Nerazumni plan za spas HNL-a

Tempo nogometnih prvenstava toliko se ubrzao u posljednjih nekoliko godina da neke lige jednostavno nemaju vremena za finu zimsku stanku. Premda to znači kako u Manchesteru ne moraju brinuti da će Wayne “Shrek” Rooney nabaciti par kila za vrijeme Božićnih blagdana (kada obično uništava šumsku faunu svojim čudovišnim apetitom), zimska stanka ima svojih prednosti te je i dalje veoma važan dio većine nogometnih kalendara. To što se na terenima ne igra ne znači nužno kako se u nogometu ništa ne događa. Uzmimo za primjer Hrvatsku nogometnu ligu.
Eto, Dinamo je nekidan prodao Lovrena za 8+ milijuna eura, a u izlogu još uvijek drže Mandžukića kojem želim što skoriji odlazak iz HNL-a pošto sam iskreno umoran od njegovih kričavih kopački, blesave frizure i arogantno-telećih pogleda* prema sucima nakon što se spotakne o smogom zagađeni zrak i završi na travi. U međuvremenu nesposobni Hajdukovci nisu pronašli načina kako prodati onih 20-ak anti-talenata koje drže pod ugovorom te su im odlučili smanjiti plaće i dati ispisnice, iako u tome nisu baš uspjeli, što nije čudno s obzirom da se radi o Hajduku. Ostali klubovi grcaju u kaljužama svojih trošnih stadiona, krpaju se kako znaju i umiju da plate račune za struju i vodu, proklinju Ligu 16 i Igora Štimca, a oni pošteniji među članovima Uprava razmišljaju kako bi bilo najbolje skoknuti doma po traktor, uzorati igralište i posaditi paprike. Tragedija je što bi gledanje povrća kako raste bilo jednako uzbudljivo kao prosječna utakmica. Bože, kako volim HNL!

*Na stranu njegove histrionske sposobnosti koje demonstrira prilikom svakog pada u šesnaestercu, taj pogled je zapravo ono što Mandžu čini tako sjajnim glumcem. U tom kratkom periodu od tri sekunde tip prođe čitav spektar emocija i raspoloženja – začuđenost, molba, zgranutost, bijes, arogancija i tuga česti su gosti na Marijevu licu koji je, mora se priznati, po glumačkim sposobnostima barem tri koplja iznad prosječnog pohađatelja zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti.

Da se odmah razumijemo – ja sam bio fan. Ogroman fan. Ne mogu se nazvati navijačem, pošto sam rijetko išao na stadion, ali volio sam taj glupi nogomet i taj glupi Hajduk jednako kao i najzagriženiji navijači koje su po stadionima diljem bivše Juge vojnici JNA pečatirali kundacima svojih pušaka. Znao sam svakog igrača po izgledu*, pamtio sam statistike i transfere, čitao sam članke u Sportskim i izrezivao crno-bijele slike iz Slobodne, imao sam bilježnice ispunjene analizama, a svake nedjelje obavezno se slušao Drugi program i njihov “Sport i glazba” za vrijeme kojeg su prenosili sve utakmice domaće lige. Što se onda dogodilo da jedan fan poput mene, momak kojeg je bolio trbuh pred utakmice Hajduka s, recimo, Marsonijom, izgubi interes za HNL? Tragedija je što nepostoji jedan odgovor već njih 20-ak, a još veća tragedija je što ih manje više svi znamo.

*I dan danas sam poprilično siguran da bi na ulici znao prepoznati legende poput Pave Crnca ili Darka Nekret-Katića.

Čak i ako zanemarimo mogućnost postojanja 20-godišnje tradicije namještanja i kupovanja utakmica (i navodnih predsjedničkih intervencija u natjecanje), HNL ima toliko velikih mana da se nogometna mafija čini minornim problemom. No, kako ih se riješiti? Pa, to je poprilično komplicirano pitanje zbog kojeg bi političari, nogometni funkcioneri, nogometni suci, pravosudni suci, članovi USKOK-a, navijači, manageri, igrači i moja baba mogli održati tromjesečni seminar na kojem bi požderali 30 tona janjetine i ne bi došli do nikakvog zaključka. Stoga, taj teški teret pada na mene. Uh. Za potrebe daljnjeg čitanja teksta molim vas da upotrijebite svoju maštu i zamislite da živimo u zemlji u kojoj stvari uistinu funkcioniraju. Recimo da se zove Utopija.

Prodaja igrača

Okej, svi znamo da je ovo najveći problem, problem iz kojeg proizlaze svi drugi problemi u HNL-u. Selekcija igrača i utjecaj menadžera na uprave i trenere važan je dio ovog problema koji zaslužuje posebnu analizu, no, neovisno o tome, sama prodaja igrača, način na koji se klubovi rješavaju talenta je sulud i destruktivan.
Najčešće opravdanje uprava za prodaju kvalitetnih ili potencijalno kvalitetnih pojedinaca je to kako moraju od nečega živjeti. Što otprilike znači kako je njihovo postojanje potpuno nebitno. Zašto? Zato jer u startu odustaju od bilo kakvog strukturiranog pokušaja da ostvare sportski uspjeh. Odustajanjem od sportskog uspjeha automatski odustaju i od komercijalnog uspjeha jer ljudi jednostavno neće dolaziti na stadion gledati ekipu koja ne pobjeđuje, koja se predaje prije nego izađe na teren i koja nema jednog kvalitetnog i uzbudljivog igrača, čak ni u okvirima HNL-a. Kvragu, pa tko bi normalan dolazio gledati dosadan nogomet na ruševnom stadionu koji ne nudi nikakve popratne sadržaje, čak ni alkohol u kojem možeš utopiti svoju tugu.
Iskreno, ne znam tko je luđi, Hajduk i Dinamo koji svake godine prvenstvo započinju novim momčadima iako imaju stadione od kojih bi mogli pristojno živjeti, ili male momčadi poput Slavena, Osijeka, Cibalije, Šibenika i Zadra koji prodaju svoje najbolje igrače Dinamu i Hajduku za, recimo 300 tisuća eura, i onda H & D iste prodaju za 3 milijuna par mjeseci kasnije! Predlažem da u uprave klubova pošaljemo nekoliko prvašića da financijskim lumenima objasne osnove matematike.

Znam, znam, mnogi će reći kako moraju platiti igrače, kako moraju platiti radnike, kako moraju platiti struju i vodu i slične gluposti, ali sami su si krivi što su se našli u toj situaciji*. Mislim, što drugo reći klubovima koji imaju 600 gledatelja po tekmi?! ‘Ko Boga vas molim, prestanite prodavati jebene igrače!!! A ako se to primadonama (i njihovim menadžerima) ne sviđa fino ih posjednite u fotelju, ponudite kavom i objasnite im kako su blesavo potpisali ugovore na 10 godina i kako vam nije problem držati ih na klupi ako im se ne sviđa igranje po hrvatskim kaljužama. Nekako sumnjam da će puno dvadesetogodišnjaka upropastiti svoje karijere samo zato jer “osjećaju da tu više ne mogu napredovati”. Nemojte mi samo reći da Dinamo s Eduardom, Modrićem, Vukojevićem, Ćorlukom i Kranjčarem ne bi mogao privući 20 tisuća ljudi na Maksimir makar igrali protiv Croatie. Ljudi idu na stadione da vide igrače, i to je tako svugdje u svijetu, no u HNL-u mogu vidjeti samo djecu s potencijalom i islužene legionare koji se vraćaju doma kako bi uništili lijepe, stare uspomene ispodprosječnom igrom.

*Opet vas podsjećam da ne budete cinični i zamislite da u klubovima nema korupcije.

Smjene trenera

Za one koji ne znaju, Pittsburgh Steelers su najuspješnija ekipa u povijesti NFL-a. Steelersi su u svojoj povijesti osvojili ukupno šest Super Bowl naslova, a u posljednjih 40 godina promijenili su točno tri trenera.
Gregg Popovich se vratio u Spurse 1994. godine kao sportski direktor, postao je trener tri godine kasnije te još uvijek sjedi na klupi ekipe iz San Antonia. Iako mu je za prvu titulu trebalo 5 godina, Pop je ostao na klupi i na kraju ubrao još tri naslova.
Alex Ferguson sjeo je na klupu Manchester Uniteda 1986. godine te je potrošio sljedećih šest godina gradeći ekipu koja će osvojiti naslov i onda to ponoviti još 10 puta.
Ukoliko ste išta shvatili iz ovog pasusa onda je to činjenica da uspjeh u sportu, naročito konzistentan uspjeh, ne dolazi preko noći.

Zašto onda, za Boga miloga, prosječna momčad u HNL-u promijeni dva trenera godišnje?! Kakva bi to supertalentirana osoba, kakav bi to natčovjek u tih 6 mjeseci uspio psihološki isprofilirati 30 igrača, taktički ih pripremiti za svoje ideje i istovremeno s njima stvoriti tako prisan odnos da bi ti isti igrači za njega ginuli na terenu? Dok u svim normalnim zemljama treneri dobijaju najmanje dvije godine da naprave nešto od momčadi (osim ukoliko ne izgube nadzor nad svlačionicom), u Hrvatskoj treneri dobijaju otkaze unatoč tome što su prvi na tablici i njihov najveći grijeh je što su odigrali četiri slabašne utakmice u nizu.

Da stvar bude gora, sami treneri mirno prihvaćaju takvu situaciju. Taj luzerski mentalitet toliko je ukorijenjen među hrvatskom strukom da majstori nude ostavke čim se stvari malkice zakompliciraju. Takvu gubitničku kulturu podupiru i navijači, a bogme i novinari, pa se ostavke traže još na pripremama, a otkazi samo što se ne proslavljaju vatrometom i karuselima. I onda se svi čude kad neki tamo Mađari natamburaju Hajduka s 53 razlike, a Dinamo ne može prezimiti u Europi unatoč tome što su pokupovali sve što vrijedi u Hrvatskoj, Bosni i Obali Bjelokosti. Na ho-ruk se može pobijediti u jednoj utakmici, ma ako se ima dovoljno love mogu se i osvajati domaća prvenstva, no čim dođete u društvo podjednako kvalitetnih ekipa gotovo uvijek će pobijediti ona koja je uigrana i koja se dobro poznaje. Mijenjanjem trenera u skladu s godišnjim dobima takva uigranost se jednostavno ne može postići. To ne znači da hohštaplere i neznalice treba držati u klubu ako se pokažu nesposobnima, no svaki put kad takvi dobiju otkaz krivica mora ležati na upravi koja ih je zaposlila. Zapamtite to za sljedeći put kad izvršni dopredsjednici pokušaju svaliti krivnju za neuspjeh svojih klubova na sredovječne, prestrašene tipove koji imaju problema s klađenjem.

Stadioni i (usuđujem li se to reći) navijači

Gotovo svaka utakmica Medveščaka napuni Ledenu dvoranu, a razlog zasigurno nisu dobre partije hokejaša. Nemojte me krivo shvatiti, sedmo mjesto u prvoj godini natjecanja s novim igračima i promjenom trenera je sjajan, sjajan, sjajan uspjeh, no Hrvati obično priznaju samo prva mjesta, a ne grcanje u sredini tablice (premda ono vodi u playoff). Zašto onda gledatelji stalno dolaze u Ledenu? Zato jer je jebeno zabavno. Atmosfera je sjajna, osjeti se taj domaćinski ugođaj, pivo i hrana su jeftini, domaćini se trude zabaviti publiku, a hokejaši se trude pobijediti, čak i kad igraju protiv jačih ekipa.

Da se odmah razumijemo, kazališnu publiku u sportu ne podnosim. Ne podnosim kad Amere treba tip s razglasa moliti da navijaju u zadnje dvije minute neodlučene utakmice, ne volim što Englezi na tekmama Premiershipa sjede k’o bubice, ne volim kad se navijače tretira kao stoku… No, još manje volim nasilje, razbijanje, pendreke, krv i strah, taj prokleti strah zbog kojeg neki ljudi ne žele voditi djecu na stadione. Mislim, odmah da razjasnimo stvar, navijači nisu vampiri koji će vam pocicati krv čim im se približite na manje od pet metara no nasilje predstavlja velik problem, a svaka krvava glava koja nikne u medijima okreće javnost protiv njih. Navijači bi trebali pronaći način da se žestoko obračunaju s huliganima u svojim redovima, da iskorijene nasilje i sve usputne pizdarije, a policija i vlasti bi za uzvrat trebale biti nešto popustljivije u krojenju zakona, zato jer je 20 godina represije samo pogoršalo stvari. Ah, Utopijo, kako je divno živjeti unutar tvojih granica. No, budući da se problem navijača neće riješiti tako skoro predlažem vam jedno privremeno rješenje: Ne paničarite!

Navijači nisu razlog zbog kojih ne trebate dolaziti na stadione budući da usputni prolaznici gotovo nikad ne nastradaju, no dosada to definitivno jest. A utakmice u HNL-u su ubi-bože dosadne. Da uprave imaju iti malo pameti napravile bi čitavu pompu oko svake domaće utakmice, natjerali bi ljude da pričaju o njima i da s veseljem dolaze na stadione, no umjesto toga ekipi nude gole betonske kocke prošarane jeftinom i neudobnom plastikom, razrovane travnjake i dvadesetak momaka kojima se uglavnom ne da igrati jer im je ili prehladno ili prevruće ili nisu dobili plaće ili igraju za Hajduk. Napraviti dobru atmosferu stvarno nije teško, a još je lakše stvar rastrubiti po gradu. Pogledajte Medveščak, a oni čak ni ne igraju nogomet.

Menadžeri i njihova svita

Prije 10 dana na Indexu* je izišao popis klinaca koji treniraju nogomet u Hajdukovoj omladinskoj školi. Među prezimenima nije teško primjetiti sve te Andrijaševiće, Grgiće, Štimce, Mišee, Asanoviće, Bradariće, Franiće, Fiorentinije i Rapaiće, igrače rodbinski povezane s bivšim igračima, funkcionerima i managerima. Reji je tako na popis za pripreme uletio nećak Hloverke Novak-Srzić, a talijanski se stručnjak poklopio ušima i dopustio momku da trenira. Nemojte me krivo shvatiti, ja nemam pojma kako su ti momci došli do bijelog dresa, možda su svi uber-talentirani i predstavljaju budućnost Hajduka, no prosječan ljubitelj HNL-a, lige u kojoj se stalno šuška o nepotizmu, namještanju utakmica, robovskim ugovorima i tome slično, mora posumnjati u neke stvari kad vidi popis imena.

*Jasno mi je da je Index pouzdan i kredibilan skoro k’o ST tjednik ili The Sun, ali do ovih podataka nije tako teško doći.

Rekao sam da se neću doticati mafije i kriminala u nogometu budući da pišem o fiktivnoj Utopiji, ali kod ove teme to je gotovo nemoguće. Dinamo je izbjegao tu zamku postavljanjem čovjeka kojeg se svi boje na čelo kluba, no Hajdukom i drugim klubovima i dalje drmaju kojekakvi sumnjivi tipovi. Kada se digne glas protiv ovakvog tretmana završi se u bolnici, čega se najbolje sjeća Luka Bonačić, osim ako nije izgubio pamćenje od pustih udaraca u glavu. Klubovi moraju shvatiti kako im se više isplati ostaviti mjesto u nogometnoj školi za talentiranog klinju nego primiti lovu i dopustiti nekakvom levatu poznatog prezimena da naganja loptu. Da imamo gledanu i prepoznatljivu ligu treneri i vlasnici/članovi uprava ne bi se trebali bojati managera i njihovih eventualnih veza s podzemljem, no da bi imali takvu ligu treba se smanjiti utjecaj managera na krojenje momčadi. Kvragu, uvijek postoji nekakva kvaka.

Savez, udruženja i ustroj lige

Hrvatski nogometni savez davnih je dana dao do znanja kako im HNL znači koliko i Thieryu Henryu znači fair play*. Marković je sav svoj fokus prebacio na reprezentaciju i mlaćenje love, a domaću je ligu gurnuo u zapećak kao Pepeljugu. Mnogi će Markoviću dati za pravo, jerbo nitko nije normalan bakćati se s baukom HNL-a koji sa sobom nosi tristo tisuća problema, kada u naručju imate kockastu kasicu-prasicu na kojoj mlatite milijune. No, baš kao i Pepeljuga, HNL se može transformirati u pravu, pravcatu ljepoticu, iako će pri tome trebati potrošiti nekoliko kila šminke. Za početak, ako ga već domaća liga ne interesira, Marković bi trebao prebaciti moć i odgovornost na povjerenika natjecanja, na to mjesto postaviti kvalitetnog tipa koji će imati volje i snage obračunati se sa svim problemima koji muče domaće natjecanje. Naravno, takvi likovi ne rastu na stablu, naročito ne u Markovićevoj sumnjivoj i smutljivoj sjeni, no sigurno ih ima.

*Najbolji dokaz za ovo je web HNL-a koji izgleda k’o da je napravljen 1988. godine u Basicu. Ah, kako volim pretjerivati.

Možda bi takva osoba, s mandatom od desetak godina, konačno pronašla forumulu za kvalitetno natjecanje budući da je Liga 16, uz sve dužno poštovanje, jedno veliko, smrdljivo, odvratno sranje. Za mene je čak i Liga 12 prevelika, iako je doigravanje bilo zanimljivo jedno dvije sezone dok nije postalo parodija samog sebe, a trokružni sustav natjecanja je jednostavno debilan. Liga 8 čini se kao najbolje rješenje, bar što se tiče trenutne koncentracije talenta u Hrvatskoj, no sumnjam da bi itko išao dva puta na stadion gledati iste protivnike. Čak ni ja, koji obično imam mišljenje čak i o stvarima o kojima nemam pojma, ne znam kakvo bi rješenje bilo dobro. No jedno sigurno znam – dosta mi je toga da se format natjecanja mijenja svake dvije godine. Takva liga jednostavno nije zabavna i ne želim je pratiti.

Povratak u relanost

Sad kad smo se svi dobro nasmijali ovim trabunjanjima vrijeme je za povratak u realnost.
Hrvatska nogometna liga nastavit će svoj put prema dnu, i čini se kako je ništa ne može spasiti. Sve ove nabrojane ideje mogle bi se ostvariti samo u zemlji koja ima riješene zakone o sportu i navijačima, u kojoj ljudi žele raditi, a ne bogatiti se preko noći, u kojoj korupcija nije nešto čime se hvališ prijateljima, i u kojoj postoji želja i interes određene grupe ljudi da naprave kvalitetan proizvod na kojem se može legalno mlatiti pare.

Naravno, toga u Hrvatskoj nema. Nema političke volje, nema interesa, nema ponosa u radu, nema apsolutno ničega. Dok god netko može omastiti brk i pri tom ne strahovati od posljedica on će to i dalje raditi. Devastacija HNL-a nastavit će se u narednim godinama, a sve navedene ideje zbog toga ne drže vodu. Utopija je daleko od ovog komadićka zemlje, i čini se kako je nikad nećemo vidjeti. Ja sam odavno izgubio interes za domaći nogomet, a čini se kako nas je sve više. Šteta, nadao sam se da ću u neko dogledno vrijeme opet osjetiti onaj osjećaj u trbuhu prije svake utakmice Hajduka i da ću paliti radio nedjeljom kako bi slušao Edu Pezzija kako nekoherentno brblja o ‘bilima’. Bah, uvijek se mogu pretvarati da me nije briga.

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: