Odjava programa

Prijatelji dragi. Nisam sklon novogodišnjim rezolucijama zato jer ih se nikada nisam držao dulje od par dana, vjerojatno zato jer je većina bila vezana uz smanjenje unosa čokolade, sladoleda i ine hrane u organizam. Unatoč tome odlučio sam da u novoj godini sretnoga broja konačno završim poduži tekst s kojim se već neko vrijeme neuspješno bakćem i kojeg bi samo na krijesti vala neumjerenog optimizma mogao nazvati romanom. S obzirom na novopronađene literarne aspiracije koje će vjerojatno zgasnuti brže od nadanja navijača Hajduka u novoj sezoni želim vas obavijestiti kako ću na neko vrijeme zamrznuti blog. Pisat ću i dalje, ali drastično smanjenim intenzitetom. Istini za volju, pisanje bloga me više ne veseli kao prije, a stanka mi možda omogući da s guštom nastavim čerečiti rvacki jezik pišući o sportu i muzici i filmu i svemu ostalom. Gluposti, kratke komentare i tome slično i dalje možete pronaći na fejsu, zajedno s ekipom za ugodno druženje, ali bojim se da će ovdje neko vrijeme zavladati pustoš. Do sljedećeg druženja srdačan pozdrav.

Najbolji albumi 2012.

Internet je čudan masovni medij. Za razliku od monomedija kao što su televizija i radio i tisak koji su ispaljivali relativno malen i pomno biran sadržaj golemom, monolitnom auditoriju i na taj način stvarali monokulturu, internet ispaljuje golemu količinu sadržaja golemom ali rascjepkanom auditoriju podijeljenom na interesne grupe koje se mogu  ali ne moraju preklapati prema sadržaju kojeg probavljaju. Teško je reći da je internet ubio monokulturu zato jer i dalje imamo američke izbore i Olimpijske igre i Gangam style i Felixa Baumgartnera ali ju je definitivno rasklimao i oslabio.

Propadanje monokulture posebno je zanimljivo pratiti na muzičkoj sceni na kojoj se u posljednjih desetak godina oformio golem broj izvođača koji su, potaknuti pojeftinjenjem procesa proizvodnje muzike, novim kanalima distribucije i nepostojanjem restriktivnog faktora kakvog su nekoć predstavljale izdavačke kuće koje su jedine imale sredstva proizvodnje i distribucije, počeli stvarati golemu količinu snimljene i arhivirane muzike. Proliferacija izvođača na žalost nije urodila proliferacijom muzičkih ideja, za što je, opet, kriv internet, medij koji omogućuje da sve postoji u isto vrijeme. Golema količina stare muzike koja je odjednom postala dostupna novim generacijama ne samo da je stvorila prvo postmodernu pa retro nego je gotovo pa zamrzla muzički razvoj (u ne-plesnim žanrovima) i stopirala inovaciju. Preslikavanje i raščlanjivanje prošlih stilova postao je jedini dominantan trend neplesne, nezavisne muzike i moram priznati da me svakim danom sve više nervira. Ne zato jer imam potrebu pripadati nekakvoj novoj supkulturi ili nečemu sličnom, takve tinejdžerske godine su davno iza mene, nego zato jer me i dalje uzbuđuje i oduševljava kada čujem nešto što ne zvuči kao ništa snimljeno prije toga.

Kada zanemarimo moje iritantno kukanje valja priznati kako je iza nas iznimno sadržajna godina u kojoj sam čuo masu dobrih ploča i stvari, ploča kojima sam se vraćao zato jer su me intrigirale i zanimale i zato jer sam razmišljao o njima i one su me tjerale da razmišljam o sebi i o svemu oko sebe i ploča koje su me tjerale da se krećem, da skačem, da plešem. U toj masi interesantne, dobre muzike teško mi je izdvojiti ploče koje su se drastično izdvajale od ostalih pa ću ove godine preskočiti rangiranje albuma, napisati pokoji tekst o dvadeset najdražih mi ploča i staviti popis još trideset komada koje sam ekstenzivno slušao u dvije iljade i dvanajstoj. Ne bojte se, daljnji tekstovi neće biti ovako kvaziintelektualni i preseratorski kao ovaj kvaziintelektualni i preseratorski uvod. Bar se nadam.

Crystal-Castles1Crystal Castles – III

Pod debelim naslagama sintetske distorzije, neugodnih uboda hladnog zvuka i sumanutih ritmova, zvučne maske koju kreira Ethan Kath, skriveni su bolni osjećaji Alice Glass, žene prestravljene svijetom u kojem živimo. Treći album Crystal Castlesa kotrljajuća je bomba empatije ispaljena iz neočekivanog oružja, iz srca i uma osobe koja je do ove godine percipirana kao ikona kula, kao nihilist kojeg za ništa nije briga. Maske su pale, a iza njih Kath i Glass su zavrištali kako živimo u svijetu koji je odvratan, nehuman i nasilan i koji je jedini kojeg imamo te se za njega isplati boriti.

el p

El-P – Cancer 4 Cure

Tri koraka ispred ostalih, uvijek spreman na istraživanje i otkrivanje novih puteva, Jaime Meline stvorio je svoj najbolji album, futurističku, matrixastu priču o borbi izopćenog, paranoidnog pojedinca s mračnim silama sistema u koje ne možeš direktno uprijeti prstom, ali koje uvelike određuju tvoje postojanje.

Futurizam El Producta ne izlazi na vidjelo u zakukuljenim SF tekstovima, on prije svega isijava iz hladnih i brzih podloga građenih oko originalnih sintetskih melodija i inovativnih beatova koji nemaju uporište u prošlosti. Cancer 4 Cure je uzbudljiv komad moderne, progresivna rap ploča puna novih ideja koja rastura unatoč ne pretjerano impresivnom repanju glavnog junaka. Budućnost su ionako gradili ljudi s manama.

grips mon

Death Grips – The Money Store

The Money Store je ploča koja istražuje ljudsku psihu uronjenu u okolinu koja uzgaja paranoju, otuđenost, ludilo i nasilje. Istražuje je na osoban, intuitivan način kroz agresivne ritmove Zacha Hilla i sintetske melodijske linije Flatlandera i mračne vokalne rafale MC Ridea. The Money Store je ploča koja se upija na primalnoj razini, ona je živa, divlja, sastavljena od kostiju i mišića a ne od zvuka. Ona je agresivna poput poludjele skitnice koja urla na tramvaje i prljava poput vode nakon što su u njoj tri dana stajale ugašene cigarete i odurna poput bljuvotine na autobusnoj stanici u četiri ujutro.

The Money Store je Taxi Driver prenešen s platna u eter, priča o pojedincu koji polako gubi razum u ekstremno nehumanim uvjetima modernog života. Grozote se mogu izbjeći i zaobići jednostavnim zatvaranjem očiju i izbjegavanjem oronulih dijelova grata i zaobilaženjem skitnica i bljuvotina i prljavštine, no Death Gripsi namjerno žive u polusvijetu koji je za Travisa Bicklea bio određen poslom i mjestom života, ali danas više nije takav, danas je dublji i širi i postoji ne samo u neposrednoj blizini nego i na televiziji i na internetu, sveprisutan je i natjerat će vas da zaurlate ukoliko imate imalo empatije.

swans

Swans – The Seer

Američki indijanci poštuju drevnu tradiciju spiritualnog putovanja za vrijeme kojeg se mladići u pubertetu ostavljaju gladni i žedni u divljini kako bi pronašli svoj duh, esenciju samog sebe.

* Nemojte me držati za riječ, sve što znam o nativnim amerikanđanima naučio sam od Karla Maya i Zagora, dakle od Švabe i Talijana.

Posljednji album Swansa svojevrsno je duhovno putovanje kroz gustu prašumu zvuka i osjećaja koja je toliko drevna i moćna da ćete doživjeti vizije ukoliko sklopite oči i u potpunosti se prepustite šamanu Michaelu Giri, pouzdanom vodiču kroz divljinu.

japan

Japandroids – Celebration Rock

Slavlja i himne ne čine se prikladnima u godini u kojoj je kolektivna neuroza dosegle tolike razmjere da je dobar dio čovječanstva potajice očekivao smak svijeta istovremeno zbijajući šale o apokalipsi. Japandroidsi su rasturili sav pesimizam, sav veltšmerc, svu tu opsjednutost prošlošću i nostalgijom svojom ogromnom, mesijanskom rokijanom za koju je teško povjerovati da je stvaraju samo gitara, bubanj i glas. Njihova kerouacasta optimističnost podsjetila nas je kako rok muzika može biti oslobađajuća sila ukoliko si dopustite, u ciničnim, bezokusnim vremenima, biti naivni i neiskvareni, makar kroz 35 minuta i 15 sekundi.

liars

Liars – WIXIW

 Lako je pričati o zaljubljenosti, o glomaznim, rafalnim osjećajima koji te neprestano šoraju i dižu i razvaljuju i unutar kojih možeš živjeti kao na nekom prirodnom dopu koji sve druge stvari čini nevažnima. Veze su puno zaguljenije i o njima nije lako pričati zato jer su složene, sastavljene od iskustava i osjećaja koji su toliko sitni i delikatni da nemaju ni imena. Veze uključuju često oprečne osjećaje, a rijetko koji bend je tijekom posljednjih desetak godina živio u tako oprečnom muzičkom svijetu kao Liarsi. WIXIW je trijumf ambivalentnosti, precizni, razrađeni i komplicirani album gotovo pa radioheadovske elektronike koji uspijeva secirati sve miješane osjećaje koji se javljaju u odnosu s drugom osobom i koji ujedno predstavlja sonični vrhunac kameleonskog benda.

purity

Purity Ring – Shrines

 Teško je ignorirati Purity Ring. Megan James i Corrin Roddick, briljantni duo iz Edmontona, zaokupit će vas kombinacijom južnjačkih trap ritmova karakterističnih za glasne, nekontrolirane rap zvijezde poput Gucci Manea i Wacka Flocka Flamea i hladne, skandinavske elektronike koja je učinila The Knife i Fever Ray ljubimcima indie publike. Neuobičajena i suvremena produkcija izrodila je niz hitova koji brzinski ulaze u uho i koji su toliko zarazni da zvuče jako bezazleno sve dok ne obratite pozornost na osjećaje koji se provlače kroz pjesme i na maglovitu i mračnu liriku Megan James koja nabraja tjelesne organe, simbole vlastite ranjivosti i povrijeđenosti, kao na satu anatomije,. Purity Ring su, kada se crta podvuče, emo bend samo što njihove emocije nisu prenaglašene i lažne kao kod svih onih bendova koji su oči (njihove i naše) mazali crnilom. One su iskrene i stvarne.

django-django_2385694b

Django Django – Django Django

Django Django je škrinja s blagom puna drangulija, muzički helikopter koji se vrti na sve strane, pinjata iz koje ispadaju slatkiši, duga od milijun boja, svadbena torta na dvanaest katova, zraka svjetlosti rasuta u prizmi, polica s pločama šezdesetgodišnjeg audiofila, Django Django je proljetni dan i veliki odmor u osnovnoj školi i košara s tek rođenim štencima i kutija s vodenim bojicama i dinosauri od plastelina, Django Django je najšareniji, najveseliji, najhitoidniji album godine koji miješa milijun stilova i utjecaja u muzičku voćnu salatu, osvježavajuću poput vesele kiše u srcu ljeta.

fionica

Fiona Apple – The Idler Wheel Is Wiser Than The Driver Of The Screw And Whipping Cords Will Serve You more Than Ropes Will Ever Do

Prije deset godina hladno bi izignorirao Fionu i njenih deset čvrstih pjesama zato jer ih ne bi osjetio, one nisu namijenjene osamnaestogodišnjacima koji tek otkrivaju kompleksnost drugih. Njene pjesme govore o zajedničkom životu i borbi s dosadom koja se razvija kada u potpunosti upoznaš drugoga i borbi s vlastitim neurozama i lošim periodima i nesigurnostima i borbi s razočarenjem i tugom kada taj drugi ode i borbi s nesposobnošću da uživaš u malim stvarima i borbi s imperfekcijom i prihvaćanjem nesavršenosti i borbi i borbi i borbi.

Fiona je možda mršava i ispijena, ali nije krhka, žena je žilava, ona je fajter, a The Idler Wheel zvuči kao obračun sa svim onim stvarima koje su je mučile kroz posljednjih sedam godina, kao krvavi obračun sa samom sobom. Fiona je ogolila sebe u tvrdim tonovima klavira i lijepim riječima koje lebde nad pamtljivim melodijama, hrabro je pobrojala svoje mane i bez umiljavanja i bez drkanja i bez obzira rekla što joj je na pameti, suhim humorom razočaranih pjesnikinja. Kada slušam ovu ploču čujem ženu koja bi uistinu mogla biti „all of the fishes in the sea“.

alt-j-2012

Alt-J – An Awesome Wave

An Awesome Wave je sve ono što je gitarska pop muzika mogla biti da se nije okrenula prošlosti. Alt-J stvaraju muziku koja baštini naslijeđe bendova poput ranog Radioheada i Coldplaya* ali koja je u suštini jedinstvena, koja na tradiciji gradi nešto novo i svježe i uzbudljivo i produkcijski bogato, nešto što ste čuli davno ali zapravo niste. Kada ktome pridodate fantastični tanki vokal Joea Newmana, afektiran do bola, toliko afektiran da će mnogima ići na jetra (o kako volim ga jako), koji ocrtava trenutke između ljubavnih parova kroz na glavu okrenute klišeje postaje vam jasno što Alt-J zapravo rade, ili se meni barem čini da rade . Likovi su dekonstruirali britansku gitarijadu i nanovo je sastavili na debitantskoj ploči krcatoj hitovima. Što bi značilo da za bend koji zvuči k’o da u njemu pjeva eunuh Alt-J imaju poprilično velika muda.

*Radi se, naravno, o prva dva albuma na kojima su Martin i njegovi bili simpatični i zabavni, ne o kasnijim pločama na kojima su izazvali U2 za titulu najdosadnijeg benda na planeti Zemlji.

Daughn-Gibson-608x456

Daughn Gibson – All Hell

 All Hell je miran, lijep komad americane na kojem Daughn Gibson markantnim baritonom ispreda priče o ruralnom polusvijetu, tragičnom i tužnom kao u pjesmama Toma Waitsa. Unatoč tome što je na prvu teško razlučiti što odvaja All Hell od ostalih lijepih i mirnih americana – country albuma nakon par minuta sve postaje jasno – All Hell je ploča sastavljena od elektronike i sampleova koja unatoč tome zvuči nevjerojatno organski i prirodno, kao da je snimljena na akustari na mjesečinom obasjanoj livadi u srcu američke prerije. Daughn Gibson je na svom prvom albumu zacrtao novi pravac kojeg drugi neće slijediti, ali i ne trebaju. Ionako nemaju šanse napraviti tako dobar komad muzike kakav je All Hell.

heems

Himanshu – Nehru Jackets

U modi je provest prvih dvaest, trijes godina tragajući za vlastitim identitetom. Nužno je, rekli bi, naročito ako imate sreće pripadati postmaterjalističkom segmentu populacije. I teško je, čak i ako ste, recimo, heteroseksualni, fakultetski obrazovani, muški pripadnik etnički dominantne grupe pa vam društvo automacki dodjeljuje određene uloge i na taj način kreira identitet. Ne mogu zamisliti koliko je teško kada ste pripadnik manjine, druga generacija useljenika, razapet između starog i novog svijeta u moralno ambivalentnom gradu u moralno ambivalentnom trenutku u vremenu.

Himanshu Suri, bolja polovica nedavno raspadnute njujorške rap grupacije Das Racist, provlači pitanje identiteta kroz sve stvari na Nehru Jackets, svom prvom solo mikstejpu kojeg je izbacio početkom godine gospodnje dvije iljade i dvanajste. Heems je, u svojim očima, hodajući paradoks; sin prve generacije indijskih useljenika koji je baštinio kulturu Bolywooda i Coca Cole, produkt radničke klase koji je pohađao fensi srednju školu i završio umjetnički fakultet, rođeni Njujorčanin koji je ujedno i žrtva svakodnevnog rasizma, lijeni slacker kojeg je iznenadna slava prisilila da radi na sebi i svojoj muzici gotovo svaki dan. Svi ti paradoksi isijavaju ne samo iz tema o kojima Heems govori kroz dvadeset i pet pjesama* na Nehru Jackets nego iz samih konstrukcija stvari u kojima se bolivudski mjuzikli i punjabi folklor susreću s pop muzikom 80-ih i 90-ih, u kojima se lijeni amaterizam susreće s ambicioznim pristupom obrazovanog, samosvjesnog pojedinca, u kojima se lagana o tako muška zajebancija susreće s ozbiljnim moralnim i političkim raspravama. Paradoksi uspijevaju postojati u zanimljivom skladu zahvaljujući inteligenciji i duhovitosti glavnog aktera koji trapavo korača kroz najšarmantniju ploču godine.

*Unatoč tome što je Heems izgubio desetak kila, još uvijek nije naučio kako srezati salo s vlastitog rada. Jedina mana Nehru Jacketsa je mana koja je opterećivala odlične mikstejpove Das Racista, ima previše stvari i kvaliteta varira, ali dobre pjesme na kraju odnose glatku, dominantnu pobjedu.

julia

Julia Holter – Ekstasis

Ekstaza je grčka riječ koja opisuje stanje u kojem se osoba nalazi „izvan sebe“. Ne postoji neistinitija riječ kojom je Julia Holter mogla opisati svoj drugi album. Ekstasis od početka do kraja zvuči kao ploča mlade žene koja je provela sate i sate slušajući Kate Bush i Joannu Newsom i Laurie Anderson, koja je studirala umjetnost i muzičku kompoziciju, koja se zanima za grčke drame i čija majka drži katedru za povijest na sveučilištu, ukratko Ekstasis je ploča koja je u potpunosti „unutar sebe“ ukoliko je subjekt rečenice Julia Holter.

Ne treba stoga čuditi što je Ekstasis bogata i inteligentna ploča koja će vas osvojiti sitnim pop detaljima uronjenim u more precizno izrezbarenih, gustih, nakićenih, gotovo pa baroknih zvukovnih pejzaža. Holter je uložila ogroman trud u slaganje kompleksnih kompozicija pri čemu nije zaboravila kako napraviti pamtljive pjesme s kojima se lako povezati i na zvukovnoj i na osjećajnoj razini zbog čega ju je lako usporediti sa starim majstorima koji su povezivali besprijekornu tehniku i moćan senzibilitet u svojim remek – djelima. Nisam siguran da Ekstasis možemo nazvati tim imenom, ali nisam siguran ni da ne možemo.

killer

Killer Mike – R.A.P. Music

Trideset sedmogodišnji Michael Render, iskusni veteran južnjačkog hip hopa, na svom je šestom albumu napao temelje kulture kojoj sam pripada. R.A.P Music je intenektualni napad na paradoks gangsta rap kulture koja je nastala kao oštar odgovor na srednjestrujašku, protestantsku kulturu bijele Amerike, ali koja istovremeno direktno slavi getoizaciju crnog segmenta društva, getoizaciju za koju su direktno odgovorni bogati bijelci i koja im donosi izravnu korist.

Killer Mike je očaran rap muzikom ali je i istovremeno svjestan njenog negativnog utjecaja na vlastitu zajednicu o čemu konstantno govori kroz bezbroj primjera, kroz pjesme o svom ocu policajcu i svojoj supruzi kojoj uvijek ostaje vjeran. Mike se elegantno kreće iznad inovativnih beatova El-P-ja koji je svoje sintetske, njujorške podloge prilagodio lijenoj atmosferi američkog juga te repanjem razara poput Lennoxa Lewisa, tehnički savršeno i dominantno. Ukoliko ne volite rap muziku teško da ćete provariti R.A.P Music, no svejedno mislim kako bi mu trebali dati šansu, čisto zato jer si ne bi smjeli dopustiti da propustite bombe poput razarajuće Big Beast i politički nabrijane Reagan, pjesme koja bi mogla stati bok uz bok najboljim stvarima Rage Against The Machinea, najbolje društveno angažirane stvari još tamo od Dry Drunk Emperor TV On The Radia.

gybe

Godspeed You! Black Emperor – ‘Allelujah! Don’t Bend! Ascend!

Ostavili su svijet u vihoru rata. Napustili su ga, činilo se zauvijek. Godspeed You! Black Emperor, misteriozni kolektiv iz Kanade, izgradio je bogato muzičko naslijeđe ispredajući goleme, instrumentalne epove koji su govorili o zlu i kaosu i pustoši pa je mnoge začudilo što su odustali od muzike u trenutku u kojem je zlo jasno pobijedilo, na početku ratova na Bliskom Istoku. Devet godina kasnije, nakon tisuća i tisuća mrtvih, nakon milijardi dolara potrošenih na ubijanje i razaranje, nakon tijesnog izbjegavanja potpunog kolapsa zapadnog ekonomskog sustava GY!BE su se vratili. Nove pjesme, većina njih stvorena davne dvije i treće, savršeno odgovaraju modernim vremenima. GY!BE su ostali majstori eskalacije zvuka, bend koji i dalje zna kako, kroz dvadesetominutne tiho – glasno – tiho kompozicije istražiti sve užase svijeta i na njih staviti ljekovitu muzičku pomast. Nisu se mogli vratiti u boljem i nužnijem trenutku.

lambchop

Lambchop – Mr. M

Dekada je prošla otkako su Kurt Wagner i njegova družina tužnih, olinjalih muzičara odustali od epskih pjesama, od new soula, od nenamjernih pokušaja osvajanja top lista. Wagner je odustao od pisanja hitova i posvetio se stvaranju suptilnih, delikatnih komada muzike koji na prvu zvuče jednostavno i lijeno, no ispod površine skrivaju pravo blago zvukova, raskošnih i bogatih, zvukova koji opijaju svojom ljepotom. Mr M. je album koji plijeni poput lijepog i krhkog ženskog lica čiji su očni kapci premazani ne crnilom nego slojem gudača, čiji su obrazi istaknuti ne rumenilom nego laganim izmjenama oštih udaraca klavira i perkusija, čija su napućena usta ukrašena ne ružem nego teškim vokalom ostarjelog pjevača. Ljepota se u pjesmama Lambchopa savršeno slaže s razočaranjem i sjetom izraženom kroz suhi humor Kurta Wagnera što Mr. M čini  nevjerojatno životnim i, bar za mene, najboljim albumom benda od genijalnog Is A Woman.

Scott-Walker-010

Scott Walker – Bisch Bosch

 Bisch Bosch je stran, neumoljiv, mučan, gotovo pa neprobavljiv album koji napada slušatelja neugodnim zvukovima koji stvaraju atmosferu straha. Bisch Bosch zvuči kao zaobljena, glatka glava Aliena puna oštrih zuba niz koju se slijeva voda, kao organski trup stravičnog svemirskog broda koji ispunjava prazninu noćnog neba iznad vaše kuće, kao vanzemaljska klaonica niz čije žlijebove curi ljudska krv. Scott Walker stvara muziku koja nije od ovoga svijeta, njegova glazba je neljudska, puna strahota i iživljavanja i gadosti, glazba koju je teško slušati a još teže o njoj ne razmišljati.

Ukoliko ipak uspijete zaroniti u katran zvuka kojeg legendarni bariton proizvodi iz pjesme u pjesmu na dnu ćete pronaći iskupljenje, svojevrsnu katarzu koja ne dolazi kroz iskustvo veće od života i prosvjetljenje već kroz bizaran smisao za humor veličanstvenog šansonijera koji pokazuje da se valja zajebavati čak i s najmučnijim osjećajima. Što nam uostalom preostaje?

young_fathers_tinpark09_DN_01_10

Young Fathers – Tape One

Osnovani kao zajebantski psihodelični hip hop boy bend Young Fathers su se uozbiljili jednom kad su prešli dvadesetu. Alloysious Massaquoi (Liberija), Kayus Bankole (Nigerija) i G Hastings (Škotska) stvorili su ploču koja plijeni mješavinom hip hopa, poliritmije,  sintetiziranih melodijskih linija uhvaćenih negdje na pola puta između Trickya i M.I.A i mnoštva pozadinskih vokala koji naglašavaju važnost muzike za zajednicu, koji stvaraju tribalni, afrički osjećaj koji prožima sve pjesme. Zajednica je jako važna Young Fathersima koji prije svega pričaju o očevima koji su otišli, o siročadi, o osjećaju napuštenosti i nerazumijevanju zašto su baš oni neželjena djeca. Tape One je fenomenalna ploča zato što će vas natjerati da skačete i plešete sve dok joj ne posvetite punu pozornost. Nakon toga će vam slomiti srce.

grips no

Death Grips – NO LOVE DEEP WEB

Žalosno je što će NO LOVE DEEP WEB u povijesti pop glazbe ostati upamćena kao komad diskografske anarhije, kao ploča preko koje je bend očekivano pljunuo u lice institucija i dokazao ono što smo odavno znali – da smo ušli u doba u kojem su velike kuće i njihovi golemi lanci proizvodnje i distribucije nepotrebni i postoje isključivo zbog inercije i glomaznosti sustava. Žalosno jer ploča s kurčinom na omotu zaslužuje biti upamćena po onome što se krije ispod njene naslovnice, a ne po kaosu kojeg je izazvala.

NO LOVE DEEP WEB je komad moćne muzike na kojem se Death Gripsi okreću od svijeta prema unutra, ploča na kojoj njihovo ludilo postaje introvertirano i samo sebi dostatno, apstraktnije, nepovezanije i strašnije nego prije. Svedeni na duo nakon nikad objašnjenog odlaska Flatlandera Gripsi su dodatno ogolili svoj zvuk što je NO LOVE DEEP WEB učinilo njihovom sonično najkohezivnijom pločom, a kontinuitet apstraktnih slika i zvuka učinio ju je artefaktom koji će odzvanjati dugo i dugo i dugo, u mračnu budućnost.

kendrick-lamar-shyne

Kendrick Lamar – good kid m.A.A.d city

Moja noga nikad nije kročila američkim tlom niti je gazila po vrućem asfaltu Comptona. Nemam stričeve gangstere, nikad nisam držao pištolj u rukama niti sam provaljivao u kuće, mažnjavao bijelu tehniku i bježao od policije. Moj i Kendrickov život imaju jako malo dodirnih točaka. Unatoč tome lako se povezati s pričom koju Lamar prodaje na svom drugom albumu, konceptualnoj ploči o odrastanju u najslavnijem getu svijeta zato što Kendrick, kada se crta podvuče, zapravo priča o problemima pojedinca suprostavljenog okolini koja na njega vrši pritisak, pojedinca koji je zbunjen i rastrgan između želje da čini pravu stvar i da se uklopi u društvo, u širu grupu ljudi u sredini koju karakterizira bogat komunalan život.

Podstavljen starim soul sempleovima i zanimljivim i progresivnim bitovima good kid m.A.A.d city postao je klasik samo nekoliko mjeseci nakon što se pojavio, objedinivši krasne podloge s vizijom mladog, tehnički potkovanog umjetnika koji na ploči mijenja svoj vokal od teme do teme, savršeno glumeći različite psihološke momente u kojima se nalazi. Good kid m.A.A.d city je sjajan primjer urbanog humanizma koji pokazuje kako stvari nisu uvijek onako prljave kakvima se čine i kako u surovim uvjetima može klijati sjeme dobra. Kendrick nam je tako ponovio ono što nam je Hari Rončević prije osamnaest godina otkrio sa bazena na Zvončacu; ako je getanin i on je dite.

 

No to nije sve, ma kakvi. Pošto je godina bila poprilično bogata dobrim ali ne i spektakularnim pločama evo vam još trideset komada u kojima sam guštao od kojih su neki skoro upali na listu dvaest najboljih: Andy Stott – Luxury Problems, Bell Witch – Longing, Best Coast – The Only Place, Chromatics – Kill For Love, Cloud Nothings – Attack On Memory, Converge – All We Love We Leave Behind, Dum Dum Girls – End Of Daze, Egyptian Hip Hop – Good Don’t Sleep, Emeralds – Just To Feel Anything, Frankie Rose – Interstellar, Goat – World Music, Grizzly Bear – Shields, Holy Other – Held, How To Dress Well – Total Loss, Iamamiwhoami – Kin, Icona Pop – Iconic EP, Led Er Est  – The Diver, Lower Dens – Nootropics, Matthew Dear – Beams, Metz – Metz, Mixtapes – Even On The Worst Nights, Moon Duo – Circles, Old Apparatus – Alfur/Derren/Realise/Harem EPs, Polica – Give You The Ghost, Raime – Quarter Turns Over A Living Line, Tame Impala – Lonerism, TNGHT – TNGHT, Torche – Harmonicraft, Ty Segall Band – Slaughterhouse, Wild Nothing – Nocturne. Fala kurcu, gotovo je.

 

Sretna vam Nova ljudi. Dođite na fejs. Družite se. Budite dobri. Ljubim vas.

Crni Isus u metropoli

robert-griffin-iii

Gole brojke me ne fasciniraju. Objektivne činjenice koje iskazuju neosporivu kvantitetu uvijek su se činile pregrube i pretvrde ovom čovjeku od riječi. Njihova vrijednost je neosporiva zato jer nisu zagađene značenjem, one će vam pomoći da izgradite kuću i omogućite čovjeku da iskusi svu prazninu svemira i njihova je magija potpuno drugačija od magije koju posjeduju riječi. Njihova magija me ostavlja hladnim.

Brojke se doduše može napuniti značenjem. Može ih se staviti u kontekst, može ih se interpretirati, može ih se pretvoriti u riječi. Naročito u sportu u kojem brojkama možete ocrtati ljudsku dramu koja se svakog tjedna odigrava diljem borilišta u svijetu, u kojem se ustajanje u šest ujutro svakog dana i trčanje na prazan želudac, u kojem se udaranje loptica o zid dok ti na rukama ne izrastu žuljevi od držanja reketa, u kojem se iščašeni zglobovi i slomljene podlaktice, u kojem se propuštene prilike, razočarenja, osjećaji nekontrolirane sreće, žrtvovana mladost i obrazovanje daju smjestiti u tek nekoliko znamenki. Brojke nam mogu poslužiti da ocrtamo ogromne aberacije ili prave revolucije koje se događaju u svijetu sporta, poput one koja se tijekom nekoliko posljednjih godina događa u NFL-u.

Napunimo sljedeće brojke značenjem: od 20 najboljih QB sezona po broju bačenih jardi 8 je upisano u posljednje 2 godine. Prošle sezone čak 10 quarterbackova bacilo je preko 4 tisuće jardi, pet godina ranije taj broj je prepolovljen, dok je u periodu prije 2005. godine broj obično fluktuirao od nule do trice. Bacači su u prosjeku bacali za 247 jardi po utakmici tijekom dvije i jedanaeste dok su u periodu između recimo osamšeste i dviišeste u prosjeku bacali za 204 jarde, podatak koji postaje još zanimljiviji kada se prisjetimo da se liga u tom periodu proširila za 4 momčadi i time osigurala posao još četvorici bacača koji u prijašnjem periodu zbog manjka talenta ne bi imali prilike bacati loptu i time razvodnjavati statistiku. Likovi poput Matthewa Stafforda, Matta Schauba, Matta Ryana i Cama Newtona, sve redom solidnih igrača koji ni pod razno ne upadaju među top pet QB-eva lige, napravili su ono što Joe Montana, Johnny Unitas i Roger Staubach, igrači koji spadaju među top 30 igrača koji su ikad igrali ovaj sport na svim pozicijama, nikada nisu napravili – bacili su za preko 4 tisuće jardi u sezoni. Nastave li ovim tempom Stafford, Ryan i Schaub, a možda i Cam ukoliko mu ekipa nabavi par sposobnih linijaša i hvatača, prestići kroz par sezona Elwaya, Marina i Favrea (6xpreko 4k) i učiniti bačene jarde besmislenom brojom zato jer više neće odražavati apsolutnu kvalitetu bilo bacača bilo bacačkih jedinica.

Te brojke ilustriraju spomenutu revoluciju koja se događa u NFL-u, promjenu paradigme koja je narušila kontinuitet igre i učinila povijest neusporedivu s današnjim stanjem*. Ukoliko ste pogledali par starijih utakmica znate o čemu se radi. Rekli smo adio gigantskim defanzivnim linijama i nepomičnim guardovima, oprostili se od fullbacka kao važne pozicije, pretvorili franchise probijače u ugroženu vrstu, zatvorili poglavlje o smashmouth footballu, drastično skresali broj dugačkih, metodičnih napada, probijačku igru pretvorili u taktičku fintu kojoj je cilj omogućiti bacačima da otvore obrane. Stvorili smo hibridne igrače koji igraju na milijun pozicija, otkrili tight endove koji trče seam rute i ne znaju blokirati, nafilali napad spread setovima i iskreirali milijun različitih screenova, otvorili sredinu terena, pretvorili slot hvatače u zvijezde, zaštitili bacače od grubih udaraca i osakatili igru obrana.

*Što uopće nije problem za NFL koji, za razliku od baseballa (i djelomično basketa), ne šarmira tradicijom i uspomenama koliko životom u trenutku, čak i više od europskog nogometa.

Eskalacija napadačkih brojki i svi navedeni simptomi direktan su uzrok niza promjena koje su se dogodile u ligi. Uvedena su pravila kako bi se povećao broj postignutih poena na utakmicama, pravila su dodatno postrožena nakon što su potresi mozga direktno povezani s depresijom i retardacijskim bolestima, napredni trenažni procesi i medicinski zahvati drastično su povećali atletske sposobnosti ogromnog broja pojedinaca, napredni statističari omogućili su dijelu GM-ova pametnije sastavljanje svojih napadačkih jedinica, a inteligentniji treneri uveli su niz preinaka u svoje taktičke sustave i na taj način iskoristili novopostavljene restrikcije koje su dovele velik broj defanzivnih koordinatora na rub živčanog sloma.

Promjena paradigme u NFL-u omogućila nam je da uživamo u novoj, taktički zanimljivoj, lepršavijoj igri koja je omogućila nizu različitih igračkih tipova koji prije desetak godina nisu imali šanse ostvariti karijeru u ligi da postanu zvijezde. Hvatački tight endovi, slot hvatači, combo probijači, spomenuli smo neke od njih. Niti jedan tip igrača nije više profitirao od uvođenja novih pravila od tzv. scramblera, od bacača koji klasične QB vještine nadomještaju brzinom, kretanjem i osvajanjem jardi nogama. Kada je Cam Newton lani ulazio u ligu gotovo četiri petine analitičara predviđale su mu propast čisto zbog toga što su igrači poput Newtona u prošlosti uništavani iz utakmice u utakmicu dok konačno ne bi napustili ligu kroz par sezona. Promjene pravila omogućile su Newtonu da postane velika zvijezda i jedan od najzanimljivijih igrača lige, dok je trend uspješnosti neiskusnih scramblera nastavio Robert Griffin III koji je u nekim segmentima i nadmašio svog prethodnika.

Ma jebo ovakvo pisanje. „U nekim segmentima i nadmašio svog prethodnika“, kakve su to gluposti, jel’ se tako piše o najuzbudljivijem igraču lige?! Napišeš brutalno dugačak uvod o brojkama i statistici i promjenama pravila samo kako bi mogao reći kako ti je drago da je do promjena došlo jer guštaš ko prase iz tjedna u tjedan gledati RGIII-ja kako izluđuje protivnike i onda nemaš muda priznati kako si se sporcki zaljubio u mladog bacača Redskinsa? E pa ne može to tako! RGIII je carčina i zaslužuje da se o njemu pišu hvalospjevi. Problem je samo što ne znam otkud da krenem.

Stvar koja me fascinira kod Griffina je koliko strpljenja pokazuje za jednog novajliju. Najveći problem koji rookieji imaju u bilo kojem sportu je prilagođavanje na brzinu u profi ligama. RGIII je pokazao ne samo da nema problema s tim segmentom igre nego da može mijenjati brzine ovisno o situaciji, da zna kada treba istrčati iz pocketa, zanemariti zaštitu i nogama kupiti vrijeme dok se netko od njegovih inferiornih hvatača otvori, kada treba ostati između tackleova i baciti bombu niz teren, a kada treba zafitiljiti jednu van terena kako bi izbjegao obaranje ili presječenu loptu. Griffin je uzbudljiv igrač kojeg ćete prepoznati prije svega po brzini i po trčanju, no za razliku od Cama i Vicka, dvojice igrača s kojima ga najčešće uspoređujemo, Griffin nije ishitren, ne siluje loptu, uzima ono što mu obrana da i ne pokazuje znakove pohlepe.

Takva igra sjajno naglašava eleganciju i glatkoću Griffinova kretanja. Newton je „kockast“ igrač, njegovo kretanje je trzajno, ubodno, oštro, angularno i moram priznati kako mi ga uopće nije gušt gledati, dok je Griffinovo kretanje klizački glatko, tečno, kao da u njega nije uložen nikakav napor. Gledati ga kako trči niz teren, mijenja smjer u trenutku i izbjegava udarce da bi minutu kasnije lateralnim kretanjem izbacio grdosiju od 110 kila koja mu planira polomiti sve kosti i zafitiljio loptu prema zbunjenom Pierreu Garconu kojemu ni samom nije jasno kako je odjednom ostao slobodan je vizualni užitak, sportski orgazam, klimaks do kojeg me u ovom trenutku može dovesti svega tridesetak sportaša na čitavom planetu. Griffin ima sve, brze noge, haubicu u ruci, nepretenciozan izbačaj, vrhunski pregled igre i duboko razumijevanje sposobnosti svojih suigrača koje nikada ne dovodi u bezizlazne situacije.

Ono što me najviše fascinira kod Griffina nije ni njegovo besprijekorno kretanje ni spektakularni potezi ni krasna tehnika, ono što najviše fascinira je njegova taktička potkovanost, duboko razumijevanje šahovskog aspekta igre, sposobnost povlačenja poteza koji će se isplatiti tek pola sata kasnije. Griffin je pokazao da u jednom trenutku može vrtjeti klasičan option napad koji je, u paru sa tradicionalnim zonskim blokiranjem ofenzivne linije trenera Mikea Shanahana, pretvorio fizički limitiranog probijača Alfreda Morrisa u punokrvnu zvijezdu, samo da bi nekoliko sekundi kasnije igrao u spreadu sa četvoricom hvatača koji trče vertikalne rute niz teren. NFL je stvorio niz QB-eva koji su tijekom karijere igrali u taktički različitim, ponekad i oprečnim sustavima, ali prilagodba na nov način igre obično je trajala nekoliko godina a ne četrdesetak sekundi koliko prođe između dva snapa lopte.

Za razliku od Cama i Vicka Griffin je pravi karizmatik, vođa kojeg obožava i navijačka zajednica i njegovi suigrači. U godini rookie bacača, u kojoj su medijski prostor preplavile orgazmične priče o Russellu Wilsonu i Andrewu Lucku*, niti jedan momak nije primio toliko pohvala na račun svog držanja, svog ponašanja i svog pristupa igri od dredloksiranog bacača Skinjara. Griffin je preporodio momčad kojoj su i najoptimističniji analitičari prije početka sezone predviđali tek šačicu pobjeda, nije joj dao da potone čak ni kada su izgubili dva najbolja igrača obrane odmah u prvom tjednu sezone, napravio je čudesa za Morrisa, učinio je Garcona i Santanu relevantnim fantasy igračima te je doveo Washington na rub plasmana u doigravanje koje im bježi pred nosom unatoč vrećama kešovine koje je vlasnik Dan Snyder spičkao tijekom prošlog desetljeća. Nije čudo što su mu navijači Skinsa prišili nadimak Black Jesus. RGIII u njihovim očima je pravi i istinski spasitelj.

*Luck je po mnogočemu upisao jednako impresivnu, ako ne i impresivniju sezonu od Griffina. Jedini razlog zašto nemam nikakvu potrebu napisati jednu jedinu riječ o Andriji je to što smo igrače poput njega vidjeli masu puta u NFL-u. Griffin je jedinstven.

Pitanje je samo koliko će izdržati. Trčanje van pocketa uvijek je avantura za bacače, naročito one mlade i neoprezne koji odbijaju klizati nogama naprijed i primaju bespotrebne udarce kako bi osvojili dodatan jard ili dva. Priznajem, srce mi je preskočilo otkucaj nakon brutalnog udarca kojeg je RGIII zaradio protiv Atlante, i grozne ozljede protiv Ravensa. Priznajem, obrisao sam znoj sa čela nakon što su liječnici javili da je ozljeda nije ozbiljna. Zadovoljno sam protrljao ruke nakon što je objavljeno da momak propušta utakmicu s Brownsima kako bi se izbjegao rizik od pogoršanja ozljede. Griffin je briljant, dijamant, dragulj kojeg valja paziti i tetošiti i čuvati. Izbjegne li ozljede sljedećih deset godina je njegovo. I naše.

Fejs. To je sve.

Označeno , ,

Objesimo šišmiše o tornjeve kristalnih palača

U posljednjih 12 godina, dakle od početka novog milenija, snimljeno je preko četrdeset filmova o superherojima. Trend se može pripisati nizu faktora – pojeftinjenju proizvodnje filmova baziranih na specijalnim efektima, tehničkom usavršavanju efekata, kulerizaciji stripa* i posljedičnom povećanju publike, proliferaciji eskapističkih sadržaja koja se gotovo uvijek dogodi u teškim vremenima (ekonomska kriza, ratovi, smanjenje društvene kohezije unutar zapadnih nacija – država)… U konačnici ljudi žele biti spašeni. Superheroji ne spašavaju samo likove na ekranu, oni spašavaju naše živote, daruju nam dva i pol sata lišena dosade.

* Ili nerdovizaciji mainstreama. Oba termina su poprilično nezgrapna. Nezgrapan sam čovjek, šta da vam kažem.

Nitko to ne radi bolje od Batmana. Čedo Boba Kanea i Billa Fingera navuklo je svoj crni kostim sredinom prošlog desetljeća i upustilo se u avanturu rastegnutu na tri filma koja mu je donijela gotovo dvije i pol milijarde dolara, novac koji u ovom slučaju ne mjeri samo uspješnost filma na kino-blagajnama nego i njegovu kulturološku važnost. Teško je reći hoće li Nolanova trilogija za tridesetak godina imati isti status kakvog ima Godfather ili Star Wars trilogija, no teško je osporiti kako je ukorijenjenost serijala u zeitgeist nultih ostavila dubok trag na mlađe generacije filmske publike. U duba superheroja Batman je heroj broj jedan, prvi pick na draftu, numero uno. Što je poprilično zanimljivo pošto je Batman heroj s velikim brojem mana, pri čemu je njegova najveća mana to što uopće nije heroj.

Njegova borba protiv psihotičnih i vulgaris kriminalaca vođena je duboko ukorijenjenim psihološkim problemima koju na životu ne održava potreba da čini dobro već je na životu održavaju kodeksi i rituali vezani uz rane iz djetinjstva te skrivanje identiteta i samim tim samog sebe. Batman ne čini dobro zbog altruizma i empatije, on čini „dobro“* jer mu se od toga diže kurac. Bruce Wayne je vlasnik multinacionalne kompanije koja godišnje generira tri milijarde dolara profita, tri milijarde dolara koje bi, pravilno upotrebljene, sanirale veliku većinu problema u Gothamu. Wayne je u svojoj suštini zlikovac, vlasnik tvrtke koja bogatstvo stječe iskorištavanjem periferije odnosno jeftine radne snage u zemljama trećeg svijeta, čiji kemijski i industrijski odjeli nedvojbeno loše utječu ili su utjecali na okoliš i koja je u konačnici razvijala oružja za američku vojsku, dakle za uzročnike brojnih patnji diljem globusa**. Pitajte Alice Glass, pjevačicu kanadskog soničnog odreda Crystal Castles što misli o Bruceu Wayneu i nimalo ne sumnjam da će vam reći kako je tip obično đubre (iako ne znam jel žena pogledala filmove).

*Ne znam kojoj se školi mišljenja priključujete, ne znam da li smatrate da je dobro apsolutna ili relativna kategorija, ali čak i da uzmete najobičniju vanilla verziju zapadnog morala (bilo u korijenu protestantskog bilo katoličkog) ono što Batman u filmovima radi teško bi se moglo nazvati dobrim. Protuzakonito mlaćenje bad guysa na stranu, momak svako malo napravi kuršlus u centru grada koji završi milijunskom štetom na arhitekturi i infrastrukturi te nizom automobilskih nesreća (trzajne ozljede vrata i pokoja smrt zagarantirane) prouzročenih divljanjem u prometu. U usporedbi s njim Radimir Čačić je savjestan šofer.

 ** El malo debilno na ovaj način analizirati likove koji postoje samo na papiru/platnu? Ne znam, možda je. S druge strane i Bog postoji samo na papiru/platnu (u raspravu o ostalim oblicima egzistencije se ne bi želio miješati) pa ga to nije spriječilo da oblikuje dvije iljade godina zapadne kulture. Ne kažem da je Nolanova trilogija blizu Bibliji po utjecajnosti, ni blizu, al’ ne treba podcjenjivati snagu pop kulture.

Guranje Crystal Castlesa i Batmana u jedan tekst poprilično je nategnut pothvat, neki bi mogli reći glupast, no što mogu kada mi se čini da albumi kanadskog dvojca i Nolanovi filmovi o bogatom osvetniku imaju izrazito zanimljivu dodirnu točku, pri čemu ne mislim na određeno stilsko mračnjaštvo i tamu koje prožima djela iz oba kampa. Njihova dodirna točka je prije svega pogrešna percepcija. Batman je percipiran kao heroj ali on to nije. Crystal Castles su percipirani kao nihilistički too-cool-for-school bend ali oni to nisu.

Niti blizu.

Slava Castlesa ne može se mjeriti s popularnošću koji uživa milijarder iz Gothama ali ne može se osporiti kako su Alice i njen kompanjon Ethan Kath kroz posljednje četiri godine postali jako popularni i utjecajni u određenim krugovima. Oronuli leš nekoć slavnog NME-ja proglasio je Alice ikonom kula broj jedan dok ju je raspadnuti kostur nekoć slavnog Rolling Stone magazina uvrstio među deset ikona Lollapalooze, jednog od najvećih svjetskih muzičkih festivala. Slavu su stekli neumoljivim super-bučnim nastupima koji će i najtvrdokornije natjerati da se zapitaju nije li njihov kodeks o neupotrebljavanju slušnih čepića na koncertima malčice preinfantilan i isplati li se izgubiti sluh prije tridesete, nastupima tijekom kojih Alice skače po pozornici kao zapaljeni svemirski marinac ušikan  stimpackovima samo da bi se sjurila u publiku te, nošena rukama stranaca, naletjela na nekog debila koji će joj gurnuti ruku pod suknju, zgrabiti je za međunožje i završiti u bolnici raskoljene glave i slomljenog nosa nakon zasluženih udaraca mikrofonom. Glass je naizgled istinska ikona kula, osoba koja će nastupati sa slomljenim gležnjevima zato jer je boli kurac za vlastito dobro, koja ne želi trpiti publiku za koju je nimalo nije briga, koja u raideru od organizatora traži kokain samo zato jer može, koja pljuje viski po fanovima, osoba koju ništa ne jebe. Biti kul znači ne mariti, ne mariti za druge, ne mariti za ništa, a ona to savršeno odrađuje. Batman ima svoju masku. Egocentrični kulerski nihilizam maska je koju Alice Glass samouvjereno nosi na pozornici.

Začuđujuća je stoga količina empatije i altruizma koja curi iz pjesama Crystal Castlesa. Pod debelim naslagama sintetske distorzije, neugodnih uboda hladnog zvuka i sumanutih ritmova, zvučne maske koju kreira Ethan Kath, smješteni su bolni osjećaji žene prestravljene svijetom u kojem živimo. Treća ploča Crystal Castlesa koja se nekidan rasprostranila webom spomenik je humanosti kakvog bi najbolje bilo usporediti s pločom s kojom nema apsolutno nikakvih soničnih dodirnih točaka, s „In The Aeroplane Over The Sea“, remek-djelom Neutral Milk Hotela na kojem je autor Jeff Mangum kanalizirao sve one osjećaje groze, boli i nenadoknadivog gubitka iskovanih u zvjerstvima Drugog svjetskog rata. Za razliku od Mangumove, patnja Alice Glass nije precizno uobličena u lijepim i upečatljivim stihovima koji se urezuju u pamćenje, ali ona je iskrena, nedvosmislena i jasna te je posvećena žrtvama današnjice – njeni stihovi, iako ne konkretni, ocrtavaju mlohave udove djece ugušene bojnim otrovima u sukobima na Bliskom Istoku, radnike u tvornicama u jugoistočnoj Aziji čija fizionomija podsjeća na Birkenau i Dachau i Treblinku, na žene u Africi iskrivljenih leđa od nehumanog rada u poljima, na silovane djevojke iz velikih američkih gradova na koje dio društva svaljuje krivicu za grozotu koja im je nanesena. Castlesi maskiraju svoje emocije, no nakon nekoliko slušanja one izlaze na površinu i, bar u mom slučaju, nose sve pred sobom. Ono što posebno razoružava, što me ubija, što me tjera da se topim je majčinski, zaštitnički osjećaj kojeg Alice, djevojka koja je sa 14 godina pobjegla od doma, koja nimalo ne mari za sebe, koju fanovi hvataju za međunožje i kradu joj suknje na živim nastupima, ta naizgled duboko sjebana mlada žena, gaji za žrtve suvremenog svijeta. „I’ll protect you from all the things I’ve seen“, kaže i, premda se prijeti i divlja i trese glavom, zvuči kao da ne vjeruje u to, zvuči kao da šapuće riječi bolesnom djetetu koje joj se zavuklo u naručje samo kako bi smirilo i sebe i njega.

Alice Glass je superjunakinja kakvu Gotham treba. Alice je superjunakinja koja neće riješiti stvari zato jer nije multimilijarder koji se oblači u šišmiša, ali koja može ukazati na njihovo postojanje. Aktiviste odbacujemo sa srdačnim cinizmom i dubokim podsmjehom i kolutanjem očima ne samo zato što bi nam prihvaćanje njihovih postulata umanjilo užitak u novim tenisicama i komadima robe i mobitelima i elektronici nego i zato jer izgledaju* kao prljavi hipiji koji bulazne pizdarije, kao likovi na koje ne treba obraćati pozornost, kao ljudi koji najčešće i nisu ništa drugo nego licemjeri koji su postali aktivisti iz mode, da bi impresionirali nekog ili se pobunili protiv roditelja i okoline ili štatijaznamšta. Alice je aktivist, no nju ne možete ignorirati. Ona je superjunakinja čija je supermoć kulerština. Kada govori, premda govori ono što baš i ne želite slušati, čut će te je. Alice Glass je junakinja kakvu ovaj naš crni svijet zaslužuje.

*Izgled vara. Ponekad.

Poslušajte album. Javite se na fejs. Budite dobri. Pozdrav.

Označeno , , ,

Laku Noć Ivane Kušane

Označeno

Zlatan – Guliver u zemlji Liliputanaca

Prvi gostujući tekst na blogu. Nije mi običaj, neće ni postati, no Saši Čobanovu su odbili objaviti krasan tekst o krasnom Zlatanovom golu u jednim dnevnim novinama, pa ću to napraviti ja. Iako se moji stavovi ni blizu ne poklapaju sa stavovima iznesenim u tekstu, to nije bitno. Uopće. Uživajte.

Ni s kim se povijest nije tako pošalila kao što se pošalila s Engleskom. Naravno, o nogometu pričam. Njihovom čedu. Bezobraznom i nezahvalnom derištu koje se davno odmetnulo od materinih skuta i ko za vraga, kao da mu to nije bilo dosta, neutješnim roditeljima i dan danas ne prestaje nabijati sijede. Englezi su kao što je poznato svima izumili nogomet, postavili mu pravila, učinili ga opipljivim te mu, poput Geppetta Pinocchiu udahnuli život i poslali ga van, na ulicu, preko granica, kao poklon svijetu od tada najveće sile svijeta. Nisu ni slutili da će se taj nogomet, baš poput drvenog lutka iz te krasne bajke vrlo brzo odmetnuti i oteti se kontroli.

Povijest engleskog reprezentativnog nogometa je povijest prepuna razočaranja, neispunjenih očekivanja, pa čak i blamaža.

Ipak, neki od njihovih poraza već sada se nazivaju povijesnima i većima od same igre, a neki od golova što su ih primali, eh da…Onaj Maradonin je već službeno bio proglašen golom stoljeća, a gol koji ga je Englezima u srijedu, 14. studenog 2012. u Stockholmu zabio Zlatan Ibrahimović mirne duše može konkurirati za gol tisućljeća. Igrala se sudačka nadoknada, a rezultat je bio 3:2 za Švedsku. Sva tri gola za domaćina, sva tri posve različita zabio je Zlatan Ibrahimović. Očito mu to nije bilo dovoljno te je onim sretnicima koju su hodočastili na tu utakmicu želio priuštiti remake svadbe u Kani, čudo koje će postaviti nove parametre u shvaćanju i nogometne igre kao takve i individualnog učinka pojedinca. Naime, engleski vratar Joe Hart je istrčao je izvan šesnaesterca i glavom odbio jednu dugu loptu. No, na svoju žalost, a na sreću svih onih koji vole nogomet i vole sve što je lijepo, na tridesetak metara od gola, iskosa, loptu je dočekao Zlatan ibrahimović te ju sasvim neočekivano(hm, jest klinac moj neočekivano) škaricama napucao prema golu. I tu je vrijeme stalo. Ta lopta je baš kao onaj asteroid koji je prije tko zna koliko milijuna godina pao na Yucatan i pobio dinosaure, promijenila povijest. Da, vrijeme je stalo, a ta je lopta putujući prema engleskim vratima sekundama, satima, godinama, rušila kao kule od pijeska sve mitove koji su u nogometnom svijetu do tada postojali. Sve legende postajale su obične priče, a svi velikani postajali su obični patuljci. Tim udarcem Zlatan je ubio nogomet, a zatim ga iznova porodio. Nakon šta je onog vrućeg poslijepodneva 1994. Yordan Lechkov poslao Nijemce kući, a Bugarsku odveo u senzacionalno polufinale SP, veliki Hristo Stoichkov se u euforiji drznuo reći: ‘’Bog je Bugarin’’. Ne, Bog nije Bugarin kako kaže Hristo, niti su Božanstva Springsteen ili Strummer kako nam godinama tumači Aleksandar Dragaš. Od srijede, 14. studenog godine gospodnje 2012., Bog je nesumnjivo sin Šefika i Jurke Ibrahimović, prorok čija su čuda i mene, zadrtog nevjernika prisilila da shvatim da postoji i nešto više.

Svaka čast i Bergkampu i Maradoni i Marku Van Bastenu, bilo je divnih golova, nije da nije, ali ovo je gol na koji se čekalo da se njime poslože kockice mozaika apsolutnog savršenstva.

A postigao ga je baš on, nogometaš čiju golovi su već više puta trusili zemljinu koru

i pomicali granice mogućeg. I granice estetski divnog. Da bi uživao u njegovim golovima, ne moraš nužno voljeti nogomet. Dapače, možeš biti prema njemu totalno nezainteresiran, no moraš imati smisla za lijepo, biti esteta i znati prepoznati. Njegovi potezi i golovi su umjetnost. Gol Bredi u dresu Ajaxa, gol Italiji na EP 2004, gol Francuskoj ove godine na EP ili nedavni gol petom Olympiqueu iz Marseillea u dresu PSG su zapravo čisti postmodernizam. Golovi koji ruše granice između sporta, popularne kulture i visoke umjetnosti.

 

Otkako se Zidane ostavio nogometa, Zlatan Ibrahimović je možda posljednji potomak izumrlog nogometnog plemstva iz romantičnih crno-bijelih vremena. Nogometaš ostavljen sam na vjetrometini da brani ono što je vrijeme usisalo i koji poput Atlasa nosi na svojim leđima nogomet koji smo nekada voljeli. Nogomet iz vremena tankih stativa i nogomet u kojem treneri nisu bili veće zvijezde od svojih igrača. Da, čini mi se da je ostao samo još on koji uporno juriša na vjetrenjače, koji svojom improvizacijom, talentom, nepredvidivošću ruši sve te šablone odvratno dosadnog labaratorijskog play station nogometa kojeg igra danas Barcelona, a kojem nažalost mnogi teže.

Zlatan nikad neće osvojiti SP niti će vrlo vjerojatno povijesne knjige pisati o njemu kao što su pisali o Peleu, Maradoni i kao što će sutra valjda pisati o Messiju. Neće. Neka. Baš me briga. Za mene je Zlatan najveći jer nitko ne udara loptu poput njega i nitko ne korača nogometnim terenom poput njega. Nitko ne zabija poput njega. Gledajući ga, ja sam sretan, a sretan je garant bio i onaj engleski branič koji nije stigao loptu koja se nakon leta po nogometnoj prošlosti spustila u englesku mrežu. Sretan je, jer mu je taj gol omogućio da i on postane dio povijesti.

Saša Čobanov

Označeno ,

Ritual u Laibachu

Još uvijek se sjećam mirisa ljeta u sobi na Braču. Nikakve kadulje, nikakve lavande ni morski povjetarci puni soli, borovina ni bugenvilje u cvatu, ti su mirisi ostavljeni na pragu kuće da stvaraju okvire tuđim pijanim noćima. Miris ljeta bio je, tih nekoliko glupih godina, miris zagrijanog računala koje polako siše kilobajte s bezgraničnih stepa interneta.

Bila su to čudna vremena za opsesivne muzičke geekove u kojima su pržilice koštale kao danas čitava računala  a CD-ove ste naručivali od dugokosih pirata koji su vas čekali u trajektnoj luci u Splitu naslonjeni na haubu svog bijelog Yuga, vremena u kojima su se kazete Nicka Cavea presnimavale na doubledeckerima s iskrivljenom iglom koju je trebalo ispraviti prije svake upotrebe, vremena u kojima ste znali sve o čudnim škotskim bendovima i o procvaloj karlovačkoj sceni iako nikada niste čuli ni jedan ton kojeg su ti bendovi proizveli.

Prištekan na izvor muzike 56kbps modemom i čudesnim algoritmima Kazaae dvadeset sam dana gledao kako se zelena linija polako puni samo kako bih čuo New Paths To Helicon pt. 1 i njenih osam minuta polako izgrađene prelijepe buke. Prvi susret s post rockom, često prezrenim i jako širokim terminom u koji možete ugurati sve i svašta ako muzici malko uvučete trbuh, bio je uistinu nezaboravan i potresan a svi oni tekstovi o dupinima na Marsu i zvijezdama i noćnoj vožnji dobili su smisao. Gledanje preko mračnih voda kanala u svjetlima ocrtanu liniju dalmatinske obale dobilo je svoj savršeni soundtrack.

Unatoč tome što se post – rock, u svoj svojoj širini, poprilično izlizao kroz posljednjih desetak godina, mumificiran klišeima i kanonima, emocionalna spona između mene i takve muzike užasno je jaka da ću sa zanimanjem poslušati svako novo izdanje i pogledati što je moguće više koncerata. Nije čudno što nisam mogao dočekati da skoknem do Ljubljane koju su okupirali rodonačelnici žanra Godspeed You! Black Emperor i australski manijaci Dirty Three. U slabo osvijetljenoj utrobi velike dvorane Kina Šiška, prostora koji je ono što Tvornica Kulture nikada neće biti, svjedočili smo pročišćavajućem ritualu i jednom od najboljih koncerata godine.

Dirty Three su otvorili vrata večeri. Mick Turner se predstavio kao kičma benda koji čvrsto strukturiranim temama daje okosnicu osmominutnim pjesmama i poput industrijski jakog lijepila obuzdava entropiju ostatka sviračke jedinice. Jim White je dokazao kako je on srce ekipe; talentirani bubnjar čiji razvedeni, na-momente-jazz ritmovi izbijaju u prvi plan i zapanjuju one slušatelje koji uspijevaju svrnuti oči i pažnju s čudesne pojave Warrena Ellisa. Ellis je istinski rokenrol maestro, čovjek koji je prošao i Bad Seedse i Grindermen i sviranje po ulicama Europe i Australije i koji čini lice i dušu Dirty Threeja, karizmatik koji bi za tili čas mogao oformiti religijski kult kada bi mu to bio đir. Ellis izgleda kao čarobnjak iz Disneyevih crtanih, visok, mršav, bradat, proćelav i dugokos, razdrljene hipnotične košulje i dlakavih prsa na kojima se lelujaju zlatni privjesci i amajlije, energičan, nabrijan, lud, lud, lud. Njegova objašnjenja pjesama o hvatanju čitavog svijeta u majicu punu sira i Justinu Bieberu koji snima reklame za akne* tjerala su publiku na smijeh (to što smo kasnije saznali kako se radi o uvježbanim komadima malkice su ih potamnjela, al šta sad), dok su njegovi ispadi na violini, high kickovi, zmijska izvijanja i nekontrolirana urlanja centrirala pažnju u jednu jedinu točku. Ellis je istinski čarobnjak, šaman, virtuoz koji bukom liječi nagomilane probleme modernog života; u Laibachu nam je isporučio poštenu dozu svoje medicine. Kupio me u potpunosti kada je bijesno pljunuo u svoju violinu da bi je dvije sekudne kasnije brižno obrisao i prislonio je na rame. Dirty Three predstavili su se kao bend koji ujedinjuje tri različite osobnosti koje djeluju u ljekovitoj simbiozi i bilo mi je malkice žao kada su završili svoj nastup nakon pedesetak minuta jako dobre svirke.

* Objašnjenja koja su me malkice podsjetila na frontmana FOTL-a Andya Falkousa, iako nisu imala onu jezgrovitost i ciničnost koja Falca čine najboljim stand-up komičarom među svim muzičarima planeta.

Dirty Three su djelovali kao bend koji ima jasnu hijerarhiju, podjelu zadataka, kao bend u kojem se zna tko je glavna faca, tko je vozač a tko je motor, kao bend koji osvaja na forcu i na karizmu, kao punokrvni rokenrol bend koji ne svira rokenrol pjesme ali postiže sličan učinak. Godspeedi su pokazali da su potpuno drugi par postola. Osam lica, teško prepoznatljivih na zamračenoj pozornici kina, stopila su se u jedno. GY!BE su kolektiv i u svojoj filozofiji i u svojoj svirci, kompaktan sustav kojem ne treba čarobnjak poput Ellisa zato što sva čarolija proizlazi iz glazbe. Kanađani su proveli više od dva sata svirajući komade i komadiće svojih dugačkih pjesama koje je najlakše bilo razdvojiti na dvije kategorije. Mutni i spori droneovi, debeli komadići nefokusirane buke činili su prvu kategoriju koja je služila pražnjenju uma. Umjesto da se skoncentriram na video-projekcije na kojima su se izmjenjivale fotografije ratnih užasa s komadima cenzurirane korespondencije zatvorio sam oči i razmišljao o oblacima ispunjenim mjesečinom i sličnim stvarima o kojima razmišljam dok slušam drone bendove. Drugu kategoriju činile su čvrsto strukturirane pjesme koje su ulijetale u netom ispražnjen prostor i polako se gnijezdile ispunjajući ga od vrha do dna. Gustoća, sadržajnost, kompliciranost i preciznost izvođenja kompleksnih komada kao što su Static, East Hastings, Moya i Mladic ubila bi me čak i da nije bilo te proklete emocionalne komponente koja me u potpunosti dotukla. GY!BE su majstori eskalacije zvuka, bend koji u jedan čas može zvučati tako prokleto zlo i odmah vas podsjetiti kako je post – rock u svojoj duši metal, da bi par minuta kasnije zvučao tako smireno i lijepo, kao cvjetna livada na kiši. Violine, basevi, gitare, bubnjevi, sitni komadići elektronike koji su tako fino i suptilno naglašavali osovine pjesama, sve su stapale u jedno, poput pročišćavajuće rijeke zvuka koja ispire sve probleme. Slušanje Godspeeda bio je ritual, iznimno subjektivan događaj, mentalno čišćenje koje me učinio sretnim.

Kada sam se vratio u Zagreb, još uvijek pod dojmom savršene muzičke večeri, nisam vidio dalmatinsku obalu i svjetla u daljini, niti sam ih trebao vidjeti. Muzika konzervira stvari. Bilo je dovoljno zatvoriti oči, odvrtiti film s koncerta i vratiti se još jednom u ljeto provedeno  u čarobnom svijetu muzike nezgrapnog imena.

 

Fejs. To je sve.

Označeno , ,
%d bloggers like this: