Hajduk živi vječno

Kad sam bio dječak znao sam dugo stajati u hodniku stana mog djeda i bake i promatrati jednu fotografiju. Nisu mi bili fascinantni dugokosi, brkati momci, poredani u tri reda, s imenima koja sam znao samo iz priča jer su slavu stekla prije nego sam se rodio. Nisu me fascinirali ni trofeji poredani sa strane, tri kupa Jugoslavije i tri prvenstva. Nije me fascinirao ni gospodin brižno počešljane kose koja je krasila glavu punu neobičnih, gotovo suludih ideja. Ono što me fasciniralo bila je bjelina njihovih majica ukrašenih gotovo neprimjetnom zvijezdom smještenom iznad srca.

Prije nekoliko godina moj djed je umro. Bila je to prva smrt s kojom sam se morao suočiti. Sravnila me sa zemljom. Gledajući njegovo prazno, sivo tijelo kako leži u lijesu kojeg smo pola sata kasnije ugurali u rupu u zemlji i tako zauvijek zatvorili završno poglavlje jednog života, razmišljao sam o svim trenutcima koje smo zajedno prošli. Dok su mi suze curile niz lice, dok sam držao svoju mamu za ruku, sjećao sam se kako sam uzimao čekić i kliješta i kombinirke iz njegove kutije s alatom i onda se pretvarao da popravljam strojeve pod stolom u blagavaonici. Sjetio sam se kako me vozio u Biograd u svojoj zelenoj ladi i kako mi je kupovao sladoled u čašicama u obliku lopte. Sjetio sam se kako mi je napravio pušku od grane drveta kojoj je izdubio srčiku. Na kraju sam se sjetio fotografije koja je stajala u hodniku njegovog stana. „N’ti krvavi lebac, šta promaši“, bile su posljednje njegove riječi kojih sam se sjećao. Viknuo ih je dok smo gledali Hajduka za vrijeme obiteljskog okupljanja*.

*Da ne bi bilo greške, didove posljednje riječi bile su upućene mojoj baki kojoj je jednostavno rekao „Volin te“. Ja nisam bio u bolnici dok je umirao, tada sam služio civilku i polagao posljednje ispite na faksu. Naravno, bio je to izgovor za kukavičluk, jednostavno ga nisam mogao vidjeti na samrtnoj postelji. Još uvijek me sram zbog toga.

Fotografija se danas nalazi u hodniku moje sestrične Željke. Okruženi pokalima i uokvireni dugom kosom igrači i dalje gledaju pred sebe. Ivan Katalinić je još tu sa svojim gizdavim brkom, Jurica Jerković gleda nas pogledom splitskog zajebanta, Brani Oblaku čvrstina i dalje isijava iz očiju unatoč ispranim bojama 70-ih, Slaviša Žungul ponosno para nebo svojim nosom koji je majstorski njušio golove, Frfa Mužinić i dalje pušta da mu kosa pada do ramena, Ivica Šurjak kao da zbunjeno zbraja sve svoje golove no zbog količine se gubi u računu, Vilson Džoni i Dragan Holcer i dalje izgledaju kao da će svakog trenutka zasvirati u Beach Boysima, Luka Peruzović je izgubljen u gustim slojevima kose i brkova onako kako nikad nije bio na terenu, a Iko Buljan, koji izgleda kao basist Spinal Tapa, ni ne sluti da mu se bliži kraj karijere koja je, kako tvrdi moj tata zajedno s brojnim nogometnim stručnjacima, mogla biti sjajnija i veća od karijere svih ostalih. U Željkinom hodniku i dalje stoji Tomislav Ivić, najveći genijalac među navedenima, čovjek koji je zadužio najsportskiji grad na svitu kao nitko prije ni poslije njega.

Majstorije ovih majstora s mora, te ključne Hajdukove generacije, upoznao sam tek desetljećima kasnije, preko izblijedjelih VHS snimaka i YouTube videa grozomorne kvalitete. Nogomet koji su igrali umjetničko je remek – djelo. Možda izgleda smiješno u odnosu na današnje utakmice izrazito visokog tempa, destrukcije igre i ubitačne trke, no tada se takav način igre mogao mjeriti s igrom koju su prezentirali najbolji svjetski klubovi. Generacija na fotografiji koja je krasila hodnik mog djeda tako predstavlja žarišnu točku jedne bogate povijesti, točku iz koje izviru dva pravca. Jedan od njih kreće se unatrag, u bogatu prošlost gusto načičkanu povijesnim događajima, drugi se kreće prema naprijed, u budućnost, u vječnost jer, kao što svi znamo, Hajduk živi vječno.

Onaj prvi pravac pun je zrnatih snimaka Vladimira Beare, Frane Matošića, Ive Bege i Bajde Vukasa i uspomena na Ljubomira Kokezu i Božu Broketu koji su čupali pokale unatoč zakulisnim igrama koje se nekako uvijek okrenu protiv ‘bilih’. Pravac je to na kojem se nalazi osnivanje Torcide, najstarije navijačke skupine u Europi, skupine čija je povijest jednako bogata i luda kao povijest kluba uz kojeg stoji. Pravac je to koji krije sezonu bez poraza, izgnanstvo, igranje na oslobođenim teritorijima i održavanje kluba na životu, to je pravac koji se proteže kroz 6 desetljeća i završava na početku, u jednoj praškoj pivnici u kojoj su studenti Fabijan, Lucijan, Ivan i Vjekoslav odlučili osnovati klub koji će jednog dana pobijediti i Slaviju i Spartu.

Drugi pak pravac krije luđačku, životinjsku, ubojitu igru Bake Sliškovića koji je oko sebe stvorio mit kakav je krasio jednog Georga Besta, samo s drugačijim, puno sretnijim završetkom. Na tom se pravcu nalaze i braća Vujović i Nenad Gračan, polufinale kupa UEFA, gomila talenta na poljudskom travnjaku i tragični, užasavajući neuspjesi u domaćem prvenstvu. Pravac je to koji krije Bokšićev gol protiv Crvene Zvezde i pokal Kupa koji i dan danas vonja na dišpet. Pravac je to na kojem se nalazi i prva utakmica u hrvatskom prvenstvu i prva generacija koju sam gledao i koje se jasno sjećam, generacija u kojoj su igrali Bilić i Štimac, Gabrić i Slavica, Mornar i Rapaić, Pralija i Asanović, Butorović i nenadmašni Zoran Vulić, generacija koja je igrala četvrtfinale Lige Prvaka, generacija čija sam lica znao napamet i čije sam fotke izrezivao iz novina i lijepio ih po sobi. Pravac je to koji se proteže do danas i koji krije borbu Hajduka protiv korumpiranog saveza i borbu navijača protiv korumpirane uprave.

Na tom se pravcu nalazimo danas, sto godina otkako je Hajduk, klub mog djeda, mog oca i mene, osnovan.Gledajući na povijest koja se proteže iza nas imamo mnogo razloga za slavlje, za paljenje bengalki, za pjevanje, za dizanje ruku prema nebesima. Imamo razloga za ponos na priču koju su ispričali momci u bijelom, na taj savršeni spoj povijesti, istine i mita koji oduvijek obavija stvari koje su veće od nas samih. Veličanstvena proslava stotog rođendana Hajduka, proslava koja je okupila 100 tisuća ljudi i o kojoj se pisalo diljem svijeta, ne samo da je postala sastavni dio priče već je otvorila i njeno novo poglavlje.

Znam, znam, čini se da će to poglavlje stilski više spadati u kakvu tragediju, egzistencijalističku drametinu ili crnu komediju nego u nekakav ep ili kerouacastu priču punu nesmiljenog optimizma i životne radosti. Vatra bengalki koja je užgala Dubrovnik i Split ipak nije dovoljno jaka da razgrne mrak koji je okružio Hajduk. Rasprodaja ugleda splitskog kluba traje već godinama te ide šotobraco s rasprodajom igrača, a loši rezultati kulminirali su porazom od Slavije u sjavljeničkoj utakmici i odustajanjem od utrke za naslov u godini kad klub slavi sto godina postojanja, što je sramota kakvu si Hajduk ne smije dopustiti.

Kad uzmemo u obzir i katastrofalno poslovanje uprave, maćehinski odnos Željka Keruma i Grada prema klubu čije dionice čvrsto drži u rukama te kaos u savezu u kojem se Zdravko Mamić, čovjek o kojem bi se dao napisati najluđi i najkontroverzniji roman u povijesti čovječanstva, snalazi kao riba u vodi znamo da budućnost nije bajna.

Nema veze. Hajduk će preživjeti. Preživio je kaos Austro – Ugarske i fašističke progone, preživio je tri teška i krvava rata, preživio je namještanja utakmica u kojima je i sam sudjelovao, preživio je odlazak legendi, loše trenere, blokirane račune, sudačke otimačine, mafijaške obračune, sumnjive menadžere i ostala zla prema kojima su Kerum, Marković i Mamić pičkin dim. Kako? Odgovor je jasan.

Hajduk živi vječno. Živi na Krajevoj Njivi, na Starom Placu i na Poljudu. Živi u knjigama i snimkama i uspomenama. Živi u grlima navijača i svlačionicama igrača, živi na muralima koji prekrivaju zidove Dioklecijanovog grada. Živi u fotografijama koje pokojnici vješaju po zidovima svojih stanova. Živi kroz svoje ime i kroz grb i kroz himnu. Živi u prekrasnom bilom dresu kojeg sve gadosti i sva govna kroz koja prolazimo ne mogu šporkati. Već sto godina živi i koliko god sve izgledalo crno kažem vam: Radujte se! Hajduk živi vječno.

Označeno

2 thoughts on “Hajduk živi vječno

  1. savrseno. Procita sam sve knjige koje su izasle o Hajduku, sve price iz Slobodne, sve sta sam nasljedija od dide i onda slucajno nabasam na tvoj blog i odusevim se. Neznam sta me vise odusevilo, tvoj opis igraca, ili pogled kroz didovu prizmu. Morat cu pocet pratit tvoje textove ko sta pratim Dezulovica. Cilo jutro sam provea citajuci o MLB i NFL, gusta sam citat tvoj osvrt na 30for30, jer i sam imam problema birati koji film pogledati danas a koji ostaviti za kraj kao slag na tortu. I sam igrac baseballa i clan Red Sox Nation-a gusta sam citati tvojih 10 razloga zasto mrzis “tu” ekipu.
    Ma samo sam tija rec fala sta si mi uljepsa ovo nedjeljno jutro i sta sam nasa jos jednu stranicu kojoj cu se vracati.

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: