Puritanski izlazak subotom

Kako je ovo lud grad. Znate, ponekad mi dosadi tratiti svoju mladost na buljenje u ekran i u tim trenutcima ludila dođe mi da izađem van i da se družim s ljudima. Kako nisam tip od kafića i ne pijem alkohol* obično sam ograničen na izlaske u kino (što se opet svodi na buljenje u ekran) i odlaske na koncerte. Falabogu, Zagreb nije Njujork pa da se svakog dana moram misliti na koji od odličnih gigova spiskasti svoju teško zarađenu lovu.

*Što mi automatski ruši kredibilitet i kao muškarca i kao navijača i kao novinara. Moram se propiti čim prije, nema mi druge.

No, prošla subota bila je Njujork subota. U Ksetu su drmali Seven that Spells, i bilo bi okej od mene da sam otišao podržati scenu, ali Sevene sam gledao brat bratu sedam puta u pet različitih postava i stvarno mi se nije dalo. U &TD-u je Mate organizirao dosadne Mount Eerie i No Kidse, čiji je Come into my house bio najslađi mali album 2008. godine, ali ni tamo se nisam pojavio.

Na kraju se otišlo na These New Puritanse u Tvornicu unatoč bezobrazno visokoj cijeni karte i tome što se koncert održava u valjda najdepresivnijem koncertom prostoru svih vremena. Ponekad pomislim kako su za moj pesimistični pogled na život odgovorni svakodnevni odlasci na kavu u Tvornicu za vrijeme faksa, ali onda se sjetim da nisam pretjerano pozitivno gledao na stvari odvajkada.

Zašto smo onda gospođa F i ja išli u Tvornicu? Znali smo da neće biti puno ljudi (skupilo ih se oko 250 po mojoj slobodnoj procjeni), znali smo da je prostor živa depra, a ako nam se već i išlo van mogli smo birati između još dva koncerta. Odgovor, naravno, leži u bendu.
These New Puritans izdali su najbolji album ikad sad*; ploču koja razara, kolje i ubija, koja nema praznog hoda i besmislenog bauljanja.

*Ukoliko niste upoznati s konceptom najbolje ikad sad moram uzeti parsto znakova da vam to objasnim. Koncept sam prvi put čuo od Kruna Bošnjakovića kad je govorio o Dredgu (jednom dosadnom alt-bendu za kojeg nikog nije briga), i otprilike označava kad za nešto mislimo da je najbolje ikad u jednom određenom trenutku. Kroz godinu, mjesec ili čak par sati možda će vam nešto drugo biti najbolje ikad što otprilike znači kako ovaj termin označava kako se čovjek može lako oduševiti novim stvarima, kako je krajnje subjektivan i kako ništa nije trajno. Možda glupo zvuči, ali je baš fora, da ostanemo vjerni Krunovoj nomenklaturi.

Moj frend Karlo* kaže kako ga malkice podsjećaju na Trickya zbog tog paranoičnog prizvuka, ali ja jednostavno ne vidim tu poveznicu. Tricky je možda paranoičan, ali istovremeno zna bit i užasno napaljujući, onako, znojan i prljav, dok je Hidden samo hladan i nasilan, bar većinu vremena. Ako već moramo banalizirati i povlačiti usporedbe onda ova ploča najviše nalikuje imaginarnoj suradnji Gang of Foura i Nigela Godricha, ili, da budemo malo jednostavniji i savremeniji, Liarsima. Znači, jak ritam, pljuvanje riječi, i ne pretjerano puno sreće i veselja. Hidden je ploča k’o stvorena da se brzo zaboravi i onda izroni kroz jedno 20 godina kao kultno remek djelo i izrodi jednu veliku i bezveznu reunion turneju.

*Čije bi recenzije trebali čitati ukoliko vas iti malo zanima muzika. Karlo može biti ovakav i onakav, ali brate, tip zna dobro pisati.

Naravno, koncert nije bio bogznakako dobar, ali ovaj put to nije bilo radi prostora koji je upropastio masu super gigova do sada. Zvuk je, mora se priznati, bio pristojan, iako su glas i synth bili toliko zakopani da ih se teško razabiralo. Jedini krivac za to što nisam bio oduševljen kad je sve završilo, a završilo je kroz sat vremena, je bend.

Okej, momci i cura su precizno prenijeli muziku s ploče na stejdž, možda malkice presavršeno za moj ukus, i tu im se nema što zamjeriti, ali brate, nastup je bio čista tezga. Može Jack Barnett govoriti kako je na njega utjecao Aphex Twin, ali svi koji su bili prošle subote na koncertu znaju da crni Džek najviše voli Suede i Blur s malo Happy Mondaysa, ako je suditi po scenskom nastupu. Momak se bacakao k’o da je 1994., što nije baš lijepo od njega jer mi se zbog svega toga bilo teško ufurati u darkerijanu koja je pičila iz zvučnika. Na žalost, TNP su uspjeli sjebati par sjajnih stvari poput We Want War, Attack Music i Fire Power koje su zvučale nekako ravno, ali su se zato izvukli s prekrasnom White Chords i Elvisom s prvog albuma.

Na kraju mi je bilo slično k’o i na većini koncerata – malkice dosadno i bolno za noge. Matea i ekipa su čak namjeravali otić na after kako i priliči subotnjoj večeri, ali ja nisam mogao dočekat da se vratim doma. Kentucky je igrao s West Wirginiom u Elite Eightu, a mladost se nije mogla nastaviti tratiti sama. Nekoć sam glupavo mislio kako prestaneš biti mlad kad dobiješ prvo dijete ili digneš prvi kredit, ali sada znam da mladost prestaje kad se vratiš doma u 23:30 u subotu uvečer samo kako bi gledao televiziju. Užas, jer ako nisam mlad onda to znači kako spadam među zrele osobe. Zvučim li ja vama kao netko tko je zreo? Nisam ni mislio.

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: