Search tjedna: Učenjem rukije liječenje bolova u penisu

Auč. Ne bi želio biti u koži tipa kojo je ovo ukucao u gugl, a još manje bi želio vidjeti njegov izraz razočaranja nakon što ga je inTROLnet odvukao na ovo čudo od bloga. Među boljim srčevima bili su i “muški šorcevi u blatu”, “posljedice kod udarenih kabina”, “rasplesani plesal je sjajna faca” i meni omiljeni “najljepši sastavi o proljeću”. Ah ljudi, kako ste divni.

Search tjedna: “film u kojem jeff bridges i njegova cerka koja se igra sa glavama od”

Bilo je još nekoliko sjajnih momenata poput “film koji se zaljubio u mamu i kćerku”, ” stefany hohnjec problemi s kilogramima”, ”pornici sa dobrim pickana”, “steve urkel ubila ga raža” i meni najdraži “sve o godišnjem dobu proljeću” <3 ne treba zaboraviti ni “kako je perkins postao kosarkas” pošto se to često i ja pitam.

Search tjedna

Ovogodišnji search tjedna, dakle termin preko kojeg je Google nekog jadnog čovjeka doveo na ovaj blog je “covjek koji hoda po planinama iz novog pazara”. među boljima su također i “Karta đavla annie lennox”, “igre u kojima ima baze koje mora da sruše ratnici”, “slike izometrije motanja žice” i možda i najmilija “što je pleyoff”. <3

Usput, sutra bi trebala izaći kolumna o Bullsima.

Drveno pero

Talentirani gospodin Bojan Koprivica, čije su izvanredne članke hrvatski surferi imali prilike čitati na Sportnetu, pokrenuo je blog Wooden Feather. Čovjek govori četiri jezika, radi kao inžinjer koji se bavi svjetlom, igrao je baseball po Europi i SAD-u, naobražavao se po Amerikama, dolazi iz familije kojoj pisana riječ nije nepoznanica i generalno se čini kao kul lik. Ukoliko vas zanimaju putopisi, fotografije, baseball, football, skijanje i rekreacijski sportovi – navratite. Nećete požaliti.

Search tjedna

WordPress je divan alat koji vam nudi jednu urnebesnu bazičnu funkciju – omoguća vam da pregledata sve search termine koje su dovele ljude na vaš blog. Nova rubrika na ČKBUE-u je Search tjedna. Ove sedmice nagradu odnosi: horor u kojem glume babe koje zele ubiti curu po imenu kattarina. Šta? Kako? Zašto?! Ne znam, ali je zabavno.

Pričam ti priču

Čarolija sporta skrivena je u mnogim stvarima. Dvoboji i natjecanja sami su po sebi uzbudljivi, bilo da se radi o tučama u osnovnjaku ili o boksačkim mečevima za naslov teškaškog prvaka, bilo da se radi o nogometnim utakmicama kadeta na kakvoj izrovanoj seoskoj poljani ili o velikom finalu pod žarkim svjetlima reflektora Lige prvaka. U velikom broju ljudskih bića postoji potreba da se takmiče, a sport vam omogućava da tu potrebu namirite.

No čarolija sporta leži i u čistoj poeziji ljudskog tijela u pokretu, u nevjerojatnom letu kroz zrak i spektakularnom košarkaškom zakucavanju, u načinu na koji nogometaš varkom izbaci protivnika iz ravnoteže, u prekrasnom izvijanju tijela pitchera koji koristi kukove i leđa i ruke da bi lansirao lopticu 160 kilometara na sat.

Na kraju, sport nam omogućava da budemo dio kolektiva, nečeg puno većeg i važnijeg i trajnijeg od nas samih. Omogućava nam da se predajemo nesebično i u potpunosti zbog čega porazi tako snažno bole, pobjede donose veselje, a nezalaganje i ljenost dočekujemo na nož. Unatoč nasilju, unatoč korupciji, unatoč ogromnim količinama novca, unatoč TV pravima i politici i neredima i policiji naoružanoj suzavcem i bolesno ambicioznim roditeljima i svim ostalim sranjima koje okružuju sport njegova najveća snaga i dalje je ljubav.

Ljubav je, na žalost, prolazna. Na kraju, ili ona sama crkne pod teškim teretom svakodnevnice, ili krepaju ljudi koji se vole. No, ukoliko je velika i strašna, ta ljubav ostaje zapisana u pričama. A priče su zajebana, mala, lažljiva stvorenja. No, baš zbog toga što imaju tu sposobnost da iskrivljuju istinu i biraju što će reći često su zanimljivije od onog što se stvarno dogodilo. Čak i u sportu. Priče stavljaju utakmice, mečeve, događaje, utrke, dvoboje i nadmetanja u kontekst iz kojeg se kasnije ne mogu izvući. Priče mogu obilježiti čitave karijere i odrediti kako ćemo nekog pamtiti. Priče su moćne, moćnije od istine i od stvarnosti i stoga ne treba čuditi što je čitava naša civilizacija satkana i izgrađena na pričama, počevši od onih religijskih pa sve do onih zakonodavnih.

ESPN, najmoćnija sportska medijska kuća na svijetu, je prošle godine uposlila 30 pripovjedača, 30 filmaša, kako bi ispričali 30 priča povodom 30 rođendana tog medijskog giganta. Dokumentaristički serijal ESPN 30 for 30 je u potpunosti ispunio očekivanja, a u nekim slučajevima ih je nadmašio. Pitanje je samo koja od ovih priča zaslužuje da ostane upamćena.

30. Tim Richmond: To the limit (NASCAR Media Group, Rory Karpf)

Priča o brkatom šoferu NASCAR-a to svakako ne zaslužuje. Tim Richmond je navodno bio sjajan vozač, no u osam sezona upisao je tek 13 pobjeda, a niti jedne godine nije završio iznad trećeg mjesta u konačnom poretku. Zašto o njemu raditi film? Zato jer je Richmond bio bogatun koji je živio razvratničkim životom na kojem bi mu Kaligula, Casanova i Hugh Hefner pozavidjeli. Falabogu, Richmond je na svojim seksualnim putešestvijama pokupio HIV koji se razvio u sidu i njegov život je tragično okončan. Na žalost, ova priča je tako mlako ispričana da vas na kraju nije pretjerano briga ni za Richmonda ni za njegove okršaje s izrazito konzervativnom, da ne kažem zadrtom, kulturom koja je vladala, i djelomično još uvijek vlada u NASCAR-u.

29. Straight Outta LA (Ice Cube)

Al Davis, najluđi vlasnik u čitavom NFL-u i čovjek prema kojem je Zdravko Mamić najobičnija mala beba, početkom je osamdesetih preselio svoje Raiderse iz Oaklanda u LA. No, football nikako nije prolazio u Hollywoodu, naročito ne brutalan, bezkompromisan i divljački football kakvog su Raidersi igrali pod poznatim motom „Just win, baby!“ No, tada su se na sceni pojavili N.W.A., snimili jednu od najboljih old skool rap ploča Straight Outta Compton, rasturili hitovima kao što su Fuck Tha Police i Express Yourself, a u spotovima su nosili majice i kape s logom Raidersa. Nova moda uskoro je preplavila ulice Los Angelesa, Raidersi su počeli mlatiti masne pare, a spoj jednog brutalnog football kluba i bezkompromisne glazbene scene stvorio je jednu od najzanimljivijih i najunikatnijih kultura ikad.
Šteta što je priču o ovom jedinstvenom spoju ispričao Ice Cube, jedan od članova N.W.A. Film se tako pretvorio u jednosatni auto-fellatio, a da stvar bude gora Ledenoj Kocki se u sisanju kolektivne kite pridružio i cijenjeni gospodin Snoop Dogg koji je kasnih osamdesetih prolazio kroz svoje formativne godine. Tako smo od jednog potencijalno sjajnog filma dobili egoistični spomenik sopstvenoj veličini od čega se meni osobno neobično povraća.

Link za cijeli film

28. Jordan Rides The Bus (Ron Shelton)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Nakon tri osvojena prstena najbolji košarkaš svih vremena neobjašnjivo se povukao s NBA pozornice kako bi zaigrao baseball što je šokiralo brat – bratu milijardu ljudi diljem planeta. Zašto? Čemu? Kako?, pitali su se navijači zbunjeno češkajući glave dok su vlasnici sezonskih ulaznica vrištali u očaju, roneći suze. Jordan je godinama govorio kako mu je puna kapa košarke, njegov stari je uvijek sanjao da će Michael postati baseball zvijezda, a navodno je njegova opsesija klađenjem došla do razine koja je zabrinula čak i Davida Sterna. Stoga nije TOLIKO čudno što se MJ odlučio promijeniti sportove, naročito nakon ubojstva njegovog oca. Jordan Rides The Bus je priča koja ne postavlja teška pitanja nego koristi dobar dio svoje minutaže za veličanje glavnog protagonista tvrdeći kako bi jednog dana uspio i u baseballu da se nije vratio košarci, no njen glavni problem i najveća mana je taj što Jordana u filmu nema, a samim tim nema ni najbitnije dimenzije čitave štorije.

27. The House of Steinbrenner (Barbara Kopple)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Ove je godine, taman pred All Star utakmicu, preminuo George Steinbrenner, dugogodišnji vlasnik New York Yankeesa, najtrofejnije momčadi u povijesti baseballa. Steinbrenner je pretvorio Yankeese u mašinu za stvaranje novca, kupovao je najskuplje igrače na tržištu te je naposlijetku uspio vratiti slavu i sjaj u New York kad je ona već lagano izblijedila. No Steinbrenner je istovremeno bio temperamentan i zapaljiv, dijelio je otkaze šakom i kapom, sukobljavao se s trenerima i igračima, praktički je pljačkao financijski slabije ekipe te je postao takva ikona u SAD-u da su se na Seinfeldu neprestano izrugivali s njegovim likom i djelom. The House of Steinbrenner pokušava se fokusirati na izgradnju novog stadiona Yankeesa koji je stajao 2,3 milijarde dolara i koji je doslovno postao spomenik preminulom vlasniku Yankeesa, s njegovom ogromnom bistom smještenom između dva bullpena, bistom koja veličinom nadvisuje i Babea Rutha i Joea DiMaggia i Mickeya Mantlea i Loua Gehriga. Na žalost, Barbara Kopple iz svojih sugovornika nije uspjela izvući puno tog zanimljivog, a priči nedostaje fokus te često luta s teme na temu pri čemu ne uspijeva prikazati sve strane jednog zanimljivog čovjeka i njegove ostavštine u povijesti sporta.

26. No Crossover: The Trial of Allen Iverson (Steve James)

Kad je bio mlađi Allen Iverson nije čitao Gilgameš. Umjesto toga je navodno sudjelovao u jednoj tučnjavi u kuglani. Ofkors, Iverson je već tad bio jedna od najvećih srednjoškolskih košarkaških zvijezda u SAD-u pa je slučaj zaokupio popriličnu pozornost medija, a svakako nije pomoglo ni to što se Allenova klika sukobila s grupom bijelaca pa je čitava stvar dobila novu dimenziju. Na kraju je Iverson optužen da je spičio nekakvu ženu stolicom u glavu, dobio je 15 godina zatvora (iako se na snimci ništa ne vidi, a njegovi frendovi tvrde kako je izišao van čim je tučnjava započela), a nakon četiri mjeseca u popravnoj ustanovi dobio je pomilovanje od guvernera Virginije. Priča istražuje kako je slučaj utjecao na Iversonovu familiju i na crnačku zajednicu u Hamptonu, ali to radi poprilično traljavo pa su najbolji momenti u filmu snimke košarkaških utakmica iz Iversonovih školskih dana. Iskreno, očekivao sam puno, puno više od Stevea Jamesa, redatelja najboljeg košarkaškog dokumentarca svih vremena.

Link na cijeli film.

25. Once Brothers (NBA Entertainment)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Vlade Divac kreće u potragu za izgubljenim vremenom. Šteta što Vlade nije intelektualni gigant poput Marcela Prousta pa ova potencijalno sjajna priča izgleda poprilično blijedo u usporedbi s drugim filmovima u ovom serijalu. Vlade nam priča svoju priču o tome kako je postao persona non grata u Hrvatskoj i kako nikad neće prežaliti što nije stigao popričati s Draženom o njihovom raskidu, čitavo vrijeme ispoljavajući čuđenje zašto je do prekida uopće došlo. Vlade tako ne kuži da su po Šibeniku pljuštale granate dok na Prijepolje nije pala ni jedna i izgleda i zvuči pomalo smiješno pričajući svoju sudbinu. Njegov susret s obitelji Petrović trebao je biti jedna katarzična situacija prepuna emocija, no na kraju se pretvorio u kurtoazni posjet kojem je nedostajala samo Franckova ciglica i kutija Domaćice umotana u bijeli pak papir. Osobno ne osjećam nikakvu mržnju prema Divcu i čovjek me ostavlja ravnodušnim izvan terena, no svejedno ne mogu si pomoći da ne primjetim kako je film dosta traljavo napravljen. Istina, svaka prikazana akcija jugoslavenske repke me bacila u trans, a suze su tekle u potocima za vrijeme snimke Draženovog sprovoda. Šta se može.

24. Marion Jones: Press Pause (John Singleton)

Gospoja Marion Jones bila je najveća sportašica u svemiru. Žena se nakesala olimpijskih medalja, gospodarila je sprinterskim disciplinama i zaletištem skoka u dalj, bila je zgođušna i simpatična što joj je donosilo masu sponzorskih ugovora i bila je iznimno otvorena u odnosu prema medijima i navijačima. Ali avaj, Marion Jones je bila fejkerica. Lažljivica. Varalica. Prevarantica. Marion se šopala steroidima. Žena je na kraju priznala svoju grešku, oduzete su joj sve medalje, završila je u zatvoru na šest mjeseci i dobila zabranu da se natječe na atletskim natjecanjima.

Najveća mana ovog filma je što je redatelj John Singleton očito zacopan do ušiju u Marion Jones te je kroz dobar dio filma pokušava oprati te se fokusira na to da je Jones jako dobra mama i da se vratila sportu kroz WNBA košarku i da sad dijeli lekcije klincima kako je loše varati, a ne zanima ga previše sam čin varanja. Ono što iskupljuje čitav film su zatvorske priče poznate atletičarke, priče o tučnjavi s drugim curama u ćeliji, o tome kako je završila u samici na mjesec i pol dana i kako se nosila sa sramotom varanja.

23. The Legend of Jimmy the Greek (Fritz Mitchell)

Na YouTubeu su dostupna samo tri od pet dijelova ovog dokumentarca

Jimmy „The Greek“ Snyder je čovjek kao stvoren da se o njemu snimaju filmovi. Dimetrios Georgios Synodinos, kako ga je nazvao njegov otac, ušao je u svijet klađenja kao klinac u Ohiou, nakon što je porastao propao je kao biznismen, samo da bi postao iznimno uspješan kladioničar u Las Vegasu. No, njegova slava prenijela se diljem SAD-a kad je postao komentator u CBS-ovoj emisiji The NFL Today. Jimmy The Greek bio je poseban po tome što je davao poprilično točna predviđanja tko će pobijediti u kojoj utakmici koristeći insiderske informacije iz kladioničarskih dana zbog čega je postao jedna od najkontroverznijh ličnosti sportskog programa. Priča je ovo o zanimljivom načinu na koji su mediji i NFL koristili klađenje kako bi popularizirali sport, iako je taj proces odrađivan šutke. Priča je ovo i o osobnoj tragediji Jimmya Snydera koji je dobio otkaz nakon što je izjavio kako su „crnci prirodno superiorne atlete zbog načina na koji su ih bijelci parili za vrijeme ropstva“. Snyder se više puta ispričao zbog svoje izjave, njegove kolege se kunu da je to jedini rasistički komentar kojeg su čuli družeći se s njime, no Greeku nije bilo spasa. Umro je tužan i razočaran, zaboravljen od svih, naročito od onih kojima je zaradio milijune dolara.

22. Kings Ransom (Peter Berg)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Wayne Gretzky je bio čarobnjak s pakom. Za vrijeme svoje dominacije ledenim dvoranama NHL-a Gretzky je rušio sve moguće rekorde, osvajao prvenstva i MVP nagrade i dokazivao da se brzina i stas ne mogu mjeriti sa sportskom inteligencijom koju je posjedovao u tonama.

Njegov prelazak iz Edmonton Oilersa u LA Kingse bio je šok za čitav svijet, a naročito za Gretzkog koji je samo nekoliko dana ranije proslavio osvajanje prvenstva s razularenom svjetinom. Peter Pocklington, vlasnik Oilersa, riješio se svoje najveće zvijezde za nekoliko igrača, pickova i 15 milijuna dolara koji su mu trebali da namiri dugove nastale u drugim poslovnim pothvatima. Naravno, Edmontođani, ili kako se to već kaže, su ispalili na živce, zahtijevali od Vlade da se Pocklingtona uvalja u katran i perje, spali na lomači i da mu se pepeo prospe u kanalizaciju, a političke stranke su tražile da se trejd blokira. Dobili su, kao i uvijek, kitu. Kings Ransom otkriva sve nijanse ove nevjerojatne zamjene i direktne posljedice Gretzkyevog dolaska u Kaliforniju u kojoj je, samo na kratko, hladnoća i led NHL-a zamijenila sunce i zvuk oceana.

21. Little Big Men (Al Szymanski)

Kad sam bio u osnovnoj školi juniorska ekipa Kolektivca iz Postira tri puta za redom je osvojila prvenstvo Dalmacije u nogometu. U to sam vrijeme trenirao s pionirima i u svojoj sam bogatoj karijeri ubilježio ravnih nula nastupa zato jer sam bio predebel, presmotan i prelijen za igranje. Svejedno, putovao sam s ekipama na dobar dio utakmica u gostima, a svake subote u 11 sati odlazilo se do igrališta gledati momke nešto starije od mene kako tamburaju protivnike s 10 komada razlike. Bilo je to sjajno razdoblje mog života.

Little Big Men priča je o Little League Baseball momčadi iz Kirklanda, malog gradića u državi Washington i njenom putu do osvajanja svjetske titule. Djeca iz Kirklanda te su 1982. godine neočekivano projurila nacionalnim prvenstvom, samo da bi u završnom turniru svladali moćni Tajvan koji je iz godine u godinu osvajao titule. Momčad Kirklanda iz nekog je razloga zaokupila pažnju čitave zemlje, a njihov pitcher Cody Webster postao je junak nacije.

Na žalost, nisu svi 12-godišnjaci opremljeni da se bore sa slavom i ispunjavaju očekivanja ljudi starijih 10, 20 ili 30 godina od njih. Priča je ovo o posebnoj vezi koja se stvara između igrača u šampionskim ekipama, bilo da oni imaju 22 godine i igraju za novac i slavu, ili da imaju 12 godina i igraju samo zato jer vole sport. Al Szymanski je jako lijepo uhvatio svu nevinost djece koja se igraju i što se dogodi jednom kad uđu u svijet odraslih.

Film možete pogledati ovdje ukoliko instalirate neki retardirani toolbar.

20. Run Ricky Run (Sean Pamphilone, Royce Toni)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Brale, Ricky Williams je puknut. Al ono, skroz. Tip je odjeba karijeru u NFL-u radi toga jer se više volija napušavat. Živija je u nekoj kolibetini, a najbolji prika mu je bia neki lik iz sela s kojin je igra Plejstejšn. Ricky se osin toga bavija i jogon, pičija je po prašini Australije u nekon izderanon šatoru, a posta je i iscjelitelj. Osin toga oplodija je tri žene i sad uzdržava pustu dičurliju. Ono, lik je lik.
E sad, pitanje je jel Ricky ima pravo otić iz Dolphinsa nakon šta su mu dali masni ugovor i nakon što su se nadali da će ih odvest do Super Bowla. Pitanje je jel Ricky pobiga iz NFL-a zato jer je želija dimit maricu ili su razlozi bili neki drugi, prvenstveno društvena anksioznost od koje je patija od mlađih dana i za koju je poprilično odgovrna guba od njegovog oca. Pitanja je puno, a ovaj film je prova dat odgovor ili dva. Bez obzira jesu li odgovori zadovoljavajući ili ne, Ricky nan se vratija u NFL, i nije toliko loš s obziron da ga dugo nije bilo i da su najbolje godine iza njega. Najbitnije je da je Ricky sritan i da je sredija neke stvari u glavi dok je trčkara negdi drugdi, a ne po NFL poljanama.

19. One Night In Vegas (Reggie Rock Bythewood)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Tupac Shakur i Suge Knight vozili su se u noćnoj gužvi Las Vegasa. Nekoliko sati ranije gledali su Mikea Tysona kako u prvoj rundi pobjeđuje Brucea Seldona u borbi za IBF titulu. Dvojac se vozio prema klubu u kojem su trebali proslaviti pobjedu Tupacovog prijatelja. Bijeli Cadillac zaustavio se pokraj njihovog automobila, a prozori su se brzo pustili. Tupac Shakur pogođen je mecima u prsa, zdjelicu, desnu ruku i bedro. Šest dana kasnije Tupac Shakur je umro.

Hip hop zajednica izgubila je svog omiljenog propovjednika, a Mike Tyson izgubio je svog bliskog prijatelja. Problematični boksač pronašao je blisku osobu u problematičnom raperu, no njihovo prijateljstvo je umrlo te noći u Las Vegasu, a velika pobjeda pretvorila se u gorki osobni poraz. One Night in Vegas je sjajno zamišljen i nešto slabije realiziran film o jednom suludom danu u životu dvojice problematičnih ikona; ljudi za koje se na kraju ispostavilo da ipak nisu „veći od života“.

18. Unmatched (Lisa Lax, Nancy Stern, Hannah Storm)

Ubijte me slobodno, al’ moram vam nešto priznati. Ja sam sportski šovinist. Jebiga, šta da vam kažem, ženski sport mi je totalno nezanimljiv. Još se mogu prisilit pogledat nešto ako igraju naše sportašice, u trkama Janice Kostelić sam iskreno uživao, odbojkašice je kul gledati i to ne samo zbog prekrasno definiranih i dugih nogu, ali ostatak jednostavno ne prolazi.

Ipak, mečevi između dobre stare Martine Navratilove i dobre stare Chris Evert su drugi par postola. Iznimno napeti, puni sportskog naboja i tehnički savršeni i dalje su stvar koja se isplati pogledati dok tratite svoj život u bespućima YouTubea. Unmatched je priča o neobičnom prijateljstvu koje se formiralo između dvije igračice usred jednog od najvećih rivalstava u povijesti sporta. Unmatched je čisti chick flick, o tom nema nikakvog spora, ali je svejedno film kojeg sam s guštom pogledao.

17. Four Days In October (Major League Baseball Productions)

Postoje događaji o kojima ne treba pričati priče zato jer… ma kvragu, čisto zato jer niti jedna priča ne može dočarati nevjerojatnost tih događaja.
Četiri dana u listopadu o kojima govori ovaj film kulminacija su tragičnih događaja koji su okruživali Boston Red Soxe punih 86 godina. Toliko je, naime, godina prošlo otkad su Red Soxi posljednji put osvojili World Series, a njihovi porazi u ključnim utakmicama bili su izrazito bizarni, od kasnog izbačaja Johnya Peskya koji im je mogao donijeti titulu 1946. godine do nevjerojatnog propusta Billa Bucknera protiv Metsa 1986. Sjajne ekipe krcate zvijezdama jednostavno nisu mogli prekinuti „prokletstvo Bambina“, mitski urok koji je sišao nad Soxe kad je njihov vlasnik Harry Frazee prodao Babea Rutha Yankeesima za lovu kako bi financirao svoj mjuzikl No, No, Nanette. Rezultat tog trejda? Yankeesi 26 titula prvaka, Red Soxi nula.

Činilo se kako će se slična stvar dogoditi i te 2004. godine. Ekipa Bostona okružena zvijezdama poput Pedra, Mannya, Big Papija i Schillinga naletjela je na Yankeese u ALCS-u. Tri utakmice kasnije omražene krvopije iz New Yorka vodili su 3 – 0 u seriji. Niti jedna ekipa u povijesti američkog sporta nije se vratila kad je gubila 3 – 0 u playoffu. Nijedna!

No, ova „grupa idiota“, kako su sami sebe zvali, napravila je mitski podvig i četiri dana kasnije Red Soxi su slavili svoj ulazak u playoff, a navijači Yanksa su gledali u čudu. Ta nevjerojatna, bolesna pobjeda došla je kroz dvije extra innings utakmice, kroz nevjerojatnu krađu baze, kroz genijalni Ortizov single i kroz Damonov grand slam, proizašla je iz Millarove zajebancije i iz Schillingove krvave čarape i, voljeli vi Red Soxe ili ne, i dalje stoji upisana kao jedna od najgenijalnijih i najnevjerojatnijih pobjeda u povijesti sporta. Stoga nije čudno što ova priča nije uspjela zarobiti svu veličanstvenost tog jedinstvenog trenutka.

16. The U (Billy Corben)

The U. Ukoliko ste fan koledž footballa znate na koga se nadimak odnosi. Ne možete promašiti. Miami Hurricansi jedan su od najpoznatijih i najtrofejnijih football programa u SAD-u. No njihova slava nije ukorijenjena u dubogu tradiciju niti seže daleko u povijest. Hurricanesi su nouveau riche NCAA-a koji su svoj uzlet doživjeli u zlatnim danima Miamija, tamo negdje početkom 80-ih.

Škola koja je sisala iz godine u godinu okrenula je ploču pod trenerom Howardom Schnellenbergerom koji je odlučio od njih stvoriti sportske gigante. Schnellenberger je napravio nepojmljivu stvar i u otmjeno i pomalo snobovsko sveučilište u Miamiju počeo je dovlačiti klince iz najdubljeg geta što je rezultiralo nevjerojatnim sukobom kultura koje su neki sa zadovoljstvom prihvatili, dok su ih drugi, i s jedne i s druge strane, odbacivali kao što tijelo odbacuje presađeni organ.

The U je priča o bahatosti i aroganciji s pokrićem, o umjetnosti pobjeđivanja i o promjenama kroz koje morate proći ukoliko želite uspjeti u životu. Hurricanesi su od 80-ih osvojili pet naslova prvaka i više ih nitko ne zna kao Hurricanese. Svi ih znaju kao The U.

15. Pony Exce$$ (Thaddeus D. Matula)

Ukoliko je The U priča o uspjehu jednog sportskog sveučilišta, Pony Exce$$ je priča o tome kako se do tog uspjeha dolazi.

Unatoč tome što je plaćanje igrača – studenata u NCAA-u strogo zabranjeno* velika sveučilišta uvijek su pronalazila način da potkupe najveće srednjoškolske zvijezde i/ili njihove familije gotovinom, automobilima, skupim darovima i seksualnim uslugama. To se događalo od samih početaka lige, a događa se i danas i to s najpoznatijim, o čemu svjedoče slučajevi Reggieja Busha i Cama Newtona.

*Što je nešto o čemu bi smo mogli raspravljati danima budući da mnogi smatraju kako je politika NCAA lige izrazito licemjerna. Igrači donose ogromne prihode svojim sveučilištima i čitavoj ligi, a istovremeno dobar dio njihovih obitelji crkava u teškom siromaštvu čekajući da njihovi sinovi konačno postanu profesionalci. Nije baš u nekom olimpijskom duhu, zar ne?

Ekipa sa Southern Metodhist Universitya, o kojoj priča ovaj film, radila je to brže, bolje i raskalašenije od svih drugih. Zahvaljujući ogromnim ciframa koje su izdvajali najbogatiji prijatelji sveučilišta SMU je od relativno nepoznate škole postala ekipa koja je osvajala prvenstva, uništavala rivale i kupila najveće i najpoznatije igrače u državi. Ovo je priča o gospodarskom uzletu Dallasa, o povezanosti sporta, ekonomije i visoke politike i o tome što se dogodi kad vas uhvate u kršenju zakona u Texasu, saveznoj državi koja još uvijek primjenjuje smrtnu kaznu.

14. Without Bias (Kirk Fraser)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Zažarene oči, nekoordinirani pokreti, gubitak tjelesne spreme, natečene nosnice i goleme afro frizure obilježile su NBA ligu u sedamdesetima i početkom osamdesetih. Sve su to bili simptomi korištenja kokaina*, najpopularnije droge među košarkašima.

*Dobro, dobro, možda ne afro friske, iako neke od njih fakat djeluju kao da su oblikovane za vrijeme nekog žešćeg tripa.

Kokain je, naravno, ubojica talenta i liga je radila sve da natjera igrače da se odreknu konzumiranja opasne droge. Njihova borba imala je polovične rezultate sve dok se na sceni nije pojavio Len Bias. Sjajno krilo iz Marylanda (video) imalo je sposobnost skakati nebu pod oblake, zakucavati i kreirati akcije iz driblinga. Bias je izabran drugim pickom drafta 1986. godine, a Red Auerbach želio je da Bias u početku mijenja Larrya Birda, sreže njegove minute i produži karijeru Košarkaškog Isusa i Kevina McHalea. Bias je trebao biti dio iznimno potentne mašine Celticsa. Dva dana kasnije Bias je preminuo od predoziranja kokainom.

Priča je ovo o nikad prežaljenom talentu, o mladiću koji je navodno samo jednom podlegao iskušenju i to platio glavom i o promjenama koje je njegova smrt prouzročila u svijetu profesionalnog sporta. Biasovo ime korišteno je u svetom križarskom ratu Davida Sterna koji je čvrsto odlučio iskorijeniti upotrebu kokaina u ligi. Što mu je u konačnici uspjelo. No, svemoćnom Sternu nije pošlo za rukom oživjeti 23-godišnjaka koji je trebao postati jedna od najvećih zvijezda u povijesti košarke.

13. Small Potatoes: Who Killed The USFL? (Mike Tolin)

Divlje lige su iznimno zabavne, čak i kad dobiju legitimitet. Sjetite se samo ABA lige u kojoj je Dr J divlje zakucavao šarenom loptom, lige koja je stvorila košarkašku tricu i koja je na poslijetku ispunila svoj cilj spajajući se s NBA-om.

USFL je nešto slično pokušala napraviti u svijetu footballa. Liga koja je nastala kao direktna konkurencija NFL-u imala je foru da je svoje utakmice odigravala u proljeće i ljeto kad utakmica NFL-a i college footballa nije bilo na vidiku, a čim su krenuli u biznis pokrenuli su tužbu protiv monopola kojeg je NFL imao u svijetu footballa.

Četiri godine kasnije USFL je bio mrtav, vlasnici su uspjeli proćerdati 163 milijuna dolara, a tužba protiv NFL-a odlučena je u njihovu korist zbog čeka su zaradili odštetu od jednog jedinog dolara.
Small Potatoes je komični detektivski film u kojem Mike Tolin pokušava otkriti tko je, dovraga, ubio taj jadni USFL. Priča je to o jednoj mutavoj ligi, o napaljenim igračima, o lažljivim vlasnicima među kojima je dominirao jedan čovjek u zlaćanom tupeu. Donald Trump mi je oduvijek izgledao kao tip koji ne preza od ubojstva ukoliko će mu to pomoći da ostvari svoje ciljeve.

12. Muhammad & Larry (Albert Maysles)

Cassius Marcellus Clay Jr. izgubio je samo pet borbi u svojoj karijeri. Samo pet ljudi na čitavom svijetu moglo je reći da je pobijedilo Muhammada Alija. Jedan od njih bio je Larry Holmes. Bila je to Holmesova najbolnija pobjeda u čitavoj karijeri.

Priča je ovo o velikoj ljubavi koju je Holmes osjećao protiv Najvećeg i o vremenu koje je proveo kao njegov sparing partner. Priča je ovo o pokušaju povratka velike zvijezde u ring i njegovim egoističnim prodikama kojima je nastojao prizemljiti protivnike. Priča je ovo o najskromnijem šampionu u povijesti boksa, čovjeku kojeg je dobar dio široke publike zaboravio iako se radi o jednom od najboljih boksača u povijesti plemenitog sporta. Nikad nije bilo mekše i toplije priče o disciplini u kojoj je cilj zadati najčvršći i najsnažniji udarac svom protivniku.

11. The Best That Never Was (Jonathan Hock)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Marcus Dupree je vozač kamiona. Oženjen je i ima sina. Marljivo radi svoj posao i gleda svoja posla. Tu i tamo ga zaboli koljeno, ali, Bože moj, tko nema zdrastvenih problema u četrdesetima?

No prije nego je postao vozač kamiona Marcus je bio zvijezda. Ljudi su tražili njegov autogram, cure su ga navlačile za rukav, vršnjaci su ga obožavali. Tri stotine koledž trenera prošlo je kroz dnevni boravak kuće njegove bake tog davnog ljeta 1981. godine. Marcus Dupree trebao je postati najveći igrač footballa svih vremena.

No, život je zajebana zvjerka i pun je pogrešnih odluka, fizičkih ozljeda, sukoba s ljudima koji ti žele dobro i prijateljevanja s ljudima koji samo čekaju da ti zabiju nož u leđa. Marcus naizgled nikad nije uspio. No većina ljudi bi dala svoju desnu ruku samo da osjete taj trenutak u kojem si najbolji na svijetu u nečemu.

10. Fernando Nation (Cruz Angeles)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Los Angeles Dodgersi izgradili su svoj dom u američkom stilu – pljačkajući domoroce. Chavez Ravine, odnosno Dodgers Stadium, izgrađen je na mjestu na kojem su prije dolaska Dodgersa iz Brooklyna stajale kolibe meksičkih imigranata. Vlasnik Walter O’Malley učinio je sve kako bi istjerao ljude iz njihovih domova, porušio im kuće i izgradio stadion kojeg su Latinosi godinama mrzili. S pravom. Stadion je bio simbol njihove muke i velike nepravde koja im je napravljena.

Los Angeles je godinama preživljavao bune svojih građana, od Zoot Suit pobuna do Watts pobune koja je natjerala Franka Zappu da napiše svoju najbolju pjesmu do niza etničkih pobuna kroz 70-e i 80-e u kojima je policija nasrtala pendrecima i konjima na crnce i latinoamerikance naoružane kamenjem i golim rukama. U takvom okruženju Dodgersi su životarili, zahvaljujući isključivo bijelim biznismenima koji su u najvećem broju pohodili tribine Chavez Ravinea.

Dodgersi su znali kako im treba latino igrač, velik igrač, koji će obrlatiti veliku hispansku zajednicu i natjerati je da promijeni mišljenje o klubu. Iskopali su ga u meksičkoj pustinji, u malom selu Etchohuaquila u kojem je dijelio krevet s petero braće i sestara. Bio je bucmast, izgledao je stariji nego što je zapravo bio i nosio je dugu, neurednu kosu. Zvao se Fernando Valenzuela.

U prvih osam utakmica karijere Fernando je ubilježio osam pobjeda. Pet utakmica odradio je do kraja, ne dopustivši protivnicima niti jedan jedini bod. Njegov ERA iznosio je 0.50. Njegov windeup bio je jedinstven, s pogledom koji se pomicao od protivničkog igrača prema nebesima taman prije izbacivanja loptice iz ruke. Valenzuela nije samo promijenio mišljenje Latinosa o Dodgersima, Fernando je postao ikona u Los Angelesu, a njegova popularnost nadmašivala je popularnost najvećih muzičkih i filmskih zvijezda.

Na žalost, Fernando nije uspio smiriti krv uzavrelog grada koji je 1992. godine eskalirala nakon što je policija brutalno premlatila i ubila Rodneya Kinga, mladog crnca čije je ubojstvo snimljeno videokamerom. Svejedno, Fernando je uspio u jednoj stvari. On je prvenstveni razlog zašto većina stanovnika ElEja Dodgerse ne zove Dodžersi već Dojersi.

9. Guru of Go (Bill Couturie)

Sviđa vam se kako igraju Sunsi? Veliki ste fan novih, poboljšanih Knicksa? Ne propuštate utakmice Caliparijevog Kentuckya? Diže vam se na brzu, tranzicijsku košarku? Jelte? Dobro. Za sve je kriv Paul Westhead. Da, isti onaj tip kojeg je Magic Johnson izbacio iz Lakersa.

Priča je ovo o stvaranju jedinstvenog košarkaškog sistema koji je od Loyole Marimount, relativno nepoznatog sveučilišta, stvorio košarkašku silu koja je igrala važnu ulogu u NCAA turnirima. Sistem kojeg je Westhead stvorio nije se bazirao samo na stvaranju laganih poean i rokanju trica na način na koji su to radili sistemi poput Nellieballa ili 7 seconds or less napada, taj sistem se bazirao na fizičkom uništavanju protivnika koji početkom četvrte četvrtine nisu mogli hodati, što je ekipi s Loyole omogućavalo da se vrati iz najdubljeg deficita i na kraju odnese pobjedu.

Priča je ovo i o vezi Paula Westheada i njegovih mladih igrača Priča je to o Bo Kimbleu i jadnom Hanku Gathersu, dvojcu koji je srušio brojne rekorde igrajući za Loyolu Marimount. Priča je to i o konačnom neuspjehu.

Westhead nikad nije osvojio NCAA titulu niti je postao uspješan NBA trener te je u svakoj momčadi dobijao otkaz nakon dvije godine staža. Bo Kimble izabran je šestim pickom drafta, no na njegovu nesreću izabrali su ga Clippersi i nakon četiri godine morao je prekinuti karijeru zbog niza teških ozljeda. Hank Gathers nikad nije dobio priliku. Umro je na terenu od srčane mane. Nikad nije pogodio slobodna bacanja koja je izborio zahvaljujući sistemu Paula Westheada.

8. The Band That Wouldn’t Die (Barry Levinson)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Baltimore Colts pobjegli su iz svog grada kao lopovi u noći. Nagurali su kacige i oklope, i utege i lopte, i kopačke i pokale u niz žutih kamiona te su rano ujutro nestali, skriveni u vihoru koji je nosio pahulje čistog snijega.

Nemam pojma kakav te osjećaj prožima kad ostaneš bez svog kluba. Ljudi koji pričaju ovu priču će reći kako je osjećaj sličan onome kad ostaneš bez člana familije. Ne znam. Znam samo da je u tom slučaju puno, puno ljudi ostalo bez najmilijih, neki privremeno, neki zauvijek. Od Minneapolis Lakersa do Seattle Supersonicsa franšize su napuštale gradove, mijenjale imena i ostavljale ucviljene navijače za sobom. No nikom nije bilo gore od ljudi koji su radili za klub i istovremeno ga obožavali.

Ovo je priča o bendu limene glazbe koji je svirao, kako je u Americi običaj, navijačke pjesme Baltimore Coltsa. Čudno je vidjeti danas, 26 godina od kukavičkog bijega iz grada, ljude kako se prisjećaju i plaču. Stari, čvrsti ljudi koji su vidjeli sve u životu i dalje ne mogu prežaliti taj dan. „To je kao da si oženjen 25 godina ženom koju voliš i onda te ostavi zbog nekog drugog. I onda je vidiš na ulici, kao što bi vidio Coltse na televiziji, i jednostavno ne možeš gledati. Previše boli“, tvrdi jedan član ove grupe.

No unatoč tome članovi Colt Corral benda odbili su položiti svoje instrumente i raspustiti grupu. Maznuli su svoje uniforme s kemijskog čišćenja. Očistili su trube i tube. Unatoč tome što nisu imali za koga svirati i dalje su svirali. S vremenom se diljem zemlje proširila priča o bendu koji je jednostavno odbijao umrijeti. Nastupali su na drugim stadionima kao rado viđeni gosti, na smotrama i političkim događajima, i u borilištima ekipa koje nisu igrale football. Puhali su u trombone i udarali u bubanj kao da im je to sve što im je preostalo. Za svoju su vjernost nagrađeni.

Baltimore je dobio novu football momčad. Dobio ju je na jedan jako ružan način, dobio ju je otmicom koja je ostavila brojne navijače jednog drugog grada u suzama, no dobio ju je. Nova je ekipa prigrlila ostarjeli i istrošeni bend koji je u prvoj sezoni i dalje svirao navijačke pjesme Baltimore Coltsa. Nakon toga je prigrlio svoju novu ekipu, promijenio boje svojih odora i konačno naučio neke nove tonove.

07. Silly Little Game (Adam Kurland, Lucas Jansen)

Prošlog tjedna Houston Texansi i Baltimore Ravensi odigrali su nevjerojatnu utakmicu, najuzbudljiviju koju sam ja gledao ove NFL sezone. Početkom treće četvrtine Texansi su izgledali mrtvi, gubili su 28 – 7 i činilo se kako je tekma gotova. No, tad je Houston ubacio u višu brzinu, sastavio nekoliko dobrih napada, ubio u pojam obranu Ravensa i 30 sekundi prije kraja izjednačio utakmicu. Dok sam gledao što se događa skakao sam od sreće. Ne samo zbog uzbudljive završnice nego zbog toga što je zadnjim touchdownom koji je Texansima donio izjednačenje Andre Johnson meni donio pobjedu u fantasyu.

Silly Little Game je fantastična priča o izumu fantasya, više igrani film nego pravi dokumentarac. Silly Little Game je duhovit, autoironičan pogled na igru koju su izmislili sportski geekovi za sportske geekove. Ovo je priča o sjajnom Danu Okrentu* i grupi prijatelja koja je igrala prvu fantasy ligu na svijetu i koja je zaslužna za popularizaciju igre. Iako nisu zaradili više od šake dolara od svog izuma, Okrent i ekipa stvorili su industriju vrijednu 3 – 4 milijarde dolara, a sport su učinili još 20 – 23 posto zabavnijim nego što je to bio. Geekovi su uistinu preuzeli svijet u 21. stoljeću s internetom i računalima i plejstejšnima i ajpodima, no tko bi rekao da će njime dominirati čak i u svijetu sporta?

*Okrent je inače gost vjerojatno najboljeg dokumentarnog sportskog serijala svih vremena, „Baseballa“ Kena Burnsa. Ukoliko to čudo niste pogledali, molim vas, ne činite grijeh. Teško ćete pronaći bolji način za potrošiti 15-ak sati svog života.

06. The Birth Of Big Air (Jeff Tremeaine, Johnny Knoxville, Spike Jonze)

Ekstremni sportovi ostavljaju me hladnim. Oduvijek. Mogu gledati skejterske snimke na YouTubeu i neću osjećati ništa. Trikovi na BMX-u? Pah! Skijaši koji izvode vratolomije na hupserima? Ma dajte, molim vas! Jedini slučaj kad sam uživao u ekstremnim sportovima jest dok sam igrao Tony Hawk igre na kompjuteru. Sve drugo mi je bilo bezveze.

The Birth Of Big Air je dokumentarac o Mattu Hoffmanu, jednom od najpoznatijih i najvažnijih ekstremnih sportaša u povijesti svemira. Trebao sam prezirati ovaj film, a on je završio kao jedan od meni najdražih filmova u ovoj seriji. Da me ubijete, još uvijek ne znam zašto.

Razlog je vjerojatno sam Hoffman koji se čini kao super kul lik. Čovjek koji je žrtvovao svoj život samo da bi mogao poletjeti na tom blesavom biciklu metar ili dva više, čovjek koji je uništio sve kosti u tijelu samo kako bi okrenuo bajk naglavačke u zraku. Tip je ležao u komi, strgao koljena, visio po bolnicama i ležao na operacijskim stolovima samo kako bi gradio nove, još luđe rampe i letio sve više i više. Hoffman je čovjek koji će vas, u ovom depresivnom i debilnom svijetu, natjerati da za trenutak ne mislite kako je život besmislen.

05. June 17th, 1994 (Brett Morgen)

Dobro, šta se dogodilo tog 17. lipnja? Jel to neki važan datum ili šta? Jesu ubili nekog? Jel netko osvojio nešto? U čemu je fora?

Pa, za početak, nitko nije ubijen. Nitko nije nešto osvojio. No, ukoliko ste sportski fanatik ovo je bio dan za pamćenje. Za početak, Arnold Palmer je odigrao svoju posljednju rundu golfa na US Openu, rundu koja je završila u suzama nakon 40 godina dominacije. New York Rangersi su velikom paradom proslavljali svoj prvi Stanley Cup u 44 godine. Knicksi i Rocketsi igrali su finale NBA lige. Bill Clinton otvorio je Svjetsko prvenstvo u nogometu, a u prvoj tekmi SAD su izvukle nerješeno od Švicarske predvođene Stephaneom Chapuisatom. No sve ove događaje zasjenio je jedan čovjek. O.J. Simpson se toga dana odlučio na svoj legendarni bijeg u bijelom Ford Broncu, bijeg koji će ostati upamćen u američkoj mitologiji kao jedan od najlegendarnijih tv događaja svih vremena.

No, koliko god materijal za priču bio zanimljiv i dobar, ono što ovaj film čini sjajnim je pripovjedač. Brett Morgen nije napravio film u kojem je razgovarao sa sudionicima, tražio njihova mišljenja, gledao njihove suze i tako dalje i tako bliže. Ova priča ispričana je kroz kolaž nedirnutih televizijskih snimki u suludom pokušaju da se, makar jednom, priča na trenutak približi istini.

04. Into The Wind (Steve Nash, Ezra Holland)

Pokušao sam, koliko god sam mogao, da ne zaplačem na ovaj film. Nije prošlo. Jebiga. Ovo je emotivna priča o klincu s jednom nogom koji je pokušao trčati s jednog kraja Kanade na drugi i koji je umro od raka prije nego mu je to pošlo za rukom. Ovakav film bi vas natjerao na povraćanje od puste količine patetike, no pošto znate da je sve stvarno, da je mladić mrtav i da ga više nema, i da sve što je ostalo od njega je jedna zaklada, jedna utrka i video snimke njegovih napora ne preostaje vam ništa drugo nego da se stresete. Kao da možete osjetiti svu tu hladnoću koja je prolazila kroz Foxovo tijelo dok je trčao od jednog oceana prema drugom.

03. The 16th Man (Clifford Bestall, Lori McCreary, Morgan Freeman)

Prošle je godine Clint Eastwood snimio još jednu sportsku dramu. Kao i većina loših Eastwoodovih filmova, kojih je, nažalost, puno više nego bi to volio priznati, „Invictus“ pati od nevjerojatne količine patetike koja prožima film od početka do kraja. Pun stereotipa i klimavih likova, „Invictus“ vam od samog početka daje do znanja da gledate iskrivljenu, deformiranu priču, prerađenu po mjerama i kroju kojeg diktira Hollywood.

The 16th Man priča potpuno istu priču s potpuno drugačijim rezultatima. Tu nema kroja, nema mjera, nema patetike. Jedino što povezuje dva filma su Nelson Mandela, ekipa Springboka i Morgan Freeman, u prvom filmu predsjednik, u drugom pripovjedač.

Priča je ovo o zločinima koje je bijela rasa počinila nad crncima za vrijeme apartheida u Južnoj Africi. Priča je ovo o zločinima koji su crnci počinili kako odgovor na maltretiranje i ponižavanje. Priča je ovo ratu koji to službeno nije bio, no koji se vodio na brojnim bojištima, od fizičkih do metafizičkih. Priča je ovo o čovjeku – žrtvi koji je svojim životom odlučio isprati grijehe i jedne i druge strane kako bi ih konačno mogao ujediniti. Kao glavno sredstvo za postizanje svog cilja odabrao je momčad koju je jedna strana prezirala, a druga držala simbolom svoje nadmoći. Mandela je uspio u svom naumu. Makar na kratko.

02. Winning Time: Reggie Miller vs. The New York Knicks (Dan Klores)

Ukoliko čitate ove moje tekstove znate da sam tip koji voli tražiti smisao iza smisla, koji voli larger than life događaje i koji nekad toliko zagazi u patetiku da čovjek pomisli kako čita nekakvu Jane Austen melodramu ili štagod od sestara Bronte, a ne članak o sportu. Kriv sam. Ubijte me.

Glavni razlog zbog kojeg pratimo sport je zato što je tako jebeno zabavan. Zabavno je gledat likove kako lete kroz zrak, dodaju lopte petama, udaraju druge igrače k’o topovske kugle, zabijaju trice sa zvukom sirene i ruše svjetske rekorde. Euforiju i ljubav ionako možete osjetit kod pobjede tek nekolicine sportaša i timova, no to vas ne spriječava da gledate tursku nogometnu ligu, španjolsku košarku, ruski hokej ili štatijaznamšta. Zabavno je, jebiga.

Winning Time u svojih sat vremena trajanja objašnjava zašto je NBA košarka tako prokleto zabavna. Kroz gigantski sukob Reggieja Millera, tog malog pizdeka s klempavim ušima, ubojitim vanjskim šutem i nevjerojatnim osjećajem za teatar i New York Knicksa, radničke momčadi u gradu koji je oduvijek više volio showbiz i spektakl, redatelj Dan Klores demonstrira zašto se isplati svake večeri ostajati budan do šest ujutro kako bi gledali kako deset ljudi ubacuju narančastu loptu kroz metalni obruč.

Ovo je film o teatru, o glumi, o velikim predstavama i velikom rivalstvu, o sportskoj mržnji i o tome što se dogodi kad vas sport lansira na najveću pozornicu. Apsolutno svaka minuta je čisto savršenstvo koje će vam nabiti širok osmjeh na lice i uklesati ga tamo zauvijek. Ukoliko volite NBA nema šanse da vas ovaj film neće razveseliti.

01. The Two Escobars (Jeff Zimbalist, Michael Zimbalist)

Video na YouTubeu trenutno dostupan samo na španjolskom, pa ako želite, izvol’te

Pablo Escobar i Andres Escobar dijelili su isto prezime, no nisu bili u rodu. Andres Escobar i Pablo Escobar ubijeni su unutar godinu dana jedan od drugog, no razlozi za ubojstvo nisu bili isti. Pablo Escobar i Andres Escobar poznavali su se iz jednog jedinog razloga – obojica su obožavala nogomet.

Andres je bio sjajni branič kolumbijske reprezentacije koji je trebao igrati za Milan u vrijeme kad je Serie A bila uvjerljivo najjača liga u Europi, a Milan jedan od njenih najvećih klubova. Andres je ubijen prije nego je ikad zaigrao za rossonere, ubijen ispred noćnog kluba zbog klupe svađe, tek nekoliko dana nakon što je svojim autogolom protiv SAD-a izbacio Kolumbiju sa Svjetskog prvenstva u nogometu.

Pablo je bio najzloglasniji diler drogom na čitavom svijetu, čovjek koji je držao predsjednike u šakama, čovjek kojeg su se bojali mafijaši i čovjek koji nije prezao ni od čega kako bi postigao svoj cilj. Čovjek koji se ubrajao među 10 najbogatijih ljudi na svijetu ubijao je stotine policajaca i mafijaša, no narod ga je obožavao. Pablo je gradio domove za siromašne, no ljudi su ga prije svega ljubili zbog onoga što je učinio za nogomet.

The Two Escobars je fantastična priča o isprepletenosti droge i vrhunskog sporta, priča o dvije dijametralno suprotne ličnosti koje su imale više dodirnih točaka nego što možete zamisliti. Sutra nas čeka izbor predsjednika HNS-a i normalan čovjek prije takvog događaja mora razmišljati o nogometnoj mafiji, o korumpiranim menadžerima, o desetljećima namještanja utakmica, o ucjenama i iznudama, o premlaćivanju trenera i o ubojstvima agenata, no sve ovo što imamo u Hrvatskoj je nula i ništa prema onom što se događalo u Kolumbiji. Povezanost droge, nasilja i nogometa ispričalo je jednu fenomenalnu priču koja nam govori kako jedan pakao uvijek može biti gori od drugog.

Sretan rođendan, čovječe!

Prije točno godinu dana nekim čudnim čudom Philladelphia Philliesi izdržali su nalet New York Yankeesa u zadnja dva inninga pete utakmice World Seriesa i očuvali nadu u konačnu pobjedu na životu. Jest da je gospođa bila u komi, prikopčana na sve poznate aparate, ali još uvijek je bila tu. Dan kasnije, pogođena drito u glavu prekrasnim home runom Hidekija Matsuija, nada nam je izdahnula. Najodvratniji klub u povijesti svemira okitio se svojim 27. naslovom, cereći se u facu hejterima diljem svijeta.

Između te dvije utakmice, iznenađen nevjerojatnom količinom prezira kojeg sam osjećao prema klubu koji se nalazi u stranoj zemlji udaljenoj više tisuća milja, počeo sam pisati ovu kolumnu. U međuvremenu se puno toga promijenilo, a zapravo se gotovo ništa nije promijenilo. I dalje ne znam kako pisati kolumne, iako sam napisao više od 350 stranica teksta. I dalje mi nije jasno zašto osjećam strast prema stvarima kao što su udaranje loptice palicom, ubacivanje lopte kroz metalni obruč i bacanje kožnatog jaja prema oklopljenim ljudima. Zvuči totalno debilno da jedna fakultetski obrazovana osoba normalne inteligencije može svoj život posvetiti tako bedastim stvarima, šta ne? Dogodi se. Prošla je godina dana i ja još uvijek volim sport, taj najfizikalniji i najegzaktniji oblik umjetnosti.

Zašto? Pa samo kroz tih godinu dana dogodila su se prava čudesa i znamenja. Plakalo se, čupale su se kose, skakalo se od veselja.

Kod kuće repka nije prošla kvale, a po forumima su ponoćni ratnici tipkovnica nasapunali dasku, pripremili užad, upalili agregator, naoštrili sjekiru, očistili pušku i odabrali najljepše kamenje za javno pogubljenje Slavena Bilića. No, Slaven je preživio, naučivši važnu lekciju o opstanku, lekciju koja obično mimoiđe sve hrvatske trenere. Srećom pa doma imamo likova koji iz tog predmeta mogu napisati doktorat. Ne postoji skandal koji bi skinuo Vlatka Markovića s prijestolja HNS-a, ne postoji navijačka buna koja bi svrgnula Zdravka Mamića s pozicije moći. Isprepletenost kapitala, politike i nogometa u Hrvatskoj nije bila ovako jaka otkad su Franci i Canjuga drmali HNL-om, na užas svih navijača koji gledaju kako se nekoć slavni travnjaci pretvaraju u blatne kaljuže na kojima se igra užasan nogomet.

Pod starim krovovima košarkaških dvorana mlada se ekipa Cibone trgala cijelu sezonu, mučeći se s lakoćom praznih džepova, da bi na kraju doživjela jedan od najbolnijih i najglupljih poraza u povijesti svemira, poraza koji bi mogao biti potpun jednom kad klub ode u stečaj i crkne. Ljudi u Splitu takvu kalvariju prolaze već jedno desetljeće, a svaki dan je sve teže gledati kako nekoć slavni klub propada sve dublje na dno. Zadar još nekako ostaje na životu zahvaljujući fanatizmu navijača i muljažama uprave koja se čini dovoljno sposobna da ga zakopa trideset metara ispod razine mora. Stoga nije čudo što je reprezentacija ostvarila svoj najbolji rezultat u zadnjih bilijun godina i istodobno nas ubila u pojam najgorim porazom u zadnjih bilijun godina, porazom koji još uvijek boli.

No nije sve tako crno. Hajduk i Dinamo igraju Kup UEFA. Medveščak je i dalje totalni zakon. Kostelić je odradio dobru sezonu. Blanka je uništavala na zaletištu. Mladi košarkaši su razorili konkurenciju. Nada postoji. Doduše ne znam je li to tako dobra stvar.

Srećom pa je svijet danas jedna velika selendra i možete zaviriti u svaki kutak kugle zahvaljujući satelitima, optičkim kabelima i ostalim čudesima tehnologije. U proteklih godinu dana imali smo što i vidjeti.

Greg Oden nam je pokazao svoj visuljak pornografske veličine, Brett Favre je slao seksi SMS-ove*, a Tiger Woods se spičkarao u svom oklopnjaku dok ga je razjarena žena mlatila golf palicama. Beskrajan niz dronfulja provirio je svoje čombave glave iz jazbina u kojima su dotad obitavale tražeći medijsku pozornost, Woods se ispričao naciji, a mi smo se pitali u kakvom to vremenu živimo da nekoć ozbiljne novine i televizije besramno seciraju privatne živote javnih osoba koje nisu postale poznate po medijskom kurvaluku nego po posjedovanju nekih izvandrednih sposobnosti.

*Ne znam kako se bilo tko može napaliti na fotke Bretta Favrea. Osim možda navijača Green Baya kojima bi Brett poslao fotke svojih uništenih gležnjeva. Sportska mržnja je jak afrodizijak.

No, Woodsov skandal je prava mala beba prema nekim drugim stvarima. Doping u biciklizmu, priznanje Marka McGwirea o korištenju steroida i namještanje nogometnih utakmica u Njemačkoj bili su veći i važniji skandali, iako nisu dobili publicitet kakvog je dobila raspižđena Skandinavka koja je jurcala za svojim poznatim mužem naoružana punom golf opremom.

To nije ništa čudno pošto je Woodsov skandal tako tipičan za naše doba, doba u kojem su pojedinci važniji od kolektiva, u kojem je privatno zanimljivije od javnog, u kojem se heroji ne stvaraju nego ruše. Nitko to nije bolje ilustrirao od LeBrona Jamesa, daleko najboljeg sportaša u svom sportu koji si je fino iskopao rupu, legao u nju i naredio da se u nju iskipa kamion najfinije zemlje. Čovjek koji je posvetio daleko više vremena građenju imidža nego uvježbavanju skok šuta ili stvaranju post up igre uništio je sve ono na čemu je radio u prvih deset minuta debakla kojeg je nazvao „The Decision“. James je tim egoističnim potezom još jednom dokazao da ultra poznati ljudi žive u svemiru koji je drastično drugačiji od onoga u kojem mi obitavamo, u heliocentričnom svemiru u kojem su oni jedina zvijezda. No, dok je javnost opravdano negodovala zbog načina na koji je James napustio klub, načina koji je bio bahat, nezreo i glup, način na koji je to radila pokazao je da smo se i mi promijenili. Zluradost, mržnja i omalovažavanje zamijenili su poštovanje i divljenje koje smo nekoć ukazivali ljudima koji su radili nadnaravne stvari. Ništa dobro nije proizašlo iz Jamesove „Odluke“.

No, još gore stvari proizašle su iz odluke Thierrya Henrya da jednu loptu štopa rukom. Repka Francuske nezasluženo se plasirala na Svjetsko na kojem se urušila kao kuća od slame, a njihov ulaz na prevaru kao da je obilježio čitavo prvenstvo. Kotrljanje po podu, varanje sudaca, glumatanje i slične fore iznimno su važan dio nogometne igre, pa nije čudno što smo se toga nagledali na Svjetskom. Dajvanje i defanzivni pristup su razlozi zbog kojeg je ovo bilo najdosadnije prvenstvo koje sam gledao u životu, gore i od onog u Japanu i Koreji. Unatoč tome vidjeli smo nekoliko sjajnih utakmica, gledali smo prvenstvo na kojem ni jedan favorit nije bio siguran i prvenstvo u kojem je napadačka, lepršava igra u konačnici izgubila, ali je skupo prodala kožu nadmoćnim protivnicima iz škole disruptivnog nogometa.

Svjetsko je, naravno, bilo centralni događaj prošle godine, no nije bilo i jedina stvar. New Orleans Saintsi iščupali su pobjedu u Super Bowlu iz ruku favoriziranih Coltsa zahvaljujući potezu za kojeg je trebalo imati slonovska muda. Onside kick Seana Paytona kojim su Sainsti okrenuli utakmicu i stavili točku na I jedne nezaboravne sezone spada u najpamtljivije poteze u povijesti NFL-a, poteze kojih ćete se uvijek sjećati, baš kao što ćete se sjećati interceptiona Jamesa Harrisona i hvatanja Santonia Holmesa godinu dana ranije, ili hvatanja kacigom Davida Tyreea i Elijevog bacanja u padu za TD.

NBA finale s druge strane nije bilo tako nezaboravno budući da smo mogli uživati u svega tri četvrtine kvalitetne košarke, ali smo zato gledali iznimno napetu i neizvjesnu seriju koju je okončala sedma utakmica u kojoj su Lakersi na kraju iskoristili svoju ogromnu prednost pod košem koja je nastala izostankom mrge Kendricka Perkinsa. Ta sedma utakmica bila je pravi festival taktičkih i igračkih pogrešaka iz kojeg su na kraju Lakersi izašli kao zasluženi pobjednici, pokazavši muda u neizvjesnoj završnici i osvetivši se za težak poraz prije dvije godine.

Kad uzmemo u obzir Ligu prvaka, slavlje Blackhawksa u NHL-u i cirkus u Formuli 1 možemo reći da smo prošli kroz suludu, bolesnu, zanimljivu, zabavnu i, ako baš hoćete, nezaboravnu sportsku godinu. Koja je za mene završila baš onako kako je počela, World Seriesom.

Tim Lincecum, Edgar Renteria, Brian Wilson i ekipa su donijeli naslov Giantsima nakon 56 godina čekanja. Bio je to prvi naslov kojeg je momčad osvojila nakon prelaska iz New York u San Francisco i nije se mogao dogoditi boljoj ekipi. Mladi, neobični, spaljeni pitcheri nosili su lineup sastavljen od odbačenih i prezrenih pojedinaca za koje nije bilo mjesta u drugim ekipama. Kao u nekakvom lošem filmu Giantsi su se probili do finala, no tamo ih je čekao jednako simpatičan klub, klub zasnovan na krvavom radu i pronalaženju talenta, a ne na dovođenju skupih igrača. Bio je to dvoboj Davida protiv Davida budući da su obje ekipe svoje Golijate skinuli već u polufinalu. I neka je. Neka tako bude i dogodine. Nemam ništa protiv. Barem ću imati o čemu pisati. Hoćete li vi to nastaviti čitati, to je već drugo pitanje. Nadam se da vam nisam dosadio. Nadam se da će veza potrajati.

Ovisnik bez interneta

Kao u nekom lošem filmu pao sam na koljena. Gol do pojasa, raširio sam ruke i zabacio glavu unatrag. Očiju uprtih u vis zaurlao sam.

„Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!“, krik je proparao zrak, a za potpuni ugođaj nedostajale su samo hladne kapi kiše. Od koje nije bilo ništa, pošto se ova drama održavala unutar zidova našeg malog stana.

„Koji ti je bog?“, upitala je ljutita gospođa F dok je trljala san iz očiju. „Kaj se dereš“?!

„Crko internet“, odgovorio sam poput kakvog pećinskog čovjeka, a tako sam se, bogme, i osjećao. Kad sam bio srednjoškolac nisam kužio čemu panika od Y2K sičjuejšna, no sad mi je jasno. Nisu se ljudi bojali da će nestati sva lova iz banaka, da će se avioni srušiti i da će se nuklearne bojne glave vinuti u visine i riješiti velik broj ljudi svih životnih problema. Kakvi. Ljudi su strahovali da će internet riknuti. E, to bi tek bila strahota.

Uglavnom, te sunčane subote zaključili smo kako je riknuo router i kako od neta nema ništa. Pokušaj da se popravi situacija rezultirao je bijesnim raskidanjem ugovora sa sadašnjim providerom i sad čekam da mi novi uvede net doma. Što znači kako me čeka još 30-ak dana bez Fejsa, foruma, YouTubea, ChicksWi… erhm. Da. Heh.

Da se razumijemo; ovo ne bi bio toliki bed da te iste subote nije počeo NBA playoff. Dan ranije počeo je NHL playoff. MLB je ušla u drugi tjedan. Igrala se Liga prvaka. Održao se NFL draft. Stvari koje su od početka godine masnim slovima zapisane u kalendar sada su propuštene. Westbrook i Durant kontra Lakersa, mučenje Pensa, poraz Barce od prokletog Intera, Rose vs Lebron, tragikomični pick Tima Tebowa, potpuni raspad pitching+defense filozofije Red Soxa… sve je propušteno.

Okej, okej, jednom kad internet stigne uzet će se jedna nedjelja kako bi se pogledale sve NBA tekme prve runde, a ove druge stvari daju se popratiti na poslu preko higlightsa, ali nije to to. Internet me razmazio. Internet je zauvijek promijenio način na koji gledam sport. Više nemam strpljenja ni mjere. Dani u kojem su se gledale dvije nogometne utakmice tjedno (što je ionako bilo dovoljno da mamu i sestru izbaci iz takta jer, eto, ima neka melodrama na Prvom), Petica ponedjeljkom, NBA subotom rano, rano ujutro i tu i tamo neki Ivaniševićev meč završeni su. Gotovo.
Sport se danas ili prati 24/7 ili se uopće ne prati. Nije bitno jeste li opsesivni kladioničar koji će do svoje tridesete prodati obiteljsku kuću zajedno sa starcima ili samo sportski freak koji nema pametnijeg posla nego proživljavati svoje dječje fantazije o veličini i slavi kroz ljude koji se igraju loptom, bitno je kako vam je internet omogućio da budete to što jeste.

Kada posvetite toliku količinu vremena jednoj stvari, kad joj se u potpunosti predate, kada uložite golemu količinu emocija u nešto onda vam uvijek bude žao što ne možete sudjelovati. Sinoć, dok su Rose i društvo izbijali metlu iz LeBronove ruke, osjećao sam se jadno i bijedno; osjećao sam se kao da izdajem prijatelje i to kad me najviše trebaju. Sport vas može pošemeriti na taj način, može vas natjerati da razmišljate iracionalno i da pričate gluposti. Bio sam razočaran i ljut, kao da nisam do sad propusti milijun playoff utakmica Bullsa čisto zbog toga što prije nije bilo streamova, nije bilo NBA League Passa i nije bilo broadbanda. Što da vam kažem – internet me promijenio.

Mnogi će reći kako je ova opsesija suluda (uostalom, postoji li neka koja nije) i kako internet udaljava ljude od stvarnog svijeta i bit će u pravu. Net vas može udaljiti od bliskih ljudi, to je apsolutna istina, i samo je pitanje u kolikoj će te mjeri dopustiti da vam se to dogodi. No, istovremeno vam može otvoriti sasvim nove svjetove u kojima nećete pronaći samo pokretna vrata za izlazak iz svijeta dosade, nego stvari koje će unaprijediti i vaš život i vas kao osobu; kao ljudsko biće. Volim vjerovati da je internet napravio nešto slično za mene; jer da nema neta nikad ne bi gledao baseball i football, ne bi pratio NBA, ne bi čuo masu sjajnih bendova ni pogledao bezbroj odličnih serija; kvragu, bez njega ne bih upoznao masu dobrih ljudi koje danas smatram najboljim prijateljima. Istina, net me ulijenio, razmazio me i učinio ovisnikom o mnogim stvarima, no istovremeno mi je omogućio da s vama dijelim ove misli. Zato dosta patetike i dosta zajebancije, ima da mi uvedu net do početka drugog kruga playoffa! Ukoliko misle da ću propustiti okršaj KG-a i Jamesa nakon onog prepucavanja u Bostonu mora da su ludi. Makar morao maznuti WiFi od susjeda.

Čovjek koji je buljio u ekran je u depri jer, eto, ne može buljiti u ekran. Utješiti ga možete na hrvoje.monitor@gmail.hr, a bilo bi lijepo da ga potražite na Fejsu. Nije da će vam odgovoriti, ipak nema internet.

Kako smo ubili naše heroje

Koliko god me bilo sram, moram priznati kako spadam među ona patetična stvorenja koja su po svojoj prirodi nostalgična i koja se rado sjećaju dobrih starih dana. Posebno se to odnosi na djetinjstvo čiju čistoću i ljepotu nije uspjela ukaljati ni nadolazeća sjena rata, vjerojatno zato jer su djeca, koja su ostala izolirana od klanja, izbjeglištva i granata kao što sam ja bio izoliran na svom Braču, rat doživljavala kao ultimativnu zabavu, kao nešto iz 12 žigosanih ili Ramba 3. Samim tim djetinjstvo je postalo nešto čemu se volim vraćati kad mi se ne živi ovim odraslim životom koji te, kako svi živi znaju, nekad zna gadno stisnuti oko vrata.

Tako sam prošlog vikenda pogledao solidan HBO-ov dokumentarac o rivalstvu između Birda i Magica i film me automatski katapultirao u dobre stare dane. Zaredali su se ESPN dokumentarci o Lenu Biasu, Wayneu Gretzkom i Reggieju Milleru, a pride su se pogledala i prva dva Die Hard filma. Emocionalni overdrajv bio je zagarantiran. Trebao mi je čitav tjedan da dođem sebi.

No, umjesto da se izgubim u snimkama dobrih starih vremena filmovi su me natjerali da se zamislim. Bili su prekrcani herojima. Miller je bio heroj fanovima Indiane, Gretzky je bio bog, Magic je bio bog, Bird je bio bog, a u tim Celticsima bila su još bar 4 igrača koje smo komotno mogli nazvati herojima, prije svega McHalea koji je izgubio tri godine karijere jer je igrao u playoffu na uništenoj nogi. Na Johna McLanea ne treba ni trošiti riječi – bio je to arhetipski junak koji je obilježio 90-e i kojeg danas više nema. Zato jer smo ga ubili.*

*A to je nešto čime se možemo ponositi. Tipa nisu uspjeli ukokati ni njemački pljačkaši predvođeni profesorom Snapeom, ni korumpirani američki vojnici, ni Jeremy Irons, ni internet teroristi. Ali mi smo ga dokrajčili i to sjedeći u foteljama. Carevi, nema šta.

Ubili smo heroje, a ukoliko se oni i pojave ne možemo dočekati priliku da ih zakoljemo i pokopamo. Prije 15 godina panično smo tražili ljude u koje se možemo ugledati i koji nas mogu inspirirati; ljude koji su veći od života, dok danas ne možemo dočekati da te ljude prizemljimo čim se malo odraze od tla. Valjda zato jer ne želimo da bilo tko bude iznad nas. Ne želimo nadljude, ne želimo idole, ne želimo heroje, želimo ljude od krvi i mesa s mnoštvom mana, istih onih mana koje i sami nosimo na svojim grbačama.

Ne znam kako je i kad to počelo, no u jedno sam siguran – zvijezde su prije 15-20 godina bile poprilično uspješne u zataškavanju skandala. Kad bi i neke informacije procurile uporno smo ih negirali; jednostavno nismo željeli vjerovati da nos Diega Armanda može usisati čitavu aut liniju kokaina u jednom cugu, nismo željeli vjerovati da je Michael nevjeran muž koji je gubio svu onu lovu koju je dobio od Nikea na kocku i to u doba u kojem kockanje nije bilo društveno prihvatljivo, a milijuni ljudi branili su Petea Rosea čak i nakon što je MLB otkrio da se tip kladio ne samo na baseball nego i na tekme u kojima je sam igrao i/ili ih vodio. Za Boga miloga, čak smo voljeli i potpune pizdeke poput Johna McEnroea!

Danas bi ih s guštom razapeli u svim mogućim novinama, na svim mogućim portalima, ubili bi ih na forumima, a poprilično sam siguran da bi ih netko posjeo u stolicu i ispitivao dok ne bi zaplakali pred kamerama.

Ovakav odnos proširio se iz svijeta stvarnih osoba na svijet fikcije, pa u filmovima, a posebno u serijama, više ne pronalazimo one crno-bijele junake koji su obilježili 80-e i prvu polovicu 90-ih godina. Nema Johna McLanea, nema Martina Riggsa, kvragu, nema ni arhetipskog zlikovca kakav je bio Terminator. Svi likovi su višedimenzionalni, svi nose nekakvu mračnu stranu ili imaju bar jednu iskupljujuću kvalitetu i ništa više nije crno-bijelo. Nema heroja i zlikovaca, ali ima ljudi koji su isti baš kao i svi mi.

“Ali to je dobro”, reći ćete vi i ja ću se složiti. Sopranosi su nesumnjivo bolja serija od Poroka Miamija, o tom nema nikakve sumnje, no to nije moja poanta. Poanta je to da je Sonny Crockket klincima bio idol*, dok Tony Soprano to nikako ne može biti. Švarci, Stallone i Willis bili su heroji i moralne vertikale iako su uvijek stajali u krvi do koljena, a današnjih akcijskih junaka praktički nema. Pokopali smo ih čim su se pokušali vratiti, što su dobro osjetili i Rocky i Rambo i McLane čija su posljednja ukazanja napale i kritika i publika. Hollywood je morao posegnuti za kostimiranim super-herojima, nadljudima po svojoj pojavi, a ne po ponašanju, kako bi kod klinaca izazvao isti efekt kakvog su prije izazivali mišićavi ljudi u potkošuljama koji su pod pazuhom nosili revolver.

*Unatoč svom, khm, zanimljivom modnom ukusu. Zapravo, uvelike zahvaljujući njemu.

Nemojte me krivo shvatiti, ja volim to što živimo u eri demistifikacije svega i svačega jer vjerujem da to pomaže društvu da evoluira i da se kreće prema… pa, prema negdje. No istovremeno žalim jer znam da nikad više neće biti Jordana, nikad više neće biti Senne, nikad više nećemo vidjeti Gretzkog ili Waltera Paytona. Na ovom se svijetu više nikad neće pojaviti Dražen. Ne postoje junaci koje ćemo oplakivati kad odu u penziju ili kad umru. Oni će biti samo ono što uistinu jesu – ljudi koji su bolji od drugih samo u nekim, relativno nebitnim, vještinama. Naša distopija je pobijedila utopiju, i s tim nemam velikih problema osim kad me snimke i uspomene podsjete na to kako je bilo prije. Kad se to dogodi obično prođe čitav tjedan prije nego dođem k sebi, a kroz čitavo to vrijeme osjećam se nekako tužno, što valjda savršeno paše uz snažne napadaje nostalgije.

No, već danas sam okej, gledam March Madness, čitam China Mievillea i sve je super. Kad danas gledam na prošli tjedan mislim da sam možda potpuno u krivu. Možda danas i postoje heroji samo ih ja ne vidim jer više nisam 9-godišnji dječak. Možda nismo toliko krvoločni i ne uživamo u padu Tigera Woodsa koliko se meni čini. Možda sam samo odrastao i ostario. Nikad neću sa sigurnošću znati. Bar se tako nadam.

Svođenje računa, dio treći

Krasno. Ušli smo u desete, a ja još nisam odradio nulte (1, 2). Svejedno, desete zvuče jednako neprirodno tako da se treba pripremiti za novi kuršlus, šizam, katastrofu i kaos. Nema veze, ionako smo na to navikli.
Iskreno, jedva čekam završiti s ovim izlistavanjem svega i svačega, pa se nemojte čuditi što ću ovog puta biti kratak i jasan. Za promjenu.

Top 20 filmova u nultima

Ono što je internet napravio za muziku napravio je isto i za film. Zahvaljujući torrentima (prije svega) upoznali smo se s japanskom, korejskom, iranskom, izraelskom, ruskom i bogznakojom kinematografijom. Gledali smo indiejanere koji su izišli iz kinoteka i navratili u naše domove, u kino smo išli na bezbrojne blockbustere i spektakle, a u modu su ušli i dokumentarci. Na kraju smo opet najviše gledali Hollywood i Amerikance, i unatoč navali loših i bezveznih filmova na kraju smo pogledali i masu sjajnih uradaka. Ja volim ove blesave nulte, šta se može.

20.The Assasination of Jesse James by the Coward Robert Ford (Andrew Dominik), 19. Y Tu Mama Tambien (Alfonso Cuaron), 18. About Schmidt (Alexander Payne), 17. O Brother, Where Art Thou (Joel Coen), 16. Caché (Michael Haneke), 15. American Splendor (Shari Springer Bergman & Robert Pulcini), 14. Team America: World Police (Trey Parker & Matt Stone), 13. Sen to Chihiro no kamikakushi (Hayao Miyazaki), 12. Zoolander (Ben Stiller), 11. Mulholland Dr. (David Lynch)

10. Ghost World (Terry Zwigoff)

Daniel Clowes uspio je prenijeti svoj maestralni strip o dvije djevojke iz malog gradića na platno kao nitko prije njega. Ghost World je najbolja i najuvjerljivija ekranizacija nekog stripa, vjerojatno za to jer se ne bavi superherojima, bolesnim zločincima, megalomanskim planovima i kojekakvim sličnim glupostima.* Ghost World je film o svakodnevnom životu, o zaljubljenosti, o dosadi, o (relativno) normalnim ljudima. No pravi razlog zašto je ovako visoko na listi je taj što je Steve Buschemi sjajan i što se Thora Birch i Scarlett Johanson šeću uokolo u šorcevima i suknjicama. Žao mi je, ne mogu si pomoći. <3 <3 <3

09. Bijita Q (Takashi Miike)

Visitor Q je film koji se bavi incestom, zlostavljanjem u školi, narkomanijom, nekrofilijom i raspadom tradicionalne obitelji. Visitor Q je, u isto vrijeme, jedna od najurnebesnijih komedija ikad snimljenih, film koji se ruga klišejima i koji iz ovih bizarnih, odvratnih i bolesnih stvari iskopava najsjajnije trenutke filmskog humora. Naravno, uvijek postoji opasnost da vas film zaprepasti i šokira, ali ne daj te se, ovo je, prije svega, komedija.

08. There Will Be Blood (Paul Thomas Anderson)

Epska saga o zlu na kojem je zasnovana Amerika impresivna je ne samo zbog svoje teme već i zbog ozbiljnog načina na koji joj je Anderson pristupio i u kojem nema gotovo ničeg hollywoodskog. Osim toga, tu je i Daniel Day Lewis u jednoj od najboljih glumačkih predstava u novijoj povijesti, čovjek koji razara u svakoj sceni u kojoj se nađe na ekranu. Mislim, kako i ne bi, kad ima onako impresivne brkove.

07. Godsford Park (Robert Altman)

Godsford Park je film misterije, no u njenom središtu ne nalazi se ubojstvo kao u bezbrojnim filmovima slične tematike. Misterija se ovaj put obavija oko ljudi, oko njihovih odnosa te oko njihovih uloga u toj beskrajno velikoj, hladnoj i bezdušnoj kući. Velike teme samo su pozadina za sve one male, sitne i gotovo neprimjetne priče koje čine ovaj film tako prokleto dobrim.

06. Le fabuleux destin d’Amélie Poulain (Jean-Pierre Jeunet)

Govorili su kako će vam promijeniti život. Naravno, pri tom su lagali, filmovi jako teško mijenjaju živote. Da je Amelie znala za to sigurno bi bila jako, jako ljuta. Nakon nje moj život zasigurno nije bio promijenjen, nije bio okrenut naglavačke, nisam prošao kroz katarzu niti doživio prosvijetljenje, ali bio sam jako, jako, jako sretan.

05. 24 Hour Party People (Michael Winterbottom)

Tony, Martin, Alan, Charles, Lindsey, Ian i Paul su ljudi koji partijaju 24 sata dnevno. Ili tako nekako. Pametan i zabavan Winterbottomov film nije samo razglednica iz Manchestera 80-ih, on je jedna od najljepših posveta onomo što glazba uistinu znači za nas. Od samog početka Winterbottom je fokusiran na mit, a ne na realnost, i to zato jer jako dobro zna kako te partijajuće ljude volimo upravo zbog mitova. I muzike, naravno.

04. Eternal Sunshine of the Spotless Mind (Michael Gondry)

Reinkarnacija mi nikad nije djelovala kao nekakav utješan koncept. Naše pamćenje i naša sjećanja su upravo ono što nas čini potpunim osobama, a ja se sasvim sigurno ne sjećam ničega iz prošlog života u bilo kojem obliku. Eternal Sunshine govori o sjećanju i odnosima koje ono uvjetuje, no istovremeno govori i o sudbini, o jednom drugom načinu pamćenja i, baš kao i većina velikih filmova, o ljubavi.

03. Almoust Famous (Cameron Crowe)

Ukoliko ste voljeli muziku kad ste imali 16 godina zasigurno ste imali žarku želju da vas otme rock band iz 70-ih i u svom busu vam pokaže Ameriku. Dobro, možda ne rock band iz 70-ih, zasigurno ne neki jadan bend poput Stillwatera, ali kužite valjda što želim reći… Almoust Famous je tako drag, simpatičan i topao film s toliko fantastičnih citata i one-linera da ga se mora pogledati makar jednom godišnje. Moj omiljeni?

Kvragu, Lestere, zašto si morao umrijeti?!

02. The Royal Tennenbaums (Wes Anderson)

Rushmore je svijetu približio neuobičajeni smisao za humor Wesa Andersona, no The Royal Tennebaums je zasigurno krunski dragulj njegova kratkog opusa. To je film zbog kojeg možete umirati od smijeha ili ridati kao ljuta godina, film koji nudi čitavu paletu emocija i neprestano vas bombardira najrazličitijim osjećajima. Royal Tennebaums je film o čudacima, o neobičnim likovima na granici karikature, o nesvakidašnjim događajima i još čudnijim reakcijama, no istovremeno je to film koji u sebi ima toliko ljudskosti i običnosti kao malo koji prije i poslije njega.

01. All or Nothing (Mike Leigh)

Za razliku od Andersona, Mike Leigh vam ne ostavlja nikakvog izbora – odmah u startu znate da će sve završiti u suzama. All or Nothing je težak, mučan i siv, s tek blagom naznakom nade. Ona se nalazi u najvažnijem pitanju kojeg jedan čovjek može postaviti drugom. Timothy Spall ga je postavio za mene i za vas.

Top 10 serija u nultima*

Kad govorimo o stripu, filmu, glazbi i čemu sve ne uvijek postoje rasprave koje je desetljeće bilo najbolje. Kad govorimo o TV serijama uopće nema sumnje – nulte su podigle formu na sasvim novu razinu. Za to je prije svega zaslužan HBO koji je nametnuo nove standarde svojom visokom produkcijom, kao i brojni mladi pisci koji su počeli istraživati nove mogućnosti ovog medija.

*Na listi se nalaze i emisije koje su s prikazivanjem započele 1999. godine, no koje su svoj zenit dosegle upravo u nultima. Isto tako, uključene su samo igrane serije, što znači kako emisije poput Colbert Reporta ili Sports Centera nisu našle svoje mjesto na listi.

10. The Big Bang Theory

Jeff Kanew je u “Osveti šmokljana”, jednom od najboljih glupih filmova svih vremena, dobro primjetio kako njihovo vrijeme tek dolazi. Nulte su izrodile geek shic, a pametni momci s cvikerima i kompjuterima po prvi su puta postali cool, makar u virtualnom svijetu interneta, filma i TV serija. The Big Bang Theory razlikuje se od svih serija na ovoj listi zato jer jedina spada među tradicionalne sitcomove s lažnim smijehom, karikiranim likovima i totalno blesavim situacijama, no te svoje nedostatke vješto prikriva urnebesnim forama, dobrom zajebancijom na vlastiti račun i jako toplom atmosferom kakva se danas rijetko viđa. Mislim, tko ne bi volio sjesti na kauč sa Sheldonom, Rajem, Leonardom i Howardom i pogledati koju epizodu Battlestar Galactice uz kinesku hranu iz dostave?

09. Scrubs

Zanemarimo na stranu kako su Scrubsi uveli nadrealne elemente u standardnu formu liječničkog sitcoma i kako su se na postmodernistički način poigravali s klišejima, to uopće nije bitno. U prvih pet sezona Srcrubsi su bili urnebesni, likovi su bili zanimljivi, a od seksualne tenzije između J.D.-a i Elliot statika na ekranu bi se utrostručila. Na žalost, Scrubsi su se nakon toga počeli ponavljati i parodirati sami sebe, a epizode koje bi vas nasmijale bile su rijetke k’o moždane stanice Mikea Tysona.

08. Futurama

Simpsoni su bili so 90′s, tako da nije čudo što su Groening i ekipe željeli napraviti seriju za novo tisućljeće. Na žalost, Futurama nikad nije uspjela doseći popularnost Homera i njegove žućkaste familije te je iz godine u godinu preživljavala i na ekrane se vraćala zahvaljujući DVD prodaji. Zašto? Moram priznati da mi nije baš jasno. Futurama je u mnogim stvarima bolja serija od Simpsona, s uvrnutijim humorom i glavnim anti-junakom za kojeg jednostavno moraš navijati. Ukoliko mislite da Futurama nije bila toliko dobra, pa, imam jednu poruku za vas: “Bite my shiny metal ass!”

07. Coupling

Kad bi Woody Allen, Larry David, David Crane i Marta Kauffman sjeli za stol i pokušali napisati sitcom za BBC dobili bi nešto jako blizu ovoj sjajnoj seriji. Priča o tri djevojke i tri mladića u kasnim 20-ima, međusobno povezanim seksualnim i prijateljskim vezama, na prvi pogled ne predstavlja nešto zanimljivo i jedinstveno, no Coupling je svejedno sjajna serija. Zanimljivo je kako humor nikad, ali baš nikad nije isforsiran nego dolazi prirodno za vrijeme priče koja je povezana i koja vas uvijek tjera da se zapitate što će se sljedeće dogoditi.

06. Six Feet Under

Serijal koji se u svakoj svojoj epizodi bavi smrću nije baš prigodan za jednog hipohondra poput mene, no Six Feet Under obrađuje temu na tako jedinstven način da mu je teško odoljeti. U redu, valja priznati kako su poneke epizode zamorne te kako serija ponekad zapada u periode praznog hoda, no dok je gledate teško se oteti dojmu kako ekranom prolazi nešto jako, jako važno.

05. Family Guy

Crtana serija Setha McFarlanea dijeli masu sličnosti sa Scrubsima, iako bi se on na to vjerojatno smrtno uvrijedio pošto je u više navrata ismijavao Zacha Braffa i ekipu. No, postmoderna, nadrealizam i drastičan pad kvalitete su obilježja koja se također mogu primjeniti na Family Guya. Srećom, McFarlaneovo djetešce i dan danas zna nasmijati čovjeka, a Peter, Stewie i Quagmire su likovi koji će sigurno ostati upamćeni u povijesti TV komedije.

04. The Office (UK)

Raditi za takvog kretena kao što je David Brent zasigurno je mučan posao u stvarnom životu, no na TV ekranima on samo izaziva smijeh. The Office je apsolutni tour de force, genijalna komedija Rickya Gervaisa koji je u samo dvije sezone izgradio imidž jednog od najduhovitijih ljudi na planeti. Šteta što se taj imidž urušava svakim sljedećim projektom, no unatoč razočaranjima Ricky i dalje ima božanski status samo zbog ove serije (i genijalnih podcasta).

03. Arrested Development

Jeste li ikad vidjeli tako disfunkcionalnu familiju kao obitelj Bluth? Mislim, konkurencija je žestoka, nekolicinu kandidata može se naći i na ovoj listi, ali Bluthovi definitivno zauzimaju prvo mjesto. Koja druga serija ima oca koji je u zatvoru zbog pronevjere, majku alkoholičarku, sina retarda, sina mađioničara i sina koji ne zna što hoće, kćerku besposličarku, zeta latentnog homoseksualca koji želi biti glumac, unuka koji je zaljubljen u svoju sestričnu i posvojenog sina iz Koreje koji se izgubi u zidovima stana? Tu je i masa sporednih likova koji su jedan luđi od drugoga tako da uopće ne iznenađuje što je svaka epizoda AD-a apsolutni cirkus s milijun obrata i suludih situacija; odnosno najbolja humoristična serija snimljena u nultima.

02. Sopranos

Epska saga o familiji iz New Jerseya postala je standard po kojoj se mjere sve ostale serije. Ne samo zbog produkcijskih vrijednosti, zbog sjajne glume i režije ili vješto napisane priče nego zbog tako stvarnih, detaljnih i plastičnih likova koje praktički možete opipati. Sopranosi su najjači argument za umjetničku vrijednost neke serije u povijesti televizije.

01. Freaks & Geeks

Jedna jedina sezona bila je dovoljna da Apatow i društvo uđu u legendu i oforme kolektiv koji je na kraju izrodio nekoliko jako dobih fimova, na čelu sa Superbadom. No, za razliku od ostatka Apatowljeve produkcije Freaks & Geeks nisje vulgarna, nije pogonjena alkoholom i drogama, nije neugodna i nije bezobrazna. Naprotiv, to je jedna jako lijepa serija o odrastanju, školskom životu i ubijanju dosade u malom gradu u blizini Detroita. Za razliku od većine teen serija ovdje nećete naći bahate sportaše, nepopularne čudake, priglupe i sisate navijačice i problematične klince bez budućnosti, već normalne dječake i djevojčice s kakvima ste i sami išli u školu. Možda je upravo zato ova serija ukinuta nakon prve sezone, zato jer se bavila normalnim ljudima.

Eto, završili smo i s ovom mukom. Kad jednom ostarim, a čini se kako će se to dogoditi prije nego poslije, bacit ću pogled unazad i zapitati se na što sam proćerdao mladost. Odgovor ću sasvim sigurno pronaći na stranicama ove liste. Kvragu, a mogao sam se kurvati i propiti. Šta se može.

Svođenje računa, dio drugi

Ukoliko se sjećate prošlotjedne epizode znate kako sam pobrojao meni najbolje i najdraže albume, knjige i NBA igrače nultih i to sam napravio tako dobro da sam dobio ravno nula mejlova, još jedan dokaz kako kultura zbližava ljude. No, ne možemo dopustiti da nas porazi obeshrabre, makar oni bili konstantni. Slijedi drugi dio liste.

Top 50 najboljih pjesama nultih

Sjeo sam za komp i ovako iz glave prosuo 129 stvari na ekran. Kako je popis trebalo smanjiti na 50 uzeo sam miš u ruke i krenuo brisati stvari s popisa. Svaki put kad bi srezao neku osjećao sam se tako glupo i pokvareno i jadno, zato jer te stvari nisu zaslužile da ih se izbacuje s bilo kakvog popisa, a pogotovo nisu zaslužile da ih ja izbacujem s popisa. Svejedno, što je trebalo biti napravljeno sad je napravljeno i pred vama stoji popis 50 najboljih pjesama u proteklih 10 godina.
Pazite, to ni u kojem slučaju nisu objektivno najbolje pjesme nultih, ne shvaćam se dovoljno ozbiljno niti sam dovoljno umišljen da bi svoja subjektivna stajališta skrivao pod plaštevima i maramama objektivnosti; to su samo stvari koje su meni bitne. Znate, one stvari koje se slušaju kad nikog nema doma, kad ste sami u sobi studentskog doma u tri ujutro, ili stvari zbog kojih ubrzate korak kad vas sustignu u slušalicama walkmana/cd playera/iPoda*, stvari zbog kojih se razbacate u klubu iako ste trapaviji od Ane Ugarković**, jednostavno stvari zbog kojih vam je drago da ste živi.
Satima sam se mučio s ovom glupom listom i na kraju rekao, ma kvragu sve, uopće nije bitno. Nisu bitne liste, ni poredak, ni tekst, bitne su samo ove stvari. Ne morate čitati ni tekstove ni brinuti se oko redoslijeda, samo kliknite na jedan od ovih linkova. To je jedino zbog čega sam pisao sve ovo.

*A promijenilo se sve troje u ovih 10 godina
**Kvragu i taj jebeni Ples sa zvijezdama! Premlad sam da bi to gledao! Argh!

50. Grandaddy – He’s Simple, He’s Dumb, He’s the Pilot, 49. The Darkness – I Belive In a Thing Called Love, 48. Amerie – One Thing, 47. The Flaming Lips – Do You Realize?, 46. Xiu Xiu – Sad Pony Guerilla Girl, 45. Fleet Foxes – White Winter Hymnal, 44. Woven Hand – Winter Shaker, 43. Of Montreal – So Begins our Alabee, 42. Art Brut – Emily Kane, 41. White Stripes – Girl, You Have No Faith in Medicine, 40. Jay Reatard – Fluorescent Gray (Deerhunter cover), 39. Marnie Stern – Transformer, 38. The Decemberists – Here I Dreamt I Was An Architect, 37. The Moldy Peaches – Anyone Else But You, 36. Jay-Z – 99 Problems, 35. Grinderman – No Pussy Blues, 34. Why? – Gemini (Birthday song), 33. The Knife – We Share Our Mother’s Health, 32. Mogwai – Take Me Somwhere Nice, 31. Menomena – Muscle ‘n’ Flo, 30. Eminem – Stan, 29. The Streets – Weak Become Heroes, 28. Panda Bear – Bro’s, 27. The Dresden Dolls – Sing, 26. The Thermals – No Culture Icons, 25. The Hold Steady – Massive Nights, 24. Beirut – Postcards From Italy, 23. Radiohead – Videotape, 22. Vampire Weekend – Campus, 21. Let’s Be Honeys – No More Two-chord Lovesongs, 20. Lambchop – Up With People, 19. Russian Futurists – Still Life, 18. Radiohead – Everything in It’s Right Place, 17. Arcade Fire – No Cars Go (EP version), 16. Santogold – Lights Out, 15. The New Pornographers – Streets of Fire, 14. Vashti Bunyan – Here Before, 13. High Places – Sandy Feat, 12. Oxford Collapse – Please Visit Our National Parks, 11. Mercury Rev – Nite and Fog

10. Black Box Recorder – The Facts of Life

Luke Haines je vjerojatno najciničniji čovjek ikada rođen. Britak, odriješit, kontroverzan i pametan, Haines nas je uveseljavao kroz sva svoja ukazanja, bilo pod vlastitim imenom, bilo pod krinkom Autersa, Baader-Meinhoffa i Black Box Recordera. Haines je iskren i brutalan čak i kad se trudi zašećeriti stvari, a to se najbolje vidi u ovoj gorko-slatkoj pjesmi o odrastanju koja nam, po tko zna koji put, otkriva kako su svi cinici samo razočarani romantici.

09. Casiotone For The Painfully Alone – Love Connection (Parenthetical Girls cover)

Izdana u istoj godini kao i original ‘Love Connection’ uvelike odskače od ostatka prekrasno beznadnog ‘Etiquettea’, odnosno najboljeg 20-something albuma ikad snimljenog. Dok ostale stvari na ploči govore o problemima odrastanja, ljubavi i odnosa sa starcima, dakle svim stvarima koje muče mlade ljude, ‘Love Connection’ je naizgled bezbrižna pjesma o neprospavanoj ljetnoj noći. No, iza tog vela krije se nešto mistično i sjajno i veliko, nešto o čemu je bolje ne govoriti.

08. Sufjan Stevens – Romulus

Romulus je ispovijest napuštenog djeteta, malog dječaka koji nastoji shvatiti zašto je njegova majka izabrala slobodu i bijeg od odgovornosti, a ne njega. Samim tim Romulus je iznimno bolna pjesma, najintimnija od svih Sufjanovih ispovjesti. „I was ashamed of her“, zaključuje Stevens tužnim glasom poraženog čovjeka koji nije uspio sazvati dovoljno snage da voli osobu koja ga je povrijedila.

07. LCD Soundsystem – Losing My Edge

Još uvijek ne znam da li je ova stvar ismijava glazbene geekove, čru tipove, indiejanere i audiofile ili upisuje najljepšu posvetu u šareni spomenar pop muzike. Vjerojatno i jedno i drugo. Uostalom, koga boli briga.

06. TV on the Radio – Dry Drunk Emperor

Osobno, ne volim pretjerano ‘angažirane’ stvari. Znate, pjesme o političkim prilikama, borbi protiv tiranije, miru u svijetu i tome slično. Takve stvari se gotovo uvijek uzdignu do nekakve čudne razine, do razine simbola, i tada prestaju biti pop pjesme i postaju oruđe. Ide mi to na živce, pa makar i pogodovale stvarima za koje se i sam zalažem. ‘Dry Drunk Emperor’, napisana za žrtve uragana Katrina, izbjegla je tu sudbinu. Možda zato jer traje skoro 7 minuta, možda zato jer nema zarazni refren ni navijačku atmosferu, možda zato što joj je Sitek nabio dovoljno šumova da postane neprivlačna široj publici… Tko zna? No, ‘Dry Drunk Emperor’ je ultimativna protestna pjesma koja je zazivala anarhiju i slobodu za vrijeme najveće moralne krize na Zapadu u posljednjih 20-ak godina. “What if all the bleeding hearts took it on themselves to make a brand new start? Organs pumpin on their sleeves, paint murals on the White house, feed the leaders LSD. Grab your fife and drum,grab yor gold baton and let’s meet on the lawn, shut down this hypocrisy“. Zvuči poznato?

05. Lightning Bolt – 2 Morro Morro Land

Ta Ta Ta Ta Ta Ta, Taran ta ta, taran tata ta ta, taran tata ta ta, taran tata ta ta, taran tata ta ta ta, *)(#)#*(!“)#()(„!=?=)=?“$)*$)?“$?$?“??!?!#(?$/#$“/(#/=“/=$(=#/“($/()#/“#(/()/!())“#&)!#&“$&!%#)%()“%)%&“()&)%&)“)%&)“%&)“%&)“%&)%&)“/()!=!?!#())*!*?#*$%=“/=$*!*!¨*)?!“($/=(&“=)?(?(=“/=!*[0#=“(!)““*!*#)=/!!!!#)=?)*“#!)#)“)$&(&“=“==“/&“&*“=“/!*?*“*=1KAOS!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

04. Devandra Banhart – Michigan State

Ukoliko želite svoje dijete naučiti što ima puž i kako izgleda ocean najbolje bi bilo da o tome ne pitate ćaknutog Devandru jer ćete dobiti pregršt pogrešnih i blesavih odgovora. Ovakve stvari pisao bi kapetan Jack Sparrow da se prihvatio freak folka umjesto piratluka. Šteta što na cijelom prokletom internetu nema studijske snimke ove stvari, pošto ova live izvedba nije ni upola dobra i šarmantna k’o verzija s ploče.

03. Joanna Newsom – Peach Plum Pear

Do sad mi se nije dogodilo da ovu stvar poslušam samo jednom; kad je čujem trebam je zavrtiti najmanje tri, četiri puta. Način na koji Joanna svira harfu je jedinstven i orginalan, način na koji se pjesma razvija je očaravajuć, a riječi… kvragu, Newsomica je najveći pjesnik među svojim pop suvremenicima.

02. Outkast – Hey Ya!

Točno se sjećam kako sam sjedio na kauču u kući mojih staraca na Braču i vrtio programe kad se na ekranu odjednom stvorilo to zeleno čudo. Onaj mali Andre koji je do jučer kotrljao prljave južnjačke rime i zazivao gospođu Jackson tresao se po pozornici k’o da ima napadaj epilepsije, a ispod svega pičio je suludi beat i jeftina melodija a još jeftinijem synthu. Hey Ya je bila najveći hit tog ljeta, no njena privlačnost danas kao da je isparila; kao da se izlizala od pretjerane upotrebe. Svejedno, to je najbolja mainstream pop stvar napravljena u nultima, suluda, zarazna, plesna i orginalna, jedina svoje vrste. ŠEJK IT LAJK A POLAROJD PIKČR!

01. Bjork/Thom Yorke – I’ve Seen it All

Skriven pod debelom dekom svakog bi se četvrtka navečer skutrio u svojoj postelji i željno čekao Hit Depo. Bilo je to vrijeme kad nisam imao svoj komp, kad je Napster tek ugledao svjetlo dana, kad su prazni CD-i koštali 20-ak kuna, a pržilicu su si mogli priuštiti samo oni imućniji ili oni koji su planirali započeti piratski biznis. U takvim vremenima teško je bilo otkrivati muziku, posebno ako ste živjeli u malom otočnom gradiću od 1300 stanovnika. Zato je trebalo otrpjeti tih sat i pol napornog klafranja Hameda i Danijele i 10-ak bezveznih, konfekcijskih r’n'b i pop pjesmuljaka kako bi se konačno došlo do vrha liste. I’ve Seen it All iz nekog iz nekog je razloga bila jako popularna, a nikome to nije bilo drago kao meni. Čekanje se svaki put isplatilo, a Bjork i Thom Yorke su svoj posao uvijek odradili kako spada. Sablasno lijepa, uvijek me je čekala tamo na vrhu. Pjesme, baš kao i ljudi, slabo trpe godine te se izližu s vremenom, no neke od njih ostaju nepromijenjene. ‘I’ve Seen it All’ nije ništa manje lijepa nego prije 10 godina, a ako se sa mnom ne slažete… Pa, to be honest, I really don’t care.

Top 10 sportskih trenutaka

Radi sporta ćeš ukrasti mami lancun iz ormara i na njemu našarati nešto glupo kao Torcida Pojišan ili Celtic Pride*. Sport ljude čini nevjerojatno glupima, ali u većini slučajeva, sve dok nema nasilja, to je ona glupost zbog koje nam je drago da smo živi, ako kužite što želim reći. To je onaj osjećaj ushićenja, radosti i osjećaja pripadnosti nečemu što je tisuće puta veće od nas. Ponekad treba baciti oko na zvijezde, no nekad je sasvim dovoljno pogledati snimku utakmice. Sport vas isto tako može baciti u najdublju depru, može vam zabiti šaku u trbuh, ili vas politi hladnom vodom, i to je još jedan od razloga zbog kojeg ga volimo. Svaki sportski fanatik s radošću se prisjeća nekih trenutaka, dok one druge svim silama nastoji zaboraviti. Ovi događaji su obilježili moje desetljeće.

*Nemojte samo da počnem o američkim gledateljima i njihovim šarenim kartonima kojima reklamiraju televizijske kuće… To su najobičnije drolje gladne pozornosti koje će provesti sate i sate šarajući smrdljivi karton samo kako bi se na trenutak, na jednu milisekundu, našli na televiziji. Jedini egocentričniji navijači od ovih umjetnika su samo ljudi koji zovu svoje prijatelje mobitelom nakon što uhvate foul ball. Takve papke nije briga ni za sport ni za njihovu momčad ni za rezultat! Argh!

10. Duboki NBA Draft, 2003. godina

Ne mogu izostaviti košarku s ovog popisa, no kako je ugurati u period u kojem je hrvatska reprezentacija završila u blatu i kaljuži svjetske košarke i u kojem su 7 NBA naslova osvojile dvije meni najodvratnije i najmrže ekipe (1. San Antonio Spurs, 2. Los Angeles Lakers, s tim da Lakersi imaju jako dobre šanse popet se na vrh ove kratke liste)?
Lako, tu je NBA draft održan 2003. godine. Ne samo da smo dobili novog Spasitelja u LeBronu Jamesu, nego smo pride dobili i još trojicu igrača koje možemo ubrojiti u današnji top 10 (Wade, Bosh, ‘Melo). Da stvar bude još ljepša nakesali smo se i solidnih startera (Hinrich, Kaman, Ford, Barbosa, Mo Williams) i dobrih role playera (Kapono, Perkins, Collison, Ridnour, Diaw, Blake i Korver). Da Darkec nije zajebao stvar već sad bi govorili o najboljem i najdubljem draftu svih vremena, no ovako ga možemo samo staviti uz bok generaciji koja je u ligu ušla 1984. i 1996. godine.

09. Michael Phelps i osam medalja, 2008. godina

Možete li mi navesti još jednog sportaša koji je bio tako dominantan u jednom razdoblju kao što je to bio Phelps na Olimpijadi u Pekingu? Osam zlatnih medalja, sedam svjetskih i jedan olimpijski rekord (prokletih 100 metara delfin) i potpuno uništavanje svih svojih protivnika. Istina, za razliku od Spitza, Phelps je imao vrhunske uvjete rada, specijalne kupaće gaće i ultraturbosuper naočale za plivanje, no mislim da bi Phelps bio bolji i te davne 1972. godine. Kad uzmemo u obzir mogućnost da je Phelps čitavo vrijeme bio napušen k’o svinja njegov trijumf je samim time još veći. Da je imao brkove poput Spitza bio bi na samom vrhu ove liste*.

*Lošem plasmanu pogodovala je i potpuna netelevizičnost plivanja. Gledanje osam blijedih mrlja koje klize ekranom u oblaku pjene i dima i slušanje Miće Dušanovića kako orgazmično kriči u 6 ujutro ne bih baš nazvao vrhunskim TV iskustvom.

08. Rukometna olimpijska dominacija, 2004. godina

Kad već govorimo o dominaciji ne bi bilo zgorega prisjetiti se Olimpisjkih igara u Sidneyu i apsolutnog masakriranja svih protivnika hrvatske rukometne reprezentacije. Predvođeni Ivanom Balićem, čija se kampanja za najboljeg rukometaša svih vremena tad bila u punom jeku, rukometaši su pobijedili sve svoje protivnike. Na kraju je srušena i Njemačka, Goluža je pokrenuo gusjenicu, Džomba je skočio u Balićev zagrljaj, a Losert i Šola su se sudarili svojim plavim i ružičastim glavama. Nije baš da svako malo osvajamo olimpijska zlata, pa makar u nepopularnim sportovima poput rukometa.

07. Giantsi u koži Davida u Super Bowlu XLII, 2008. godina

Najveći upset desetljeća? Ja se ne mogu sjetiti većeg. Patsi su u Super Bowl ujahali neporaženi, na krilima tandema Brady – Moss, i gotovo svi su ih vidjeli kao prvu momčad koja će u sezoni upisati 19 pobjeda. Osim što su bili efikasni patsi su igrali lijepo, s puno okomitih dodavanja, s puno kratkih paseva kroz sredinu, sa solidnim probijanjem i vrlo dobrom obranom. Vrhunski igrači i budući hall of fameri imali su najbolju godinu karijere, a kad u sve to umiješate daleko najboljeg trenera desetljeća dobijete momčad koja poznaje samo uspijeh.
No Giantsi, koji su ovaj put igrali ulogu Davida, su na samom kraju regularne sezone gotovo porazili Patse. Do uspjeha su mogli na samo jedan način, i od samog početka tekme su dali do znanja kako će taj način koristiti sve do kraja. Pass rush Giantsa je uništio stabilnu ofanzivnu liniju Patsa, no momčad iz Bostona je svejedno vodila 14 – 10, dvije i pol minute prije kraja. Tad je često osporavani Eli navukao kacigu na glavu, malo prtljao, bacio glupu loptu u bunar koju je Tyree iščupao iz zraka koristeći ruku i kacigu i na kraju… Pa, Michael Strahan tvrdi kako Eli pada na treningu sam od sebe koliko je smotan, no 37 sekundi prije kraja jednostavno nije želio pasti na pod. Umjesto toga othrvao se Patriotsima dovoljno dugo da baci loptu Plaxicu koji ju je mirno uhvatio i slavlje je moglo početi. Ne samo da su me Giantsi sjebali porazivši meni drugu najdražu momčad u NFL-u nego su mi uskratili priliku da prisustvujem jednom povijesnom događaju. Šta je Eli, nije ti dugo trebalo da se vratiš u prosječnost, ha? Morao si se tad iskazati, ha? Vjerujte mi, još uvijek sam ljut.

06. Dudekove obrane i povratak Liverpoola, 2005. godina

Zanimljivo kako sam izgubio interes za nogomet u periodu u kojem je igra napravila najveći evolucijski skok i postala zanimljivija nego ikad prije. Mislim, i dalje gledam sve tekme reprezentacije, pogleda se i Liga prvaka i škicne Hajduk kad je na televiziji, no to je ništa prema osjećajima koje sam gajio prema ovoj igre 10 godina ranije. Tad se slušao Drugi program svake nedjelje, rezultati su se zapisivali u bilježnice, bježalo se sa tuluma radi potpuno nebitnih okršaja, a utakmice repke su se dočekivale s grčevima u trbuhu. Danas prema nogometu osjećam malo ili ništa. Ipak, jedan trenutak valja izdvojiti, to fantastično, bajkovito finale Liverpoola i Milana u Istanbulu. Rani gol dide Maldinija, golemi južnoafrički osmjesi Crespa i Kake nakon proslave trećeg Milanovog gola, Liverpoolov uragan u drugom dijelu, mutavi dive Gerrarda kad je trebao zabiti za 3:3, Xavijev promašaj penala i instant iskupljenje, milijun mrtvih šansi Milana u nastavku i na kraju Dudekov trijumf u jedanaestercima. Ova utakmica imala je apsolutno sve i bio ju je užitak gledati, makar nisam navijao ni za jednu ni za drugu ekipu.

05. Bolt na OI u Pekingu, 2008. godina

U prvih 15 metara Asafa Powell bio je prvi. Toliko je trebalo Usainu Boltu da postigne punu brzinu i sjuri se poput zeleno-žutog metka prema cilju. Trčao je tako jedno 70 metara, stvorio prednost od četiri koraka i rekao, ma kvragu sve, kvragu i rezultat, gotova je trka, treba ovo proslaviti. Tako je slaveći uletio u cilj i srušio svjetski rekord. Čovjek koji se zove Bolt postao je najbrži čovjek ikad. Reakcija Michaela Johnsona bila je potpuno opravdana.

04. Hajduk prvi nakon šest godina, 2001. godina

Nakon šest godina tuge i žalosti, nakon godina i godina prolijevanja žuči, kršenja ruku, beštimanja i zazivanja Boga došao je i taj dan. Croatia je umrla s Tuđmanom pa je utakmicu sa Slaven Belupom započeo dobri stari Dinamo. Modri su te majske nedjelje nakantali Koprivničane 6:2, no Hajduk je, za promjenu, sam odlučivao o svojoj sudbini. U Varaždinu je do 35 minute bilo 2:2, a onda je Stanko Bubalo riješio stvar s dva gola. Po prvi put nakon šest godina trofej prvaka se vratio u Split. Bubalo, Leko, Pletikosa, Carević, Bošnjak i Deranja su uskoro napustili Poljud u tradicionalnoj sezonskoj rasprodaji Hajduka, no ja ću uvijek pamtiti kako su te nedjelje zapečatili sezonu u kojoj su na kraju imali jedan pišljivi bod više od Dinama.

03. Janica s prekrasnom ogrlicom, 2002. godina

U samo četiri dana Janica je od jedne od najboljih ikad postala najbolja ikad. Tri zlata i jedno srebro rezultat je kojeg nijedan skijaš nije postigao na Olimpijskim igrama, a Janici je do četvrtog zlata nedostajalo samo 5 stotinki sekunde. Ne znam da li je itko iz Hrvatske ikad bio tako dominantan u jednom relevantnom sportu poput Janice. Cura je u svakoj utrci davala sve od sebe i zato nikako ne mogu shvatiti debile koji joj zamijeraju što se povukla sa scene u cvijetu mladosti.

02. Red Soxi po prvi put nakon milijun godina, 2004. godina

Cubsi možda nisu osvojili World Series 101 godinu, Philliesi su možda prvi upisali tisuću poraza u povijesti MLB-a, no nitko nikad nije gubio poput Red Soxa. Gotovo svaki odlučujući poraz u postseasonu stigao je na potpuno bizaran način, a činilo se kako će i 2004. godina završiti na isti, razočaravajući način. Yankeesi su vodili 3:0 u seriji, a nitko se nije vratio nakon 3:0 u stogodišnjoj povijesti baseballa i bilo je malo vjerojatno kako će baksuzni Red Soxi napraviti takav comeback. Nada se činila zauvijek izgubljenom kad su Yanksi ušli u donji dio devetog s runom prednosti i Marianom Riverom, jednim od najboljih closera u povijesti igre. Ukoliko išta znate o baseballu onda znate i ostatak priče – Robertsova krađa, Ortizov walk-off homer, Ortizov single sljedećeg dana, Curtova krvava čarapa u New Yorku, Damonov grand slam i Pedrovo zatvaranje utakmice za veliko slavlje i ulazak u World Series. Nakon takvog katarzičnog povratka nije bilo sumnje kako će Soxi osvojiti trofej pa njihov sweep Cardsa gotovo nikoga nije iznenadio. Ekipa se iskupila za 86 teških godina i donijela slavu svim onim igračima koji nisu uspjeli. Pesky, Yaz, Rice, Eck, Spaceman Lee, Ted Williams, ma kvragu, čak i Bill Buckner bili su iskupljeni ovom pobjedom. Bambinovo prokletstvo konačno se razišlo nad Fenwayem.

01. Wimbledon, 2001. godina

Postoji jedan jedini sportaš za kojeg je moja mama u životu navijala. Goran. Ne znam da li je to bilo zbog njegovih blesavih izjava, zbog psovanja, zbog razbijanja reketa, zbog toga što je bio naš ili zbog toga što je spadao u onu rijetku skupinu sportaša koji su nosili srce na rukavu i u svakom trenutku pokazivali koliko im je stalo. Goran je do te 2001. godine imao jako lijepu karijeru koja se bližila svome kraju, no svima je bilo jasno kako je u njoj nedostajala samo jedna stvar – Wimbledon. Nitko živ nije očekivao da će ga osvojiti, ma čak i njegovi najveći navijači bili su iznenađeni kad je prošao drugo kolo; kad je skakao po stolicama uz teren. Čovjek koji je na najljepši Grand Slam turnir stigao s pozivnicom nekako se probijao kroz ždrijeb da bi na kraju osvanuo u finalu. Tog ponedjeljka svi smo ostali doma, svi smo grčevito gledali tu epsku bitku s Rafterom i strahovali od još jednog poraza. Kad je ona loptica pogodila mrežu istrčali smo na terasu skačući gore-dolje, svi u suzama. Goranova pobjeda nije bila samo sportska pobjeda, ona je bila ostvarenje životnog cilja čovjeka koji se u potpunosti predao toj prokletoj stvari. Vječni gubitnik tog je popodneva iskupio svoju karijeru u maniri najboljih antičkih drama. Doček u Splitu, Draženov dres i kupanje u Rivi samo su doprinjeli legendi o najvećem uspjehu hrvatskog tenisa. Čak ni osvajanje Davis Cupa, zbog kojeg se Goran šatro izvukao iz penzije, nije bilo toliko slatko kao onaj trenutak kad je čovjek kojeg je čitava zemlja obožavala legao na travu i rukama pokrio lice.

Top 10 igara

Fascinantno je koliko vremena odrasla osoba može potratiti na računalne igre. Igram se od svoje šeste godine, za početak na komodorcu i amigi, kasnije na konzolama poput NES-a, SNES-a i Plejke, ili na svom prvom računalu (633Mhz, 256 RAM, Riva TNT grafička). Ne bi se nazvao gejmerom jer mi fali odlučnosti i predanosti (uostalom, prezirem multiplayer igranje), no svejedno potrošim sat ili dva dnevno na igranje. Najbolje igre desetljeća? Evo mog popisa.*

*Sve igre su za PC. Nema se love za konzole.

10. NBA 2k10

Posljednja dobra NBA igra? NBA Live 98. Sve do islaska NBA 2k9 nismo imali dobru košarkašku simulaciju na PC-u, no ova igra to je konačno promijenila. NBA 2k10 napravila je korak dalje i poboljšala neke stvari, iako je igra bez updateova praktički neigriva. Još uvijek čekamo patch da se ispeglaju neki gadni bugovi, no čak i bez toga, s dobro podešenim sliderima i roster updateom ovo je odlična igra. Šteta što joj tako malo nedostaje da bude realistična.

09. Vampire: The Masquerade – Bloodlines

Davno, davno prije nego su vampiri postali svjetlucavi papci sa frizurama od 100 dolara oni su bili prokleta bića iz pakla koja su vam željela popiti krv i prema vama su gajili iste osjećaje kao i prema piletini u supermarketu. Bloodlines, odličan horor RPG nikad prežaljene Troike, smješten je u takav svijet. Umjesto da zavodite žene i još ih ktome pumpate* u Bloodlinesima ćete se od čudovišta braniti otrgnutom ljudskom rukom i gledat ćete kako im se napiti krvi. Znate, k’o pravi vampir, a ne kao neka pičkica.

*Nisam gledao Twilight, hvala na pitanju, ali gospođa Frančeski bila je dovoljno detaljna u opisu te monstruoznosti. Bram Stoker se okreće u grobu. Ukoliko je uopće u grobu, mwahahhahahhahahaha!

08. Mass Efect

Svemirska pustolovina agenta Sheparda jedan je od najboljih RPG-ova u zadnjih pet godina u kojima je naglasak stavljen na grafiku i efekte, a ne na priču i razvoj lika. Mass Efect je RPG s najbolje razvijenim main plotom ikad, sa sjajnim odnosima između likova, s bezbroj opcija i rješenja, koji uza sve to izgleda odlično. Najveća mana ove igre je prokleti level scaling, najdebilnija opcija ikad izmišljena*, te repetativni i dosadni side questovi na lokacijama koje se stalno ponavljaju. Mislim, kao da je sav svemirski šljam projektirao svoja skrovišta kod istog građevinara. Hm, možda imaju IGH ili Konstruktor i u svemiru.

07. Diablo 2

Kad se pojavila bio sam beskrajno razočaran. Od jednog ‘rougastog’ dungeon crawlera sa sjajnim dizajnom i zastrašujućim osvjetljenjem dobili smo šarenu slikovnicu u kojoj trčite po poljima i pustinjama i koljete kričavo obojane demone. Naravno, kad bi ga usporedili s nizom današnjih igara, Diablo 2 je mračan, tvrd i distorziran, bez zaobljenih linija i glatkih prijelaza. No, ljepota ove igre ne leži u njenom dizajnu koliko u bolesno dobroj igrivosti. Hack ‘n’ slash nikad nije bio toliko zabavan, niti toliko zarazan. Kad bi pokrenuli D2 odmah ste znali što ćete raditi sljedeća 3 sata.

06. Knights of the Old Republic

Do sad ste valjda shvatili kako su RPG-ovi meni najdraži žanr. Kad uzmete u obzir da jako volim i Star Warse nije čudno što se KOTOR nalazi tako visoko na listi. Igra bez velikih mana, s dobrom pričom i solidno razvijenim likovima ne bi se našla na ovoj poziciji da nije smještena u galaxy far, far away. Svejedno, radi se o jako dobroj igri sa zanimljivom glavnom pričom, smiješnim likovima i detaljnim skill treejem. Double wield, FTW!

05. Commandos 2

Prva inačica ovog EDIOS-ovog serijala redovito se ubraja među najteže igre svih vremena, no Commandos 2 napravio je bitan odmak od svog prethodnika. Misije su i dalje zamršene i zahtijevanju popriličnu dozu mozganja, no ovaj put na raspolaganju imate daleko više opcija i rješenja pa prelaženje igre ne predstavlja takvu frustraciju kao ranije. Commandos 2 je zarazan i zabavan i dan danas ga znam zaigrati s vremena na vrijeme.

04. Company of Heroes

COH je najbolji RTS još tamo od Starcrafta. Točka. Smješten u Drugi svjetski rat (odnosno jedino vremensko razdoblje u kojem ne osjećam grižnju savjesti dok tamanim protivnike na ekranu) COH zahtjeva dobro poznavanje strategije i taktike te micro i macro managment, a donosi i neke zanimljive novitete u klišeima prepun žanr. Uz to nudi zanimljivu priču, mogućnost razvoja jedinica te spektakularnu grafiku koja će uništavanje nacističkih postrojni učiniti još slađim iskustvom.

03. MVP baseball 2005

Najbolja sportska igra ikad napravljena? MVP baseball 2005 nije pretjerano impresivna igra nakon što je instalirate, iako se ne može poreći da je igriva, no bez snažne moderske zajednice ona bi davno potonula u zaborav. Budući da smo punih pet godina proveli bez baseball simulacije za PC moderi su detaljno prostudirali strukturu ove igre i izmijenili toliko toga da se njena kvaliteta upeterostručila. Dečki nisu izbacili samo nove stadione, rostere i uniforme, oni su promijenili audio fileove, fiziku loptice, položaj kamera i TV prezentaciju, a najveći doprinos su Total Classics modovi. Želite igrati kao Yankeesi 1951. godine, ili Red Soxi 1946. godine? Želite zaigrati s Babeom Ruthom na Polo Groundsima ili dovesti Jackieja Robinsona, prvog crnog igrača u MLB-u, na Ebbets Field? MVP Baseball 2005 će vam pomoći da doživite povijest jednog sjajnog sporta i zato se nalazi na trećem mjestu ove vrste.

02. Arcanum

Steampunk je vjerojatno najbolje okruženje za neku igru ikad, a još kad svijet dizajnira Troika games znate kako vas čeka vrhunska igra. Smješten u fantasy svijet vilenjaka i orkova, Arcanum govori o industrijskoj revoluciji, o svijetu magije i svijetu tehnologije, o borbi dobra i zla i tome slično. Osim sjajnog settinga, Arcanum ima odlične NPC-ove, najbolji i najdetaljniji sustav razvoja likova te jako bogatu i detaljnu priču sa questovima koje možete riješiti na bezbroj različitih načina. Šteta što je sustav borbe tako nedorađen, repetativan i dosadan, jer Arcanum je ima potencijal da postane najbolja igra ikad.

01. Baldur’s gate 2

Ta titula ipak pripada ovom naslovu. BG2 je od samog početka sjajan, i takav ostaje do samog kraja – bez praznog hoda, bez sekunde dosade, bez besmislenog grindanja, bez ponavljanja sadržaja. Odnosi između likova u jednoj igri nikad nisu bili tako detaljni, questovi nikad nisu bili tako zanimljivi, a borbe tako teške i jedinstvene. BG2 je sjajan fantasy roman o borbi za moć pretočen u video igru te je zauvijek podigao letvicu koju još niti jedna igra poslije njega nije uspjela preskočiti.

Ajmo nekoliko brzopoteznih, prije nego uđemo u novu godinu:

Top 10 bushizama:

10. “I stand by all the misstatements that I’ve made.”

9. “The Holocaust was an obscene period in our nation’s history. I mean in
this century’s history. But we all lived in this century. I didn’t live in
this century.”

8. “Our enemies are innovative and resourceful, and so are we. They never stop thinking about new ways to harm our country and our people, and neither do we.”

7.. “See, in my line of work you got to keep repeating things over and over and over again for the truth to sink in, to kind of catapult the propaganda.”

6. “We have a firm committment to NATO; we are a part of NATO. We have a firm
committment to Europe; we are a part of Europe.”

5. There’s an old saying in Tennessee — I know it’s in Texas, probably in Tennessee — that says, fool me once, shame on –shame on you. Fool me — you can’t get fooled again.”

4. “If this were a dictatorship, it’d be a heck of a lot easier, just so long as I’m the dictator.”

3. “Who is to blame for riots? The rioters are to blame.”

2. “It’s time the human race entered the solar system.”

1. “I think we can agree. The past is over.”

Top 10 umrlih osoba

10. Hunter S. Thompson
09. Katherine Hepburn
08. John Ritter
07. Bill Walsh
06. Paul Newman
05. Ingmar Bergman
04. George Harrison
03. John Hughes
02. Johnny Cash
01. Moja nona i moj dida

Svođenje računa, dio prvi

Dekada* koju polako ostavljamo iza leđa bila je toliko čudna da joj još nismo našli prikladno ime. Devedesete i osamdesete zvuče nekako organski, normalno i logično, no nulte se jako teško kotrljaju preko jezika. Zar je onda čudno što će ih malo ljudi pamtiti po dobru?
Nulte su postale bezlične, cinične i mizantropske godine, sa svojim napadima na WTC, ratovima u Iraku i Afganistanu, sa tsunamijem u Aziji i potresom u Kini, s financijskom krizom i krizom morala. Nulte su godine neispunjenih želja i propuštenih prilika i velikih, velikih pogrešaka. Rijetki će ih pamtiti po dobru, ako vjerujete medijima.

*Zapravo se ne radi o kraju desetljeća jerbo ono završava sljedeće godine. No ja sam oduvijek bio povodljiv.

Ja se mogu ubrojiti u te sretnike. U ovoj dekadi, u kojoj se čak i likovi iz američkih humorističnih serija ponašaju kao najgora đubrad, doživio sam stvari koje nikad prije nisam iskusio, što doduše nije čudno pošto sam u nju ušao kao klinac, a iz nje izašao kao… pa, isto kao klinac, ali puno dlakaviji klinac, ako kužite što želim reći.

Završio sam srednju i faks, dobio nećaka, gledao Radiohead uživo, zavolio football, zavolio baseball, po prvi se puta suočio sa smrću, doživio prvu neuzvraćenu ljubav, doživio prvu uzvraćenu ljubav, a ne treba zaboraviti i prvi seks, koliko god bio traljav i zaboravan. Nulte su za mene bile nezaboravne, a kako bi takvima i ostale trebalo bi ih nabrzaka sumirati, čisto da ih ne zaboravim kad obolim od Alzheimera ili neke slične, opake bolesti. Postoji li bolji način za to od potpuno nebitnih, na brzinu sklepanih i po ničem objektivnih lista? Vjerojatno postoji. Ali ja jako volim liste, koliko god bile neozbiljne i promjenjive. Pripremite se, ima ih poprilično.

Top lista 50 najboljih albuma:

Ukoliko ste posljednjih nekoliko tjedana čitali ovu kolumnu sigurno ste shvatili kako i koliko volim sport. No, to je ništa prema onome koliko volim muziku. Problem je samo što o sportu mogu pisati, a o glazbi jednostavno ne znam kako, i svi moji pokušaji završe totalnom katastrofom, većom od showa „Večeras s Joškom Lokasom“ ili Jordanove baseball karijere. Ne brinite se, uskoro ćete saznati zašto. Evo je, u poprilično nepreglednom izdanju, čisto da vam dignem tlak.

50. Aphex Twin – Druqs, 49. Unicorns – Who Will Cut Our Hair When We’re Gone, 48. All Girl Summer Fun Band – All Girl Summer Fun Band, 47. Exploding Hearts – Guitar Romantic, 46. Shins – Chutes Too Narrow, 45. Hood – Cold House, 44. Devandra Banhart – Rejoicing in the Hands, 43. Oxford Collapse – Remember the Night Parties, 42. No Age – Weirdo Rippers, 41. Art Brut – Bang Bang Rock ‘n’ Roll, 40. Iron & Wine – Our Endless Numbered Days, 39. Of Montreal – Hissing Fauna, Are You The Destroyer, 38. Lambchop – Is a Woman, 37. Black Box Recorder – The Facts of Life, 36. Mclusky – Mclusky Do Dallas, 35. The Decemberists – Castaways and Cutouts, 34. Why? – Elephant Eyelash, 33. Bjork – Vespertine, 32. The Streets – Original Pirate Material, 31. Okkervil River – Black Sheep Boy, 30. The Dresden Dolls – Yes Virginia, 29. Casiotone for the Painfully Alone – Ettiquete, 28. Death Cab for Cutie – Transatlanticism 27. Of Montreal – Sunlandic Twins, 26. The Moldy Peaches – The Moldy Peaches, 25. Architecture in Helsinki – In Case We Die, 24. Sufjan Stevens – Illinoise, 23. M.I.A. – Arular, 22. High Places – High Places EP, 21. Radiohead – Kid A, 20. Grandaddy – Sophtware Slump, 19. Panda Bear – Person Pitch, 18. Xiu Xiu – Fabulous Muscles, 17. Interpol – Turn on the Bright Lights, 16. The Flaming Lips – Yoshimi Battles the Pink Robots, 15. Mclusky – The Difference Between Me and You is That I’m Not on Fire, 14.Vampire Weekend – Vampire Weekend, 13.Lambchop – Nixon, 12. Arcade Fire – Funeral, 11. Sufjan Stevens – Greetings From Michigan, The Great Lakes State

10. Mercury Rev – All is Dream

All is Dream je ploča koja osvaja emocijama. Ona je ploča za sve usamljene mladiće i djevojke, ploča koja se sluša ležeći na podu u onim teškim, intimnim trenutcima potpune praznine. All is Dream je ploča koju se sluša kad se vratite kući sa sprovoda člana familije ili propalog spoja s osobom u koju ste zacopani. U tom će trenutku… pa, ne kažem da će stvari biti bolje, ali će u svakom slučaju biti podnošljivije.

09. Vashti Bunyan – Lookaftering

Vashti je danas baka. Svoje dane provodi raspitujući se o zdravlju unučadi, pečenju kolača i pranju bijelog veša. Prije 40-ak godina Vashti je objavila ploču, kratko surađivala s Nickom Drakeom i brzo potonula u zaborav. No, iz zaborava ju je izvukla nova generacija folk heroja poput Devandre i Joanne Newsom te Animal Collectiva*, koji su je nekako nagovorili da izađe iz penzije. Kao poklon dobili su neizmjerno tužan album koji govori o svakodnevnici, neispunjenim snovima, razočarenju i beskrajnoj ljubavi prema životu.

* Ovim momcima treba dodijelit nekakav orden, samo zbog njihovog postojanja kvaliteta muzike u nultima se podigla za jedno 13,6 posto

08. Mogwai – Rock Action

Prvi i najbolji post rock album kojeg sam ikad čuo i koji me na prvo slušanje ostavio potpuno bez teksta. Tko bi ikad rekao da trbušasti Škoti koji nose nogometne dresove i trenirke mogu zvučati kao jebeni vanzemaljci? Rock Action je glazba nebeskih prostranstava, kometa i zvijezda, muzika koja će vas približiti Suncu brže i bolje od bilo koje stvari Pink Floyda i koja će vam zauvijek ostati usađena u srce.

07. Marnie Stern – This Is It and I Am It and You Are It and So Is That and He Is It and She Is It and It Is It and That Is That

Osobno, nikad nisam pretjerano cijenio tehničare, ukoliko ta njihova tehnika nije na neki način pridonosila cjelini. Nikad nisam volio Prosinečkog jer je usporavao napade i smanjivao šanse za postizanje golova, unatoč spektakularnim driblinzima. Nikad nisam volio gitarske solaže jer su uglavnom besmislene i izvađene iz konteksta pjesama. Ne, tehničari su kod mene uvijek lošije prolazili od kreativaca, no ovaj album Marnie Stern, jedne od tehnički najpotkovanijih gitaristica u svijetu glazbe, našao se na sedmom mjestu. Zašto? Zato jer Marnie zna složiti pjesmu. Zato jer je pametna. Zato jer je snažna. Zato jer piči jače i bolje od svih Albinijevih bendova zajedno. Zato jer se ne izdrkava. Zato jer je pop.

06. Modest Mouse – Moon and Arctica

Ukoliko postoji jedan pravi indie album na ovoj ljestvici onda je to Moon and Arctica. Sve zvečeće gitare, svi pomaknuti tekstov i lijepe melodije indie albuma 90-ih nabijene su u 15 pjesama ove ploče. Koliko god se trudio ne mogu opisati koliko je ovaj album sjajan, dovoljno je reći da svaki put kad ga stavim na uši poskočim od radosti. Svemir je možda oblikovan poput Zemlje i kamo god krenete vratit ćete se na početak, no ovaj će vas album do tog cilja odvesti najzanimljivijim putem koji postoji.

05. Clouddead – Clouddead

Bez ikakve sumnje, najorginalniji i najrevolucionarniji hip hop album svih vremena. Šteta što su Clouddead bili jedini pripadnici te revolucije, i to samo na kratko. Clouddead je joyceovska ploča, teška, apsurdna i mračna, puna droneova, neobičnih tekstova, bizarnog repanja i suludih efekata. Nikad prije ni poslije nisam čuo ništa slično.

04. Joanna Newsom – Milk Eyed Mender

Sjećate se one epizode Prijatelja* u kojoj ekipa sastavlja popis pet poznatih osoba s kojima bi smjeli spavati bez da se njihovi partneri naljute? E sad, kad bi ja sastavljao svoju listu Joanna Newsom bi se vjerojatno našla na prvom mjestu (gospođa Frančeski bi izabrala Morrisseya, pojma nemam zašto). Razlog nije toliko fizička ljepota (iako je Joanna jako lijepa djevojka) koliko ova prekrasna ploča. Tko bi ikad rekao da cura koja svira harfu i ima neobičan i pomalo iritantan glas može napraviti nešto toliko lijepo i orginalno da to jednostavno morate poslušati svakih nekoliko mjeseci? Milk Eyed Mender je ploča zbog koje ćete se zaljubiti u nekoga koga nikad prije niste vidjeli ni dodirnuli ni s njom riječ progovorili… A sad bolje da stanem, ukoliko ne želim biti kastriran.

*Prve tri sezone Friendsa su bile odlične, zabavne i smiješne, i uopće me nije briga ako se ne slažete sa mnom. Branit ću ovo mišljenje do groba!

03. Radiohead – Amnesiac

Najbolji bend svih vremena u nulte je ušao albumom koji je šokirao sve fanove i kritičare, suludom mješavinom elektronike i eksperimentale koja je s Jonnya, Thoma, Eda, Phila i Colina konačno skinula breme spasitelja rock glazbe. Kid A će na mnogim listama biti proglašen najboljim albumom dekade, no ja se s tim ne bih složio. Amnesiac jednostavno ima bolje pjesme i luđu vibru i uz to nema potrebu biti simbol bilo čega, što je, bar za mene, u glazbi uvijek plus. Btw, ova verzija Morning Bella je bolja. Sisajte ga!

02. Primal Scream – Xtrmntr

„We are the only modern rock ‘n’ roll band in Britain. The rest are retro“, je natpis kojeg je Bobby Gillespie nosio na koncertima s XTRMNTR turneje. O, kako je bio u pravu! Dok su se njegovi kolege uhvatili reanimiranja rock lešine Bobby se prihvatio elektronike, Kevin Shields je praktički postao član benda i sve je otišlo u crveno, čitav album je bio „turned up to eleven“. XTRMNTR je čisto razaranje i ubijanje, ekstatično klanje sve u šesnajst, XTRMNTR je Komandos, Terminator i Predator, teški razarač i imperijalna krstarica. No, ono što je najluđe je da iza tog soničnog nasilja stoji poruka kako je nasilje pogrešno i kako je svijet zbog njega nepovratno otišao kvragu.

01. Yo La Tengo – And Then Nothing Turned Itself Inside-out

Znate kako je nastala ova lista? Poredao sam stotinjak meni najdražih albuma u stupac, polako sam ih brisao dok nisam došao do 50 najdražih, i onda sam ih polako slagao po redosljedu.* Čitavo vrijeme mislio sam kako će se ili XTRMNTR ili Amnesiac naći na vrhu budući da se radi o dvije ploče koje savršeno opisuju svu tjeskobu, bijes, beznadnost, moralne dvojbe i nasilje koje je obilježilo nulte. No, And Then Nothing Turned Itself Inside-out napravio je veći upset od Giantsa u finalu Super Bowla XLII i srušio i Primal Scream i Radiohead s čela ljestvice. Ni sam ne znam kako i zašto. Moje jedino objašnjenje je da Yo La Tengo na ovoj ploči nude savršen bijeg iz svog ludila koje nas okružuje i na koje smo pomalo otupjeli. Crying of Lot G, Night Falls on Hoboken i Last Days of Disco uistinu su tako lijepe kao što im i ime govori. A to čak nisu ni najbolje stvari na ovoj ploči koja se neće naći na vrhu gotovo niti jedne druge liste. Što uopće nije šteta, ona će ostati vaša i moja mala tajna.

*Da, imam vremena na bacanje. Vjerujte mi, to nije nimalo zabavno.

Top Lista 20 najboljih NBA igrača*:

Sportska kolumna bez sporta? Frančeski, jesi li ti poludio?! Najbolje bi bilo da na brzinu popišeš 20 najboljih igrača iz najbolje lige sporta kojeg najviše voliš! I nastoj biti nepristran, molim te Bogom, makar znam da je to nemoguće. Ne znam zašto se uopće trudim utuviti ti neke stvari u glavu…

20. Robert Horry – Da imam NBA momčad prvo bih pokupio spretnog centra, dvojku ili trojku koja može ubaciti 25 poena i pametnog playa. Moj četvrti pick bio bi Robert Horry. Zašto? Zato jer mu je nadimak Big Shot Rob. Stekao ga je osvajanjem 7 naslova. To je to.

19. Carmelo Anthony – Neki od igrača na ovom će se popisu naći zbog svog potencijala, a Anthony je prvi od takvih. Momak je u posljednje dvije godine drastično unaprijedio svoju igru u obrani, postao je konzistentan, a dolazak Chauncya Billupsa dodatno je oplemenio njegovu igru. Anthony je napravio neke velike stvari do sad, no njegova karijera tek je počela.

18. Gary Payton – Karijeru je odradio dijelom u 90-ima zbog čega nije nešto više na ljestvici. Sjajan strijelac koji se na kraju karijere podredio momčadi unatoč svom prgavom karakteru. Za to je nagrađen prstenom. Za razliku od nekih.

17. Ray Allen – Allenov šut može se usporediti s prekrasnom pjesmom, vrhunskim filmom, nevjerojatnom fotografijom, i divnom slikom. Allenov šut je najljepši šut kojeg sam ja ikad vidio, a uz to je nevjerojatno efikasan.

16. Dwight Howard – Još jedan koji se na listi nalazi zbog svog potencijala. Apsolutna zvijer od igrača koja bi zabijala 25 poena po utakmici da ne igra u momčadi koja ima možda dvije akcije dizajnirane za njega. Svejedno, Howard je najbolji defanzivni igrač u ligi, a nauči li se ne blokirati šuteve u publiku nego ih hvatati i započinjati kontre jako brzo ćemo ga početi ubrajati među pet najboljih centara ikad.

15. Yao Ming – Svake godine sve bolji i svake godine sve ozljeđeniji. Ming se od mekanog igrača sa solidnim vanjskim šutom pretvorio u neustrašivog ratnika koji ima igru leđima prema košu, koji se ne boji kontakta i koji može uhvatiti skok u napadu. Na žalost, u toj transformaciji njegovo tijelo je platilo cijenu. Šteta, Yao je mogao biti dominantan.

14. Chris Webber – C-Webb je poster child neispunjenog potencijala. Potpuno uništen ozljedama Webber se provlačio kroz sezone, no u niti jednoj nije igrao u svim utakmicama. Svejedno, kad je bio zdrav Webber je često bio najbolji igrač na terenu, koji je igrao još bolje u doigravanjima. Dajem mu i bonus bodove jer ga je užitak gledati kao elokventnog voditelja i komentatora na NBA TV-u, što se ne može reći za većinu sportaša.

13. Chris Paul – U samo četiri godine Paul je postao najbolji play u ligi. Brzina, šut iz vana, pregled igre, temperament, snaga i karizma stvari su kojih Paul ima u izobilju. Njegove brojke su fantastične, a bile bi još bolje da nije zapeo u slaboj ekipi koja bi bez njega bila uvjerljivo posljednja na Zapadu.

12. Paul Pierce – Nikad ga nisam volio. Prgav, neodgovoran, na momente čak i sebičan, Pierce je uz puno oscilacija vodio očajnu ekipu Celtisca kroz razrijeđenu ligu. Unatoč tome što je mogao igrati za šampionske ekipe, Pierce je ostao s momčadi koja je svake godine tonula sve niže i na kraju mu se njegova vjernost isplatila. Garnett i Allen nisu se bez razloga podredili njegovom vodstvu.

11. Tracy McGrady – Kad bi zanemarili njegovu posljednju godinu McGrady bi se uvjerljivo ugurao u Top 10 igrača ovog desetljeća. No, način na koji je sjebao prošlogodišnju sezonu Rocketsa objavom kako ide na operaciju pet dana prije kraja prijelaznog roka ubraja se među najodvratnije poteze u povijesti NBA lige. Nakon toga ne mogu ga staviti ispred Wadea. Uostalom, čovjek nikad nije prošao prvo kolo doigravanja.

10. Dwayne Wade – Čak i kad zanemarimo njegovo osvajanje titule (ili jedne od najvećih sudačkih travestija u povijesti sporta), Wade je obilježio ovo desetljeće kao bilo koji drugi igrač. Čovjek nema rupa u svojoj igri, dobar je suigrač, sjajan strijelac i neprelazan u obrani. Svakog dana se molim da Wade na kraju sezone dođe u Chicago.

09. Allen Iverson – Neki će reći da se nalazi prenisko na listi, drugi će reći da se nalazi previsoko. AI je najkontroverzniji igrač ovog desetljeća i jedan od najuzbudljivijih. No, zbog njegovih sukoba u svim klubovima u kojima je igrao i rijetko viđene sebičnosti ne mogu ga staviti na bolju poziciju, isto kao što ga ne mogu srušiti zbog broja postignutih poena ite uistinu jedinstvene igre i Wow! faktora.

08. Jason Kidd – Mnogi će reći kako je Kidd najbolji play dekade i bili bi u pravu kad bi čovjek mogao pogoditi Kineski zid s više od četiri metra razlike. Unatoč svim triple-doublovima i sjajnoj defanzivnoj igri ne mogu zaboraviti kako je Kidd u četiri sezone u nultima šutirao ispod 40 posto iz igre. Osim toga, imam jaku averziju prema likovima koji mlate žene.

07. Dirk Nowitzki – Nowitzki je do sad trebao imati jedan prsten, no suci su se urotili protiv njega. Možda zbog njegove frizure, možda zbog toga što je Nijemac, možda zbog toga što se Marc Cuban ne slaže pretjerano s Davidom Sternom, možda zbog toga što je Wade na silu morao postati nova zvijezda… Tko zna? Činjenica je da je da je Nowitzki svojim dolaskom u ligu postao jedan od najboljih i najkonzistentnijih igrača u NBA-u, a njegovih kritičara svake je godine sve manje i manje.

06. Steve Nash – Tri 50-40-90 godine, 2 MVP naslova i vođenje najuzbudljivijeg NBA napada u posljednjih 10 godina stvari su koje odskaču s Nashevog rezimea. Mnogi će reći kako je Nash rupa u obrani, no kad igraš tako dobro u napadu to ti se može tolerirati. Šteta što će karijeru vjerojatno završiti bez naslova, iako bi mogao upisati još jednu 50-40-90 godinu.

05. LeBron James – Najtalentiraniji igrač današnjice nalazi se tek na petom mjestu, no u samo 6 sezona teško se probiti do vrha. James trenutno nosi čitavu momčad na svojim leđima, slabu momčad koja svake godine završi u playoffu isključivo zahvaljujući njegovom trudu. James je spasitelj, mesija, kralj i prorok i jedini igrač koji može skinuti Jordana s mjesta najboljeg igrača svih vremena.

04. Kevin Garnett – KG je čovjek koji je promijenio način na koji igraju krilni centri, unio je energiju i žestinu u ligu kakva se rijetko viđa, i sve je ove godine vjerno služio jednom od najnesposobnijih front officea u povijesti lige. Na kraju je uspio pobjeći iz Minnesotte i zaraditi prsten, no čak i bez toga našao bi se u vrhu ove liste. bio je toliko dobar.

03. Shaquille O’Neal – Da je O’Neala bilo upola briga kao Garnetta uopće ne bi raspravljali o tome tko je najbolji igrač dekade. Čovjek koji je igrao žestoko samo kad je njegov ego bio ugrožen; većinu se vremena radije zajebavao sa svojim suigračima nego igrao ozbiljnu košarku. Unatoč tome Shaq je bio dominantan i uništavao je protivnike kao da igra protiv male djece. Danas možda izgleda poput onog trbušastog čudovišta s kraja Ghostbustersa, no na početku dekade O’Neal je bio najbolji igrač u ligi.

02. Kobe Bryant – Nakon odlaska O’Neala iz Lakersa Kobe je podredio momčad sebi i dopustio je egu da ga uništi. Poput Goluma i Smeagola Kobe je vodio unutrašnju bitku između potrebe za pobjeđivanjem i potrebe da bude glavni. U 2008. godini ta dvojba je naglo razriješena, a Bryant je odredio nevjerojatne dvije i pol sezone u kojima se preobrazio u timskog igrača koji podilazi svojim prijateljima i zatim dominira u završnicama tijesnih utakmica. Za nagradu osvojio je jedan prsten, a usporedbe s Jordanom opet su počele frcati na sve strane.

01. Tim Duncan – Postoji li dosadniji NBA igrač? Duncan je poput kamena – tvrd, bezličan, siv i postojan. Njegovi robotski pokreti i njegova konzistentnost natjerat će vas da se zapitate radi li se o čovjeku ili o stroju. Izgleda da je upravo takav igrač bio potreban razuzdanim i individualnim nultima, a dokaz za to su tri osvojena naslova. Zahvaljujući tome što igru bazira na osnovama njegove brojke ostat će konzistente još nekoliko godina, iako se čini kako neće osvojiti više naslova. Ona tri sasvim su dovoljna da ga ubrojimo među 8 najboljih igrača svih vremena i okitimo krunom najboljeg igrača desetljeća.

*Vince Carter izbačen je s popisa jer je plačipička i jer mi ide na živce. Da, više od Allena Iversona. Skoro sam škartao i njegovog bratića, no on je postao đubre tek nakon što su ga ozljede uništile.

Top lista pet najboljih knjiga u nultima

Većina knjiga koje sam pročitao u posljednjih deset godina objavljena je davno ranije, no to vam je tako s knjigama kad ste mladi – jednostavno ne možete sustići suvremenu produkciju, koliko god čitali. Stoga sam limitirao popis na samo pet naslova, a sto posto sam uvjeren da sam nešto važno zaboravio. No, koga briga, ove liste ionako nisu ozbiljna stvar.

5. Chuch Palahniuk – Lullaby

Najbolja Pahlaniukova knjiga govori o knjizi čarolija i sposobnosti da kontroliramo (ili ne kontroliramo) sudbinu. Bar mi se tako čini, čitao sam je davno. No čak i nakon što su fabula i likovi izblijedili iz preopterećenog sjećanja u glavi ostaje prepoznatljiv Pahlaniukov stil koji je u ovoj knizi doveden do savršenstva.

4. Simon Reynolds – Rip it Up and Start Again: Post Punk 1978 – 1984

Simon Reynolds najbolji je glazbeni kritičar koji se pojavio na svijetu nakon smrti Lestera Bangsa. Rip it Up možda nije sjajno napisan kao Energy Flash, njegova knjiga o raveu, technu i partijanerima, no govori o meni puno zanimljivijem razdoblju u pop glazbi. Ukoliko ste ikad voljeli Joy Division, Television, Talking Headse, X-Ray Spex, Gang of Four, Glenna Brancu, PiL, pa čak i nove romantičare nema šanse da vam se ova knjiga ne svidi. Reynolds je jedini čovjek na svijetu koji muziku može dočarati riječima.

3. Michael Chabon – The Amazing Adventures of Cavalier & Clay

Kad bi se mogao ponovo proživiti svoje tinejdžerske godine ne bih izabrao Firenzu u doba renesanse, ni Manchester 80-ih, ma čak ni Chicago početkom 90-ih. Izabrao bih New York City 1933. godine. Ne radi svjetske izložbe, ne radi glazbe, već radi stripova. Chabon nam u svojoj knjizi predstavlja jedan izmišljeni i začareni svijet eskapizma stvoren u vrijeme najveće moralne krize u povijesti čovječanstva. C&C bio je posljednji veliki američki roman, sve dok se nije pojavio tip koji je zauzeo prvo mjesto ove liste.

2. Zadie Smith – White Teeth

Što muči suvremenu Britaniju? Kad jedno četristo godina podjarmljujete razne narode diljem svijeta to vam se jednostavno mora vratiti. White Teeth bavi se problemom imigracije i problemom identiteta s nevjerojatno jasnim uvidom u problematiku i beskrajnom količinom humora. Zadie Smith je jebeno, jebeno talentirana, a ova knjiga je najbolji dokaz za to.

1. Jonathan Franzen – Corrections

Epska knjiga o običnim stvarima. Novac, posao i bolest tema su ovog romana o disfunkcionalnoj (a koja to nije) obitelji koju majka pokušava okupiti za posljednji Božić kojeg će njen suprug provesti među živima. Franzen nije samo majstor stila, on je majstor poznavanja ljudi, a iz svake ispolirane rečenice se vidi da je na ovoj knjizi radio 10 godina.

Da vas ne bih u potpunosti udavio kulturom evo nekoliko brzopoteznih:

Top pet najružnijih NFL dresova:

5. Minesota Vikings
4. Baltimore Ravens
3. New York Jets
2. Miami Dolphins
1. Jacksonville Jaguars

Top pet najboljih sportskih brada:

5. Scott Niedermayer
4. Baron Davis
3. Kris Draper
2. Scott Spiezio
1. Abel Xavier

Top deset Radiohead stvari u nultima:

10. Weird fishes/Arpeggi
09. You And Whose Army
08. Sit down. Stand Up
07. Idioteque
06. The National Anthem
05. Pyramid Song
04. I Might Be Wrong
03. Packt Like Sardines in a Tin Crushd Tin Box
02. Videotape
01. Everything in It’s Right Place

Dosta je više! Vidimo se uskoro s drugim dijelom liste. Zašto sam se, zaboga, upustio u ovo.

Hrvoje Frančeski je crknut nakon pisanja ove liste, ali ako mu želite zaželjeti Sretan Božić javite se na hrvoje.monitor@gmail.com. Ukoliko imate nešto za napisati o Allenu Iversonu ili Vinceu Carteru, molim vas, suzdržite se. Ne treba nam tragedija za blagdane.