Povratak u budućnost ili zašto Kobe ne može prestići Jordana

 

Prije nekoliko dana uživao sam u utakmici Bullsa (koji su mi najdraža NBA momčad što je dobro znati prije nego se upustite u čitanje ove priče) i Pistonsa. Ben Gordon se vratio u Chicago i dobio po turu od jedne momčadi kojoj kronično nedostaje low-post strijelac i koja je ove godine zabila više od 100 poena samo četiri puta. Dok sam uživao u basketu javio mi se Alan i započeo sa mnom zanimljivu konverzaciju o Kobeovim šansama da, po završetku karijere, pretekne Jordana na mitskoj poziciji najboljeg igrača svih vremena*.

*To vam je moj život. Gledanje basketa do 6 ujutro i chatanje s ljudima koje nikad nisam vidio i koje svejedno smatram prijateljima. Šta se može.

Naravno, odmah sam ga napao i optužio da priča gluposti, no Alan je svejedno branio svoju poziciju koja se bazirala na Kobeovoj trenutnoj formi, mogućnostima da u karijeri osvoji još nekoliko naslova i tome slično. Dosta sam razmišljao o tome i došao do sljedećeg zaključka – bio sam u pravu. Kobe nema nikakve šanse prestići Jordana. Zapravo, pitanje je može li uopće doseći top 10.

Jasno, da je ovo pitanje postavljeno nakon Bryantove prve četiri i pol sezone u ligi ono bi bilo potpuno legitimno. Već u drugoj sezoni karijere mladića su počeli uspoređivati s Jordanom i Magicom, a Kobe je drage volje preuzeo ulogu druge violine u Shaqovoj momčadi.. Ukoliko ste ga gledali sigurno se sjećate kako je gradio napade za suigrače, igrao nesebičnu košarku, uzimao šuteve kad je znao da ih može pogoditi, nije se gurao u prvi plan te je ubacivao u višu brzinu u završnicama tijesnih utakmica. Podsjeća vas na nekoga? Usporedbe s Jordanom nisu bile pretjerane, dapače, Kobe je imao sreću da je od početka uletio u dobru momčad pa je samim tim pritisak bio manji te je odmah u startu stekao naviku pobjeđivanja. (nešto što bi moglo pokopati Paulovu ili Boshevu karijeru).

Kažem vam, Bryant je bio spreman da pretekne MJ-a, no pojavio se jedan veliki problem – on je došao do istog zaključka. Ego mu je eksplodirao, obrijao je glavu da što više sliči Jordanu* te se počeo boriti sa Shaqom za prevlast u čoporu. Iako će nam daljnja O’Nealova karijera potvrditi kako je za raspad Lakersa on podjednako kriv kao i Kobe, pošto se s Orlandom i Miamijem rastao na jednako ružan način, Bryant je prvi bacio kamen koji je uzburkao vodu u NBA-u i promijenio karijere tri superstara (Bryanta, O’Neala i Wadea). Za vrijeme osvajanja trećeg prstena Kobe je prestajao nalikovati na Jordana i počeo sličiti još jednoj legendi Lakersa – Wiltu Chamberlainu.

*Jedan od najglupljih poteza njegove karijere. Kobe je bio 10 puta prepoznatljiviji s frizuricom u ligi u kojoj je 80 posto igrača izgledalo poput kugli u kuglanju. Karijera Dr J-a naglo je potonula nakon što se riješio svog metar visokog afro friza, a slično se može reći i za Kobea. Zašto ljudi nikad ništa ne nauče iz povijesti? Boli me glava zbog toga…

Wilt je za mene jedan od simbola onog najgoreg u košarci. Elokventan i uglađen izvan terena*, na parketu se pretvarao u najsebičnije dijete iz vrtića, ono koje bi uzelo sve igračke i s mržnjom vas gledalo ukoliko bi ste mu pokušali oteti autić ili bojanku. Kraj igračkog dana Wilt bi obično dočekao baš kao i dijete iz vrtića – potpuno sam u kutu, bez iti jednog prijatelja, no okružen hrpom blještavih igračaka. U Wiltovom slučaju prijatelji su bili suigrači, a igračke statistika. Može li takav čovjek biti sretan?** Jasno da su ljudi koji su pratili NBA bili zabrinuti zbog Kobeove transformacije.

*Nemojte mi reći da je poševio sve one djevojke na račun slave i para. Odbijam vjerovati u to. Nada umire posljednja!

**To bi donekle objasnilo njegovu sklonost mijenjanju spolnih partnera. Ili to ili ta beskrajna želja za nabijanjem. Statistike, naravno.

Kroz sljedećih nekoliko godina Bryant je postao jedan od najkontroverznijih igrača u ligi –njegov odnos prema suigračima bio je kriminalan, privatni život bio je detaljno seciran zbog slučaja silovanja u Coloradu, sukob s Shaqom punio je stranice, a Kobe je kroz sve to vrijeme upisivao najbolje brojke svoje karijere. No, to nije bilo dovoljno i Kobe je to jako dobro znao. Jordan je nakon pet godina svoje karijere shvatio kako utakmice ne možeš pobjeđivati sam te kako moraš dopustiti suigračima da se razmašu, da imaju osjećaj kako pridonose pobjedama, da imaju iluziju da su bitni i činio je sve kako bi ih ostavio u toj iluziji. Kobe je to znao od samog početka, no odlučio je ignorirati tu spoznaju zbog sebične potrebe da postane alfa mužjak NBA lige. Danas svi zaboravljaju taj period između 2003. i 2007. godine kad je Bryant radio sve da samo napumpa svoje brojke i na kraju shvatio kako na taj način više neće osvojiti niti jednu titulu. Par mjeseci prije dolaska Gasola čovjek je nanovo počeo igrati kao na početku karijere, nesebično i pametno, i opet su počele letjeti usporedbe s Jordanom. No može li to izbrisati ovu petogodišnju rupu u kojoj Kobe, istini za volju, nije imao dobre suigrače i u kojoj je učinio sve što je mogao da ih učini još gorim? Ja kažem ne. Ne, ukoliko ga želimo uspoređivati s Jordanom. Da bi dokazao zašto je ova usporedba ravna blasfemiji iskoristit ćemo nekoliko pokazatelja, od kojih su neki objektivni, a neki subjektivni. Smeta vam to? E pa, ‘ko vam je kriv, ovo je moja kolumna!

Brojke:

Odmah ćemo početi s najvažnijim argumentom – Jordan je jednostavno imao bolje brojke od Kobea. Evo brzinske analize:

Stat………Kobe………..Jordan
MPG……..36,5…………..38,3..
PPG……..25,2…………..30,1..
Skok……..5,3…………….6,2….
Asist……..4,6…………….5,3….
Steal……..1,5…………….2,4…
TO………..2,90…………..2,73..
FG%……..0,455………..0,497
3P%………0,341………..0,327
FT%………0,840………..0,835

Kao što vidite, Jordan je kroz čitavu karijeru šišao Kobea u skoro svim rubrikama. Gotovo pet poena više po utakmici i 4 posto više ubačaja iz igre dovoljno govore o tome koliko je Jordan bio bolji igrač od Kobea, no ukoliko vam to nije dovoljno imate još i skokove, asistencije i osvojene lopte po utakmici. Jedino u čemu je Kobe bio bolji su slobodnjaci (jedva) i šut za tri. S tim da je Jordan na svom vrhuncu gađao trice bolje od Kobea – 42% u sezoni 95/96 (ne računamo sezonu prije toga kad je igrao samo 17 utakmica nakon povratka i ubacio 50% trica), dok je Kobe najbolji rezultat postigao u svojoj statistički najboljoj sezoni 02/03 kad je ubacivao 38 posto šuteva za tri poena. Osim toga, bilo bi dobro napomenuti kako je Jordan u svojoj karijeri u 6 sezona šutirao preko 50% iz igre, što je nečuveno za jednog beka, dok Kobeu to još uvijek nije pošlo za rukom (iako je ove godine dobro krenuo i za sad ima 49% iz igre).

No, svi znamo kako regularna sezona u basketu zapravo ništa ne znači te kako se pravi junaci pojavljuju tek u doigravanju. Što mislite tko je bolji?

Stat………Kobe………..Jordan
MPG……..38,9…………..41,8..
PPG……..24,6…………..33,4..
Skok……..4,9…………….6,4….
Asist……..4,6…………….5,7….
Steal……..1,4…………….2,1…
TO………..2,84…………..3,05..
FG%……..0,444………..0,487
3P%………0,330………..0,332
FT%………0,810………..0,840

Zanimljivo kako Jordanove brojke u playoffu rastu dok Kobeove padaju. Dobro, treba priznati kako MJ nikad nije igrao manje od 41 minute po utakmici u playoffu, dok je Kobe u svoje prve dvije sezone (20 utakmica) igrao po 16 minuta, no čak i ako zanemarimo Jordanovih 8.8 poena više po utakmici ostaju nam postotci koji su opet na strani MJ-a čak i u rubrikama u kojima je Kobe kroz regularnu sezonu bio jači, dakle u postotku ubačaja sa crte za slobodna bacanja te u postoku šuta za tri.

Tu je i mit o Kobeu kao clutch igraču, čovjeku koji preuzima odgovornost u završnicama tijesnih utakmica i dovodi svoju momčad do pobjede. Prema podacima s 82games.com Kobe je prošle godine predvodio ligu po clutch (4. četvrtina ili produžeci, manje od 5 razlike, manje od 5 minuta do kraja) poenima s 56 poena, dok je drugi bio LeBron s 55 poena. Razlika je u tome što je Kobe gađao 45 posto iz igre, dok je LeBron gađao 55 %. Od 7 igrača koji su zabili više od 40 clutch poena samo je Nowitzki imao lošiji postotak šuta (40%) od Kobea.

Još je poraznija situacija kad se u obzir uzmu šutevi za pobjedu ili izjednačenje. Na žalost dostupni su nam samo podaci u periodu između sezone 03/04 i sezone 08/09 (uključujući playoff), pa ove brojke treba uzeti sa zrnom soli, no svejedno pokazuju jedan zanimljiv trend.

U tom periodu Kobe je 56 puta šutirao za pobjedu ili izjednačenje na kraju utakmice i pogodio 14 koševa. To vam iznosi ravnih 25 posto*. U istom periodu LBJ je puknuo 50 i pogodio 17 (34%), Carter je imao 16/51 (31%), Allen 15/39 (38%), a Anthony 13/27 (48%). Istina kako je Kobe šutirao najviše puta i kako je momak nosio drugu najveću franšizu u ligi na svojim plećima, pa je i osjećao najveći pritisak, no teško da clutch igračem možemo zvati čovjeka koji zabija manje od prosjeka lige (29%).

*Što otprilike znači da jedan debeli i sramežljivi momak poput mene ima veće šanse da pokupi curu u večernjem izlasku nego da Kobe zabije šut za pobjedu. Razmislite malo o tome. Ja sigurno hoću.

S druge strane nemamo brojke koje bi pokazale koliko je MJ bio clutch igrač, no mislim da treba istaknuti kako je veći dio mita o Air Jordanu izgrađen na njegovoj sposobnosti da preuzima kontrolu u završnicama utakmica i da pogađa game winnere. Tip je bio pouzdaniji od popodnevne sheme RTL-a!* Osobno se sjećam jedno 10-ak promašaja i 40-ak game winnera, no sjećanje je varljivo i puno rupa tako da bi bilo pošteno zanemariti moj iskaz. Iako ih ne možemo uspoređivati po tom pitanju dovoljno je reći kako Kobe nije najbolji ni među svojim vršnjacima.

*Predlažem da za potrebe promocije uvedu sljedeći slogan: ‘Ukoliko vam se čini da je život pun iznenađenja utjehu uvijek možete potražiti na programu RTL-a. Malcolm u sredini, Dadilja, Steve Urkel, Reba, Magnum i Will Smith su uvijek tu za vas, kamen oslonac u nesigurnom i varljivom svijetu’. Kad bi bar počeli reprizirati i vijesti… Di bi im bio kraj?!

Nagrade:

E sad, nemojte misliti kako ne cijenim Kobea Bryanta! Radi se o iznimno talentiranom igraču, čovjeku koji naporno radi na sebi i svake dvije godine usavrši novi potez ili dva (posljednji je bio onaj prekrasni fallaway jumper kojeg gotovo nitko ne može obraniti i koji puno bolje pristaje jendom beku nego krilu), i čovjeku koji nije bez razloga jedno od zaštitnih lica ove lige. To sasvim dobro dokazuju i nagrade: MVP finala 09, MVP 08 (nezasluženo, no ionako su ga pokrali 2006. godine kad je Nash osvojio svoj drugi trofej), All star x 12 Prva petorka lige x 7, Druga petorka x 2, Treća petorka x 2, Prva obrambena petorka x 6, Druga obrambena petorka x 2, Prvi strijelac x 2.

Ako vam se ne da zbrajati to vam je 1 MVP, 1 MVP finala, 2 puta najbolji strijelac, 12 All star utakmica, 6 najboljih obrambenih petorki i 7 najboljih petorki lige. Impresivno.

No, Jordan je opet bio bolji. Ček it aut: MVP finala 91, 92, 93, 96, 97, 98, MVP 88, 91, 92, 96, 98 (s tim da je trebao dobiti i 93. i 97. kad je ljudima dosadilo glasati za njega pa su trofeje dali Barkleyu i Maloneu), All Star x 16, Prva petorka x 10, Druga petorka x 1, Rookie godine, Prva obrambena petorka x 9, Najbolji obrambeni igrač x 1, Najbolji strijelac lige x 10, Najviše ukradenih lopti x 3.
Ovako od oka to vam iznosi 5 MVP nagrada, 6 puta MVP finala, 10 puta najbolji strijelac, 16 All star nastupa, 10 puta prva petorka, 9 puta prva obrambena petorka, jednom najbolji defanzivni igrač lige, 10 puta najbolji strijelac i 3 puta najbolji „kradljivac“ lige.

Kad se sve zbroji i oduzme Jordan šiša Kobea za 4 MVP nagrade, 5 Finals MVP nagrada, 4 All star utakmice, 3 najbolje petorke lige, 3 najbolje defanzivne petorke, 3 titule najboljeg „kradljivca“ lige i 8 titula najboljeg strijelca lige. Oh da, ne zaboravimo i dva prstena. Jordan je osim toga osvojio i titule rookieja godine i najboljeg defanzivnog igrača lige.

Do kraja karijere Kobe bi mogao sustići ili čak prestići Jordana po All star nastupima, prvim petorkama lige i možda čak i osvojenim naslovima (teoretske šanse postoje). Za to će se trebati čuvati ozljeda i moliti boga da Wade ne dođe u Chicago ili da LeBron ne okupi dobru ekipu oko sebe.

Konkurencija:

Kobe je imao sportsku nesreću da se rodio 10 godina prekasno te je samim tim izbjegao direktno sučeljavanje s Jordanom, ali i igranje protiv najvećih igrača u povijesti lige. Jordan je svoj vrhunac dosegao upravo u vrijeme najveće koncentracije talenata u NBA-u, dakle u razdoblju između 1984. i 1993. godine. Taj period nam je podario najveći broj Hall of famera, a otprilike 15 od najboljih 30 igrača svih vremena igralo je u tom periodu (od čega ih je 13 upravo tada doseglo svoj vrhunac).
Kobe je svoju karijeru odradio u razvodnjenoj ligi koja je prolazila kroz proširenje i smjenu talenata. Dojučerašnje zamjene postajale su drugi najbolji igrači svojih ekipa ili čak nositelji momčadi, a Stern je radio sve kako bi olakšao napadačima da zabijaju u ligi koja je polako gubila svoej navijače. Jedino što Kobeu ide na ruku je to što se NBA otvorila prema vani te je igrao protiv stranaca koji su u ligu dolazili na vrhuncu karijere, a ne smijemo zanemariti ni drugačiji odnos prema zonskoj obrani koja je unijela jedan novi faktor u NBA s kojim se Jordan nije trebao pretjerano zamarati. Svejedno, Kobe je imao lakši posao od MJ-a, iako za to nije sam kriv i ne bi ga trebalo previše kažnjavati.

Mit:

Kad uklonimo sve brojke i sve objektivne faktore na kraju nam ostaje mit.
Neki igrači, poput Elgina Baylora, Kevina McHalea, Sama Jonesa, pa čak i Billa Russella već su zaboravljeni od strane šire košarkaške publike, iako ih možemo ubrojiti među 35 najboljih igrača svih vremena (2. Russell, 15. Baylor, 31. McHale, 35. Jones). Bili su to iznimno talentirani, sposobni i pametni igrači koji su se uvijek stavljali u funkciju momčadi i koje nikad nije zanimalo ništa osim pobjede. Ostali su upamćeni u povijesnim knjigama, no nestali su iz globalne košarkaške podsvjesti. Nešto slično moglo bi se dogoditi i nekim današnjim igračima, prije svega Timu Duncanu kojeg smatram najboljim igračem desetljeća i kojeg će ljudi zaboraviti čim izađe iz lige zato jer je bio tako prokleto dosadan*.

*Jeste li vidjeli na NBA.com ove Decade gluposti? Jedva čekam kad bude izbor za igrača dekade i kad Kobe ili LeBron smažu Duncana za doručak. Mislim da ću jedno dva tjedna mrmljati kako su ljudi glupi.

Kobe i Jordan nisu među njima.

Jordan je svoj mit počeo graditi odmah na početku, načinom na koji je preuzimao utakmice, načinom na koji se izdvajao od svih u završnicama, načinom na koji je pobijedio u najbopljem natjecanju u zakucavanjima ikad. Mit je nadogradio brojkama, osvojenim naslovima, igranjem u Dream Teamu i najboljoj ekipi svih vremena (Bullsi iz 96. godine). Čovjeku su podigli spomenik za vrijeme života, dva put se vraćao iz mirovine, propustio je jednu godinu svog košarkaškog vrhunca i opet je u kolektivnoj svijesti upamćen kao najbolji igrač svih vremena. Mitskih trenutaka bilo je milijardu, od šuta preko Ehloa, preko gripozne utakmice u finalu, do potpunog uništavanja Malonea i Stocktona 1998 godine.

No Jordanov mit prije svega okružuje njegova bolesna potreba za nadmetanjem; njegova patološka opsjednutost pobjeđivanjem. Sjećam se jednog priloga s NBA.coma u kojem je Jordan igrao basket s klincima od 10-11 godina. Jedan ga je upitao tko bi pobjedio u utakmici 1 na 1. Jordanu su zabljesnule oči: „Pobijedio bi Kobe. Ja ipak imam 43 godine. Ali da imam godina isto k’o i on? Heh, pa to uopće ne bi bilo natjecanje“.

U čitavoj povijesti NBA lige nikad se nije pojavio čovjek koji je toliko volio pobjeđivati i toliko mrzio gubiti. Pri tom ne mislim samo na košarku; kad ga je suigrač Rod Higgins porazio u stolnom tenisu Jordan je kupio stol i s vremenom postao najbolj ping pong igrač u momčadi. Njegova potreba za nadmetanjem širila se na suigrače koji nikako nisu mogli biti indiferentni prema njemu te su na svakom treningu morali raditi preko svojih mogućnosti kako ne bi zaostajali za čovjekom koji se natjecao s drugima svake sekunde svog života. Treninzi su Jordanu služili da odvoji jake od slabih, da vidi kome je stalo, a kome je svejedno te je u utakmicama nagrađivao one koji su se trudili, a ljenčinama je uskraćivao prilike da se dokažu. Bio je vođa i u svakom intervjuu započinjao je rečenice riječju ‘momčad’. To ne znači da Jordan nije bio egoist, dapače, njegovo samoljublje je bilo toliko da je više puta nehotice posramio svoje suigrače kakvom nepromišljenom izjavom, no na terenu je uvijek dopuštao suigračima da igraju ravnopravnu ulogu do posljednjih pet minuta u utakmici. Postoji bezbroj priča o Jordanu, i gotovo sve govore kako se radilo o jedinstvenoj osobi i jedinstvenom igraču kakvog više nećemo vidjeti. Isto se ne može reći za Kobea.

Najveći problem Kobeovog mita je taj što je stigao u vrijeme demistificiranja stvari. Došao je u vrijeme ciničnih analiza i podmuklih komentara, u vrijeme seciranja i uspoređivanja, u vrijeme kad društvo ima veću potrebu rušiti svoje heroje nego ih podizati, u vrijeme kad ne želimo imati uzore već se osjećati ravnopravni sa svima. Kad mi netko spomene 81 poen u MSG-u prvo čega se sjetim su samo dvije Kobeove asistencije i neprestano forsiranje, a ne najveća napadačka predstava koju sam vidio u životu. Kobe je baksuz, u to nema sumnje, no čak i da je imao sreće njegov mit ne bi bio velik kao Jordanov. Zašto? Zato jer je Kobe svjesno odabrao imitiranje svog junaka. Obrijao je glavu kako bi bio kao Jordan, uzeo je broj koji je za jedan bio bolji od Jordanovog, čak je i slavio na isti način kao Jordan, sa čvrsto stisnutom šakom. Baš kao i Jordan pokušao je uspostaviti status alfa mužjaka u svojoj ekipi, no to mu nije pretjerano uspjevalo. Sjećate se finala 2008. godine kad se Kobe derao na Gasola bez ikakvog učinka; sjećate se kako su suigrači okretali očima dok je odlazio? Pravi autoritet se ne može uspostaviti na silu, on mora doći prirodno, a u Bryantovom slučaju on nikad nije bio uspostavljen. Jordan je bio poput narednika u ratu, čovjeka kojeg se slušalo ili umiralo i čija se zapovijed izvršavala bez pogovora, Kobe je bio kao omrznuti šef u firmi kojeg se ogovoralo iza leđa i u čije se odluke neprestano sumnjalo. Zato će njegov mit i njegov status u povijesti košarke uvijek patiti.

Ukoliko ste pažljivo čitali tekst shvatili ste zašto Kobe nema šanse preteći Jordana na tom neobjektivnom pijedestalu namijenjenom najboljem NBA igraču svih vremena. Bilo da se radi o brojkama, o mitologiji, o pamtljivim potezima, o nagradama, o poštovanju suigrača Jordan je debelo ispred Kobea. Do kraja karijere Bryant bi mogao stići među prvih šest ili sedam najboljih igrača svih vremena (1. Jordan, 2. Russell, 3. Jabbar, 4. Bird, 5. Magic, 6. Hakeem, 7. Duncan, 8. Wilt), no sumnjam da će ga povijest zapamtiti kao najboljeg igrača Lakersa, a kamoli kao najboljeg igrača svih vremena. No, to ne znači da će Jordan ostati na prvom mjestu zauvijek. LeBron ima sasvim dobre šanse da ga pretekne.

Ukoliko sleti u dobru ekipu (mlađahni Netsi, redizajnirani Knicksi, Chicago, Miami s Wadeom ili pak [gulp!] Lakersi) LeBron bi mogao dominirati ligom i osvojiti 10 prstenova za redom. Čovjek je toliko dobar, stvarno jest. Uzmimo u obzir da nastoji sam stvoriti svoj imidž, da ima potrebu da bude spasitelj (zato ga toliko privlače Knicksi), da želi postati ikona, da ima potrebu da bude dominantan i da kombinira nevjerojatne sposobnosti jednog Magica i jednog Barkleya možemo samo zaključiti kako je nebo plafon za ovog mladića iz Akrona. James ima tek 24 godine, nema nikakvu igru leđima prema košu, a skok šut mu je u najbolju ruku klimav, što samo znači da još uvijek ima mjesta za poboljšanje. Zbog veličine i spretnosti može igrati na četiri pozicije, i ima riješenu situaciju kod kuće (za razliku od Kobea i Jordana koji su imali problema sa svojim suprugama). Osim toga, liga opet dobija na popularnosti i kroz nekoliko godina mogla bi nas zadesiti nova eksplozija talenta. Bryant, Johnson, Ginobili, Nowitzki, Garnett, Gasol, Parker, Boozer i Amare će još tumarati ligom, Wade, Bosh, Roy, Howard, Durant, Paul i Anthony bit će na vrhuncu, a mladići poput Smitha, Horforda, Lopeza, Rosea, Bynuma, Griffina, Jeffersona, Currya, Jenningsa i Ronda neće puno zaostajati. Ukoliko netko ima šansu da skine Jordana s prvog mjesta to je LeBron, a ne Kobe.

No, ukoliko se to dogodi, Lebron do prve pozicije neće doći na isti način kao Jordan. Prezirem legende i nedodirljive osobe baš kao i svaki drugi mladić koji je većinu svog odrastanja odradio krajem ciničnih devedesetih i početkom mizantropskih nultih, no Jordan je svoju titulu nedvojbeno zaslužio i to toliko da je ljenčina poput mene napisala tekst od 18 tisuća znakova u njegovu obranu. To valjda nešto znači.

Označeno ,

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: