Prvaci neuspjeha, majstori razočaranja

 

Hrvati su nacija neizmjernog apetita. Živimo iznad svojih mogućnosti, zbog rasipnosti države dug se gomila, na mitskoj razini praktički se prozivamo izabranim narodom i redovito si umišljamo da smo važniji nego što jesmo u ovom golemom, beskrajnom svemiru. Da se razumijemo, nitko nas za to ne može kriviti. Sve nacije svijeta, naročito one koje su nedavno prolazile kroz egzistencijalnu krizu, dijele slično razmišljanje. Po tome uopće nismo posebni.

Sport je praktički jedina sfera u kojoj naš apetit prelazi neke normalne granice. Nikad nam ništa nije dobro. Priznaju se samo pobjednici. Traže se ostavke nakon poraza ili dva, kvaliteta sportaša procjenjuje se od danas do sutra umjesto kroz duži period vremena, a svaki neuspjeh ravan je apokalipsi. Nemamo mjeru, nemamo znanje, a realna očekivanja odavno smo bacili kroz prozor. Naš nacionalni ponos hrani se kroz sportske uspjehe jer je sport praktički jedina platforma na kojoj smo konstantno u svjetskom vrhu, što se posebno dobro vidi kad pogledate naš liliputanski značaj u političkoj i gospodarskoj sferi. Sport donosi zajedništvo narodu koji je podijeljen još od Drugog svjetskog klanja i možda ga zato tako čvrsto držimo u srcu.

Na žalost, naša nerealna očekivanja često nas ostavljaju ogorčenim, poraženim i tužnim. Nakon poraza mediji linčuju sportaše, navijači ih nazivaju izdajicama po forumima, a razloge za neuspjehe tražimo u drugima. Sport nas možda ujedinjuje, no još češće nas ubija. A košarkaši su najelitnije ubojice u sustavu hrvatskih sportskih snaga.

Nitko ne može zaboraviti svu radost koju su nam donosili Dražen, Toni, Dino i ekipa. Nitko ni ne smije zaboraviti kako smo nekoć bili veliki. No to već duže vremena nije slučaj. Košarka se urušila zbog nereda u savezu, slabe selekcije, loših trenera, pokvarene sudačke organizacije, malverzacija s novcem i brojnih drugih razloga. Košarka je zapravo postala dio uobičajene hrvatske priče. Zasrali smo do kraja, neki su se obogatili, a govna još očistili nismo. Svejedno, pokriveni tim gustim, teškim izmetom i dalje se prisjećamo blještavih dana i nadamo se kako će se stvari popraviti.

Ali avaj, hrvaska košarkaška reprezentacija uvijek nas spusti na zemlju. Naši košarkaši jako dobro znaju kako nam zabiti nož u leđa, napravili su to milijun puta do sada. Unatoč svim našim blesavim i nerealnim očekivanjima ovaj put smo zadržali trunčicu prisebnosti. „Neka se momci plasiraju u osminu i to je okej“, trubili su navijači u konsenzusu prije početka SP-a, upoznati s limitima repke u kojoj su nositelji igre trebali biti sebični Roko Ukić i neiskusni Ante Tomić.

Nakon što smo ostvarili plan i plasirali se u osminu navijači su bili bjesni. Izgubili smo tri utakmice, pobjedivši dvije irelevantne košarkaške reprezentacije. Jesu li nerealna očekivanja stajala iza tog bijesa? Ovaj put ne. Jako dobro smo znali limite naših košarkaša. Dobro smo bili upoznati s nesposobnim načinom vođenja repke jednog smiješnog izbornika. Ono što nismo očekivali, i što nikad nećemo moći oprostiti igračima je kukavičluk. Ne očekujemo skidanje gaća. Ne očekujemo predaju. Košarkaši su se predali prije početka tekme s Amerima, u drugom dijelu utakmice sa Slovenijom, i odmah na startu tekme s Brazilom. U te tri tekme pobijedile su ekipe sa sređenijim savezima i talentiranijim košarkašima, no svejedno smo bili razjareni i razočarani. Ne zbog poraza, nego zbog načina na kojeg je do njega došlo.

Igrači su to skužili. Posuli su se pepelom. Pljuvali su sami sebe. Preuzeli su odgovornost. No ja im nisam vjerovao niti sekunde. Prije utakmice sa Srbijom nisam im davao niti promil šanse da naprave iznenađenje.

No, iznenadili su me. Juriš je započeo već u prvoj četvrtini i na kraju smo vodili. Gledajući ih i dalje su se vidile sve mane ove repke – prejako oslanjanje na vanjski šut, često soliranje, minimalna količina zvanih akcija, nikakvo kretanje bez lopte, potpuna nesposobnost da se brani pick ‘n’ roll i nepreuzimanje igrača u reketu. Sve je bilo tu, repka je i dalje bila loša. No, ne želim vas zamarati takvim detaljima, ovaj tekst je prije svega emocionalna analiza jednog teškog poraza. A emocija nije nedostajalo. Sve svoje falinge reprezentativci su nadoknadili nevjerojatnom borbenošću. Ubijali su se na terenu. Klali su se za svaku loptu. Raspršili su svo razočarenje i bijes nagomilan u početnoj fazi i opet su nas uvukli unutra. Kad se činilo da su gotovi vratili su se u utakmicu. Apatiju i rezigniranost zamijenila je nada. Kakva pogreška!

Nada je, kao što svi znate, prljava, pokvarena, odvratna drolja kojoj nitko normalan ne smije vjerovati. Ovaj put je našla dva krvnika koja su nam smjesila sjekiru ravno u kolektivnu košarkašku bulju. Prvi je bio Davor Kus, smotani padavičar koji nije igrao čitavu tekmu i koji se na terenu našao zahvaljujući suludoj ideji Joke Vrankovića čije prvo ime navijači već duže vremena izgovaraju na engleski način. Drugi je bio Aleksandar Rašić, tip koji je šutnuo očajničku loptu u trku, sa strane, bez realne šanse da pogodi i koji je izvukao slobodna. Koja je i pogodio.

Rašićev precizni šut bio je još jedan udarac punom nogom ravno u jaja koje hrvatski fanovi košarke trpe već godinama. Aco se pridružio svom imenjaku Đorđeviću, Turcima koji su okrenuli milijun razlike, Slovencima koji su nas ubili u pojam u Poljskoj i sucima koji su nas bezočno uništili u Srbiji*.

*Kad smo već kod sudaca ja ne čitam bajke o jučerašnjoj krađi. Pogrešaka je bilo i na jednoj i na drugoj strani, a zadnji faul je bio čist kao jednorogova suza. Jest, Kus je posrnuo i bio je u padu i nije ga namjerno napravio, ali stavio je ruku na Rašića i naslonio se na njega čitavim tijelom. Ono što sam želio reći je da je totalno jadno što se svaki put izvlačimo na suce. Pravi pobjednici moraju biti spremni pobijediti i svoje protivnike i sudačka natezanja i greške.

Ovaj će se poraz duboko urezati u pamćenje svih koji su imali nesreću gledati ga, no iz njega ništa naučiti nećemo. Naši košarkaši će opet pronaći načina da im vjerujemo, i opet će nas opizditi šakom u trbuh, laktom u glavu i nogom u međunožje. Tragično je što i oni sami primaju udarce u tim svojim luzerskim putešestvijama. Koliko god ih mrzio, koliko god bio ljut i potresen i nadrkan, nakon jučerašnjeg poraza osjećao sam neopisivo saučešće prema Tomasu koji se ubio u obrani, prema Popu koji nas je držao u napadu, prema Lončaru koji se borio kao lav, prema Ukiću koji se borio sa svojom sebičnošću, prema Tomiću protiv kojeg su se svi okrenuli, čak i prema tom mutavom, blesavom, smotanom Kusu koji nije kriv što ga je izbornik gurnuo na teren.

U ovim smo govnima skupa. Skupa se moramo iz njih izvući. No sljedeći put kad mi pruže ruku obećavam da neću nasjesti. Dobro znam da bi me pustili kad bi bio u zraku, i da bi ljusnuo još dublje u septičku jamu. Pet puta mi je bilo dovoljno da naučim lekciju.

Označeno ,

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: