, najstarije navijačke skupine u Europi, skupine čija je povijest jednako bogata i luda kao povijest kluba uz kojeg stoji. Pravac je to koji krije sezonu bez poraza, izgnanstvo, igranje na oslobođenim teritorijima i održavanje kluba na životu, to je pravac koji se proteže kroz 6 desetljeća i završava na početku, u jednoj praškoj pivnici u kojoj su studenti Fabijan, Lucijan, Ivan i Vjekoslav odlučili osnovati klub koji će jednog dana pobijediti i Slaviju i Spartu.
Drugi pak pravac krije luđačku, životinjsku, ubojitu igru Bake Sliškovića koji je oko sebe stvorio mit kakav je krasio jednog Georga Besta, samo s drugačijim, puno sretnijim završetkom. Na tom se pravcu nalaze i braća Vujović i Nenad Gračan, polufinale kupa UEFA, gomila talenta na poljudskom travnjaku i tragični, užasavajući neuspjesi u domaćem prvenstvu. Pravac je to koji krije Bokšićev gol protiv Crvene Zvezde i pokal Kupa koji i dan danas vonja na dišpet. Pravac je to na kojem se nalazi i prva utakmica u hrvatskom prvenstvu i prva generacija koju sam gledao i koje se jasno sjećam, generacija u kojoj su igrali Bilić i Štimac, Gabrić i Slavica, Mornar i Rapaić, Pralija i Asanović, Butorović i nenadmašni Zoran Vulić, generacija koja je igrala četvrtfinale Lige Prvaka, generacija čija sam lica znao napamet i čije sam fotke izrezivao iz novina i lijepio ih po sobi. Pravac je to koji se proteže do danas i koji krije borbu Hajduka protiv korumpiranog saveza i borbu navijača protiv korumpirane uprave.
Na tom se pravcu nalazimo danas, sto godina otkako je Hajduk, klub mog djeda, mog oca i mene, osnovan.Gledajući na povijest koja se proteže iza nas imamo mnogo razloga za slavlje, za paljenje bengalki, za pjevanje, za dizanje ruku prema nebesima. Imamo razloga za ponos na priču koju su ispričali momci u bijelom, na taj savršeni spoj povijesti, istine i mita koji oduvijek obavija stvari koje su veće od nas samih. Veličanstvena proslava stotog rođendana Hajduka, proslava koja je okupila 100 tisuća ljudi i o kojoj se pisalo diljem svijeta, ne samo da je postala sastavni dio priče već je otvorila i njeno novo poglavlje.
Znam, znam, čini se da će to poglavlje stilski više spadati u kakvu tragediju, egzistencijalističku drametinu ili crnu komediju nego u nekakav ep ili kerouacastu priču punu nesmiljenog optimizma i životne radosti. Vatra bengalki koja je užgala Dubrovnik i Split ipak nije dovoljno jaka da razgrne mrak koji je okružio Hajduk. Rasprodaja ugleda splitskog kluba traje već godinama te ide šotobraco s rasprodajom igrača, a loši rezultati kulminirali su porazom od Slavije u sjavljeničkoj utakmici i odustajanjem od utrke za naslov u godini kad klub slavi sto godina postojanja, što je sramota kakvu si Hajduk ne smije dopustiti.
Kad uzmemo u obzir i katastrofalno poslovanje uprave, maćehinski odnos Željka Keruma i Grada prema klubu čije dionice čvrsto drži u rukama te kaos u savezu u kojem se Zdravko Mamić, čovjek o kojem bi se dao napisati najluđi i najkontroverzniji roman u povijesti čovječanstva, snalazi kao riba u vodi znamo da budućnost nije bajna.
Nema veze. Hajduk će preživjeti. Preživio je kaos Austro – Ugarske i fašističke progone, preživio je tri teška i krvava rata, preživio je namještanja utakmica u kojima je i sam sudjelovao, preživio je odlazak legendi, loše trenere, blokirane račune, sudačke otimačine, mafijaške obračune, sumnjive menadžere i ostala zla prema kojima su Kerum, Marković i Mamić pičkin dim. Kako? Odgovor je jasan.
Hajduk živi vječno. Živi na Krajevoj Njivi, na Starom Placu i na Poljudu. Živi u knjigama i snimkama i uspomenama. Živi u grlima navijača i svlačionicama igrača, živi na muralima koji prekrivaju zidove Dioklecijanovog grada. Živi u fotografijama koje pokojnici vješaju po zidovima svojih stanova. Živi kroz svoje ime i kroz grb i kroz himnu. Živi u prekrasnom bilom dresu kojeg sve gadosti i sva govna kroz koja prolazimo ne mogu šporkati. Već sto godina živi i koliko god sve izgledalo crno kažem vam: Radujte se! Hajduk živi vječno.
Ovo su teški dani za HNS. Zapravo, kad malo bolje promislim, ovo je teška godina za HNS. Kvragu, ovo je bilo teško, sumorno desetljeće za HNS. Kad bacimo pogled u retrovizor teško se ne zapitati kako to Vlatko Marković i kompanija i dalje sjede u svojim udobnim foteljama.
Istina, repka se plasirala na par jakih natjecanja, no ove smo godine propustili SP, a teško se ne prisjetiti katastrofe na Dalekom istoku, Barićeve defanzivne linije koja se urušavala i urušavala na obalama Atlantika i Jekyll i Hyde utakmice protiv Australije u Švabenlandu. No čak i da rezultate repke možemo nazvati uspješnim HNS je doživio nekoliko teških neuspjeha – domaća liga konstantno gubi na gledanosti i kvaliteti, Hrvoje Ćustić više nije među nama zbog raspadnutog stadiona koji je svejedno dobio licencu, nekoliko članova Saveza poput Novalića i Zeca završili su u pržunu, pokušaj da dobijemo domaćinstvo Eura bio je žešći debakl, a onda se dogodio i Ofsajd. Za kojeg nam nije trebala 3D analiza i Mateo Beusan da ga skužimo.
Najtragičnije u čitavoj priči je kako otkrivanje korupcije u domaćem nogometu nikoga nije začudilo. Kad je procurila informacija da je i finale kupa namješteno samo sam slegnuo ramenima. Za Boga miloga, prije nekoliko mjeseci ispisao sam 17 tisuća znakova o tome kako spasiti HNL i kao prvi preduvjet naveo preseljenje u Utopiju, budući da je u ovoj zemlji iz nogometa nemoguće iskorijeniti mafiju. Pravo iznenađenje Offsidea je to što je policija zapravo poduzela nešto.
Još veće iznenađenje bi bilo kad bi neki od sumnjivaca bili procesuirani. Uskokove akcije imaju taj običaj da podignu prašinu, ispune novinske stranice teškim i gustim riječima i onda jednostavno ispare. Maestru, Indeksu i Dijagnozi nisu zajednička samo blesava imena već i neobično svojstvo da predmeti zapnu jednom kad dođu na stolove sudnica. Koliko god danas pisali i vrištali i prozivali sasvim je jasno kako će se sutra i akciji Offside dogoditi isto. Nekoliko manjih riba zaglavit će u mreži pravosudnog sistema, a ostatak kriminalnog jata otplovit će u mirnije vode.
Na žalost, to je nešto najgore što se može dogoditi hrvatskom nogometu. Već sad imamo zapuštenu ligu, neučinkovite institucije, prazne stadione. Već sad imamo reprezentaciju koja zarađuje novac koji nestaje Bog-te-pitaj gdje*. Već sad imamo mainstream publiku koja je umorna od nogometa, od prljavštine, od nasilja na tribinima**, od konstantnih šuškanja o namještanju, od menadžera mafijaša, od katastrofa u Europi, od kriminala i od loše, loše, loše igre. Akcija Offside mogla bi vratiti vjeru nekolicini, mogla bi nam pokazati kako još uvijek ima nade da se stvari promjene i da ovakvo stanje neće trajati zauvijek.
*Hrvatska repka, unatoč svim zarađenim milijunima, i dalje šljapka okolo poput nomada budući da kamp u Tuheljskim toplicama i dalje nije ništa više od obične ledine. Kamen temeljac koji je postavljen na zemljište ujedno je postao i nadgrobni kamen imaginarnog kampa.
**Koje je, u većini slučajeva, rezultat frustracije. Ne želim opravdavati navijače jer u dobrom dijelu slučajeva zaslužuju samo osudu, no teško se suzdržavati kad drugi godinama od tebe rade budalu.
Naravno, to se neće dogoditi. Ukoliko vaša djeca išta mogu naučiti od HNL-a onda je to izbjegavanje odgovornosti. Treneri izbjegavaju odgovornost pozivajući se na loše suđenje, suci izbjegavaju odgovornost pozivajući se na kodekse i slobodna uvjerenja, vlasnici izbjegavaju odgovornost i vrište na novinare, novinari izbjegavaju odgovornost i goste se janjetinom, navijači izbjegavaju odgovornost pozivajući se na policiju, policija izbjegava odgovornost pozivajući se na Zakon o navijačima, a Vlatko Marković, predsjednik ovog tužnog, sakatog cirkusa, izbjegava odgovornost ignorirajući probleme koji mu plešu pred očima budući da je za njih, po svemu sudeći, i sam odgovoran.
Takav stav doveo je do ove situacije u kojoj nikog više nije briga, ako ne računamo onu šačicu ljudi koji su se eliminirali iz svake pristojne rasprave nepromišljenim prolijevanjem krvi i razbijanjem tuđe imovine. To je situacija u kojoj Marković i društvo uživaju. To je situacija u kojoj mafija i kriminal najdublje puštaju korijenje. Situacija u kojoj nikoga nije briga za ono što se događa je savršena za mutne poslove pošto ne treba previše zamućivati pogled da bi se takvi poslovi skrili.
Znam da ste umorni i da vam je pun kurac svega. I meni je. Znam da vas nije briga. Znam da je HNL negledljivo smeće. No ovo je prilika da se riješimo jednog dijela balasta. Da otjeramo one koji nemaju morala pa da sami shvate da moraju otići. Da satremo gamad koja godinama siše krv drugih. Ovo je prilika da opet pretvorimo domaću ligu u nešto što očekujemo, u nešto što nam je važno i zbog čega se veselimo vikendu. Nešto što stvara uspomene. No, čak i dok pišem ove rečenice znam da se to neće dogoditi. Godine zlostavljanja kojima me HNL podvrgnuo isisale su optimizam iz mog tijela. No svejedno se nadam kako tamo vani ima mlađih, optimističnijih i pametnijih ljudi koji ne smatraju kako Markovića samo smrt može otjerati iz Saveza. Budućnost je njihova, nadam se da će je ugrabiti i pretvoriti u nešto što svi možemo uživati.
Sjedimo na terasi u hladu. Vani je prekrasan ljetni dan, pogled puca na borovu šumu i more pod njom, s Bračkog kanala lagano piri maestral.
“Ali meni to nije jasno“, započinje moj budući tast,“prije nije bilo tako“.
Jasno, pričamo o Svjetskom. Slovačka je upravo izbacila Italiju, Francuska je ispala bez ispaljenog metka. Nekima je takav odnos snaga jako, jako čudan. No, što da im čovjek odgovori? Da kaže kako danas svi igraju nogomet? Da je lopta okrugla? Da ne pobjeđuje uvijek bolja momčad već ona koja pruži 110 posto na terenu?*
*Postoji li neka udruga koja se protivi korištenju frazetina za vrijeme nogometnih utakmica? Želite li je osnovati sa mnom? Ima li ovaj paragraf previše upitnih rečenica? Hm?
No, svejedno je činjenica da je u dobrim, starim vremenima nogomet bio drugačiji. Ne, pri tom nemislim da su taktike bile drugačije, da nogometaši nisu bili metroseksualne pičkice koje pasu travu prilikom najmanjeg dodira, niti da je igra bila sporija. Nogomet je bio radikalno drugačiji u svojoj strukturi. Da ste nekome 1994. godine rekli kako će za samo 8 godina u četvrtfinalu SP-a igrati Senegal, Turska, Južna Koreja i Amerika i da će dvije od te četiri ekipe proći dalje ne samo da bi vam se nasmijali u facu nego bi se odmah okladili u milijardu hrvatskih dinara da se nešto slično nikada neće dogoditi! Nikada!
Te zemlje bile su izvan elitnog nogometnog razreda, bile su dio nogometne periferije, bile su najobičnija provincija koja nije imala nikakve šanse da napravi značajan rezultat u nogometnom svijetu. Jasno, i prije je bilo iznenađenja, Milla i njegov Kamerun probili su se do četvrtfinala 1990. godine i odveli Englesku u produžetke, no takve stvari bile su iznimka, a ne pravilo. Nogomet je bio čvrst i rigidan sport u kojem su patriciji jednom u četiri godine igrali protiv plebejaca i nakantavali ih s pet razlike.
Jedan nogometaš promijenio je sve. Nije bio klasa jednog Pelea i Maradone, nije čak bio ni prosjek, igrao je veznjaka u solidnoj belgijskoj ligi, upisao 20 nastupa za mladu belgijsku repku i to je bilo to. No on je utjecao na razvoj suvremenog nogometa više od svih talentiranih zvijezda i genijalnih trenera zajedno. Radi se, naravno, o ŽanMarku Bosmanu.
Ne znam da li se ovi mlađi čitatelji sjećaju, no nekoć davno nije bilo „Galacticosa“, nogometaši nisu imali multimilijunske ugovore, a ruski mafijaši i arapski šeici nisu posjedovali klubove sa stoljetnom tradicijom. Nedjelja u Engleskoj nije bio prekrasan dan za obiteljski izlazak na tekmu Arsenala koja se igrala na supermodernom stadionu s kožnim stolicama, ugrađenim grijačima za guzicu i ponudom piva koja bi posramila svaki kafić u Zagrebu. Nedjelja je bila taman i oblačan dan u kojem bi skupina pijanih mladića stajala na betonskim tribinama, gledala užasan i tvrd nogomet i na kraju utakmice pokušala preskočiti četiri metra visoku ogradu što bi obično rezultiralo padom i lomljenjem kičme. Ukoliko ni to nije bilo dovoljno opća makljaža pola sata nakon tekme bila je zagarantirana.
No, dobri stari Bosman tužio je UEFU kad nije uspio preći iz belgijske lige u francusku, a Europski sud za ljudska prava kroz pet je godina donio odluku u kojoj je stajalo kako UEFA krši ljudska prava. Broj stranaca u ligama diljem EU do tada je bio ograničen, no zabrane su sada bile ukinute. Broj stranaca u prvim momčadima bio je ograničen na tri, no sada ih je moglo igrati koliko hoćeš, ukoliko su građani neke od zemalja Unije. Sve se promijenilo. Igrači iz europskih kolonija počeli su tražiti državljanstva kako bi iz svojih siromašnih zemalja stigli u obećanu zemlju. Skauti su počeli češljati provinciju i tražiti talente po Africi i Aziji koji su sad propadali zbog nedostatka uvjeta i konkurencije. Zemlje s viškom love i manjkom talenta počele su privlačiti strane stručnjake u svoje klubove i reprezentacije. U reprezentacijama su počeli igrati ljudi iz Alžira, Senegala, Nove Kaledonije, Gvadalupea i svih onih silovanih krajeva svijeta na čijem je zlatu i na čijoj je krvi Europa izgradila svoje bogatstvo. Bogataši iz marginaliziranih zemalja počeli su kupovati klubove. Novac, koji je do sad igrao samo jednu od najvažnijih uloga u svijetu nogometa, postao je najvažnija stavka ovog sporta. A bilo ga je na bacanje. Globalizacija se pobrinula za to.
Novi svijet nogometa postoji već 15 godina, no neke još uvijek šokira. Igrači dojučerašnjih kanti za napucavanje igraju u najjačim klubovima, talentirani i nedisciplinirani Afrikanci naučili su igrati nogomet zahvaljujući stranim stručnjacima, a kampovi za mlade nogometaše niču u svim krajevima planeta. Sama nogometna igra profitirala je od ovog, i pri tom ne mislim na lovu. Ne samo da su momčadi krcatije talentom već je taj talent izdefiniraniji i bolje iskorišten, nogomet je postao brži i atraktivniji*, a broj obožavatelja sporta raste iz dana u dan. Kako sam kozmopolit koji se nada da ćemo jednog dana živjeti na ujedinjenom planetu bez granica, nalik onome u Zvjezdanim Stazama** oduševljen sam ovim razvojem. Osim toga, zar nije gušt gledati jednu bezveznu Slovačku kako izbacuje iritantne Talijane ili uživati dok varalice iz Francuske odlaze sa SP-a na kojem nisu ni trebali biti. Nije li bolje gledati tekme u kojima zapravo ne znaš kako će završiti i prije nego su počele?
*Iako je Mourinhova škola nogometa uvelike poništila taj aspekt igre.
**Da, ja sam geek! Zar vam ime ove kolumne ništa ne govori?
Kozmopolit u meni se raduje, no nogometni čistunac je slomljen. Globalizacija je možda otvorila granice, unaprijedila igru i učinila tekme zanimljivijima, no uništila je sve ono oko nogometa zbog čega smo ga obožavali. Na klupskoj razini bogataši nikad nisu bili bogatiji, a siromasi siromašniji. Nogometaši su prestali biti čvrsti momci i na terenu i izvan njega te su se pretvorili u modne ikone i zvijezde tabloida. Navijanje je sustavno uništavano, navijači demonizirani, a radnička klasa koja je do jučer stadione nazivala domom protjerana je s utakmica nevjerojatno skupim kartama. Sve oko nogometa prilagođeno je sponzorima i velikim korporacijama, mafija je postala jača nego ikad, a količine love koje se okreću u jednom velikom transferu bile bi dovoljne za spašavanje hrvatskog mirovinskog fonda, čak i s Ivanom Šukerom u kabinetu. Globalizacija nam je donijela lijepu igru Gane i Obale Bjelokosti, no istodobno nam je donijela stadione krcate ljudima koje nije briga za nogomet i koji znaju samo duvati u vuvuzele*. Donijela nam je Jabulani protiv kojeg FIFA ne smije zucnuti zbog ugovora s Adidasom i uhićenje zgodnih Nizozemki zbog prikrivenog oglašavanja.
*Da se razumijemo, nemam ništa protiv Afrikanaca koji pušu u ove cijevi, iako im nije baš neka tradicija koja traje devet godina i koju je pokrenio bijelac kako bi zgrnuo neviđene količine love. Meni idu na živce ovi euro-turisti koji se nakrcaju na stadione iako ne znaju niti jednu navijačku pjesmu, niti jednog igrača, a često ni ne znaju u kojim dresovima igra njihova reprezentacija. Pa im ništa drugo ne preostaje nego da pušu u cijevi i mašu i vesele se kad ih kamera prikaže na semaforu stadiona, iako njihova ekipa gubi 3:1 u sudačkoj nadoknadi.
Svijet je takav i ništa nije crno-bijelo. Nogomet je istovremeno oslobodio robove okova nepravednog zakona i potpisao ugovor s đavlom. Sve se promijenilo i nogomet je danas drugačiji. Svi ga igraju, lopta je okrugla da ne može biti okruglija, a logički je još uvijek nemoguće dati 110 posto svojih mogućnosti. No, pobjednik još uvijek nije onaj koji je potpisao veći ugovor, prodao više dresova i ostvario veći profit. Pobjednik je onaj koji zabije više golova od protivnika. To se nikad neće promijeniti. Bar se nadam.
Nogomet i ja smo se razišli kao stari ljubavni par koji je nakon godina i godina veze otkrio da nema više gotovo ništa zajedničko. Nije to bio jedan od onih bijesnih prekida u kojima je netko nekoga prevario i zabio mu nož u leđa, nije bilo ni blizu tome, bio je to tužan raskid veze u kojoj je strast u potpunosti isparila. A nije da je nije bilo!
Nekoć davno pobožno se pratila talijanska liga, gledali se derbiji Primere, tratili se sati uz Peticu, a ja i moj stari nismo propustili jednu utakmicu Lige prvaka srijedom navečer, on umoran i iscrpljen ležeći na kauču, ja sjedeći, sav napet i nabrijan, u dnu njegovih nogu.
Nogomet je bio više od blesave igre u kojoj 22 kretena trče za loptom po igralištu, kako ga je zvala ženska fronta u našoj kući, nogomet je bio veznik koji je povezivao ne samo mene i mog tatu već brojne ljude diljem svijeta. Ta veza između mene i ostatka nogometnih fanatika prekinuta je prije par godina, a ja uopće nisam skužio kako se to dogodilo.
Nema veze, otkrili su se novi sportovi poput footballa i baseballa, a NBA je opet preuzeo primat u mom panteonu sportske kulture. No, kako vrijeme prolazi nogomet mi izgleda sve privlačniji i privlačniji. Kao kad sretnete bivšu curu na cesti i skužite kako je izgubila par kila i izgleda bolje nego ikad i istovremeno zaboravite kako većinu vremena jedno drugom niste imali što za reći. Tko zna, možda smo se stvarno promijenili. Možda je stvarno vrijeme da probamo opet.
Svjetsko prvenstvo u nogometu pokazat će je li tome tako. Od Amerike ’94* do danas propustio sam možda sedam – osam tekmi SP-a, pa predmnijevam kako se ta stavka neće promijeniti, sviđalo se to gospođi Frančeski ili ne. No, za razliku od proteklih godina na feštu baluna dolazim potpuno nespreman, bez ikakvih očekivanja.
*Italije se sjećam samo kroz debelu maglu djetinjstva. Nemojte me kriviti, ipak sam imao samo 6 godina. Štrumpfovi, Blufonci i Bipsići bili su važiji od nogometa.
Za početak, naši se toćaju kod kuće. Hrvatska repka je uz Hajduk jedina nogometna momčad koju još uvijek pratim i o kojoj nekog vraga znam, pa sam njihov izostanak doživio kao pravu kataklizmu, baš kao i svaki drugi Hrvat. Okej, nisu potekle suze kao kad nas je Srbija u Maksimiru izbacila s Europskog, ali nije mi bilo lako. Ograničio sam se na buljenje u prazno, stiskanje šake i klimanje glavom. To vam se zove odrastanje.
Samim tim neću se praviti pametan, bacati prognoze, sipati mudrosti, kritizirati taktike i izbor igrača. Suzdržat ću se, obećavam. Navijat ću za Holandiju, za koju navijam na svakom prvenstvu, zbog obiteljskih veza, prekrasnih dresova i sjajnih igrača, te za Obalu Bjelokosti koja me osvojila na prošlom prvenstvu razigranim potezima i poetičnom igrom. No, da budem savršeno iskren, o njihovim šansama znam samo iz druge ruke.
Ovo prvenstvo za mene prije svega predstavlja svečanost s kojom se samo Olimpijada može mjeriti, događaj koji ujedinjuje ljude različitih rasa i svjetonazora u ljubavi prema nečem tako trivijalnom kao što je guranje lopte po travi. Ovakvi događaji, koliko god ih trezveni ljudi koji preziru sport omalovažavali, uvijek mi daju nadu u čovječanstvo. Ovo prvenstvo za mene će ujedno biti i povratak korijenima, vratit će mi uspomene na prošle dane, na protraćena ljeta i sve one ljude s kojima me povezivao samo i jedino nogomet. Na kraju, ono će mi pružiti uvid u budućnost. Možda me Messi, Kaka, Ronaldo i Rooney uvjere kako zaslužuju moju potpunu pozornost, a ne samo povremeni pogled za vrijeme najvažnijih utakmica. Ovo će prvenstvo otkriti isplati li se našoj vezi, toj nogometnoj vezi koju osjećaju milijarde ljudi, dati novu priliku ili je stvarno čarolija nestala.
Tempo nogometnih prvenstava toliko se ubrzao u posljednjih nekoliko godina da neke lige jednostavno nemaju vremena za finu zimsku stanku. Premda to znači kako u Manchesteru ne moraju brinuti da će Wayne “Shrek” Rooney nabaciti par kila za vrijeme Božićnih blagdana (kada obično uništava šumsku faunu svojim čudovišnim apetitom), zimska stanka ima svojih prednosti te je i dalje veoma važan dio većine nogometnih kalendara. To što se na terenima ne igra ne znači nužno kako se u nogometu ništa ne događa. Uzmimo za primjer Hrvatsku nogometnu ligu.
Eto, Dinamo je nekidan prodao Lovrena za 8+ milijuna eura, a u izlogu još uvijek drže Mandžukića kojem želim što skoriji odlazak iz HNL-a pošto sam iskreno umoran od njegovih kričavih kopački, blesave frizure i arogantno-telećih pogleda* prema sucima nakon što se spotakne o smogom zagađeni zrak i završi na travi. U međuvremenu nesposobni Hajdukovci nisu pronašli načina kako prodati onih 20-ak anti-talenata koje drže pod ugovorom te su im odlučili smanjiti plaće i dati ispisnice, iako u tome nisu baš uspjeli, što nije čudno s obzirom da se radi o Hajduku. Ostali klubovi grcaju u kaljužama svojih trošnih stadiona, krpaju se kako znaju i umiju da plate račune za struju i vodu, proklinju Ligu 16 i Igora Štimca, a oni pošteniji među članovima Uprava razmišljaju kako bi bilo najbolje skoknuti doma po traktor, uzorati igralište i posaditi paprike. Tragedija je što bi gledanje povrća kako raste bilo jednako uzbudljivo kao prosječna utakmica. Bože, kako volim HNL!
*Na stranu njegove histrionske sposobnosti koje demonstrira prilikom svakog pada u šesnaestercu, taj pogled je zapravo ono što Mandžu čini tako sjajnim glumcem. U tom kratkom periodu od tri sekunde tip prođe čitav spektar emocija i raspoloženja – začuđenost, molba, zgranutost, bijes, arogancija i tuga česti su gosti na Marijevu licu koji je, mora se priznati, po glumačkim sposobnostima barem tri koplja iznad prosječnog pohađatelja zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti.
Da se odmah razumijemo – ja sam bio fan. Ogroman fan. Ne mogu se nazvati navijačem, pošto sam rijetko išao na stadion, ali volio sam taj glupi nogomet i taj glupi Hajduk jednako kao i najzagriženiji navijači koje su po stadionima diljem bivše Juge vojnici JNA pečatirali kundacima svojih pušaka. Znao sam svakog igrača po izgledu*, pamtio sam statistike i transfere, čitao sam članke u Sportskim i izrezivao crno-bijele slike iz Slobodne, imao sam bilježnice ispunjene analizama, a svake nedjelje obavezno se slušao Drugi program i njihov “Sport i glazba” za vrijeme kojeg su prenosili sve utakmice domaće lige. Što se onda dogodilo da jedan fan poput mene, momak kojeg je bolio trbuh pred utakmice Hajduka s, recimo, Marsonijom, izgubi interes za HNL? Tragedija je što nepostoji jedan odgovor već njih 20-ak, a još veća tragedija je što ih manje više svi znamo.
*I dan danas sam poprilično siguran da bi na ulici znao prepoznati legende poput Pave Crnca ili Darka Nekret-Katića.
Čak i ako zanemarimo mogućnost postojanja 20-godišnje tradicije namještanja i kupovanja utakmica (i navodnih predsjedničkih intervencija u natjecanje), HNL ima toliko velikih mana da se nogometna mafija čini minornim problemom. No, kako ih se riješiti? Pa, to je poprilično komplicirano pitanje zbog kojeg bi političari, nogometni funkcioneri, nogometni suci, pravosudni suci, članovi USKOK-a, navijači, manageri, igrači i moja baba mogli održati tromjesečni seminar na kojem bi požderali 30 tona janjetine i ne bi došli do nikakvog zaključka. Stoga, taj teški teret pada na mene. Uh. Za potrebe daljnjeg čitanja teksta molim vas da upotrijebite svoju maštu i zamislite da živimo u zemlji u kojoj stvari uistinu funkcioniraju. Recimo da se zove Utopija.
Prodaja igrača
Okej, svi znamo da je ovo najveći problem, problem iz kojeg proizlaze svi drugi problemi u HNL-u. Selekcija igrača i utjecaj menadžera na uprave i trenere važan je dio ovog problema koji zaslužuje posebnu analizu, no, neovisno o tome, sama prodaja igrača, način na koji se klubovi rješavaju talenta je sulud i destruktivan.
Najčešće opravdanje uprava za prodaju kvalitetnih ili potencijalno kvalitetnih pojedinaca je to kako moraju od nečega živjeti. Što otprilike znači kako je njihovo postojanje potpuno nebitno. Zašto? Zato jer u startu odustaju od bilo kakvog strukturiranog pokušaja da ostvare sportski uspjeh. Odustajanjem od sportskog uspjeha automatski odustaju i od komercijalnog uspjeha jer ljudi jednostavno neće dolaziti na stadion gledati ekipu koja ne pobjeđuje, koja se predaje prije nego izađe na teren i koja nema jednog kvalitetnog i uzbudljivog igrača, čak ni u okvirima HNL-a. Kvragu, pa tko bi normalan dolazio gledati dosadan nogomet na ruševnom stadionu koji ne nudi nikakve popratne sadržaje, čak ni alkohol u kojem možeš utopiti svoju tugu.
Iskreno, ne znam tko je luđi, Hajduk i Dinamo koji svake godine prvenstvo započinju novim momčadima iako imaju stadione od kojih bi mogli pristojno živjeti, ili male momčadi poput Slavena, Osijeka, Cibalije, Šibenika i Zadra koji prodaju svoje najbolje igrače Dinamu i Hajduku za, recimo 300 tisuća eura, i onda H & D iste prodaju za 3 milijuna par mjeseci kasnije! Predlažem da u uprave klubova pošaljemo nekoliko prvašića da financijskim lumenima objasne osnove matematike.
Znam, znam, mnogi će reći kako moraju platiti igrače, kako moraju platiti radnike, kako moraju platiti struju i vodu i slične gluposti, ali sami su si krivi što su se našli u toj situaciji*. Mislim, što drugo reći klubovima koji imaju 600 gledatelja po tekmi?! ‘Ko Boga vas molim, prestanite prodavati jebene igrače!!! A ako se to primadonama (i njihovim menadžerima) ne sviđa fino ih posjednite u fotelju, ponudite kavom i objasnite im kako su blesavo potpisali ugovore na 10 godina i kako vam nije problem držati ih na klupi ako im se ne sviđa igranje po hrvatskim kaljužama. Nekako sumnjam da će puno dvadesetogodišnjaka upropastiti svoje karijere samo zato jer “osjećaju da tu više ne mogu napredovati”. Nemojte mi samo reći da Dinamo s Eduardom, Modrićem, Vukojevićem, Ćorlukom i Kranjčarem ne bi mogao privući 20 tisuća ljudi na Maksimir makar igrali protiv Croatie. Ljudi idu na stadione da vide igrače, i to je tako svugdje u svijetu, no u HNL-u mogu vidjeti samo djecu s potencijalom i islužene legionare koji se vraćaju doma kako bi uništili lijepe, stare uspomene ispodprosječnom igrom.
*Opet vas podsjećam da ne budete cinični i zamislite da u klubovima nema korupcije.
Smjene trenera
Za one koji ne znaju, Pittsburgh Steelers su najuspješnija ekipa u povijesti NFL-a. Steelersi su u svojoj povijesti osvojili ukupno šest Super Bowl naslova, a u posljednjih 40 godina promijenili su točno tri trenera.
Gregg Popovich se vratio u Spurse 1994. godine kao sportski direktor, postao je trener tri godine kasnije te još uvijek sjedi na klupi ekipe iz San Antonia. Iako mu je za prvu titulu trebalo 5 godina, Pop je ostao na klupi i na kraju ubrao još tri naslova.
Alex Ferguson sjeo je na klupu Manchester Uniteda 1986. godine te je potrošio sljedećih šest godina gradeći ekipu koja će osvojiti naslov i onda to ponoviti još 10 puta.
Ukoliko ste išta shvatili iz ovog pasusa onda je to činjenica da uspjeh u sportu, naročito konzistentan uspjeh, ne dolazi preko noći.
Zašto onda, za Boga miloga, prosječna momčad u HNL-u promijeni dva trenera godišnje?! Kakva bi to supertalentirana osoba, kakav bi to natčovjek u tih 6 mjeseci uspio psihološki isprofilirati 30 igrača, taktički ih pripremiti za svoje ideje i istovremeno s njima stvoriti tako prisan odnos da bi ti isti igrači za njega ginuli na terenu? Dok u svim normalnim zemljama treneri dobijaju najmanje dvije godine da naprave nešto od momčadi (osim ukoliko ne izgube nadzor nad svlačionicom), u Hrvatskoj treneri dobijaju otkaze unatoč tome što su prvi na tablici i njihov najveći grijeh je što su odigrali četiri slabašne utakmice u nizu.
Da stvar bude gora, sami treneri mirno prihvaćaju takvu situaciju. Taj luzerski mentalitet toliko je ukorijenjen među hrvatskom strukom da majstori nude ostavke čim se stvari malkice zakompliciraju. Takvu gubitničku kulturu podupiru i navijači, a bogme i novinari, pa se ostavke traže još na pripremama, a otkazi samo što se ne proslavljaju vatrometom i karuselima. I onda se svi čude kad neki tamo Mađari natamburaju Hajduka s 53 razlike, a Dinamo ne može prezimiti u Europi unatoč tome što su pokupovali sve što vrijedi u Hrvatskoj, Bosni i Obali Bjelokosti. Na ho-ruk se može pobijediti u jednoj utakmici, ma ako se ima dovoljno love mogu se i osvajati domaća prvenstva, no čim dođete u društvo podjednako kvalitetnih ekipa gotovo uvijek će pobijediti ona koja je uigrana i koja se dobro poznaje. Mijenjanjem trenera u skladu s godišnjim dobima takva uigranost se jednostavno ne može postići. To ne znači da hohštaplere i neznalice treba držati u klubu ako se pokažu nesposobnima, no svaki put kad takvi dobiju otkaz krivica mora ležati na upravi koja ih je zaposlila. Zapamtite to za sljedeći put kad izvršni dopredsjednici pokušaju svaliti krivnju za neuspjeh svojih klubova na sredovječne, prestrašene tipove koji imaju problema s klađenjem.
Stadioni i (usuđujem li se to reći) navijači
Gotovo svaka utakmica Medveščaka napuni Ledenu dvoranu, a razlog zasigurno nisu dobre partije hokejaša. Nemojte me krivo shvatiti, sedmo mjesto u prvoj godini natjecanja s novim igračima i promjenom trenera je sjajan, sjajan, sjajan uspjeh, no Hrvati obično priznaju samo prva mjesta, a ne grcanje u sredini tablice (premda ono vodi u playoff). Zašto onda gledatelji stalno dolaze u Ledenu? Zato jer je jebeno zabavno. Atmosfera je sjajna, osjeti se taj domaćinski ugođaj, pivo i hrana su jeftini, domaćini se trude zabaviti publiku, a hokejaši se trude pobijediti, čak i kad igraju protiv jačih ekipa.
Da se odmah razumijemo, kazališnu publiku u sportu ne podnosim. Ne podnosim kad Amere treba tip s razglasa moliti da navijaju u zadnje dvije minute neodlučene utakmice, ne volim što Englezi na tekmama Premiershipa sjede k’o bubice, ne volim kad se navijače tretira kao stoku… No, još manje volim nasilje, razbijanje, pendreke, krv i strah, taj prokleti strah zbog kojeg neki ljudi ne žele voditi djecu na stadione. Mislim, odmah da razjasnimo stvar, navijači nisu vampiri koji će vam pocicati krv čim im se približite na manje od pet metara no nasilje predstavlja velik problem, a svaka krvava glava koja nikne u medijima okreće javnost protiv njih. Navijači bi trebali pronaći način da se žestoko obračunaju s huliganima u svojim redovima, da iskorijene nasilje i sve usputne pizdarije, a policija i vlasti bi za uzvrat trebale biti nešto popustljivije u krojenju zakona, zato jer je 20 godina represije samo pogoršalo stvari. Ah, Utopijo, kako je divno živjeti unutar tvojih granica. No, budući da se problem navijača neće riješiti tako skoro predlažem vam jedno privremeno rješenje: Ne paničarite!
Navijači nisu razlog zbog kojih ne trebate dolaziti na stadione budući da usputni prolaznici gotovo nikad ne nastradaju, no dosada to definitivno jest. A utakmice u HNL-u su ubi-bože dosadne. Da uprave imaju iti malo pameti napravile bi čitavu pompu oko svake domaće utakmice, natjerali bi ljude da pričaju o njima i da s veseljem dolaze na stadione, no umjesto toga ekipi nude gole betonske kocke prošarane jeftinom i neudobnom plastikom, razrovane travnjake i dvadesetak momaka kojima se uglavnom ne da igrati jer im je ili prehladno ili prevruće ili nisu dobili plaće ili igraju za Hajduk. Napraviti dobru atmosferu stvarno nije teško, a još je lakše stvar rastrubiti po gradu. Pogledajte Medveščak, a oni čak ni ne igraju nogomet.
Menadžeri i njihova svita
Prije 10 dana na Indexu* je izišao popis klinaca koji treniraju nogomet u Hajdukovoj omladinskoj školi. Među prezimenima nije teško primjetiti sve te Andrijaševiće, Grgiće, Štimce, Mišee, Asanoviće, Bradariće, Franiće, Fiorentinije i Rapaiće, igrače rodbinski povezane s bivšim igračima, funkcionerima i managerima. Reji je tako na popis za pripreme uletio nećak Hloverke Novak-Srzić, a talijanski se stručnjak poklopio ušima i dopustio momku da trenira. Nemojte me krivo shvatiti, ja nemam pojma kako su ti momci došli do bijelog dresa, možda su svi uber-talentirani i predstavljaju budućnost Hajduka, no prosječan ljubitelj HNL-a, lige u kojoj se stalno šuška o nepotizmu, namještanju utakmica, robovskim ugovorima i tome slično, mora posumnjati u neke stvari kad vidi popis imena.
*Jasno mi je da je Index pouzdan i kredibilan skoro k’o ST tjednik ili The Sun, ali do ovih podataka nije tako teško doći.
Rekao sam da se neću doticati mafije i kriminala u nogometu budući da pišem o fiktivnoj Utopiji, ali kod ove teme to je gotovo nemoguće. Dinamo je izbjegao tu zamku postavljanjem čovjeka kojeg se svi boje na čelo kluba, no Hajdukom i drugim klubovima i dalje drmaju kojekakvi sumnjivi tipovi. Kada se digne glas protiv ovakvog tretmana završi se u bolnici, čega se najbolje sjeća Luka Bonačić, osim ako nije izgubio pamćenje od pustih udaraca u glavu. Klubovi moraju shvatiti kako im se više isplati ostaviti mjesto u nogometnoj školi za talentiranog klinju nego primiti lovu i dopustiti nekakvom levatu poznatog prezimena da naganja loptu. Da imamo gledanu i prepoznatljivu ligu treneri i vlasnici/članovi uprava ne bi se trebali bojati managera i njihovih eventualnih veza s podzemljem, no da bi imali takvu ligu treba se smanjiti utjecaj managera na krojenje momčadi. Kvragu, uvijek postoji nekakva kvaka.
Savez, udruženja i ustroj lige
Hrvatski nogometni savez davnih je dana dao do znanja kako im HNL znači koliko i Thieryu Henryu znači fair play*. Marković je sav svoj fokus prebacio na reprezentaciju i mlaćenje love, a domaću je ligu gurnuo u zapećak kao Pepeljugu. Mnogi će Markoviću dati za pravo, jerbo nitko nije normalan bakćati se s baukom HNL-a koji sa sobom nosi tristo tisuća problema, kada u naručju imate kockastu kasicu-prasicu na kojoj mlatite milijune. No, baš kao i Pepeljuga, HNL se može transformirati u pravu, pravcatu ljepoticu, iako će pri tome trebati potrošiti nekoliko kila šminke. Za početak, ako ga već domaća liga ne interesira, Marković bi trebao prebaciti moć i odgovornost na povjerenika natjecanja, na to mjesto postaviti kvalitetnog tipa koji će imati volje i snage obračunati se sa svim problemima koji muče domaće natjecanje. Naravno, takvi likovi ne rastu na stablu, naročito ne u Markovićevoj sumnjivoj i smutljivoj sjeni, no sigurno ih ima.
*Najbolji dokaz za ovo je web HNL-a koji izgleda k’o da je napravljen 1988. godine u Basicu. Ah, kako volim pretjerivati.
Možda bi takva osoba, s mandatom od desetak godina, konačno pronašla forumulu za kvalitetno natjecanje budući da je Liga 16, uz sve dužno poštovanje, jedno veliko, smrdljivo, odvratno sranje. Za mene je čak i Liga 12 prevelika, iako je doigravanje bilo zanimljivo jedno dvije sezone dok nije postalo parodija samog sebe, a trokružni sustav natjecanja je jednostavno debilan. Liga 8 čini se kao najbolje rješenje, bar što se tiče trenutne koncentracije talenta u Hrvatskoj, no sumnjam da bi itko išao dva puta na stadion gledati iste protivnike. Čak ni ja, koji obično imam mišljenje čak i o stvarima o kojima nemam pojma, ne znam kakvo bi rješenje bilo dobro. No jedno sigurno znam – dosta mi je toga da se format natjecanja mijenja svake dvije godine. Takva liga jednostavno nije zabavna i ne želim je pratiti.
Povratak u relanost
Sad kad smo se svi dobro nasmijali ovim trabunjanjima vrijeme je za povratak u realnost.
Hrvatska nogometna liga nastavit će svoj put prema dnu, i čini se kako je ništa ne može spasiti. Sve ove nabrojane ideje mogle bi se ostvariti samo u zemlji koja ima riješene zakone o sportu i navijačima, u kojoj ljudi žele raditi, a ne bogatiti se preko noći, u kojoj korupcija nije nešto čime se hvališ prijateljima, i u kojoj postoji želja i interes određene grupe ljudi da naprave kvalitetan proizvod na kojem se može legalno mlatiti pare.
Naravno, toga u Hrvatskoj nema. Nema političke volje, nema interesa, nema ponosa u radu, nema apsolutno ničega. Dok god netko može omastiti brk i pri tom ne strahovati od posljedica on će to i dalje raditi. Devastacija HNL-a nastavit će se u narednim godinama, a sve navedene ideje zbog toga ne drže vodu. Utopija je daleko od ovog komadićka zemlje, i čini se kako je nikad nećemo vidjeti. Ja sam odavno izgubio interes za domaći nogomet, a čini se kako nas je sve više. Šteta, nadao sam se da ću u neko dogledno vrijeme opet osjetiti onaj osjećaj u trbuhu prije svake utakmice Hajduka i da ću paliti radio nedjeljom kako bi slušao Edu Pezzija kako nekoherentno brblja o ‘bilima’. Bah, uvijek se mogu pretvarati da me nije briga.
Prošlog tjedna niste mogli otvoriti sportske stranice u novinama ili specijalizirane siteove bez da vam u oči ne padne kilo ili dva prašine koja se podigla nakon što je jedan tip dotaknuo loptu rukom u kvalifikacijama beznačajnog sportskog natjecanja, nekakvog svjetskog prvenstva u nogometu koje ionako nikog ne zanima i koje je glupo i…
(Osjećate li gorčinu, ha? Ha?! Možda je dobro da nismo otišli u Južnu Afriku jer bi sigurno dobio čir na želudcu kad bi Olić pogodio prečku protiv Kameruna, a Joe zaradio tri žuta u utakmici s, recimo, Urugvajem).
Thierry Henry štopao je loptu rukom, dodao je Gallasu, a Francuska je čekirala kartu za Johannesburg. Vel’ka stvar. Vel’ka stvar, dečki. Da sam na vašem mjestu ne bih se mogao pogledati u ogledalo.
Da odmah razjasnim, imam velikih problema s varanjem, baš kao i velik dio navijača. Iskreno prezirem simulante, flopere, padavičare, glumce, fejkere i prevarante. Ne podnosim kada suci u NBA-u štite velike zvijezde poput Wadea, LeBrona i Kobea do te mjere da to očekuju i treneri i igrači i publika, ne mogu gledati rukomet jer na prosječnoj tekmi ima više povreda pravila nego golova, a posebno ne mogu smisliti igrače koji su izgradili karijere na glumatanju poput Pippa i Cristiana Ronalda (dobro, Ronaldo se nalazi u samom panteonu moje sportske mržnje zbog punio više razloga; mislim da bi mi psihijatri propisali terapiju kad bi čuli moje lamentacije o Velikom ljigavcu).
Sport je u neku ruku imitacija života, i baš kao život sadrži čvrsta i pisana pravila te neka nepisana pravila koja su jasna svakome s dva zrna soli u glavi. Prevaranti krše i jedna i druga, i što je najgore, uništavaju sport. Priznajem, ja sam teška naivčina zato jer me nogomet još uvijek zanima samo radi nogometa, radi igre, lijepih poteza, taktičkog nadmudrivanja i sjajnih golova. Ja sam naivčina zato jer su mi sponzori, lova, kladionice, navijači i ugovori potpuno nebitni. Ja sam naivčina zato jer vjerujem da je sama igra sveta, i da je se ne smije okaljati.
Henry je napravio upravo to. On nije pobijedio, zato jer je svojim potezom zaobišao pravila, a zaobilaženjem pravila možete pobijediti u bilo kojoj igri. Njegova izjava kako „on nije na terenu da sudi“ mene je pogodila kao šamar čije crvenilo nije mogla izbrisati ni njegova naknadna isprika i želja da se utakmica ponovi. Henry nije ni svjestan kako bi ovaj potez mogao označiti njegovu veliku karijeru; kako bi ga povijest mogla upamtiti ne kao sjajnog strijelca Arsenala, Barce i Francuske nego kao podmuklog tipa koji je u jednom trenutku prevario čitavu jednu naciju. Možda vam se čini da preuveličavam i da je nogomet poprilično nebitna stvar, posebno kad je usporedite sa stvarima kao što su obitelj, ljubav, karijera, bolest ili smrt, no ja sam vidio kako odrasli muškarci liju suze zbog nogometa, vidio sam nevinu djecu kako zazivaju kugu i koleru na ljude u šarenim dresovima, čuo sam priče o umirućim starcima koji se zadnjim dahom raspituju o rezultatima utakmica… Nogomet je naizgled trivijalna stvar, no nešto što može raspiriti takvu strast među najrazličitijim ljudima svijeta zasigurno nije trivijalno. Zato je taj Henryev potez tako strašan, zato jer je okaljao jednu od stvari koja je neizmjerno važna milijardama ljudi.
Još gori od Henryevog poteza bio je potez Fife. Ne samo da na njihovim stranicama niste ništa mogli pročitati o igranju rukom (sve dok Henry nije sam priznao kako je prevario suce), nego su odmah u startu odbacili svaku pomisao o ponavljanju utakmice. Fifa je time praktički priznala kako je nemoćna u ratu protiv sportskih varalica te poslala poruku ohrabrenja simulantima, padavičarima i floperima koji mogu biti sigurni ukoliko ne dopuste da ih sudac uhvati na djelu.
No, najgori u čitavoj priči su ipak navijači, a tu uključujem i sebe.
Zato jer smo licemjerni.
Zato jer bi se 90 posto nas u istoj situaciji ponijelo kao Henry, a oni koji ne bi, napravili bi slično u drugoj situaciji. Sebe smatram moralnom osobom, ne varama dok igram nogomet, nikad nisam nešto ukrao, trudim se ne lagati, pomažem svima koji me zamole za pomoć i uvijek izbjegavam situacije u kojima nekog mogu povrijediti, no svejedno sam npr. prepisivao na ispitima, bilo na faksu, bilo u srednjoj. Bilo da ste sudjelovali u najmanjim prevarama poput ne vraćanja love blagajnici koja vam je krivo vratila kusur, ili u onim najvećim poput devastiranja Mirovinskog fonda ili Podravke, velika je vjerojatnost da ste varali i da ste to svoje varanje pokušavali opravdati na najrazličitije načine. Baš poput Henrya.
Nogomet je refleksija stvarnosti, metafora života, preslika realnosti, kako u onim najljepšim stvarima, tako i u onim najgorim. Henryevo varanje sudaca, navijača, publike i samog sebe samo je preslika društva u kojem to ‘obični’ ljudi rade svaki dan. Thierry, pravo si đubre, no ja ti zbog toga ne smijem prigovarati*. Smijete li vi?
* To što ne smijem ne znači da neću. Henry, dabogda zabio 10 autogolova u Africi i imao bliski susret s đonom Terryeve kopačke. Mrzim varalice i uvijek ću govoriti protiv njih, makar zbog toga bio licemjeran. Život je nekad stvarno čudan.
