Razum i osjećaji

If you don’t cry it isn’t love
If you don’t cry
then you just don’t feel it deep enough

The Magnetic Fields

Osjećaj je grozan, kao da vam je netko izbio zrak iz pluća. Nakon toga dolazi bijes i ljutnja, a sve kulminira osjećajem potpunog očaja. Nervozno koračanje po stanu? Tu je. Ljutito bacanje stvari prema ekranu? Tu je. Nesanica? Tu je. Buljenje u strop kao da se na njemu pojavila razgolićena prilika Sophie Vergare? Tu je.

Možemo se zavaravati, možemo se pretvarati, možemo odmahivati rukom i rezignirano slijegati ramenima, no činjenica je da odraslim ljudima sport znači puno više nego bi trebao. Nogomet je igra. U kojoj 22 budaletine trče po travi ganjajući kožnu sferu. Košarka je igra. U kojoj 10 manijaka ubacuje kravlju kožu kroz metalni obruč. Rukomet je igra. U kojoj 14 likova skače i baca loptu i pokušava shvatiti pravila koja se konstantno mijenjaju. Football je igra. U kojoj oklopljene mrcine udaraju jedna drugu u pokušaju da se dokopaju svetog kožnatog jaja. Sport je u načelu dječja igra i sam po sebi nema apsolutno nikakvu vrijednost.

Ono što mu daje vrijednost je sposobnost ljudi, nevjerojatno velikog broja ljudi, da u njega uliju svoje osjećaje i u potpunosti se prepuste nečemu što ne mogu kontrolirati. Bez toga nema ničega. Nema punih dvorana. Nema proslava naslova. Nema bolesnih količina novca koje plaćate da bi ste doslovno nosili svoje osjećaje na rukavu (preko dresova i majica). Nema radosti i veselja zbog velikih pobjeda. Bez toga nema ni ovog groznog osjećaja u kojem se isprepliću bijes i praznina kao što se vinova loza isprepliće sa žicom i kolcima.

Chicago Bullsi su mi izbili zrak iz pluća u četvrtoj seriji utakmice s Miamijem. Osam sekundi prije kraja Derrick Rose dobio je loptu koju je morao zabiti za pobjedu. Nije uspio. Bullsi su se raspali u produžetku. Zubima sam zgnječio penkalu koju sam izgrizao od nervoze, odjurio sam u kupaonicu i onda šakom opizdio u štok od vrata.
„Zašto se tako nerviraš?“, upitala me gospođa F.
„Šta misliš da bi ja gledao ovo sranje u šest sati ujutro svake večeri da mi nije stalo“, bilo je sve što sam joj mogao reći.
U petu utakmicu ušao sam hladan i rezigniran, pomiren s porazom. Nevjerojatnu pobjedničku seriju Heata u kojoj su okrenuli – 12 u samo 4 minute odgledao sam mirno i stoički. Bolja ekipa je prošla dalje. Srce je govorilo jedno, razum je rekao drugo.

Svejedno, dan nakon što su Bullsi ispali osjećam se jednako grozno. Prokleti razum ne pomaže. Zato jer znam da su imali šanse, realistične šanse za prolazak u finale. Svaka utakmica lomila se u zadnjih par minuta osim one prve. U zadnje dvije u potpunosti su zatvorili reket i prisilili Miami na šuteve iz vana i tako realizirali svoj obrambeni plan. Nije da ih je Miami razbio, iako konačnih 4 – 1 odaje takav dojam. Baš zbog toga ovaj poraz boli, i bolit će još jako dugo. Nešto kao košarkaška repka na svjetskom. Ili nogometna protiv Turske. Znaš da su imali šanse, unio si sebe u potpunosti u utakmicu i na kraju si ostao povrijeđen.

Kad se takve stvari dogode i kad ostanete povrijeđeni u životu normalno je da postavite jedno pitanje. Zašto? Bilo da se dogode ozbiljne stvari kao što je smrt u obitelji, bolest, razvod ili otkaz, bilo da se dogode trivijalne stvari kao ispadanje vama najdražeg košarkaškog kluba iz finala Istočne konferencije od ekipe koju ne podnosite. U nekim slučajevima teško je ili gotovo nemoguće dati odgovor, u ovom pak nije. Dosta je ovih mojih patetičnih pametovanja, krećemo u analizu.

1. Rose nije kriv

Kroz zadnjih 20 godina postalo je iznimno popularno upirati prstom u pojedince u momčadskim sportovima. U rijetko kojem sportu je to tako izraženo kao u NBA košarci koja je postala popularna tek kad je naučila reklamirati svoje zvijezde. Takva kultura stvara privid da su isključivo oni zaslužni bilo za pobjede bilo za poraze svojih ekipa. No to nije baš tako.

Nakon ispadanja Bullsa najlakše je uperiti prstom prema Derricku Roseu. Zašto ne? MVP regularne sezone statistički je bio jako loš. Njegov šut u seriji na kraju se zaustavio na očajnih 35 posto. Njegovo rokanje trica bilo je očajno, a niti jednom tijekom serije nije prešao 8 asistencija.

Njegova igra bila je nešto bolja nego što statistika govori, no nije bila dovoljno dobra za playoff. Dapače, izgledala je jednako kao u regularnoj sezoni. Kad gledate utakmice gotovo da možete primjetiti šprancu – Rose u startu iskušava vanjski šut. Ne ide ga. Pokušava razigrati suigrače. Ne ide ni njih. Kreće s ulazima. Zabija par, no Heat tad zatvara reket. Promašuje iz kontakta, traži faulove, ne dobija ih. Opet pokušava odigrati nešto sa suigračima, no njih opet ne ide. Tada kreće frustracija i kombiniranje loših šuteva, slabih ulaza i izgubljenih lopti. Jednom riječju – forsiranje. Od kojeg nije znao odustati.

Forsiranje mu je ove sezone donijelo MVP nagradu, donijelo mu je rekordan broj pobjeda i svjetsku slavu. Problem je što forsiranje u playoffu protiv kvalitetnih ekipa ne prolazi. Rose se tako našao u sličnom loncu s Russellom Westbrookom koji je sam izgubio tri utakmice Thundera u ovom doigravanju.

No Rose se u tom loncu ne bi trebao krčkati. Za razliku od Wesa on ni u jednoj utakmici nije imao 6 uzastopnih napada na punu obranu u kojima nije dodao loptu. Rose forsira, ali ne igra 1 na 5 košarku. Njegovo forsiranje plod je nemogućnosti Bullsa da odigraju složen napad i rašire obranu vanjskim šutom. Rose nije forsirao kad je u ekipi imao Bena Gordona. Nije forsirao kad je u ekipi imao Johna Salmonsa. Njegovo forsiranje započelo je kada je ostao bez partnera u backcourtu. Rose je postao volume scorer tek kad je morao preuzeti broj šuteva koji inače otpada na obe bekovske pozicije. To je prolazilo u regularnoj sezoni, no u playoffu nije prošlo. Bullsi su jednostavno imali

2. Loše organiziran napad

Postoje dvije stvari koje Tom Thibodeau mora napraviti u offseasonu. Prva je odlazak na lekcije pjevanja kod Malefica ili nekog drugog black metal growlera jer će inače poderati glasnice do svoje treće sezone ako ne nauči kakvu korisnu tehniku. Druga je zapošljavanje ofenzivnog koordinatora.

Thibs je godinama radio u ligi kao asistent specijaliziran za defanzivu, stoga nije čudo da je njegov napad prije svega bio produžena ruka pažljivo složene i prekrasne obrane. Brzina, tranzicija i potpuna sloboda u napadu bili su njegovi postulati kroz čitavu sezonu i baš poput Rosea nije ništa promijenio u playoffu. Trebao je*. Napadi Bullsa na postavljenu obranu izgledali su traljavo, nekoordinirano i bezidejno. Bullsi su praktički imali tri prave akcije – visoki pick and roll s Noahom nakon kojeg slijedi ulaz, pick and roll s Boozerom i dvostruki blok za Kylea Korvera na osnovnoj crti nakon kojeg slijedi šut s krila. To je sve. Tri akcije. Čak je i jadni, nesposobni Vinny del Negro imao three guard weave, nekoliko pick and rollova i offball blokova. Thibs nije imao ni to. Čitavu seriju, zapravo čitav playoff napad je izgledao bezidejno kad nije mogao nametnuti tranzicijsku košarku. Stoga ne treba začuditi što su

* Kako je lijepo praviti se pametan nakon završene serije. Ma milina.

3. Boozer i Deng podbacili

Luola donekle možemo opravdati. Čovjek je odigrao maestralnu obranu na LeBronu, prisilio ga je na velik broj promašaja i izgubljenih lopti i trošio se više i intenzivnije od Ase Akire u grupnjacima. Kad uzmemo u obzir da Bullsi nemaju jednu jedinu akciju izgrađenu za njega i kad uzmemo u obzir da već godinama znamo da si čovjek ne može sam kreirati šut iz driblinga i da ima tako očite fejkove da na njih ne bi nasjeo ni naivni Dudek iz Gruntovčana onda su njegove slabašne napadačke partije trebale biti očekivane.

Problem je što je podbacio čovjek koji ga je trebao pokriti u napadu. Carlos Boozer je bio grozan. Čovjek koji je za ovu sezonu inkasirao 14,4 milijuna dolara trebao je biti drugi strijelac u doigravanju. U finalnoj seriji imao je jednu solidnu i jednu dobru utakmicu u napadu. U obrani je bio takva rupa da je ni Noah ni Deng, dvojac koji možemo ubrojiti među 25 najboljih defanzivaca u ligi, nisu uspjeli začepiti. Carlos je dopustio Boshu da se razmaše, toliko ga je slabo čuvao da je ovaj dobio na samopouzdanju, a u napadu nije uspio nadoknaditi štetu napravljenu defanzivnim propustima.

Čak i kad uzmemo u obzir nepostojanje ofenzivnog plana glavnog trenera neshvatljivo je da Boozer tijekom čitave serije nije ogradio Bosha svojom guzičetinom, zatražio loptu u low postu, isfintirao ga krasnom leđnom tehnikom koju posjeduje i položio od table. Ni jednom! Sve njegove akcije svodile su se na već spomenuti pick and roll s Roseom nakon kojeg se nije zabijao nisko nego je ostajao na pick and popu kojeg Bosh sasvim pristojno čuva, nakon čega je ili šutirao s poludistance ili odrađivao dva koraka leđima praćena s teškim fadeway šutem ili faceup izbačajem koji nije bio posebno precizan.

Da stvar bude gora ni klupa se nije iskazala u napadu. CJ Watson je brzo upropastio sve dobro što je napravio, Taj Gibson jednostavno nije bio konzistentan, a Kyle Korver se nije mogao sastaviti sa šutem zbog čega je reket Miamija uvijek bio maksimalno zgusnut.

Samim tim nije čudo što su Bullsi imali

4. Problem zabijanja u završnicama utakmica

Forsiranje glavnog igrača. Nemogućnost drugog i trećeg strijelca da zabiju. Nepostojanje plana igre u napadu. Nesposobnost šutera da razvuku reket. Postoji li veći recept za katastrofu u završnicama? Bullsi su se borili, klali, mučili i ostajali u utakmicama do samog kraja. Tada su jednostavno nestajali. Zadnji napadi u četvrtoj i petoj utakmici savršeno su ilustrirali nesposobnost Bullsa da zatvore tekme.

Derrick Rose je u svakom susretu igrao protiv Mikea Bibbya. Dok je Bibby bio na terenu Bullsi nisu odigrali niti jednu izolaciju protiv sporog, starog igrača. Igrali su isključivo pick and roll kojeg su igrači Heata savršeno čuvali i nakon kojeg su lakoćom udvajali Rosea. Jedine izolacijske akcije Bullsi su odigrali u trenutku kad je Rosea čuvao LeBron James, jedini čovjek na terenu koji mu je mogao parirati brzinom i koji je bio dovoljno visok da mu onemogući čist šut. U trenutku kad su trebali igrati pick and roll oni su zastranili. Te dvije akcije savršeno su sumirali seriju – bile su loše pozvane i još gore odigrane.

Kad tako postavimo stvari ispada da su Bullsi pobijedili sami sebe, no to je samo pola istine. Bez obzira da li ih volite ili ih mrzite igračima Miamija morate skinuti kapu. Bosh je konačno dokazao da može podnijeti teret playoffa i u ovoj je seriji bio drugi najbolji igrač svoje ekipe. Wade se mučio s ozljedom no u četvrtoj i petoj je zabio dva ključna šuta koja su pokopala Bullse. Udonis Haslem je donio energiju i obranu koja je Heatu bila neophodna. Mike Miller se napromašivao, ali je uhvatio pregršt važnih skokova. Na kraju, LeBron James je dokazao da je daleko najbolji igrač lige i da su njegovi problemi u clutchu tijekom regularne sezone bili samo prolazna boljka. Miami je bio bolji. Ne samo to. Miami je igrao i ljepšu košarku. Da nisu igrali protiv mojih Bullsa i da mi tako neopisivo ne idu na živce sa svojim bahatim kreveljenjem i plesanjem bio bi mi ih gušt gledati.

Spoznaja da je bolja ekipa pobijedila meni previše ne pomaže. Još nisu prošla 24 sata od ispadanja Bullsa, a ja se još uvijek osjećam kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. Kad je repka ispala na Svjetskom trebala su mi četiri dana da dođem sebi. Kad smo ispali od Turske prošlo me kroz par dana. Ispadanje od Francuske prošlo je odmah nakon osvajanja bronce. Ispadanje iz kvala za Euro nakon katastrofe protiv Srbije na Maksimiru me proganjalo tri mjeseca. Na poraze Hajduka sam već oguglao. Pitanje je koliko će ovo trajati. Nadam se skorom oporavku. Što bi rekli naši starci: glavno da ostaneš živ.

Pogled u budućnost

Sezona za Bullse je završila i vrijeme je da se ekipa iz Chicaga okrene novoj godini. Problem je što nitko ne zna hoće li se košarka sljedeće jeseni uopće igrati. Opasnost lockouta opasno se nadvila nad ligu, a čak i ako se igrači i vlasnici dogovore sigurno je da će pravila igre biti izmijenjena.

Bez obzira na to jasno je što Bullsi moraju napraviti. Prvi zadatak je pronalaženje čovjeka koji će uigrati napad. Taj zadatak nije lagan ne samo zato jer takvog majstora trebate naći nego zato što takav potez predstavlja težak udarac za Toma Thibodeaua i njegov ego. Ako ga Thibs može progutati super, ako ne može onda bi moglo doći do problema. No napad se mora uigrati jer ovo što smo gledali kroz sezonu nije dovoljno dobro za osvajanje prstena.

Nakon dovođenja trenera Bullsi moraju pokušati s dovođenjem kvalitetne opcije na beku. Treba im čovjek koji nije ekstra klasa, ali koji ima solidan ulaz, koji može pogoditi otvoreni šut i koji može izmoriti protivnika kretanjem kroz blokove. Treba im čovjek koji će dopustiti Roseu da uzima 19 šuteva umjesto 25 šuteva po tekmi i da opet ubacuje 47 a ne 42 posto šuteva iz polja. Treba mu netko tko će mu omogućiti da ne forsira.

Takvih igrača na tržištu nema puno. Zapravo se s godinama javio velik deficit kvalitetnih dvojki u ligi. Od slobodnih bekova možemo izdvojiti:

1. Jamala Crawforda – opciju s klupe koja vas može i ubiti i spasiti. Pitanje da li može biti starter i da li može igrati s Roseom.

2. Raya Allena – daleko najbolje rješenje. Problem je što ima player option i može produžiti s Keltima. Vjerojatno će to napraviti, a i pitanje je kako bi Chicago otvorio cap space za njega. Ali moram priznati da mi donji dio tijela neznatno poveća volumen kad zamislim Jesusa u dresu Bullsa.

3. Anthonya Parkera – solidnog, ali mrvicu starog. Ne znam koliko još sezona ima u sebi.

4. Carona Butlera – volio bih ga vidjeti kako igra nakon ozljede. Cap space problem ne treba ni spominjati.

5. J.R. Smitha – nadam se da se to neće dogoditi. Zato jer bi dobio živčani slom veličine Shaqove glave. Premlad sam za ta sranja.

6. Tracya McGradya – kojeg nisu uzeli ni ove godine i koji ne bi previše pomogao Chicagu. Ne u ovom stadiju karijere.

7. Shannona Browna – koji ima player option s Lakersima i bio bi lud da ga ne iskoristi nakon što je bio nevidljiv u playoffu.

8. Michaela Redda – kojeg… hahahhahahaha. Ahhahahahhahahhaha.

9. Jasona Richardsona – koji je bio katastrofalan nakon trejda iz Sunsa u Orlando i kojeg polako stižu godine.

Tu su još i restricted agenti Aaron Afflalo (od kojeg mi se diže još više nego u slučaju RayRaya), Marcus Thornton (koji je malkice problematičan u obrani, ali koji bi mogao biti kul ako ga Kingsi puste što je malo vjerojatno) i Nick Young (kojeg ne bi dotakao s duplim rukavicama i štapom od 10 metara). Bullsi će morati dovući nekog iz free agencya jer nemaju koga trejdati za kvalitetnog beka, ne ako žele zadržati Taja Gibsona i Omera Asika.

To ne znači da Bullsi neće ganjati trejdove. No s obzirom kako se Istok posložio ne trebaju ganjati sićušne promjene. Ne kad Heat ima LeBrona, Wadea, Bosha i mid – level od 5 milijuna kojeg mogu ponuditi za kvalitetnog playa ili centra. Ne kad Knicksi imaju Amarea i Mela i kuhaju gumbo s Chrisom Paulom kao glavnom namirnicom. Ovo nije smallball situacija, Bullsi moraju ganjati home run. Moj prijedlog?

Chicago: Carlos Boozer, Joakim Noah i prvi pick kojeg su dobili od darežljivih Charlote Bobcatsa.

Orlando: Hedo Turkoglu i Dwight Howard.

Magic je ove godine pokazao da ima ekipu nakrcanu slabašnim igračima i lošim ugovorima koja će nakon odlaska Howarda (koji sigurno odlazi kroz godinu dana) bit na samom dnu. Fora je što ne mogu krenuti u rebuilding jer u ekipi imaju Turkoglua i Arenasa koji im uzimaju 30-ak milijuna dolara godišnje kroz sljedeće četiri godina. Magic se tako nalazi u situaciji da će tavoriti na dnu, a neće imati ekipu za playoff. Zašto ne trejdati za Boozera i Noaha i na taj si način osigurati pet godina doigravanja na Istoku i onda krenuti u rebuilding kada Noahu, Boozeru i Arenasu istekne ugovor u istoj godini? Magic će teško dobiti bolju ponudu za centra koji vjerojatno odlazi. Jedino pitanje je želi li Howard igrati u Chicagu ili mu se ipak sviđaju topliji predjeli Los Angelesa.

No, čak i ako ne dovedu Howarda Bullsi bi trebali imati dobru ekipu za sljedeću sezonu. Ne znam hoće li ikada doći u priliku da se bore za prsten, ali znam da ću ih gledati 82 puta u regularnoj sezoni. A onda što bude.

Označeno ,

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: