Sunce nad Splitom

Sunce je svanulo nad Splitom. Nebo je možda tmurno, na pazaru se babe možda i skrivaju pod ceradama jer pada srpanjska kiša, ali svima u gradu je jasno – sunce je svanulo. I bolje mu je. Ne izvlači Hajduk svaki dan nerješeno protiv aktualnih osvajača Lige prvaka, najbolje momčadi u povijesti svijeta reći će oni koji su već zaboravili da je Cruyff nekoć igrao za Barcu ili da Ajax 90-ih gotovo dvije godine nije izgubio utakmicu.

Upravo protiv tog Ajaxa* davne devespete Hajduk je posljednji put igrao neriješeno protiv osvajača Lige prvaka. Bila je to posljednja godina u kojoj se moglo reći kako Hajduk ima europski kvalitet, kako ima ekipu, kako ima znanje. Stoga ne treba zamjeriti euforiji koja je danas okupala Split, koja se širi kroz medije i forume i koja trese svakog navijača Hajduka. Čekanje je bilo jebeno dugo. Jebeno dugo.

*Za holandeze su igrali Van der Sar, Reizeger, ludi i nažalost već lagano zaboravljeni Danny Blind od kojeg je samo Sammer tih godina bio bolji na poziciji zadnjeg igrača, Rijkaard, braća de Boer, George Finidi, Kluivert, stroj za zabijanje Jari Litmanen, Seedorf i Davids. Mašina za mljevenje mesa. Nogomet je možda bio drugačiji nego danas, ali ono što je Ajax tada radio meni je i dalje impresivnije od onoga što radi Barca ovih dana.

Euforija je u svakom slučaju pretjerana. Hajduk, ekipa u punoj natjecateljskoj formi koja je već započela domaće prvenstvo i samim tim prošla pripreme, obračunala se s rezervama momčadi koja svoje pripreme tek počinje i koja uvijek ima problema pri ulasku u sezonu*. Kad uzmemo u obzir da je prosječni Hajdukovac bio napaljen na ovaj okršaj kao tinejdžer koji je upravo otkrio RedTube a da je igračima Barce ovo palo kao što ‘bilima’ pada gostovanje na proslavi 50 godišnjice Sloge iz Mravinaca jasno je da neriješeno protiv Barce ne bi trebalo izazivati nikakvu eurforiju. No kad već punih 10 godina stružete po dnu kazana u potrazi za ostacima nekoć ukusnog jela svaki komadić na kojeg naletite daje vam nadu.

*Lani su u Primeri izgubili od Herculesa u drugom kolu i generalno izgledali klimavo do petog – šestog kola.

Navijači Hajduka imaju se pravo nadati. Ne samo zbog toga što je nada u bolje sutra jedino pravo koje ostaje očajnicima, nego zato jer Hajduk po prvi puta nakon gotovo 10 godina ima ekipu. Pravu ekipu. Utakmice s Barcom i Šibenikom su to pokazale.

Pokazale su da momčad ima glavu i rep. Pokazale su da su zadaci podijeljeni i da svatko zna što mu je raditi. Pokazale su da momčad ima individualnog talenta. Istina, neki ljudi u obrani nemaju dovoljno brzo bočno kretanje i periferni vid te stalno gube igrače, linije se još uvijek slabo pomiču, trka bez lopte u fazi obrane je ispod svakog jebenog nivoa, Iniesti je trebalo samo par minuta da otkrije svu poroznost rezervne ekipe, a određeni igrači su i dalje skloni paničarenju, ali ovo je miljama daleko od Hajduka kojeg smo gledali lani. Ili preklani. Ili prije tri godine.

Izlasci u napad su brzi, učinkoviti, uigrani, točno se zna kad, kamo i kako ide lopta. Hajdukovci su možda pokazali određene probleme u okretanju strane kada naiđu na obrambeni zid, ali kombinatorika na malom prostoru izgledala je jako dobro u obje utakmice, bez lopti odapetih na pamet, bez puno brljanja, bez kaosa koji je krasio ovu ekipu prijašnjih godina. Krasimir je izgleda iskorjenio sebičnost iz momčadi i natjerao ove mlade momke da igraju kao ekipa.

To se najbolje vidi u kreaciji napada u kojemu Hajduku naizgled nedostaje ona klasična desetka. No Anas Sharbini je konačno prestao igrati kao Ananas Sharbini, kao tvrdoglavi dječak koji se mora svima dokazati, te je počeo dodavati lopte kao iz topa, dugačke balune koji češće pogađaju nego promašuju. Ante Vukušić se počeo otvoreno zajebavati s protivnicima, podvaljivati balune petama i igrati s esencijom „ma ko mu jebe mater“ stava pročišćenog od sve šporkice koja se u njemu inače taloži i koja tjera ljude da izgube busulu. Marin Tomasov je pak konačno odlučio pokazati koliki se talent krije u njegovim nogama, počeo je krvavo raditi na strani, otvarati igru bez lopte i gladno iščekivati svaki dodir. Možda je promašio dvije šanse na utakmici s Barcom, ali lik je i dalje zaslužan za najljepši potez na utakmici, za ono nevjerojatno štopanje iz raskoraka koje ga je dovelo samog pred Valdesa.
Kada u sve to uklopimo Japanca Inohu koji se u ovih par utakmica pokazao kao lik koji može nevjerojatnom brzinom prelaziti iz obrane u napad i precizno dodavati lopte prostor te Ivana Vukovića koji se savršeno gradi i čuva balun jasno je zašto sunce svijetli nad Splitom čak i kad pada kiša.

Naravno, teško je i glupo izvlačiti zaključke iz samo dvije utakmice. Teško je i glupo očekivati preokret u samo jednoj sezoni. Teško je i glupo očekivati da će jedan trener, nekoliko novih igrača i neočekivani val optimizma stvoren nakon tekme protiv Barce i Torcidinog preuzimanja kontrole nad Nadzornim odborom preokrenuti i preusmjeriti brod koji već godinama plovi prevrnut, s napuklim jarbolom koji struže po dnu, udara u škrape i polako se raspada. Za takvo nešto treba vremena, treba stabilnosti, treba strukture. Nečega u što se na Poljudu baš i ne vjeruje.

Koliko god navijači kukali zbog Dinama, zbog sprege Mamića, Markovića, HNS-a i nogometnih sudaca, zbog svih nepravdi koje su doživjeli u posljednjih 15 godina mora se priznati kako nitko nije bacio Hajduk na koljena češće od samih Hajdukovaca. Nesposobna uprava, menadžeri koji guraju slabe igrače kako bi ih prodali, korumpirani funkcioneri, papci na gradonačelničkim pozicijama koje zaboli za klub (i sve ostalo) iako su defakto njegovi vlasnici, navijači koji pljuju trenere koji posao od dvije godine moraju odraditi u tri mjeseca, svi oni prožeti mutantnim dalmatinskim defetizmom stvorenim u mračnim i teškim 90-ima u kojima je u Splitu sve otišlo kvragu i koji onemogućava stvaranje bilo kakve strukture.

Hajduk konačno ima momčad, to je prokleto očito, no pitanje je koliko dugo će je zadržati. Do ispadanja protiv Stokea? Do prvog poraza od recimo Inkera? Do prvog prodanog igrača? Do prvog nedosuđenog penala? Kada će defetizam opet zagospodariti Poljudom? I hoće li?

Hoće li Hajduk konačno postati organizacija koja taktizira, koja promišlja i slaže svoju budućnost, a ne samo ekstenzija tog prokletog stanja splitskog duha koji živi samo za trenutak euforije? Po prvi puta nakon 10 godina osjećam kako se neki vrag mijenja. Osjećam to vruće splitsko sunce na svojoj koži. Dopuštam si da vjerujem, da se nadam, da se radujem zbog svog kluba, kluba kojeg sam dobio u nasljeđe od svog tate i kluba s kojim ću živjeti dok ne crknem ili obolim od Alzheimera i sve zaboravim. Koliko god se veselio, koliko god se radovao, koliko god dijelio euforiju nemojte zamjeriti što rukama pokrivam glavu i podižem koljeno da zaštitim jaja. Previše me puta Hajduk skršio; morao sam podići štitove. Nadam se da ću ih nakon ove godine konačno spustiti.

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: