Srpanjske suze

09.07.2001. Postira, otok Brač

Vruće je. Poslijepodne se bliži svojoj užarenoj sredini iz koje isijava suho, dalmatinsko, srpanjsko sunce. Pobjegao sam u svoju sobu, ne da se sakrijem od vrućine, već zato jer me strah da ću se raspasti. Utroba mi se razvodnila, kao što se svakome razvodni kad čeka važne odluke u životu. Ispite, promaknuća, liječničke dijagnoze. Sportske rezultate, ako ste degenerik poput mene. Kao da mi je netko zabio svrdlo ispod želuca i sad ruje i ruje.

Skvrčen na krevetu, uokviren bijelim plahtama, buljim u ekran svog malog, sobnog televizora. Na ekranu kvadrat zelene trave, omeđen bijelim crtama, s tragovima borbe utisnutim u stranice. Na ekranu Patrick Rafter i Goran Ivanišević u finalu Wimbledona. Peti je set. Peti čin sportske drame. Finale nije lijepo, tenis koji se igra nije briljantan, lijepi poeni ispresjecani su neprisiljenim greškama, ali neizvjesnost sve nadoknađuje. Goran je upravo poveo 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 8:7. Dok sjeda na klupu, dok se tribine glavnog terena tresu za vrijeme People’s Mondaya kao nikad prije, kroz glavu mi prolaze sve muke koje je Goran prošao da bi došao do ovog trenutka. Muke koje smo dijelili zajedno, ja, vi i on.

Samo godinu dana prije ispao je od Arnauda Clementa u četiri seta prvog kola, specijalista za doublove koji je te godine osvojio svoj prvi turnir pobjedivši upravo Pata Raftera u finalu Lyona. Bila je to samo potvrda kako se Goranova velika karijera bliži kraju. Činilo se da je gotovo, da nikad neće doći do trofeja kojeg je tako želio čitav život.

Osvajanje Wimbledona postala je njegova opsesija, a samim time i opsesija svakog hrvatskog teniskog zaljubljenika. Svake godine zajedno smo prolazili kroz pakao neuspjeha. Dok su se na Balkanu oštrili noževi za veliko klanje Goran se po prvi put probio do polufinala Wimbledona, a hrvatske su zastave nicale gdje god je prolazio. No emocije su ga pokopale, kao što će ga pokopati stotinu puta nakon toga, i mladić je pao na testu kod profesora Borisa Beckera. Bio je to samo početak muka.

Krah u posljednjem setu 1992. godine protiv Agassija bio je posebno bolan jer je meč bio otvoren od samog početka. Agassi je bio 12. nositelj, nosio je periku, u nosu je imao tragove kokaindže, a Goran je igrao tenis života. Pregazio je Samprasa, Edberga i Lendla, i uzeo četvrti set finala 6:1. Činilo se da je gotovo. Na kraju je ostao kratak. Nitko nije ni slutio da je to bila njegova najveća šansa.

Samo dvije godine kasnije našao se u istoj situaciji, no ovaj je put s druge strane mreže stajao Pete Sampras. Velik i nepobjediv. Goran ga je stisnuo, dao je sve od sebe, no pao je u tie-breaku i u prvom i u drugom setu nakon čega je uslijedio već standardni krah. 6:0 u trećem za drugi poraz u finalu Wimbledona. Nakon te predstave došao je na drugo mjesto ATP ljestvice, no bila je to slaba utjeha. Njegove navijače nije bilo briga za broj na papiru, sve što su željeli je da Goran podigne zlaćani pehar iznad glave.

Dobio je još dvije velike prilike, no oba puta naletio je na Samprasa koji je u tom razdoblju igrao najbolji tenis koji se ikad igrao u povijesti svijeta. Goran ga je namučio u polufinalu 95. kroz pet teških setova, ali na kraju je morao pružiti ruku američkom robotu grčkih korjena. Tri godine kasnije opet su se susreli u finalu, Goran je opet pružio lavovski otpor kroz četiri seta, no u petom je opet uslijedio neizbježan raspad sistema i još jedan mučan poraz na razrovanoj, sparušenoj travi Wimbledona. Činilo se da se nikad neće oporaviti od tog poraza.

Te mučne 2001. godine počeli smo klesati nadgrobni spomenik za Goranovu karijeru. Naručivali su se vijenci, lijes je bio spreman, a novinari su odavno napisali eulogije. Njegov lakat bio je uništen, njegova leđa iskrivljena, njegova kosa obična, ošišana, kao u Samsona. Na spomeniku je jasnim slovima pisalo: „Najveći igrač u povijesti tenisa koji nije osvojio Grand Slam“. Iz tih je riječi isijavala bol. Kad nešto toliko želite kao što je Goran želio osvojiti Wimbledon, a unatoč svim prilikama to ne možete dobiti morate osjećati neuspjeh. Goranovi porazi u Wimbledonu postali su točka u kojoj je čitava sportska nacija u Hrvata mogla fokusirati svoje želje, svoja nadanja i svoje frustracije. Izgledalo je kao da će nas proganjati čitav život.

Upravo ti neuspjesi i frustracije pribavili su Goranu pozivnicu za Wimbledon 2001. godine. Kao 125. igrač svijeta nije zaslužio šetati travom All England Cluba, no kao čovjek koji je unio čitavo svoje biće u taj glupi, prokleti turnir bio je pozvan na tenisku gozbu. Rijetki su očekivali čudo. Svi su se nadali. A Goran nam je pokazao zašto su mnogi još uvijek bili zaljubljeni u njega.

Čovjek vas nije mogao ostaviti hladnim. Psovke, natezanja sa sucima, razbijanje reketa, prenaglo izgovorene riječi koje nije mislio, zajebancija, široki osmjesi nakon dobro odigranih poena, urlanje na samog sebe, slavlje nakon svake pobjede – to je bio Goran. Tenisač koji u trenutku dominacije robotiziranog Samprasa niti jednog trenutka nije skrivao svoju ljudskost. Tenisač koji jednostavno nije uspijevao sakriti sebe, koji je uvijek pokazivao da je krvav ispod kože, koji je u svakom trenutku bio nag pred milijunima. Takav pristup igri koštao ga je ogromnog niza trofeja, takav način života naškodio je njegovoj karijeri, ali gledati Gorana značilo je gledati dramu, značilo je uživati u tenisu kao još jednoj alegoriji života, značilo je iskusiti tenis kao nešto više, a ne kao puko prebacivanje loptice preko mreže.

Sve vam je bilo jasno ukoliko ste pratili Wimbledon te 2001. godine. Goran je započeo turnir skakanjem na stolice nakon pobjede protiv Moye, baš kao onaj stari Goran. Oduševio je novinare svojom primjedbom kako u njemu žive dobar i loš Goran, pa su britanski komentatori do kraja govorili o njemu kao o podvojenoj ličnosti. Nakon što je došao na dva poena do ispadanja protiv Tima Henmana, nakon što je odigrao jedan od najljepših poena u povijesti turnira kada je poslao paralelu s koljena u sam kut terena, nakon što se probio u svoje četvrto finale Wimbledona napao ga je John McEnroe, koji još uvijek nije prežalio Goranovu pobjedu protiv Roddicka. „Pa on ima samo servis“, žalio se John koji je radio kao komentator. „To znači da sam ja genije, ako sam samo s jednim udarcem doša do finala“, odgovorio je Goran. Splićani su već sutra na pazaru kupovali majice s Goranovim likom i natpisom „Ja sam genije“, pokazujući ljubav prema svom sugrađaninu.

Takve mi misli prolaze glavom dok gledam Gorana kako sjedi na klupi, ručnika prebačenog preko glave. U ruci mu je boca neonskog soka kojeg guta ne zato jer je dehidriran nego zato da se smiri. Ne uspijeva. Nervozan je. Bojim se najgoreg. U publici žena iz Latinske Amerike nosi kapu s natpisom „Vamos Goran“, Arap u turbanu stoji kraj lika u ruskoj zastavi, crnac u maslinastoj polo majici stoji kraj tipa u dresu hrvatske reprezentacije, Mario Tudor se križa u loži… Svi oni navijaju za Gorana.

Splićanin započinje katastrofalno. Prvi servis završava u mreži, no drugi je odličan. Rafter ga jedva vraća, loptica leti u aut, no Goran natrčava i udara nervoznu volej paralelu koja završava izvan terena. Australske zastave su u zraku. 0:15

Strah me, no dobri Goran se ukazuje već na sljedećem poenu. Prekrasan servis u vanjsku stranu, Rafter vraća visoki lob, no loptica pada izvan granica igrališta. 15:15

Goran nezgodno gazi prilikom neuspješnog prvog servisa, čitava lijeva noga mu se trese, kao da mu je koljeno propalo. Samo se poskliznuo. Baš kao i na drugom servisu koji potpuno promašuje. Dupla greška. 15:30

Na nogama sam, ne mogu ovo gledati, šećem se po svojoj maloj sobi s rukama na glavi. Prvi servis u mrežu, drugi nec. Treći put servira – as! As na drugi servis u finalu Wimbledona u odlučujućem gemu u kojem gubi 15:30. Kakva muda u ovog tipa. Loptica je letjela 116 milja na sat. 30:30

As! Traži istu lopticu. Gleda u nebo. Suze su mu u očima. Briše ih ručnikom. Raftera uopće nema u gemu. Poen za prvesntvo. 40:30

Dupla… Krah. To je taj čovjek kojeg smo tako dobro upoznali kroz proteklih 13 godina, čovjek koji će vas oduševiti samo da bi vam par sekundi kasnije stjerao nož ravno među rebra. Sad već čučim na krevetu, prljavih nogu na plahtama, nije me briga. Imam 17 godina i nikad prije mi sport nije značio ovako puno, ni kad je Hajduk igrao u Ligi prvaka, ni kad su Bullsi osvajali prvenstva, ni dok su Dražen i ekipa primali medalje u Barceloni, ma čak ni kad je repka harala u Francuskoj. 40:40

Prvi servis konačno ulazi i Rafter šalje lopticu u mrežu. Winner. Mario Tudor je na nogama, žena iza njega vrišti i plače i plješće. Nisam sam u svom ludilu. Čujem svoju familiju kako viče u dnevnom boravku. Prednost Ivanišević.

Zašto?! ZAŠTO?! Zašto ovakvo mučenje, zašto ne može lagano? Zašto se tresem kad znam da ništa od svega. Dupla greška. 40:40

Tri puta sudac mora upozoriti publiku da se smiri. Ne jebu ga tri posto. Goran servira. Ulazi prvi, Rafter vraća jednu loptu na smeč, ali Goran griješi. Australac ima čistu paralelu, malo je nezgodan udarac, drop shot ravno pod noge i ne udara ga dobro. Lopta promašuje crtu za par cenata, vani je, a ja sam van sebe. Prednost Ivanišević.

Goran se krsti, kleči, drži reket između dlanova, moli se. Samo sekundu kasnije trese ruku, plazi jezik, smije se. Ljubi lopticu. Treći put servira za pobjedu, a Rafter odigrava prvi poen u čitavom gemu. Vraća lopticu na mrežu, Goran je kupi prije nego dotakne pod, prebacuje je i ona mekano pada pred Raftera koji odigrava prekrasan paralelni lob duboko u teren. Goran nema šanse. 40:40

Ovo je triler, ovo je masakr, ovo je meč koji ubija. Nakon toliko sati mučenja drama doživljava svoju kulminaciju. Goran udara winner. Traži istu lopticu. Na prvom meč poenu je plakao, na drugom je bio nervozan, na trećem se molio i smiješio. Sad izgleda da mu je pun kurac. Prednost Ivanišević.

 

Istrčavam iz sobe, u očima su mi suze, brišem ih rukama dok se penjem prema dnevnom boravku. Mama ima suzne oči, tenis kad igra Goran je jedini sport kojeg prati. Tati su oči crvene, brat se ceri i viče „Dobija je“. Dobija je. Osvojio je Wimbledon. Mićo grca na televiziji dok se Goran grli sa svojim ocem, dok podiže trijumfalno ruke u loži. Jednim potezom otlonjeno je desetljeće frustracija, patnje i boli. Smiješno je, uistinu je smiješno, ali nacija je za trenutak pronašla iskupljenje i olakšanje u tom trenutku, u kolektivnoj euforiji, u točki u kojoj je jedan čovjek, slomljen, shrvan, uništen, ostvario svoj san.

Ta pobjeda, koja je rasplakala mnoge, pokazala je jednom frustriranom i iskompleksiranom kolektivnom biću da je sve moguće ukoliko se ne predate, lekcija koja bi nam dobro došla ovih dana. Goranovu pobjedu u Wimbledonu i dalje brojim kao jedan od najiskrenijih trenutaka u svom životu, kao dokaz da sport može biti puno više od obične igre, baš poput glazbe ili filma ili bilo kojeg oblika umjetnosti.

Nekoliko dana kasnije Goran je uplovio u splitsku luku na brodu, okružen bengalkama, odjeven u Draženov dres. Izveo je striptiz pred 150 tisuća ljudi, bacio se u more i ljudi su slavili. Tog dana je u Splitu bilo oblačno, iz neba je počela padati kišica, a kapi nisu bile krupnije od suza. Gomila je bila toliko brojna da je voda isparavala prije nego je ljudima pala na glavu.

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: