Uvod u NBA 2010 – dio šesti

BA sezona trebala bi početi kroz nekoliko sati, stoga je vrijeme da otkrijemo pet ekipa koje će u regularnoj sezoni ostvariti najviše pobjeda. Ukoliko znate zbrojiti dva i dva, znate i koje su to ekipe, no još uvijek nemate pojma kako su rankirane. Vrijeme je da to ispravimo.

5. Utah Jazz

Utah je ozbiljna ekipa koja igra ozbiljnu košarku. Ne znam je li razlog za tu njihovu ozbiljnost bezgranična dosada koja prožima mormonski Salt Lake City zbog čega igrači rano idu spavati i zabavljaju se po dvorani, ili razlog leži u nikad zadovoljnom i uvijek motiviranom Jerryu Sloanu. Svejedno, činjenica je da je ekipa Jazza jedna od rijetkih koja igra potpunu momčadsku košarku i koja uvijek uspjeva pokrpati i skriti sve individualne nedostatke igrača. Dokaz za takvu tvrdnju možete potražiti u ovogodišnjoj predsezoni koju je Jazz odradio bez izgubljene tekme. Istina, predsezona nema opipljivu težinu i u konačnici ne znači apsolutno ništa što se rezultata tiče, no kod Utaha smo mogli vidjeti neke zanimljive stvari. Nevjerojatno je kako se ekipa koja je izgubila četiri igrača iz rotacije tako brzo oporavila i uigrala. Ne znam za vas, ali Jazz mi na početku ove sezone izgleda još bolje nego je izgledao lani.

Razlog je, naravno, sustav Jerrya Sloana koji ove godine ulazi uz svoju 23. NBA sezonu. Sloan još uvijek nije osvojio nagradu za trenera godine iako su njegove ekipe konstantno u vrhu lige i jedan je od rijetkih trenera koji rade pozitivnu razliku za svoj klub. Njegov sustav zasniva se na pametnom hvatanju lopti nakon promašaja, što Jazzu omogućava da šutne nekoliko lopti više od svojih protivnika po utakmici, dok je u napadu ključna sastavnica sustava konstantno kretanje i igrača i lopte, što na kraju rezultira otvorenim šutevima i laganim poenima u reketu. Naravno, da bi takav sustav funkcionirao morate imati igrače koji su spremni odreći se igre jedan – na – jedan i koji su spremni žrtvovati svoju statistiku radi boljitka ekipe. Jazz takvih igrača ima na bacanje.

Prvi u redu je Deron Williams, čovjek koji je lani odnio titulu najboljeg playa lige. Mnogi će reći kako je za to zaslužna ozljeda Chrisa Paula i veliki pad u igri Stevea Nasha u drugoj polovici sezone, no zlobnicima možemo samo poručiti da začepe labrnju, bace pogled na statistiku i pogledaju koju prošlogodišnju utakmicu Jazza. Williams je bio vođa ekipe na terenu, čovjek koji je orkestrirao napadom i razigravao svoje suigrače. Osim što je bio jedan od najboljih asistenata lige Williams se iskazao i u završavanju napada, bilo da koristi svoju brzinu u tranziciji za lagana polaganja, bilo da koristi odličan dribling i ulaz u punom napadu. Williams će i ove godine dirigirati talentiranom postavom Jazza.

No, nije Williams jedini igrač Utaha kojeg valja spomenuti. Mislim, nije vrag da smo već zaboravili na fantastičan posao kojeg je Paul Millsap odrađivao za vrijeme konstantnih izostanaka Carlosa Boozera. Nije vrag da smo zaboravili kako se lomio za svaki skok, kako je skakao prema obruču, kako je unosio energiju u drugu postavu Jazza ulazeći s klupe. Millsap će ove godine konačno dobiti minute koje zaslužuje, a prvi će put u sezonu ući kao siguran starter. Ne treba zaboraviti ni Andriju Kiriljenka koji i dalje može igrati sjajnu obranu kad mu se da, a ove godine bi mu se svakako trebalo dati pošto mu ističe 17 milijuna dolara težak ugovor koji će Jazzu pomoći da izbjegne sve opasnosti plaćanja luxury taxa. Kad već izdvajamo Kirilenka zbog obrane, možemo spomenuti i Raju Bella koji više nije onako sjajan defanzivac kao kad je igrao za Sunse, no i dalje može igrati fantastičnu obranu koja će se svakako bolje uklapati u ovaj sustav, nego u sustav kojeg je isfuravao Phoenix za vrijeme zlatnog doba „Seven seconds or less“ sistema.

Bio bi grijeh izostaviti Mehmeta Okura koji ima solidnu igru, no u sezonu ulazi s dvije velike mane. Prva je to što je ozlijeđen. Druga je to što nije pravi centar, a Jazzu treba pravi centar. Okur voli šutirati s poludistance i trice, kretati se izvan reketa i tome slično, što je sasvim okej ukoliko ste krilo, ali njegovi konstantni izostanci ispod obruča smanjuju pritisak na visoke igrače protivničkih ekipa i smanjuju broj ofenzivnih skokova. Svejedno, Okur će biti dobar igrač u rotaciji ukoliko bude ulazio s klupe.

Tamo će svoja dupeta grijati nepomični Kiril Fesenko, sposobni C.J. Miles, napaljeni Sundiata Gaines i inteligentni Gordnon Heyward. Slabašni Heyward nije mogao uletiti u bolju ekipu u Jazza budući da se radi o momčadi koja će lakoćom sakriti njegove nedostatke kao što su fizička zakržlalost i u fokus staviti sve njegove prednosti kao što su nevjerojatna košarkaška inteligencija, borbenost i dobar pregled igre.

Svi ovi igrači ipak ne garantiraju da će Utah ostvariti bolji, ma čak ni da će ostvariti isti uspjeh kakvog su ostvarili lani. No, kad u smjesu dodamo malo Ala Jeffersona postaje jasnije zašto je ova ekipa tako opasna. Neki će analitičari reći kako je Al samo zamjena za Carlosa Boozera, no to baš i nije točno. Jefferson je energičniji igrač koji se bolje kreće, igra nešto bolju obranu i puno je snažniji od Boozera. Njegov paket post up poteza jednako je kvalitetan kao Boozerov, a Jefferson može puno bolje odraditi posao na centarskoj poziciji. Da stvar bude bolja Jefferson će konačno dobiti priliku zaigrati za pobjedničku ekipu što bi mu trebalo podići moral, a nije na odmet napomenuti kako su prošle dvije godine od operacije koljena, operacije od koje se ljudi potpuno oporavljaju nakon dvije sezone. Kada uzmemo u obzir u kakvom će sustavu igrati jasno je da bi Jefferson trebao imati genijalnu sezonu. Baš kao i čitava ekipa Jazza.

04. Oklahoma City Thunder

Evo nam i prve ekipe na popisu koja je kadra ubosti 60 pobjeda. Hoće li se to dogoditi? Čisto sumnjam. Thunder će i dalje gubiti neke tekme zbog neiskustva i jake konkurencije, no Durant, Westbrook i ekipa bi na kraju sezone trebali uzeti drugo mjesto na Zapadu. Znate zašto, zar ne?

Mislim, Kevin Durant je već sad jedan od pet najboljih igrača u ligi. Njegova najveća prednost je ta nevjerojatna tečnost, brzina kojom se odlučuje koji potez odigrati, preciznost u odigravanju tog poteza i, u konačnici, njegova efikasnost. Durant ne igra na silu ni na snagu, ne igra čak ni na brzinu i okretnost, njegova igra je čisti skill, vještina kakvu dugo nismo vidjeli na košarkaškim terenima. KD je poput učenika kung fua iz onih starih filmova – nevjerojatno talentiran, skroman i pokoran i spreman raditi iz dana u dan. No, umjesto da gledamo montaže u kojima nosi vjedra s vodom uz tisuću stepenica, lomi pet cenata debele daske golim rukama ili vježba polukružni uz zadovoljan pogled svog učitelja, mi gledamo montaže u kojima Durant zabija koš za košem iz svih mogućih pozicija na terenu. Njegova efikasnost i napadačka sposobnost u potpunosti su stavljene u službu ekipe, i zato ga je takav gušt gledati.

Durant je samo predvodnik trenda u kojeg je ekipa Sonicsa u potpunosti uronjena. Igrači ove momčadi stasali su zajedno, odgojeni su u istom košarkaškom duhu i dijele istu igračku filozofiju. Zanimljivo je kako je ekipa puna igrača koji su stvoreni za soliranje, i kako ti isti igrači tako rijetko imaju sebične košarkaške ispade.

Russell Westbrook je vjerojatno prvi igrač koji bi mogao gadno zapizditi stvar. Brz i okretan, Westbrook je kao stvoren da postane još jedan u nizu sebičnih point guardova, da postane strijelac, a ne organizator napada i razigravač. No, on to nije. Njegova igra je multidimenzionalna. Westbrook zabija puno, no još više asistira, a njegova zabijanja prema košu češće rezultiraju dodavanjem prema otvorenom igraču na trici nego silovanjem polaganja. Westbrook uz to pokazuje nevjerojatnu sposobnost da hvata odbijene lopte u napadu po čemu nevjerojatno podsjeća na Jasona Kidda ili Rajona Ronda. Kad bi Rondo i Kidd mogli pogoditi šut s više od tri metra udaljenosti.

Treći igrač koji pogoni Oklahomu je Jeff Green koji je lani imao nešto slabiju godinu što se statistike tiče, no već smo rekli kako je statistika nebitna stvar za igrače Oklahome. Green je all around igrač koji igra tri pozicije, koji rasteže reket dalekometnim šutem što omogućava Westbrooku i Durantu da se zalijeću prema košu, koji unatoč nedostatku mase i visine upisuje solidan broj skokova.

Da stvar bude bolja, OKC je krcat solidnim role playerima i starterima. Serge Ibaka ove bi godine mogao napraviti veliki skok, a već lani je unosio veliku količinu energije u drugu postavu Oklahome. Nenad Krstić je i dalje pristojna opcija na centru, a Cole Aldrich donijet će prijeko potrebnu veličinu i energiju na centarsku poziciju. Eric Maynor dovoljno je sposoban da zamijeni Westbrooka na playu, Morris Peterson može pogoditi tricu, a Nick Collison vam donosi šest dobrih faulova po tekmi.

Još uvijek nije jasno hoće li se na toj klupi naći i James Harden, ili će ove godine startati umjesto Shefoloshe. Mnogim analitičarima cure sline kad shvate da su Sonicsi umjesto Hardena mogli izabrati Tyrekea Evansa ili Stepha Currya, no meni se i dalje čini kako je ovo bio sjajan odabir za OKC budući da je pitanje kako bi se silovatelj lopte Evans i čisti šuter poput Currya uklopili u ovu ekipu. Harden ima solidnu all around igru, a kako je lanjska sezona odmicala postajao je samouvjereniji i puno je lakše zabijao u napadu. Thabo Shefolosha će ipak pronaći dovoljan broj minuta u ovoj ekipi zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj obrani po kojoj ga možemo ubrojati među pet najboljih perimeter defendera u ligi.

Oklahoma će ove sezone nedvojbeno razvaljivati u regularnoj sezoni. Talent + skromnost + težak rad + košarkaška inteligencija = puno, puno pobjeda. Na žalost, za plasman u finale OKC bi trebali proći Lakerse. Siguran sam da mogu zaustaviti Bryanta, no Ibaka, Aldrić, Krstić i Green jednostavno nemaju snage i/ili brzine da zaustave Gasola, Bynuma i Odoma. Doduše, lani bi se ova serija rješavala u sedam utakmica da Pau nije uhvatio onaj pobjednički skok u šestoj. Dođe li do ovog dvoboja u doigravanju gledat ćemo jednu opaku seriju, na radost svih ljudi koji vole košarke.

03. Los Angeles Lakers

Prošle su godine Lakersi pobijedili u 57 utakmica. Užasno jaka Zapadna konferencija, ozljede i Kobeovo igranje s ozljeđenim prstom na šuterskoj ruci stajali su Lakerse sezone ispod 60 pobjeda. Žali li netko od navijača zbog toga? Naravno da ne. Ekipa iz Los Angelesa osvojila je prsten unatočom jednom jako blijedom finalu u kojem se kvalitetna košarka igrala sve skupa kroz tri četvrtine. No dobro, znamo svi da se rezultati pamte, predstave se brišu, a proizvođači NBA hypea ionako su se pobrinuli da spomenuto očajno finale podignu u zvijezde i lažiraju povijest. Nije da nismo navikli.

Svejedno, Lakersi su najbolja ekipa lige u zadnje tri godine, točnije od dolaska Paua Gasola, a njegova kombinacija s Bryantom najubojitija je u ligi. Unatoč tome što Lakersi neće biti prva ekipa u regularnoj sezoni zbog toga što će se stariji igrači štedjeti i igrati s ozljedama, sasvim je sigurno da su apsolutni favorit za osvajanje naslova. Lani su u playoffu uglavnom izgledali nezaustavljivo, isto možemo očekivati i ove godine.

Glavni krivac je, naravno, Kobe Bryant. Čovjek već danas spada među 15 najboljih igrača svih vremena, savršeno je svjestan svoje veličine i odlučan je u svom pokušaju da s trona svrgne svog velikog idola Jordana. Bryantu to ne može poći za rukom ni da osvoji još tri naslova, što je sedma utakmica finala jako dobro pokazala*, no čovjek će umrijeti pokušavajući. Kad igra momčadski Bryanta je užitak gledati jer se radi o igraču koji na bilo koji način može završiti akciju. Bryant ima odličan pregled igre i zna dodati otvorenom suigraču, ima jedan – na – jedan sposobnosti završiti akciju kad su drugi zatvoreni, njegov ulaz u reket i dalje je sjajan iako je izgubio prvi korak, a u zadnjih par godina izgradio je prekrasnu post up igru kojom neprestano kažnjava niže i sporije bekove. No, Bryant vječno oscilira između momčadske i sebične igre, dijelom zbog te svoje opsesije da sam rješava utakmice. Kad igra sebično igra Lakersa pati, što smo jako dobro vidjeli u periodu između 2004. i 2008. godine, pa čak i u lanjskoj sezoni. No kad igra zajedno sa suigračima Lakersi su nezaustavljivi.

*Tih 6 od 24 nitko nikad ne smije zaboraviti. Odlika najvećih igrača je da podignu kvalitetu svoje igre u doigravanju, naročito u ključnim utakmicama. Bryant je u ovoj kategoriji drastično oscilirao kroz čitavu karijeru i zato nikako ne shvaćam ljude koji ga ubrajaju u top 5 najboljih igrača ikad. Kao da Jordan, Jabbar, Russell, Bird i Magic nikad nisu igrali košarku.

Srećom pa LA na rosteru ima igrače koji mogu podići ekipu kad Bryanta ne ide. Pau Gasol bio je nakonzistentiji igrač Lakersa prošle sezone i najbolja druga napadačka opcija u ligi. Gasol je odradio sjajan posao bilo na četvorci bilo na centru, a njegova kompletna napadačka igra u potpunosti je došla do izražaja u doigravanju kada je konstantno kažnjavao nedorasle visoke igrače Oklahome, Utaha i Phoenixa, a bio je i najbolji igrač Lakersa u odlučujućoj utakmici finala. Gasol je sjajan igrač koji će i ove godine biti presudan za juriš Los Angelesa na titulu.

Uz ovaj fantastičan dvojac Lakersi su nakrcani odličnim starterima i role playerima. Bryant i Phil Jackson su u potpunosti smirili Rona Artesta koji svoje ludilo iskazuje isključivo verbalnim putem izvan terena i koji je nekim urnebesnim izjavama konačno okrenuo mišljenje javnosti koja ga je nakon makljaže u Detroitu prezirala i omalovažavala. Derek Fisher više nije clutch kao nekad, izgubio je korak, no može odraditi solidnu minutažu. Andrew Bynum bio bi zvijezda lige da nije stalno ozljeđen, jer kad je zdrav Lakersima se nitko ne može približiti.

Na klupi sjedi Lamar Odom koji je konstantno u razgovorima za najboljeg šestog igrača lige, a da stvar bude bolja LAL su se ove sezone dočepali Stevea Blakea koji može odmijeniti Fishera, igrati brz tranzicijski napad i rokati trice iz daljine. Lakersi su u svoje redove dovukli i Matta Barnesa koji će dodatno ojačati njihovu obranu na krilnim pozicijama što bi se moglo pokazati presudnim u eventualnim serijama protiv Oklahome, Denvera ili pak Miamija. Shannon Brown će s klupe pridodati par zakucavanja koja će podići navijače na noge, a nekog vraga mogli bi dobiti i od rookieja Derricka Caractera koji ima talenta, ali ima i sjebanu glavu, te od mladog Devina Ebanksa.

Pod generalskom palicom Zen Mastera ova će ekipa bez ikakvih problema osvojiti prvo mjesto Zapada, no u regularnoj sezoni neće pokušavati uspostaviti dominaciju, koliko će pokušavati sačuvati igrače za playoff. Svi ionako znaju da za Lakerse prava sezona počinje tek kad sunce ugrije i u ostatku zemlje, a ne samo u Kaliforniji.

02. Orlando Magic

Nabrojite mi igrače koji vam garantiraju 45 pobjeda u sezoni makar se ostatak ekipe sastojao od četiri klona Adama Morrisona. Ne da vam se? Divno čudo. Okej, ajmo ovako: LeBron James, Kobe Bryant, Dwyane Wade, Kevin Durant. E da, i Dwight Howard.

Znam, znam, znam, Howard je još uvijek izrazito sirov igrač, naročito u napadu, no njegova snaga i skočnost mu omogućavaju da ga konstantno ubrajamo među najbolje igrače lige. U napadu Howard će izvući masu faulova naguravanjem pod košem* i napadanjem obruča, dok će u obrani gospodariti reketom, blokirati šuteve i mlatiti protivničke bekove koji se usude zakoračiti prema košu. Samom svojom prisutnošću Howard smanjuje učinak protivničkih napada za 10 poena, a njegov ofenzivni skok omogućuje neprestano rokanje trica pošto Stan Van Gundy jako dobro zna da će dobar dio tih promašaja završiti u rukama nabildanog Howarda.

*Osim ukoliko se ne radi o lanjskom playoffu u kojem su suci dopuštali protivničkim igračima da ga mlate kao boksačku vreću zbog čega smo kroz čitavo doigravanje imali priliku uživati u Dwightovim konSTERNiranim facama.

Naravno, njegovih kritičara ima dosta, no zamjerke su uvijek iste. Dwight i dalje voli raspaliti loptu u osmi red gledališta nakon blokade umjesto da je uhvati i proslijedi suigračima u kontri. U napadu je sirov i nema nikakvu leđnu tehniku. Bar je nije imao ni ove sezone. No, dok su druga djeca provela ljeto igrajući se po livadama, kupajući se u moru i glumeći face na televiziju, naš nježni div vruće je dane provodio u dvorani. Trenirajući s Hakeemom Olajuwanom (video). Ukoliko Howard usvoji jednu trećinu onoga što mu je Hakeem pokazao na ovoj snimci čovjek će postati najubojitiji igrač u čitavoj ligi. Magic možda nije kompletna ekipa, možda imaju jako puno rupa u svojoj igri, no činjenica je da jedini imaju franchise centra u ligi u kojoj centara nema.

Unatoč njegovom prisustvu Magic neće napraviti ništa dok ne izmijeni cjelokupan izgled svog rostera. Nekih igrača se ne mogu riješiti, kao Rasharda Lewisa koji je drugi najplaćeniji igrač lige, a trenutno igra na razini rubnog NBA startera. Za Lewisa još uvijek ima nade ukoliko pronađe načina da opet postane multidimenzionalan igrač, a ne samo snajperist koji šutira lopte s poludistance. Za Vincea Cartera pak nema nikakve nade. Vince je gotov, propao je, i njegov bogomdani potencijal zauvijek je bačen u smeće. Dobri stari Vince je oduvijek bio pičkica, igrač koji je tankirao da bi ga Raptorsi trejdali, igrač koji je padao kao pokošan nakon svakog faula, igrač koji je redovito nestajao u velikim utakmicama. Srećom pa bi Vince mogao odigrati jako veliku ulogu za Magic ove sezone. Ne, ne mislim igrački, mislim u trejd pregovorima. Carteru ističe masni ugovor od 17,3 milijuna dolara, ugovor koji će Orlandu omogućiti da u svoje redove dovede bar jednog odličnog igača s problematičnim ugovorom ili problematičnom situacijom. Chris Paul je svakako njihova omiljena opcija.

To znači kako bi se mogli riješiti i Jameera Nelsona. Nelson je do sad upisao nekoliko solidnih sezona, no čovjek i dalje više voli rokati trice nego organizirati napade, što je prava šteta jer bi se Orlando mogao pretvoriti u fantastičnu halfcourt ekipu s nekoliko ubojitih oružja. Na bekovima Orlando može postaviti više izvrsnih spot up šutera; igrača kao što su Mickael Pietrus i J.J. Reddick. Ode li Carter iz ekipe, Reddick će konačno dobiti ulogu kakvu zaslužuje, budući da momak može i mora biti NBA starter. Njegov šut je prekrasan, a momak igra puno bolju obranu nego to navijači misle.

Unatoč tome što startna postava Magica bez Howarda izgleda blijedo, mora se priznati da je njihova klupa impresivna. Chris Duhon je dobar backup play, Marcin Gortat može odigrati 10 -15 kvalitetnih minuta na centru, Ryan Anderson mogao bi raditi mismatch probleme mnogim timovima na krilu, a Brandon Bass Q-Rich morat će podići razinu igre ukoliko žele vidjeti više NBA minuta.

Howard i društvo će i ove godine lakoćom ući u playoff u kojem bi mogli daleko dogurati, naročito ukoliko nalete na ekipe koje nemaju kvalitetnu centarsku postavu. No njihovi limiti su tako očiti da će ih svaka ekipa bez problema iskoristiti. Naravno, ukoliko se Orlando drastično ne pojača do All Star utakmice.

01. Miami Heat

Postoji li video na YouTubeu koji je više gej od ovoga? Not that there’s anything wrong with that.

Zaboli me kita za probleme Heata. Zaboli me za ozlijeđen Millerov prst, zaboli me za nedostatak centra, zaboli me za to što Bosh, LeBron i Wade nisu igrali pet minuta zajedno u predsezoni. Ova je ekipa građena da u regularnom dijelu pobijedi u 65 tekmi i ukoliko to ne vidite ja vas iskreno žalim. Za boga miloga, James je sam odveo Cavse do 65 pobjeda u trenutku kad su mu najbolji suigrači bili Varejao, Mo i Ilgauskas. Odveo je Ilgauskasa, Hughesa, Goodena i Snowa do finala lige. Alo! Nema jebene teorije da ova momčad ne rasturi sezonu.

Naravno, to ne znači da će nešto napraviti u playoffu. Miami je prenizak, preslab, neučinkovit u ofenzivnom i defanzivnom skoku i slabašan u obrani reketa da bi mogao osvojiti pokal ove sezone. Njihova centarska linija sastoji se od Zydrunasa Ilgauskasa čiju je brzinu najlakše mjeriti u metrima na sat, Juwana Howarda koji je bio veteran dok sam ja učio razlomke u osnovnoj školi i Joela Anthonya koji nikad nije igrao više od 20 minuta po susretu u karijeri.

Nekakav integritet ovoj ekipi davat će prisustvo Udonisa Haslema, najvećeg radnika u momčadi, tipa koji se lomi za skokove, koji postavlja pickove i udara najbolje protivničke igrače, no ni on se ne može mjeriti s igračima poput Gasola i Howarda. Jednom kad uđu playoff Heat će ostati šokiran golemom rupom koju ima pod košem.

Da stvar bude gora, njihov najbolji igrač na centarskim pozicijama preferira igru s krila. Chris Bosh je drugi ili treći najbolji krilni centar u ligi (ovisno jel ubrajate Gasola u centre, Dirk je i dalje najbolji na ovoj poziciji) i smiješno je što su ga ljudi omalovažavali nakon njegovog prelaska u Heat. Tip je do sad igrao za madrfakin Raptorse. Raptorse, ljudi! Nosio je tu ekipu kako je najbolje znao, i nije bio toliko loš kao što ljudi misle. Bosh nije stvoren da bude nositelj ekipe, nego da bude drugi najbolji igrač, čovjek koji će rastegnuti reket, zabiti ključne poene i uhvatiti par skokova. To će fantastično raditi za Heat, no ta njegova sposobnost postat će korisna tek kad Miami nabavi pravog centra koji će moći pokriti konstantno Boshevo napuštanje reketa.

Mnogi će reći kako je nedosatatk pravog playa također veliki problem za Miami, pošto ni Mario Chalmers ni Carlos Arroyo ne ulijevaju previše sigurnosti na toj poziciji. No, taj se nedostatak lako može nadoknaditi guranjem LeBrona na poziciju playa i pomicanjem Mike Millera na mjesto krila. Moram priznati kako mi se od petorke James – Wade – Miller – Haslem – Bosh gaće pretvaraju u šator od uzbuđenja, naročito kad uzmemo u obzir da od Magica nismo imali ovakav tip playa kakvog može igrati LeBron. Naravno, to ne znači da ga i dalje ne prezirem zbog načina na koji je napustio Cleveland, no čak ni taj njegov odvratan potez ne može umanjiti činjenicu da se radi o najboljem i najkompletnijem igraču lige, tipu koji je spreman ove godine upisati triple double u svoju statističku rubriku do kraja sezone. Hoćete reći da je nemoguće da na kraju ima 24 – 10 – 11 prosjek? U ekipi s Wadeom, Millerom i Boshem kao egzekutorima njegovih savršenih dodavanja? Pliz.

Naravno, da bi to ostvario James mora prepustiti mjesto glavnog strijelca Dwyanu Wadeu. Kako se sad čini to će napraviti bez prigovora. James je odlučan da: a) spere sa svog imena titulu sebičnjaka, titulu kakvu ionako nije stekao na parketu gdje je uvijek pokušavao igrati timsku košarku, koliko god mu je to kretenski anti-sustav Mikea Browna onemogućavao i b) opet stvori onaj osjećaj kakvog je imao dok je s prijateljima igrao basket u srednjoj školi.

Wade će također imati izbor – ili može kukati jer će većinu vremena igrati bez lopte, ili može uživati u laganim poenima nakon Jamesovih dodavanja. Činjenica je da su i jedan i drugi igrač do sada uglavnom igrali s loptom u rukama, pa bi privikavanje na drugačiji sustav moglo izazvati trzavice u ekipi. Srećom pa je tu iskusni Erik Spoelstra da riješi stvar i… Ahhahahhaahahahah! Ajoj. Da…

Nego, slažemo li se onda? Miami razvaljuje u regularnoj, ispada u polufinalu Istoka, nabavlja dobrog obrambenog centra za mid – level opciju naredne sezone, a zbog slabog playoffa degradira Spoelstru i na mjesto glavnog trenera postavlja uvijek prijaznog i simpatičnog Pata Rileya. Heat osvajaju tri naslova za redom. NBA – where manipulation happens.

E, sad ćemo nabrzaka sažeti stvari. Dakle, ovako bi trebao izgledati NBA poredak:

ISTOK

01. Miami Heat 66 – 16
02. Orlando Magic 61 – 21
03. Chicago Bulls 52 – 30
04. Boston Celtics 52 -30
05. Atlanta Hawks 47 – 35
06. New York Knicks 40 – 42
07. Charlotte Bobcats 40 – 42
08. Milwaukee Bucks 40 – 42
09. Philadelphia 76ers 38 – 44
10. New Jerseya Nets 33 – 49
11. Washington Wizards 26 – 56
12. Detroit Pistons 21 – 61
13. Cleveland Cavaliers 19 – 63
14. Indiana Pacers 17 – 65
15. Toronto Raptors 11 – 71

ZAPAD

01. LA Lakers 60 – 22
02. Oklahoma City Thunder 59 – 23
03. Utah Jazz 57 – 25
04. Dallas Mavericks 54 – 28
05. Portland Trail Blazers 51 – 31
06. San Antonio Spurs 51 – 31
07. LA Clippers 46 – 36
08. Houston Rockets 45 – 37
09. Denver Nuggets 45 – 37
10. New Orleans Hornets 43 – 39
11. Memphis Grizzlies 41 – 41
12. Golden State Warriors 34 – 48
13. Phoenix Suns 33 – 49
14. Sacramento Kings 31 -51
15. Minnestota Timberwolves 17 – 65

Nagrade:

Strijelac: Kevin Durant, Skakač: Kevin Love, Asistent: Chris Paul

Manager godine: Pat Riley (MIA) – čovjek je složio ekipu Heata, iako za to nije ni kriv ni dužan. Vjerni pratitelji: John Paxson (CHI), Neil Olshey (LAC)

Trener godine: Jerry Sloan – Utah će biti jako dobra ove godine, a HOF trener još nije dobio ovu nagradu. Vjerni pratitelji: Phil Jackson (LAL), Scott Brooks (OKC)

Najveći napredak: Kevin Love (MIN) – čovjek neće znatno poboljšati igru, ali će razvaliti dosadašnju statisiku. Double double mašina koja može predvoditi ligu po broju skokova. Vjerni pratitelji: Nicolas Batum (POR), Darren Collison (IND)

Rookie godine: Blake Griffin – momak je zvijer i samo će ga obnavljanje ozljede koštati trofeja. Vjerni pratitelji: DeMarcus Cousins (SAC), John Wall (WAS)

Šesti čovjek: Rodrigue Beaubois (DAL) – Francuz je dovoljno dobar da bude starter u dobrom dijelu ekipa, a polagano propadanje Jasona Kidda značit će i veću minutažu. Vjerni pratitelji: Jamal Crawford (ATL), Kyle Korver (CHI)

Obrambeni igrač: Dwight Howard – treba li uopće objašnjavati zašto? Vjerni pratitelji: Josh Smith (ATL), Joakim Noah (CHI)

MVP: Kevin Durant (OKC) – odlaskom LeBrona u ekipu koja će smanjiti njegovu važnost Durant je jedini favorit u ovoj utrci. Vjerni pratitelji: Dwight Howard (ORL), LeBron James (MIA)

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: