Kako smo ubili naše heroje

Koliko god me bilo sram, moram priznati kako spadam među ona patetična stvorenja koja su po svojoj prirodi nostalgična i koja se rado sjećaju dobrih starih dana. Posebno se to odnosi na djetinjstvo čiju čistoću i ljepotu nije uspjela ukaljati ni nadolazeća sjena rata, vjerojatno zato jer su djeca, koja su ostala izolirana od klanja, izbjeglištva i granata kao što sam ja bio izoliran na svom Braču, rat doživljavala kao ultimativnu zabavu, kao nešto iz 12 žigosanih ili Ramba 3. Samim tim djetinjstvo je postalo nešto čemu se volim vraćati kad mi se ne živi ovim odraslim životom koji te, kako svi živi znaju, nekad zna gadno stisnuti oko vrata.

Tako sam prošlog vikenda pogledao solidan HBO-ov dokumentarac o rivalstvu između Birda i Magica i film me automatski katapultirao u dobre stare dane. Zaredali su se ESPN dokumentarci o Lenu Biasu, Wayneu Gretzkom i Reggieju Milleru, a pride su se pogledala i prva dva Die Hard filma. Emocionalni overdrajv bio je zagarantiran. Trebao mi je čitav tjedan da dođem sebi.

No, umjesto da se izgubim u snimkama dobrih starih vremena filmovi su me natjerali da se zamislim. Bili su prekrcani herojima. Miller je bio heroj fanovima Indiane, Gretzky je bio bog, Magic je bio bog, Bird je bio bog, a u tim Celticsima bila su još bar 4 igrača koje smo komotno mogli nazvati herojima, prije svega McHalea koji je izgubio tri godine karijere jer je igrao u playoffu na uništenoj nogi. Na Johna McLanea ne treba ni trošiti riječi – bio je to arhetipski junak koji je obilježio 90-e i kojeg danas više nema. Zato jer smo ga ubili.*

*A to je nešto čime se možemo ponositi. Tipa nisu uspjeli ukokati ni njemački pljačkaši predvođeni profesorom Snapeom, ni korumpirani američki vojnici, ni Jeremy Irons, ni internet teroristi. Ali mi smo ga dokrajčili i to sjedeći u foteljama. Carevi, nema šta.

Ubili smo heroje, a ukoliko se oni i pojave ne možemo dočekati priliku da ih zakoljemo i pokopamo. Prije 15 godina panično smo tražili ljude u koje se možemo ugledati i koji nas mogu inspirirati; ljude koji su veći od života, dok danas ne možemo dočekati da te ljude prizemljimo čim se malo odraze od tla. Valjda zato jer ne želimo da bilo tko bude iznad nas. Ne želimo nadljude, ne želimo idole, ne želimo heroje, želimo ljude od krvi i mesa s mnoštvom mana, istih onih mana koje i sami nosimo na svojim grbačama.

Ne znam kako je i kad to počelo, no u jedno sam siguran – zvijezde su prije 15-20 godina bile poprilično uspješne u zataškavanju skandala. Kad bi i neke informacije procurile uporno smo ih negirali; jednostavno nismo željeli vjerovati da nos Diega Armanda može usisati čitavu aut liniju kokaina u jednom cugu, nismo željeli vjerovati da je Michael nevjeran muž koji je gubio svu onu lovu koju je dobio od Nikea na kocku i to u doba u kojem kockanje nije bilo društveno prihvatljivo, a milijuni ljudi branili su Petea Rosea čak i nakon što je MLB otkrio da se tip kladio ne samo na baseball nego i na tekme u kojima je sam igrao i/ili ih vodio. Za Boga miloga, čak smo voljeli i potpune pizdeke poput Johna McEnroea!

Danas bi ih s guštom razapeli u svim mogućim novinama, na svim mogućim portalima, ubili bi ih na forumima, a poprilično sam siguran da bi ih netko posjeo u stolicu i ispitivao dok ne bi zaplakali pred kamerama.

Ovakav odnos proširio se iz svijeta stvarnih osoba na svijet fikcije, pa u filmovima, a posebno u serijama, više ne pronalazimo one crno-bijele junake koji su obilježili 80-e i prvu polovicu 90-ih godina. Nema Johna McLanea, nema Martina Riggsa, kvragu, nema ni arhetipskog zlikovca kakav je bio Terminator. Svi likovi su višedimenzionalni, svi nose nekakvu mračnu stranu ili imaju bar jednu iskupljujuću kvalitetu i ništa više nije crno-bijelo. Nema heroja i zlikovaca, ali ima ljudi koji su isti baš kao i svi mi.

“Ali to je dobro”, reći ćete vi i ja ću se složiti. Sopranosi su nesumnjivo bolja serija od Poroka Miamija, o tom nema nikakve sumnje, no to nije moja poanta. Poanta je to da je Sonny Crockket klincima bio idol*, dok Tony Soprano to nikako ne može biti. Švarci, Stallone i Willis bili su heroji i moralne vertikale iako su uvijek stajali u krvi do koljena, a današnjih akcijskih junaka praktički nema. Pokopali smo ih čim su se pokušali vratiti, što su dobro osjetili i Rocky i Rambo i McLane čija su posljednja ukazanja napale i kritika i publika. Hollywood je morao posegnuti za kostimiranim super-herojima, nadljudima po svojoj pojavi, a ne po ponašanju, kako bi kod klinaca izazvao isti efekt kakvog su prije izazivali mišićavi ljudi u potkošuljama koji su pod pazuhom nosili revolver.

*Unatoč svom, khm, zanimljivom modnom ukusu. Zapravo, uvelike zahvaljujući njemu.

Nemojte me krivo shvatiti, ja volim to što živimo u eri demistifikacije svega i svačega jer vjerujem da to pomaže društvu da evoluira i da se kreće prema… pa, prema negdje. No istovremeno žalim jer znam da nikad više neće biti Jordana, nikad više neće biti Senne, nikad više nećemo vidjeti Gretzkog ili Waltera Paytona. Na ovom se svijetu više nikad neće pojaviti Dražen. Ne postoje junaci koje ćemo oplakivati kad odu u penziju ili kad umru. Oni će biti samo ono što uistinu jesu – ljudi koji su bolji od drugih samo u nekim, relativno nebitnim, vještinama. Naša distopija je pobijedila utopiju, i s tim nemam velikih problema osim kad me snimke i uspomene podsjete na to kako je bilo prije. Kad se to dogodi obično prođe čitav tjedan prije nego dođem k sebi, a kroz čitavo to vrijeme osjećam se nekako tužno, što valjda savršeno paše uz snažne napadaje nostalgije.

No, već danas sam okej, gledam March Madness, čitam China Mievillea i sve je super. Kad danas gledam na prošli tjedan mislim da sam možda potpuno u krivu. Možda danas i postoje heroji samo ih ja ne vidim jer više nisam 9-godišnji dječak. Možda nismo toliko krvoločni i ne uživamo u padu Tigera Woodsa koliko se meni čini. Možda sam samo odrastao i ostario. Nikad neću sa sigurnošću znati. Bar se tako nadam.

2 thoughts on “Kako smo ubili naše heroje

  1. Issac kaže:

    Many thanks for composing “Kako smo ubili naše heroje
    | čovjek koji je buljio u ekran” Window Treatment Ideas .
    I actuallymay absolutely be coming back for even
    more reading through and writing comments shortly.
    Thanks, Conrad

  2. Hello! Someone in my Facebook group shared this website
    with us so I came to check it out. I’m definitely loving the information.
    I’m bookmarking and will be tweeting this to my followers!
    Outstanding blog and superb style and design.

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: