InMusic Festival 2010, dan drugi

bi svjetlo! Nakon nekoliko dana hladnoće, kiše, teških oblaka i neugodnog vjetra Zagreb je opet okupalo sunce. Priroda se smilovala napaćenim tisućama ljudi koji su se, umorni i iscrpljeni od skakanja, plesanja, pješačenja i slušanja Billya Idola, opet uputili prema Jarunu. Drugi dan InMusic festivala pozivao je ljude pred svoje blatom ukrašene pozornice i mi smo se odazvali. Naposlijetku, lineup drugog dana obećavao je puno više od rostera prvog dana, unatoč tome što su nastupi opet bili zgusnuti tako da čovjek ne može pogledati sve što ga zanima. Nije da se već nismo navikli, no uvijek je gušt žugati i prigovarati organizatorima zbog blesavog rasporeda koji nas raspižđuje iz godine u godinu.

Broken Social Scene

Zbog problema s transportom* zakasnili smo na početak BSS-a što je automatski prouzrokovalo nesposobnost uživljavanja u koncert, na moju veliku žalost. Ekipa iz Kanade su jedan kul bend kojeg bi bio gušt gledati u nekom manjem prostoru, no na Jarunu mi jednostavno nisu sjeli. Otprašili su šest stvari taman kako treba, sunce im se fino razlilo nad glavama polako tonući u zelenilo gustih stabala, ne baš brojna publika oduševljeno ih je pozdravljala, no nisam se mogao uživiti u taj njihov lijepi indie.

*Ja i brat smo proveli pet sati sređujući i popravljajući moj bicikl. Naravno, k’o u svakoj pravoj epizodi „A je to“, popravak je završio općom katastrofom. Stražnje kolo i šifter nisu sjeli kako treba, lanac se blokirao zbog žbice blatobrana, a ja sam izgubio pet kila živaca. Tako mi i treba kad se idem pačati u nešto o čemu nemam pojma.

Najbolje što možete napraviti na takvim koncertima je maknuti se od ljudi kojima je fakat stalo da čuju bend, povući se straga, i brbljati o najrazličitijim mogućim glupostima. Naravno, to uključuje ruganje skockanim ženama koje su u japankama gacale po najdubljem blatu poput onih jadnica s „Farme“, izradu plana o krađi kamere s krana* te razmišljanje čime napuniti prazni i poprilično glasni želudac.**

*Jer se divno rimuje.

**Tortilja od piletine. Ništa posebno. Cijena okej u usporedbi s drugim stvarima na festivalu. Pitchfork bi dao 6.3, otprilike. Ja sam joj dao samo fork.

Kad su BSS završili bio sam tužan. Drag mi je taj bend, jebemu, i baš mi je žao što sam ih tako glupo propustio. Nadam se da nisu svirali „Cause=Time“ jer bi inače doživio živčani slom i svisnuo na licu mjesta.

Caribou

Caribou sam gledao još dok su se zvali Manitoba. Dan Snaith tad je imao tek nešto malo više kose, nosio je medvjeđu masku, a zajedno s drugovima prašio je kao navijen. Svaki put kad sam ih gledao, a ovo je bio četvrti put do sad, ljudi su zaklali. S dva bubnja, s elektronikom, s tim suludim, gustim i pitkim melodijama, s ritmom koji razara, s genijalnim projekcijama Caribou su svaki put obećavali sjajan provod. Na žalost, ove sam ih godine morao propustiti. Ipak mi je ovo bio četvrti put da ih gledam, a znam da će navratiti u komšiluk nekom drugom prilikom. Za Lipse nisam pretjerano siguran.

Svejedno, u onih pet stvari koliko sam čuo zvučali su mi nekako mlako. Ne zbog pjesama, ne zbog nastupa, već zbog tog ravnog i šupljeg zvuka koji se nekako uvijek uvuče na tu drugu pozornicu festivala koja nosi naziv po različitim proizvođačima mobilnog hardvera. Onaj bubanj, tako jasan i glasan u svim drugim prigodama, zvučao je nekako tiho i pritajeno zbog čega je sva ona energija, koju Sanith i ekipa inače oslobađaju, ostala zatomljena. Naravno, kad smo odlazili da se probijemo u prve redove na glavnom stejdžu Caribou su počeli rasturati. S velikom tugom bacio sam pogled preko ramena jer sam znao da će se oni koji su ostali iza zabaviti kao rijetko kad u životu.

The Flaming Lips

„Znaš da oni sviraju samo Yoshimi, In the Morning of Magicians, Do you Realize i onu, kak se zo…, She Doesn’t, ovaj, She Don’t Use Jelly od starih? Sve drugo sa zadnjeg i predzadnjeg“, rekla je Matea i odmah me bacila u depru. Zadnji i predzadnji?! Argh! Nema Race for the prize?! Nema Supermana!??! Ništa od Fight Testa, Spoonfulla ili Feeling Yourself Disintegrate?!?! Kvragu, ovo će bit najgori koncert IKAD!!!!

A onda je krenulo. Vuuuuuušššššššššššššššššššššššššššššššššš!!!! Topovi su počeli izbacivati konfete većom brzinom nego BP izbacuje naftu u Meksički zaljev, Wayne je napuhao kuglu i zakotrljao se prema ljudima, svi su počeli vrištati AAAAAAAAAAAAAAEEEEEEEEEEEEAAAAAAAAAAAAA!!!!!, zaštitari su zapanjeno i nasmijano gledali u tipa koji je padao po ljudima, baloni su napunili zrak i najbolji show u povijesti svemira je započeo. Ukoliko želite znati što je sreća, čista, nepatvorena, dječja sreća, nagurajte se u prve redove koncerta Lipsa i sve će vam biti jasno.

Konfeti, baloni, magla i stroboskop, zapaljeni megafon i džinovske ruke koje ispaljuju laserske zrake bile bi dovoljne da zamaskiraju i najgore odrađeni koncert u povijesti svemira, no Lipsi su otprašili sjajan set u kojem su čak i nove, hermetične i psihodelične stvari zvučale sjajno, sjajno sjajno. Naravno, ništa nije bilo bolje od singalonganja na Yoshimi i prekrasnog završetka s Do You Realize, no Yeah Yeah Yeah Song, The W.A.N.D. i See The Leaves bile su impresivne, komunikacija s publikom je bila na razini unatoč ubacivanju meni iritantnih političkih pouka i poruka, svi su vrištali i skakali i veselili se i nije čudno što mi je ovo bio daleko najbolji koncert na festivalu. Unatoč tome što nije bilo projekcija, ni toples plesačica s životinjskim glavama ni krvave Coyneove glave, ni svih onih sjajnih, sjajnih pjesama koje su Lipsi posijali od Hear It Is naovamo. Kad bi mogli buteljirati i prodavati taj nevjerojatni osjećaj kojeg Wayne, Drozd, Ivins i Kliph stvaraju u ljudima svijet bi bio petsto zilijuna puta bolje mjesto za življenje. A to vam kaže tip koji iskreno prezire hipije i njihova sranja. Na kraju krajeva, Lipsi ostaju jedini bend s gongom na stejdžu kojeg fakat mogu slušati.

Massive Attack

Razmišljao sam zaletit se na Flogging Molly, no od toga nije bilo ništa. Razmišljao sam ostati slušati New Young Pony Club koji su bili baš fora kroz one tri stvar koje sam čuo, no od toga nije bilo ništa. Umjesto toga zavukli smo se u prve redove na glavnom stejdžu i čekali početak Massive Attacka.

Bila je to potpuna suprotnost Flaming Lipsima, iako bendovi pokušavaju odaslati valjda istu poruku. Njihov nastup bio je mračan, potpuno profi, stiliziran i s ogromnim hi-tech ekranom preko kojeg su nas obavještavali o bruto domaćem proizvodu Palestine, količini nafte koja je iscurila u ocean i o tome što je Dikan želio Vlatki nagurati u usta. Tamo gdje su Lipsi imali narančastu opremu obljepljenu izolirom, Attack su imali crne monolitne stvarčice koje su izgledale kao da su taj dan kupljene u dućanu.

No, ta suprotnost najbolje se očitovala u glazbi samoj. Neopisivu sreću zamijenila je paranoja i mrak koja mi, moram priznati, nije najbolje sjela. Trebale su mi tri – četiri stvari i potpuno iskasapljeni i izmrcvareni, ogavni Teardrop da se ufuram u koncert. No, onda je krenulo. Kad ekipa svira stvari s Mezzanina oni su najbolji bend u svemiru, a Risingson, Inertia Creeps i Angel su u potpunosti razvalile. Martina Topley Bird jedina nije bila na razini*, no zato je Horace Andy ispao potpuni car, a Deborah Miller nije samo razvalila Safe from Harm i Unfinished Sympathy nego nas je oduševila svojom jedinstvenom figurom. Daddy G i Del Naja su odradili posao taman kako treba, komunikacija s publikom je svedena na minimum i sve je završeno u tom nekom hermetičnom stanju u koje sam se na kraju uspio ufurati. Ipak, to nije bilo to. Bio je to odrađen nastup u kojem nije bilo potpunog predavanja trenutku kakvog smo doživjeli kod Lipsa. Netko će reći kako je to suludo očekivati od benda kakav je Massive Attack i vjerojatno je u pravu, no meni je zbog toga nastup ostao u pamćenju samo kao jako dobar, no ne i odličan.

*Iako ljudi tvrde da je solo bila kul i da je svirala Karmacomu. Kučketina! Još mi recite da je svirala Black Steel i netko će poginuti!

Na kraju smo se, strgani i umorni, zaputili kući. Putem smo prošli kraj onog blesavog silent partya na kojem su se ljudi razbacivali u potpunoj tišini, dok su im nad glavama svijetlile LED-ice poput nekakvih umjetnih krijesnica. Naposlijetku smo sjeli na bus, prebacili se u tramvaj i došli doma. Jedan prekrasan dan pospremljen je u arhivu života koji kao da sve brže i brže prolazi. Sav taj ushit i zanos kojeg je muzika u meni prouzročila već sada je samo slika iz prošlosti koja će polako blijediti dok jednog dana konačno ne nestane. No, do you realize da se ne treba previše uzrujavati oko toga.

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: