Zašto mrzim Yankeese i zašto zbog toga mrzim sebe?

Ka' su se dva Njujorcana intrala na fjumeri

Iskreno, nemam pojma kako čovjek počinje pisati kolumnu. Nije da je to nešto što sam radio prije, a nije ni da poznam ljude koje sam mogao pitati za savjet. Nije ni da imam nekakav poseban razlog i motivaciju, osim zabrinjavajuće potrebe da kradem Bogu dane i gubim vrijeme na gluposti. Stvarno, jedva čekam taj trenutak da se, poprilično filmski, probudim okupan znojem i shvatim da sam potratio svoju mladost, da imam 50-60 godina i da mi se život polako privodi kraju. Koja će to ludnica biti! No, kako sad stvari stoje, čini se da ću se načekati do tog razočaravajućeg prosvijetljenja.

Ono o čemu bi zapravo želio govoriti je sport. Da, čuli ste me, ja sam jedan od njih. Iskreno, oduvijek sam bio nespretan i bucmast, i koliko god volio sport i zapravo bilo kakvo natjecanje u niti jednom od njih nisam bio niti prosječan. Zapravo, bio sam užasan. Znate li kako je to kad vas na nogometu u razredu uvijek biraju zadnjeg? Ja znam. Jedna jedina tučnjava u kojoj sam sudjelovao u životu počela je zbog toga jer sam bio očajan u nogometu, jer sam u 5. razredu pokušao izbiti loptu ispred gola, napucao je u protivničkog igrača i gledao kako se kurva odbija od njegovih koljena i završava u našoj mreži zbog čega smo, o sudbo kleta, izgubili utakmicu. Sjećam se kako sam nakon tučnjave, koju je započeo jedan moj Artest-like suigrač, ridao kao ljuta godina. Ne zato jer smo izgubili tekmu, ne zato jer sam dobio batine (nisam), nego zato jer sam shvatio da nikad neću biti dobar u nečemu što volim najviše na svijetu (a kad se uzme u obzir da ne znam pjevati i da nisam i vjerojatno neću nikad naučiti svirati neki instrument moj fail je uistinu potpun).

No, unatoč beskrajnoj nesposobnosti volio sam i još uvijek volim sport sa, za mene poprilično začuđujućim, intenzitetom. Ne govorim samo o nogometu (koliko je vas iz Slobodne izrezivalo crno-bijele fotke takvih majstora kao što su Adrian Kozniku, Tomo Erceg ili Darko Butorović i lijepilo ih na zidove umjesto postera?), govorim o svim sportovima. Formula 1, vaterpolo, košarka, rukomet, skijanje, tenis, bob dvosjed, hokej na travi, curling, bilo što i bilo kad. Zašto? Za početak, sport je za mene najpoetičniji od svih umjetnosti. U sportu nema ambivalentnosti, nema slobodnih tumačenja, ništa nije otvoreno interpretaciji, on je jasan, direktan, objektivan i siguran. No istovremeno, sportska natjecanja su iznimno poetična. Ne samo da u svojoj srži predstavljaju sublimat većine ljudskih života; borbu, uspjeh i neuspjeh, već sami dvoboji često pružaju uvid u nesvakidašnju ljepotu. Kada bi mi dali da biram između spašavanja Mona Lise i jedine video snimke Jordanovog skok šuta ne bi se dvojio niti jednog trenutka. Svaka čast Mona Lisi, nije ženska bila loša, ali onaj odraz, let, izbačaj i zvuk lopte koji prolazi kroz mrežicu je neponovljiv. Mona Lisu pak sasvim solidno kopira svaka šuša koja iznese štafelaj na ulice Pariza.

Dok sam ja tako razrađivao filozofiju po kojoj ispadam pametniji i prosvjetljeniji nego što jesam zatekao sam se kako provodim dobar dio svog slobodnog i neslobodnog vremena buljeći u ekran, kako velikom brzinom prikupljam kilograme oko trbuha i kako budim svoju djevojku vrištanjem zbog toga što je Ben Gordon pogodio tricu preko Paula Pierca u zadnjim sekundama utakmice.

U listopadu se, jadna, posebno nasluša tih krikova. Radi se možda o najuzbudljivijem mjesecu za mene budući da je NFL u punom zamahu i polako se počinju odvajati dobre od loših momčadi, stanje u grupama Lige prvaka polako se raspliće, počinje NBA, u baseballu se igra World Series, a Dinamo, na moje bezgranično zadovoljstvo, nema više nikakvih šansi da prođe dalje u Europi (to što je Hajduk deseti na tablici i što me svi u Zagrebu zbog toga zajebavaju je sasvim druga priča). Kad uzmete u obzir da od ove godine možemo pratiti Medveščak u EBEL ligi dobit ćete sliku poprilično ispunjenog ispraznog života jednog sportskog obožavatelja.

Uza svo to bogatstvo događaja sinoć sam se opet uhvatio kako beskrajno mrzim Yankeese. Moram priznati kako sam veliki fan Red Soxa i kao takav uživam u svakom porazu Dereka Jetera i ekipe, no ova mržnja prelazi neke normalne granice. Što mi je jedna momčad iz grada koji se nalazi na drugom kontinentu skrivila da je tako beskrajno mrzim i pri tom navijam za još jednu momčad koju samo ne volim? Philly je jučer na jedvite jade pobijedila Yankse i produžila World Series na još jednu utakmicu, a ja sam se do zadnjeg outa grizao u svojoj stolici. Majke mi, da su Yankeesi sinoć pobijedili i osvojili svoj prvi trofej u devet godina mislim da bi briznuo u plač. Zašto? ZAŠTO? Kad vidim A-Roda i Jetera kako sjede na klupi sa svojim zlatnim lancima oko vrata u kojima izgledaju kao dva vlaja koja se u filmu ‘Da mi je biti morski pas’ spuštaju na izlazak u Split, meni se smrači pred očima. Dvadeset pet godina psihičkog sazrijevanja down the drain.

Iskreno se nadam kako je razlog taj što su Yankeesi, baš kao i recimo Dinamo, zahvaljujući bogatstvu obitelji Steinbrenner pokupovali sve dobro u ligi i sastavili super-momčad čija je jedina očita slabost tek solidni bullpen. Nadam se da je to stoga što znam da je onaj klinac od prije 15-ak godina uvijek navijao za slabije momčadi. Nadam se da je to zbog toga što je A-Rod varalica koji je uzimao steroide. Nadam se da je to zbog toga što ne možeš zagrliti milijune. No, potajno znam kako se radi o običnom hrvatsko-američkom jalu jer, mora se priznati, Yankeesi su najbolji. 26 titula naspram njih 7 Red Soxa poprilično dobro ocrtava odnos snaga i sve te priče o bogatstvu, varanju i Evil Empireu to ne mogu promijeniti. Koliko god znao da je moje razmišljanje krivo i da je moja mržnja beskorisna i glupa, ne mogu si pomoći. To je još jedan od razloga zbog kojih volim sport, ta sposobnost da te skupina ljudi koje nikad nisi upoznao i koji se od tebe razlikuju samo po sposobnosti da dobro udaraju lopticu razveseli ili rastuži kao malo što u životu. (Dok sam ja tako razmišljao o baseballu krajičkom oka sam gledao Jazz i Rocketse koji su igrali jako izjednačenu tekmu sve do samog kraja. U jednom trenutku Carlos Boozer je napravio fantastičan potez – uhvatio je ofanzivni skok u sredini reketa i opalio jedan double clutch pump fake turnaround jumpshot. Naravno, promašio je i obruč i tablu. Zato je, dragi moj Carlose, Tim Duncan najbolji krilni centar u ligi. Za vraga ti sjaj i blještavilo ako nisi efikasan).

Uglavnom, na kraju se sve dobro rasplelo. Chase Utley je udario svoj peti HR u World Seriesu i tako izjednačio rekord Reggieja Jacksona, a Ryan Howard je u istom inningu zabilježio svoj dvanaesti strikeout u WS-u, također izjednačivši rekord Willieja Wilsona. Philly je vodila kroz čitavu tekmu, Yankeesi su prijetili comebackom, no na kraju se sve sretno završilo i u pet i po ujutro sam se spremio na spavanje, fizički i psihički iscrpljen. Na kraju sam bacio pogled na Utah koja je uvjerljivo gubila minutu prije kraja i iscrpljeno lice Andreia Kirilenka koje me prije samo nekoliko godina podsjećalo na kapetana Ivana Dragu iz ‘Rockya IV’, a danas me, sa svojom začešljanom frizurom, podsjeća na nekakvo siroče iz Dickensovih romana. Još jedan dokaz da ni gledanje ni bavljenje sportom nije dobro za zdravlje.

Označeno , ,

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: