Koga briga za Oscare

Koga briga za Oscare. Kako vas uopće može biti briga za nagradu koja je nekoć davno proglasila apsolutno, negledljivo, ljigavo smeće kao što je Shakespeare in love filmom godine, i to u konkurenciji gledljivog Saving Private Ryan, zabavnog La Vita e Bella i nenadmašne, klaustrofobične i ubojite ratne drame Thin Red Line vizualnog genija Terrencea Malicka? Kako poštovati odluku jedne Akademije koja nije najprestižnijim Oscarom nagradila Hitchcoka, koja je poklonila Oscare Krameru protiv Kramera pored Apokalipse Danas i koja je zaključila kako je My Fair Lady bolji film od Dr. Strangelovea? Kako vjerovati instituciji koja se smilovala jadnom Martinu Scorseseu tek kad je ušao u fazu koje se jedino može usporediti s Jordanovim godinama u Wizardsima? Oscari su jedna ireleventna nagrada, ne toliko otcijepljena od stvarnosti kao Grammyi, no teško da ih možemo nazvati pokazateljem onog najboljeg što je snimljeno u svijetu kinematografije. Kvragu, teško da ih možemo nazvati pokazateljem najboljeg što je snimljeno u Americi. Oscari bi bili tri put vredniji da ih se fino istopi i proda zlatarima.

Unatoč tome dodjela nagrada se obavezno gleda u mom brlogu. Ne znam je li razlog nesanica, dosada ili samo snažan mazohistički poriv, no i ove ću nedjelje/ponedjeljka gledati dodjelu do valjda 6 ujutro, a u tome me neće spriječiti ni to što će jedna od suvoditeljica biti najiritantnija žena svih vremena. Mislim, kome je palo na pamet da nas počasti s četiri sata gledanja u Barbru Streisand? Bit će teško to izdurati, no nekako mislim da me ni Kapetanica Kuka neće natjerati da ugasim telku prije nego što otkrijem koga su majstori iz Akademije ove godine nagradili kipićem za najbolji film, pogotovo što ove godine nema očitog favorita. Kako znam? Pogledao sam svih 10 nominiranih i imam vam nešto za reći o njima. Ukoliko ste jedan od onih čistunaca koji krše ruke zbog spojlanja filmova i smatraju da bi se ta zabrana trebala uklesati među 10 Božjih zapovijedi najtoplije vam predlažem da preskočite ovu kolumnu. Jeste? Odlično. Ajmo sad redom:

10. The Blind Side

The Blind Side vam je jedna fina, topla, ljudska priča o Michaelu Oheru, 150 kilašu koji danas igra (mora se reć odlično) offensive tacklea za Baltimore Ravense. Jadni Michael je bio napušten ko klinjo, nije imao što za obuć, bilo mu je hladno, škole su ga šetale okolo naokolo, mater mu se drogirala više od svih članova Stonesa zajedno, a otac je, falabogu, napustio klinca ko svako pravo đubre. Michael nije imao ni obrazovanje ni potencijala i jedino po čemu se razlikovao od svojih kompanjona iz geta je bilo to što je bio dobar ko kruh. E da, i to što je bio nevjerojatno pokretan i nadaren za sport, iako to nije ni sam znao. Da skratimo priču, našeg je Michaela posvojila jedna bogata familija, učinila je sve da uspije u životu i Oher je izabran 23. pickom prve runde NFL drafta (što vam otprilike znači kako je danas milijunaš).
Naravno, film sa stvarnošću ima veze koliko i Lindsey Lohan sa celibatom. Uloga Leigh Anne Tuhoy (koju tumači jako dobra Sandra Bullock*) preuveličana je 50 puta, čitava familija portretirana je puno benignije nego što je to stvarno bila, a čitava epizoda s Oherovim učenjem je izmijenjena do neprepoznatljivosti budući da je dobri, stari Michael do ocjena potrebnim za upis na koledž došao polažući 10-dnevne internet tečaje na BYU sveučilištu o pizdarijama kao što su music appreciation, što god to značilo, a ne upornim učenjem u kasnim noćnim satima, kako bi John Lee Hancock volio da mislite.

* Nikad nisam mislio da ću izreći riječi Sandra Bullock je jako dobra, osim u rečenici u kojoj bi nakon “dobra” išao vulgarni naziv za ženski spolni ogran (a i ta faza je trajala samo krajem 90-ih). Kako se svijet mijenja, to je prestrašno.

Ovo sve ne bi bilo bitno da film nije upiknuo nominaciju samo zato jer se radi o istinitoj priči. Da nema te komponente film bi bio najobičnije sentimentalno smeće koje ne bi ni prismrdilo Oscarima. Da se razumijemo, film je unatoč tome zabavan, solidno odglumljen i režiran te ne forsira patetiku od koje vam lice pozeleni, no ako ga gledate otvorenim očima teško će vam promaći kako se radi o plitkom filmu koji udara na najbazičnije emocije i koji apelira na potrebu bijele Amerike da se osjeća dobro i humano zbog getoizacije crnaca jer eto, nije svako zlo za zlo, ako je mogao Oher naći svoje bogate i dobrodušne republikance onda to mogu i drugi i tko im je kriv što ni za to nisu sposobni, jel tako?

Šta da vam kažem, mene to malkice nervira. Ove se godine pojavila jako dobra kubansko-američka sportska drama Sugar koja se bavi nekim sličnim (iako ne istim) temama i koja funkcionira stoput bolje od Blind Sidea i kao drama i kao sportski film, ali za nje nije bilo mjesta na Oscarima. Šta ćeš, ni prvi ni zadnji put da smo nasjeli na jeftinu sentimentalnost.

09. Avatar

Avatar je super! Stvarno je. Zabavan je, traje toliko da vam se mjehur napuni dva puta, ima epsku muziku i priču, a od pustog šarenila vas boli glava sljedeća tri dana. Avatar obilato isporučuje sve ono što reklamira, a zapravo ne reklamira puno. Samo dobar provod u kinu u kojem ćete ubiti tri sata vašeg ispraznog i dosadnog života.
Zapravo, kad bolje razmislim Avatar nije bogznakako dobar film. Kad se obriše svo to šarenilo i efekti ovaj Cameronov film je prazan i crn i tanak, bez ikakve značajne supstance.

Priču je zapravo najlakše opisati kao Pocahontas u svemiru i ona nema ništa od onog finog podteksta kakvog su npr. imali Aliens (drama o majčinstvu koja nudi završni obračun između dvije snažne žene) ili Terminatora 2 (obiteljska drama u kojoj usamljeni dječak pronalazi oca u liku velikog, snažnog i steroidima napumpanog androida). Jedino relevantno pitanje koje ćete se zapitati dok gledate Avatar je kolika je brzina downloada onog njihovog svetog stabla i zašto T-Com nije u stanju nešto slično implementirati u svoju infrastrukturu. Što baš i nije pitanje koje želite da vam se publika pita dok gleda vaš petsto milijuna dolara težak film.

08. District 9

Zgražavanje nad aparthaidom već 15 godina nije bilo u modi, no ove je godine napravilo veliki comeback. Snimljena su čak dva filma o velikoj tragediji Južnoafričke republike i niti jedan nije bogznakako dobar. Invictus je zapravo potpuno promašen film koji ne zna koje bi se točno teme prihvatio pa je tijekom dva sata trajanja dezorijentiran poput ragbijaša koji dobije đonom u scrum kapu, dok District 9 ofrlje prikriva pravu temu kojom se želi baviti.
Film sam po sebi nije loš, snimljen je jako suho i dokumentaristički zbog čega je meni osobno stoput ljepši od raznobojnog Avatara, ali kad se pokušava uhvatiti u koštac sa svim tim stvarima koje plutaju ispod površine najčešće izgleda dječji naivno. Mislim, District 9 je kul jerbo ima te neobične vanzemaljce u neobičnoj situaciji (za holivudske filmove, ofkors), iritantnog glavnog lika koji prolazi i kroz fizičku i kroz psihičku metamorfozu, dosta akcije i nekoliko fora scena, ali to je otprilike to.

Kad se pokušava hrvati s problemima aparthaida i s onim monstruoznim u ljudima što ih tjera da misle kako su bolji od drugih, District 9 svaki put završava na leđima. Što je prava šteta jer je ovo mogao biti odličan film, no čini se kako je i ovo dovoljno da ovih dana zaradite nominaciju za Oscara.

07. An Education

“Burn down the disco.
Hang the blessed DJ.

Because the music that they constantly play, it says nothing to me about my life.”

Hornby, jebemu, bar si ti od svih ljudi slušao Smithse. Čemu onda ovaj scenarij? Čemu ovaj film o curi iz prehistorije koja se malo zajebala u svom životu? Di je tu Arsenal? Di su tu Manic Street Preachersi? Jesi li dobro Hornby, oćeš da skuvam čaja malo? Molim? Šta kažeš? Oćeš reć kako je An Education film o tome kako stvaramo savršenu sliku o drugima kad se u njih zaljubljujemo i onda se razočaramo kad otkrijemo kako je ta slika najobičniji falsifikat? Sori brate, al to se baš ne vidi u ovom filmu.

Ha? A jel? Misliš kako je ovo film o tinejdžerskom otkrivanju slobode i svijeta, svijeta osjećaja, svijeta dodira i svijeta kulture? Hm. Ajde dobro buraz, nek ti bude, ta ti još nekako i drži vodu. Ne znam šta ima u ovom filmu da je zaslužio nominaciju, al nije toliko loš, jedino što sam ga već sad napola zaboravio. Znam, znam nisi ti kriv, šta se može… Nego reci mi Hornby, kućo stara, jesi zavirio koji put u kabinu od ove male Carey dok se presvlačila? Šta? Ti i Sarasgard izbušili rupu sa strane?! Asti masti, svaka čast, mala je fakat dobra! Nego, nemoj se previše nadat, ako je on napikirao, gotovo ti je, nemaš nikakve šanse. Kako to mislim? Pa on je triput bolji glumac nego si ti pisac! Ehehe, zajebavam te care, How to be good ti je baš dobra knjiga, a ni onaj High Fidelity nije za bacit. Svejedno mislim da nema šanse da za ovo ubodeš Oscara. Niti za scenarij, niti za najbolji film. Šta ćeš…

06. Up

Ukoliko imate dušu ili nešto nalik njoj Up će vas osvojiti u nekoliko prvih minuta. Na žalost, taj uvod je ujedno i jedina stvar koju morate vidjeti u ovom crtiću budući da je ostatak napravljen po tradicionalnoj Pixarovoj špranci – nekoliko likova koji se zapravo ne vole i od kojih je jedan simpatično bedast prolaze kroz avanturu svog života te nailaze na prijetvornog zlikovca koji im želi doći glave. Dok ga pokušavaju zaustaviti likovi se zbliže, a sve završi happy endom. Koliko god bili odrasli Pixarovi crtići se još uvijek rade za djecu i sasvim je logično da ih kuhaju po stoput prokušanom receptu.
No, to zapravo nije toliko grozno kako se čini pa valja reći kako je Up jako dobar film, iako nije pretjerano orginalan. Animacija je i dalje prekrasna, glasovi su vrhunski odglumljeni, a vaši klinci zasigurno neće primjetiti ogromnu sličnost između Upa i Ratatouillea, Toy Storya ili Monsters, Inc.a. Zapravo, Up je dovoljno šaren, zanimljiv i zabavan da to čak ni odrasli neće primjetiti. Bar ne oni koji nose titule akademika, if you catch my drift.

05. A Serious Man

Ovaj film je iza sebe ostavio masu zbunjenih ljudi ko da se radi o Davidu Lynchu, a ne o pitomoj braći Cohen. No, dok još uvijek nemam blage veze o čemu se točno radilo u Mullholland Driveu (osim da tri dana nisam mogao spavati od straha), poprilično mi je jasno što je bila tema A Serious Mana.
Sjećate se kako je ona ženska spičila oštricu ravno u srce onog starca na početku filma? Sjećate se kako njena odluka nije bila bazirana na zdravorazumskom razmišljanju, već samo na predosjećaju kako je starac bio demon koji je ustao iz mrtvih? Unatoč tome što nije imala dokaza nije postojalo ništa što joj je moglo poljuljati vjeru i ona je po toj vjeri i djelovala.

U drugom dijelu filma niti jedan lik nije siguran u ono što radi. Svi su prožeti sumnjama, svi su zbunjeni i nesigurni i nitko živ ne zna što bi točno napravio – ni djeca, ni odrasli, ni rabini ni susjedi, nitko, nitko, nitko. Likovi lutaju po platnu neodlučni, nitko ne zna što ni kako napraviti. Coheni se vrlo vješto služe sitnim pričama, bizarnim likovima i portretima situacija kako bi nam prikazali današnji svijet u kojem je svaki ozbiljan čovjek potpuno izgubljen. Priznajem, A Serious Man nema snagu njihovih najboljih radova, no istovremeno je ozbiljan film, promišljen i razrađen u tančine koji vam može puno toga ponuditi ako imate odlučnosti da zavirite u ono što krije ispod svoje površine. Mislim, neš ti truda, koliko ja znam filmovi se još uvijek gledaju iz fotelje.

04. Up In The Air

Ovo je film koji će vas zatući svojom suptilnošću. Tamo gdje je Juno bio bučan, prenaglašen i ekstrovertiran, Up in the Air je tih i povučen i miran. Reitman je tako snimio dva potpuno različita filma koja imaju samo jednu zajedničku stvar – oba su jako dobra.
Doduše, nije tako teško snimiti dobar film kad napišete scenarij drito za Georga Cloonija i onda vam Đorđe pristane glumiti u filmu. Mislim, možete li zamisliti ikoga kome bi bolje pristajala uloga šarmantnog, samopouzdanog švalera koji za lovu otpušta druge ljude? Ne? Ni ja.

Ako niste znali Up in the air vam je priča o jednom velikom problemu s kojim se Ameri često susreću u životu. Ljudi jednostavno ne znaju kako pustiti korijenje. Nije to tako loša stvar, ali onda vam se često dogodi, baš ko u slučaju Ryana Binghama, da se identificirate prije svega sa svojim poslom. A kad ste profesionalni davač otkaza koji je svaki dan u drugom gradu to baš i nije zdravo.

Reitmana u filmu zanima kakvi su ti beskorjenaši, šta imaju od života, jesu li sposobni iskusiti ljubav i može li ih se uopće svrstati u ljudsku rasu. Izgleda da može, ispada da znaju ljubiti, izgleda da im život nije stran, samo što ne prolaze baš dobro kad odluče pustiti korijenje.

Jadni Clooney! Nadam se kako je skužio kako je ovaj film upućen baš njemu, tipu koji provodi svaku minutu radnog dana na setu, koji mijenja žene brže nego Hajduk trenere i koji vodi jedan poprilično neukorijenjen život. Ne znam za vas, ali meni je to smiješno. I tužno. I dovoljno da zavolim ovaj lijepi film.

03. Precious: Based On The Novel Push By Sapphire

Precious je trebao biti najbolji film ovogodišnjig Oscara i točka. Nema dalje. Ovako brutalnu priču niste nikad vidjeli na filmskom platnu; film je toliko depresivan da filmovi Mikea Leigha prema ovome djeluju kao romantične limunadice.Precious je bomba koja bi vas trebala raznijeti na komadića, no koja na kraju ostaje nedetonirana. Za to je prije svega zaslužan katastrofalni redatelj Lee Daniels kojeg je Akademija u svojoj blaženoj mudrosti nominirala za najboljeg redatelja. Svaka čast majstori! To je ko da ste nominirali Vinnya Del Negra za najboljeg NBA trenera ove sezone.

Ukoliko išta uništava ovaj film onda su to Danielsovi redateljski zahvati čija se besmislenost najbolje očituje u konfuznom ritmu filma te scenama koje prikazuju maštarije napaćene Precious. Zapravo, možda je malo nepošteno optuživati Danielsa za postupno uništavanje potencijalnog remek-djela pošto te scene izgledaju kao sentimentalne pizdarije u kakvima bi uživala dobra stara Oprah, izvršna producentica ovog filma. U svakom slučaju prava je šteta što film ne ostaje čitavo vrijeme zakopan u brutalnu, tvrdu i okrutnu stvarnost jer te scene niti ističu tu brutalnost niti nam puno toga govore o likovima i zapravo samo ometaju prirodni tijek filma.

Kvragu, opet mi je sve prisjelo i ne želim više pisati o ovom filmu. Ne samo da je uništen vrhunski scenarij nego je obezvrijeđena fantastična, nevjerojatna i genijalna gluma gospođe Mo’Nique koja apsolutno razara kao majka i tamničarka pretile Precious, koju je također odlično odglumila debitantica Gabourey Sidibe. Ne znam, dok gledam ovaj film osjećam se ko da je neki mamlaz poprskao bojom Dalijeva platna ili ubacio šum na master Ok Computera. Argh!

02. Hurt Locker

Za razliku od Danielsa, Kathryn Bigelow točno zna što želi. Što je poprilično iznenađujuće budući da ova 59-godišnja bivša žena Jamesa Camerona do sad nije pokazala neko zavidno redateljsko umijeće. No, žena me toliko oduševila ovim filmom iako mi se stvarno, al stvarno nije dalo gledati dvosatni američki film o ekipi pirotehničara u jebenom Iraku.
Srećom pa je Hurt Locker lišen domoljubne patetike, poprilično je suh, ravan, ubojit i užasno napet, te vas tjera da istinski strepite za te likove onako kako niste strepili još tamo od Deer Huntera i scene u vietkongovskoj kolibi.

Šteta što je ovaj uistinu odličan film najobičniji remake Apokalipse danas i što mu treba dva sata da kaže ono što Apokalipsa izbifla u prvih 30 minuta. William James u suštini se ne razlikuje previše od Benjamina Willarda – obojica su ratni junkiji koji osjećaju nešto samo dok su na terenu. Obojica su vođe koje su zaboravile kako voditi te se najbolje osjećaju dok rade na svoju ruku. Obojica još uvijek, unatoč svim užasima rata, u sebi nose svjetlo – kod Willarda se to vidi kad se susretne s Kurtzovim ludilom, kod Jamesa se to vidi kad naleti na leš za kojeg umisli da pripada malom Beckhamu. Hurt Locker stoga spada u jedne od rijetkih ratnih filmova koji imaju muda zakoračiti u samo srce tame i to radi odvažno i odlučno. Ne događa se da svaki dan imamo prilike vidjeti ovako hrabar film o ratu koji još uvijek broji tijela i šalje ih doma umotane u zastave.

01. Inglorious Basterds

Neki od filmova na ovom popisu imaju problema sa sadržajem, neki ga imaju sa stilom, dok neki jednostavno nisu nešto pretjerano orginalni. Inglorious Basterds nemaju takvih problema.Kao i svakog pravog postmodernista Tarantina zanima pop kultura, pa se u Basterdsima bavi proučavanjem ratnih filmova, sphagetti vesterna i američkih šund propagandnih stripova iz Drugog svjetskog rata. Stoga nije čudno što je sama priča u filmu groteskna i nema nikakve veze sa stvarnošću budući da Tarantino jako dobro zna kako su filmovi oduvijek bili samo iskrivljena slika stvarnosti; spoj realnosti i divlje mašte. Iako se na prvi pogled čini kako Basterdsi nisu ništa više od još jedne demonstracije tarantinovskog stila i geekovske kulerštine, taj prvi pogled u potpunosti vara. Film ima susptancu, samo što to nije supstanca kakva je prisutna u Preciousu i Hurt Lockeru budući da Tarantina ne zanimaju toliko ljudi koliko ono što ljudi rade. Unatoč tome ovaj film zrači još jednom tarantinovskom karakteristikom – ogromnom ljubavi prema likovima.

Kao i u Pulp Fictionu i Reservoir Dogsima Tarantino ih pušta da žive svojim životom, da se jednostavno prešetavaju ekranom ili jedu štrudele. Ne požuruje ih i ne gura ih nosom u radnju već im dozvoljava da sami određuju svoj tempo i u tom tempu dolaze do onoga što redatelja zapravo zanima.

Mnogi će Tarantina otpisati kao zaigranog dječaka koji nikada neće odrasti i napravit će jednu od najvećih greški u filmofilskom životu. Tarantino možda govori naivnim, adolescentskim jezikom no njime samo maskira ono o čemu zapravo želi govoriti – o filmu i o ljudima koji su ga kroz prošlo stoljeće radili.

***

Uf, kako sam pametan, ne mogu se prestat divit sam sebi. Da se odma razumijemo, pošto će mnogi od vas imati prigovora na ovaj tekst iz ovih ili onih razloga, ovo je moje subjektivno mišljenje o ovim filmovima; subjektivno mišljenje stečeno kroz subjektivni doživljaj onoga što se odigravalo na platnu. Samim tim ovaj tekst nema nikakvu težinu i meni je to sasvim okej; moram priznati kako se grozim gospode kritičara koje sebe doživljavaju ultra ozbiljno. Možda vam se to čini kao nekakav alibi, no tome uistinu nije tako, ja stvarno ne vidim kako netko može objektivno govoriti o umjetnosti kad nemamo set objektivnih parametara po kojem bi je procjenjivali. Zapravo…

Ček, ček, ček, skuliraj se. Oprostite. Ne želim vas daviti, Oscari su, jebemu. Neozbiljnost je krajnje poželjna i vrijeme je da ovaj tekst privodimo kraju, zar ne? Stoga bi vam ukratko trebao predstaviti tko će, po mom mišljenju, osvojiti Oscara u onim najvažnijim kategorijama.

Adaptirani scenarij

Vjerojatni dobitnik: Precious – Užasno snažan i brutalan scenarij koji sigurno izgleda bolje na papiru nego na platnu.

Frančeskijev izbor: Precious – Sve sam već rekao i ne da mi se ponavljati. Još uvijek se tresem kad se sjetim svih užasa.

Orginalni scenarij

Vjerojatni dobitnik: Hurt Locker – Scenarij za ovaj film nije nešto posebno spektakularan i njegova najveća vrlina je suzdržanost i odmjerenost. Nema tu kerefeka ni gluposti pa scenarij jako dobro drži vodu. Sumnjam da će Akademija propustiti priliku da ovom filmu uvali bar jedan kipić.

Frančeskijev izbor: Inglorious Basterds – Zaigran, spaljen i opičen, ovo je tipični tarantinovski scenarij koji vješto prikriva svoju inteligenciju brojnim pizdarijama. Iako ga ne smatram favoritom mislim kako je lako moguće da i on upikne nagradu.

Sporedna glumica

Vjerojatni dobitnik: Mo’Nique (Precious) – Apsolutni tour de force i daleko najbolje odrađena uloga na ovim Oscarima. Ukoliko joj ne daju nagradu mogu se fino politi benzinom i zapaliti. Pogledajte završnu scenu na Socijalnom i znat ćete zašto. Mo’Nique ubija, kolje i ne uzima zatvorenike.

Frančeskijev izbor: Oćeš da ti nacrtam? Mo’Nique, naravno.

Sporedni glumac

Vjerojatni dobitnik: Cristoph Waltz (Inglorious Basterds) – Waltzev “lovac na Židove” najsimpatičniji je nacist kojeg ste ikad vidjeli – inteligentan, šarmantan i beskrajno okrutan. Njemački glumac udahnuo je ovom liku život, onaj pravi život i mogu vam garantirati kako će ga te se sjećati i 30 godina nakon ovih Oscara, osim ako prije ne završite u grobu. Ne vidim kako Akademija može izignorirati ovu genijalnu rolu.

Frančeskijev izbor: Waltz, bez ikakve sumnje. Kad čovjek uleti na ekran ne vidite nikog drugog.

Glavna glumica

Vjerojatni dobitnik: Gabourey Sidibe (Precious): Sidibe je sasvim solidno odradila svoj posao u Preciousu – nije to bila rola koju ćemo vječno pamtiti, ali mora se priznati kako je ova debitantica odlično odradila posao u svom prvom filmu. Samom svojom prisutnošću dominirala je svim kadrovima osim onih u kojima je dijelila ekran s fizički jednako impresivnom Mo’Nique.

Frančeskijev izbor: Merryl Streep (Julie & Julia) – Najbolja glumica svih vremena? Naravno. Julie & Julia nije bogznakako dobar film, ali ga se isplati gledati samo zbog dobre, stare Merryl. Žena može glumiti sve i svašta, a njeno majstorstvo najbolje se vidi upravo u bezveznim filmovima kao što su Devil Wears Prada i ova gluparija o kuharici Juliji Child.

Glavni glumac

Vjerojatni dobitnik: Jeff Bridges (Crazy Heart) – Još nisam pogledao ovaj film pa ne mogu suditi o kvaliteti Jeffove izvedbe, no ljudi se kunu kako je odličan i ja uopće ne sumnjam u to. Jeff je osim toga pravi liberal, a Oscara još nije dobio. Nema boljeg recepta za kipić.

Frančeskijev pick: George Clooney (Up In the Air) – Nisam gledao ni Crazy Heart ni A Single Man pa mi je malo neugodno govoriti o ovoj kategoriji. Jedino što želim reći je da Kluni, naoružan svojim šarmantnim sjedinama i razožuravajućim osmjehom, isporučuje jednu suptilnu predstavu koja vas neće odmah oduševiti, ali mnogo toga krije u detaljima.

Redatelj

Vjerojatni dobitnik: Quentin Tarantino (Inglorious Basterds) – Nema nikakve šanse da Basterdsi dobiju Oscara za najbolji film, iako ljudima u Hollywoodu sigurno idu sline na spomen židovske jedinice koja iza neprijateljskih linija masakrira naciste. Svejedno, Basterdsi nisu human film kakav bi se svidio liberalnom filmskom svijetu, pa je lako moguće da Akademija napravi kompromis i Tarantinu šibne kipić za redatelja.

Frančeskijev izbor: Kathryn Bigelow (Hurt Locker) – Kathryn je odradila sjajan posao, minimalno se uplitala u prirodni tijek filma, nije posezala za nekim retardiranim i patetičnim rješenjima i dobili smo suh i tvrd film o ratu o Iraku u vrijeme kad ništa ne može proći bez patriotske patetike. Svaka čast, GILFice.

Film

Vjerojatni dobitnik: Precious – Znam, znam. Di je Avatar, graknuli ste svi i sasvim je moguće da ste u pravu. No, nekako sumnjam da će ga Cameron i ovaj put dobiti. Glavni razlog? Oprah Winfrey. Ako niste znali Oprah vam je izvršni producent ovog filma što otprilike znači kako na njemu nije radila, ali ga je gurala svim mogućim snagama. Oprah je bolesna i nagodinu se navodno povlači sa scene i ja ne vidim na koji će način Akademija propustiti nagraditi njen film. Oprah je napravila masu toga za liberalni Hollywood, a u svojoj je emisiji izreklamirala milijardu filmova, od onih dobrih do onih očajnih. Hollywood joj je dužan, i ovo je najbolja prilika da joj se oduži.

Frančeskijev izbor: Inglorious Basterds – Ovo nije bila bogznakako jaka godina za mainstream filmove, i samo bi tri od deset nominiranih nazvao pravo dobrima. Basterdsi se nalaze na ovom mjestu ne zato što su nužno najbolji, nego zato jer imaju najmanje mana.

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: