Oscar – filmska bižuterija

Sve filmske nagrade, zapravo sve nagrade koje se dodjeljuju umjetnicima, su besmislene. Koliko god se kritičari trudili zapanjiti publiku svojim znanjem i elokvencijom jasno je kao pekmez da ne možemo objektivno suditi o umjetničkim djelima, niti bi to trebali. Osobni doživljaj komada muzike, osobni doživljaj slike, crteža, grafike, video igre, teksta, plastike ili filma je sve o čemu vrijedi pričati kad govorimo o umjetnosti. Čemu onda filmske nagrade ako ne možemo objektivno procijeniti pobjednika?

Za početak, neki se neće složiti s mojom tvrdnjom te će nadugo i naširoko braniti mišljenje kako se kvaliteta filmova može objektivno procijeniti nekakvom objektivnom filmskom vagom. No, oni nisu pravi razlog zašto se dodjeljuju filmske nagrade. Pravi razlog je to što filmska industrija* ima dovoljno novca i dovoljno ega da svake godine na ekstravagantnim bakanalijama sama sebe podiže u nebo dok zvijezde jedne drugima dudlaju spolne organe putem srcedrapateljnih govora. Takvo ponašanje još uvijek ostaje u nekakvim kulturnim granicama u dobroj staroj Europi, iako se neki festivali dobro trude da prezenterskim kičerajem nadmaše selekciju samih filmova. No, jednom kad pređemo veliku baru egoizam, kičeraj i samodopadnost eksplodiraju poput automobila u filmovima Michaela Baya, a nigdje se ta eksplozija ne može bolje uočiti nego na Oscarima.

* Ne sviđa vam se ovaj izraz? Smatrate da je neprimjeren za nešto što uključuje umjetnost? Taf lak. Proizvodnja filmova je upravo to – proizvodnja, industrija. Ukoliko znate bilo što o tome kako veliki studiji biraju koje će filmove napraviti, ukoliko uzmete u obzir kolika se lova okreće u svijetu filma i ako uzmete u obzir kako je ta lova raspoređena shvatit ćete da nema većeg spomenika industrijskom kapitalizmu od svijeta hollywoodskog filma.

Najpoznatija filmska nagrada već godinama predstavlja hram mediokritetstva i samoljublja, no koliko god se trudio ne mogu odoljeti njegovom zovu. Možda zato jer sam plići od Baćvica, možda zato jer sam pušač marketinga, možda zato jer volim filmove, a možda zato jer su Oscari prokleto zabavni. Tko će ga znati? U svakom slučaju opet sam pogledao svih 10 filmova nominiranih u kategoriji za najbolji film i spreman sam dati svoj subjektivni i nestručni sud o pogledanom. Krećemo na jedan, dva, TRI!

10. 127 Hours

Danny Boyle je kroz 17 godina i 9 filmova suvereno zasjeo na tron najvećeg hohštaplera i diletanta u svijetu filma. Njegova sklonost blještavilu i stilu vješto maskira potpunu prazninu koja krasi gotovo sve njegove filmove, uključujući i hvaljeni Slumdog Millionare u kojem je ispričao jednu lijepu bajku koju su Zapadnjaci progutali kao što rejveri gutaju bombone. Boyle je majstor Ničega, on je prevarant i mazatelj očiju, filmska kukavica kojoj je bitno „snimit ludilo film, brale“, a ne napraviti nešto što zaista ima supstancu.

127 Hours je pravi boyleovski film u kojoj je surova situacija prikazana na poprilično kenjkav i patetičan način. Aron Ralston (James Franco) je ljubitelj ekstremnih sportova koji zapne u klancu unutar kanjona u Utahu nakon što mu kamenčuga pričepi ruku. Ralston, inženjer po struci, se tijekom filma bori s kamenom, pokušavajući se osloboditi u iznimno teškoj situaciji. Istinita je to priča* ispričana na poprilično neiskren način.

* Čini se kako Boyle nema problema s iskorištavanjem ljudskih tragedija. Nakon Slumdog Millionaira čitali smo o mladim glumcima koji su glumili u filmu, zaradili milijune dolara i ostali bez krova nad glavom, a Boyle sad iskorištava priču čovjeka koji je ostao bez ruke za osobni probitak. Ne znam zašto, ali nisam pretjerano iznenađen.

Tamo gdje bi trebali vidjeti tu nevjerojatnu borbu Arona Ralstona sa samim sobom, to suočavanje s porpilično izglednom smrti i duboko poniranje u najdublje klance ljudske duše sve što vidimo su blještave Ralstonove halucinacije, nekoliko klišeiziranih rečenica i mladog i talentiranog glumca koji ne uspijeva osloboditi taj talent iz svojih grudi te nam umjesto uvjerljive, egzistencijalističke predstave nudi tek nekoliko blesavih grimasa koje svatko od nas proizvede kad sjedne na WC školjku.

Šokantni kraj filma stoga ne ostavlja nikakav osjećaj u gledateljima osim čistog, vizualnog gađenja. Nema tu suosjećanja s tragedijom glavnog lika niti bilo kakve katarze, ostaje jedino osjećaj olakšanja što je film završio. U neku ruku Boyleov film je poput kamena koji je ukliještio Ralstona. Naše oči, um i duša su poput nagnječene ruke. Šteta što ih nisam mogao „odsjeći“ za vrijeme gledanja ovog filma.

09. Toy Story 3

Čak i po sumnjivim oscarovskim standardima Toy Story 3 je slabašan film. Najslabiji Pixarov film u zadnjih pet godina nekako je upao među nominirane, valjda zato jer je Akademija odlučila da će, sad kad opet imamo 10 nominiranih za najvažniju nagradu, svake godine nominirati jedan crtić.

Šteta što je izbor pao na treći nastavak priče o kauboju Woodyu i njegovim frendovima iz košare s igračkama. Stari likovi, klišeizirana priča i humor koji uspijeva nasmijati samo u rijetkim situacijama nisu recept za dobar film i Toy Story 3 to definitivno nije. To ne znači kako se nježniji među nama neće raspekmeziti na neke scene sa slatkim igračkama i kako vaši mališani neće uživati u svakom trenutku ovog filma, što je uostalom i cilj ove franšize, no da će vas Toy Story 3 dirnuti u srce – neće.

Ovaj film je kamilica posebno kad ga usporedimo s prvih deset minuta Up-a ili s briljantnim Wall-E-jem, no do sad smo na Oscarima naučili kusati i puno gori bućkuriš.

08. Inception

Prošlo je gotovo pola godine otkad sam pogledao Inception tako da je moje sjećanje na pogledano već prekrila teška koprena zaborava. Što je sasvim u redu budući da se Inception bavi upravo sjećanjima, zaboravom, snovima i stvarnošću.

Zabavan je to film koji vam razbija glavu komplikacijama i petljancijama i čitavo vrijeme vješto balansira između ljubavne priče i napetog SF trilera zbog čega bi ga najlakše mogli opisati kao mješavinu Matrixa i Eternal Sunshine of The Spotless Mind. No, Inception ipak nije dovoljno karizmatičan triler da postane kulturološki fenomen kakav je bio, u ono doba zapanjujući, Matrix. Niti je iskren, brutalan i sjeban poput Eternal Sunshine da bi ga pogledao više od jednog puta.

Mnogi će mu zamjeriti konfuznost, opsjednutost detaljima, sporo razvijanje radnje, nesimpatične likove i do bola poznat završetak i bit će u pravo. No, to ne mijenja činjenicu da sam bio zabavljen kroz svih 148 minuta koje sam proveo sjedeći u kinu. Što je upravo ono što sam očekivao od ovog filma. Zašto je pak nominiran za Oscara ostaje veća misterija od one je li Cobb na kraju filma ostao zarobljen u svijetu snova ili se vratio u stvarnost.

07. King’s Speech

Kralj Đorđe Šest je bio jedan živčani barba koji je imao problema s mucanjem. Šjor Lionel Logue je bio jedan izrazito strpljivi logoped bez diplome i psiholog – amater koji je volio pomagat ljudima. Najveći Đorđev uspjeh u životu je bio taj što je radio kao kralj dok je Luftwaffe bombardirala Veliku Britaniju. Najveći Logueov uspjeh u životu je bio taj što je uspio dovoljno izlječiti Đorđevo mucanje da ovaj može držat blesave govore dok ih Luftwaffe bombardira. Sve u svemu nisu bili neki impresivni ljudi, ali tko ih za to može kriviti. Nije da je lako napraviti nekog vraga od života.

Svejedno, Kraljev govor mogao je biti dobar, zanimljiv film o odnosu tvrdoglavog princa koji želi postati kraljem i drskog, svojeglavog, neortodoksnog podanika koji je jedini čovjek u kraljevstvu koji može pomoći princu da postane kralj. No, Kraljev govor nije ni dobar ni zanimljiv film; to je pamflet kojim se redatelj Tom Hooper uvlači u dupe kraljevskoj obitelji, a posredno i Akademiji koja je oduvijek patila na ovakve priče.

Hooper* jednostavno ne uspijeva izvući iz likova njihove najzanimljivije karakteristike, unatoč tome što su se i Colin Firth i Geoffrey Rush namučili da nešto naprave iz poprilično kupusastog scenarija. Umjesto fine psihološke drame tako dobijamo mlak, bezličan uradak u kojem su pravi ljudski osjećaji zamijenjeni onime što redatelj misli da ljudi u takvim situacijama osjećaju. King’s Speech je film koji će vam nabiti u glavu stvari koje bi trebale ostati skrivene ispod površine, a u trenutku kad bi trebao rigati vatru iz svih svojih cijevi on ostaje suptilan i smiren.

*Ukoliko možete birati predlažem da pogledate njegov Damned United, jako dobar sportski film o izrazito bahatom treneru Brianu Cloughu. Da, istom onom liku koji je dva put osvojio Kup prvaka s Nottingham Forestom.

Nekoliko lijepih kadrova interijera, uvijek krasna Helena Bonham Carter, kvalitetna gluma, diskurs koji je vladao među britanskim plemstvom i zavrzlame oko prava na nasljeđivanje krune impresionirat će mnoge, no ne i mene. King’s Speech je mogao biti krasan film, no umjesto toga ostaje zakopan u prosječnosti koja ove godine dominira Oscarima.

06. Black Swan

Prije dvije godine Darren Aronofsky snimio je krvavu, brutalnu dramu o čovjeku koji je proživio svoje najbolje dane i koji se ne može pomiriti s propadanjem tijela, sa slavom koja je isparila, sa starošću. Wrestler je bio bolno iskren film, neopisivo mučan u svojoj drami. Ništa neobično pošto se Aronofsky u jako kratkom periodu iskristalizirao u jednog od rijetkih redatelja unutar Hollywooda koji ima muda pogledati životu u oči i prikazati ga u svoj svojoj običnosti, ogoljenog od spektakla kakav nam se svakodnevno servira na filmskom platnu.

Black Swan je sve ono što Fighter nije bio. Ispoliran, blještav, pun klimave, jeftine simbolike i mekanih kadrova, film koji se ne bavi ljudima nego umjetnošću. U Wrestleru je svijet wrestlinga poslužio samo kao pozadina na kojoj je ispričana tragična priča Randya ‘The Rama’ Robinsona, u Black Swanu je osobna tragedija Nine Sayers poslužila samo kao vozilo za tisuću puta ispričinu priču „Labuđeg jezera“. Aronofsky to radi nevješto, izvan svog elementa, izgubljen u simbolima, u snoviđenjima i halucinacijama glavnog lika.

Ukoliko vam ne smeta što je Black Swan zapravo „Labuđe Jezero“ smješteno u film o balerini koja pleše „Labuđe Jezero“ vjerojatno će vam se film svidjeti – kamera je prekrasna, balerine su prelijepe, likovi su zanimljivi, Natalie Portman je po prvi put dobro odglumila svoju ulogu*, a čak su i kadrovi s očajnom Milom Kunis gledljivi. No, svaki put kad vidim da se ljudska tragedija pretvori u nekakav simbol mene zaboli želudac od jada i tuge. Tako nešto od Aronofskog nisam očekivao.

05. True Grit

„The wicked flee when none pursueth“, kažu nam Coeni na početku filma, citirajući Bibliju kako to samo oni znaju. Uistinu, Tom Chaney (Josh Brolin) pobjegao je nakon ubojstva gospodina Rossa, imućnog farmera koji ga je unajmio kao ispomoć pri prijevozu krda konja iako ga nitko nije proganjao. Svojim bijegom Chaney je svijetu objavio svoju zloću, zloću koja može biti kažnjena samo starozavjetnom pravdom.

No, umjesto anđela s vatrenim mačem Chaneya proganja netko koga nikako ne bi mogli nazvati anđelom – četrnaestogodišnja Mattie Ross (Hailee Steinfeld), kćerka ubijenog farmera. Mattie je sve samo ne umiljata i ljupka, kakva već djeca jesu. Ona je prgava, otresita, pametna i proračunata, djevojka oštrog jezika koja traži svoje pravo i koja traži pravdu. U potjeri za Chaneyem pridružuju joj se teksaški kicoš LaBoeuf (izvrsni Matt Damon), ranger koji proganja Chaneya koji je ubio psa teksaškog senatora, a zatim i senatora samog te savezni maršal Rooster Cogburn (Jeff Bridges), debeli smrdljivi medvjed od čovjeka kojem je glavna zabava ubijati ljude i piti viski.

Za razliku od većine filmova braće Coen u ovom nema ambivalentnosti, nema nesigurnosti, nema preispitivanja motiva ni moralnog relativizma, u ovom filmu nema mjesta za dileme. Svijet je crno – bijel, dobri ljudi su dobri, zli ljudi su zli, a neki ljudi su otupjeli,debeli starci čiji je zadatak pomagati dobrima da kazne zle.

Kad tako postavite stvari jasno je da tu nema majstorija na koje smo navikli od najpoznatije filmske braće nakon Lumierovih. True Grit je tipičan vestern koji ne pokušava redefinirati žanr, to je film kojem je jedini cilj ispričati zabavnu priču o dobru i zlu, tu i tamo nasmijati gledatelja i prikazati Ameriku s kraja 19 stoljeća kakva je zapravo bila. To im je u potpunosti uspjelo, no to ne znači da je True Grit istovremeno dobar film. Previše smo ga puta vidjeli do sad da bi ga mogli nazvati zanimljivim.

04. Fighter

Priča o boksaču Mickyu Wardu (Mark Whalberg) četvrti je film na ovogodišnjim Oscarima napravljen po istinitoj priči što zorno oslikava ljenost Akademije (a bogme i mnogih ljubitelja filma) koji prečesto kvalitetu izjednačuju s realnošću.

No, Fighter je uistinu dobar film, zanimljiv križanac tipičnog biopica i sportske drame, prekrojene po modi Hollywooda. Micky je klasični underdog, čovjek koji je boksao čitav svoj život bez većeg uspjeha i koji je pred sam kraj karijere uspio istjerati svoj talent napolje i osvojiti naslov svjetskog velter prvaka u WBU kategoriji i oduševiti svijet kroz tri nevjerojatno dobre borbe s Arturom Gattijem.

No Fighter nije priča o Mickyu i njegovom usponu prema vrhu, ovo nije jedna od onih trivijalnih sportskih drama o istinitom događaju koje nekako uvijek umanje sjaj samog sportskog trijumfa. Ovo je priča o Mickyevoj disfunkcionalnoj obitelji i odnosima koji su jako, jako dugo kočili njegov talent, o odnosima koji su ga zarobili i koji su ga prisilili da žrtvuje svoju mladost za familiju.

Priča je to o Dickyu Eklundu (Christian Bale), Mickyevom polubratu, narkiću, probisvjetu, egoističnom djetetu koje je nekoć i samo bilo boksač, karizmatičnom liku kojeg je istovremeno bilo lako obožavati i prezirati. Ovo je priča o Mickyevoj majci Alice (Melissa Leo), sirovoj ženi željnoj slave, manipulatorici koja je kontrolirala sve oko sebe osim svog problematičnog sina i kojeg je zbog toga otvoreno najviše voljela. Ovo je priča o krdu Mickyevih sestara, jatu pijavica koje bi sisale svog brata u potpunoj tišini. Ovo je priča o Charlene Fleming (Amy Adams), Mickyevoj ljubavi koja se na kraju pretvori u kopiju Mickyeve majke.

Taj koloplet obiteljskih odnosa je ono što Mickyevu priču čini zanimljivom i spomena vrijednom. Čak i ako nemate brata boksača koji je ovisan o cracku, čak i ako nemate krdo nezaposlenih sestara, čak i ako nemate majku koja pokušava kontrolirati sve što radite, čak i ako nemate opuštenog oca koji može mirno gledati kako mu familija nestaje u kaosu osjećaji koji prevladavaju u Fighteru sigurno su vam poznati. Oni nastaju u svim obiteljima, poput kakve ciklone. Pitanje je samo koliko su snažni.

03. The Kids Are All Right

Jules i Nic (Julliane Moore i Anette Bening) su dvije lezbijke koje žive u obiteljskoj zajednici sa svojom djecom, osamnaestogodišnjom Joni (Mia Wasikowska) i petnaestogodišnjim Laserom (Josh Hutcherson). Kako lezbijke još uvijek ne mogu same od sebe imati djecu, a šanse da će bezgrešno začeti su poprilično niske kad uzmemo u obzir odnos crkve prema homoseksualcima, netko je gospođe Jules i Nic morao oploditi. Kako se radi o damama iznimno libertarijanskih pogleda na život koje žive u Kaliforniji, zemlji pogana, jasno je da su se odlučile na začeće umjetnom metodom.

No, kako to obično biva u ovakvim filmovima, Joni i Laser otkrili su tko im je otac. Nakon nekoliko prepirki odlučili su upoznati Paula (Mark Ruffalo) koji je ispao poprilično kul lik. Pošto su Joni i Laser pristojna, dobro odgojena djeca, odlučila su pozvati svog novopronađenog tatu da upozna njihove trenutne roditelje. Oh the drama!

Srećom pa redateljica Lisa Cholodenko odmah u startu odbija upasti u klopku u kakvu bi se mnogi iskusni redatelji upecali. Kids Are All Right je mogao ispasti opaka obiteljska melodrama puna suza, pretenzija i patetičnih izljeva osjećaja, no umjesto toga se pretvorio u odličnu obiteljsku komediju u kojoj suze i patetični izljevi osjećaja dolaze kao kec na desetku.

Kids Are All Right je najživotniji film od svih filmova na ovogodišnjim Oscarima, pun slatkih i gorkih i jasnih i zbunjujućih momenata, pun običnih likova koji su zanimljivi na svoj običan način, film u kojem nema velikih scena i velikih razrješenja, film lišen katarze i bilo čega sličnog. Poput života on uvijek hoda dalje, a stvari se jednostavno događaju i događaju, nastavljajući se jedna na drugu sve do samog kraja.

02. Winter’s Bone

Život 17-godišnje Ree Dolly (Jeniffer Lawrence) je u kurcu. Njena majka je bolesna i ne može se brinuti za djecu, njen brat i njena sestra su premladi da bi se brinuli za sebe, a njen otac, sitni kriminalac iz planina Ozark, je nestao i kući ne šalje novac. Bez love i bez hranitelja Ree je prisiljena da se brine za svoju obitelj koja je češće gladna nego sita. No stvari totalno odlaze kvragu nakon što djevojka sazna da je njihov otac prilikom posljednjeg uhićenja stavio njihovu kuću i zemlju umjesto jamčevine i da se u međuvremenu nije pojavio na sudu. Ne pronađe li ga Ree i njezina obitelj ostat će bez ičega, goli i bosi na okrutnoj planinskoj hladnoći.

Winter’s Bone je fascinantan film o mikrokulturi sitnih kriminalaca u planinama Ozark, o siromaštvu i o beznađu. To je istovremeno film o odlučnoj djevojci koja mora oprezno navigirati kroz sve društvene stupice svog kraja koje su neprohodnije od planinskog terena na kojem živi. Tradicija i običaji jednako su važni u svim kriminalnim bratstvima, a Ree, iako se ne bavi kuhanjem crystal metha, mora brzo naučiti sve običaje kako bi sačuvala živu glavu.

Ovo je old skool film o old skool ljudima, čvrstim, prgavim, nepomičnim. Film je to koji ima samo jednu radnju koju raspliće metodičnim, polaganim tempom zbog kojeg vam se čini da se ništa ne događa. No to je naprosto samo još jedna laž koja se može čuti u planinama. Winter’s Bone je pun događanja, bilo na površini, bilo duboko u likovima, zbog čega niti u jednom trenutku ne postaje dosadan.

01. The Social Network

Posljednji Fincherov film natovario si je oko vrata težak teret. Prikazati čitavu jednu generaciju koja u ovom trenutku odrasta samo da bi kroz nekoliko godina zagospodarila svijetom je iznimno teško. No Fincher nikad nije bio redatelj koji se plašio izazova.

Kroz priču o Marku Zuckerbergu (Jesse Eisenberg) Fincher priča o svijetu koji se drastično promijenio u zadnjih 15 godina. Svijet je to u kojem je internet postao glavni medij za međuljudsku komunikaciju i u kojem su ljudski odnosi često svedeni na smajliće i linkove. To je jedan postmaterijalistički svijet u kojem je važnije biti cool nego biti bogat, u kojem je slava jednako opipljiva vrijednost kao i novac u banci.

Zuckerberg je spreman napraviti sve kako bi postao cool. Spreman je odreći se novca, spreman je odreći se ljubavi, spreman je odreći se prijatelja. The Social Network nije film o osnivaču Facebooka, to je film o prijateljstvu i o njegovoj vrijednosti u ovom suludom dobu. Trenutak u kojem Zuckerberg shvaća kako je želio biti kul samo kako bi imao prijatelje, i kako se odrekao svih prijatelja samo kako bi postao kul nosi čitav film. Zuckerberg, odjeven u skupu odjeću odbija poziv na večeru i otvara Facebook. No tamo nitko ne ‘lajka’ njegove komentare niti ga itko ‘dodaje za frenda’. Sve što mu preostaje je kliknuti refresh. Opet i opet i opet, u nadi da će se nešto promijeniti, da će ga netko zavoljeti. Što otprilike jasno objašnjava što Fincher misli o Zuckerbergovoj generaciji.

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: