Posljednji pozdrav Žednom uhu

Svadbeni pokloni obično se ne dijele na rastancima, no The Wedding Present bilo je ono što smo dobili za razvod od Žednog Uha. Brak koji je trajao 11 godina tragično je prekinut, a za to, kako to obično biva nismo bili krivi ni mi, ni Uho.*

*Pače, krivac je beli Zagreb grad, Duško Ljuština i njemu slična ekipa. Uostalom, pročitajte sami.

Zašto tragično? Pa postoji li neka druga riječ koja bi dostojno opisala gašenje najboljeg glazbenog festivala u državi, jedinog festivala koji je zapravo kužio što se događa po svijetu i u KSET, SC i Pauk uglavnom dovodio bendove koji nisu bili na svom vrhuncu prije tri, pet, deset ili dvadeset godina nego sad, upravo sad! Vidjeli smo stasanje čitave Morr music scene, vidjeli smo Caribou dok su se još zvali Manitoba, Of Montreal su naletili nakon izdavanja svog najboljeg albuma, Xiu Xiu također, a vidjeli smo i Lambchop na koncertu u SC-u koji i dan danas ostaje najbolji koncert u mom životu, iako sam gledao Radiohead* u Firenzi par mjeseci ranije…

*Odnosno Apsolutne bogove svemira. Pogotovo u tom periodu mog života. Znate, 19 godina, idoliziranje i mistificiranje svega i svačega, umišljanje da život ima nekakvog smisla i da ljubav može izbrisati sva sranja na svijetu. Dobra stara vremena. Btw, ako mislite da je ovo patetično pripremite kante za povraćanje, tek sam počeo.

Žedno Uho, odnosno čitav koncertni program kojeg su odrađivali Mate Škugor i drugovi, podizalo je razinu kulturne ponude u Zagrebu za nekoliko stupnjeva. Bio je to kvalitetan program kojem je teško bilo pronaći zamjerku, čak i ako niste plivali u indie – alter – jazz – whatever vodama. Bio je to program koji je učinio KSET relevantnim klubom u Europi i program koji je vratio život u poluprazne i neiskorištene prostorije Studentskog Centra. Bio je to program koji je gradu davao privid nekakvog života, no ne želim pisati o tome što je Žedno Uho značilo Zagrebu; postoje pametniji, pismeniji i sposobniji ljudi koji će to objasniti i argumentirati 11 puta bolje od mene. Ne, to nije ono što me zanima.

Žedno Uho, odnosno sve ono što je festival predstavljao, bilo je jedno od rijetkih stvari koje su Zagreb učinile mojim domom. Kako je moj društveni, duhovni i seksualni* život poprilično zakržljao pred dolazak u metropolu jedina stvar koja me uistinu oduševljavala bila je muzika.

*Ukoliko se ne računaju svakodnevni susreti s desnicom. Dobra stara vremena, uistinu.

Naravno, ona nije bila dostupna kao danas, pogotovo ako ste živjeli na Braču – u modi su bili 56k modemi, jedna stvar se s Kazaae skidala po nekoliko dana, impulsi su bili skupi, a u izolaciji od čitavog svemira teško je bilo saznati za siteove koji su recenzirali recentna izdanja. Dolazak u ZG je samim tim predstavljao svojevrsni izlazak iz mraka; ne mislim pri tom da je moj zavičaj duhovna pustara u kojoj nema ništa zanimljivo, naprotiv. Može se reći kako sam taj mrak stvorio sam i kako sam tinejdžerski tvrdoglavo izbjegavao druženje s ljudima koji su na puno bolji i normalniji način prevladali pubertet.*

*Woe is me! Bio sam totalno emo, tri godine prije nego su užasni bendovi i našminkani klinci poharali zapadnu atmosferu. Sram me je.

Srećom, prestao sam biti debil i postao sam kreten. Možda nije napredak, ali je svakako promjena, a promjena uvijek dobro dođe. Fora s KSET-om, Žednim Uhom i čitavom tom ekipom je bila u tome što sam se u tom klubu osjećao kao doma. Ne znam zašto. Možda je glupo tako razmišljati, zapravo sam poprilično siguran da jest, ali muziku sam uvijek držao za nekakav lakmus papir – ono, ako voliš isti bend k’o i ja sigurno sa mnom dijeliš i neke druge sličnosti, razmišljaš na sličan način, imaš slične stavove i viđenje svijeta i šta ti ja znam šta. Kažem, glupo. Svejedno, kroz ŽU i druge koncerte upoznao sam dosta ljudi koje danas zovem prijateljima. Istovremeno sam upoznao i masu bendova i poslušao masu muzike koju sasvim sigurno nikad ne bi čuo negdje drugdje. Muzike koja mi je, bez puno pretjerivanja, otkrila neke nove svjetove i neke nove stvari, koja mi je pomagala kad bi mi došlo da se ubijem jer sam, eto, ništa više od malog ljudskog bića koje može biti usamljeno, prestrašeno, bijesno, tužno, nervozno i šta ti ja znam šta još. Ako je muzika bila lijek, Žedno Uho je bila najbolja apoteka u gradu, i sad je više nema. Svejedno, zatvorila se u stilu. Jedanaesto ŽU bilo je odlično.

Dan prvi

(fotke by Draž)

Nije moglo bolje početi. Okej, High Places su papci jer nisu svirali prve tri stvari sa svoje prve kompilacije, odnosno tri svoje najbolje stvari, ali unatoč tome su bili fora. Ono, Animal Collective bez psihodelije. Istina, očekivalo se malo više, ali koga boli briga. Darko se vratio s gastarbajterstva u Kini, Matea je bila s njim. Loli i Dip vratili su se iz Tokija nakon što ih je nepostojeći vulkanski oblak prizemljio na tjedan dana, Pervan je bio tamo, Karlo se motao negdje u pozadini, Mew je bio blizu, Trixy još bliže… ukratko, svi oni ljudi koje ne vidim jer radim ili ležim bezvoljan po stanu ili gledam NBA bili su tamo i zato sam zahvalan High Placesima. Iako im ne sviranje Sandy Feet nikad neću oprostiti. Nikad!

S druge strane, Deerhoof su bili pravo dobri. Nekome takva muzika može biti iritantna, ti prelasci iz kakofonije i buke u slatke, male dionice, ali meni je to super. Tekstovi o pandama koji nemaju nikakvog smisla, debilne koreografije, skakutanje i sviranje Ramonesa uvijek su dobrodošli u mom svemiru. Osim što su bili zabavni i zanimljivi Deerhoof su mi otkrili jednu istinu – ja sam zakurac. Ali stvarno. Toliko sam van forme da ne mogu izgurati jedan koncert bez stravičnog, stravičnog umora. Bleh!

Dan drugi

(fotke by Draž)

Umor, kolosalni. Svejedno, ne možeš propustiti Dana Deacona. Ali možeš Charlesa Gaylea i Hana Benninka, prljave jazzera za koje su mi ljudi kasnije govorili kako su bili zanimljivi 15 minuta. Kad smo ja i gospođa Frančeski, kojoj je ovo bio jedini posjet festivalu, došli u &TD zasjeli smo se na klupama i nismo se tako lako dali pomaknuti. Kad si stalno doma svaki izlazak je kao trčanje maratona. Svejedno, ni Darku ni Matei ni Pervu se nije dalo slušati istjerivanje đavla Carle Bozulich škripanjem, šaptanjem i bukom, pa smo fino ostali u predvorju.

No, s druge strane nije bilo umora zbog kojeg bi propustio Dana Deacona. Očekivao sam feštu, feštu sam i dobio. Stroboskop je blještao, ljudi su klečali, natjecanje u plesu otvorio je Bambi koji je apsolutno razorio, mi u prvim redovima smo se nabijali na stol s opremom oblijepljenom izolir trakom, vikala su se imena likova iz Lion Kinga, a debelog Dana na kraju je stresla struja. Tako je to kad se oznojiš i diraš žice od struje, moj Dane. Drugi put malo pripazi.
No, njegovo prženje na izmjeničnoj nije bila jedina ozljeda te večeri – većini ljudi koji su stajali u prvim redovima bubnjići su otišli kvragu. „Ovo je bilo glasnije od Sunn 0)))“, vrištao je Karlo nakon koncerta, a ja sam samo klimao glavom jer ga kurca nisam čuo.

Dan treći

(fotke by Draž)

Zbog umora krenuo sam prema Teatru tek oko devet ipo i propustio pola Granta Harta. Pola! Kad nemate internet doma onda je malo teže saznati da će dobričina svirati prva i zakasnite. Pravo mi budi. Kako nisam stigao na početak nikako se nisam mogao uživiti u ostatak giga pa sam fino ostao otpozadi i gledao majstora kako svira i promatrao publiku.

Bilo mi je dosadno. Ne znam jel to bilo zato jer ga nisam baš slušao, zato što sam bio krepan, zato što nisam bio raspoložen za takvu muziku ili zato što sam zakasnio, ali bilo mi je dosadno. Svejedno, ljudi su bili radosni i oduševljeni i razdragani, iako meni nije bilo jasno zašto. Hart je mnogima heroj od prije petsto godina i simpa je tip, ali ja sam jedva dočekao kraj.

Ne treba čuditi što sam na Chucku Prophetu izdržao pune dvije pjesme i odlučio se pokupiti. Kad niste raspoloženi to je najpoštenije što možete napraviti.

Dan četvrti

(fotke by Draž)

Ovo je dan kad su trebali svirati Matmos. Da, ona dva luđaka koja su radila Vespertine s Bjork. Ona dva kretena koji sempliraju miješanje karata, pljeskanje po dupetu i kapanje sperme na papir. Ona dva debila koja su ne tako davno bila u Hrvatskoj i koje sam ja svejedno propustio. No, Svemogući nepostojeći vulkanski oblak i njih je prizemljio i od giga nije bilo ništa. Stoga sam odlučio ostati doma, malo igrati MLB 2k10, malo gledati Californication, malo pričati s Karlom i generalno propustit Marinadu i onu violinisticu. Jebiga.

Dan peti

(fotke by Draž)

1. Death Disco
2. Đubrivo
3. Polja lavande
4. Hemendex

Tako bi ja otprilike rangirao Narantxine projekte koje sam vlastitim ušima čuo. Njegov najnoviji projekt sviđa mi se najmanje i definitivno ne spada među moje šolje čaja. Od pustog se dima nije vidjelo ništa, uključujući i članove benda, pa sam dobar dio koncerta imao osjećaj da se nalazim u nekom Manchesterskom klubu sredinom osamdesetih. Što je zapravo skroz dobar osjećaj, samo vibra nije bila kao da se radi o petku ili suboti, nego o nekom gluhom utorku što znači da sam se pokupio van. Kažem, nije moj đir, u svakom slučaju. Svejedno, neki su ih ljudi kasnije hvalili na sva usta, pa ako volite Depeche Mode i slične bendove ček it aut.

No, festival nije završio na taj način. The Wedding Present su bili jednostavno sjajni. Sjajni! Njihov koncert bio je daleko najveća sreća i veselje kojem sam prisustvovao u zadnjih godinu dana, apsolutni raspašoj dobrih osjećaja. Momci i cura su odsvirali čitav Bizzaro (jučerašnji lajv skinite ovdje), a Corduroy, Kennedy i Take Me su oduševile skoro svih 500 krkana koji su ih pozdravljali iz publike. Bio je to prekrasan oproštaj od festivala koji je 11 godina držao scenu u Zagrebu živom.

S time smo došli kraju. Tužnom i teškom, no svejedno zaokruženom. Žedno uho meni je značilo puno, jako, jako puno, a dobro znam kako ima masu ljudi koji sa mnom dijele taj osjećaj. Ukoliko se Mate i ekipa ikad zapitaju jesu li se isplatili svi oni sati lijepljenja plakata po gradu, natezanja s bahatim agencijama i ušlagiranim roadijima, ako se zapitaju je li vrijedilo promovirati koncerte, bakćati se s unajmljivanjem opreme i uništavati leđa nošenjem razglasa ili razmontiravanjem stolica u &TD-u, ako si umisle da nije vrijedilo provoditi čitave dane u zamračenim rupama punih žohara, pisati ponude gradskoj upravi i živcirati se zbog uskogrudnog razmišljanja ljudi sa sveučilišta ili iz Grada neka samo pitaju mene. Ja sam im beskrajno zahvalan, ne samo na bendovima, ne samo na glazbi, nego na druženju, na odgoju, na spoznaji i, prije svega, na ljubavi. Vrijeme provedeno na festivalu nikad neću zaboraviti, čak ni ako pokupim Alzheimera.

Označeno ,

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: