Rivalstvo bez kraja

 

Ponekad se osjećam kao najveći kreten. Nije to ništa čudno i bogznakako zanimljivo – svi znamo provaliti neku glupost i povući krivi potez zbog kojeg se kasnije crvenimo. Problem je samo kad vam to postane navika, kad se tako osjećate jedno duže vrijeme.

NBA sezona 2009/2010 pretvorila me u konstantnog, apsolutnog, neprikosnovenog kretena. Svaki dan gledala se utakmica ili dvije, vukle su se usporedbe, proučavali igrači, analizirale su se odluke trenera, izvlačili se zaključci. No regularna sezona, po tko zna koji put, pokazala se potpuno nebitnom. Kako drugačije objasniti ulazak Lakersa i Celticsa u finale doigravanja?*

*Navijačima ova dva kluba preporučam preskakanje sljedećih nekoliko paragrafa. Nerviranje nije dobro za zdravlje.

Ajde, Lakerse još kako tako mogu progutati. Igrali su na refule, nisu bili uvjerljivi i imali su masu problema unutar ekipe, ali su svejedno ugrabili to prvo mjesto zajebanog Zapada, unatoč slabašnom završetku sezone. Istina, na papiru je ova momčad morala upisati 67 pobjeda i apsolutno zgaziti sve ekipe u ligi, na papiru je ovo bila momčad koja se mogla transformirati iz in ‘n’ out tima u čistu šutersku momčad. Mogli su gaziti u tranziciji i strpljivo igrati u halfcourtu. Mogli su šutirati 20 trica po utakmici ili se strpljivo zabijati u reket i tražiti faule. Na papiru je ovo bila dominantna ekipa, ekipa poput Spursa sredinom desetljeća. No, Lakersi nisu bili gladni. Bili su savršeno zadovoljni s tim da omaste brk, ostave mjesta u želucu za desert i svejedno izgledaju kao najveći krkan za stolom. Ekipa čovjeka koji je opsjednutog svojim mjestom u povijesti propustila je priliku da upiše povijesnu sezonu.

S druge strane za Celticse nema oprosta. Momčad koja je s 3-7 ušla u playoff, koja je bila poprijeko posvađana (Big Three vs Rondo), koja je imala Rasheeda „Kremšnitu“ Wallacea u svojim redovima, koja je u 20 utakmica koje sam gledao igrala preko kurca i koja je frustrirala svoje fanove više od bilo koje druge ekipe u ligi ne zaslužuje biti u finalu. No, kao što smo već bezbroj puta ponovili – regularna sezona nije važna.

Istina, od početka playoffa navijao sam kontra ove dvije ekipe. Lakerse ne podnosim, nikad ih nisam podnosio, i nikad neću, ne podnosim taj holivudski stav, odvratne ljubičaste dresove i fejk navijače koji se pojavljuju samo u playoffu zajedno sa svojim botoksiranim dronfuljama. Celticse inače gotivim, dragi su mi još od Bird/McHale kombinacije, ali ove su mi se godine zgadili zbog te nonšalancije, odustajanja i provlačenja. Osim toga, obje su momčadi sklepane odvratnim tradeovima. Pau je stigao u Lakerse zahvaljujući Jerryu Westu, legendi kluba koja je bila na izlaznim vratima iz Memphisa i koja je napravila uslugu ekipi u kojoj je stekla svu slavu. Garnett je stigao u Celticse zahvaljujući Kevinu McHaleu, legendi kluba koja je bila na izlaznim vratima iz Timberwolvesa i koja je napravila uslugu ekipi u kojoj je stekla svu slavu.

No čak ni to nije bio prvenstveni razlog zbog kojih sam slavio svaki put kad bi Artest šutnuo tricu, Pierce promašio skok šut, Gasol zalamatao rukama tražeći nepostojeći faul ili Rondo pogodio prednji dio obruča iz slobodnjaka. Jok. Kao i obično presudilo je moje favoriziranje slabijih ekipa. Ok, Magic možda nije slabiji tim od Celticsa*, ali nikad nije ništa osvojio. Celticsi su pak najtrofejnija momčad u povijesti lige. Isto je i s Phoenixom – nikad osvojenog naslova unatoč dvije apsoštrumpfno genijalne ekipe (Majerle, Johnson, Ainge, Chambers, Barkley i Amare, Marion, Johnson, Richardson, Nash) i možda najljepše košarke igrane u nultima. S druge strane Lakersi su druga najtrofejnija ekipa u povijesti lige. Nije bilo teško pogoditi koga ću favorizirati ove godine.

*Iako imaju Vincea Cartera, što vas u startu čini underdogom. Mislim, Vince uvijek pronađe način da nestane u najvećim utakmicama, i ove je godine uspješno izveo svoju Houdini predstavu. Baš kao i Rashard Lewis. Zapravo, Celticsi su na putu do finala pobijedili dvije ekipe u čijim sastavima drugi i treći najbolji igrač uporno nestaju u playoffu. Za Cavse su to bili Mo Williams i Antawn Jamison, u Orlandu su to bili Carter i Lewis.

No, što je tu je. Čeka nas još jedno finale Lakersa i Celticsa, po 387 put u povijesti. Što zapravo i nije toliko loša stvar, kad čovjek malo bolje pogleda. Možda tu nema klasičnog rivalstva kakvo je vladalo između Wilta i Rusella ili Birda i Magica*, ali u eri u kojoj se igrači grle nakon utakmica i organiziraju blesave free agent summite u kojima će se dogovoriti tko će igrati za koju momčad, možemo slobodno reći kako ovi igrači jedva čekaju da se jedni drugima naloču krvi.

*Zanimljivo kako su najveće legende Lakersa poznate po imenu ili nadimku, dok su legende Celticsa prepoznatljive isključivo po prezimenu. Hm. Usput budi rečeno, fanovi Lakersa i Celticsa mogu opet čitati kolumnu. Samo nemojte da vam pogled krene prema gore.

Za početak tu su Kobeove uspomene na poraz prije dvije godine i na ono ponižavanje i gaženje u posljednjoj utakmici. Tu je Pierceova misteriozna ozljeda i pojavljivanje u invalidskim kolicima. Svaki put kad čovjek završi na podu (a hoće, to je ipak Pierce) fanovi Lakersa će početi urlati i kolutati očima. Tu je dugogodišnja mržnja između Raya Allena i Kobea. Tu je Ron Artest koji još nije imao pravi Ron Artest trenutak u Lakersima i ovo finale je odlična šansa da napravi cirkus*. Naravno, na samom kraju tu je i legenda, tu su svi oni teški okršaji ova dva kluba, tu je rivalstvo, tu je razlika između svjetonazora koji vladaju u Bostonu i Los Angelesu i koji se uporno odražavaju na njihovim košarkaškim momčadima. NBA finala su čudne biljke koje rijetko ispunjavaju očekivanja navijača, no ovo finale, koliko god navijao kontra njega, moglo bi nam pružiti povijesni okršaj.

*Na žalost, to se neće tako lako dogoditi. Iako većina suigrača ne pondosi Bryanta, što možete vidjeti svaki put kad ovaj nešto kaže Gasolu, a Španjolac ga hladno otpili, Artest ga očito obožava. Kobe ga je smirio i Artest mu je toliko odan da mu je pohrlio u zagrljaj kad je zabio onaj pobjednički koš Sunsima. Čisto sumnjam da će riskirati bijes svog novog gurua, a svi znamo da Kobe ne voli kad mu suigrači rade pizdarije.

Za Lakerse sve je jasno – Kobe ganja povijest i priliku da ga se bez ikakve sumnje počne ubrajati među 10 najvećih, što neki već sad rade. Treće finale za redom samo po sebi nije čest podvig, no back – to – back naslovi još su rjeđa stvar. Za neke od igrača, poput Artesta, ovo je prilika za iskupljenje, prilika da ne ostane upamćen isključivo po onoj makljaži u Detroitu. Za klub ovo je šansa da se približe Celticsima, da ovu momčad opet prozovu dinastijom, da se počnu hvaliti košarkaškom renesansom.
Prije dvije godine Kelti su ih ubili skokovima i Pierceovim clutch predstavama, no ove godine teško je reći da Celticsi imaju prednost pod košem s obzirom na Garnettov gubitak brzine i odlazak Leona Powea kojeg je zamijenio ukopaniji Sheed. Osim toga Gasol, najkonzistentniji igrač Lakersau ovom playoffu, izgleda puno udobnije u žutom dresu nego prije dvije godine, a iscrpi li Bynum svu onu vodu iz koljena nema razloga da Lakersi budu podređeni Celticsima u tom segmentu igre. Pierce, s druge strane, nije ubojit kao 2008. godine, a da stvar bude gora čuvat će ga Ron Ron, tip koji je rođen da mlati igrače poput Piercea. Tu je i Phil Jackson, koji trenere poput Riversa jede za doručak sa sokom od friško iscijeđenih dolara. Da stvar bude bolja za Lakerse, da budu sigurni kako im jedna pogreška neće uništiti finale, tu je prednost domaćeg terena. Ona možda ne znači toliko u Staplesu koliko u Gardenu, ali svejedno nekog boga znači.

Celticsi s druge strane sigurno neće lako prodati svoju kožu. S obzirom kako su igrali u završnici sezone nitko živ nije očekivao da će se naći ovdje, no Kelti su pokazali da ih se ne može otpisati samo zato jer su stari, razvaljeni i jer ih boli briga. Osvoje li prvenstvo pamtit ćemo ih kao momčad koja je šokirala NBA, što zapravo nije toliko dobra stvar kao što zvuči. Možda nemaju pravog vođu kakvog ima L.A., ali imaju prednost u tome što čak četvorica igrača mogu preuzeti igru u bilo kojem dijelu utakmice i u potpunosti razvaliti protivnika. Možda nemaju zonu kakvom su Sunsi izluđivali Lakerse, ali imaju Thibodeaua koji je za playoff složio par svojih diaboličnih obrambenih shema. Možda nemaju Kobea, ali imaju Ronda i Allena koji će natjerati Bryanta da igra obranu, bilo da brani reket od Rondovih ulaza ili da trči kroz blokove za Allenom i sudara se s mrcinama poput KG-a, Davisa i Perkinsa. Možda nemaju Lamara Odoma, jednog od najboljih šestih igrača u ligi kojem nije naškodio ni brak s Khloe Kardashian, ali zato imaju Sheeda koji više ne izgleda kao krafna s čokoladom, Big Babya koji izgleda kao krafna s čokoladom, ali mu to stoji, Tonya Allena koji može igrati obranu i zakucati i Natea Robinsona koji može… pa, može sve usrati u roku keks, ali može i unijeti živost u umornu ekipu. S druge strane Lakersi imaju Sašu Vujačića, čovjeka koji se u finalu najviše veseli tome što će mu Lakersi* plaćati dodatnu lovu za iznuđivanje ofenzivnih faula.**

*Nekako sumnjam da će Saša zaigrati u finalu. Ako je to uopće Saša. Moja teorija je da Slovenac leži u Kobeovoj ledenici trančiran na komade, a u momčadi ga je zamijenio talentirani mladi glumac s maskom ala Mrs. Doubtfire. Mislim, zar netko može kriviti Kobea što ga je masakrirao nakon one debilne igre kontra Sunsa?

**Larry Bird je završio u bolnici kad je ovo pročitao. Navodno mu je jako pozlilo i ispovraćao je dušu. Duboko se suosjećamo.

Čeka nas finale dvije ekipe koje si mogu zagorčati život. Lakersi su kroz playoff igrali kontra momčadi koje jednostavno nisu mogle začepiti reket, no Celticsi su u tome sjajni. Boston je kroz playoff igrao kontra momčadi u kojima važni igrači imaju dugogodišnju povijest punjenja gaća u najvažnijim trenutcima, no takvi ne igraju u Los Angelesu. Iako sam navijao za Sunse i Magic, iako mi se ovo finale zapravo ne gleda, čini se kao da nas čeka serija za povijest. No, možda se samo zavaravam. Možda samo hypeam poput ovih pustih videa. Možda se nadam kako ćemo gledati sedam utakmica, a bit će dobro ako ode u petu. Možda ovo finale bude kao i mnoga NBA finala prije njega – ne pamtljivo po dobroj igri, ne pamtljivo po neizvjesnoti i po ludim potezima, već upamćeno samo zato jer se radi o NBA finalu. Iskreno, nadam se da sam u krivu. Nadam se da će se podočnjaci isplatiti.

Označeno ,

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: