Svjetsko prvenstvo u raljama globalizacije

Sjedimo na terasi u hladu. Vani je prekrasan ljetni dan, pogled puca na borovu šumu i more pod njom, s Bračkog kanala lagano piri maestral.

“Ali meni to nije jasno“, započinje moj budući tast,“prije nije bilo tako“.

Jasno, pričamo o Svjetskom. Slovačka je upravo izbacila Italiju, Francuska je ispala bez ispaljenog metka. Nekima je takav odnos snaga jako, jako čudan. No, što da im čovjek odgovori? Da kaže kako danas svi igraju nogomet? Da je lopta okrugla? Da ne pobjeđuje uvijek bolja momčad već ona koja pruži 110 posto na terenu?*

*Postoji li neka udruga koja se protivi korištenju frazetina za vrijeme nogometnih utakmica? Želite li je osnovati sa mnom? Ima li ovaj paragraf previše upitnih rečenica? Hm?

No, svejedno je činjenica da je u dobrim, starim vremenima nogomet bio drugačiji. Ne, pri tom nemislim da su taktike bile drugačije, da nogometaši nisu bili metroseksualne pičkice koje pasu travu prilikom najmanjeg dodira, niti da je igra bila sporija. Nogomet je bio radikalno drugačiji u svojoj strukturi. Da ste nekome 1994. godine rekli kako će za samo 8 godina u četvrtfinalu SP-a igrati Senegal, Turska, Južna Koreja i Amerika i da će dvije od te četiri ekipe proći dalje ne samo da bi vam se nasmijali u facu nego bi se odmah okladili u milijardu hrvatskih dinara da se nešto slično nikada neće dogoditi! Nikada!

Te zemlje bile su izvan elitnog nogometnog razreda, bile su dio nogometne periferije, bile su najobičnija provincija koja nije imala nikakve šanse da napravi značajan rezultat u nogometnom svijetu. Jasno, i prije je bilo iznenađenja, Milla i njegov Kamerun probili su se do četvrtfinala 1990. godine i odveli Englesku u produžetke, no takve stvari bile su iznimka, a ne pravilo. Nogomet je bio čvrst i rigidan sport u kojem su patriciji jednom u četiri godine igrali protiv plebejaca i nakantavali ih s pet razlike.

Jedan nogometaš promijenio je sve. Nije bio klasa jednog Pelea i Maradone, nije čak bio ni prosjek, igrao je veznjaka u solidnoj belgijskoj ligi, upisao 20 nastupa za mladu belgijsku repku i to je bilo to. No on je utjecao na razvoj suvremenog nogometa više od svih talentiranih zvijezda i genijalnih trenera zajedno. Radi se, naravno, o ŽanMarku Bosmanu.

Ne znam da li se ovi mlađi čitatelji sjećaju, no nekoć davno nije bilo „Galacticosa“, nogometaši nisu imali multimilijunske ugovore, a ruski mafijaši i arapski šeici nisu posjedovali klubove sa stoljetnom tradicijom. Nedjelja u Engleskoj nije bio prekrasan dan za obiteljski izlazak na tekmu Arsenala koja se igrala na supermodernom stadionu s kožnim stolicama, ugrađenim grijačima za guzicu i ponudom piva koja bi posramila svaki kafić u Zagrebu. Nedjelja je bila taman i oblačan dan u kojem bi skupina pijanih mladića stajala na betonskim tribinama, gledala užasan i tvrd nogomet i na kraju utakmice pokušala preskočiti četiri metra visoku ogradu što bi obično rezultiralo padom i lomljenjem kičme. Ukoliko ni to nije bilo dovoljno opća makljaža pola sata nakon tekme bila je zagarantirana.

No, dobri stari Bosman tužio je UEFU kad nije uspio preći iz belgijske lige u francusku, a Europski sud za ljudska prava kroz pet je godina donio odluku u kojoj je stajalo kako UEFA krši ljudska prava. Broj stranaca u ligama diljem EU do tada je bio ograničen, no zabrane su sada bile ukinute. Broj stranaca u prvim momčadima bio je ograničen na tri, no sada ih je moglo igrati koliko hoćeš, ukoliko su građani neke od zemalja Unije. Sve se promijenilo. Igrači iz europskih kolonija počeli su tražiti državljanstva kako bi iz svojih siromašnih zemalja stigli u obećanu zemlju. Skauti su počeli češljati provinciju i tražiti talente po Africi i Aziji koji su sad propadali zbog nedostatka uvjeta i konkurencije. Zemlje s viškom love i manjkom talenta počele su privlačiti strane stručnjake u svoje klubove i reprezentacije. U reprezentacijama su počeli igrati ljudi iz Alžira, Senegala, Nove Kaledonije, Gvadalupea i svih onih silovanih krajeva svijeta na čijem je zlatu i na čijoj je krvi Europa izgradila svoje bogatstvo. Bogataši iz marginaliziranih zemalja počeli su kupovati klubove. Novac, koji je do sad igrao samo jednu od najvažnijih uloga u svijetu nogometa, postao je najvažnija stavka ovog sporta. A bilo ga je na bacanje. Globalizacija se pobrinula za to.

Novi svijet nogometa postoji već 15 godina, no neke još uvijek šokira. Igrači dojučerašnjih kanti za napucavanje igraju u najjačim klubovima, talentirani i nedisciplinirani Afrikanci naučili su igrati nogomet zahvaljujući stranim stručnjacima, a kampovi za mlade nogometaše niču u svim krajevima planeta. Sama nogometna igra profitirala je od ovog, i pri tom ne mislim na lovu. Ne samo da su momčadi krcatije talentom već je taj talent izdefiniraniji i bolje iskorišten, nogomet je postao brži i atraktivniji*, a broj obožavatelja sporta raste iz dana u dan. Kako sam kozmopolit koji se nada da ćemo jednog dana živjeti na ujedinjenom planetu bez granica, nalik onome u Zvjezdanim Stazama** oduševljen sam ovim razvojem. Osim toga, zar nije gušt gledati jednu bezveznu Slovačku kako izbacuje iritantne Talijane ili uživati dok varalice iz Francuske odlaze sa SP-a na kojem nisu ni trebali biti. Nije li bolje gledati tekme u kojima zapravo ne znaš kako će završiti i prije nego su počele?

*Iako je Mourinhova škola nogometa uvelike poništila taj aspekt igre.

**Da, ja sam geek! Zar vam ime ove kolumne ništa ne govori?

Kozmopolit u meni se raduje, no nogometni čistunac je slomljen. Globalizacija je možda otvorila granice, unaprijedila igru i učinila tekme zanimljivijima, no uništila je sve ono oko nogometa zbog čega smo ga obožavali. Na klupskoj razini bogataši nikad nisu bili bogatiji, a siromasi siromašniji. Nogometaši su prestali biti čvrsti momci i na terenu i izvan njega te su se pretvorili u modne ikone i zvijezde tabloida. Navijanje je sustavno uništavano, navijači demonizirani, a radnička klasa koja je do jučer stadione nazivala domom protjerana je s utakmica nevjerojatno skupim kartama. Sve oko nogometa prilagođeno je sponzorima i velikim korporacijama, mafija je postala jača nego ikad, a količine love koje se okreću u jednom velikom transferu bile bi dovoljne za spašavanje hrvatskog mirovinskog fonda, čak i s Ivanom Šukerom u kabinetu. Globalizacija nam je donijela lijepu igru Gane i Obale Bjelokosti, no istodobno nam je donijela stadione krcate ljudima koje nije briga za nogomet i koji znaju samo duvati u vuvuzele*. Donijela nam je Jabulani protiv kojeg FIFA ne smije zucnuti zbog ugovora s Adidasom i uhićenje zgodnih Nizozemki zbog prikrivenog oglašavanja.

*Da se razumijemo, nemam ništa protiv Afrikanaca koji pušu u ove cijevi, iako im nije baš neka tradicija koja traje devet godina i koju je pokrenio bijelac kako bi zgrnuo neviđene količine love. Meni idu na živce ovi euro-turisti koji se nakrcaju na stadione iako ne znaju niti jednu navijačku pjesmu, niti jednog igrača, a često ni ne znaju u kojim dresovima igra njihova reprezentacija. Pa im ništa drugo ne preostaje nego da pušu u cijevi i mašu i vesele se kad ih kamera prikaže na semaforu stadiona, iako njihova ekipa gubi 3:1 u sudačkoj nadoknadi.

Svijet je takav i ništa nije crno-bijelo. Nogomet je istovremeno oslobodio robove okova nepravednog zakona i potpisao ugovor s đavlom. Sve se promijenilo i nogomet je danas drugačiji. Svi ga igraju, lopta je okrugla da ne može biti okruglija, a logički je još uvijek nemoguće dati 110 posto svojih mogućnosti. No, pobjednik još uvijek nije onaj koji je potpisao veći ugovor, prodao više dresova i ostvario veći profit. Pobjednik je onaj koji zabije više golova od protivnika. To se nikad neće promijeniti. Bar se nadam.

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: