Sretan rođendan, čovječe!

Prije točno godinu dana nekim čudnim čudom Philladelphia Philliesi izdržali su nalet New York Yankeesa u zadnja dva inninga pete utakmice World Seriesa i očuvali nadu u konačnu pobjedu na životu. Jest da je gospođa bila u komi, prikopčana na sve poznate aparate, ali još uvijek je bila tu. Dan kasnije, pogođena drito u glavu prekrasnim home runom Hidekija Matsuija, nada nam je izdahnula. Najodvratniji klub u povijesti svemira okitio se svojim 27. naslovom, cereći se u facu hejterima diljem svijeta.

Između te dvije utakmice, iznenađen nevjerojatnom količinom prezira kojeg sam osjećao prema klubu koji se nalazi u stranoj zemlji udaljenoj više tisuća milja, počeo sam pisati ovu kolumnu. U međuvremenu se puno toga promijenilo, a zapravo se gotovo ništa nije promijenilo. I dalje ne znam kako pisati kolumne, iako sam napisao više od 350 stranica teksta. I dalje mi nije jasno zašto osjećam strast prema stvarima kao što su udaranje loptice palicom, ubacivanje lopte kroz metalni obruč i bacanje kožnatog jaja prema oklopljenim ljudima. Zvuči totalno debilno da jedna fakultetski obrazovana osoba normalne inteligencije može svoj život posvetiti tako bedastim stvarima, šta ne? Dogodi se. Prošla je godina dana i ja još uvijek volim sport, taj najfizikalniji i najegzaktniji oblik umjetnosti.

Zašto? Pa samo kroz tih godinu dana dogodila su se prava čudesa i znamenja. Plakalo se, čupale su se kose, skakalo se od veselja.

Kod kuće repka nije prošla kvale, a po forumima su ponoćni ratnici tipkovnica nasapunali dasku, pripremili užad, upalili agregator, naoštrili sjekiru, očistili pušku i odabrali najljepše kamenje za javno pogubljenje Slavena Bilića. No, Slaven je preživio, naučivši važnu lekciju o opstanku, lekciju koja obično mimoiđe sve hrvatske trenere. Srećom pa doma imamo likova koji iz tog predmeta mogu napisati doktorat. Ne postoji skandal koji bi skinuo Vlatka Markovića s prijestolja HNS-a, ne postoji navijačka buna koja bi svrgnula Zdravka Mamića s pozicije moći. Isprepletenost kapitala, politike i nogometa u Hrvatskoj nije bila ovako jaka otkad su Franci i Canjuga drmali HNL-om, na užas svih navijača koji gledaju kako se nekoć slavni travnjaci pretvaraju u blatne kaljuže na kojima se igra užasan nogomet.

Pod starim krovovima košarkaških dvorana mlada se ekipa Cibone trgala cijelu sezonu, mučeći se s lakoćom praznih džepova, da bi na kraju doživjela jedan od najbolnijih i najglupljih poraza u povijesti svemira, poraza koji bi mogao biti potpun jednom kad klub ode u stečaj i crkne. Ljudi u Splitu takvu kalvariju prolaze već jedno desetljeće, a svaki dan je sve teže gledati kako nekoć slavni klub propada sve dublje na dno. Zadar još nekako ostaje na životu zahvaljujući fanatizmu navijača i muljažama uprave koja se čini dovoljno sposobna da ga zakopa trideset metara ispod razine mora. Stoga nije čudo što je reprezentacija ostvarila svoj najbolji rezultat u zadnjih bilijun godina i istodobno nas ubila u pojam najgorim porazom u zadnjih bilijun godina, porazom koji još uvijek boli.

No nije sve tako crno. Hajduk i Dinamo igraju Kup UEFA. Medveščak je i dalje totalni zakon. Kostelić je odradio dobru sezonu. Blanka je uništavala na zaletištu. Mladi košarkaši su razorili konkurenciju. Nada postoji. Doduše ne znam je li to tako dobra stvar.

Srećom pa je svijet danas jedna velika selendra i možete zaviriti u svaki kutak kugle zahvaljujući satelitima, optičkim kabelima i ostalim čudesima tehnologije. U proteklih godinu dana imali smo što i vidjeti.

Greg Oden nam je pokazao svoj visuljak pornografske veličine, Brett Favre je slao seksi SMS-ove*, a Tiger Woods se spičkarao u svom oklopnjaku dok ga je razjarena žena mlatila golf palicama. Beskrajan niz dronfulja provirio je svoje čombave glave iz jazbina u kojima su dotad obitavale tražeći medijsku pozornost, Woods se ispričao naciji, a mi smo se pitali u kakvom to vremenu živimo da nekoć ozbiljne novine i televizije besramno seciraju privatne živote javnih osoba koje nisu postale poznate po medijskom kurvaluku nego po posjedovanju nekih izvandrednih sposobnosti.

*Ne znam kako se bilo tko može napaliti na fotke Bretta Favrea. Osim možda navijača Green Baya kojima bi Brett poslao fotke svojih uništenih gležnjeva. Sportska mržnja je jak afrodizijak.

No, Woodsov skandal je prava mala beba prema nekim drugim stvarima. Doping u biciklizmu, priznanje Marka McGwirea o korištenju steroida i namještanje nogometnih utakmica u Njemačkoj bili su veći i važniji skandali, iako nisu dobili publicitet kakvog je dobila raspižđena Skandinavka koja je jurcala za svojim poznatim mužem naoružana punom golf opremom.

To nije ništa čudno pošto je Woodsov skandal tako tipičan za naše doba, doba u kojem su pojedinci važniji od kolektiva, u kojem je privatno zanimljivije od javnog, u kojem se heroji ne stvaraju nego ruše. Nitko to nije bolje ilustrirao od LeBrona Jamesa, daleko najboljeg sportaša u svom sportu koji si je fino iskopao rupu, legao u nju i naredio da se u nju iskipa kamion najfinije zemlje. Čovjek koji je posvetio daleko više vremena građenju imidža nego uvježbavanju skok šuta ili stvaranju post up igre uništio je sve ono na čemu je radio u prvih deset minuta debakla kojeg je nazvao „The Decision“. James je tim egoističnim potezom još jednom dokazao da ultra poznati ljudi žive u svemiru koji je drastično drugačiji od onoga u kojem mi obitavamo, u heliocentričnom svemiru u kojem su oni jedina zvijezda. No, dok je javnost opravdano negodovala zbog načina na koji je James napustio klub, načina koji je bio bahat, nezreo i glup, način na koji je to radila pokazao je da smo se i mi promijenili. Zluradost, mržnja i omalovažavanje zamijenili su poštovanje i divljenje koje smo nekoć ukazivali ljudima koji su radili nadnaravne stvari. Ništa dobro nije proizašlo iz Jamesove „Odluke“.

No, još gore stvari proizašle su iz odluke Thierrya Henrya da jednu loptu štopa rukom. Repka Francuske nezasluženo se plasirala na Svjetsko na kojem se urušila kao kuća od slame, a njihov ulaz na prevaru kao da je obilježio čitavo prvenstvo. Kotrljanje po podu, varanje sudaca, glumatanje i slične fore iznimno su važan dio nogometne igre, pa nije čudno što smo se toga nagledali na Svjetskom. Dajvanje i defanzivni pristup su razlozi zbog kojeg je ovo bilo najdosadnije prvenstvo koje sam gledao u životu, gore i od onog u Japanu i Koreji. Unatoč tome vidjeli smo nekoliko sjajnih utakmica, gledali smo prvenstvo na kojem ni jedan favorit nije bio siguran i prvenstvo u kojem je napadačka, lepršava igra u konačnici izgubila, ali je skupo prodala kožu nadmoćnim protivnicima iz škole disruptivnog nogometa.

Svjetsko je, naravno, bilo centralni događaj prošle godine, no nije bilo i jedina stvar. New Orleans Saintsi iščupali su pobjedu u Super Bowlu iz ruku favoriziranih Coltsa zahvaljujući potezu za kojeg je trebalo imati slonovska muda. Onside kick Seana Paytona kojim su Sainsti okrenuli utakmicu i stavili točku na I jedne nezaboravne sezone spada u najpamtljivije poteze u povijesti NFL-a, poteze kojih ćete se uvijek sjećati, baš kao što ćete se sjećati interceptiona Jamesa Harrisona i hvatanja Santonia Holmesa godinu dana ranije, ili hvatanja kacigom Davida Tyreea i Elijevog bacanja u padu za TD.

NBA finale s druge strane nije bilo tako nezaboravno budući da smo mogli uživati u svega tri četvrtine kvalitetne košarke, ali smo zato gledali iznimno napetu i neizvjesnu seriju koju je okončala sedma utakmica u kojoj su Lakersi na kraju iskoristili svoju ogromnu prednost pod košem koja je nastala izostankom mrge Kendricka Perkinsa. Ta sedma utakmica bila je pravi festival taktičkih i igračkih pogrešaka iz kojeg su na kraju Lakersi izašli kao zasluženi pobjednici, pokazavši muda u neizvjesnoj završnici i osvetivši se za težak poraz prije dvije godine.

Kad uzmemo u obzir Ligu prvaka, slavlje Blackhawksa u NHL-u i cirkus u Formuli 1 možemo reći da smo prošli kroz suludu, bolesnu, zanimljivu, zabavnu i, ako baš hoćete, nezaboravnu sportsku godinu. Koja je za mene završila baš onako kako je počela, World Seriesom.

Tim Lincecum, Edgar Renteria, Brian Wilson i ekipa su donijeli naslov Giantsima nakon 56 godina čekanja. Bio je to prvi naslov kojeg je momčad osvojila nakon prelaska iz New York u San Francisco i nije se mogao dogoditi boljoj ekipi. Mladi, neobični, spaljeni pitcheri nosili su lineup sastavljen od odbačenih i prezrenih pojedinaca za koje nije bilo mjesta u drugim ekipama. Kao u nekakvom lošem filmu Giantsi su se probili do finala, no tamo ih je čekao jednako simpatičan klub, klub zasnovan na krvavom radu i pronalaženju talenta, a ne na dovođenju skupih igrača. Bio je to dvoboj Davida protiv Davida budući da su obje ekipe svoje Golijate skinuli već u polufinalu. I neka je. Neka tako bude i dogodine. Nemam ništa protiv. Barem ću imati o čemu pisati. Hoćete li vi to nastaviti čitati, to je već drugo pitanje. Nadam se da vam nisam dosadio. Nadam se da će veza potrajati.

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: