Arkadnom Vatrom protiv hladnoće

“And every song on that tape, every single song says
I want our parents to worry about us
All we ever want is our parents to worry about us
It’s what anybody really wants“

Tako su Art Brut, obdareni proročanskim moćima i bez ikakve namjere, saželi gotovo sve ono o čemu nam Arcade Fire govore iz ploče u ploču, s albuma na album. Nisu jedini, očito. Knjige i filmovi, muzika, drame i sve ostale pizdarije koje je čovjek izmislio da ne mora svaki dan hodati okolo i vrištati o onome što ga glođe i što ga veseli i što ga ubija, govorile su milijun puta ranije i o roditeljima i o djeci.

No, Arcade Fire na svojim pločama govore o stvarima koje se ne događaju samo iza zidova obiteljskih kuća. Susjedstva i gradovi i način na koji nas drže zatočenicima česta su tema njihove priče i makar ste je slušali hiljadu puta ne možete poreći da Win, Regine i prijatelji imaju nešto za reći. Da, nema frke, možete ih otpisati odmah u startu, i njih i njihovu stoputa prežvakanu priču, i njihovo posuđivanje izlizanih rock frazetina. Možete odmahnuti rukom na očitu fascinaciju Springsteenom čija larger than life pojava iskače iz gotovo svake stvari na Suburbsu. Samo dajte. Ko vas jebe.

Ova ploča, u svojim najizlizanijim i najstereotipnijim momentima ima više za reći nego tri i pol kamiona all style no substance albuma koji se danas štancaju sve u šesnajst. Nemojte me krivo shvatiti, ja volim all style no substance muziku i vjerojatno bi završio s prosviranom buljom na stranicama crne kronike da svakog dana moram slušati ovakve stvari i razmišljati o njima i tako to, ali nekad te zviznu posred želuca i skužiš da si zbog ovakvih stvari počeo slušati muziku. Što otprilike znači kako su Suburbs ploča za srednjoškolce.

Ploče za srednjoškolce su, naravno, najbolje ploče na svijetu. Bilo da se radi o prvom albumu Crvene Jabuke, o Pet Soundsima, o Nirvani, o prvim pločama Beatlesa, o Ramonesima, o Black Sabbathu ili bilo čem drugom, ploče koje ste čuli u srednjoj školi zauvijek ostaju s vama. Djelomično zato jer ste preko njih zavoljeli muziku. Djelomično zato jer onda niste bili cinični, frustrirani pizdek koji dolazi krepan doma nakon 8 sati gutanja govana na poslu i koji bi 80 posto vremena sve sterao kvragu, a ostalih 20 proveo u krevetu spavajući ili kukajući nad tužnom sudbinom.*

*Jesam li već rekao da je preuveličavanje moja stvar? Nisam. Eto, sad znate.

Suburbs je sjajan album zato jer je ugođen na tu srednjoškolsku vibraciju u kojoj se miješaju i entuzijazam i nada i bijes i frustriranost i ona nevjerojatna osjećajnost i osjetljivost koju posjeduju određeni 16-godišnji mladići i djevojke. Suburbs je ploča o društvu u kojem živimo, no nije socijalna ploča. Ona ne govori o ekstremima, o ljudima iz nesređenih obitelji, o siromaštvu, o egzistenciji; unatoč svojoj fascinaciji Springsteenom ona nije springstinaška ploča. Ona prije svega govori o onom neobičnom osjećaju zatočenosti koje pojedinac osjeća odrastajući u okolini koja ga ne razumije, ili u okolini za koju pojedinac misli da ga ne razumije. U krajnjem slučaju, rezultat je isti. Osjećaj nepripadanja kojeg razvijete u tom periodu života ostaje, manje – više, zauvijek s vama. Znam to prije svega po sebi, a mislim da će se sa mnom složiti mnogi koji su odrasli u malim mjestima u kojima nitko s njima nije dijelio slične interese. Ta isključenost, o čemu gotovo polovica stvari na Suburbsu govori, automatski stvara neku novu vrstu zajednice s osobama koje proživljavaju nešto slično.

“They heard me singing and they told me to stop
Quit these pretentious things and just punch the clock
These days my life, I feel it has no purpose
But late at night the feelings swim to the surface

‘Cause on the surface the city lights shine
They’re calling at me, come and find your kind“

Suburbs je priča o pokušaju da se i psihički i fizički otrgnete od toga. Stoga smo ja, Tanja i Bue krenuli put Italije da vidimo kako napreduje ta AF borba. No, ja nisam doživio bend koji juriša na metafizičke barikade i pokušava nas isčupati iz Predgrađa, tog neobičnog stanja duha, jednom zauvijek. Doživio sam bend koji je prestar i prepametan da bi mislio kako je nešto slično moguće. Ono što sam doživio je bend koji uistinu osjeća to o čemu govori, koji ima što za reći i koji bez problema odašilje sve te poruke svojoj publici. Arcade Fire nisu tezgaši, nisu ni proizvođači spektakla, nisu kontroverzni i ludi, oni su još jedan u nizu bendova koji s ponosom nosi srce na rukavu. Arcade Fire su bend koji svaku stvar svira s nevjerojatnom energijom i koji svaki nastup doživljava kao da im je zadnji. U svakom udarcu po bubnju i u svakom tonu iscijeđenom iz klavira osjeti se ta želja da se ubiju sve frustracije koje proizlaze iz odnosa s roditeljima, s prijateljima, s okolinom. Iskreno, čisto sumnjam da je postojalo bolje vrijeme da se vidi ovaj bend. AF su dovoljno mladi da im bude stalo, objavili su sjajan album i još nisu poklekli pred teretom kojeg nosi slava i titula velikog benda. Što bi se lako moglo dogoditi već na sljedećem albumu i na sljedećoj turneji.

“My God, are we gonna be like our parents?“, pita se Andrew u najmoćnijoj sceni Breakfast Cluba. “Not me… ever“, odgovara uplakana Claire, iako i sama zna kako to nije istina. “It’s unavoidable, it just happens“, objašnjava joj Allison. “When you grow up, your heart dies“.

Sudbina je to koja čeka i mene i vas i Arcade Fire. Sudbina je to u koju ste, po svoj prilici, dobro zagazili nogom. Nakon što smo završili s koncertom našli smo se na vašaru na kojem ste se u bazenu mogli voziti u brodićima koji su se sudarali međusobno, baš kao oni autići na ringišpilovima diljem Hrvatske. Nismo se provozali njima, djelom zbog straha da nam se putovnice ne smoče, da nam novac ne ispadne u vodu, djelom zbog umora i zbog želje da ne izgledamo glupo. Kao što vidite, proces je već počeo. Neizbježan je. No čak i kad budem smežuran i ogorčen i razočaran uvijek ću se moći prisjetiti kako sam prešao 1000 kilometara u jednom danu da vidim Arcade Fire. Uvijek ću moći slušati Suburbs i Velvet Underground & Nico i Smells Like Teen Spirit i Fred Astaire, uvijek ću moći gledati Breakfast Club i Prljavi igraju prljavo i čitati Lovca u žitu. Možda neki od njih nisu genijalni i vrijedni umjetnički radovi, možda su balavi i naivni i bedasti, ali ko ga jebe. Zahvaljujući njima izbjegavam sudbinu koja je dočekala Allison na kraju filma kad je promijenila svoj izgled i samu sebe kako bi se uklopila. Zahvaljujući njima još uvijek odgađam sudbinu koja nas svih čeka.

Označeno

3 thoughts on “Arkadnom Vatrom protiv hladnoće

  1. What’s up, I desire to subscribe for this web site to get most recent updates, therefore where can i do it please assist.

  2. Hello! Do you know if they make any plugins to help with
    SEO? I’m trying to get my blog to rank for some targeted keywords but I’m not
    seeing very good success. If you know of any please share.
    Appreciate it!

  3. Superb, what a web site it is! This web site provides useful
    data to us, keep it up.

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: