Rekord za kojeg nas nije briga

Pogledajte ih. Njihovi mišići su čvrsti i napeti, njihove podlaktice izgledaju kao maljevi. Pleća im ne mogu proći kroz crkvena vrata, a noge su im velike poput balvana. Njihove glave neljudskih su proporcija, „prave bosanske“ što bi rekli uvijek politički korektni Hrvati.
Oni su nadljudi. Oni su zvijezde. Oni su ostavili neizbrisiv trag na posljednjih 25 godina. Oni su igrači baseballa.

Iako igrači te divne, spore, pastoralne igre danas više ne izgledaju kao likovi iz Street Fightera, na nekima se posljedice kemijskog inžinjeringa još uvijek vide. Srećom pa polako odlaze u penziju, neki javno prezreni, neki s ogromnim upitnicima oko svojih karijera. Iskreno, ne osjećam nikakav žal prema njima, moje suosjećanje nalazi se na drugoj strani. Žao mi je što steroidi nisu izobličili samo njihova tijela, već su promijenili čitav jedan sport i odnos navijača prema njemu.

Istina, možemo reći kako su igrači baseballa žrtve licemjernog odnosa Buda Seliga i MLB-a prema dopingu. Nakon štrajka 1994. godine, a i nešto prije toga, liga je odlučila zažmiriti na oba oka i praviti se da ne primjećuje kako u svlačionicama ima više odbačenih igala nego što se u Splitu skupilo kroz čitave devedesete. Baseballu je trebao doping, trebalo mu je nešto izvanredno da vrati zanimanje Amera na ovaj sport, a širu publiku zanimalo je samo jedno – home runovi. Sa steroidima je rasla mišićna masa, a s mišićnom masom rasla je i snaga. Loptice su počele letjeti iz države u državu, helikopterima je zabranjeno preljetanje stadiona, a NASA je razmišljala da odbaci konvencionalna raketna goriva i na lansirne rampe postavi Sammya Sosu. Igrači baseballa postali su nadljudi, ne samo po svojim proporcijama nego i po igračkim sposobnostima. To je bilo ono što je baseballu trebalo.

Na žalost, oči nije zatvorila samo liga, nego su joj se pridružili i navijači. Rijetkima je bilo čudno što se Barry Bonds iz štrkljavog mladića pretvorio u gromadu s glavom nalik PEZ figuricama, gromadu koja je počela lansirati loptice preko ograde kao nitko prije u povijesti sporta. Ljudi su čvrsto držali oči zatvorene dok su se McGwire i Sosa utrkivali tko će prije skinuti rekord Rogera Marisa, jer da su ih otvorili utrka ne bi bila zabavna. U svakoj svlačionici, u lineupu, u rotaciji i u bullpenu bilo je umjetno stvorenih zvijezda. Njihovom stvaranju jednako su pripomogli steroidi i navijači koji su steroide odlučili ignorirati.

Da stvar bude jasna, i dalje mislim da su Sosa, Bonds, McGwire, Clemens, Giambi, Gagne, Tejada, Vaughn, Villone, Canseco i Guillen* jako dobri ili sjajni igrači zato jer nikakva količina steroida ne može pretvoriti loše igrače u sjajne, naročito u sportu u kojem je za uspjeh prije svega potrebna savršena koordinacija. Njihov uspjeh rezultat je prirodnog talenta i napornog rada, no steroidi su ih zasigurno podigli na višu razinu. Neki su od korisnih igrača postali zvijezde, dok su drugi od etabliranih zvijezda i vođa momčadi postali „pizdu materinu, ne mogu vjerovat kako je ovaj tip NEVJEROJATAN“ igrači.

*Samo neki od igrača navedenih u slavnom Mitchell Reportu.

Danas, sedam godina nakon što je MLB uvela doping kontrolu, nevjerica je nestala. Heroji su svrgnuti s pijedestala, a dobar dio njihovih sljedbenika okrenuo im je leđa. Ljudi su otvorili oči, no umjesto svjetla ugledali su tamu.

Na žalost, sve je otišlo u drugu krajnjost. Svi igrači koji su igrali u tom periodu su pod sumnjom, naročito oni koji su postizali sjajne rezultate. Baseball je izgubio integritet, izgubio je dio povijesti, izgubio je nešto što ga je činilo tako zanimljivim i zabavnim. Da se razumjemo, mislim da je baseball napeta igra za gledanje i zabavna za igranje, no ono što ga čini tako sjajnim je njegova bogata povijest i njegova ovisnost o brojkama. Postoji desetak pravila koja bi ovaj sport mogla napraviti brži, zanimljivijim i televizičnijim, no za njima se ne smije posegnuti jer će izbrisati ono zbog čega mnogi vole baseball – mogućnost usporedbe. Zabavno je uspoređivati karijere Babea Rutha i Willieja Maysa, Hanka Aarona i Teda Williamsa, Waltera Johnsona i Sandya Koufaxa. Zabavno je svađati se o važnosti određenih brojki i o kvaliteti igre određenih igrača. Ukoliko provodite vrijeme po internet forumima znate o čemu pričam. U svom životu pročitao sam milijardu argumenata o tome zašto je Pele bolji od Maradone, je li Magic uistinu bolji od Birda i bi li Schumacher bio najveći da se Senna nije zabio u onaj prokleti zid u Imoli. Sport je zabavan jer polarizira, jer nas tjera da stvaramo mišljenja i da ih sukobljavamo u raspravama sa svojim prijateljima, kolegama ili potpuno nepoznatim ljudima na netu kojima bi najradije zapalili kuću i pobili familiju jer su TAKO GLUPI I KURCA NE KUŽE!!!! Da. Dobro. Smiri se.

Baseball u toj kategoriji ostvaruje čistu desetku iz jednostavnog razloga što u njemu statistika najmanje laže. U nogometu je ona potpuno nebitna. U hokeju može osvjetlati određene segmente igre. U footballu je selektivna i nedorađena. U košarci bezočno laže ili priča samo polovicu priče. U baseballu većinom govori istinu.
Kad Wilt zabije 50 poena na utakmici to se čini sjajnim, no pri tom se zaboravlja da je svaki šut kojeg je Wilt uzeo jedan šut manje za njegove suigrače koji su na kraju potpuno popižđivali i okretali mu leđa, baš kao što ih vi okrenete na školskom igralištu kad igrate s tipom koji samo dribla i ne želi dodati loptu. Kad netko udari 47 homera s AVG-om od .327 i OPS-om od 1.101* njegovi suigrači mogu mu samo čestitati jer ne samo da je pomogao njihovoj momčadi već je pomogao i njima da unaprijede svoju vlastitu statistiku.

*Lanjske brojke Alberta Pujolsa. Car.

Steroidi su iščupali taj zabavni dio iz baseballa. Uništili su mogućnost usporedbe igrača. Okaljali su tradiciju. Vrijedi li jedan Mannyev home run kao pola Robinsonovog? Bi li Clemens ikad pretekao Carltona u broju strikeouta da si nije šibao drogu u ruku? Ne znam, a ne znate ni vi. Nema sumnje kako će statističari kroz 50 godina pronaći formulu kojom će se brojke zapisane u ovom periodu staviti u odgovarajuć i poprilično točan kontekst, no do tada ovaj dio baseballa je uništen.

Zato se ne treba čuditi što je A-Rodov 600. home run prošao bez velike pompe. Alex Rodriguez postao je najmlađi čovjek koji je poslao 600 loptica preko ograda MLB stadiona no nikoga kao da nije bilo briga. Istina, pitcheri su dobijali posebne loptice svaki put kad bi A-Rod stao u boks, a nacionalne televizije prekidale su prijenose drugih utakmica kako bi pučanstvo gledalo njegove at-batove no teško je reći da su svi sjedili na iglama čekajući da tip dosegne ovaj važan jubilej. Dapače, većina se naslađivala što je između 599. i 600. prošlo toliko vremena. Nije bilo ESPN specijala, SI je i dalje pisao o „godini pitchera“, a javnost je samo odmahivala rukom.
Do prije dvije godine pisale su se epopeje o svakoj njegovoj utakmici, milje papira potrošene su na trkeljanja o njegovom masnom ugovoru, tabloidi su mu secirali privatan život najoštrijim skalpelima koje si žute novine mogu priuštiti, a Njujorčani su ga gorljivo branili pred svim njegovim kritičarima, i onda ga opet napadali kad bi igrao loše u doigravanju. A-Rod je bio tip o kojem ste jednostavno morali pisati, bio je larger-than-life, bio je ikona modernog baseballa, postao je zaštitno lice Yankeesa uz nezaobilaznog Dereka Jetera, i samim tim je postao zaštitno lice baseballa.
No onda su stigli steroidi.

„Uzeo sam zabranjene supstance i zbog toga mi je, znate, jako žao“, izjavio je Rodriguez svojim bolesno ružičastim usnama. Njegovo priznanje nije bilo dragovoljno; do njega je došlo tek nakon što je SI iskopao njegovo ime s popisa 104 igrača koji su 2003. godine bili pozitivni na doping. U intervjuu čije se posljedice i danas osjećaju A-Rod nam je objasnio kako je bio mlad i naivan, kako su steroidi u to doba bili normalna stvar, kako je atmosfera bila opuštena i kako su svi uzimali.

Ove godine pokleknuo je i Mark McGwire. Za razliku od Rodrigueza koji je kroz gotovo čitav intervju bio smiren i hlada poput kakvog androida, Big Mac je jecao zbog srama kojeg je osjećao. I on je vapio za oprostom i tvrdio da se kaje. No ni A-Rod ni McGwire nisu priznali odgovornost za svoje postupke. Rodriguez je krivnju svalio na okolinu, McGwire je tvrdio kako je steroide uzimao da zaliječi brojne ozljede te je išao toliko daleko da je zaključio kako mu steroidi nisu pomogli da bubne 70 homera u samo 509 at batova.

Da stvar bude gora dio navijača mirno je prihvatio njihova objašnjenja. MLB i dalje okreće glavu i ne čini ništa da spere ljagu sa svog imena – Rodriguez i dalje igra za Yankeese praktički bez ikakvih posljedica, a McGwire je postao trener udarača u Cardinalsima. Neki od igrača imenovanih u Mitchell Reportu i dalje igraju baseball, dok drugi uživaju zvjezdani status u svojim penzijama. Ništa se ne mijenja.

Ništa, osim činjenice da nas više nije briga što je jedan od najboljih igrača našeg vremena postavio impresivan rekord i na dobrom je putu da sruši još impresivniji. Ljubav prema home runu je nestala, brojke su izgubile na važnosti u mitološko – povijesnom kontekstu, a Rodriguez češće čuje povike A-Roid i A-Fraud nego pljesak i klicanje. Baseball polako ali sigurno gubi na popularnosti koju održava nedostatkom prave konkurencije u ljetnim mjesecima i činjenicom da svaka momčad igra 162 utakmice godišnje. No ona mitska dimenzija baseballa kao da je izblijedila.

Znam da nisam jedini koji misli kako je to prokleta šteta. Znam da nisam jedini koji misli da bi liga trebala počistiti u svom dvorištu. Znam da baseball danas ima većih problema kao što su pad gledanosti, previsoki ugovori i preduge utakmice, no repove zaostale iz ere steroida jednostavno treba odrezati. Ja ne mislim da su McGwire i A-Rod i Bonds loše osobe zbog toga što su se boli, shvaćam da su očekivanja bila ogromna, da je lova bila nevjerojatna, da se teško živjelo od pritiska, da su bili ili mladi ili ambiciozni. Ne želim da se korištenje steroida pretvori u moralno pitanje. No želio bih da su adekvatno kažnjeni. Želio bih da MLB objavi popis sa 104 igrača koji su testirani pozitivno na doping, makar na njemu bila čitava šampionska momčad obožavanih Red Soxa. Želio bih da ih se sve izbaci iz baseballa. Želio bih da se uz njihove plakete u Hall of Fameu, u koji jednostavno moraju ući zbog nevjerojatnih atletskih sposobnosti, postave natpisi o drogama koje su uzimali. Ne želim živjeti u svijetu u kojem ljude nije pretjerano briga što je jedan igrač udario 600 home runova. Ne želim živjeti u svijetu u kojem se svaki uspjeh dovodi u pitanje. Ne želim živjeti u svijetu u kojem je Pete Rose zauvijek isključen iz sporta, a oni koji su uzimali droge i varali gledatelje i konkurenciju dobili instant odriješenje od svojih grijeha.

Na žalost to se neće dogoditi. Bud Selig kao da je čvrsto odlučio zatvoriti oči i nadati se da će vrijeme izlječiti sve rane. Kad A-Rod udari svoj 763. HR, a javnost to postignuće obezvrijedi i krene tražiti da se kraj rekorda stavi zvjezdica bit će kasno za promjene. Vrijeme možda liječi, no ono ujedno i ističe.

Označeno ,

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: