Terraneo 2011

Intro

Jedna od najljepših osobina muzike je nevjerojatna lakoća kojom stvara i vodi čovjeka kroz nove i različite svjetove. Stavite ploču na gramofon, kazetu u dabldeker, odvrnite empetricu na ajpodu i zavrtite cede na plejeru i u trenutak ste preseljeni u neki drugi svijet. On može biti opipljiv, poput mračnih podruma New Yorka u stvarima Ramonesa, ali može biti i nestvaran i plinovit, poput pejzaža koji izljeću iz gitara Explosions in the Sky. On može biti brutalan a prekrasan, mračan i tužan, blesav i nepovezan, smiješan i lud, realan, nadrealan, uvijek drugačiji.

Terraneo festival, koji je ove godine doživio svoje prvo ukazanje, poveo je putnike na dvostruko putovanje. Prvo ih je odveo do opipljivog mjesta, do bivše kasarne u Šibeniku koja se transformirala u poprište festivala ispunivši glazbom poljane na kojima su nekoć davno odjekivale naredbe i zvon vojničkih cokula. Nakon toga ih je pustio da lunjaju obavijeni muzikom i traže vlastita, osobna putovanja pomoću zvukova koji su dolazili s pozornica.

Organizatori novog festivala potrudili su se da se za vrijeme tih putovanja putnici osjećaju kao kod kuće. Dugogodišnji promotor i živa legenda Mate Škugor okružio se hrpom zanesenjaka i prijatelja i složio festival koji nije briljirao samo glazbenim dijelom već i organizacijskim. Prijazni redari (u većini slučajeva), blizina mora, velik izbor lokačine i žderačine do koje se dolazilo uz minimum čekanja po pristojnim cijenama, odlično složena mjesta za druženje s ekipom i kompaktnost prostora učinili su proces prepuštanja glazbi ugodnijim nego što je to slučaj na poznatijim i dugovječnijim festivalima. Okružen prijateljima i dragim ljudima prepustio sam se glazbi od samog početka.

Dan prvi

A sad dosta ove pederane, okej? Mislim, niste došli na ove stranice čitati moja blentava trkeljanja o muzici, putovanjima i ostalim pizdarijama koje inače možete pročitati u lajnernotesima new age ploča, nego ste došli pročitati kako smo se proveli na Terraneu, koji su bendovi rasturili, koji su razočarali i tko se toliko naroljao da je prijateljima razmazivao pljuvačku po licu. E pa dobro. Idemo.

Wowenhand

David Eugene Edwards posjeduje glas kojim može hipnotizirati gomile. Njegove šamanske sposobnosti otkrile su se u punom sjaju na prvom nastupu kojeg sam pogledao na Terraneu, prekrasnom koncertu grupe Wovenhand.

Edwards me oduševio prije samo dvije godine sjajnom predstavom u zagrebačkom &TD-u kada je iznenađujuća gustoća i jačina zvuka grupe koji u načelu svira americanu sorila sve ispred sebe. Snaga ovog benda donekle se rasplinula na otvorenom i osunčanom prostoru vojarne u Šibeniku pa mi se na početku činilo kako će Wovenhand odraditi samo jedan korektan koncert, no kako je vrijeme prolazilo tako je Edwardsov glas sve više i više ispunjao prostor stvarajući iluziju kod gledatelja kako je upravo on čovjek koji sunce šalje na počinak. Do polovice nastupa nebo je bilo prošarano krvavo-crvenim prugama sumraka stvarajući savršenu pozadinu za Edwardsove mistične nabajalice o grijesima, Bogu, vjeri i iskupljenju, začinjene tim prokleto gustim zvukom u kojem se ritmovi indijanske glazbe savršeno spajaju s distorziranim nojzerskim gitarama. Do kraja koncerta nad Šibenikom su zasjale zvijezde, a koliko god to glupo zvučalo nisam se mogao oteti dojmu kako su Wovenhand krivci za to.

Destroyer

Za razliku od Edwardsa vođa kanadskog benda Destroyer ne posjeduje hipnotički glas. U njemu nema magije, nema mistike, nema dubine. Unatoč tome glas Dana Bejara spada među najposebnije i meni najljepše glasove na kugli zemaljskoj. Bilo da pjeva u supergrupi The New Pornographers, bilo da zavija u pretjerano kritiziranom Swan Lakeu, bilo da ispaljuje zagonetne, čudne i beskrajno lijepe stihove u matičnom Destroyeru, Dana Bejara je uvijek užitak slušati. Ili ga je bar bio užitak slušati dok ove godine nije izbacio jako hvaljeni Kaputt čije su pjesme činile okosnicu nastupa na Terraneu.

Kaputt je u načelu 80’s AOR album, koliko god eksperti to željeli poreći. On možda ne krije beskrajnu dosadu na koju ćete naletjeti slušajući jebene Dire Straitse, ali bogami nije daleko od ispraznih uradaka Chrisa Ree i njegovih pratitelja. Nježni akrodići na električnoj, ubitačne saksofonske solaže i prebiranje po flauti u mojoj glupoj glavi automatski prizivaju trenutke iz djetinjstva kada se takva muzika vrtjela u pozadini dok se na TV ekranu ispisivao program HTV-a. Gledajući Dana Bejara koji se šetkao po pozornici odjeven u bijelo odjelo krojeno za nastupe po terasama restorana na Jadranu žalio sam što ne mogu čuti pjesme s Destroyers’ Rubiesa, This Nighta i Your Bluesa, prekrasnih ploča ispunjenih nekom neobjašnjivom tugom. Bilo mi je drago kad se Bejar maknuo sa pozornice i pokupio svoju vojsku dosadnjakovića sa sobom. Znam da će nam se opet vratiti, možda baš na nekoj od sljedećih inkarnacija Terranea. Nadam se da me tada neće zatući prazninom kao ovog puta.

Frank Turner

Frank Turner je vjernik. On vjeruje u katarzičnu moć rock ‘n’ rolla koji je, tvrdi on, spasio sve nas. Frank Turner je toliki vjernik da je postao neka vrsta svećenika ove vrste glazbe te sad putuje po svijetu i nesmiljenim entuzijazmom pokušava obratiti pogane. Poput mene.

Što da vam kažem, nije uspio.

Ne volim rock ‘n’ roll. Prezirem ideju da je rock ‘n’ roll sveta vrsta muzika čiji se plamen nikad ne smije ugasiti. Ide mi na živce kad epigoni poput Turnera veličaju sve one koji su svirali takvu muziku prije njih i iz toga pokušavaju izvući nešto – slavu, lovu, pičke, štagod. No Turner nije takav lik. On nije fejker. Njegova ljubav prema ovoj vrsti muzike osjeća se u svakom akordu odsviranom na akustari. Taj entuzijazam, ta sreća, to životno veselje koje je s pratećim bendom The Sleeping Souls ispljunuo na stejdž Terranea natjeralo me da na trenutak zatvorim jedno oko i Turneru progledam kroz prste. Činjenica je da su muziku koju Turner svira stvarali talentiraniji i bolji muzičari od njega ali malo koji je unio više energije u njeno izvođenje. Čak mu je i nevjernik poput mene morao skinuti kapu, makar na trenutak. Dovođenje djevojke iz publike da odsvira solažu na usnoj harmonici, povampireno skakanje po stejdžu i jednostavne pjesme koje je dio publike znao napamet zaslužili su taman toliko.

La Roux

Imao sam pet godina kada sam prvi put čuo Eurythmicse. Vjerojatno sam ih čuo i ranije, ali ovog trenutka se jasno sjećam, sjećam se blijede Annie Lennox koja me do smrti prestrašila svojim praznim plavim očima i zblajhanom frizurom. No još više me zaprepastila muzika, taj jeftini zvuk syntha koji je nekako ostao nepovratno vezan uz 80-e. Zamolio sam mamu da ugasi veliki Grundingov televizor i pusti mi Trešnjevačke mališane.

Zvuk jeftinih syntheva i modna oprema koju je furala Annie Lennox ovih dana opet vladaju pozornicama. Više me nije strah zblajhanih teta i novog romantizma ali i dalje nisam ljubitelj takvog zvuka. Jasno je da nisam bio pretjerano nabrijan na nastup La Roux koji nisu ništa više od sljedbenika Eurythmicsa, Yazooa ili Heaven 17, sljedbenika koji se trude staviti nekakav orginalni spin na muziku stvorenu prije 25 godina, ali im to najčešće ne uspijeva. Što je bilo prokleto očito za vrijeme njihovog šibenskog nastupa.

Djelić karizme kojeg androgena Eleanor Kate Jackson posjeduje izgubio se na ogromnoj pozornici Terraneo festivala pa je njihov koncert funkcionirao samo u trenucima kada su izvodili najveće hitove poput Bulletproof ili In for the Kill. Niz filera odsviranih između hitova publika je manje – više izignorirala, osim skupine pijanih mladića koji su stajali odmah pokraj mene. Dečki su se svukli do pojasa i divljali na zvukove generičkog synth popa kao da na stejđu sviraju Black Flag a ne blijede kopije Human Leagua. Ta mješavina blesavog mačizma i ženskastih zvukova s pozornice bila je dovoljna da vrijeme potrošeno na nastupu La Rouxa ujedno ne smatram i protraćenim.

Dan Deacon

Dan Deacon je još jedan od univerzalnih vojnika sreće i veselja. Za razliku od Franka Turnera ovaj proćelavi gospodin iz Baltimorea ne širi sreću i veselje rock ‘n’ roll poskočicama već naizgled blesavom, a zapravo jako složenom i pomno izgrađenom elektronikom. Deacon je čovjek koji traži sudjelovanje publike, koji usred nastupa organizira plesna natjecanja, koji vas tjera da izvikujete imena omiljenih likova iz Kralja lavova, koji odbija nastupati na pozornici pa uvijek svira među ljudima i koji stvara kaos u kojem je užitak sudjelovati.
Žalosno je što je takav dasa u Šibeniku dobio po pičci od nekog kretena iz publike. Deacona je taj lik pogodio bocom u glavu razbivši mu naočale te mu je zalio opremu zbog čega je zvuk tijekom većine nastupa bio sjeban, izgličan i, pa moram priznati – kul. Deacon se s pravom raspizdio, mučilo ga je to tijekom čitavog koncerta, no čovjek je totalna faca pa je taj bijes naposlijetku okrenuo u svoju korist. Vrišteći i psujući uspio je rasplesati publiku koja se promrzla i umorna sjatila oko najmanje pozornice festivala u 2:30 ujutro te ju je na kraju natjerao da otpjeva Happy Birthday debilu koji ga je pogodio. Deacon je tako izvojevao veliku pobjedu u bitki protiv hladnoće, umora, kretenoidnih bacača boca i muzike iz dva hangara koja je uvelike kvarila nastup ovog majstora. Unatoč velikim bolovima u leđima i vidno proširenim venama od pustog stajanja prvi dan Terranea završio je onako kako je počeo – prekrasno.

Dan drugi

Odmah na početku smo kupili drogu. Ništa opako, samo najobičniji Andol da uništi bol nastalu stajanjem na hladnom vjetru. Tableta je odradila svoje iako sam na kraju drugog dana bio na rubu kolapsa. No isplatilo se, drugi dan Terranea zaklao je sve prisutne nevjerojatnom količinom dobre muzike.

Man Zero

Epizoda je počela nastupom Man Zera koji su pred sobom uspjeli okupiti više od 150 ljudi unatoč nepopularnom terminu. Četverac u kojem sviraju prekaljeni veterani Igor, Elvis, Biškup i Denis pokazao je da se može bez problema nositi s velikim stejdžom koji ipak nije savršena pozornica za njihove post rock zvukove, naročito ne okupan snažnim zrakama kolovoškog sunca. Man Zero sviraju muziku koju je najugodnije slušati pod svijetlom zvijezda, no na kraju je za uživanje bilo dovoljno zatvoriti oči i prepustiti se njihovoj svirci.

Iako je post rock nedvojbeno ostario svaki put se iznenadim kako takva muzika može biti istovremeno nježna a brutalno glasna kada se odsvira na pravi način. Man Zero su svoje odsvirali upravo tako.

The Bambi Molesters

Bambije sam gledao brat bratu šest ili sedam puta do sad i meni oni uvijek zvuče isto. Stvari s Intensitya i dalje rasturaju, super ih je bilo slušati pred sumrak na velikoj pozornici, no ostatak me manje više ostavio hladnim. Molestersi su na scenu dovukli puhačku sekciju, Chrisa Eckmana, Lada Furlan je svirala bas u gipsu, pili su vino iz staklenih čaša i generalno izgledali jako kul što mene nije pretjerano oduševilo. Ipak sam ja čovjek od osjećaja koji kulerštinu drage volje prepušta drugima, pa ne treba čuditi što sam se pokupio prije kraja njihovog nastupa.

Liars

Bend iz New Yorka odsvirao je set iz pakla. Stiješnjeni između dva velika hangara koja su nekoć davno čuvala vojničku odjeću i obuću Liarsi su ispunili prostor svojim ludim ritmovima, bolesnim tekstovima i treštanjem iskrivljenih zvukova.

Početak nije mogao biti bolji: Angus Andrew počeo se derati I like, I like, I like, I like, I like, I like, I like, I like, I like! The hallway ceiling! čim je izišao na pozornicu, a uvodne riječi meni najdraže pjesme Liarsa bile su jasan znak kako ću ovaj nastup dugo pamtiti. Premda su Liarsi bend kojeg je veći užitak gledati u zadimljenim rupama i klaustrofobičnim prostorima to se u Šibeniku uopće nije osjetilo. Savršena setlista koja je otvorena spomenutom The Garden Was Crowded And Outside i zatvorena svetim trijumviratom Plaster Casts Of Everything/The Other Side of Mr. Heart Attack/Broken Witch ponudila je presjek karijere ovog eklektičnog a opet uvijek istog benda. Liarsi su izrešetali publiku svojim najvećim hitovima, ako tako poremećene i uvrnute stvari hitovima uopće možemo nazvati, a mene, momka od 120 kila koji već godinama ima sjebana koljena, su natjerali da skačem kao budala, bez obzira na to što mi se tijelo u tom trenutku raspadalo. Koncert Liarsa tako se pretvorio u slavlje svega onoga najljepšeg što muzika u sebi nosi, te jebene energije koja vas može natjerati, makar na trenutak, da zaboravite koliko ste u kurcu i koliko sve boli. Nakon što su Angus, Aaron, Julian i pomoćnici odradili svoje nisam morao doktoru. Bio sam izliječen.

Mogwai

Nakon Liarsa bacio sam pogled na nezanimljivu Janelle Monae koja je na stejdž izvukla 17 muzičara i zabavljača. Na žalost ono što je s pozornice do mene dopiralo bilo je poput ravne crte na EKG-u, mrtvilo i ispraznost koje sam odlučio odmah ostaviti iza sebe. Odjurio sam do trećeg stejdža na kojem su nastupali momci iz Oneide koji su, umjesto da sviraju svoje fine i krasne pjesme, odlučili džemati k’o da sviraju na probi Sonic Youtha i potpuno me razočarali pošto sam upravo od njih očekivao jedan od boljih nastupa na festivalu.

Na kraju sam odlučio odjebati sve i sjuriti se u prve redove pozornice na kojoj su nastupali Mogwai. Majstori iz Škotske već su dva puta izborili pobjede na svojim gostovanjima u Zagrebu, a i u Šibeniku su izvukli sva tri boda. Usudio bih se reći kako je ovo bio najbolji koncert Mogwai u Hrvatskoj samo zato jer su izveli 2 Rights Make 1 Wrong s Rock Actiona, vjerojatno najljepšeg albuma ikad snimljenog. Na žalost bilo je to sve što smo čuli s te ploče, ali Mogwai su se iskupili odlično odsviranim himnama poput New Paths to Helicon part 1, San Pedro, Rano Pano i nevjerojatno glasnom i ubojitom Glasgow Mega-Snake. Ukoliko sam nešto saznao na ovom festivalu to je da post rock još uvijek nije mrtav. I dobro da je tako.

The National

Za razliku od mnogo svojih drugova ja baš volim The National. Dobro, volim je možda prejaka riječ, al’ ono, dragi su mi. Možda baš zato jer nemaju schtick, nisu bend na foru nego fanove skupljaju isključivo pomoću pjesama. Koje su, jebemu mater, jako dobre.

Momci su u Hrvatskoj svirali prvi put prije 7 godina kada je na njihov koncert u KSET-u došlo 60 ljudi, najviše na tadašnjoj turneji. Taj legendarni nastup toliko ih je dojmio da su stvorili neraskidivu vezu i s hrvatskom publikom i s Matom Škugorom te se i dalje vraćaju na ove naše prostore iako su u međuvremenu izrasli u bend koji je svoj posljednji album prodao u pola milijuna primjeraka. Na njihovom nastupu u Šibeniku pred glavnom se pozornicom sjatilo brat bratu 12 tisuća ljudi od kojih je velik dio znao sve tekstove napamet.

Pošto smo ih pred malo vremena gledali u Boćarskom domu gospođa Frančeski i ja odlučili smo sjesti pod masline koje su krasile rub koncertnog prostora i odmoriti umorne noge. Sa strane The National su zvučali odlično, zvuk je bio relativno čist, hitovi su se smjenjivali jedan za drugim, a u rijetkim trenutcima kada s pozornice nije dolazio zvuk čula se vriska raspamećenih klinki koje su urlale kao da se na bini ukazao Dalibor Brun, a ne neki papak s dubokim glasom iz Ohaja.

No najbolji trenutak koncerta uopće nije imao veze s muzikom. Naime, odmah pokraj mene i Tanje zalegla su dva pijana momka, na glave su navukli kapuljače i odmah su zaspali. Njihov pijani frend dva put je dolazio do njih pokušavajući ih probuditi. Treći put nije imao milosti. Opleo je po njima k’o Ike Turner po Tini, udarajući ih po nogama bez ikakvog uspjeha. Violence doesn’t solve everything ma što god dečki iz Future of the Left tvrdili. Pijani se momak stoga prebacio na plan žnj koji je započeo stavljanjem plastične čaše na ćelenku usnulog prijatelja. Kada ga ni to nije probudilo pijanac mu je pljunuo na kapuljaču, a ja i Tanja smo počeli crkavati od smijeha. Uslijedilo je razmazivanje pljuvačke po nosu usnulog, a kada ni to nije uspjelo jednostavno je prijatelja opizdio šakom u pleksus. Prijatelj se konačno probudio, gurnuo je pijanca u prsa, ovaj se prevalio na leđa i kako je dodirnuo tlo leđima tako je zaspao. The National su nastavili prašiti svoje, ali njihov show nije uspio zasjeniti onaj koji se odvijao pod maslinama.

Crystal Castles

Nisam slušao Crytal Castles do njihovog šibenskog nastupa, zaobišli su me u ovom internetskom hiperproduktivnom dobu u kojem jednostavno ne možeš poslušati sve ono što te zanima. Unatoč tome znao sam što me otprilike čeka, ali nisam očekivao da će to što me čeka biti tako jebeno glasno.

Crystal Castles u nekoliko su sekundi podigli zid neprobojne buke koja je slabiće natjerala da si uguraju papire i prste u uši, no ne i napola gluhog mene. Iz kaosa koji je uslijedio Castlesi su izišli podinutih ruku, predvođeni ludom pjevačicom Alice Glass. Žena se bacala u publiku, stavljala noge na monitor, divljala i manje više izgledala kao mamojebena carica, osvojivši moje srce zauvijek kada je mikorfonom opizdila lika koji ju je zgrabio za cicu ili vulvu (nisam vidio, ne znam) dok je crowdsurfala. Šteta samo što su njeni vokali bili toliko zakopani u miksu da je na kraju koncertu pridonjela samo pojavom, a ne i glasom. Što je kao najvažnije, ne?

Handsome Furs

Gospodin Dan Boeckner i gospođa Alexei Perry najeli su se nekih žešćih droga pred svoj nastup na Terraneu. Kako drugačije opisati ono što se dogodilo pred publikom u Šibeniku, kako objasniti tu nevjerojatnu transformaciju bezveznjikavih studijskih pjesmuljaka u totalno bolesnu rasturačinu? Handsome Fursi su u 2:30 ujutro razvalili sve pred sobom, u potpunosti su uništili buku koja je dolazila iz susjednih hangara, rasplesali su tristotinjak ljudi koji su ih došli pogledati i svima navukli debele, masne, široke osmjehe preko lica.

Hvala, thank you guys! bio je povik kojeg je Dan ponavljao iza svake pjesme, dok nam je Alexei poručila kako smo najbolji ljudi na planeti, lupajući se svojom sićušnom šakom po prsima. Fursi i publika su se jednostavno zaljubili jedni u druge, pali smo jedni drugima u znojno naručje i bilo nas je teško otrgnuti iz njega. No svaka stvar ima svoj završetak; da su bar svi tako radosni kao što je bio završetak ovog giga.

Dan treći

Treći je dan počeo baš kao i svi ostali, u Darkovoj kući u Pirovcu u kojoj smo pretresali događaje prethodnog dana. No ovaj put smo više pričali o zgodnoj djevojci* koja je pogledavala Darka za vrijeme koncerta Mogwai nego o muzici samoj. Darko je bio nesretan; kada mu se cura nasmiješila samo je pognuo glavu i zapiljio se u pod, upražnjavajući drevnu tehniku koja se među sramežljivim momcima koji slušaju indie muziku prenosi s koljena na koljeno. „Did I listen to the music because I was miserable? Or was I miserable because I listened to the music?“ mi se stalno vrtilo po glavi dok smo pričali, a brčkanje u muljevitim vodama Pirovca koje je teško nazvati morem nije ponudilo odgovora. Pa smo ga potražili na festivalu.

*Nosila je torbu s natpisom Tuzla zbog čega smo je, nakon dugih pregovora, krstili imenom Jasmila što je rezultiralo brojnim urnebesnim trenucima.

The Thermals

Thermalsi mi odgovor nisu dali. Zato jer Thermalse ne zanimaju ljubavni jadi i ostale mižerije, oni su tu da nam razdrmaju udove i prisile nas na veselje. Kathy, Hutch i bubnjar kojeg će ionako promijenit jednog dana pa mi je glupo tražit’ kako se lik zove natjerali su me da se zaboravim čim je muzika krenula. Noge su se jednostavno odlijepile od izblijedjelog asfalta, a čim su zasvirali Returning to the Fold krenula je šutka u prvim redovima, poganje s veselim, oduševljenim ljudima koje ionako poznajem upravo preko koncerata.

Thermalsi su odradili prekrasan set kojem nije naštetila ni ipak prevelika količina nezanimljivih pjesmuljaka s posljednje dvije ploče. Hitovi ostaju hitovi pa ne treba čuditi što su ljudi doživljavali potpuni raspamet na It’s Trivia, No Culture Icons i Pillar of Salt, a muškarcima* su redom proradile spolne žlijezde zbog Kathynih sisa koje su se drmusale kao da je udarila nogom o’ ploču i zaplesala linđo. Ukratko, bilo je prekrasno. Ma ne samo da je bilo prekrasno nego otvoreno tvrdim da ljudi kojima na Thermalsima nije bilo prekrasno nikad neće biti moji prijatelji. Zato jer nemamo ništa zajedničko. Siguran sam u to.

*Ako tom imenicom možemo zvati napaljene, zaslinjene kreature koji su buljili u basisticu Thermalsa. Tu, naravno, brojim i sebe.

The Fall

Mak E. Smith je bezobrazni, odvratni, neodgojeni, sebični, egocentrični, umišljeni, arogantni i bahati starac kojeg jednostavno morate voljeti. Zamislite ofucalog, ostarjelog Delboya iz Mućki, odjenite ga u kožnjak, stavite tri mikrofona ispred njega i dobit ćete sliku čovjeka koji je prije 30-ak godina pokrenuo The Fall.

Neshvatljivo je kako takav frajer komandira svojim bendom poput najopakijeg i najzloćudnijeg generala. Na koncertu u Šibeniku, kao i uostalom na svim koncertima, Smith je hodao oko svojih članova, drkao s postavkama na pojačalu, bubnjaru je vadio mikrofon iz bas bubnja, svojoj supruzi je drndao po klavijaturama, a vrhunac bezobrazluka bio je trenutak kada je skinuo jaknu i objesio je preko mikrofona iznad činele, onemogućivši bubnjara da na njoj proizvodi zvuk. Smith je istovremeno bacao mikrofone po pozornici, pućio usne u najbahatijem mogućem stilu i izvikivao svoje stihove napisane na komadu papira.

Smith je jedini čovjek koji je konstanta u The Fallu te je sasvim logično da koristi svaki trenutak nastupa kako bi nam dokazao da je ovo njegov bend. Iako su bubnjar i basist građeni poput lučkih radnika morali su mirno trpjeti torturu na stejdžu. Iako bi ga njegova duplo mlađa supruga lakoćom mogla otpiliti jer je prava koka, ona to ne radi. Smith ih čvrsto drži u šaci, baš kao što svojim bezobraznim ludorijama drži pažnju publike. Njegove kerefeke tako često odvlače pozornost od muzike koja je nabrijana, čvrsta, izuzetno precizna i neobično vitalna. The Fall su, iako se to tako ne čini, ipak puno više od Mark E. Smitha, što je nastup na Terraneu zorno pokazao.

The Baseball Project

Ne volim rock ‘n’ roll, nisam neki veliki fan Stevea Wynna (iako mi je The Dream Syndicate jedno od najljepših bendovskih imena), prezirem solaže na gitarama, a opet su mi Baseball Project bili sjajni. Posljednjih godina otkrio sam svu ljepotu gerijatrijskih koncerata koji često imaju više energije od koncerata bendova čiji članovi imaju 20 ili 30 godina manje, a Baseball Project su tu tendenciju dodatno potvrdili. Njihov koncert bio je podmazan debelim slojevima zajebancije, no ono zbog čega sam progutao njihov nastup u jednom zalogaju nije bila ni zajebancija, ni humor, ni veselje koje su širili već te blesave, mutave pjesme o baseballu. Mislim, slušati muziku koja govori o Tedu mamojebenom Williamsu iz obožavanih Red Soxa, o Pablu Sandovalu i Timu Lincecumu i o Ichiru Suzukiju* u Šibeniku?! To je stvarno neprocjenjivo.

* Da, ja sam bio lik koji je zaurlao na spomen Ichirovog imena nakon čega je Wynn iznenađeno primjetio da je Suzuki popularan i u Šibeniku. I treba biti, ne može svatko imati 10 uzastopnih all star sezona s preko 200 hitova.

The Raveonettes

U Šibenik si došao
i njegovom čaršijom prošao,
iz čaršije u cvjetne mahale zađi,
najljepše djevojke nađi.

Propustio sam koncert The Raveonettesa iako sam stajao u prvim redovima. Darko je pronašao djevojku s Mogwaija, počeo je s njom ašikovati i do kraja koncerta ju je držao za ruke. Mislim da je to sve što trebate znati o koncertu i svemu tome.

Dan četvrti

Fire!//Matt Gustaffson

Došao sam na koncert Matta Gustaffsona i Firea! raspoložen kao nebo pred neveru*. Unatoč prekrasnom danu provedenom na plažama Šibenika u društvu jako dragih ljudi svejedno sam se osjećao kao pas kojeg je netko previše puta udario nogom po kostima. Sve što sam želio od koncerta bilo je udaranje, sakaćenje i klanje, a Gustaffson i Fire su napravili sve da udovolje mojim turobnim željama.

* U takvom raspoloženju nije bilo druge nego propustiti nastup Kuzme & Shaka Zulu. Još uvijek mi je žao.

Basist i bubnjar su drndali kao da sviraju u kakvom grajnderskom bendu, letjeli su na sve strane u najboljoj DŽ DŽ DŽ maniri, isporučujući val sakaćenja kojeg bi Black Francis sasvim sigurno dočekao s odobravanjem. Jedini razlog zašto ekipa nije zaklala do kraja bio je upravo Gustaffson čije se upiranje u saksofon nije do kraja uklapalo u koncept. Nemojte me krivo skužiti, ova me predstava iskreno oduševila, ali malo joj je falilo da dosegne savršenstvo. Što se može, nekad se morate zadovoljiti samo sa sakaćenjem i udaranjem a ubijanje prepustiti drugima.

Dan peti

Poslijepodne posljednjeg dana proveo sam kupajući se u Solarisu s ludom ekipom iz Zablaća te krasnom familijom Biškup, stručnjacima za post rock i kuhanje. Takav prekrasan dan savršeno je pokazao što se zapravo nalazi u srži Terraneo festivala i većine koncerata koje Mate organizira, to neobično prijateljstvo koje se stvara između ljudi koji vole sličnu muziku, muziku koja vam gotovo uvijek može poslužiti kao lakmus papir u međuljudskim odnosima*. Stoga nije čudno što je velik dio ljudi iskoristio posljednje trzaje festivala za druženje s dragim ljudima uz zvukove domaćih bendova.

* Kada pročitate ovaj tekst fino ga isprintajte na papir. Trebaće vam da obrišete ova pusta patetična sranja koja sam kroz tekst pokenjao.

Nežni Dalibor

Koncert dana na mene nije ostavio neki poseban dojam. Ekipa iz Nežnog Dalibora puno bolje zvuči na empetrici nego u živo, a njihov post punk me poprilično smorio. Jel se uopće tako kaže? Ma nije ni bitno.

Peach Pit

Peach Pit sam gledao u jedno pet inkarnacija na 15 koncerata i nikad mi nisu zvučali bolje nego na Terraneu. Precizno, pametno, vrhunski odsvirano, bez puno drndanja i drkanja, s jako melodičnim i pitkim dionicama, tako je zvučao nastup veterana iz Peach Pita koji su malkice ublažili matematiku u math rocku kojeg tako prokleto dobro prže. Možda nije bilo dovoljno glasno, možda je bilo previše tehničkih poteškoća, ali brate, svirka je bila odlična.

Hemendex

Prije godinu dana prike iz Hemendexa su me pošteno upilale i bacile u depru koju su Wedding Present pola sata kasnije lakoćom otklonili zahvaljujući jednom od najradosnijih koncerata kojem je moje cinično dupe imalo čast prisustvovati. Taj njihov nastup služio mi je kao referentna točka za procjenjivaje kvalitete ovog benda, no njihov koncert na Terraneu pokazao mi je da sam u krivu. Hemendex možda nisu rasturili, njihova mjuza i dalje nije moja šolja čaja, ali pokazali su da su daleko od dosadnog, a među hrpom tako – tako pjesama dali su se naslutiti jasni obrisi nekolicine budućih hitova. Vizualizacije VJ-ice Matee dodatno su podigle čitav nastup, baš kao i pridodavanje Klaus Nore na stejdžu. Možda je se nije najbolje čulo, ali imalo se što za gledati.

Petrol

Posljednji bend kojeg sam čuo na festivalu bili su Petrol, beogradski post rokeri koji se usuđuju pjevati na svojim stvarima. Nisu me pretjerano razveselili budući da je nastup dosta oscilirao, ali i tu se dalo čuti nekoliko fora pjesama. Ispast će da sam totali ustaša pa pljujem samo bendove iz Srbije. A što da vam kažem, pet dana provedenih u Pirovcu moraju ostaviti traga na čovjeku.

Outro

Terraneo je svoju prvu inkarnaciju odradio trijumfalno. Prvog i trećeg dana u festivalu je uživalo 10 tisuća ljudi, drugog dana taj se broj popeo do 15 tisuća. Kvaliteta organizacije, kvaliteta muzike, popratni sadržaji i sve ostalo bili su na najvišoj razini, a sitne dječje bolesti bile su toliko ništavne da ih ne treba ni spominjati. Terraneo je širom otvorio svoja vrata već u prvoj godini i samo se nadam da će ostati otvorena i sljedećih sezona. Želim opet kroz njih proći, želim da me odvedu na još jedno prekrasno putovanje. Putovanje u kojem sam ove godine beskrajno uživao.

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: