10 razloga zašto te mrzim

Četiri momčadi ušle su poravnate u posljednji dan regularne MLB sezone. Tampa i Boston bili su izjednačeni u American Leagueu u utrci za posljednje mjesto u doigravanju, Atlanta i St. Louis izjednačili su omjere u National Leagueu.
Samo mjesec dana ranije Boston je imao 9 utakmica prednosti pred Raysima, dok su Bravesi imali 8 i pol pred St Louisom. Činilo se da ćemo gledati dosadnu sezonu do samog kraja. Nitko nikad u povijesti MLB-a, povijesti koja datira do 1903. godine a po nekim povjesničarima i do 19. stoljeća, nije izgubio 8 i pol utakmica prednosti u posljednjih mjesec dana. Nikad.

Riječ kojoj je potrebna samo jedna promjena da postane laž.

Tampa je dostigla Boston, no u posljednjoj utakmici sezone morali su pobijediti Yankeese, najbolju momčad lige i to pred svojim polupraznim stadionom ispunjenim penzionerskom publikom. Red Soxi su pak igrali u gostima kod najslabije ekipe svoje divizije.

U NL-u suprotna situacija. Momčad koja je proćerdala prednost igrala je protiv Philliesa, najjače ekipe lige. St Louis koji je dostigao prednost igrao je protiv najslabije momčadi u čitavom baseballu, protiv mizernih Houston Astrosa.

Očekivali smo kaos.

Dobili smo više. Puno više. Dobili smo najluđi dan u povijesti MLB-a. Povijesti koja datira do 1903. godine. Po nekim povjesničarima i dalje.

St Louis je glatko razmontirao Astrose i prvi odredio svoju sudbinu. Čekali su rezultat utakmice iz Atlante koja je dugo vodila protiv Phile. Činilo se da nas čeka majstorica. Nešto južnije Tampa je sisala 7 – 0 u sedmom inningu dok su gledatelji polako okretali leđa momčadi i odvratnoj Tropicani. Igrači Bostona gledali su njihov raspad na TV-u u svlačionici. Na Baltimore se sručila kiša. Utakmica je prekinuta. Vodili su 3 – 2.

A onda je krenulo, kao u nekom luđačkom filmu. Tampa je smanjila na 7 – 6 u osmom da bi Dan Johnson, čovjek koji je lani ubijao Red Soxe u direktnim okršajima, čovjek čiji je prosjek jedva prelazio 10 posto i koji se valjda sam pitao zašto ulazi na teren u najvažnijem at batu sezone, udario izjednačujući home run u donjem dijelu devetog s dva igrača vani i dva strikea na sebi. Podigao je ruku u zrak dok je obilazio prvu bazu. Phila je podigla ulog izjednačivši protiv Atlante u posljednjem inningu. Utakmica je otišla u produžetke. U Baltimoreu je nešto kasnije prestala kiša i Soxi su izašli na teren s vodstvom od jednog boda.

Status quo održao se gotovo sat vremena.

Prva je pala Atlanta. Philliesi su zabili pobjednički run i od Bravesa napravili ekipu koja je postala prva momčad koja je prokockala 8 i pol utakmica prednosti u posljednjih mjesec dana sezone. Dvadeset minuta kasnije Oriolesi su izjednačili protiv Bostona s dva igrača vani. Robert Andino, čovjek koji ih je cijedio kroz čitavu seriju, došao je na udaranje. Protiv jednog od pet najboljih closera lige udario je double. Baltimore je pobijedio 4 – 3. Četiri minute kasnije Evan Longoria udario je walk off home run pod britkim svjetlima Tropicane. Njegov drugi homer večeri lansirao je Tampu u doigravanje. Boston je postao prva momčad u povijesti baseballa koja je izgubila 9 utakmica prednosti u posljednjem mjesecu.

Rasplet trilera kojeg bi i holivudske tvornice odbacile kao nevjerojatnog ostavio me samog, šćućurenog u kabini Arena Sport televizije za koju sam prenosio utakmicu Tampe i New Yorka. Ostao sam prazan gledati kako Desmond Jennings štrca šampanjac po debeloj navijačici Tampe, kako Evan Longoria govori u kameru o nepokoloebljivoj vjeri u zajedništvo, kako igrači stavljaju zaštitne naočale da im pjenušavi alkohol ne uđe u oči. Osjećao sam se kao što sam se osjećao na svjetskom u košarci ili nakon utakmice s Turskom na EP-u. Prazan osjećaj koji se polako diže iz želuca i penje vam se do očiju. Užasan osjećaj.

Poklonio sam ljeto Red Soxima, kao i svake godine od 2007., i oni su me zgazili. Pogledao sam više od 100 utakmica, pratio statistike i izvještaje, čitao kolumne i pisao kolumne, unio svoje biće u momčad koja mi od početka nije bila simpatična. Samo zato jer nose to prokleto crveno B na svojim kapama. O kako su me samo udarili, kao šugavog psa na kurčevoj kiši. Zatukli su me.

Pokupio sam se doma nakon 20 minuta blejanja u spužvasti dekor komentatorske kabine. Odvrnuo sam Joy Division u slušalicama, pognuo glavu i dočekao autobus u 6 ujutro. 10 minuta kasnije, gledajući pospana lica radnika koji su jurili na prvu smjenu prema Žitnjaku mozak je govorio kako nije važno. Kada sagledamo veliku sliku i sve stavimo u perspektivu nije važno. Prihvaćao sam argumente svog jadnog, zakržljalog mozga sve dok se u želucu opet nije pojavio onaj osjećaj. Prati me već satima. Pomiješan sa čestim navalama bijesa.

Mrzim ove proklete Red Soxe. Njihov trijumf, jedan od najvećih u povijesti sporta, koji je došao 2004. godine proživio sam samo kroz dokumentarce, snimke utakmica, knjige i novinske članke. Osvajanje naslova 2007. došao je kao melem na ranu nakon djedove smrti, no prošao je nekako ispod radara jer sam tek učio o baseballu i nisam osjećao toliku strast u igri. Otkako sam je pronašao Soxi su me počeli mlatiti. Mrzim ih zato jer ih tako volim. Posebno mrzim ovu ekipu, a reći ću vam i zašto. Po redu.

10. Mrzim njihovu liječničku ekipu

Okej, nemam pojma o medicini, kirurškim zahvatima, liječenju i sličnim stvarima, ali me unatoč neznanju liječnička ekipa BoSoxa neopisivo ljuti. Lani je doigravanje iscurilo kroz prste zbog kovitlaca ozlijeda koje su pokosile igrače kao crna kuga, a u takvom okruženju u javnost je iscurila priča o sukobu Jacobya Ellsburya s doktorima zbog promašene dijagnoze koja je Đekija kasnije dovela u sukob sa suigračima, konkretno s Youkilisom koji mu je zamjerao što nema želju vratiti se na teren. E pa Kevina, karma is a bič. Ove si godine ti nastradao i nije te bilo kad je grmilo. Kao ni Bucholza, Matsuzake, Saltalamacchije, Variteka te jednim dijelom sezone Becketta, Scutara, Lowrieja, Lestera, Lackeya… Ma ima ih još. Moguće da su igrači Soxa mimoze, a moguće je i da liječnici Bostona nemaju pojma baš kao što nemaju recimo liječnici Portland Trail Blazersa čiji igrači uvijek ostanu bez koljena. Neshvatljivo mi je da mrga od Ortiza dvije godine čeka da mu zacijeli zapešće, a još manje mogu shvatiti da iskusni kirurg promaši primjetiti napuklo rebro na rentgenu.
Istina, glupo je kriviti jadne doktore za ovaj svevremenski kolaps, ali kada ste ovako bijesni kao ja hvatate se za sve.

09. Mrzim njihove navijače

Nisam nikad bio na Fenwayu pa ne mogu posvjedočiti o iritantnosti ekipe koja nosi ružičaste kape, urla Sweet Caroline u sedmom, surfa po iPadima za vrijeme najbitnijih at batova i ne pozdravlja svaki run ustajanjem i ovacijama kao u starim danima. No znam koliko navijači Soxa znaju biti iritantni. Bahati. Koliko često znaju gledati s visoka na druge nakon dva osvojena naslova. Kao da navijaju za Jenkije. Čitam forume i komentare na ESPN-u i neopisivo mi idu na živce. Tolika količina samoljublja je nevjerojatna. Kvragu, pa i sam sam takav. Mislim, kakvo to biće ide pisati ovakvu kolumnu 24 sata nakon najuzbudljivijeg dana u povijesti baseballa?

08. Mrzim što su upali u žrvanj samosažaljenja

Prije nego su osvojili prvenstvo 2007. godine Soxi su upali u tešku depru. Gubili su 3 – 1 u ALCS-u kontra simpatičnih Indiansa i činilo se da će posaugati. „Brale, uvik nan ostaje dogodine“, govorio je Manny Ramirez između dva uboda steroidskom špricom, vidno snužden zbog nadolazećeg ispadanja. Upali su u žrvanj samosažaljenja. Isplivali su jer su bili drugačija ekipa. Bili su ekipa.

Nešto što se ne može reći za ovogodišnje Soxe. Samosažaljenje ih je pokopalo. Počelo je još za vrijeme serije s Tampom na Fenwayu koja je završila 3 – 1 u korist Raysa, a da su suci bili pošteni bio bi to čisti sweep. Igrači su poslije kukali i žalili. „Mi smo kurčeva ekipa i igramo zakurac“, otprilike je rekao sjajni Dustin Pedroia u pokušaju da podigne ekipu i iscijedi iz nje posljednju kap života. Ta izjava ih je dodatno ubila. Što nas dovodi do sljedeće točke na dnevnom redu.

07. Mrzim što nisu bili prava ekipa

Čitave sezone bilo mi se jako teško ufurati u Soxe. Zapravo kroz posljednjih par godina mi se teško ufurati u Soxe. Kada igraju izgledaju kao da otaljavaju najteži posao u svemiru. Bez zajebancije, bez duha, bez ičega. Raysi su se kroz posljednjih mjesec dana fotkali u studoškim džemperima, pidžamama i grunge opremi te uživali u društvu drugih igrača. Čak su i uvijek odmjereni Jenkiji izgledali kao ekipa.

Možda se varam, statističari će me sigurno pokopati, ali čini mi se da odnosi unutar momčadi dosta utječu na rezultate. Znate i sami, kada je dobra ekipa na poslu uvijek je veći gušt dolaziti na radno mjesto i odrađivati svoj posao. Kada su svi nadrkani jedni na druge i kada po uredu letaju tračevi onda se i posao teže obavlja. Ne samo da mi je ovogodišnja ekipa bila antipatična nego mi se čini i da su jedni drugima bili antipatični i da se baš zbog toga nisu uspjeli naći u presudnim trenucima i negdje ubosti tu jednu jedinu pobjedu.

Kada gledate dokumentarce o osvajanju prvenstva 2004. godine uvijek ćete naići na snimke nasmiješenog Kevina Millara. Osim što je bio solidan fastball udarač Millar je bio i duša momčadi, čovjek uvijek spreman za zajebanciju, vječni optimist, tip koji svojim drugarima nikad nije dao da potonu u glib samosažaljenja. Borac. Umjesto njega Soxi imaju JD Drewa koji je u zadnje 4 godine pokazao jednaku količinu emocija koliko i vučedolska golubica na regalu moje mame.

06. Mrzim što su upropastili dvije sjajne sezone „domaćih“ igrača

Premda nisu izgledali dobro kao momčad, Soxi su na rosteru imali nekoliko briljantnih pojedinaca. Adrian Gonzalez opravdao je svoj gigantski ugovor odličnom igrom u napadu (.957 OPS) i obrani (11.1 UZR), David Ortiz opet je počeo ličiti na sebe, čak je i Josh Beckett imao sjajnu sezonu nakon lanjskih problema s leđima. No najviše su me razveselile dvije genijalne sezone domaćih igrača. Igrača koji su odrasli u njihovom sistemu. Igrača koje pratim praktički od njihovog MLB debija i čije me dobre igre neobično vesele.

Dustin Pedroia i Jacoby Ellsbury istakli su ozbiljnu kandidaturu za MVP nagradu.

Peddy je čitavo vrijeme pokušavao staviti momčad na svoja omalena leđa, preuzeo je ulogu pravog kapetana od Kevina Youkilisa*, igrao najbolju obranu lige na drugoj bazi (samo je Brett Gardner od svih igrača imao bolji UZR od njega, a u periodu od 2008. do danas samo četiri igrača imaju bolji UZR od njega), imao je odličnu napadačku godinu i po tradicionalnim i po sejbrmetričkim brojkama, a usto je i jedini dao sve od sebe da nanovo okupi trupe kad se sistem počeo raspadati.

* Žao mi je gospodine Tek, ali pravi kapetan mora igrati. I dalje te volim. Pusa.

Jacoby Ellsbury je pak eksplodirao kao raketa začepivši usta svim kritičarima kojih se nakotilo nakon što je Ellsb lani propustio gotovo čitavu sezonu. Čovjek je iz ničega izvukao sezonu sa 30+ homera i 30+ ukradenih baza, imao je užasno kvalitetne at batove, skupio je i 100 runova i 100 RBI-ja, udarao je sjajno u clutch situacijama te je konačno odradio i sezonu sa sjajnom obranom (UZR preko 15). Ellsb i dalje zna nervirati pomanjkanjem emocija i lošim čitanjem udarenih loptica u polju, ali mora mu se skinuti kapa. Ove je sezone briljirao. Baš kao i Peddy. Šteta što je dio njihovih suigrača taj trud nagradio kolektivnim kenjanjem u njihove bejzbolske kape.

05. Mrzim što su postali superstar momčad

Soxi su polako ali sigurno postali Yankees Lite. Njihov proračun još uvijek nije debeo kao onaj najvećih im rivala*, ali je svejedno napumpan kao sise Pamele Anderson. Ne volim navijati za superstar momčadi, ne volim navijati za ekipe koje imaju toliko puno love da mogu pretplaćivati slobodne igrače, ne volim to suludo trošenje novca.

*Tješim se ja.

Soxi su postali sve ono što mrzim. Njihovi škart igrači poput Lackeya, Camerona, Drewa i ovogodišnje verzije Crawforda imaju plaće kao i čitava momčad Tampe. Zbog toga se osjećam prljavo i prezirem sam sebe. Teško mi pada kada se stranci po netu vesele zbog kolapsa moje ekipe, no svejedno ih razumijem. Soxi su postali zli. Nadam se da će baseball uvesti sallary cap i tako mi opet vratiti moju ekipu. Simpatičnu, blesavu, potcijenjenu. Ekipu za koju je gušt navijati.

04. Mrzim njihov menadžment

Teško je povjerovati da je ekipa koja zapošljava Moneyball GM-a i diplomca s Harvarda Thea Epsteina te jednog od rijetkih istinskih bejzbol genijalaca Billa Jamesa napravila toliko grešaka koliko su ih Soxi napravili u posljednjih nekoliko godina.

Neke od njih direktno idu Epsteinu na dušu. Način na koji je kao zajebao Billya Beana i propustio ubost Richa Hardena u prijelaznom roku možda je i pokopao ovu sezonu. Potpisao je Johna Lackeya iako je imao tijekom čitave karijere užasne brojke na Fenwayu. Ugovor s Matsuzakom koji ih je koštao duplo nego što piše na netu jer su morali platiti i pravo prvokupa je također užasan. Preplaćivanje Carla Crawforda, koji će se slijedeće sezone sigurno vratiti u stilu jer je prevelik talent da to ne napravi, bilo je potpuno bespotrebno jer im Crawford uopće nije trebao. Mike Cameron, Marco Scutaro, JD Drew (koji je dio isplatio 2007. u playoffu legendarnim grand slamom u šestoj tekmi ALCS-a, ali koji svejedno nije odradio ugovor kako spada), Julio Lugo, Eric Gagne, Doug Mirabelli, Matt Clement, sve su to ugovori koji idu njemu na dušu. Naravno, postoji mogućnost da su ga vlasnici Lucchino, Werner i Henry natjerali da potpiše i Lackeya i Crawforda zato jer imaju mastodonta od kluba koji ima svoju vlastitu televiziju u NESN-u, ali neke mu se stvari ipak ne mogu oprostiti. Theo je osvojio dva World Seriesa i navijači će mu zbog toga biti zahvalni, no priče da se radi o wunderkindu nisu ništa nego iluzija. Epstein je prosječan GM koji je jako rano skužio vrijednost sabermetricsa što mu je omogućilo da ispliva na vrh, no oboružani današnjim znanjem čini mi se kako bi pedeset posto GM-ova u ligi moglo proizvoditi iste rezultate s ovakvim budžetom.

Epstein je do sad nekoliko puta podlegao pritisku vlasnika i javnosti, no nadam se kako to neće napraviti po pitanju Terrya Francone*. Tito je jedan od boljih menadžera u ligi iako i on zna raditi pizdarije (masakriranje Acevesa u zadnje tri utakmice je bilo brutalno), no skidam mu kapu na lanjskoj sezoni u kojoj je držao momčad koja se raspadala zbog ozljeda. Francona je uvijek odmjeren u svojim izjavama, zna tu i tamo podmuklo ubosti na konferencijama za novinare, lineup mu je gotovo uvijek dobro složen i jedina zamjerka mu je što još uvijek ne zna prepoznati pravi trenutak kada treba povući pitchera iz igre. Malo mi zna ići na kurac ona njegova stoička faca ispunjena s 20 paketića Double Bubblea i gegavi trk prema moundu, ali Tito je još okej i ne bi volio da ode.

* Pet minuta prije objavljivanja kolumne pukla je vijest da se Tito i Soxi rastaju. Francona sretno ti bilo. Bio si dobar trener. Jedan od boljih u majorsima. Lani možda i najbolji. Zaboli te kurac, em si osvojio dva World Seriesa prekinuvši 86-godišnju sušu, em si trenirao Michaela Jordana u Barronsima. Svaka ti dala.

Zapravo jedini čovjek kojeg se Soxi trebaju riješiti u dugoutu je slijepi Tim Boggar. Čovjek je prije godinu dana skoro uništio karijeri mladog Carlosa Santane kada je debilno poslao Ryana Khalisha da trči na kućnu što je uzrokovalo debeli out i još deblju ozljedu. Ove sezone nije nikog osakatio ali je Soxe stajao bar 25 runova. Neka ide kvragu. Neka svi idu kvragu.

03. Mrzim što su me natjerali da navijam za Yankse

Protiv Tampe. Navijati za najplaćeniju ekipu protiv najsiromašnije ekipe do posljednjeg dana regularne sezone mi je bilo nezamislivo. Još mi se okreće želudac. Ovo im nikada neću zaboraviti. Nikada. Fuj.

02. Mrzim Johna Lackeya

Mrzim njegov ugovor. Mrzio sam ga čim je potpisan. Mrzim to što su navijači Angelsa bili oduševljeni što su ga se riješili. Mrzim njegovu duguljastu facu. Mrzim to što nikad, ama baš nikad ne prihvaća odgovornost za loše utakmice. Mrzim to što je koristio bolest svoje supruge kako bi se izvukao zbog očajne sezone, a sad se razvodi od nje dok se žena bori protiv raka dojke*. Mrzim način na koji pitcha. Mrzim što okreće očima svaki put kad ga njegovi igrači u polju ne spase, mrzim što viče na Pedroiu nakon svakog groundball singla kroz sredinu infielda. Najviše od svega mrzim što će igrati za moj klub još tri godine.

* Da se razumijemo, ne osuđujem Lackeya zato jer se razvodi od žene koja prolazi kemoterapiju. Nemam pojma što se u njihovom braku događalo, ne znam jel ga varala, jesu se sporazumno razišli, nemam pojma i nije moja briga. Privatna stvar. Ono što me smeta što se čitave godine skrivao iza štita njezine borbe s rakom i time pravdao svoju dekoncentraciju na terenu.

01. Mrzim što su opet pronašli način da me gurnu na dno

Posljednji mjesec sezone trebao je biti lagana šetnja prema vrhu. Borba s Yankeejima za vrh divizije. Priprema za postsezonu. Razmišljanje o igračima koji će ostati u ekipi za vrijeme playoffa. Umjesto toga dobio sam kaos, paniku, očaj, samosažaljenje i poraz.

Rotacija se raspala usred ozljeda i napadaja panike. Čak ni Lester ni Beckett nisu bili dobri, nisu mogli staviti momčad na svoja leđa. ERA je otišla preko 7.70 a Soxi su u rujnu pobijedili u samo dvije utakmice u kojima su zabili manje od 9 poena. Igrači u polju počeli su raditi nevjerojatne greške, rutinske lopte su im prolazile kroz rukavice, bilo je to kao da gledate propust Billya Bucknera kroz čitav mjesec, iz dana u dan. Neki udarači su se ohladili, neki su potpuno potonuli, posisali su serije protiv direktnih konkurenata i mene još jednom zavili u crno.

Napravili su ono najgore što vam neka sportska momčad može napraviti. Podigli su očekivanja. Onda ih nisu ispunili.

Pogodilo me kao i uvijek i sad ih mrzim. Jako. Ne želim uopće više čuti za njih.

Proći će me do proljeća. Uvijek prođe. Tako je to u baseballu.

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: