Bitka za NBA vrh

Ne znam za vas, ali ja nemam nadnaravne sposobnosti. Koliko god to moja djevojka od mene očekivala ja još uvijek ne znam čitati njene misli. Na žalost mojih prijatelja ne mogu vodu pretvarati u vino. Nemam rentgenski vid, ne mogu letjeti, ne svijam željezne šipke rukama, a na sto metara ne trčim brzinom metka već onoliko brzo koliko je potrebno za solidnu dvojku iz tjelesnog. Nemam nadnaravne sposobnosti, što znači da ne mogu predviđati budućnost.

No unatoč tom bolnom nedostatku valja mi napisati nekakvo predviđanje za NBA playoff. Postoji li gore opcije za jednog kvazi – kolumnista? Ako i nekim čudnim čudom pogodim parove finala to će se sutra zaboraviti, ako sve promašim osramotit ću se i ispasti veća neznalica od Vinnya del Negra, bez obzira što se to u ovom trenutku čini nemogućim. Nemam kristalnu kuglu ni listiće čaja, nemam tarot karte niti znam čitati kosti. Sve što imam je iskustvo stečeno gledanjem više od 150 utakmica tijekom regularne sezone. Unatoč tome velika je vjerojatnost da ću ispasti budala. Neka, sve to ide u rok službe.

ISTOK

Sezona iza nas najbolja je regularna sezona odigrana u zadnjih 17 godina. Naravno, postoji mogućnost da me pamćenje vara gore od napaljene šiparice koja je pobjegla s roditeljskog lanca, no iskreno se ne sjećam sezone u kojoj je odigrano ovoliko zanimljivih utakmica, u kojoj je ispričano ovoliko zanimljivih priča, u kojoj se dogodilo ovoliko suludih i zapanjujućih trejdova, u kojoj smo vidjeli ovoliko briljantnih poteza. Od dolaska LeBrona i Bosha u Miami do stravičnog pada u igri Celticsa, od prvih zakucavanja Blakea Griffina do fantastične uzlazne sezone Derricka Rosea koja će vjerojatno biti okrunjena MVP nagradom ova je sezona isporučila tone i tone uzbuđenja za svakog ljubitelja NBA košarke.

Razlog za uzbuđenje je i konačno buđenje Istoka nakon tri milenija hibernacije. Heat i Celticsi odradili su posao uz dosta fluktuacija i nekonzistentnosti, no unatoč tome radi se o dvije izuzetno snažne ekipe što dokazuje njihov omjer pobjeda i poraza. Orlando je možda podbacio ove sezone i konačno svijetu obznanio da se radi o jako klimavoj ekipi, no Dwight Howard je ove godine više puta dokazao da je drugi najproduktivniji košarkaš lige; čovjek koji je iz godine u godinu sposoban nositi čudno građenu ekipu na svojim širokim ramenima. Baby Bullsi konačno su odrasli i uzeli prvo mjesto divizije, a Atlanta je igrala solidnu košarku tijekom čitave sezone. Knicksi su napravili dobar posao koji će se isplatiti tek kroz nekoliko godina, Indiana je stasala u fora ekipu koja ima dovoljno prednosti da prikrije sve svoje goleme mane, a 76-ersi su pametnom košarkom, požrtvovnošću i kvalitetnom obranom uletjeli u playoff kad to nitko nije očekivao. No tko će od njih osvojiti Istok i otići u veliko finale?

Chicago Bulls (1) – Indiana Pacers (8)

Nakon 12 godina poraza, nakon 12 godina žaljenja, nakon 12 godina čekanja Bullsi konačno mogu reći da imaju ekipu koja može do naslova. Od onih 150 utakmica njih 79 otpalo je na Bullse, moj tim, tim za kojeg sam počeo navijati nekako u isto vrijeme u koje sam počeo učiti kako pisati slova. Nakon svih veselja u 90-ima proteklo desetljeće bilo je iznimno teško. Bilo je teško gledati Bullse kako draftaju Branda i Artesta i pretvaraju momčad u dvoglavo čudovište u kojoj svaka glava uvijek poteže na svoju stranu. Tko može zaboraviti izbor Eddya Currya, tko može zaboraviti impozantnu figuru Dalibora Bagarića kako grije klupu, nesreću Jaya Wiliamsa, zamjenu LaMarcusa Aldridgea za Tyrusa Thomasa na draftu, trejd Bena Wallacea za Hughesa i Goodena i Scotta Skilesa koji urla na svoje igrače kojima je pun kufer svega i kojima se ne da igrati? Ukoliko ste fan Bullsa pretpostavljam da ste tužno kimali glavom čitajući ove retke. No Derrick Rose i ekipa mogli bi nam obrisati pamćenje bolje nego ekipa iz Ministarstva magije ukoliko u naredne tri godine osvoje naslov. Unatoč tome što su mladi i neiskusni i nisu igrali u finalima i imaju rookie trenera ovo je možda i njihova najbolja prilika. Ukoliko Howard pronađe novu ekipu, ukoliko Heat pronađe veterane u reketu, ukoliko Paul dođe u New York, ukoliko Oklahoma nastavi sa svojom evolucijom šanse će im se drastično smanjiti u narednih nekoliko godina.

Smijete se? Mislite da nemaju šanse za naslov? Okej, Bullsi imaju puno mana, no ovo je godina u kojoj sve ekipe koje pretendiraju na naslov imaju velike mane. Bullsi su iznenadili sve stručnjake svojim igrama nakon što su promijenili trenera i više od pola ekipe. Šokirali su sve pobjedama u 62 utakmice unatoč ne baš laganom rasporedu i ozljedama Joakima Noaha i Carlosa Boozera. Thibodeau je u Chicagu instalirao najljepšu i najefikasniju obranu lige koja je jednako dobro branila reket koliko i tricu, a Rose je i u trećoj godini nastavio svoj razvoj te je nakon solidnog šuta za tri u arsenal ugradio i vodstvo, neustrašivost i preuzimanje odgovornosti u završnicama utakmica, unatoč tome što mnogi, uključujući i mene, nisu smatrali da to ima u sebi.

Indiana Pacersi bi za takve Bullse trebali predstavljati vreću za napucavanje. Tijekom sezone Pacersi su uzeli jednu pobjedu iz četiri tekme i to u produžetku, dok su u ostalim utakmicama manje – više bili deklasirani. No Psycho – T se u tom periodu još nije razbudio, a Pacersi su čitavo vrijeme tražili svoju igru. Upravo će Hansbrough i Roy Hibbert predstavljati najveću opasnost za Bullse jer solidnim šutevima s poludistance mogu odvući bilo Noaha bilo Boozera od koša, otvoriti prostor za ulaze odličnog Darrena Collisona i olakšati kretanje lopte sa strane na stranu što bi trebalo uroditi otvorenim šutevima za Dannya Grangera* i ostale tricaše Indiane koji će inače imati jako težak posao.

* Granger protiv Bullsa ove sezone gađa 36 posto iz igre. Deng ga je, u tri utakmice koje je Danny odigrao, silovao žešće nego Kobe siluje žen… ovaj, šut.

No ono što bi Pacersima moglo donijeti nadu u napadu uništit će ih u obrani. Ni Hansbrough ni Hibbert ne bi mogli čuvati Žaka Houdeka u low postu, pa nikoga neće začuditi ako ih izrazito mobilni Noah i tehnički potkovani Boozer raznesu u paramparčad. Rose bi se mogao namučiti s Collisonom, no čak i ako Pacersi uspore najboljeg igrača Bullsa teško da će izvući više od jedne pobjede. Indiana je ove sezone ipak pobjedila u samo 35 utakmica i premda su ušli u playoff za to je prije svega zaslužna komatozna konkurencija.

Prognoza: 4 – 1 za Bullse

Miami Heat (2) – Philadelphia 76ers (7)

Prije četiri sezone Phila je pobijedila u 40 utakmica, prije tri u 41 i ove godine u 41. U te tri sezone Sixersi su ušli u playoff, a jedina godina u kojoj su poljubili močvarno dno Istoka bila je lanjska u kojoj je naivni Eddie Jordan pokušao instalirati Princeton napad u ekipi u kojoj igraju Elton Brand i Andre Iguodala. Jordana je ove sezone zamijenio Doug Collins, egoistični, nemilosrdni, okrutni trener specijaliziran za dovođenje prosječnih ekipa u red. Collins je nekoć s Bullsima dokazao da nema finesu potrebnu za navigiranje kroz Scile i Haribde lige s NBA topovnjačom prekrcanom zvijezdama, no kad treba natjerati ljenčine na rad, motivirati nemotivirane i potpaliti vatru pod nogama uspavanih igrača teško možete pronaći boljeg trenera u ligi od njega.

Bivši vođa američke reprezentacije ove je sezone napravio ono što se lani činilo nemogućim – natjerao je Eltona Branda da se probudi iz kome, Iggyu je iz glave izbio ideju da je zvijezda te ga je pretvorio u timskog igrača i najboljeg perimeter defendera lige, uspio je sklopiti momčad od djelova koji si baš nisu pasali i vratio je Philu u doigravanje. Usporedite roster Detroita i 76ersa i nećete vidjeti veliku razliku. Nekoliko isluženih veterana, nekoliko klasnih ljenčina, nekoliko mladih igrača koji se još ne snalaze u NBA-u, niti jedna igračka klasa* i previše igrača koji su slični jedni drugima zbog čega su se svi imali pravo nadati solidnoj minutaži, što obično znači smrt za ekipu. Igrači u Detroitu su digli bunu, okrenuli leđa svom treneru i napravili cirkus u trenutku kad su još imali kakve takve nade u utrci za playoff, igrači u Phili su zapeli i došli do 50 posto pobjeda. Doug Collins je napravio odličan posao.

*U ovom trenutku. Jasno je da je T – Mac nekoć bio među najboljim igračima lige i da su i Prince i Rip i Big Ben bili izrazito korisni starteri. No ta vremena su prošla.

Unatoč tome Collins nije čudotvorac. On nije čarobnjak. Baš kao i ja on nema nadnaravne sposobnosti. Iggy, Brand, Jrue i Young, Lou, Jodie, Turner i Speights nemaju šanse protiv Miami Heata. Da se svi zajedno spoje u dva igrača poput kakvog košarkaškog Voltrona teško da bi imali kvalitetu kakvu imaju Dwyane Wade i LeBron James.

Nakon katastrofalnog niza od pet uzastopnih poraza, niza za vrijeme kojeg je Miami igrao očajnu košarku stvari su se posložile na South Beachu. I dalje to nije košarka koju uživate gledati, i dalje ima previše izolacije, i dalje se lopta ne kreće kako bi trebala, i dalje nedostaje zaštite u reketu, no Wade i LeBron su jednostavno predobri igrači koji istodobno mogu svakoga proći u napadu i svakoga zatvoriti u obrani. Chris Bosh je na kraju nevoljko prihvatio ulogu treće violine i za divno čudo podigao razinu igre u obrani u odnosu na razdoblje u Torontu, a Mike Bibby je nakon perioda uigravanja počeo raditi ono zbog čega su ga i doveli na Floridu – prenositi loptu u fazu napada, predavati je LeBronu i Wadeu, namještati se u kut i rokati otvorene trice*.

* Otkad je stigao u Miami pogodio je 40 trica uz postotak šuta od 45 posto i opravdao očekivanja unatoč tome što se kreće kao da nije na košarkaškom terenu nego na setu filma Night of the living dead. Ukoliko Heat ove godine osvoji naslov postat će prva ekipa koja je to napravila s dva undeada u momčadi. Uz Bibbya tu je i Zydrunas Ilgauskas koji i kretnjama i izgledom podsjeća na Frankensteinovo čudovište. Šteta što nitko u prijelaznom roku u svoje redove nije doveo high – level clerica.

Nakon mjeseci navijačkih uvreda, nakon niza negativnih članaka, nakon što je pobjeda u 58 utakmica svijetu predstavljena kao neuspjeh možemo se kladiti da su Heatovci napaljeni na ovu seriju kao što su tinejdžeri na moru napaljeni na maloljetne Čehinje. No za razliku od tinejdžera igrači Miamija imaju iskustva u „razvaljivanju Čehinja“. Sixersi će otplesati svoj ples, glumit će da su nešto što nisu, pružit će lažni otpor no onda će pokleknuti pred LeBronom i Jamesom, baš kao što Čehinje pokleknu pred bocom jeftinog vina i pjesmom „Krivo je more“ odsviranoj na raštimanoj akustari.

Prognoza: 4 – 1 za Miami

Boston Celtics (3) – New York Knicks (6)

Kendrick Perkins ove je sezone odigrao 29 utakmica za Boston. Startao je u 24. Odlazak Kendricka Perkinsa u Oklahomu u košarkaškom smislu, u smislu taktike i matchupova i ostalih stvari, nije promijenio gotovo ništa. No nakon njegovog odlaska Celticsi su umrli.

Nije tajna da je ova ekipa uistinu vjerovala u zajedništvo, u ubuntu kako ga je Doc Rivers zvao i da je Danny Ainge svojim blesavim potezom tu vjeru poljuljao. Nije tajna da je Perkins postao omiljen u svlačionici i da su ga čak i tri veterana, koji su prema njemu i Rondu bili poprilično rezervirani do lanjskog playoffa, prigrlili kao ravnopravnog. Nije tajna da su Rondo i Perk bili najbolji prijatelji i da su obojica trejd primili iznimno teško.

No činjenica da je jedna šampionska ekipa potpuno stala nakon odlaska jednog role playera nije samo tajna, to je jebena misterija koju ne mogu riješiti ni Hercule Poirot, Sherlock Holmes i Batman zajedno.

Sve je krenulo i kreće od Rajona Ronda. Celticsi su građeni kako kakav razarač, kao oklopnjača koja ima haubice na svakoj strani broda i dovoljno municije da razori svaku prijetnju. Rondo nije top, on nije oružje, on nije ubojica, on je motor koji pokreće brod. Jednom kad stane brod ostaje nepokretan u moru, izložen vatri protivnika, nemoćan i poražen. Ukoliko Celticsi žele uspjeti u doigravanju moraju pronaći način da poprave svoj motor. Uvijek postoji mogućnost da se Rondo odlaskom Perkinsa nije pokvario do kraja, uvijek postoji mogućnost da sve što Doc Rivers mora napraviti je odvrnuti svjećicu, puhnuti i vratiti je natrag. Možda je sve ono što Celticsima treba jedna jedina iskra.

Ukoliko Rondo opet postane isti onaj čovjek kojeg su na početku sezone mnogi stavljali ispred Rosea, Paula i Derona Celticsi će razmontirati Knickse. Čak i ako Shaqmaine O’Neal ne bude spreman za seriju Celticsi svojom obranom mogu zgaziti D’Antonijevu klimavu ekipu. No ako Rondo nastavi štekati moglo bi biti svega.

Istina, Knicksi imaju puno problema – ne igraju obranu, ne štite reket, Amare i Melo ne surađuju bajno, Billups ne može odigrati tri poštena pick and rolla sa Stoudemireom, a njihovi igrači s klupe kao da su izgubili intenzitet kojeg su imali na početku sezone (tu mislim na tebe Landry!). Knicksi ionako znaju da njihova budućnost tek dolazi, da su ove godine razgradili momčak kako bi stvorili temelje za budućnost i u dvoboj sa Celticsima mogu ući neopterećeno. Ukoliko zaigraju s niskim, bržim postavama, ukoliko ih krene šut, ukoliko Amare i Melo pronađu rješenje za obranu Garnetta i Piercea i ako ne probude Ronda moguće je da uzmu ovu seriju. Nije izgledno, ali je moguće. Ono što je izgledno je da će oba Gardena u narednih 10-ak dana vidjeti nekoliko uzbudljivih utakmica.

Prognoza: Bog te pitaj. Ajmo reć Celticsi iz šest. Al’ ne bi se kladio.

Orlando Magic (4) – Atlanta Hawks (5)

Čitav svoj život prezirem ekipe poput Atlante. Ekipe koje nemaju svoj identitet. Ekipe koje vise po playoffu bez namjere da nešto ozbiljno naprave osim da izmuzu nekoliko stotina tisuća dolara od navijača za nekoliko ekstra tekmi. Ekipe za koje je jasno kao pekmez da nikad neće biti konkurenti za naslov. Hawksi su poput skockanih, napirlitanih cura koje će vas vozati neko vrijeme, no jednom kad krenete petljati po kopči grudnjaka izmigoljit će iz vašeg zagrljaja i pristojno se udaljiti. Namiguša, uvijek ugodna, uvijek sređena, nikad spremna da ode do kraja.

Da stvar bude gora ovakve Hawkse bi mogli još neko vrijeme gledati. Njihov GM Rick Sund i ove je godine nešto prtljao po ekipi i na kraju se odlučio ostati u pat poziciji. Produžio je ugovor Alu Horfordu, dopeljao je Kirka Hinricha u zamjenu za malog Jordana Crawforda koji bi mogao postati solidan igrač i onda je pustio glasine da kruže o mogućem trejdu za Josha Smitha kako bi svi mislili da nekog vraga radi. Nema gore stvari u NBA-u negu ostati pat i držati svoju poziciju. Čak i ako ste osvojili naslov morate nekog vraga mijenjati. Sund to nije napravio i Atlanta je ove godine pobijedila u čak devet utakmica manje.

Jadni Al Horford, njihov najbolji igrač, ionako nije pravi vođa ekipe a još je prisiljen igrati izvan pozicije. Josh Smith je navodno popravio svoj odnos prema suigračima no i dalje se njegova igra ne preklapa savršeno s igrom Horforda. Na Joea Johnsona najrađe ne bi trošio slova, ne zato jer je Džo loš igrač, već zato što je plaćen kao elita, a toj eliti svojim igrama ne može ni prismrditi.

Ukoliko vam je Johnson i bio drag sigurno vam je pao u očima u lanjskom playoffu. Metla kojom su igrači Magica izudarali Hawkse po leđima ostala je urezana u pamćenje svih ljubitelja NBA košarke, a Joe im je u premlaćivanju dao ruku sa svojih 29 posto šuta iz igre, s 3 pogođene trice iz 17 pokušaja, sa slabašno odigranom obranom i vrijeđanjem navijača po medijima.

Johsnon i ekipa imat će priliku da se operu već u prvoj rundi. Magic ih čeka otvorenih ruku.

Srećom za Atlantu i Orlando je smiješna momčad. Jedina razlika je što imaju Dwighta Howarda. Znate, drugog najboljeg igrača u ligi.

Cleveland Cavaliersi ove su godine skupili 19 pobjeda nakon što su lani imali 61. Orlando je ove godine imao 52 pobjede. Da Dwight ode, kao što je LeBron otišao, ova ekipa ne bi skupila 15 pobjeda u sezoni.

Znam, znam, znam, teško je prihvatiti da je jedna ovakva sirovina drugi najbolji igrač lige. Koliko god Howard radio na svojoj leđnoj tehnici ona je i dalje greza i nikakva, njegov horok s pola metra je nekonzistentan, implementacija šuta s poludistance je odrađena solidno ali se na nju i dalje ne može osloniti, a u postu često donosi nerezonske odluke i bez razloga ulazi u protivnike. Kako igrač bez tehnike može biti dobar? Pa, ovo nije umjetničko klizanje. Ovo čak nisu ni skijaški skokovi. Umjetnički dojam je potpuno nebitan, bitna je samo efikasnost, a od Howarda je efikasniji samo LeBron James.

Ukoliko želite pobjediti protivnika u košarci morate stvoriti više napada od njega i morate imati bolji postotak šuta od njega. Dwight je među vodećima u ligi po broju ofenzivnih skokova i blokada čime oduzima protivnicima napade i daje ih svojoj ekipi. Howard je među vodećima u ligi po postotku šuta, njegovo prisustvo u reketu omogućuje suigračima da rokaju trice, a njegova obrana uništava protivnički postotak šuta. Dwight ima jako puno mana, on nije vođa, on nekad ne kuži košarku, njegova slobodna su problem, nije dovoljno glasan, nije dovoljno sebičan, rijetko preuzima utakmice, nije ga lijepo gledati, no unatoč tome on nosi i nosi ovu okljaštrenu, užasno posloženu ekipu.

Nema više mismatcha kojeg su tako krasno stvarali Rashard Lewis i Hedo Turkoglu. Taman kad su ih opet mogli ujediniti ekipa iz Orlanda je zaključila da bi umjesto ubojitog tandema koji ih je odveo do finala prije dvije godine radije imali šepavog, utučenog, deprimiranog Gilberta Arenasa. Umjesto da dovedu nekoliko pravih razbijača Orlando se zadovoljio igračima finese kako na krilima tako na bekovskim pozicijama zbog čega će Stan Van Gundy, jedan od vjernih propovjednika Evanđelja po obrani, ovijeh dana završiti u bolnici s čirom na želucu. Bass, Reddick, Anderson, Turkoglu pa čak i orlandovska verzija J-Richa i ovogodišnja inkarnacija Jameera Nelsona nisu ništa više od hrpe role playera i rubnih startera. Unatoč tome dokopali su se 52 pobjede. Unatoč tome ja ih u niti jednom trenutku, u niti jednoj seriji ne bih otpisao. Dwight Howard je toliko dobar. Makar mi u svakoj utakmici nekoliko puta digne tlak.

Prognoza: 4 – 2 za Orlando

ZAPAD

Na zapadu ništa novo. Unatoč velikom odlijevu zvijezda koji bi se mogao nastaviti i sljedećeg ljeta* Zapad je ostao izjednačenija, a samim tim i zanimljivija konferencija. Čak 12 momčadi završilo je s omjerom boljim od posljednjeplasirane playoff ekipe Istoka, iako ta razlika nije bila tako dominantna kao posljednjih godina zbog naglog skoka u broju pobjeda Bullsa i Knicksa.

* Ako se liga uopće bude igrala. Argh!

Upravo bi ta izjednačenost mogla izroditi iznimno uzbudljivu i napetu prvu rundu playoffa u kojoj je iznimno teško predvidjeti pobjednika i prava je šteta da se ne igra na tri pobjede kao nekoć jer bi u takvom sustavu sigurno mogli vidjeti više iznenađenja.

San Antonio Spurs (1) – Memphis Grizzlies (8)

NBA liga je čudna tvorevina u kojoj kroz čitavu sezonu ne igrate samo protiv svojih protivnika već i protiv samih sebe. Egoizam je uništio brojne kvalitetne igrače i momčadi, naročito u posljednjih desetak godina u kojima je slava poprimila gotovo jednaku vrijednost kao i novac. Stoga je pravo čudo što San Antonio Spursi nisu do sad implodirali kao brojne ekipe prije njih.

Tri osvojena naslova dovoljan su razlog da se svaki ego napuhne poput trbuha Johna Goodmana, no u Spursima su takve nezdrave ekspanzije strogo zabranjene. Kako možete pomišljati na egoizam kada Tim Duncan, najbolji krilni centar svih vremena, tako mirno i staloženo prihvaća poraze koje mu njegovo tijelo nanosi i sukladno tome prihvaća smanjenu ulogu u timu kojeg je do jučer nosio? Kako možete pomišljati na egoizam kada Manu, po mnogima jedan od najspektakularnijih igrača lige, praktički bježi od svjetla reflektora? Kako možete pomišljati na egoizam kada Tony Parker radi kao konj iz večeri u večer na škripavim zglobovima i pri tom ne traži veću validaciju svoga rada od one koju mu pruža pogled na tablicu? Iako ih ne mogu smisliti Spursima skidam kapu. Ne postoji ekipa u zadnjih deset godina koja je bolje izbjegla sve zamke koje NBA liga postavlja pred momčadi kao u nekakvoj sportskoj verziji Saw filmova.

Spursi su izbjegli zamku ega. Izbjegli su zamku ostajanja u pat poziciji. Izbjegli su zamku lošeg draftanja unatoč tome što su čitavo desetljeće birali među zadnjima. Izbjegli su zamku preplaćivanja precijenjenih igrača i veterana, uvijek pronalazeći način da na iznimno stabilnu jezgru nadodaju meso potrebno za uspjehe u NBA-u. Unatoč tome što im glavni igrači već spadaju u košarkašku gerijatriju Spursi su i ove godine izbjegli novu zamku. Dokazali su da stari psi mogu naučiti nove trikove. Izbjegli su zamku tvrdoglavosti. Transformirali su se.

Od ekipe koja je godinama ubijala protivnike metodičnom igrom, osnovama i sjajnom obranom Spursi su se pretvorili u happy – go – lucky momčad koja iznimno brzo prelazi iz faze obrane u fazu napada, koja žrtvuje intenzitet u obrani za mobilnost u napadu i koja više ne koristi metodičnost za lake poene pod košem i oko njega već se orijentira na stvaranje otvorenih šuteva za čitavu ekipu. Spursi su to radili lakoćom kroz čitavu sezonu i stoga ne treba čuditi što su Matt Bonner i Garry Neal ove godine gađali debelo preko 40 posto s trice i što je čitava ekipa Spursa bila najbolja u ligi po vanjskom šutu. Gregu Popovichu se zbog ove transformacije mora pokloniti. Iako su na kraju sezone ispustili najbolji skor lige iz svojih ruku ovaj starački dom Spursa obavio je nevjerojatan posao.

Šteta što košarka koju su igrali čitave sezone u playoffu ne prolazi. Nitko to ne zna bolje od Spursa. Iz godine u godinu svojim su defanzivnim pristupom ubijali lepršavu igru Phoenix Sunsa, pronalazili su načina da zakoče Stevea Nasha, oduzimali su prilike iz vana i tjerali svoje rivale da odustaju od igre na koju su navikli. Spursi nisu „7 seconds or less“ Sunsi, no njihova igra ove sezone puno je bliža takvom pristupu košarci nego ratničkom pristupu kakav ih je krasio do lani. Jednom kad krene playoff tempo će se usporiti, broj otvorenih šuteva će se smanjiti, a pobjede će početi gomilati ekipe koje mogu igrati obranu i koje se konstantno mogu oslanjati na lagane poene u reketu. Memphis Grizzlies su takva ekipa.

Da, čuli ste me. Čuli ste me dobro. Mislim da Memphis može proći Spurse.

Ne postoji čovjek u Spursima koji može braniti Zacha Randolpha jedan na jedan. Tim Duncan više nije taj tip, iako me ne bi šokiralo da čovjek pronađe nekakvu nadljudsku snagu u sebi i konačno zaigra obranu u doigravanju. Tiago Splitter to nije, to nije ni McDyess, Blair je prenizak i naivan, a mentalna slika Zacha Randolpha kako guzicom gura Bonnera u reketu tjera me da se hihoćem poput osnovnoškolaca koji na satu biologije uče o reproduktivnom sustavu.

Memphis je ekipa koja ima protuotrov za košarku koju igraju Spursi. Ukoliko San Antonio uspije zatvoriti Randolpha neće moći čuvati Marca Gasola koji je izrastao u pouzdanu prijetnju u reketu i oko njega. Kad pridodamo solidnu vanjsku liniju, Leona Powea koji se prelaskom u Grizzliese opet pretvorio u krvavog radnika koji koči protivnike i hvata odbijene lopte te dvojac Battier – Tony Allen koji će zatući svaku tricašku momčad u ligi jasno je da Memphis ima šanse protiv ovakvih Spursa. Čitavu sezonu likovi igraju iznad svojih mogućnosti, nitko ne vjeruje u njih, uspjeli su prebroditi krizu s O.J. Mayom, uspjeli su anulirati izostanak Rudya Gaya od sredine veljače i momentum je svakako na njihovoj strani.

Memphis može pobijediti. Pobijedili su ih već dva puta ove sezone, a ukupna razlika postignutih poena je + 10 za Grizzliese. Imaju dobre šanse. Jako dobre šanse. Samo da Spursi ne prođu još jednu transformaciju.

Prognoza: 4 – 3 za Medvjediće dobrog srca

Los Angeles Lakers (2) – New Orleans Hornets (7)

Tužno je gledati Chrisa Paula kako se kreće po terenu s golemom kvrgom na lijevom koljenu koja poput kakvog crnog tumora crpi snagu iz karijere velikog igrača. Paul je briljantan u svojim driblinzima i asistencijama, u svojim ulascima i u svojim šutevima i prava je šteta što nije zdrav. Unatoč tome što se kreće upola sporije nego u najboljim danima, unatoč tome što njegova ekipa ne impresionira, New Orleans Hornetsi ušli su u doigravanje u godini u kojoj su njihovi vlasnici odustali od momčadi, u kojoj ih je preuzela liga i u kojoj se čitavo vrijeme šuška kako bi ih mogli preseliti iz New Orleansa ili ih čak ugasiti.. Njihov uspjeh je samim tim veći.

Šteta što su Hornetsi one – man – team. Njihov identitet u potpunosti leži u Chrisu Paulu, sve ostalo je nebitno. Ozljedom Davida Westa izgubili su mismatch opciju koju su imali kad je on bio u isto vrijeme na parketu s Carlom Landryem. Izgubili su osim toga i svog drugog najboljeg strijelca i još su k tome dobili najbolju ekipu Zapada kao protivnike u prvom krugu. Crno im se piše.

Sva magija koja isijava iz kretnji Chrisa Paula nije dovoljna da napravi ogrebotinu u masivnom oklopu kojeg na sebi nose Lakersi. Čak i ako Paul napravi budalu od pokojnog Dereka Fishera, čak i ako Trevor Ariza zaustavi Kobea kao što je zaustavljao najbolje protivničke bekove dok je igrao za Lakerse, čak i ako Landry i Emeka odigraju na razini jasno je da Hornetsi nemaju šanse. Pau, Odom i jednonogi Andrew Bynum napravit će sprdačinu iz ove serije i umlatiti Hornetse bez pol muke. Pitanje je samo hoće li ih pomesti ili će ih usisati.

Prognoza: 4 – 0 za Lakerse

Dallas Mavericks (3) – Portland Trail Blazers (6)

Mnogi će reći kako su Clippersi NBA ekipa koja godinama nosi stigmu luzera. Mnogi će reći kako su prokleti i kako ih se morate kloniti. Mnogi će to reći i bit će u krivu. Ne postoji momčad koja nosi veće prokletstvo od Portland Trail Blazersa.

Portland je osvojio jedno prvenstvo i vjerojatno je to razlog zašto ih mnogi smatraju superiornim Clippersima, no od 1977. godine odigrane su 33 sezone i Blazersi nisu uspjeli podići novi trofej u zrak. Na putu do neuspjeha uspjeli su uništiti stopala i karijeru velikog Billa Waltona, izabrati Mychala Thompsona ispred Larrya Birda, izabrati Sama Bowieja ispred Michaela Jordana, Charlesa Barkleya i Johna Stocktona i sjebati mu koljena, otjerati Dražena Petrovića, kreirati Jail Blazerse i u njih umetnuti Sabonisa s uništenim leđima, a kao šlag na kraju uspjeli su unakaziti koljena Brandona Roya te draftati Grega Odena ispred Kevina Duranta i njemu uništiti noge do kraja. Ne bi me začudilo da sutra otkrijemo kako u ambulanti Blazersa rade dr. Mabuse, dr. Frankenstein i sestra Ratched, a da se bolnicom za vrijeme pregledavanja rentgenskih snimaka ori zao smijeh iz jeftinih horora.

Blazersi u doigravanje i ove godine ulaze s okljaštrenom ekipom. Grega Odena nema praktički od početka i pitanje je hoće li taj mladić ikada odigrati solidnu sezonu u ligi, a Brandon Roy igra s blokadama i nitko ne zna koliko će izdržati. Blazersi su se nosili s tim problemima čitave godine i jasno je da su se na njih već privikli. No je li to dovoljno da pobjede Maverickse?

Dallas je ove godine igrao sjajno s Dirkom i bljedunjavo bez njega. Zanimljivo da su oba poraza od Blazersa pretrpjeli s Nowitzkim na parketu, a jednu od dvije pobjede su upisali bez njega. Unatoč tome jasno je da Švabo predstavlja najveću opasnost za klub iz Oregona pa će Blazersi odmah u startu morati donijeti odluku – udvajati Dirka i dopuštati mu da odvlači visoke igrače od koša ili mu pustiti da se raspuca i zakočiti Jasona Terrya, Jasona Kidda, Peđu i Mariona, Beauboisa i Bareu. Fora je da Dallas osim Dirka u startnoj postavi nema strijelca na kojeg se može osloniti nakon ozljede Carona Butlera i da je većina njihovih igrača debelo prešla zenit svoje karijere. Njihovo playoff iskustvo trebalo bi im pomoći u dvoboju s Portlandom, no činjenica je da Blazersi imaju dobar odgovor na svaku prijetnju Mavsa.

Odigraju li zonu Portland je može riješiti vanjskim šutom iako ni Rudy ni Batum nisu ove godine izgledali sjajno s trice. Odigra li Dallas čovjeka Blazersi napade uvijek mogu izvoditi preko LaMarcusa Aldridgea koji je ove godine ubijao Mavse, a nastavit će ih ubijati i u playoffu budući da će ga na svakoj gostujućoj tekmi bodriti njegova majka koja živi u Dallasu i koja trenutno prolazi kroz tretmane protiv raka. Uspori li Dallas tempo Blazersi imaju nekolicinu jedan na jedan igrača koji se mogu osloboditi za šut, a zaigra li se nekakva brža verzija košarke Andre Miller bi mogao pustiti kočnicu i sam uništiti Cubanovu ekipu.

Mavsi su favoriti zbog boljeg skora, zbog jačih imena, zbog prednosti domaćeg terena, no posljednjih godina često su bili favoriti pa su svejedno prošli samo jednu playoff seriju otkako su nasamareni i prevareni i opljačkani u finalu 2006. godine. Koja će od ove dvije ekipe odnijeti pobjedu? Nemam pojma, al znam da će ovo biti zakon serija.

Prognoza: Blazersi u sedam

Oklahoma City Thunder (4) – Denver Nuggets (5)

Ukoliko vam nije drago zbog uspjeha Nuggetsa ove sezone molim vas da mi se ne javljate. Ne želim imati posla s vama. Ne zanimate me. Mislim, zar vam nije super što se jedna ekipa otarasila svog najboljeg igrača nakon drame koja je trajala par mjeseci, za njega dobila nekoliko solidnih role playera, ubacila u višu brzinu i igrala krasnu košarku za trenera koji je prije pola godine jednom nogom opipavao dno groba? Što nije u redu s vama, ha?

Melo je ove sezone bio poput najtalentiranijeg igrača na školskom igralištu. Znate onog papka koji siluje šut, dere se na druge kad sam nešto zajebe i s kojim je muka isusova igrati. Takvi obično odu doma kad se posvađaju sa svima i nakon njihovog odlaska igranje basketa opet postane uživancija. Melo se možda nije durio niti je urlao na druge, no njegov odlazak imao je sličan terapeutski učinak. Nakon što je pokupio prnje i otišao u New York opet je postao gušt igrati u dresu Nuggetsa. Bar se tako čini preko tevea.

Unatoč jako dobrim igrama Nuggetsi u seriji sa Sonicsima imaju tri problema. Prvi je problem taj što u playoff ulaze izudarani i nagnječeni i ne vidim način da zaustave tandem Westbrook – Durant bez Aarona Afflala koji zaslužuje da ga se uvrsti u jednu od dvije najbolje obrambene petorke lige. Drugi problem je što u doigravanju rijetko kad prolaze ekipe koji imaju veću rotaciju od osam igrača. Snaga Denvera od trejda naovamo je što su imali 10 podjednako kvalitetnih igrača koji su u potpunosti popušili spiku o timskoj igri i tako su igrali. Nitko od tih 10 igrača ove sezone u prosjeku nije imao više od 34 minute po susretu, nitko nije imao manje od 16. Treći problem je ujedno i najveći problem Denvera. Treći problem su Oklahoma City Thunder.

Supersonicsi su sve ono što Nuggetsi nisu. Oni su klasično posložena ekipa sa strogom rotacijom koja se dodatno skratila trejdom Greena i Bacača stolica u Boston. Oni su momčad u kojoj se zna tko pije a tko plaća, tko je dirigent a tko udara u gong, momčad u kojoj svaki igrač zna svoju ulogu i ima sve potrebne dispozicije da je obavi. Sonicsi su ove sezone znali igrati na divljaka, Durant i Westbrook su znali silovati preko svake mjere, no unatoč dječjim bolestima pobjedili su u pet utakmica više nego lani. Westbrook je svako svoje divljanje, svaku izgubljenu loptu, svaki debilan šut nadoknadio beskompromisnim zaletavanjem u reket u kojem je izvlačio faulove iz bezizlaznih situacija. Durant je svaku tricu puknutu preko ruke anulirao divnim 2+1 ulazima. Rijetko koji dvojac u povijesti lige je znao tako uprskati stvar kao WD 35* i odmah sve ispraviti već u sljedećem napadu.

*Glupa fora. Westbrookov broj je nula, Durantov 35 = WD 35. Da bar Russell uzme peticu od Perka pa da imamo WD 40.

Koliko god volio neortodksne momčadi, koliko god mi Nuggetsi bili dragi, koliko god bi bilo fora da završe duboko u playoff teritoriju znam da Oklahoma ovo uzima. Uzeli su tri tekme u regularnoj, uzet će četiri u playoffu. Samo se nadam da će Denver pružiti dostojan otpor.

Prognoza: 4 – 2 za Seattle

Označeno ,

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: