Uvod u NFL 2011 – NFC South

NFC South prošle je godine rodio tri momčadi koje su došle do 10 pobjeda. No koliko je taj uspjeh bio rezultat kvalitete ekipa, a koliko činjenice da su se križali s Najgorom divizijom u povijesti footballa (NFC West u kojem je trebalo 7 pobjeda za playoff) i da su ktome igrali dvije utakmice protiv očajnih Brownsa i Bengalsa? Ne znam, teško je reći. Ova će nam sezona ponuditi jasnije odgovore, a poprilično težak raspored mogao bi baciti sve četiri ekipe stepenicu niže. Osim Panthersa. Oni su ionako već u podrumu.

Carolina Panthers

Pantere su prošlu godinu provele mjaukajući. Bezubi, lijeni, pospani Panthersi uboli su svega dvije pobjede i igrali uistinu katastrofalan football s obe strane LOS-a. Zahvaljujući promjenama u postsezoni lako je očekivati da će stvari u Charlotti krenuti na bolje, ali kad bacim pogled na raspored, koji je poprilično težak i u kojem Panthersi ne igraju niti jednu tekmu s ekipom koja je na papiru slabija od njih, ne mogu reći da će udvostručiti broj pobjeda u odnosu na lanjsku godinu.

Razlog je, naravno, QB. Cam Newton se možda razvije u odličnog profi bacača, možda nas čak i iznenadi već ove sezone, ali vjerojatnost da se to dogodi iznosi otprilike 5,7 posto. Zašto to kažem? Pa ne govorim to ja nego povijest. Bacite malo oko na ove brojke: 16 utakmica, 3739 jardi, 56,7 posto uspješnih dodavanja, 26 TD, 28 INT. To vam je, dečki i djevojke, Peyton Manning u rookie godini kada je startao ravno iz koledža. Čak su i najveći QB-evi u povijesti lige morali prosjediti dio rookie sezone kako bi dobili priliku, a čak i kad su je dobili nisu blistali. Brettu Favreu trebale su 4 sezone da uđe u formu. Dan Marino pokazao je što zna nakon dvije godine u Miamiju. Joe Montana je postao Joe Montana tek nakon tri godine. John Elway je u prvoj sezoni bacio 7 TD-a i 14 pickova i trebale su mu tri godine da dođe k sebi. Steve Young i Tom Brady čekali su godinama da njihovi mentori Montana i Drew Bledsoe pokupe prnje. Teško je očekivati da će Newton, kojem mnogi stručnjaci ionako predviđaju gorku NFL sudbinu jer nema skillset profesionalnog QB-a, biti bolji od njih u prvoj godini što znači da je još teže očekivati da će Carolina biti dobra u ligi koju pogone prije svega bacači.

No, Newton na svojoj strani ima dvije stvari koje bi mu uvelike mogle olakšati posao. Prva stvar su izuzetno niska očekivanja navijača koji su unaprijed otpisali sezonu. Kada promijenite glavnog trenera (jadnog Johna Foxa je zamijenio Ron Rivera), kada promijenite napadačku shemu (novi koordinator Rob Chuzdinski je odlučio instalirati svoju verziju West Coast napada koji bi čak i mogao pasati Newtonu) i kada startate rookie QB-a očekivanja moraju biti niska, a samim time je i pritisak niži. No druga stvar je puno važnija. Druga stvar je ofenzivna linija, jedna od 8 najboljih ofenzivnih linija u ligi.

Centar Ryan Kalil je lani završio u Pro Bowlu, Jordan Gross je izvrstan na najvažnijoj poziciji lijevog tacklea, a ni drugi tackle Jeff Otah nije za baciti. Njihova zaštita QB-a bit će ključna za uspjeh Panthersa ove sezone, baš kao i njihovo otvaranje rupa za jako dobre probijače DeAngela Williamsa i Jonathana Stewarta koji pojedinačno imaju dosta mana, ali zajedno čine jedan od najubojitijih parova u čitavoj ligi.

Pitanje je samo kako će se Newton snaći s ne baš bajnom skupinom hvatača. Steve Smith je i dalje zvijer, ali već je lani bilo jasno da mu se ne ostaje u Panthersima pa je ležerno stavio svoju kuću u oglasnik, tukao se sa suigračima i generalno pizdio po medijima. Smith ima 32 godine što znači da bi jako brzo mogao doživiti nagli pad u produkciji, a nedajbože za Carolinu da se to dogodi ove sezone. Zato jer je ostatak hvatačke jedinice blago rečeno loš. Okej, dovukli su Grega Olsena iz Bearsa što Newtonu daje solidnu opciju s TE pozicije, no Olsen nije baš briljirao u Chicagu. Carolina je dovukla i ludog Jeremya Shockeya koji je prije 4 godine bio velika zvijezda, ali sada nije ni sjena onog igrača koji je nekoć davno ulazio spuštenog ramena u tackle iako je izgubio kacigu. Ostatak hvatača čine redom neprovjereni pojedinci od kojih se ne može očekivati konstantna igra.

Konstanta se ne može očekivati ni od obrane Panthersa koja je dobila novog koordinatora u Seanu McDermottu, istom onom liku koji je osmislio niz jako lijepih i zanimljivih blitz paketa u Eaglesima. McDermott će u Charlotti igrati iz 4-3 paketa, no budući da na rosteru više nema Juliusa Peppersa Panthersi će jako često morati blitzati kako bi pritisli protivničke bacače.

U takvom pass rushu ključnu će ulogu odigrati izvrsni end Charles Johnson koji je potpisao novi ugovor, a ne treba zaboraviti ni linebackera Jamesa Andersona koji je lani imao odličnu sezonu. Naravno, najveća zvijezda obrane je MLB Jon Beason koji je lani ubijao protivnike svojom brzinom i snagom. Beason bi ove sezone mogao imati nešto lakši posao jer su Panthersi draftali dva tacklea u trećoj rundi kako bi začepili iznimno poroznu sredinu linije koja je bila očajna protiv runa.

Samim tim je jasno da prednja sedmorica ne bi trebala biti razlog slabih igara obrane Panthersa, dapače, čak bi se moglo reći da Carolina ima solidne opcije na tim pozicijama. Problem je što je secondary očajan i što osim cornerbacka Chrisa Gamblea, koji je lani bio lošiji nego smo navikli, imaju isključivo igrače koji bi se borili za startno mjesto i u Zagreb Thunderu.

Kad se zbroji neiskustvo bacača, poprilično slabašna hvatačka sekcija, nekonzistentna obrana i brutalan raspored teško je reći da će Panthersi nadmašiti svoj lanjski učinak. Možda je bilo bolje da su na draftu pokupili linebackera, linijaša ili defensive backa i ove se godine upustili u utrku za Andrewom Luckom.

Prognoza: 3 – 13

Tampa Bay Buccaneers

Tampa Bay su lani mirisali kao unutrašnjost novog auta, kao tek kupljena knjiga, kao tenisice netom izvađene iz kutije, imali su taj perverzan miris kojeg u načelu ne možete nazvati finim, ali koji je neobično ugodan. Bucsi su prije dvije godine krenuli u žestoki, nesmiljeni proces pomlađivanja momčadi, a lani smo gledali rezultate. Pomalo neočekivano Bucsi se dokopali 10 pobjeda što nije bilo dovoljno za playoff u nakrcanom NFC Southu. Nakon neočekivano dobre sezone logično je očekivati da će mladići ove godine igrati bolje, no ne i da će rezultat biti bolji.

Tampa je lani imala omjer 2 – 5 protiv playoff ekipa, s tim da je jedna od tih momčadi bila ekipa Seattlea koja je u doigravanje ušla sa 7 upisanih pobjeda, dok je druga bila nezainteresirana ekipa Saintsa u 17. tjednu sezone. Kada uzmemo u obzir da:
1. je lanjski raspored Tampe bio lakši od izvlačenja pozitivne ocjene u vjeronauku
2. je ovogodišnji raspored prokleto težak
3. mlade momčadi često dožive znatan regres iz sezone u sezonu,
jasno je zašto očekujem da Tampa ove godine ne zablista.

Josh Freeman se sigurno ne bi složio s mojim očekivanjima. Sjajni mladi QB prošle je godine uistinu blistao, bacivši 25 TD-a i 6 INT-a uz 3451 jardu. No ono što je gledatelje privuklo Freemanu nisu bile njegove brojke koliko stil igre koji neodoljivo podsjeća na kombinaciju stilova Michaela Vicka i Bena Roethlisbergera. Brzina i pregled igre omogućuju mu da lakoćom osvaja prostor nogama, no ono što je posebno impresivno je način na koji se riješava tacklera koji imaju užasnih problema s obaranjem tako snažnog igrača. Freeman bi se lako mogao razviti u boljeg igrača i od Velikog Zlostavljača i od Prijatelja Životinja budući da obrane već sad čita bolje nego njih dvojica.

Najveći problem za Freemana je nedostatak kvalitetnih opcija u napadu. Mike Williams je sjajan hvatač koji bi ove sezone mogao ići preko tisuću jardi, no njegova produkcija će više ovisiti o nedostatku konkurencije u redovima Tampe, a ne o talentu i vještini. Williams nema brzinu da nadjača elitne DB-ove u ligi, a Arrelious Benn je još slabiji od njega. Tampa nema ni kvalitetnog slot recivera pa je lako moguće da većina akcija u slotu i po sredini terena završi u rukama nekoć elitnog, a sada solidnog TE-a Kellena Winslowa, definitivno najboljeg hvatača u redovima Bucsa.

Winslowov najveći problem je što blokira kao baba što bi moglo stvarati užasno puno problema za momke u crvenom. Gledajte, LeGarrete Blount možda igra u momčadi koja će ga pretvoriti u zvijezdu, možda je lani osvojio tisuću jardi iz svega 200 pokušaja što bi ga trebalo činiti zvijezdom, možda ima neobično ime što ga čini pamtljivim popzut zvijezde, ali Blount nije jebena zvijezda. I amen. Tip je ogroman, ali je spor, ne zna hvatati i nije eksplozivan u kontaktu. Lani je rušio sve oko sebe, predvodio je ligu po broju izbjegnutih tackleova i izgledao je moćno, no takav stil igre teško je održati na životu kroz 16 utakmica. Što je prava šteta jer mi se Blount sviđa kao igrač, uvijek sam volio mrge koje su gazile preko linemana i igrale tijelom, no ne može se poreći kako se Blountu ne piše dobro. Naročito ako linija ne bude blokirala dobro za njega, a s obzirom da će Winslow u njoj igrati bitnu ulogu to je lako moguće.

Zapravo čitava je linija poprilično slabašna u otvaranju linija za probijače. Jeremy Trueblood je užasan na desnoj strani, Donald Penn je ispodprosječan na lijevoj (no jako lijepo blokira pass rushere). Davin Joseph je inače jako dobar, no ozlijedio je stopalo prošle godine i pitanje je hoće li se njegove slabe igre prenijeti u ovu sezonu. Tako je zapravo sa čitavom ekipom Bucsa. Imaju po sebi više upitnika od jebenog Riddlera.

Najviše ih ima u defanzivnoj liniji koja bi kroz godinu dana mogla imati tri Pro Bowl igrača, a mogla bi biti najgora linija lige. Sastavljena od dva rukija na endovima i dva igrača druge godine na tackleovima lako je moguće da će platiti danak neiskustvu*.

* Inače jedna od najdražih mi fraza u povijesti sportskog komentatorstva. Otkako radim na Arena Sport televiziji skužio sam koliko je zajebano komentirati utakmice. Treba biti koncentriran, svjestan svega što se događa i automatski slagati smislene rečenice o onome što vidiš. Što je teže nego što se čini, naročito u pet ujutro u osmom inningu baseball utakmice ili četvrtoj četvrtini football okršaja. Stoga nije čudno što se komentatori služe frazama. Meni omiljena je „dobro obavljen posao“. Ponovio sam je više puta nego je Brett Favre u životu promijenio mišljenje. Sramota, totalna.

Gerald McCoy je najsigurniji pick za neki budući Pro Bowl jer ima nevjerojatnu snagu u svom nabijenom tijelu, dok je Brian Price lani bio izubijan ozljedama i lako je moguće da se nikad ne oporavi, naročito ako mu Roy Miller ukrade mjesto kao prošle godine. Isto se može reći i za rookieja Da’Quana Bowersa koji je propao do 51. mjesta na draftu zbog koljena koje na rentgenu izgleda kao tećica lješnjak čokolina. Posao drugog enda pripast će Adrianu Claybornu koji bi čak i mogao bitio jako dobar.

Njihova igra je ključ uspjeha klasično – dosadne Cover 2 šeme koja se u Tampi igra valjda 20 godina. Linebackeri Tampe su redom brzanci koji mogu pokrivati jako puno terena što je ključno u ovom tipu obrane, ali niti jedan se ne može nazvati solidnim, a kamoli kvalitetnim igračem.

Slična situacija vlada i u secondaryu u kojem vrijedi izdvojiti samo Aqiba Taliba, vrhunskog cornera koji bi sljedeće godine mogao igrati recivera. U zatvoru. Sa svojim dupetom. Talib je naime optužen da je napao čovjeka vatrenim oružjem u Texasu, a sreća za Tampu je da suđenje počinje tek u ožujku sljedeće godine. Talib, koji je i prije napadao suigrače, taksiste i policajce, za divno čudo nije suspendiran, ali budućnost u bajbokani koja mu se smiješi bi mogla ostaviti traga na njegovoj igri. Osim Taliba Bucsi na rosteru imaju i Rondea Barbera koji je još uvijek vrhunski blitzer, ali ujedno ima i 36 godina i pitanje je dana kada će ga se Tampa, koja je postala opsjednuta mladim igračima, odreći.

U svakom slučaju Buccaneersima se smiješi jako lijepa budućnost. Imaju mlade, talentirane igrače s obe strane lopte, odlučili su graditi ekipu preko drafta, a sačuvali su dovoljno novca da potpišu svoje mladiće jednom kad se pretvore u zvijezde. Nadam se da ova godina, u koju ulaze s previsokim očekivanjima, neće poljuljati njihovo samopouzdanje.

Prognoza: 8 – 8

Atlanta Falcons

Falconsi imaju jako puno problema za momčad koja je lani pobijedila u čak 13 utakmica. Ne mislim pri tom na njihovu obranu koja je razmontirana u revolveraškom obračunu s Packersima, nego na način na koji je ekipa sastavljena. Falconsi su iznimno predvidljivi u napadu i jako, jako tanki u obrani.

Napadačka predvidljivost proizlazi iz načina igre koji je relikt prošlosti, slijepo crijevo footballa koje je uklonjeno prije gotovo 15 godina. Njihova igra zasniva se na probijanjima iz jumbo running back paketa, a bacimo li pogled na statistiku vodećeg probijača Michaela Turnera jasno je da su ih protivničke obrane prokužile. Takav način igre onemogućuje Falconse da rade ono što rade svi drugi – bacaju bombe niz teren. Falconsi su lani bili među najslabijim ekipama u dugačkim dodavanjima, no nadaju se da će rookie hvatač Julio Jones okrenuti napad naglavačke i sve promijeniti na bolje.

Problem je što su Falconsi spičkali čak pet pickova da se dokopaju sjajnog recivera Alabama sveučilišta. Što je zabrinjavajuće budući da im je obrana mršavija od pokojne Amy Winehouse. Okej, starteri igraju na zadovoljavajućem nivou i više od toga, ali predsezona je jasno pokazala koliko su zamjene užasne, naročito u secondaryu. Dođe li do ozljeda, a u NFL-u uvijek dolazi do ozljeda, ekipa iz američke Gruzije se može odmah oprostiti s plasmanom u doigravanje.

Kao i svaka momčad najteže bi preživjeli ozljedu starnog QB-a. Matt Ryan je bez ikakve sumnje motor ove momčadi, no i dalje tvrdim kako trenutno ima manje konjskih snaga nego ljudi misle. Ryan svoje nedostatke maskira teškom kulerštinom i pravim kvorterbekovskim držanjem te potencijalom koji bi bio očit čak i čovjeku koji nikad prije nije gledao football. Unatoč tome što će Ryan jednog dana sasvim sigurno postati superstar on to po svojim igrama još uvijek nije. Njegovo kretanje u pocketu je blago rečeno upitno, a ni preciznost mu nije najbajnija. Možda je debilno kritizirati čovjeka koji je stekao nadimak Matty Ice i koji je odveo svoju momčad do 13 pobjeda, ali to zapravo nije kritika već samo najava onoga što nam se sprema. Ryan bi jednog dana mogao biti sjajan kao Brady ili Rodgers, ali ja i dalje sumnjam da će se taj skok u njegovoj igri dogoditi ove godine.

Razlog ne leži u njemu nego u ofenzivnoj liniji i probijačkoj igri koja bi mogla riknuti svake sekunde. Michael Turner je i dalje elitni running back lige po produkciji, iako lani što se same igre tiče nije nalikovao na sebe. Ne može mu se to uzeti za zlo – Turneru se bliži trideseta godina života a svi znamo kako 90 posto running backova ne može zadržati posao jednom krad pređe tu magičnu granicu. Ovo bi mogla biti Turnerova posljednja prava godina, no s obzirom da su blokeri ispred njega ispodprosječni i da je čovjek u zadnje 2 godine pretrpio više udaraca od ekipe s Amistada lako bi se moglo dogoditi da ljudi koji ga pokupe u fantasyu ove sezone pojedu jedno veliko govno. O navijačima Falconsa da ne govorim.

Turneru svakako neće pomoći što nitko iz ofenzivne linije ne može baciti blok u igri probijanjem. Nitko. Justin Blalock ima solidnu tehniku, ali tip ima više kila od Buda Spencera i Terrencea Hilla zajedno, i malkice mu je problem kretati se niz teren. Ostatak linije je bolje ne spominjati. U pass igri su još kolko – tolko probabljivi, ali u otvaranju rupa za probijače su nesposobniji od Joke Vrankovića u vođenju košarkaške ekipe. Skoro.

Ukoliko linija nastavi tako igrati i ukoliko se Turner ozlijedi Falconsi bi mogli postati izrazito jednodimenzionalna momčad. Srećom pa na rosteru imaju najproduktivnijeg recivera lige u Roddyu Whiteu koji uz Fitza, Andrea i Calvina čini elitnu grupaciju hvatača u NFL-u. Roddy je majstor i car koji je ubitačno brz, koji lomi rute bolje nego John Rambo lomi azijatske vratove i koji ima toliko meke ruke da bi čovjek pomislio kako su oprane Perwollom. Njemu nasuprot svrstat će se već spomenuti Julio Jones koji je bolesno brz i koji će napraviti sve da održi dvodimenzionalnost Falconsa na životu. Jones je bio sjajan run blocker u Alabami. Tony Gonzalez je pak izgubio i ono malo blokerske vještine što je imao, ali to nije toliki problem. Problem je što više nije brz kao u svojim najboljim danima, no svejedno predstavlja sigurno opciju za Mattya na kraćim rutama.

Obrana bi trebala igrati otprilike kao Tony Gonzalez – sigurno i solidno, ali ne i briljantno. Za sve je kriva jako zanimljiva 4-3 formacija koja se za čudo ne oslanja na dosadnu zonu kao Bucsi ili Bearsi nego se oslanja na masu blitzeva. Igra Dunte Robinsona je ključna u takvom sistemu i samo neznalice mogu reći da je čovjek lani imao slabu godinu. Dunta možda nije elitni blitzer kao gospodin W. iz Packersa, ali njegov pritisak pokreće čitavu obranu.

Naravno, takva zona ne bi bila moguća bez prisustva LB-a Mikea Petersona koji je izgubio korak ili dva na račun godina, ali njegova igra je i dalje na iznimno visokom nivo. Peterson igra kao Franco Baresi u Milanu sredinom 90-ih – toliko je upoznat sa sistemom da u svakom trenutku zna gdje će se naći protivnički igrač. Peterson bi zajedno sa jako dobri tacklerom Curtisom Loftonom trebao patrolirati sredinom boxa koji bi mogao biti dosta otvoren.

Atlanta je naime najavila da želi više pass rushati direktno s linije, a brzonogi end Kroy Biermann i uvijek konstantni Ray Edwards bi trebali ispuniti želju koordinatoru Mikeu Smithu. Kada ovom dvojcu pridodamo monstuoznog Johna Abrahama koji je lani upisao stoti sack u karijeri te podcijenjenog Jordana Babineuxa lako je moguće da obrana Atlante bude bolja nego što mnogi očekuju.

Unatoč tome teško je staviti prst na ovu ekipu. Nekako mislim da će ovo biti godina u kojoj će Falconsi blago nazadovati, no moguće je da me potpuno razuvjere. Njihovo vrijeme ionako tek dolazi.

Prognoza: 10 – 6

New Orleans Saints

Bodež kojeg je Marshawn Lynch prošle zime sjurio navijačima Saintsa među crijeva uklonjen je ovog ljeta. Duboka rana brzo je zacijelila. Saintsi su ipak prije dvije godine osvojili Super Bowl i imaju dovoljno dobru momčad da ga osvoje ove godine. Kada za kormilom broda imate majstore poput Seana Paytona i Drewa Breesa sve je moguće.

Glavni trener New Orleansa je jedan od mastermajndova novog footballa. Napad kojeg je instalirao u Luzijani uvelike podsjeća na njihovu kuhinju – on je razigran, začinjen, raznovrstan i uvijek pun iznenađenja. Niti jedan drugi trener u ligi, ma čak ni Mike McCarthy, nema toliko ludih setova na raspolaganju, nema toliko raznovrsnih akcija, nema tako različite, tako oprečne, tako zbunjujuće postave koje može postaviti pred protivničke obrane iz downa u down.

Drew Brees je čovjek koji Paytonove zamisli provodi u djelo. Kroz posljednje tri godine samo su Aaron, Peyton i Tom igrali na njegovoj razini. Bomba u rukama, preciznost snajpera, skeniranje obrana, kretanje u pocketu, odnos sa suigračima, razumijevanje sistema – Drew Brees je kompletan QB. Toliko kompletan da se čovjek zapita je li on ima više koristi od Paytonovog sistema, ili je Paytonov sistem neizvediv bez Breesovog prisustva.

Šteta što je u prijelaznom roku Brees ostao bez igrača koji mu je uvelike olakšavao posao. Reggie Bush nikad nije izrastao u zvijezdu lige niti je ispunio potencijal kojeg je pokazao za vrijeme školovanja, ali je imao veliku ulogu u ovom sistemu. Kao klaun iz kutije, nikad niste znali kamo će iskočiti. Busheva polivalentnost i okretnost prisiljavale su obrane da ga uvijek uzmu u obzir što je otvaralo teren za bolje, ubojitije akcije Breesa i kompanije čega ove sezone neće biti. Ono što bi Saintsi pak mogli primjeniti je puno konvencionalniji napad na zemlji s toliko raznovrsnih opcija da će protivnike zaboliti glava. Pierre Thomas je RB za svaki down i čovjek koji se može s relativno malo šansi dokopati tisuću jardi. Chris Ivory je njegova dostojna zamjena. Maleni Darren Sproles je kao neuhvatljivi zvrk, savršen za mijenjanje smjera. Mark Ingram, koji je upravo došao iz koledža i na kojeg su Saintsi spičkali naramak pickova, je topovska kugla od čovjeka, tip probijača koji uživa trčati između tackleova. Teško je naći momčad koja ima toliko kvalitetnih i toliko različitih probijača što samo znači da je teško naći momčad koja će lakše zbunjivati protivnike.

A zbunjola je nešto što si opozicija Saintsa ne smije dopustiti. Marquees Colston, Devery Henderson, Lance Moore i Robert Meachem su redom limitirani igrači s jednom jedinom elitnom vještinom, ali tu vještinu znaju iskoristiti. Colston je reciver koji će tijelom izgurati svakog beka u ligi. Meachem je brzanac koji vertikalno otvara rute. Henderson je čisti sloter. Moore je možda i najbolji reciver u ligi kad su u pitanju poluduge rute koje tako dobro istrčava. Kad im pridodamo mlađahnog tight enda Jimmya Grahama koji je na faksu igrao i košarku (kao recimo jedan gospodin iz San Diega koji se preziva Gates) jasno je zašto napad Saintsa može biti tako ubojit. Jedino što ih može baciti unatrag je prosječna ofenzivna linija sa sjajnim guardovima Carlom Nicksom i Jahrijem Evansom, te jako lošim tackleovima koji su dovoljno mladi da ove sezone napreduju.

Mladost je preuzela kontrolu i na drugoj liniji, no razina talenta u defanzivi je debelo iznad prosjeka. Toliko debelo da bi morala na tešku dijetu. Saintsi su na draftu pokupili izvrsnog enda Camerona Jordana koji bi trebao postati velika zvijezda. Jordan će stajati rame uz rame s Aubrayom Franklinom koji svojom masom gotovo uvijek zahtjeva pozornost dvojice linijaša, a na poziciji drugog DT-a mijenjat će se solidni Sedrick Ellis koji nije opravdao prvi pick na draftu te veteran Shaun Rogers koji je u prošlosti znao više vremena posvećivati obroku prije i poslije utakmice, ali koji je i znao igrati toliko dobro da uleti u Pro Bowl. Na drugoj strani, nasuprot Jordana, stajat će Will Smith koji uopće nije glumac. Tip je for real. I ubija.

Njihova leđa čuvat će gospodin Jonathan Vilma, jedan od najinteligentnijih linebackera u NFL-u. Vilma je čovjek koji čita napade i postavlja svoje limitirane suigrače u pozicije s kojih im je lakše donijeti ispravnu odluku i pravilno reagirati.

Bez Vilme ova obrana nema smisla, baš kao što nema ni bez Romana Harpera čiji su blitzevi sa safety pozicije ključni za očuvanje agresivnosti ekipe. Harper je prošle godine nazadovao, no s obzirom na Jordana i Smitha u DL-u lako je moguće da će pass rush Saintsa funkcionirati bez njega.

Uspiju li igrači New Orleansa stvarati konstantan pritisak na protivničke igrače Malcolm Jenkins bi se mogao dokopati Pro Bowla. Lik pokriva nevjerojatan komad terena, a njegova najveća mana je što je ponekad preagresivan i prenaivan. To će se morati srediti budući da se radi o jedinom elitnom igraču u secondaryu koji svejedno ima solidne opcije u Tracyu Porteru, Jabariju Greeru, lanjskom picku prve runde Patricku Robinsonu te bivšem Ravenu Fabianu Washingtonu.

Saintsi su ekipa koja je krcata od vrha do dna, ekipa koja ima jednog od pet najboljih trenera u ligi, jednog od pet najboljih Qb-eva u ligi i ekipa koja bi trebala imati puno bolju obranu nego lani. New Orleans će i ove sezone u playoff. Ekipa na Bourbon Streetu se može samo moliti da Seahawksi ove godine ne budu tamo.

Prognoza: 12 – 4

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: