Pričam ti priču

Čarolija sporta skrivena je u mnogim stvarima. Dvoboji i natjecanja sami su po sebi uzbudljivi, bilo da se radi o tučama u osnovnjaku ili o boksačkim mečevima za naslov teškaškog prvaka, bilo da se radi o nogometnim utakmicama kadeta na kakvoj izrovanoj seoskoj poljani ili o velikom finalu pod žarkim svjetlima reflektora Lige prvaka. U velikom broju ljudskih bića postoji potreba da se takmiče, a sport vam omogućava da tu potrebu namirite.

No čarolija sporta leži i u čistoj poeziji ljudskog tijela u pokretu, u nevjerojatnom letu kroz zrak i spektakularnom košarkaškom zakucavanju, u načinu na koji nogometaš varkom izbaci protivnika iz ravnoteže, u prekrasnom izvijanju tijela pitchera koji koristi kukove i leđa i ruke da bi lansirao lopticu 160 kilometara na sat.

Na kraju, sport nam omogućava da budemo dio kolektiva, nečeg puno većeg i važnijeg i trajnijeg od nas samih. Omogućava nam da se predajemo nesebično i u potpunosti zbog čega porazi tako snažno bole, pobjede donose veselje, a nezalaganje i ljenost dočekujemo na nož. Unatoč nasilju, unatoč korupciji, unatoč ogromnim količinama novca, unatoč TV pravima i politici i neredima i policiji naoružanoj suzavcem i bolesno ambicioznim roditeljima i svim ostalim sranjima koje okružuju sport njegova najveća snaga i dalje je ljubav.

Ljubav je, na žalost, prolazna. Na kraju, ili ona sama crkne pod teškim teretom svakodnevnice, ili krepaju ljudi koji se vole. No, ukoliko je velika i strašna, ta ljubav ostaje zapisana u pričama. A priče su zajebana, mala, lažljiva stvorenja. No, baš zbog toga što imaju tu sposobnost da iskrivljuju istinu i biraju što će reći često su zanimljivije od onog što se stvarno dogodilo. Čak i u sportu. Priče stavljaju utakmice, mečeve, događaje, utrke, dvoboje i nadmetanja u kontekst iz kojeg se kasnije ne mogu izvući. Priče mogu obilježiti čitave karijere i odrediti kako ćemo nekog pamtiti. Priče su moćne, moćnije od istine i od stvarnosti i stoga ne treba čuditi što je čitava naša civilizacija satkana i izgrađena na pričama, počevši od onih religijskih pa sve do onih zakonodavnih.

ESPN, najmoćnija sportska medijska kuća na svijetu, je prošle godine uposlila 30 pripovjedača, 30 filmaša, kako bi ispričali 30 priča povodom 30 rođendana tog medijskog giganta. Dokumentaristički serijal ESPN 30 for 30 je u potpunosti ispunio očekivanja, a u nekim slučajevima ih je nadmašio. Pitanje je samo koja od ovih priča zaslužuje da ostane upamćena.

30. Tim Richmond: To the limit (NASCAR Media Group, Rory Karpf)

Priča o brkatom šoferu NASCAR-a to svakako ne zaslužuje. Tim Richmond je navodno bio sjajan vozač, no u osam sezona upisao je tek 13 pobjeda, a niti jedne godine nije završio iznad trećeg mjesta u konačnom poretku. Zašto o njemu raditi film? Zato jer je Richmond bio bogatun koji je živio razvratničkim životom na kojem bi mu Kaligula, Casanova i Hugh Hefner pozavidjeli. Falabogu, Richmond je na svojim seksualnim putešestvijama pokupio HIV koji se razvio u sidu i njegov život je tragično okončan. Na žalost, ova priča je tako mlako ispričana da vas na kraju nije pretjerano briga ni za Richmonda ni za njegove okršaje s izrazito konzervativnom, da ne kažem zadrtom, kulturom koja je vladala, i djelomično još uvijek vlada u NASCAR-u.

29. Straight Outta LA (Ice Cube)

Al Davis, najluđi vlasnik u čitavom NFL-u i čovjek prema kojem je Zdravko Mamić najobičnija mala beba, početkom je osamdesetih preselio svoje Raiderse iz Oaklanda u LA. No, football nikako nije prolazio u Hollywoodu, naročito ne brutalan, bezkompromisan i divljački football kakvog su Raidersi igrali pod poznatim motom „Just win, baby!“ No, tada su se na sceni pojavili N.W.A., snimili jednu od najboljih old skool rap ploča Straight Outta Compton, rasturili hitovima kao što su Fuck Tha Police i Express Yourself, a u spotovima su nosili majice i kape s logom Raidersa. Nova moda uskoro je preplavila ulice Los Angelesa, Raidersi su počeli mlatiti masne pare, a spoj jednog brutalnog football kluba i bezkompromisne glazbene scene stvorio je jednu od najzanimljivijih i najunikatnijih kultura ikad.
Šteta što je priču o ovom jedinstvenom spoju ispričao Ice Cube, jedan od članova N.W.A. Film se tako pretvorio u jednosatni auto-fellatio, a da stvar bude gora Ledenoj Kocki se u sisanju kolektivne kite pridružio i cijenjeni gospodin Snoop Dogg koji je kasnih osamdesetih prolazio kroz svoje formativne godine. Tako smo od jednog potencijalno sjajnog filma dobili egoistični spomenik sopstvenoj veličini od čega se meni osobno neobično povraća.

Link za cijeli film

28. Jordan Rides The Bus (Ron Shelton)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Nakon tri osvojena prstena najbolji košarkaš svih vremena neobjašnjivo se povukao s NBA pozornice kako bi zaigrao baseball što je šokiralo brat – bratu milijardu ljudi diljem planeta. Zašto? Čemu? Kako?, pitali su se navijači zbunjeno češkajući glave dok su vlasnici sezonskih ulaznica vrištali u očaju, roneći suze. Jordan je godinama govorio kako mu je puna kapa košarke, njegov stari je uvijek sanjao da će Michael postati baseball zvijezda, a navodno je njegova opsesija klađenjem došla do razine koja je zabrinula čak i Davida Sterna. Stoga nije TOLIKO čudno što se MJ odlučio promijeniti sportove, naročito nakon ubojstva njegovog oca. Jordan Rides The Bus je priča koja ne postavlja teška pitanja nego koristi dobar dio svoje minutaže za veličanje glavnog protagonista tvrdeći kako bi jednog dana uspio i u baseballu da se nije vratio košarci, no njen glavni problem i najveća mana je taj što Jordana u filmu nema, a samim tim nema ni najbitnije dimenzije čitave štorije.

27. The House of Steinbrenner (Barbara Kopple)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Ove je godine, taman pred All Star utakmicu, preminuo George Steinbrenner, dugogodišnji vlasnik New York Yankeesa, najtrofejnije momčadi u povijesti baseballa. Steinbrenner je pretvorio Yankeese u mašinu za stvaranje novca, kupovao je najskuplje igrače na tržištu te je naposlijetku uspio vratiti slavu i sjaj u New York kad je ona već lagano izblijedila. No Steinbrenner je istovremeno bio temperamentan i zapaljiv, dijelio je otkaze šakom i kapom, sukobljavao se s trenerima i igračima, praktički je pljačkao financijski slabije ekipe te je postao takva ikona u SAD-u da su se na Seinfeldu neprestano izrugivali s njegovim likom i djelom. The House of Steinbrenner pokušava se fokusirati na izgradnju novog stadiona Yankeesa koji je stajao 2,3 milijarde dolara i koji je doslovno postao spomenik preminulom vlasniku Yankeesa, s njegovom ogromnom bistom smještenom između dva bullpena, bistom koja veličinom nadvisuje i Babea Rutha i Joea DiMaggia i Mickeya Mantlea i Loua Gehriga. Na žalost, Barbara Kopple iz svojih sugovornika nije uspjela izvući puno tog zanimljivog, a priči nedostaje fokus te često luta s teme na temu pri čemu ne uspijeva prikazati sve strane jednog zanimljivog čovjeka i njegove ostavštine u povijesti sporta.

26. No Crossover: The Trial of Allen Iverson (Steve James)

Kad je bio mlađi Allen Iverson nije čitao Gilgameš. Umjesto toga je navodno sudjelovao u jednoj tučnjavi u kuglani. Ofkors, Iverson je već tad bio jedna od najvećih srednjoškolskih košarkaških zvijezda u SAD-u pa je slučaj zaokupio popriličnu pozornost medija, a svakako nije pomoglo ni to što se Allenova klika sukobila s grupom bijelaca pa je čitava stvar dobila novu dimenziju. Na kraju je Iverson optužen da je spičio nekakvu ženu stolicom u glavu, dobio je 15 godina zatvora (iako se na snimci ništa ne vidi, a njegovi frendovi tvrde kako je izišao van čim je tučnjava započela), a nakon četiri mjeseca u popravnoj ustanovi dobio je pomilovanje od guvernera Virginije. Priča istražuje kako je slučaj utjecao na Iversonovu familiju i na crnačku zajednicu u Hamptonu, ali to radi poprilično traljavo pa su najbolji momenti u filmu snimke košarkaških utakmica iz Iversonovih školskih dana. Iskreno, očekivao sam puno, puno više od Stevea Jamesa, redatelja najboljeg košarkaškog dokumentarca svih vremena.

Link na cijeli film.

25. Once Brothers (NBA Entertainment)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Vlade Divac kreće u potragu za izgubljenim vremenom. Šteta što Vlade nije intelektualni gigant poput Marcela Prousta pa ova potencijalno sjajna priča izgleda poprilično blijedo u usporedbi s drugim filmovima u ovom serijalu. Vlade nam priča svoju priču o tome kako je postao persona non grata u Hrvatskoj i kako nikad neće prežaliti što nije stigao popričati s Draženom o njihovom raskidu, čitavo vrijeme ispoljavajući čuđenje zašto je do prekida uopće došlo. Vlade tako ne kuži da su po Šibeniku pljuštale granate dok na Prijepolje nije pala ni jedna i izgleda i zvuči pomalo smiješno pričajući svoju sudbinu. Njegov susret s obitelji Petrović trebao je biti jedna katarzična situacija prepuna emocija, no na kraju se pretvorio u kurtoazni posjet kojem je nedostajala samo Franckova ciglica i kutija Domaćice umotana u bijeli pak papir. Osobno ne osjećam nikakvu mržnju prema Divcu i čovjek me ostavlja ravnodušnim izvan terena, no svejedno ne mogu si pomoći da ne primjetim kako je film dosta traljavo napravljen. Istina, svaka prikazana akcija jugoslavenske repke me bacila u trans, a suze su tekle u potocima za vrijeme snimke Draženovog sprovoda. Šta se može.

24. Marion Jones: Press Pause (John Singleton)

Gospoja Marion Jones bila je najveća sportašica u svemiru. Žena se nakesala olimpijskih medalja, gospodarila je sprinterskim disciplinama i zaletištem skoka u dalj, bila je zgođušna i simpatična što joj je donosilo masu sponzorskih ugovora i bila je iznimno otvorena u odnosu prema medijima i navijačima. Ali avaj, Marion Jones je bila fejkerica. Lažljivica. Varalica. Prevarantica. Marion se šopala steroidima. Žena je na kraju priznala svoju grešku, oduzete su joj sve medalje, završila je u zatvoru na šest mjeseci i dobila zabranu da se natječe na atletskim natjecanjima.

Najveća mana ovog filma je što je redatelj John Singleton očito zacopan do ušiju u Marion Jones te je kroz dobar dio filma pokušava oprati te se fokusira na to da je Jones jako dobra mama i da se vratila sportu kroz WNBA košarku i da sad dijeli lekcije klincima kako je loše varati, a ne zanima ga previše sam čin varanja. Ono što iskupljuje čitav film su zatvorske priče poznate atletičarke, priče o tučnjavi s drugim curama u ćeliji, o tome kako je završila u samici na mjesec i pol dana i kako se nosila sa sramotom varanja.

23. The Legend of Jimmy the Greek (Fritz Mitchell)

Na YouTubeu su dostupna samo tri od pet dijelova ovog dokumentarca

Jimmy „The Greek“ Snyder je čovjek kao stvoren da se o njemu snimaju filmovi. Dimetrios Georgios Synodinos, kako ga je nazvao njegov otac, ušao je u svijet klađenja kao klinac u Ohiou, nakon što je porastao propao je kao biznismen, samo da bi postao iznimno uspješan kladioničar u Las Vegasu. No, njegova slava prenijela se diljem SAD-a kad je postao komentator u CBS-ovoj emisiji The NFL Today. Jimmy The Greek bio je poseban po tome što je davao poprilično točna predviđanja tko će pobijediti u kojoj utakmici koristeći insiderske informacije iz kladioničarskih dana zbog čega je postao jedna od najkontroverznijh ličnosti sportskog programa. Priča je ovo o zanimljivom načinu na koji su mediji i NFL koristili klađenje kako bi popularizirali sport, iako je taj proces odrađivan šutke. Priča je ovo i o osobnoj tragediji Jimmya Snydera koji je dobio otkaz nakon što je izjavio kako su „crnci prirodno superiorne atlete zbog načina na koji su ih bijelci parili za vrijeme ropstva“. Snyder se više puta ispričao zbog svoje izjave, njegove kolege se kunu da je to jedini rasistički komentar kojeg su čuli družeći se s njime, no Greeku nije bilo spasa. Umro je tužan i razočaran, zaboravljen od svih, naročito od onih kojima je zaradio milijune dolara.

22. Kings Ransom (Peter Berg)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Wayne Gretzky je bio čarobnjak s pakom. Za vrijeme svoje dominacije ledenim dvoranama NHL-a Gretzky je rušio sve moguće rekorde, osvajao prvenstva i MVP nagrade i dokazivao da se brzina i stas ne mogu mjeriti sa sportskom inteligencijom koju je posjedovao u tonama.

Njegov prelazak iz Edmonton Oilersa u LA Kingse bio je šok za čitav svijet, a naročito za Gretzkog koji je samo nekoliko dana ranije proslavio osvajanje prvenstva s razularenom svjetinom. Peter Pocklington, vlasnik Oilersa, riješio se svoje najveće zvijezde za nekoliko igrača, pickova i 15 milijuna dolara koji su mu trebali da namiri dugove nastale u drugim poslovnim pothvatima. Naravno, Edmontođani, ili kako se to već kaže, su ispalili na živce, zahtijevali od Vlade da se Pocklingtona uvalja u katran i perje, spali na lomači i da mu se pepeo prospe u kanalizaciju, a političke stranke su tražile da se trejd blokira. Dobili su, kao i uvijek, kitu. Kings Ransom otkriva sve nijanse ove nevjerojatne zamjene i direktne posljedice Gretzkyevog dolaska u Kaliforniju u kojoj je, samo na kratko, hladnoća i led NHL-a zamijenila sunce i zvuk oceana.

21. Little Big Men (Al Szymanski)

Kad sam bio u osnovnoj školi juniorska ekipa Kolektivca iz Postira tri puta za redom je osvojila prvenstvo Dalmacije u nogometu. U to sam vrijeme trenirao s pionirima i u svojoj sam bogatoj karijeri ubilježio ravnih nula nastupa zato jer sam bio predebel, presmotan i prelijen za igranje. Svejedno, putovao sam s ekipama na dobar dio utakmica u gostima, a svake subote u 11 sati odlazilo se do igrališta gledati momke nešto starije od mene kako tamburaju protivnike s 10 komada razlike. Bilo je to sjajno razdoblje mog života.

Little Big Men priča je o Little League Baseball momčadi iz Kirklanda, malog gradića u državi Washington i njenom putu do osvajanja svjetske titule. Djeca iz Kirklanda te su 1982. godine neočekivano projurila nacionalnim prvenstvom, samo da bi u završnom turniru svladali moćni Tajvan koji je iz godine u godinu osvajao titule. Momčad Kirklanda iz nekog je razloga zaokupila pažnju čitave zemlje, a njihov pitcher Cody Webster postao je junak nacije.

Na žalost, nisu svi 12-godišnjaci opremljeni da se bore sa slavom i ispunjavaju očekivanja ljudi starijih 10, 20 ili 30 godina od njih. Priča je ovo o posebnoj vezi koja se stvara između igrača u šampionskim ekipama, bilo da oni imaju 22 godine i igraju za novac i slavu, ili da imaju 12 godina i igraju samo zato jer vole sport. Al Szymanski je jako lijepo uhvatio svu nevinost djece koja se igraju i što se dogodi jednom kad uđu u svijet odraslih.

Film možete pogledati ovdje ukoliko instalirate neki retardirani toolbar.

20. Run Ricky Run (Sean Pamphilone, Royce Toni)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Brale, Ricky Williams je puknut. Al ono, skroz. Tip je odjeba karijeru u NFL-u radi toga jer se više volija napušavat. Živija je u nekoj kolibetini, a najbolji prika mu je bia neki lik iz sela s kojin je igra Plejstejšn. Ricky se osin toga bavija i jogon, pičija je po prašini Australije u nekon izderanon šatoru, a posta je i iscjelitelj. Osin toga oplodija je tri žene i sad uzdržava pustu dičurliju. Ono, lik je lik.
E sad, pitanje je jel Ricky ima pravo otić iz Dolphinsa nakon šta su mu dali masni ugovor i nakon što su se nadali da će ih odvest do Super Bowla. Pitanje je jel Ricky pobiga iz NFL-a zato jer je želija dimit maricu ili su razlozi bili neki drugi, prvenstveno društvena anksioznost od koje je patija od mlađih dana i za koju je poprilično odgovrna guba od njegovog oca. Pitanja je puno, a ovaj film je prova dat odgovor ili dva. Bez obzira jesu li odgovori zadovoljavajući ili ne, Ricky nan se vratija u NFL, i nije toliko loš s obziron da ga dugo nije bilo i da su najbolje godine iza njega. Najbitnije je da je Ricky sritan i da je sredija neke stvari u glavi dok je trčkara negdi drugdi, a ne po NFL poljanama.

19. One Night In Vegas (Reggie Rock Bythewood)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Tupac Shakur i Suge Knight vozili su se u noćnoj gužvi Las Vegasa. Nekoliko sati ranije gledali su Mikea Tysona kako u prvoj rundi pobjeđuje Brucea Seldona u borbi za IBF titulu. Dvojac se vozio prema klubu u kojem su trebali proslaviti pobjedu Tupacovog prijatelja. Bijeli Cadillac zaustavio se pokraj njihovog automobila, a prozori su se brzo pustili. Tupac Shakur pogođen je mecima u prsa, zdjelicu, desnu ruku i bedro. Šest dana kasnije Tupac Shakur je umro.

Hip hop zajednica izgubila je svog omiljenog propovjednika, a Mike Tyson izgubio je svog bliskog prijatelja. Problematični boksač pronašao je blisku osobu u problematičnom raperu, no njihovo prijateljstvo je umrlo te noći u Las Vegasu, a velika pobjeda pretvorila se u gorki osobni poraz. One Night in Vegas je sjajno zamišljen i nešto slabije realiziran film o jednom suludom danu u životu dvojice problematičnih ikona; ljudi za koje se na kraju ispostavilo da ipak nisu „veći od života“.

18. Unmatched (Lisa Lax, Nancy Stern, Hannah Storm)

Ubijte me slobodno, al’ moram vam nešto priznati. Ja sam sportski šovinist. Jebiga, šta da vam kažem, ženski sport mi je totalno nezanimljiv. Još se mogu prisilit pogledat nešto ako igraju naše sportašice, u trkama Janice Kostelić sam iskreno uživao, odbojkašice je kul gledati i to ne samo zbog prekrasno definiranih i dugih nogu, ali ostatak jednostavno ne prolazi.

Ipak, mečevi između dobre stare Martine Navratilove i dobre stare Chris Evert su drugi par postola. Iznimno napeti, puni sportskog naboja i tehnički savršeni i dalje su stvar koja se isplati pogledati dok tratite svoj život u bespućima YouTubea. Unmatched je priča o neobičnom prijateljstvu koje se formiralo između dvije igračice usred jednog od najvećih rivalstava u povijesti sporta. Unmatched je čisti chick flick, o tom nema nikakvog spora, ali je svejedno film kojeg sam s guštom pogledao.

17. Four Days In October (Major League Baseball Productions)

Postoje događaji o kojima ne treba pričati priče zato jer… ma kvragu, čisto zato jer niti jedna priča ne može dočarati nevjerojatnost tih događaja.
Četiri dana u listopadu o kojima govori ovaj film kulminacija su tragičnih događaja koji su okruživali Boston Red Soxe punih 86 godina. Toliko je, naime, godina prošlo otkad su Red Soxi posljednji put osvojili World Series, a njihovi porazi u ključnim utakmicama bili su izrazito bizarni, od kasnog izbačaja Johnya Peskya koji im je mogao donijeti titulu 1946. godine do nevjerojatnog propusta Billa Bucknera protiv Metsa 1986. Sjajne ekipe krcate zvijezdama jednostavno nisu mogli prekinuti „prokletstvo Bambina“, mitski urok koji je sišao nad Soxe kad je njihov vlasnik Harry Frazee prodao Babea Rutha Yankeesima za lovu kako bi financirao svoj mjuzikl No, No, Nanette. Rezultat tog trejda? Yankeesi 26 titula prvaka, Red Soxi nula.

Činilo se kako će se slična stvar dogoditi i te 2004. godine. Ekipa Bostona okružena zvijezdama poput Pedra, Mannya, Big Papija i Schillinga naletjela je na Yankeese u ALCS-u. Tri utakmice kasnije omražene krvopije iz New Yorka vodili su 3 – 0 u seriji. Niti jedna ekipa u povijesti američkog sporta nije se vratila kad je gubila 3 – 0 u playoffu. Nijedna!

No, ova „grupa idiota“, kako su sami sebe zvali, napravila je mitski podvig i četiri dana kasnije Red Soxi su slavili svoj ulazak u playoff, a navijači Yanksa su gledali u čudu. Ta nevjerojatna, bolesna pobjeda došla je kroz dvije extra innings utakmice, kroz nevjerojatnu krađu baze, kroz genijalni Ortizov single i kroz Damonov grand slam, proizašla je iz Millarove zajebancije i iz Schillingove krvave čarape i, voljeli vi Red Soxe ili ne, i dalje stoji upisana kao jedna od najgenijalnijih i najnevjerojatnijih pobjeda u povijesti sporta. Stoga nije čudno što ova priča nije uspjela zarobiti svu veličanstvenost tog jedinstvenog trenutka.

16. The U (Billy Corben)

The U. Ukoliko ste fan koledž footballa znate na koga se nadimak odnosi. Ne možete promašiti. Miami Hurricansi jedan su od najpoznatijih i najtrofejnijih football programa u SAD-u. No njihova slava nije ukorijenjena u dubogu tradiciju niti seže daleko u povijest. Hurricanesi su nouveau riche NCAA-a koji su svoj uzlet doživjeli u zlatnim danima Miamija, tamo negdje početkom 80-ih.

Škola koja je sisala iz godine u godinu okrenula je ploču pod trenerom Howardom Schnellenbergerom koji je odlučio od njih stvoriti sportske gigante. Schnellenberger je napravio nepojmljivu stvar i u otmjeno i pomalo snobovsko sveučilište u Miamiju počeo je dovlačiti klince iz najdubljeg geta što je rezultiralo nevjerojatnim sukobom kultura koje su neki sa zadovoljstvom prihvatili, dok su ih drugi, i s jedne i s druge strane, odbacivali kao što tijelo odbacuje presađeni organ.

The U je priča o bahatosti i aroganciji s pokrićem, o umjetnosti pobjeđivanja i o promjenama kroz koje morate proći ukoliko želite uspjeti u životu. Hurricanesi su od 80-ih osvojili pet naslova prvaka i više ih nitko ne zna kao Hurricanese. Svi ih znaju kao The U.

15. Pony Exce$$ (Thaddeus D. Matula)

Ukoliko je The U priča o uspjehu jednog sportskog sveučilišta, Pony Exce$$ je priča o tome kako se do tog uspjeha dolazi.

Unatoč tome što je plaćanje igrača – studenata u NCAA-u strogo zabranjeno* velika sveučilišta uvijek su pronalazila način da potkupe najveće srednjoškolske zvijezde i/ili njihove familije gotovinom, automobilima, skupim darovima i seksualnim uslugama. To se događalo od samih početaka lige, a događa se i danas i to s najpoznatijim, o čemu svjedoče slučajevi Reggieja Busha i Cama Newtona.

*Što je nešto o čemu bi smo mogli raspravljati danima budući da mnogi smatraju kako je politika NCAA lige izrazito licemjerna. Igrači donose ogromne prihode svojim sveučilištima i čitavoj ligi, a istovremeno dobar dio njihovih obitelji crkava u teškom siromaštvu čekajući da njihovi sinovi konačno postanu profesionalci. Nije baš u nekom olimpijskom duhu, zar ne?

Ekipa sa Southern Metodhist Universitya, o kojoj priča ovaj film, radila je to brže, bolje i raskalašenije od svih drugih. Zahvaljujući ogromnim ciframa koje su izdvajali najbogatiji prijatelji sveučilišta SMU je od relativno nepoznate škole postala ekipa koja je osvajala prvenstva, uništavala rivale i kupila najveće i najpoznatije igrače u državi. Ovo je priča o gospodarskom uzletu Dallasa, o povezanosti sporta, ekonomije i visoke politike i o tome što se dogodi kad vas uhvate u kršenju zakona u Texasu, saveznoj državi koja još uvijek primjenjuje smrtnu kaznu.

14. Without Bias (Kirk Fraser)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Zažarene oči, nekoordinirani pokreti, gubitak tjelesne spreme, natečene nosnice i goleme afro frizure obilježile su NBA ligu u sedamdesetima i početkom osamdesetih. Sve su to bili simptomi korištenja kokaina*, najpopularnije droge među košarkašima.

*Dobro, dobro, možda ne afro friske, iako neke od njih fakat djeluju kao da su oblikovane za vrijeme nekog žešćeg tripa.

Kokain je, naravno, ubojica talenta i liga je radila sve da natjera igrače da se odreknu konzumiranja opasne droge. Njihova borba imala je polovične rezultate sve dok se na sceni nije pojavio Len Bias. Sjajno krilo iz Marylanda (video) imalo je sposobnost skakati nebu pod oblake, zakucavati i kreirati akcije iz driblinga. Bias je izabran drugim pickom drafta 1986. godine, a Red Auerbach želio je da Bias u početku mijenja Larrya Birda, sreže njegove minute i produži karijeru Košarkaškog Isusa i Kevina McHalea. Bias je trebao biti dio iznimno potentne mašine Celticsa. Dva dana kasnije Bias je preminuo od predoziranja kokainom.

Priča je ovo o nikad prežaljenom talentu, o mladiću koji je navodno samo jednom podlegao iskušenju i to platio glavom i o promjenama koje je njegova smrt prouzročila u svijetu profesionalnog sporta. Biasovo ime korišteno je u svetom križarskom ratu Davida Sterna koji je čvrsto odlučio iskorijeniti upotrebu kokaina u ligi. Što mu je u konačnici uspjelo. No, svemoćnom Sternu nije pošlo za rukom oživjeti 23-godišnjaka koji je trebao postati jedna od najvećih zvijezda u povijesti košarke.

13. Small Potatoes: Who Killed The USFL? (Mike Tolin)

Divlje lige su iznimno zabavne, čak i kad dobiju legitimitet. Sjetite se samo ABA lige u kojoj je Dr J divlje zakucavao šarenom loptom, lige koja je stvorila košarkašku tricu i koja je na poslijetku ispunila svoj cilj spajajući se s NBA-om.

USFL je nešto slično pokušala napraviti u svijetu footballa. Liga koja je nastala kao direktna konkurencija NFL-u imala je foru da je svoje utakmice odigravala u proljeće i ljeto kad utakmica NFL-a i college footballa nije bilo na vidiku, a čim su krenuli u biznis pokrenuli su tužbu protiv monopola kojeg je NFL imao u svijetu footballa.

Četiri godine kasnije USFL je bio mrtav, vlasnici su uspjeli proćerdati 163 milijuna dolara, a tužba protiv NFL-a odlučena je u njihovu korist zbog čeka su zaradili odštetu od jednog jedinog dolara.
Small Potatoes je komični detektivski film u kojem Mike Tolin pokušava otkriti tko je, dovraga, ubio taj jadni USFL. Priča je to o jednoj mutavoj ligi, o napaljenim igračima, o lažljivim vlasnicima među kojima je dominirao jedan čovjek u zlaćanom tupeu. Donald Trump mi je oduvijek izgledao kao tip koji ne preza od ubojstva ukoliko će mu to pomoći da ostvari svoje ciljeve.

12. Muhammad & Larry (Albert Maysles)

Cassius Marcellus Clay Jr. izgubio je samo pet borbi u svojoj karijeri. Samo pet ljudi na čitavom svijetu moglo je reći da je pobijedilo Muhammada Alija. Jedan od njih bio je Larry Holmes. Bila je to Holmesova najbolnija pobjeda u čitavoj karijeri.

Priča je ovo o velikoj ljubavi koju je Holmes osjećao protiv Najvećeg i o vremenu koje je proveo kao njegov sparing partner. Priča je ovo o pokušaju povratka velike zvijezde u ring i njegovim egoističnim prodikama kojima je nastojao prizemljiti protivnike. Priča je ovo o najskromnijem šampionu u povijesti boksa, čovjeku kojeg je dobar dio široke publike zaboravio iako se radi o jednom od najboljih boksača u povijesti plemenitog sporta. Nikad nije bilo mekše i toplije priče o disciplini u kojoj je cilj zadati najčvršći i najsnažniji udarac svom protivniku.

11. The Best That Never Was (Jonathan Hock)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Marcus Dupree je vozač kamiona. Oženjen je i ima sina. Marljivo radi svoj posao i gleda svoja posla. Tu i tamo ga zaboli koljeno, ali, Bože moj, tko nema zdrastvenih problema u četrdesetima?

No prije nego je postao vozač kamiona Marcus je bio zvijezda. Ljudi su tražili njegov autogram, cure su ga navlačile za rukav, vršnjaci su ga obožavali. Tri stotine koledž trenera prošlo je kroz dnevni boravak kuće njegove bake tog davnog ljeta 1981. godine. Marcus Dupree trebao je postati najveći igrač footballa svih vremena.

No, život je zajebana zvjerka i pun je pogrešnih odluka, fizičkih ozljeda, sukoba s ljudima koji ti žele dobro i prijateljevanja s ljudima koji samo čekaju da ti zabiju nož u leđa. Marcus naizgled nikad nije uspio. No većina ljudi bi dala svoju desnu ruku samo da osjete taj trenutak u kojem si najbolji na svijetu u nečemu.

10. Fernando Nation (Cruz Angeles)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Los Angeles Dodgersi izgradili su svoj dom u američkom stilu – pljačkajući domoroce. Chavez Ravine, odnosno Dodgers Stadium, izgrađen je na mjestu na kojem su prije dolaska Dodgersa iz Brooklyna stajale kolibe meksičkih imigranata. Vlasnik Walter O’Malley učinio je sve kako bi istjerao ljude iz njihovih domova, porušio im kuće i izgradio stadion kojeg su Latinosi godinama mrzili. S pravom. Stadion je bio simbol njihove muke i velike nepravde koja im je napravljena.

Los Angeles je godinama preživljavao bune svojih građana, od Zoot Suit pobuna do Watts pobune koja je natjerala Franka Zappu da napiše svoju najbolju pjesmu do niza etničkih pobuna kroz 70-e i 80-e u kojima je policija nasrtala pendrecima i konjima na crnce i latinoamerikance naoružane kamenjem i golim rukama. U takvom okruženju Dodgersi su životarili, zahvaljujući isključivo bijelim biznismenima koji su u najvećem broju pohodili tribine Chavez Ravinea.

Dodgersi su znali kako im treba latino igrač, velik igrač, koji će obrlatiti veliku hispansku zajednicu i natjerati je da promijeni mišljenje o klubu. Iskopali su ga u meksičkoj pustinji, u malom selu Etchohuaquila u kojem je dijelio krevet s petero braće i sestara. Bio je bucmast, izgledao je stariji nego što je zapravo bio i nosio je dugu, neurednu kosu. Zvao se Fernando Valenzuela.

U prvih osam utakmica karijere Fernando je ubilježio osam pobjeda. Pet utakmica odradio je do kraja, ne dopustivši protivnicima niti jedan jedini bod. Njegov ERA iznosio je 0.50. Njegov windeup bio je jedinstven, s pogledom koji se pomicao od protivničkog igrača prema nebesima taman prije izbacivanja loptice iz ruke. Valenzuela nije samo promijenio mišljenje Latinosa o Dodgersima, Fernando je postao ikona u Los Angelesu, a njegova popularnost nadmašivala je popularnost najvećih muzičkih i filmskih zvijezda.

Na žalost, Fernando nije uspio smiriti krv uzavrelog grada koji je 1992. godine eskalirala nakon što je policija brutalno premlatila i ubila Rodneya Kinga, mladog crnca čije je ubojstvo snimljeno videokamerom. Svejedno, Fernando je uspio u jednoj stvari. On je prvenstveni razlog zašto većina stanovnika ElEja Dodgerse ne zove Dodžersi već Dojersi.

9. Guru of Go (Bill Couturie)

Sviđa vam se kako igraju Sunsi? Veliki ste fan novih, poboljšanih Knicksa? Ne propuštate utakmice Caliparijevog Kentuckya? Diže vam se na brzu, tranzicijsku košarku? Jelte? Dobro. Za sve je kriv Paul Westhead. Da, isti onaj tip kojeg je Magic Johnson izbacio iz Lakersa.

Priča je ovo o stvaranju jedinstvenog košarkaškog sistema koji je od Loyole Marimount, relativno nepoznatog sveučilišta, stvorio košarkašku silu koja je igrala važnu ulogu u NCAA turnirima. Sistem kojeg je Westhead stvorio nije se bazirao samo na stvaranju laganih poean i rokanju trica na način na koji su to radili sistemi poput Nellieballa ili 7 seconds or less napada, taj sistem se bazirao na fizičkom uništavanju protivnika koji početkom četvrte četvrtine nisu mogli hodati, što je ekipi s Loyole omogućavalo da se vrati iz najdubljeg deficita i na kraju odnese pobjedu.

Priča je ovo i o vezi Paula Westheada i njegovih mladih igrača Priča je to o Bo Kimbleu i jadnom Hanku Gathersu, dvojcu koji je srušio brojne rekorde igrajući za Loyolu Marimount. Priča je to i o konačnom neuspjehu.

Westhead nikad nije osvojio NCAA titulu niti je postao uspješan NBA trener te je u svakoj momčadi dobijao otkaz nakon dvije godine staža. Bo Kimble izabran je šestim pickom drafta, no na njegovu nesreću izabrali su ga Clippersi i nakon četiri godine morao je prekinuti karijeru zbog niza teških ozljeda. Hank Gathers nikad nije dobio priliku. Umro je na terenu od srčane mane. Nikad nije pogodio slobodna bacanja koja je izborio zahvaljujući sistemu Paula Westheada.

8. The Band That Wouldn’t Die (Barry Levinson)

Kompletan film dostupan na YouTubeu

Baltimore Colts pobjegli su iz svog grada kao lopovi u noći. Nagurali su kacige i oklope, i utege i lopte, i kopačke i pokale u niz žutih kamiona te su rano ujutro nestali, skriveni u vihoru koji je nosio pahulje čistog snijega.

Nemam pojma kakav te osjećaj prožima kad ostaneš bez svog kluba. Ljudi koji pričaju ovu priču će reći kako je osjećaj sličan onome kad ostaneš bez člana familije. Ne znam. Znam samo da je u tom slučaju puno, puno ljudi ostalo bez najmilijih, neki privremeno, neki zauvijek. Od Minneapolis Lakersa do Seattle Supersonicsa franšize su napuštale gradove, mijenjale imena i ostavljale ucviljene navijače za sobom. No nikom nije bilo gore od ljudi koji su radili za klub i istovremeno ga obožavali.

Ovo je priča o bendu limene glazbe koji je svirao, kako je u Americi običaj, navijačke pjesme Baltimore Coltsa. Čudno je vidjeti danas, 26 godina od kukavičkog bijega iz grada, ljude kako se prisjećaju i plaču. Stari, čvrsti ljudi koji su vidjeli sve u životu i dalje ne mogu prežaliti taj dan. „To je kao da si oženjen 25 godina ženom koju voliš i onda te ostavi zbog nekog drugog. I onda je vidiš na ulici, kao što bi vidio Coltse na televiziji, i jednostavno ne možeš gledati. Previše boli“, tvrdi jedan član ove grupe.

No unatoč tome članovi Colt Corral benda odbili su položiti svoje instrumente i raspustiti grupu. Maznuli su svoje uniforme s kemijskog čišćenja. Očistili su trube i tube. Unatoč tome što nisu imali za koga svirati i dalje su svirali. S vremenom se diljem zemlje proširila priča o bendu koji je jednostavno odbijao umrijeti. Nastupali su na drugim stadionima kao rado viđeni gosti, na smotrama i političkim događajima, i u borilištima ekipa koje nisu igrale football. Puhali su u trombone i udarali u bubanj kao da im je to sve što im je preostalo. Za svoju su vjernost nagrađeni.

Baltimore je dobio novu football momčad. Dobio ju je na jedan jako ružan način, dobio ju je otmicom koja je ostavila brojne navijače jednog drugog grada u suzama, no dobio ju je. Nova je ekipa prigrlila ostarjeli i istrošeni bend koji je u prvoj sezoni i dalje svirao navijačke pjesme Baltimore Coltsa. Nakon toga je prigrlio svoju novu ekipu, promijenio boje svojih odora i konačno naučio neke nove tonove.

07. Silly Little Game (Adam Kurland, Lucas Jansen)

Prošlog tjedna Houston Texansi i Baltimore Ravensi odigrali su nevjerojatnu utakmicu, najuzbudljiviju koju sam ja gledao ove NFL sezone. Početkom treće četvrtine Texansi su izgledali mrtvi, gubili su 28 – 7 i činilo se kako je tekma gotova. No, tad je Houston ubacio u višu brzinu, sastavio nekoliko dobrih napada, ubio u pojam obranu Ravensa i 30 sekundi prije kraja izjednačio utakmicu. Dok sam gledao što se događa skakao sam od sreće. Ne samo zbog uzbudljive završnice nego zbog toga što je zadnjim touchdownom koji je Texansima donio izjednačenje Andre Johnson meni donio pobjedu u fantasyu.

Silly Little Game je fantastična priča o izumu fantasya, više igrani film nego pravi dokumentarac. Silly Little Game je duhovit, autoironičan pogled na igru koju su izmislili sportski geekovi za sportske geekove. Ovo je priča o sjajnom Danu Okrentu* i grupi prijatelja koja je igrala prvu fantasy ligu na svijetu i koja je zaslužna za popularizaciju igre. Iako nisu zaradili više od šake dolara od svog izuma, Okrent i ekipa stvorili su industriju vrijednu 3 – 4 milijarde dolara, a sport su učinili još 20 – 23 posto zabavnijim nego što je to bio. Geekovi su uistinu preuzeli svijet u 21. stoljeću s internetom i računalima i plejstejšnima i ajpodima, no tko bi rekao da će njime dominirati čak i u svijetu sporta?

*Okrent je inače gost vjerojatno najboljeg dokumentarnog sportskog serijala svih vremena, „Baseballa“ Kena Burnsa. Ukoliko to čudo niste pogledali, molim vas, ne činite grijeh. Teško ćete pronaći bolji način za potrošiti 15-ak sati svog života.

06. The Birth Of Big Air (Jeff Tremeaine, Johnny Knoxville, Spike Jonze)

Ekstremni sportovi ostavljaju me hladnim. Oduvijek. Mogu gledati skejterske snimke na YouTubeu i neću osjećati ništa. Trikovi na BMX-u? Pah! Skijaši koji izvode vratolomije na hupserima? Ma dajte, molim vas! Jedini slučaj kad sam uživao u ekstremnim sportovima jest dok sam igrao Tony Hawk igre na kompjuteru. Sve drugo mi je bilo bezveze.

The Birth Of Big Air je dokumentarac o Mattu Hoffmanu, jednom od najpoznatijih i najvažnijih ekstremnih sportaša u povijesti svemira. Trebao sam prezirati ovaj film, a on je završio kao jedan od meni najdražih filmova u ovoj seriji. Da me ubijete, još uvijek ne znam zašto.

Razlog je vjerojatno sam Hoffman koji se čini kao super kul lik. Čovjek koji je žrtvovao svoj život samo da bi mogao poletjeti na tom blesavom biciklu metar ili dva više, čovjek koji je uništio sve kosti u tijelu samo kako bi okrenuo bajk naglavačke u zraku. Tip je ležao u komi, strgao koljena, visio po bolnicama i ležao na operacijskim stolovima samo kako bi gradio nove, još luđe rampe i letio sve više i više. Hoffman je čovjek koji će vas, u ovom depresivnom i debilnom svijetu, natjerati da za trenutak ne mislite kako je život besmislen.

05. June 17th, 1994 (Brett Morgen)

Dobro, šta se dogodilo tog 17. lipnja? Jel to neki važan datum ili šta? Jesu ubili nekog? Jel netko osvojio nešto? U čemu je fora?

Pa, za početak, nitko nije ubijen. Nitko nije nešto osvojio. No, ukoliko ste sportski fanatik ovo je bio dan za pamćenje. Za početak, Arnold Palmer je odigrao svoju posljednju rundu golfa na US Openu, rundu koja je završila u suzama nakon 40 godina dominacije. New York Rangersi su velikom paradom proslavljali svoj prvi Stanley Cup u 44 godine. Knicksi i Rocketsi igrali su finale NBA lige. Bill Clinton otvorio je Svjetsko prvenstvo u nogometu, a u prvoj tekmi SAD su izvukle nerješeno od Švicarske predvođene Stephaneom Chapuisatom. No sve ove događaje zasjenio je jedan čovjek. O.J. Simpson se toga dana odlučio na svoj legendarni bijeg u bijelom Ford Broncu, bijeg koji će ostati upamćen u američkoj mitologiji kao jedan od najlegendarnijih tv događaja svih vremena.

No, koliko god materijal za priču bio zanimljiv i dobar, ono što ovaj film čini sjajnim je pripovjedač. Brett Morgen nije napravio film u kojem je razgovarao sa sudionicima, tražio njihova mišljenja, gledao njihove suze i tako dalje i tako bliže. Ova priča ispričana je kroz kolaž nedirnutih televizijskih snimki u suludom pokušaju da se, makar jednom, priča na trenutak približi istini.

04. Into The Wind (Steve Nash, Ezra Holland)

Pokušao sam, koliko god sam mogao, da ne zaplačem na ovaj film. Nije prošlo. Jebiga. Ovo je emotivna priča o klincu s jednom nogom koji je pokušao trčati s jednog kraja Kanade na drugi i koji je umro od raka prije nego mu je to pošlo za rukom. Ovakav film bi vas natjerao na povraćanje od puste količine patetike, no pošto znate da je sve stvarno, da je mladić mrtav i da ga više nema, i da sve što je ostalo od njega je jedna zaklada, jedna utrka i video snimke njegovih napora ne preostaje vam ništa drugo nego da se stresete. Kao da možete osjetiti svu tu hladnoću koja je prolazila kroz Foxovo tijelo dok je trčao od jednog oceana prema drugom.

03. The 16th Man (Clifford Bestall, Lori McCreary, Morgan Freeman)

Prošle je godine Clint Eastwood snimio još jednu sportsku dramu. Kao i većina loših Eastwoodovih filmova, kojih je, nažalost, puno više nego bi to volio priznati, „Invictus“ pati od nevjerojatne količine patetike koja prožima film od početka do kraja. Pun stereotipa i klimavih likova, „Invictus“ vam od samog početka daje do znanja da gledate iskrivljenu, deformiranu priču, prerađenu po mjerama i kroju kojeg diktira Hollywood.

The 16th Man priča potpuno istu priču s potpuno drugačijim rezultatima. Tu nema kroja, nema mjera, nema patetike. Jedino što povezuje dva filma su Nelson Mandela, ekipa Springboka i Morgan Freeman, u prvom filmu predsjednik, u drugom pripovjedač.

Priča je ovo o zločinima koje je bijela rasa počinila nad crncima za vrijeme apartheida u Južnoj Africi. Priča je ovo o zločinima koji su crnci počinili kako odgovor na maltretiranje i ponižavanje. Priča je ovo ratu koji to službeno nije bio, no koji se vodio na brojnim bojištima, od fizičkih do metafizičkih. Priča je ovo o čovjeku – žrtvi koji je svojim životom odlučio isprati grijehe i jedne i druge strane kako bi ih konačno mogao ujediniti. Kao glavno sredstvo za postizanje svog cilja odabrao je momčad koju je jedna strana prezirala, a druga držala simbolom svoje nadmoći. Mandela je uspio u svom naumu. Makar na kratko.

02. Winning Time: Reggie Miller vs. The New York Knicks (Dan Klores)

Ukoliko čitate ove moje tekstove znate da sam tip koji voli tražiti smisao iza smisla, koji voli larger than life događaje i koji nekad toliko zagazi u patetiku da čovjek pomisli kako čita nekakvu Jane Austen melodramu ili štagod od sestara Bronte, a ne članak o sportu. Kriv sam. Ubijte me.

Glavni razlog zbog kojeg pratimo sport je zato što je tako jebeno zabavan. Zabavno je gledat likove kako lete kroz zrak, dodaju lopte petama, udaraju druge igrače k’o topovske kugle, zabijaju trice sa zvukom sirene i ruše svjetske rekorde. Euforiju i ljubav ionako možete osjetit kod pobjede tek nekolicine sportaša i timova, no to vas ne spriječava da gledate tursku nogometnu ligu, španjolsku košarku, ruski hokej ili štatijaznamšta. Zabavno je, jebiga.

Winning Time u svojih sat vremena trajanja objašnjava zašto je NBA košarka tako prokleto zabavna. Kroz gigantski sukob Reggieja Millera, tog malog pizdeka s klempavim ušima, ubojitim vanjskim šutem i nevjerojatnim osjećajem za teatar i New York Knicksa, radničke momčadi u gradu koji je oduvijek više volio showbiz i spektakl, redatelj Dan Klores demonstrira zašto se isplati svake večeri ostajati budan do šest ujutro kako bi gledali kako deset ljudi ubacuju narančastu loptu kroz metalni obruč.

Ovo je film o teatru, o glumi, o velikim predstavama i velikom rivalstvu, o sportskoj mržnji i o tome što se dogodi kad vas sport lansira na najveću pozornicu. Apsolutno svaka minuta je čisto savršenstvo koje će vam nabiti širok osmjeh na lice i uklesati ga tamo zauvijek. Ukoliko volite NBA nema šanse da vas ovaj film neće razveseliti.

01. The Two Escobars (Jeff Zimbalist, Michael Zimbalist)

Video na YouTubeu trenutno dostupan samo na španjolskom, pa ako želite, izvol’te

Pablo Escobar i Andres Escobar dijelili su isto prezime, no nisu bili u rodu. Andres Escobar i Pablo Escobar ubijeni su unutar godinu dana jedan od drugog, no razlozi za ubojstvo nisu bili isti. Pablo Escobar i Andres Escobar poznavali su se iz jednog jedinog razloga – obojica su obožavala nogomet.

Andres je bio sjajni branič kolumbijske reprezentacije koji je trebao igrati za Milan u vrijeme kad je Serie A bila uvjerljivo najjača liga u Europi, a Milan jedan od njenih najvećih klubova. Andres je ubijen prije nego je ikad zaigrao za rossonere, ubijen ispred noćnog kluba zbog klupe svađe, tek nekoliko dana nakon što je svojim autogolom protiv SAD-a izbacio Kolumbiju sa Svjetskog prvenstva u nogometu.

Pablo je bio najzloglasniji diler drogom na čitavom svijetu, čovjek koji je držao predsjednike u šakama, čovjek kojeg su se bojali mafijaši i čovjek koji nije prezao ni od čega kako bi postigao svoj cilj. Čovjek koji se ubrajao među 10 najbogatijih ljudi na svijetu ubijao je stotine policajaca i mafijaša, no narod ga je obožavao. Pablo je gradio domove za siromašne, no ljudi su ga prije svega ljubili zbog onoga što je učinio za nogomet.

The Two Escobars je fantastična priča o isprepletenosti droge i vrhunskog sporta, priča o dvije dijametralno suprotne ličnosti koje su imale više dodirnih točaka nego što možete zamisliti. Sutra nas čeka izbor predsjednika HNS-a i normalan čovjek prije takvog događaja mora razmišljati o nogometnoj mafiji, o korumpiranim menadžerima, o desetljećima namještanja utakmica, o ucjenama i iznudama, o premlaćivanju trenera i o ubojstvima agenata, no sve ovo što imamo u Hrvatskoj je nula i ništa prema onom što se događalo u Kolumbiji. Povezanost droge, nasilja i nogometa ispričalo je jednu fenomenalnu priču koja nam govori kako jedan pakao uvijek može biti gori od drugog.

Označeno , ,

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: