Laži prijelaznog roka

“The meaning of all of that
Some media is the whack
You believe it’s true, it blows me through the roof
Suckers, liars get me a shovel
Some writers I know are damn devils
For them I say don’t believe the hype”

Public Enemy

Kad čovjek baci oko na ESPN, Sports Illustrated i Bleacher Report odmah pomisli kako se Isus vratio na Zemlju u liku nabildanog košarkaša kockaste glave oko koje blješti crvena traka za upijanje znoja poput prave sportske aureole. Ma ni Krist ne bi dobio ovakav publicitet kakvog ima LeBron James – Sin Božji je samo pretvorio vodu u vino i sa par girica nahranio zilijun ljudi što je više nego okej, ali takve stvari bi prije upale na gospodarske stranice ili u Mišakovu «Na rubu pameti»* nego na naslovnice najprestižnijih sportskih časopisa na svijetu. Tip u sandalama napravio je neke fora stvari**, ali Jamesov odlazak iz Clevelanda sam će po sebi generirati oko 300 milijuna dolara gubitka za zajednicu i s tim se ništa ne može nositi.

*Brkam Mišaka i Krležu. Hm, mislim da sam jedini.

*Navodno. Mislim, nije bilo ni YouTubea ni iPhonea ni Twittera, tako da ne možemo znati. Imamo samo knjigu koja ne zadovoljava kriterije Vikipedije. Svašta.

Tu su naravno i njegovi vjerni sljedbenici, apostoli košarke koji će za svoj potpis odmah dobiti 20 i nešto sitno milijuna godišnje, iako nemaju božanstvene moći koje krase LeBrona. Do kraja prijelaznog roka neki od njih mogli bi mu zatajiti ime ili ga čak izdati*, no James će im to odmah oprostiti. Ne zato jer se vodi «tko je bez grijeha neka prvi baci kamen» filozofijom, već zato što je NBA danas tako koncipirana. Svi su prijatelji.

*Wade ili Bosh su na prvom mjestu favorita.

Nekoć davno pola lige je mrzilo Wilta, crnci su prezirali Ricka Barrya zbog njegove sebičnosti i rasizma, Larry i Magic klali su se još od koledža, a čak se i obožavani i omiljeni Dr J znao pomlatiti s protivnicima. No, u eri Jumbotrona, još prije nego je Artest uletio među ljude u Palaceu i neučinkovitom metodom korištenja šaka pokušao pronaći tipa koji ga je polio pivom, rivalstva su polako eutanizirana. Ovogodišnje finale između Lakersa i Celticsa nije podbacilo samo po košarkaškoj kvaliteti* nego i po nedostatku naboja kakav je krasio sve one epske sukobe iz osamdesetih. Čak i ukoliko se igrači ne vole, među njima vlada uzajamno poštovanje i profi odnos. Ipak je sve to samo (dobro plaćen) posao.

*Dvije četvrtine jedne utakmice ne mogu spasiti seriju od sedam. Mislim, MVP finala imao je 40 posto šuta iz polja i 4 izgubljene lopte po tekmi, što vam jako dobro ocrtava kakvu smo košarku gledali. Don’t belive the hype.

Niti u jednom trenutku bliže NBA povijesti to nije bilo jasnije nego danas. Free agency u potpunosti je razotkrio ne samo odnose među igračima, nego i njihovu moć. Još dok se nije ni znalo da će rahitični Celticsi upasti u finale bilo je govora o velikom skupu. O mitingu najboljih. O sastanku slobodnih igrača. O summitu. Liga je postala mjesto u kojem je 6 najboljih slobodnih igrača odlučilo dogovoriti sastanak na kojem će raspraviti o zajedničkoj strategiji pri potpisivanju ugovora. Ne samo to, šuškalo se kako će na sastanku odrediti u koji će klub svaki od njih otići i na taj način promijeniti sudbinu lige kroz narednih pet godina. Summit se na kraju nije održao, no Wade, Bosh i LeBron svejedno su se našli zajedno pod vrelim floridskim suncem i tako naznačili ulazak u novu NBA eru. No, na ovom summitu nije bilo prosvjednika koji su palili policijska auta, iako ih je trebalo biti.

Zato jer je nova NBA era period u kojem su igrači najveći igrači čak i kad sezona završi. To je era u kojoj rivalstva više nema. To je era u kojoj posao sportskog direktora mogu dobiti samo ljudi koji su u potpunosti zasrali svoj IQ test i koji smatraju kako je Amir Johsnon u najmanju ruku novi Tayshaun Prince. To je era u kojoj je kratkoročno stavljeno ispred dugoročnog i u kojoj je impuls zamijenio strategiju. To je era u kojoj prosječni igrači dobijaju iznadprosječne plaće, a ispodprosječni vlasnici naplaćuju iznaprosječne karte za gledanje ispodprosječnih momčadi koje igraju prosječnu košarku. Gay 82 miljuna, Blake 16, Salmons 40, Gooden 32, Darko 20, Amir 34 i sad, upravo dok ovo pišem, Joe Johnson sjajnih 119 milijuna za 6 godina.

Pogledajte dobro ove brojke i imena uz koje one stoje. Blake je jedini donekle razumni slučaj, tip koji može i igrati playa i rokati trice i za kojeg se isplati dati 4 milje dolara jer je on ono što najviše nedostaje šampionskoj momčadi. Ostali ugovori rezultat su ili nesposobnosti i ludila GM-ova ili paralizirajućeg straha na nikad aktivnijem tržištu.

Ne samo da se ljudi boje kako će im ostali ukrasti igrače pa stoga za nešto što vrijedi kunu plaćaju kunu i pol kako ne bi ostali bez ičega, nego ih je užasno strah lockouta. Nagodinu nas čekaju teški, teški pregovori između igrača i vlasnika o novom kolektivnom ugovoru, a strah od posljedica tih pregovora pogoni većinu odluka današnjih GM-ova koji dobro znaju da bi već sutra mogli ostati bez posla. Ako je Kevin Pritchard, čovjek koji je iz ničega stvorio sjajnu mladu ekipu Blazersa, dobio otkaz, zamislite onda kako se gaće tresu Davidu Kahnu koji je lani za redom pokupio Rubia i Flynna, a ove godine potrošio četiri picka na draftu na dovođenje četiri krila.

Strah je ono zbog čega su Hawksi dali 120 milijuna tipu koji je već jednom napustio sjajan klub, koji je potpuno prodao svoju ekipu u playoffu i koji je propisno izvrjeđao domaće navijače. Takav tip ne zavrjeđuje tu lovu i u Atlanti su toga dobro svjesni, no Hawksi s Johnsonom uvijek će biti bolji od Hawksa bez Johnsona i samim time će prodavati više ulaznica i generirati veću zaradu. Grizzliesi dobro znaju da egocentrični sebičnjak poput Gaya ne vrijedi više od 10 milja dolara godišnje čak i u ovoj eri rasipnosti, no ljude u Memphisu ionako nije pretjerano briga za NBA, a bit će ih još manje ako ode jedini tip za kojeg su mogli navijati dok Randolph i Mayo nisu pokazali svoja prijazna lica. Momčadi koje nemaju šanse za playoff mogu si dopustiti čekanje i štedljivost, ove koje su na rubu ulaska među osam spremne su baciti novac u vjetar.

Istina, današnje razdoblje nekakva je verzija osvete. Igrači su bili tretirani kao smeće sve dok dobri stari David Stern nije pronašao zlatnu koku u TV pravima i pošteno je da budu dobro plaćeni pošto svojim vlasnicima donose velike profite, no sve kao da se otelo kontroli. Najbolje je što kolektivni ugovor, isti onaj koji tjera odrasle ljude da donose odluke koje bi posramile i malu djecu, može sve ovo ispraviti. Ukoliko vlasnici i igrači bace jedan dug i prodoran pogled u budućnost, ako pronađu načina da pogledaju u srca svojih navijača i ako se odluče voditi razumom, a ne debljinom bankovnih računa NBA liga kakvu volimo ima šanse. Ne dogodi li se to bojim se onoga što nas čeka. Bojim se preplaćenih zvijezda koje nemaju odanosti prema svojim ekipama, bojim se epidemije igrača koji igraju samo za statistiku i samim tim za pare, bojim se vlasnika koji tjeraju svoje navijače i polupraznih dvorana nedostojnih NBA tradicije.*

*Zvuči kao ono što se događa danas.Hm. Samo na treću potenciju.

U tom slučaju ova će generacija igrača, najtalentiranija koja se pojavila još tamo od početka 90-ih, biti izigrana i to zbog vlastite pohlepe. U tom nam slučaju nikakav Isus, ni onaj košarkaški ni onaj iz Biblije, neće moći pomoći. Koliko god ESPN i Sports Illustrated i Bleacher Report lagali o tome.

Označeno , ,

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: