InMusic 2011, dan drugi

And now for something completely different.

Drugi dan InMusica, tog hohštaplera od festivala, osvanuo je uronjen u teške i guste trake sunčevog svjetla koje kao da su najavljivale dobar provod na obalama Jarunskog jezera. Lagale su samo malo.

Drugi dan bio je nemjerljivo bolji od prvog, prije svega zbog puno debljeg i masnijeg lajnapa koji je frustrirao samo zbog toga što ste morali jurcati naokolo kako bi vidjeli sve te zanimljive bendove. Dubioza Kolektiv nije bio jedan od njih pa smo mirno prošli kraj glavnog stejdža dok su oni trubili o dalekim Amerikama, zaobilazeći velike grupe ljudi koje su se natiskale oko asfaltiranog puteljka.

Pola sata prije nastupa TV On The Radio jedna mala grupica se već natiskala u prvim redovima, nestrpljivo iščekujući početak svirke ovog sjajnog benda. Bio sam jako znatiželjan, jedva sam čekao čuti kako će Sitek i ekipa uživo skinuti svu tu suptilnost i zaigranost koja krasi njihove ploče. No čim su izašli na pozornicu i krenuli s Young Liarsima bilo je jasno da od suptilnosti nema ništa. Umjesto da pokušaju nanovo stvoriti zvuk s albuma na stejđu TVOTR su se odlučili za jednostavnije riješenje – ošini po prašini. Koje je funkcioniralo jako, jako dobro.

Tunde Adebimpe skakao je po pozornici kao povampireni propovjednik, pozivajući rulju na ples svakim svojim pokretom, bacao se po podu, skakao u zrak, izvodio nekakvu poluretardiranu verziju moonwalka, palio sirene i dijelio energiju šakom i kapom. Pjesme su bile uronjene u debele naslage feedbacka i buke, a čitava stvar je eksplodirala za vrijeme fantastične Repetition koja se pretvorila u nojzijanu dostojnu Sonic Youtha. Jedino što je kvarilo raspoloženje bio je loš razglas koji je u potpunosti utopio vokalne bravure Adebimpea i sjajnog Kypa Malonea i na taj način uništio vjerojatno najvažniji sastojak magije ovog benda. Unatoč tome TVOTR su otprašili svojih 80 minuta ostavljajući mnoge u publici s širokim osmjesima.

Mi nismo bili među njima jer smo žurili uhvatiti zadnjih 15 minuta Mastodona. Očekivao sam da će Hidden stage biti pun kao šipak, no majstore iz Atlante došlo je pogledati svega 2 do 2,5 tisuće ljudi. Zvuk je bio kristalno čist u zadnjim redovima, a gospoda su zvučala bolje nego sam mogao zamisliti. Iako metal definitivno nije moja šolja čaja i mogu ga slušati samo kad je debelo pomaknut* činjenica je da su mi i Leviathan i Blood Mountain sjajni albumi i bilo mi je drago poslušati ovaj bend makar na trenutak. Baš su bili miceki na kraju, činilo se da su se dobro zabavili, najavili su još jedan dolazak u Zagreb, a publika ih je bučno pozdravila te se krenula razilaziti nakon što je Brann Dailor bacio svoje palice u publiku.

*Znači Sunn 0))), Dillinger Escape Plan i Converge su primjer bendova koji dolaze u obzir, iako moram priznati da Slayer imaju jedno lijepo i prostrano mjesto u mom srcu.

Mi smo se već žurili prema glavnom stejdžu na kojem su Cypress Hill polako završavali svoj nastup. Putem smo naletjeli na Vladu koji se požalio na očajan zvuk, a čim smo stigli do mase bilo je jasno o čemu je pričao. Iako su Hillovci zapržili Rock Superstar kao da je devezdeveta B-Reala i ekipu se kurca nije čulo. Mogli su ih komotno uroniti u akvarij i dati im mikrofone u ruke. No ekipa oko nas se činila zadovoljnom, neki su čak pokušavali plesati, a mi smo ionako došli samo baciti oko te smo se brzo pokupili prema World Music (?!) stejdžu na kojem je nastupao dragi dečko Mike Skinner.

Kada bi me netko pitao kako bi izgledao idealan koncert The Streetsa ne bi oklijevao ni trenutka, isplanirao sam ga prije nekoliko godina u svojoj glavi. Skinner bi stajao sam na stejdžu s mikrofonom u jednoj i limenkom piva u drugoj ruci. Laptop s Windowsima XP bez instaliranog SP2 pokretao bi jednu od ranih verzija Fruity Looopsa, a iz zvučnika bi ispadali najeftiniji mogući garage i 2step beatovi. U pozadini, umjesto blještavog video zida, stajala bi golema plazma s teletekstom na kojem bi se vrtili sportski rezultati kao u kladionici dok bi nam Skinner pričao o svojim nedaćama.

Jako se lako zaljubiti u glazbu koju The Streets stvaraju, naročito ako slušate pjesme s prva dva albuma. Zato jer su to bolno ogoljene pjesme o svakodnevnici, o dosadnim stvarima, o običnim životima, istodobno urnebesne, sjajne, komične, tragične, sveobuhvatne. Naslovnicu Original Pirate Materiala krasi fotka britanske betonske mamutice. Naslovnicu A Grand Don’t Come For Free krasi Mike Skinner naslonjen na staklo autobusne stanice s najlonskom vrećicom iz samoposluge u ruci. Te dvije naslovnice jasno opisuju sve ono o čemu se u glazbi Streetsa radi.

Ništa od toga nisam dobio za vrijeme njegovog nastupa na Jarunu. Mike je izašao na stejdž s funky bendom iza sebe, te je odmah počeo masakrirati sve te velike, sjajne, tužne, urnebesne, prekrasne pjesme. Veseo i razdragan odmah je uspostavio kontakt s publikom kao pravi čovjek iz naroda, ali što mu to vrijedi kad je muzika bila dno duplog dna. Stajao sam tamo među ruljom kao da mi je netko odvalio šamarčinu, beskrajno razočaran i tužan, baš kao da sam ispao iz Skinnerove pjesme. Kasnije su mnogi pričali kako ih je Mike oduševio, kako je bio najbolji ikad svih vremena sad, čuo sam izvještaje o skidanju do gola, o crowdsurfingu, o kakofoniji, nevjerojatnoj karizmi i općem veselju i bilo mi je drago da je Mike oduševio tolike ljude. Problem je, baš kao i uvijek, bio u meni. Kad se to dogodi ne preostaje vam ništa drugo nego da se maknete i upravo sam to napravio nakon 20 minuta, dvije pjesme nakon što su The Streets iskasapili Let’s Push Things Forward poput najokrutnijih muzičkih mesara.

No, you win some, you lose some, it’s all the same to me, što bi rekli simpatični momci iz Motorheada, a njihova se krilatica počela ostvarivati čim su gospoda iz Grindermana stala pred publiku. Čangrizavi, proćelavi, napaljeni starci, e to je muzika za mene!

Nikola je kao i obično bio u elementu. Šepurio se na pozornici poput kakvog pijetla, spuštao se u raju, žene je gledao drito u oči natapajući njihove gaće, tukao se s kolegama i sipao sve te svoje bizarne i smiješne stihove svojim prekrasnim glasom. A Warren Ellis? O moj Bože, kakva lujka! Kakav majstor od čovjeka! Kakav bolesnik! Njegov svaki pokret bio je predstava za sebe, njegovo vrištanje u mikrofon s poda bilo je očaravajuće, a moram priznati da nikad nisam vidio da netko može proizvesti toliko nevjerojatnih osjećaja udarcima u jednu jedinu jebenu činelu.

Sve im to ne bi vrijedilo ništa, ni Nickovo šepurenje, ni Ellisovi high kickovi, ni ružičasti bubnjevi, ni raskopčane košulje da muzika nije bila sjajna. A bila je. Cave se nikad prije nije ovoliko približio bučnim čudesima koja su tamo ranih 80-ih izvodili Birthday Party. Sirovo, brutalno, očajnički, tako zvuči muzika koju je opaki četverac starih šporkaćuna ispalio u publiku na Jarunu. Srž ovog benda provirila je za vrijeme izvođenja Kitchenetta kada je Cave stao urlati opet i opet i opet „I just wanna relax“ kao frustrirani, napižđeni, sredovječni čovjek kojem je pun kurac svega, i žena, i posla, i familije, i svih onih sitnih stvari koje vam mogu upaliti fitilj. Ta snaga, ta prokleta energija koju su ljudi stariji od mog tate prikazali na stejdžu iskreno me posramila. Na kraju dana, odlazeći s festivala, bio sam umoran, iscrpljen, koljeno mi je pulsiralo, leđa su mi se ukočila, ali u glavi sam si bez prestanka vrtio taj sjajni nastup Grindermana. „Nemaš se pravo žaliti ni na šta“, pomislio sam dok sam putovao prema doma. Svejedno, jedva sam čekao da stignem. Samo sam se želio opustiti.

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: