InMusic 2011, dan prvi

Zagreb je milijunski grad, ili bar tako o njemu vole misliti njegovi stanovnici. Jest da nema metro pa vam javnim prijevozom za vrijeme špice treba 40 minuta da pređete 2 kilometra po zagušenoj Savskoj, jest da šoping centre tretira kao kulturne spomenike pa malčice zaobilazi zakon i zatvara jedno oko kada se oni grade, jest da je uglavnom potpuno nezainteresiran sam za sebe i za javni život ali je svejedno milijunski grad.

S obzirom na dugogodišnju tradiciju pop/rock/votever muzike u Zagrebu koja se proteže još tamo do šezdesetih kada je današnji predsjednik Nadzornog odbora Ine zajedno s Dragom Mlinarcem pjevao o nekoj dronfulji koja sa smješkom promatra svijet jasno je da ovaj milijunski grad zaslužuje pravi pop/rock/votever festival. Umjesto njega Zagreb je dobio InMusic.

Kroz šest godina postojanja rijetki su bili trenuci u kojima ste InMusic mogli nazvati pravim festivalom. Njegova prva inkarnacija na užarenom, zelenom betonu Šalate nije bila ništa više od dvaju odvojenih koncerata Morrisseya i Franz Ferdinanda sa nizom odličnih do očajnih predgrupa. Otkad se preselio na Jarun poprimio je festivalu sličan oblik, no pretanki lineup, sklonost posezanju za istrošenim zvijezdama koje su svoje najbolje dane proživjele prije nekoliko desetljeća i šizofreno nizanje izvođača bez plana i programa onemogućili su InMusicu da postane „pravi“ festival. Umjesto ukusnog, zadovoljavajućeg obroka u restoranu festival je postao kanape na degustatorskom štandu u kakvom supermarketu.

Ovogodišnje izdanje InMusica potvrdilo je tu tezu jasno i ne baš glasno. Organizatori su odmah uletjeli s bombastičnim najavama, potvrđeni su nastupi Arcade Fire, Mastodona, Grindermana i TV On The Radio, dakle niza aktualnih izvođača u punom naponu snage, obećavala su se brda i doline samo da bi se kasnije nanizalo par prekaljenih i/ili istrošenih veterana poput Đemirakvajija i Cypres Hilla čime je zaključen ovogodišnji lineup. Bijes publike dodatno se podebljao kad je objavljeno da će prvog dana od velikih i zanimljivih imena nastupati samo Arcade Fire i Jamiroquai dok će svi ostali izvođači biti nagurani u drugi dan s nastupima koji će se preklapati.

No, s obzirom na nedostatak love i slobodnog vremena potrebnih za putovanje u daleke i egzotične zemlje koje znaju kako organizirati pravi pop/rock/votever festival poput Srbije ili Mađarske i ove sam godine stao u tramvaj i odvezao se do Jaruna. Kvragu, platiti 300 kuna za koncerte Arcade Fire, Grindermana i TVOTR i nije tako puno.

Naravno, ono što nećete platiti novcem na InMusicu ćete platiti živcima. Debelo. Red u kojem su se karte mijenjale za festivalske narukvice bio je duži i deblji od penisa Rona Jeremya te je u jednom trenutku brojao oko tisuću ljudi, a narukvice je dijelilo 10 volontera/erki. Svi su nahrupili netom prije nego su Arcade Fire odvrnuli svoju muzičku špinu čisto zbog toga što se prije nije imalo što vidjeti. Partibrejkersi su u proteklih 10 godina svirali jedno 70 puta u Zagrebu, Goribor je taj rekord srušio u zadnje dvije godine. A i bez toga bi bili dosadni, jebiga.

Hodajući prema glavnoj pozornici gospođa Frančeski je primjetila horde osiguranja, od uvijek nezainteresirane policije do nabrijanih redara u fluorescentnoj odjeći. Po mutnim vodama jezera plutala su dva gumenjaka na kojima su redari mirno sjedili dok se oko njih polako spuštao mrak, a ja sam se samo nadao da su se namazali debelim slojem Autana. Prizor kao iz filmova prikazao se dok smo prelazili most preko kanala obraslog u gusto, neprohodno grmlje – dva redara jurila su prema nama u gumenjaku okruženi prašumom, a ja sam svakog trenutka očekivao da se u šikari ukaže Rambo, s mastilom za cipele ispod očiju i nožem u zubima. No ništa od toga. Redari su preživjeli.

Stigli smo na glavni stejdž i probili se se do nekih 10 metara od bine. Pozornica je već bila postavljena, izgledala je jednako kao u Bologni u kojoj smo već gledali Arcade Fire. Ljudi su se polako počeli skupljati, mnogi su došli na festival samo zbog ovog benda.

Jasno je i zašto. Iako je Win kasnije tijekom nastupa rekao kako su oni samo „mali indie bend iz Montreala kojem imponira što ekipa u Zagrebu zna riječi njihovih pjesama“ jasno je da Arcade Fire nisu ni mali, a još manje su indie bend. Čar njihove posljednje ploče upravo leži u tome što nije indie. Radi se o grandioznom radu, pretencioznom a opet pitkom, napravljenom jednako za srednjoškolce koliko i za 40-godišnje prdonje. Suburbs su prije svega studija stadionskog rocka, duboko ukorijenjena u tradiciju Rolling Stonesa i Brucea Springsteena s rifovima i frazama koji kao da su ispaljeni iz samog srca sedamdesetih, doduše zamaskirane u suvremene aranžmane. Baš poput Springsteena oni nose srce na rukavu, ali to srce kuca nekim drugim ritmom. Umjesto pjesama o radnicima iz čeličana i ostavljenim ljudima bez budućnosti AF pjevaju o drugoj vrsti otpadnika, o osobama zatočenim u predgrađima, o osobama ograđenim društvenim okvirima, oni pjevaju o osjećaju nepripadanja, otuđenosti i želje za promjenom, ne društvenom promjenom, nego promjenom svjetonazora. Arcade Fire pjevaju o slobodi, slobodi od tradicije i slobodi od odgoja.

No kad ih gledate i kad ih slušate nemate osjećaj da se radi o pretencioznom bendu, baš zato jer nose srce na rukavu, baš zato jer u potpunosti daju sebe u svoje pjesme, zato jer sviraju i pjevaju i skaču i plešu s golemom količinom energije koja vas tjera da povjerujete u sve ono o čemu pričaju. Šteta što publika na InMusicu to nije mogla osjetiti.

Od početka nastupa kojeg su Kanađani otvorili s Ready to Start do kraja koji je okončan sjajnom Wake Up nedostajalo je energije. Ne zbog benda. Bend je bio maksimalno u nastupu. Win je zašprehavao publiku košarkaškim anegdotama*. Regine je đipala okolo kao lutkica na navijanje, odjevena u haljinicu koja joj je otkrivala noge i dizala se sve do guzice (mmmmmmmm). Richard i William su se ubijali na stejdžu, mlateći bubanj kao da su na ratnom pohodu sve dok ga Will nije bacio s pozornice i skočio na metalnu konstrukciju bine, verući se po njoj poput pomahnitalog majmuna. No njihova energija nije se prenijela na publiku koja je većinom bila razočarana, indiferentna i mlaka, iako su svi znali sve tekstove i tome slično.

* U jednom trenutku Win je priznao kako u svakom gradu igra košarku i kako su mu na basketu rekli da bi jugoslavenska repka iz 90-e mogla dobit Dream Team, pa nek večeras mi sudjelujemo energično ko jugo repka, a oni će svoj posao odradit ko Jordan i ekipa. Pa su ljudi kasnije kenjkali šta on ima Jugoslaviju spominjat, a nakon te izjave čulo se dosta negodovanja. Za početak – nema jebene šanse da ta reprezentacija, koliko god dobra bila, izvuče više od 5 pobjeda iz 100 tekmi kontra MJ-a u naponu snage, izraubanog Birda i Magica, nabrijanog Barkleya, sjajnih Malonea i Stocktona, neprelaznog Pippena, Ewinga i Robinsona u reketu i haubice Mullina. Nema teorije. Bili su toliko jaki da su ostavili jednog Isiaha Thomasa kod kuće samo zato jer je Jordanu išao na jetra. Za kraj – svatko tko se buni jer ga uspoređuju s repkom u kojoj su igrali Dražen, Kuki, Rađa, Čutura, Peras, Komazec, Zdovc, Divac, Paspalj, Obradović i Savić i koju je trenirao Dušan Ivković je kreten. Kad vas usporede s oličenjem izvrsnosti i vi se bunite samo zbog imena onda ste budala u mojoj knjizi.

Za fijasko je prije svega bio kriv loše postavljen razglas kojem je kronično falilo force. Da stvar bude gora razglas je ubio svu suptilnost pjesama Arcade Fire zato jer se visoki tonovi uopće nisu čuli. Reginin glas na Sprawl II i Haitiju kao da je nestao, vergl i harmonika se uopće nisu čuli, klavir je bio tih i šupalj, a gudači kao da nisu postojali. Moj prijatelj Bue je uletio u rulju na sam kraj koncerta, žaleći se da je skoro sve propustio. No nije propustio puno. Samo krasan, prekrasan, živ i energičan bend koji je u večerašnjem susretu upisao neriješen rezultat.

Arcade Fire su obećali da će se vratiti, pa možda pobijede u tom susretu. Napustili smo žalopojke ljudi koje su govorile o očajnom razglasu, gužvi na ulazu i razvodnjenom pivu te smo se uputili prema skrivenom stejdžu na kojem su početak programa čekali The Do sa sleširanim o. The Dø. Da.

Na putu prema finsko – francuskoj kakofoniji prošli smo pokraj World Music pozornice na kojoj su svoje stvari izvodili Buraka Som Sistema. „Do you smoke weed“, pitali su publiku nadglasavajući dosadni four-to-the-floor techno ritam, no nisu dobili odgovora osim tisuća parova ruku podignutih u zrak. Uvod u Cypress Hill nastup? Definitivno.

Na Hidden stejdžu dočekalo nas je tek parsto ljudi koji su nezainteresirano ćaskali čekajući da The Dø krenu sa svojim nastupom. Kad su izašli na binu imao sam osjećaj da gledam najhipsterskiji bend u svemiru:

1. Pjevačica Olivia Merilahti bila je odjevena poput ždrala, a oko vrata je nosila majicu (?) s likom ždrala (tako se bar činilo s 20 metara udaljenosti). Na glavi je nosila više šljokica od Keshe, doduše nalijepljenih na nekakvu čudnu tijaru (opet kažem, 20 metara udaljenosti).

2. Basist je nosio potkošulju koja je jasno otkrivala da redovito posjećuje teretanu. Izgledao je kao križanac Lennya Kravitza i khala Droga iz Igre prijestolja. Serije, ne književnog serijala. Očito.

3. Klavijaturist je nosio crvene hlače i imao je brat bratu dvije teglice gela na glavi te pripadajuću frizuru.

4. Bubnjar je imao hipsterski pusteni klobuk na glavi i više tetovaža od Jasona Terrya.

5. Žene koje su pjevale back vokale svirale su više istrumenata od Becka, a jedna je iza glave nosila neobično pokrivalo koje bi osobe upućenije u modna zbivanja zasigurno znale identificirati, a meni je izgledalo kao nekakva zavjesa za tjeme. Prizajem, totalni sam seljo.

Svejedno, The Dø su odradili zanimljiv nastup pod zagrebačkim nebom na kojem uvijek možete izbrojati zvijezde. Bili su nesljušljivi dok su svirali generičke indie pop stvari, toliko dosadne da sam poželio postati još jedan leš skriven u šašu Jaruna, no kasnije su se iskupili. Nastup je postao zanimljiv kad su se počeli zajebavati s pop formom, drkati po njoj s konstantnim zastajkujućim djelovima koji su zvučali poput pokvarene ploče, izlazeći stalno iz pitcha. Kroz sat vremena svirke frankofinci su pretresli najrazličitije žanrove, od rocka, noisea i indieja do francuskog folka i ciganske muzike, na trenutke dosadni i naporni, na trenutke sjajni. Baš poput InMusic festivala.

Na kraju smo se uputili nazad prema glavnoj pozornici i Jamiroquaiju koji su nastupali pred najbrojnijom publikom te večeri. Jay Kay je nonšalantno izvodio Love Foolosophy, a ja sam opet skužio koliko mrzim takvu muziku. „Nisi mu dao ni šansu“, rekla mi je gospođa F dok sam je požurivao prema izlazu s Jaruna. „Da sam imao nož sa sobom stjerao bi si ga ravno kroz uši“, odgovorio sam. Rečenica koja je prvog dana nedvojbeno nekoliko puta izgovorena na Jarunu.

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: