Manny i ja

Zavolio sam baseball u proljeće 2007. godine. Bila je to teška godina za mene, jedna od onih koje nikad neću zaboraviti. Tog sam proljeća služio civilku u Ministarstvu zaštite okoliša, razvrstavao sam poštu u rano jutro, upisivao urudžbene brojeve na žalbe, raznosio dopise po ministarstvima diljem Zagreba i gledao Marinu Matulović Dropulić kako kusa kelj ravno iz lonca*, s kuhinjskom krpom oko vrata. Užasno je raditi glup, zatupljujuć posao, posao koji mrzite, a da za to niste ni plaćeni niti vas cijene.

*Nisam siguran je li to bio kelj ili nekakav drugi čušpajz, ali znam da je smrdilo k’o kuga. Od čega? Ha, šta da vam kažem, zaključite sami.

Da stvar bude gora u isto sam vrijeme završavao faks, ostalo mi je tek par ispita i diplomski. Nakon gotovo svakog dana osjećao sam se zgaženo, uništeno, iscrpljeno. Tad su moje nevolje počele. Tad je mama javila da djed umire u bolnici.

U tom kaosu emocija, frustracija i beskrajne tuge otkrio sam baseball. Kad bi se vratio iz civilke otišao bi na net, pronašao stream i gledao tu mirnu, pastoralnu, smirujuću igru. No ono što u početku nije bilo više od običnog eskapizma uskoro se pretvorilo u strast. Baseball me osvojio, istodobno jednostavan i kompliciran, emulirajući na najbolji način postojanje ljudskih bića.

U tom sam trenutku izabrao svoju ekipu. Bili su to Chicago Cubsi. Otkad sam bio klinjo navijao sam za ekipe iz Chicaga, baka i dvije strine živjele su u tom gradu i one su me pridobile na svoju stranu majicama Bearsa i kapama Bullsa i ostalim drangulijama iz Novog svijeta. Zbog toga sam odlučio zavoljeti Cubse, no nije išlo. Ljubav rijetko prolazi ako je siliš.

Tražio sam streamove njihovih utakmica po stream sajtovima, tražio sam snimke po torentima, ali bilo je to kao da lutam po digitalnoj pustinji. No jedna je momčad uvijek bila prisutna i odlučio sam joj dati priliku. Uskoro sam se uhvatio kako gledam njihove utakmice iz dana u dan i iskreno uživam u njihovoj igri. Zaljubio sam se u Boston Red Soxe.

Nikad nisam vidio tako šizofrenu momčad, sastavljenu od totalnih luđaka koji su izgledali kao ushićena djeca stojeći na terenu i tvrdih, ozbiljnih profesionalaca čija je igračka kvaliteta proizlazila iz ponosa što su izučili tako krasan zanat.

Kevin Youkilis izgledao je kao da radi u čeličani, a njegov stav pri udaranju kao da je vrištao: „Ovaj tip nema pojma o baseballu“, no unatoč tome Youk je mlatio lopticu za lopticom.
Moj vršnjak Jon Lester izgledao je neustrašivo na moundu u trenutku kad je strah bio stalni suputnik u mom životu, no Lester je godinu dana ranije pobijedio rak i imao je pravo biti neustrašiv.
Dustin Pedroia bio je nizak i kržljav i ljudi su govorili da nikad neće postati igrač, no mladić je osim srca imao i sjajno oko i brzu ruku, dovoljno brzu da začepi usta svim kritičarima.
Josh Beckett je oko vrata nosio nešto nalik lancu od bicikla, svojevrsnu amajliju za koju je tvrdio da širi dobre vibracije, no vjerujem da bi i bez nje upisao 20 pobjeda.
Jason Varitek držao je konce svake utakmice u svojim rukama, pravi kapetan koji je uvijek bio spreman žrtvovati sebe da zaštiti suigrače.
Tim Wakefield, Curt Schilling i Mike Lowell bili su mirni i staloženi, veterani koji su širili sigurnost diljem ekipe, koji su je nekako držali na okupu, fokusiranu na konačni cilj.
Jonathan Papelbon bio je bahat i prgav, nervozan i divlji, i unatoč tome zatvarao je utakmice kao rijetko tko u ligi.
David Ortiz imao je uvijek spreman osmijeh za svoje suigrače, a zube je najviše volio pokazivati nakon što bi lansirao lopticu u najdalji dio stadiona.
No nitko od njih nije me osvojio kao čovjek s dredovima. Manny Ramirez je bio prizma u kojoj se sva šizofrenost Red Soxa skupljala u jednu točku i dalje se širila diljem svlačionice poput šarene zrake sunca.
Manny nije igrao briljantno te 2007. godine – njegov AVG je neobjašnjivo potonuo ispod .300, udario je samo 20 home runova, a u polju je izgledao izgubljeno kao i uvijek. No unatoč tome imao je nekakvu čudnu auru oko sebe zbog koje ga jednostavno nisam mogao prestati gledati. Svaki put kad bi uzeo palicu u ruke postojala je mogućnost da se dogodi nešto čudno, nešto spektakularno, nešto ludo.

U tom trenutku nisam znao ništa o Soxima, o njihovoj dugoj, prokletoj povijesti i iskupljenju koje je stiglo 2004. godine kada su uzeli prvi naslov nakon 1918. Nisam imao pojma o Fenway Parku, otvorenom istog tjedna kada je Titanic potonuo. Nisam imao pojma kakvu je Manny imao ulogu u skidanju tog tereta s ramena navijača, no unatoč tome bilo je očito da u tom tipu ima nešto posebno. Pokazao je to odmah u doigravanju te iste godine – walk off home run u 2. utakmici ALDS-a protiv Anglesa, back to back homeri njega i Ortiza nekoliko dana kasnije, rušenje rekorda za najviše homera u playoffu ikad i briljantna igra koja je urodila osvajanjem drugog World Seriesa u desetljeću. Manny je imao .348 AVG, udario je 4 HR-a i upisao 16 RBI-ja. Briljantan, razigran i nasmiješen Manny je izgledao kao nevini dječarac koji uživa u životu, a meni je u tom trenutku upravo to trebalo, trebao mi je netko da mi pokaže kako je život vrijedan uživanja, makar na glupoj televiziji.

No Manny Ramirez nije bio nevin. Manny Ramirez nije bio heroj. Bio je čovjek kao i svi drugi ljudi na planetu, s manama kojih uvijek ima više nego vrlina. Na svako njegovo hvatanje teških loptica i haj-fajvanje navijača dolazilo je deset lijenih šprinteva prema lopticama koje su morale biti uhvaćene. Na svaki udareni home run preko Green Monstera dolazilo je pet loptica udarenih po zemlji i pet odustajanja od trčanja na putu prema prvoj bazi. Luda, spektakularna rukovanja sa suigračima zamijenili su fizički napadi, prvo na Kevina Youkilisa kojeg je pokušao maznuti šakom, a nakon toga na Jakea McCormicka, postarijeg funcionera Red Soxa kojeg je Manny gurnuo na pod jer mu ovaj nije osigurao dovoljno karata za tekmu. Istrčavanje na oduševljeni Fenway s minijaturnom američkom zastavicom zamijenilo je žaljenje na fantomske ozljede. Manny being Manny prestala je biti fraza koja je krila bizarne, smiješne i spektakularne događaje, umjesto njih nizali su se ekscesi. U godini u kojoj je Manny udario svoj 500. home run u karijeri Red Soxi su ga se odrekli. Bio je to ružan i tužan razvod za vrijeme kojeg sam se odljubio. Čitava saga podsjećala je na prekid s dugogodišnjom curom koja je na kraju veze pokazala svoju ružnu stranu.

Manny je iz Bostona prešao u LA, grad u poganoj Kaliforniji koja je jedva dočekala ugostiti cirkus kojeg je Ramirez vukao sa sobom. Hollywood je prekršten u Mannywood, a Ramirez im se odužio bombama koje su letjele po Chavez Ravineu, bombama koje na mjestima gdje su sletjele nisu sijale strah i smrt već oduševljenje i ekstazu. Gledajući sa strane u meni su se miješali osjećaji zavisti i bijesa – moja baseball djevojka otišla je drugome i izgledala je sretna. Manny je s Dodgersima osvojio NL West i ušao u playoff. Bio je to samo početak kraja.

U posljednje tri godine sve se promijenilo, a ako pratite baseball znate i zašto. Istraga senatora Mitchella o steroidima u baseballu rezultirala je popisom 89 igrača koji su se navodno dopingirali, no na listi nije bilo ni jednog igrača Red Soxa. Mnogi su s podsmijehom gledali na rezultate, ističući kako je Mitchell senator iz Nove Englenske u kojoj se Soxi štuju poput božanstava. Na tom popisu Mannya nije bilo, no njegovo ime se navodno nalazilo na popisu koji je nastao davne 2003. godine i na kojem su se nalazila imena 103 bejzbolaša koja su pala na doping testu. Ta lista nikad nije objavljena jer su igrači pristali na kontrolu nakon što se liga obvezala na tajnost, tako da je Mannyevo ime unatoč indicijama i insinuacijama ostalo čisto.

No Ramirez je tad posrnuo. Pao je na doping testu. Suspendiran je na 50 utakmica.

Ukoliko ste i dalje vjerovali u njega mogli ste i dalje tvrditi da je čovjek nevin. Mannyu u krvi nisu pronađeni steroidi već lijek za žensku plodnost za kojeg je Ramirez tvrdio da mu je krivo propisan. Ukoliko ste bili zaljubljeni mogli ste i dalje nijekati krivnju. No taj lijek je bio zabranjen zato jer se koristio za pokretanje normalne proizvodnje testosterona nakon ciklusa uzimanja steroida. Ukoliko ste se odljubili znali ste – Manny je bio varalica.

Tu sam vijest primio poprilično teško. Ne samo zato jer je bacila ljagu na oba naslova Soxa, već zato što sam otkrio da je čovjek koji mi je nekog vraga značio u životu bio najobičniji fejker. Produžimo li analogiju s ljubavnom vezom ovo je bilo kao da ste saznali da je cura koja vas je nedavno ostavila čitavo vrijeme glumila orgazme. Ukoliko je i bilo mjesta sumnji nakon prošlog tjedna one su zauvijek raspršene. Ramirez je otišao u penziju nakon što ga je MLB opet izvjestila da je posrnuo na doping testu. Manny nije želio istrpjeti 100 utakmica kazne, podvio je dreadlockse i napustio svlačionicu Tampa Bay Raysa.

Karijere velikih igrača obično završavaju na konferencijama za medije na kojima velikani zahvale svima na podršci tijekom karijere. Gotovo svaki put igrač će zaustiti da nešto kaže, progutati knedlu, pokušati se suzdržati i onda pustiti suze da cure niz obraze. Neki će navijači to protumačiti kao znak slabosti, ali bit će u krivu. Život kojeg su ti ljudi do tada živjeli u tom trenutku nestaje i jasno je da su takvi trenutci teški, a suze koje im cure iz očiju potvrđuju nam njihovu ljudskost, potvrđuju nam da im je stalo do onoga što su radili. Manny nas je svojim iznenadnim odlaskom zakinuo za taj trenutak.

Ne znam je li čovjek plakao u svojoj sobi nakon što je objavio odlazak ili je bio onaj isti Manny kakvog smo gledali na terenu, vedar, nasmiješen, bez ijedne brige na svijetu. Nije ni bitno. Nije bitno hoće li se ikad otkriti zašto je suspendiran, nije bitno hoće li se Manny ispričati zbog uzimanja steroida, nije bitno hoćemo li ikad vidjeti te njegove iskrene, ljudske, katarzične suze, hoćemo li ikad vidjeti Manny čovjeka, a ne Mannya igrača baseballa.

Nije bitno jer unatoč svemu Manny ostaje Manny. Kompleksna, komplicirana ličnost koja vas je mogla razbjesniti i oduševiti u jednom trenutku. Ličnost koja se nikad nije brinula o imidžu, koja je uvijek radila po svom nahođenju, koja je lutala od svijetle do tamne strane kao niti jedna druga u svijetu baseballa, ličnost koju morate prihvatiti s njenim dobrim i njenim odvratnim stranama jer je to jedini način da shvatite mit koji će se i za 50 godina ispredati o Mannyu Ramirezu.

Junak i prevarant u istoj osobi, Ramirez će za mene zauvijek ostati osoba zbog koje sam zavolio baseball, čovjek koji mi je vratio vjeru u sport, samo da bi je par godina kasnije ozbiljno poljuljao. Poput Johna Cazalea u Kumu istodobno ga i prezirem i volim, istodobno u meni budi i bijes i sućut. Takvi su likovi rijetki na ovom svijetu. Znate što mu želim reći? I know it was you Manny. You broke my heart.

Označeno ,

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: