Heroji i zlikovci

HEROJI

Kad sam bio dječak obožavao sam stripove. Čitao sam sve, od Mickeya Mousa do superherojskih stripova, Bonnelijevog Zagora, Dylana Doga i Nathana Nevera do Asterixa, kupovao sam stripoteke, čitao pasice u novinama, gutao sam sve što mi je dolazilo pod ruku. Među najdražim stripovima bili su oni o gusarima. Rijetki su bili dobri*, priče su bile trivijalne i već tisuću puta ispričane, a crtež je često bio ružniji od skok šuta Joakima Noaha.

* Daleko najbolji je Riđobradi (Barbe – Rouge) kojeg su osmislili Belgijanci Jean-Michel Charlier i Victor Hubinon, i kojeg je kasnije crtao legendarni Jije. Charlier je radio na Asterixu s Goscinnijem i Uderzom koji su iz zajebancije nacrtali parodiranu posadu iz Riđobradog koja se čitateljima toliko svidjela da su ih počeli uključivati u gotovo svaki strip i tako parodiju učinili popularnijom od originala.

Svejedno, zaljubio sam se u stripove o gusarima iz istog razloga zbog kojeg se zaljubljujemo u knjige ili filmove – zbog likova. Na svakom nacrtanom brodu plovila je raznolika banda čija je različitost privlačila svako dijete. Bio je tu bradati, tvrdoglavi, iskusni kapetan koji je uvijek znao kada treba lupiti šakom o stol. Dugokosi prvi časnik bio je majstor borbe s mačem kojeg je često morao povlačiti kad bi ga napadali ljubomorni muževi djeva koje je zavodio u svakoj luci u kojoj bi pristali. Na brodu se gotovo uvijek našao kakav brkati Turčin, opasan sabljom i oboružan psovkama s Istoka. Njegov najbolji prijatelj često je bio divovski crnac koji je golim rukama svijao šipke svaki put kad bi se našli u zatvoru, ali koji je ujedno bio i vrsni kuhar najfinijih francuskih jela. Bilo je tu Kineza koji su ispaljivali topove, eskima koji su majstorski gađali harpunom, drvenonogih invalida čija kormilarska vještina nije imala premca i sljepaca naoružanih kuburama koji su gađali preciznije od snajperista u video igrama. Njihova raznolikost i različitost mogla je postojati samo na narcrtanim brodovima u starim europskim stripovima. Bar mi se tako činilo.

Dallas Mavericksi su me razuvjerili. Šarolikost, raznolikost, raznovrsnost koja je naizgled mogla postojati samo na požutjelim stranicama jeftinog papira postala je stvarna pred mojim očima. Svaki igrač, koliko god različit bio od svojih kolega u svlačionici, odradio je svoju ulogu u pohodu na naslov kao dio dobro posložene posade.

Mahači ručnika, neopjevani majstori podizanja morala, odradili su najteži dio posla kojeg možete staviti pred sportaša – posao grijanja klupe, motiviranja suigrača i pretvaranja da nemate problema s neigranjem. Rodrigue Beaubois, brzonogi Francuz nevjerojatnog driblinga kojeg su Mavsi uzdigli na pijedestal i poručili da ga vide kao nasljednika Jasona Kidda, mirno je prosjedio sezonu na klupi čak i nakon što se oporavio od ozlijede. Društvo mu je pravio Caron Butler, žvakač slamki i bivši diler droge iz Wisconsina, koji se čitavo vrijeme pokušavao vratiti na teren. Sjedenje na klupi najteže je palo odbačenom Coreyu Breweru koji je osvojio dva NCAA naslova kao važan igrač i koji je ove godine startao 22 puta za ekipu Timberwolvesa samo da bi sezonu završio kao izuzetno skupo laštilo za stolce.

Tijekom finala na klupi im se pridružio Peđa Stojaković, Srbin iz Požege, snajperist kojem se pošemerio nišan kad je bilo najbitnije, ali koji nije zbog toga pravio probleme unatoč tome što je do nedavno spadao među najbolje strijelce lige. Nekad je teško progutati činjenicu da više ne valjate. Brendan Haywood ju je teško gutao čitave sezone, negodujući što su ga Mavsi u roster dovukli kao startera a onda ga posjeli na klupu unatoč vrsnim blokerskim vještinama. No Haywood je začepio usta, nakon čega je i začepio reket kojeg je sjajno čuvao sve dok se nije ozlijedio.

Peđu i Haywooda na palubi su zamijenili Ian Mahinmi i Brian Cardinal koji su ove godine češće mahali ručnicima od sobarica u Sofitel hotelima. Golemi Francuz se nije proslavio, skupljajući faulove brže nego Eva Angelina snima porno filmove, ali je svejedno metnuo važnu loptu sa zvukom sirene u finalnoj utakmici. Nezgrapni, ćelavi, bolno bijeli Cardinal je pak savršeno odradio desetominutnu imitaciju Billa Laimbeera, giljotinirajući svakog Heatovca pri ulasku u reket i pogađajući šuteve iz vana.

Dallas je na taj način pokazao kako je svaki čovjek u momčadi važan za pobjedu u finalu. Ljudi zaboravljaju, ali tako je svake godine. Lani je Saša Vujačić spasio Lakerse na kraju sedme utakmice. Eddie House i James Posey bili su užasno bitni u Bostonovom pohodu na titulu. Spursi su se okitili prstenjem ne samo zbog Duncana, Parkera i Ginobilija nego zato jer je Big Shot Rob pogađao trice i jer je Bruce Bowen masakrirao protivnike i kontrolirao teren poput kakvog hokejaškog siledžije, nabrijanog zadnjeg veznog ili neustrašivog free safetya. Igrači s klupe iznjeli su svoj dio tereta za Maverickse.

Nitko nije iznio veći teret od JJ Baree i DeShawna Stevensona. Istetovirani manijak je još jednom pokazao da ima muda od čelika, u obrani je čuvao isključivo LeBrona i Wadea i to je radio puno, puno bolje nego kad je nosio dres Washingtona. Stevenson će se na kraju pretvoriti u neopjevanog junaka serije i za godinu dana će svi zaboraviti da je u finalu gađao 57 posto sa trice i da je pogodio 13 komada*. Minijaturni Portorikanac je pak mijenjao ritam svojom nekontroliranom brzinom, ulascima u reket je otvarao vanjski šut za suigrače, a brojne izgubljene lopte nadoknadio je sjajnom igrom u posljednje dvije utakmice kada je ličio na onog Bareu iz serije s Lakersima.

* Nitko nije bio precizniji, a samo je Mario Chalmers pogodio jednu više. DeShawn će biti ekspresno zaboravljen, a jedino čega će se ljudi sjećati kroz maglu je pičkasto naguravanje s Haslemom koje niti u jednom trenutku nije preraslo u pravu makljažu. Poput ovih.

Naravno, role playeri ne mogu osvojiti prvenstvo bez nositelja momčadi, baš kao što posada ne može funkcionirati bez oficira. Za vraga vam svi Cardinalovi fauli, svi ulazi Baree, sve trice Stevensona ako oni nisu nadogradnja na kostur kojeg stvaraju starteri. Starteri koji su oscilirali tijekom finala, ali koji su na kraju nadmašili razvikane Heatove zvijezde.

Jason Kidd možda nije odigrao najbolju seriju, ali je uspješno odradio ulogu navigatora. Kidd je smirio napad kad je trebalo, stao je na loptu, unio je strukturu koja je Mavericksima u nekim trenucima bila prijeko potrebna. Iako je većinu utakmica igrao debelo ispod razine iskupio se tricama koje su pokapale Miami, od one u drugoj utakmici koja je vratila Mavse u igru do dvije trice u posljednjoj utakmici koje su prekidale seriju Heata.

Tyson Chandler je kontrolirao reket poput noštroma koji kontrolira ukrcaj tereta. Nitko nije prošao kroz obojani dio terena a da ga Chandler nije upoznao s izbočenim dijelom svoga lakta. Iako ga je Miami uspijevao uvaliti u probleme s faulovima, iako nije bio dobar u skoku kao inače, Chandler je još jednom pokazao da zona Mavericksa bez njega nema smisla, da je on sidro koje je drži na mjestu. Sve svoje propuste u hvatanju skokova nadoknadio je užasno visokim brojem iznuđenih faulova bez lopte kojima je održao Mavse na životu kroz drugu i četvrtu utakmicu.

Jason Terry se pak predstavio kao zapovjednik topništva, šuterskog i verbalnog. Njegovo izazivanje Miamija na kraju je urodilo plodom, njegove verbalne bravure podigle su moral Mavsima, a fantastični šuterski učinak u posljednje tri utakmice koji je uslijedio nakon razgovora s Nowitzkim nosio je momčad kroz krizne situacije, kroz one najgore tjesnace koje košarkaška utakmica može baciti pred NBA posadu.

Shawn Marion mu je pri tom dao ruku i pomalo se neočekivano prometnuo u drugog časnika, čovjeka koji je obavljao sve one prljave i izuzetno važne zadatke. The Matrix je još jednom pokazao svoje vanzemaljsko lice, svoje vanzemaljski duge ruke i svoj vanzemaljski šut te vanzemaljsku igru u obrani kojom je namučio LeBrona. Njegovi koševi možda nisu dolazili u ključnim trenucima, dapače, tip je promašio dva lagana polaganja i time prekidao serije svoje ekipe, ali ih je zabijao kada bi momčad stala i na taj način držao priključak. Njegova leđna tehnika impresionirala me čitave sezone, a na kraju ju je totalno pustio s lanca protiv Jamesa i kompanije.

Sav njihov trud ne bi značio ništa bez glavnog oficira, prvog časnika i žive legende. Dirk Nowitzki zbacio je prastaro prokletstvo sa svojih leđa i konačno dosegao ono čemu je težio kroz čitavu karijeru. Dirk Nowitzki postao je šampion šampionskom igrom, nosio je svoju momčad kroz čitavu seriju na uskim, njemačkim, koščatim ramenima, uništavajući protivnike onda kad je bilo najpotrebnije, u završnicama utakmica. Dirk je postao prvi europski igrač koji je nosio jednu NBA ekipu do prstena, ne samo u zadnjoj seriji nego kroz čitavu sezonu, ma kvragu, kroz čitavo desetljeće.

No čak ni on nije zaslužio titulu kapetana. Ona pripada Ricku Carlisleu. Čovjeku koji je već stvorio jednu šampionsku momčad u Detroitu. Čovjeku koji je ispekao zanat gledajući Birda, McHalea, Parisha, DJ-a i Waltona, ultimativnu momčadsku momčad i koji je to znanje primjenio na Maverickse. Čovjeku koji je spasio finale rošadom u startnoj petorci, pravovremenim tajmautovima i izmjenama zonske i jedan-na-jedan obrane. Kao i svaki kapetan on nije bio presudan za funkcioniranje broda, ali bez njega stvar bi se raspala.

Baš kao što bi se raspala bez Marka Cubana, papige na kapetanovu ramenu. Cuban je srećom prestao kreštati protiv lige u doigravanju i tako dao svojoj momčadi šansu. Nakon što je posada koju je on skupio, koju je on opremio i kojoj je naposlijetku kupio brod pronašla zakopano blago čovjek se oslobodio. Sve ono što ga je grizlo, sve ono o čemu je morao šutjeti kroz playoff izašlo je iz njega u šarenom vulkanu sreće. Ruganje navijačima Heata, slavljenje Dirka poput kakvog božanstva, najava da igračima neće pokloniti prsten jer su prstenovi bezveze i obećanje da će sam platiti paradu u Dallasu samo su neke od stvari zbog kojeg Cubana ili mrzite ili volite. Koliko god spaljen bio i on je odradio svoj dio posla, ni manje ni više od toga. Baš kao i ostali Mavericksi. Njihove uloge, isprepletene kroz momčad poput brodske užadi, odigrane su uvjerljivo. Priča koju su ispričali viđena je tisuću puta, baš poput onih gusarskih stripova koje sam čitao kao dječak. No unatoč tome pročitao sam je od korica do korica, uživajući u svakoj stranici, uživajući u svakom trenutku, u svakoj sekundi. Priča je to koja mi nikad neće dosaditi.

ZLIKOVCI

Koliko god tražio još uvijek nisam našao gusarski strip u kojem nije bilo zlikovaca. NBA finala pak mogu proći bez njih, no ne i ovo finale. Igrači Miami Heata, njihovi beskrvni navijači* i čitava franšiza odradili su svoje uloge kao po scenariju.

*Koje je uprava morala moliti da ne napuštaju utakmicu prije kraja i koji molbu svejedno nisu poslušali. Ovogodišnje finale imalo je jednu od najtrulijih atmosfera u povjesti NBA finala, što je poprilično hrabra izjava kad uzmemo u obzir da se već 20 godina nalazimo u jumbotron eri i da već pet godina uživamo u smarphone eri.

Ušli su u finale kao apsolutni favoriti, kao zlostavljači lige, kao momčad koja je razorila Celticse i Bullse, dvije tvrde, old skul ekipe. Miami nas je zadivio svojom snagom, klanjem u obrani i fantastičnim predstavama LeBrona Jamesa koji je i Bostonu i Chicagu raskolio lubanju u završnicama ključnih utakmica. Po svim pravilima jeftinih stripova njihov je zli pohod morao biti zaustavljen.

Ostarjeli plaćenici poput Millera, Bibbya i Juwana Howarda morali su biti zaustavljeni zbog očite želje da se na jeftin način dokopaju prstena. Chris Bosh je morao biti zaustavljen, zajedno s bahatim šepurenjem, mekanom igrom i busanjem o prsa. LeBron James je morao biti zaustavljen zbog svog zločina prema građanima Clevelanda i zbog kukavičkog podvijanja repa i odlaska u momčad drugog superstara. Čak je i Dwyane Wade morao biti kažnjen, taj dobri dečko kojeg su prijatelji toliko iskvarili da se na kraju počeo rugati bolesnim ljudima.

Vidi vraga, baš kao u najeftinijim pričama zaustavila ih je momčad koju su Heatovci silovali prije pet godina. Dallas se osvetio na najbolji mogući način. Pokazao je da sve ono što smo znali o košarci i dalje stoji – ne možete izgraditi momčad na samo tri igrača, široka klupa je prijeko potrebna u playoffu, igrači s klupe moraju odigrati svoje uloge, neiskusni treneri ne dolaze do uspjeha.

Miami je pokušao prevariti sustav i to na najbezobrazniji mogući način – proslavio je osvajanje naslova (i to njih sedam) prije početka sezone. Kada na takav način uđete u godinu ne trebate se čuditi što vas navijači i igrači ostalih 29 ekipa smatraju pokvarenima i bahatima i što se raduju vašim porazima. LeBron, Bosh i Wade preuzeli su ulogu zlikovaca na samom početku sezone i maestralno su je odradili sve do zadnjeg kadra. Kojeg zlikovci uvijek završavaju poraženi, s metkom u čelu ili mačem u trbuhu. Kao što rekoh, gusarski stripovi su rijetko originalni. Ovaj je završio na isti način.

STVARNOST

Život ipak nije strip. Naročito ne gusarski. Koliko god se trudili pojednostavniti ga, svesti ga na crno – bijele kadrove, pronaći junake bez mana i zlikovce bez vrlina, to je nemoguće. Život nije crno – bijel, rijetko je siv, a najčešće je šaren. Baš kao i NBA sezona, baš kao i NBA momčadi, baš kao i NBA finale.

Koliko god me Mavericksi podsjećali na savršenu stripovsku posadu oni su daleko od nje, oni su muškarci opterećeni manama, i kao ljudi i kao igrači. NBA pehar ima neobičan sjaj koji vas može zaslijepiti dovoljno jako da više ne vidite neke stvari koje su do jučer bile očite.

Sjećate se kad je Jason Kidd bio zlostavljač i siledžija, čovjek uhićen zbog obiteljskog nasilja koji je svoju familiju proveo kroz krvavi razvod? Sjećate se kako je nekoć ispaljivao trice iako nije mogao pogoditi more? Sjećate se kako nije mogao doći do prstena?

Sjećate se vremena kad je Shawn Marion ulazio u svađe sa Steveom Nashom? Kad je tražio da ga Sunsi trejdaju? Kad je otišao do Dwyanea Wade u potrazi za naslovom i kad su ga trejdali u Toronto dok su svi mislili da je Marion propao kao igrač?

Sjećate se možda kad je Tyson Chandler pao na zdravstvenom kod Thundera i kad su svi mislili da su njegova koljena gotova? Sjećate se kad ga je Michael Jordan trejdao za povoljne ugovore i kad su svi hvalili MJ-ovu mudrost?

Pitam vas, sjećate li se kad je Dirk Nowitzki ispao u prvom krugu protiv Warriorsa? Sjećate li se kad su svi govorili da je mekan? Da nema mentalnu snagu? Da puca pod pritiskom? Da se ne može osvojiti naslov s njim kao glavnim igračem? Da je njemački odgovor na Karla Malonea i Charlesa Barkleya?

Ne sjećate se? Kako ne kad smo to govorili još na početku ovogodišnjeg playoffa. Masa ljudi, uključujući i mene, otpisala ih je na startu serije s Blazersima. Otpisali smo ih odmah kad je počela serija s Lakersima, no Mavsi su zatukli bivše prvake. Otpisali smo ih na startu serije s Heatom ne zato jer mrzimo Mavse ili zato jer im želimo zlo nego zato jer smo nebrojeno puno puta proživjeli njihove poraze. Iskustvo nam je govorilo da nemaju šanse. Bili su momčad puna mana, no osvajanje naslova odjednom ih je sakrilo, baš kao što maskara sakrije mane na djevojačkom licu. Osvajanje lige ima tu moć da brzo navuče koprenu zaborava na prošle promašaje.

Bahati mladići iz Miami Heata otkrit će tu istinu kroz godinu, dvije ili tri. Previše su talentirani da ne dođu do naslova. Previše. Kroz godinu, dvije ili tri mržnja prema njima ionako će splasnuti, pritisak će biti manji, a momčad će biti uigranija. Današnji zlikovci, ekipa koja ima metu na svojim leđima, kroz par će godina postati samo jedna u nizu jako dobrih NBA momčadi.

No da bi se to dogodilo Miami mora riješiti određene probleme. Moraju prestati gledati na sebe kao globalne ikone i početi gledati na sebe kao na košarkaše. Njihove provokacije javnosti, njihovi dječji ispadi na novinarskim konferencijama, njihova kuknjava o teškom položaju u koji su se sami gurnuli svakako im neće pomoći. LeBron James je kroz čitavo doigravanje ispisivao poruke u kojima je uspoređivao utakmice s ratom, pozivao se na sudbinu i govorio kako igra najvažniju tekmu života da bi na kraju kukavički odbacio svaku odgovornost za poraz pravdajući se da „Bog zna kad će njegovo vrijeme doći, ali ono nije sad“. Takve stvari moraju prestati ukoliko žele do naslova.

Odgovornost prije svega leži na Jamesu, najboljem igraču lige koji je u potpunosti zakazao u finalnoj seriji. Njegovo držanje na terenu bilo je užasno, njegove konferencije svodile su se na skidanje krivnje sa svojih leđa, a ništa nije bilo gore od njegove igre. LeBron ima velikih problema koje mora riješiti:

1. Mora početi igrati kao odrastao muškarac

Dosta je sudbinskih tweetova. Dosta je traženja zagrljaja od suigrača. Dosta je bacanja krede. Dosta je tretiranja utakmica kao da su hollywoodski filmovi, a ne utakmice. LeBron James mora odrasti.

Ne znam da li on to može. James opisuje ovu generaciju kao što niti jedan igrač prije njega nije opisivao svoju. Sjećate se kako je David Fincher u „Social Networku“ prikazao generaciju kojoj je biti kul i biti slavan važnije nego biti dobar, imati prijatelje ili biti bogat? Generaciju u kojoj je slava čvrsta valuta i koja će napraviti sve da bi je se dokopala, od glupiranja na YouTubeu do snimanja amaterskih porno filmova? LeBron James je savršen primjer te nove generacije koja ljubav ne traži u osobama nego u obožavanju drugih. No slava se za mnoge pokazala pravim paklom, naročito u internet dobu u kojem svatko želi biti slavan i u kojem svatko želi srušiti trenutne heroje kako bi uzdigao samog sebe. James je završio u Miamiju između ostalog i zato jer je opet želio osjetiti užitak igranja s prijateljima kakav je imao u srednjoj školi, no umjesto toga javnost ga je dočekala na nož. Ove je sezone pokušao odgovoriti na njihove ubode, no raspao se u ključnom trenutku. Sljedećih godina mora biti jači. Mora igrati neustrašivo. A ne o tome pisati na twitteru.

2. Mora razviti igru leđima

U šestoj utakmici LeBron je dva puta ušao u JJ Bareu leđima. Prvi put vratio je loptu na tricu. Drugi put je napravio prekršaj u napadu. JJ Barea je pola metra niži i jedno 40 kila lakši od Jamesa. Takve prilike moraju završiti ili slobodnjacima ili poenima. Ostalo jednostavno nije opcija. Kada bi razvio dva poteza iz posta, jedan fallaway i prosječan horok bio bi nezaustavljiv. Zato jer protivnici nikad ne bi znali što ih čeka. Za razliku od sad. Barea je znao, izvukao je faul.

3. Mora rješiti situaciju s Wadeom

Kada je sezona počinjala brojni su kritičari držali da će između Wadea i LBJ-a doći do sukoba oko mjesta predvodnika čopora. Na jedan zaobilazan način su bili u pravu. Dwyane i LeBron su toliko pazili da jedan drugome ne stanu na prste da nisu radili ono što su do ove sezone radili najbolje – preuzimali utakmice. Jedini trenutak kada je netko podigao glas bila je treća utakmica finala u kojoj je Wade urlao LeBronu u lice, da bi ga kasnije udarao u prsa dok se dvostruki MVP pokušavao dokopati klupe. Nakon toga ništa nije riješeno, LeBron je nastavio s lošim igrama, dok je Wade pokušavao i pokušavao, ali nije mu išlo. Heat je zvijer s tri glave, no jedna je u ovom finalu bila odsječena. To se više ne smije ponoviti. Netko treba lupiti šakom o stol. Taj netko mora biti LeBron James. No da bi to napravio, da bi do toga došlo, on prvo treba riješiti točku broj jedan. A za takve stvari hoće se vremena.

Budućnost ove momčadi ovisi o LeBronu Jamesu. Ostavština LeBrona Jamesa, fizički najnadarenijeg igrača kojeg su moje oči vidjele, ovisi o njemu samome. Uspoređivali su ga s Jordanom, no nakon ovog finala znamo da nije Jordan. Uspoređivali su ga s Wiltom, no James je igrač koji je previše podređen kolektivu da bi vukli paralele s jednim od najsebičnijih igrača svih vremena. Jedina usporedba koja nam preostaje je usporedba s čovjekom s kojim smo do jučer uspoređivali Dirka Nowitzkog. S Karlom Maloneom. Apsolutnim superstarom, tipom isklesanim iz kamena, košarkaškim velemajstorom koji je uvijek bježao od odgovornosti u važnim utakmicama. Nadam se da će ostavština LeBrona Jamesa ipak biti drugačija. Ne radi njega, nego zato jer NBA zaslužuje bolje. Finala zaslužuju bolje. Svi ovi klinci koji su se navukli na LeBrona zaslužuju bolje. Ja ne želim na stvarnost gledati kroz crno – bijele naočale, ne želim je gledati kao da čitam strip o gusarima. Želim uživati u njenom šarenilu. Da bi se to dogodilo LeBron ne smije biti zlikovac, baš kao ni ekipa Heata. Danas još slavimo Dirka i sjajnu, hrabru, mušku posadu Mavericksa, slavimo njihov uspjeh i naslov kojeg im nitko ne može oduzeti. Sutra će oči biti uperene drugdje. Sve dok ih sjaj NBA trofeja opet ne zaslijepi na trenutak.

Označeno , , ,

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: