InMusic 2010, dan prvi

Prvog dana InMusic festivala situacija nije bila ružičasta. Ljudi koji su dan prije pohodili koncert Alice in Chains* pričali su o nevremenu i blatnoj kaljuži kao da su, u najmanju ruku, tenkisti koji se vraćaju s razrovanog ruskog fronta. Teški i gusti oblaci okovali su Zagreb, pa je vrijeme bilo primjerenije kakvom žetvenom festivalu ili stočnom sajmu nego razularenom, hedonističkom pop/rock/indie/svašta hepeningu. Pod prijetnjom kiše gospođa Frančeski i ja toplo smo se obukli, navukli gusjenice na noge i krenuli prema Jarunu.

*Na koje nisam išao jer me ekipa nije zanimala ni koliko je crno pod noktom. Ajde, “Rooster” mi je dobra stvar, ali u onoj verziji s MTV Unpluggeda. Šta se može, nije sve za svakog.

Naporna šetnja oko jezera i ove je godine eliminirana postojanjem bijelog busa koji razvozi posjetitelje do ulaza i nazad. Jupi! Nemojte mi samo prigovarati da smo jedna od deset najdebljih nacija svijeta, ja vas savršeno razumijem, ali moje noge i leđa zanemaruju vaše argumente. Dakle, na ulazu su se karte mijenjale za one iritantne trakice zbog kojih ne mogu spavati kako treba, i to je ove godine išlo brže nego ikad prije. Slijedila je kratka šetnjica do ulaza, pregled kod zaštitara* i upad na sveto tlo T-Mobile InMusic festivala.

*Dragi dečki iz zaštitarske firme pregledali su moju torbu, ali mene nisu ispipali, valjda u naletu homofobne, postgaypride paranoje. Bulaznim. U svakom slučaju mogli ste lako proći prvu crtu obrane bez da vas zaštitari pregledaju, pa nije čudno što je netko na otok prokrijumčario baklju koja je upaljena za vrijeme koncerta [I]LCD Soundsystema. Svejedno, više volim ovako nesigurno zaštitarenje od policijske gnjavaže kojoj sam svjedočio prošle godine.[/I]

Tamo nas je dočekala pristojna grupa ljudi, kaljuža izbrazdana kao čelo Grega Odena i već zagrijana Morcheeba.

Morcheeba

Prije sedam godina Skye je bila najljepša žena na svijetu, makar na onih sat i pol koliko je s drugovima plesala i pjevala na nekakvom festivalu u dvorištu SC-a. Odjevena u crvenu haljinu osvojila me prekrasnim bijelim osmjehom i držanjem kakvo je pristajalo starim holivudskim zvijezdama. Sedam godina ostavilo je jedva vidljive tragove na njoj, osmjeh je i dalje bio tu, no ni u jednom trenutku trajanja koncerta na festivalu nisam pomislio kako se radi o najljepšoj ženi na svijetu. Kvragu, samo u onih 50 metara oko mene našlo se 10 zgodnijih djevojaka od Skye.

Svejedno, unatoč tom razočarenju Morcheeba je odradila sasvim simpatičan koncert. Na trenutke su bili uspavljujući, ponekad čak i dosadni, no na kraju su me relativno iznenadili. Mislim, taj bend ima brdo hitova! Al ono, pravih hitova, pjesama koje znate od riječi do riječi. Unatoč tome što nisu svirali „What do New York couples fight about“*, Skye i petorica papaka koji uglavnom izgledaju kao vaši stričevi koji su upravo dobili otkaz u računovodstvu HEP-a** su me poprilično razveselili i natjerali na mrdanje. Što je više nego što sam očekivao od benda kojeg možete slušati sa svojim roditeljima bez da oni zatraže gašenje te paklenske buke.

*Meni daleko najdraža stvar Morcheebe, prekrasan duet s Kurtom Wagnerom iz Lambchopa. Ukoliko je niste čuli čekirajte je na YouTubeu, meni je baš jako lijepa.

**Od kojih je jedan oženjen za Skye! Ne samo to nego je i konzumirao taj brak, žena ima troje djece! Postoji nada za ovaj svijet!

LCD Soundsystem

Nakon kratke šetnje uokolo i elegantnog izbjegavanja Audio Bullysa* pomislio sam kako je gužva veća nego ikad prije. No, onda sam skužio kako je to samo optička varka budući da nitko nije želio hodati po blatu već su se svi nagurali na uske betonske puteljke. Iskreno, nemam pojma koliko je ljudi pohodilo festival, a i nije da me nešto pretjerano briga. Činilo mi se da ih je manje nego lani, u svakom slučaju.

*Koje su ljudi kasnije uglavnom hvalili. Votever.

Svejedno, na LCD Soundsystemu vladala je gužva, bar tamo u prvim redovima. Zasluženo, rekao bih, jer se radilo o jedinom pravo dobrom koncertu kojeg sam pohodio tog prvog dana. James Murphy, kojem su falile samo crne cvike i espadrile da može glumiti narko-bossa u Porocima Miamija, i ekipa su stvarno bili na razini, iako ja ne bi bio ja kad na njihov nastup ne bi imao prigovora. Zapravo, jedino što me smetalo je naprasan kraj nakon slabašne izvedbe „Losing my edge“, bez odjave, bez ičega. Komunikacije s publikom ionako nije baš bilo, osim predstavljanja članova benda i uljudnog zahvaljivanja nakon klicanja, pljeskanja i paljenja već spomenute baklje.

Unatoč tome LCD-ovci su uspjeli bogato začiniti čak i svoje suhe i usporene stvari tako da smo uživali u iznimno bogatom i gustom zvuku, sjajnim ritmovima i opštem razvaljivanju, naročito sredinom seta. Ostaje žal što nisu opandrčili „Beat Connection“ i „North American Scum“, ali ne možeš imati sve. Sreća pa smo za vrijeme giga stajali kraj dva momka u srednjim 30-ima, dva bivša partijanera koji su plesali kao da je devesdruga, s onim blesavim „put your hands in the air“ pokretima koji su nas neprestano zabavljali i tjerali na smijeh. Mislim, LCD-ovci nisu baš PLUR bend na kojem bi stavljao zviždaljke u usta i mahao svjetlucavim štapićima, no ovu dvojicu nije bilo briga. U trenutku kad je počela padati kiša, sitna i rijetka, svijet mi se učinio savršenim – kiša, blato, gospođa F, ova dva rasplesana tipa i jedan sjajan bend okupan svjetlima stroboskopa. Bilo je zakon.

!!!

Prije tri godine Jerry Fuchs je bio živ, a Nic Offer imao je prekrasnu jewfro frizuru. !!! su tog ljeta razvalili Jarun energijom, veseljem i ostalim stvarima koje se nalaze u arsenalu benda koji svira plesnu muziku. Ove godine momci nisu bili ni sjena onima od prošlog puta. Istina, bubnjar koji je zamjenio Fuchsa nema pojma o stvaranju groovea, zvuk je, falabogu, bio tanak, a pjevača su iziritirali prerevni zaštitari koji mu nisu dali da se spušta u publiku, no to nije bio pravi razlog zašto je nastup !!! bio beskrajno dosadan.

Pravi razlog je Nicova frizura. Je, tip je baš kao i prije tri godine plesao kao navijen, trudio se da zabavi, pričao je s ekipom, no to jednostavno nije bilo to. Poput Juliusa Ervinga ili Kobea Bryanta izgubio je dio sebe jednom kad je ostranio tu kovrčavu nakupinu s glave. Prije tri godine, odjeven u karirani šorc i usku majicu, izgledao je poput instruktora aerobika iz 80-ih, ove je godine izgledao kao ordinirani indie klinac koji razmišlja kako svojim roditeljima priznati da je gej. Vrelo karizme je presušilo. Bez toga bili smo prisiljeni slušati njihovo kopiranje Happy Mondaysa u kojem nije bilo šuga, nije bilo groovea, nije bilo ničega. Gospođa Frančeski zaprijetila mi je gorim sankcijama od onih kojima SAD svakodnevno prijete Iranu ako se ne pokupimo i odemo na Billya Idola. Na njeno veliko čuđenje pristao sam bez puno pogovora. !!! su bili toliko bezlični i loši.*

*Prema nekim informacijama izgleda da se stvar znatno popravila taman kad smo se pokupili. Šta ćeš. Bilo je smješno gledati kako se ekipa osipa jednom kad je Billy počeo.

Billy Idol

Moje zgražanje nad prvoborcima, drugoborcima i ostalim borcima rocka dokumentirano je u gustim i opširnim paragrafima teksta. No, ništa ne zaslužuje takvo zgražanje kao što to zaslužuje nastup Billya Idola. Ostarjela zvijezda 80-ih cupkala je po bini okružena hrpom plaćenika, presvlačila se u nekoliko navrata, bespotrebno psovala kako bi izgledala kul i generalno si podizala već ionako pretili ego. Billy Idol za nas je pripremio profesionalni show, jednu pravu tezgu, i meni ga je bilo žao. Te pjesme, ionako izlizane od svakodnevnog puštanja na radiju, zvučale su mlako, bezveze i dosadno, a prema Billyu sam osjećao nekakav čudan miks sažaljenja i gadosti, znate, onaj osjećaj kojeg imate prema staroj i nemoćnoj osobi koja si više ne može obrisati guzicu.

Da vam pravo kažem Billy me bacio u tešku depru. Počeo sam razmišljati o prolaznosti života i o smrti, i o tome kako je grozno kad moraš odbaciti dio sebe samo kako bi zarađivao lovu. Jer kako inače objasniti gitarista koji izgleda kao križanac Dannya Treja i Dimebaga Darella iz Pantere i koji pjeva back vokale na „Eyes Without a Face“ i „Sweet Sixteen“.
Kad je Gospođa Frančeski upitala „Oćemo doma“ čvrsto sam je zagrlio. Žena mi je upravo spasila život. Taman sam razmišljao da skončam sve u mutnim vodama jarunskog jezera.

No eto, umoran, iscrpljen i blatnjav došljapkao sam do doma. Prvi dan festivala pomalo me razočarao, a jedino što ga je spasilo je sjajan nastup LCD-ovaca i hrpetina prijatelja koje smo sretali putem. Zato festivali valjda i postoje. No, ipak se nadam kako će drugog dana mjuza biti bolja. Lipsi, Attack, BSS, Caribou, pa čak i Flogging Molly bi trebali biti garancija da nećemo kontemplirati o suicidu.

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: