Želje i posljednji pozdravi

Sjedim u svojoj katrigi gol do pojasa. Vrućina koju je zgrada upijala tijekom dana polako se oslobađa iz zidova, a usijane plohe otvorenog računala dodatno podižu temperaturu u sobi. Tri su sata ujutro i moji debeli, dlakavi listovi prijete grčenjem zbog vrućine i zbog konstantnog sjedenja. Stolica na kojoj sam ugniježđen se toliko rasklimala pod mojom pozamašnom težinom da škripi prilikom svakog pokreta.
„Ti nisi normalan“, kaže mi gospođa F vireći ispod plahte. „Daj dođi u krevet“.
„Ne mogu bejb“, kažem joj. „Playoff je“.

Čarobna riječ, čarobnija od hvala. Postoje mnogi razlozi zbog kojih ljudi koji vole sport obožavaju doigravanje. Prvi je taj što su najbolje ekipe okupljene na istom mjestu, ekipe s najboljim igračima koji dodatno podižu razinu svoje igre. Drugi razlog je taj što više nema prostora za zajebanciju, za pogreške, za krive korake. U sezoni od 82 utakmice možete napraviti više pogrešaka od Georga Costanze i na kraju ipak škapulati godinu; u seriji koja se igra na četiri dobivene možete biti faca poput Toma Sellecka u Magnumu* i opet sve uprskati.

* Šalim se, naravno. Nitko ne može biti faca kao Tom Selleck u Magnumu.

Razlog zašto obožavam playoff je što takve situacije, situacije u kojima igrate na sve ili ništa, jasno pokazuju od čega su sazdani i igrači i momčadi. Neke ekipe, poput Pacersa ove godine, ući će u doigravanje bez identiteta, stvorit će novi za potrebe playoffa i iznenaditi svih. Druge će ekipe odustati od svog dotadašnjeg identiteta, pokušati iščupati igru iz prošlosti na način na koji su to napravili Spursi i neslavno propasti. Neke će ekipe tvrdoglavo ostati pri identitetu kojeg su izgradile kroz sezonu – jednima će to donijeti poraz što je na svojoj koži najbolje osjetio Orlando, drugi će pak upravo zbog toga slaviti, što su nam najbolje pokazali Bullsi koji su u samo jednoj jedinoj utakmici podlegli panici* i promijenili svoj sustav.

* Utakmici broj četiri serije s Hawksima u kojoj je Thibs odustao od uobičajene rotacije, ostavio Rosea u igri 44 minute zbog čega MVP nije imao snage za još jednu ludu završnicu.

No pravi razlog zašto toliko volim playoff da svake večeri ostajem budan do šest ujutro i onda na poslu izgledam poput Jacka Nicholsona u Shiningu je taj što me doigravanje svake godine tjera da preispitujem svoje poznavanje košarke. Ova godina nije bila iznimka. Dapače. Ove godine sam zapravo spoznao koliko je znanje krhko. Nesigurno. Nepostojano. Nešto poput Odenovih koljena.

Chicago (1) – Miami (2)

Nitko me nije više puta natjerao da se zamislim od ekipe Miami Heata. Prva godina suradnje Dwyane Wadea, Chrisa Bosha i LeBrona Jamesa bila je još luđa nego smo očekivali. Nisu osvojili prvo mjesto Istoka. Nisu izgledali nezaustavljivo u napadu. Izgubili su pet utakmica za redom igrajući odvratnu, negledljivu košarku zbog čega su ih mnogi, uključujući i mene, napali. S potpunim pravom. Nisu rješavali guste utakmice, nisu pobjeđivali jake ekipe.

Svejedno su upisali 58 pobjeda. Svejedno su pokazali zube u nekoliko navrata, pokazali da imaju kičmu, pokazali da se neće raspasti pod pritiskom velikih očekivanja, a njihove suze nakon tog mučnog niza nisu toliko otkrile slabost koliko ogromnu želju da svima dokažu da su najbolji.

Miami Heat su tijekom sezone izgledali kao mladi, tek okupljeni bend kojeg su muzički časopisi hajpali nekoliko mjeseci samo da bi na nož dočekali njihov pomalo razočaravajući EP. Na kojem se svejedno našlo par super stvari koje su otkrivale zašto su u startu bili nahajpani, iz kojih se dalo iščitati da će u budućnosti isporučiti jednu vrhunsku longplejku. U prvoj sezoni trojka Miami Heata više je izgledala kao Jonas Brothersi, umjetno stvoren bend za klince koji će zaraditi milijune dolara nego kao Nirvana, bend sa supstancom koji je promijenio tijek muzičke povijesti i koji je imao nekog vraga za reći.

Tako se bar činilo do završnice sezone kada su Heatovci ubacili u višu brzinu i konačno ošinuli po prašini u prve dvije serije playoffa. Usporediti zagušujuću obranu Wadea i Jamesa sa zaglušujućim rifovima na Nevermindu više nije pretjerano, ono je toliko logično da bi i sam gospodin Spock povukao tu paralelu. LeBron i Dwyane uništili su Sixerse u seriji u kojoj su jednom okrenuli – 13 na + 5 u samo 6 i pol minuta ubitačnog presinga. Njihovo razmontiravanje Celticsa bilo je kirurški precizno na svim razinama – na psihičkoj (Wadeovo provociranje Piercea koje je rezultiralo isključenjem), na fizičkoj (Wadeov hrvački zahvat na Rondu i neprestano jurišanje za Allenom u obrani), na igračkoj (Wadeova all around igra i Jamesove trice zabijene drito u facu svojih čuvara u zelenom).

Prije početka sezone bio sam uvjeren da Heat neće do naslova, bar ne ove godine. Nikad prije u povijesti lige naslov nije osvojila ekipa koja se sastojala od tri zvijezde koje su tek počele igrati zajedno i devet igrača koji ili više nemaju ili nikad nisu imali starterski kvalitet. Nikad prije u povijesti lige naslov nije osvojila ekipa koja nije mogla braniti ni reket ni skok. Nikad prije. Sve do sad. Sad više nisam tako siguran.

LeBron i Wade su u proteklih 10 utakmica odradili tako uvjerljivu imitaciju Jordana i Pippena da mi je srce skoro stalo. Neprelazni, dominantni, izluđujući u obrani, ubitačni, precizni i dovitljivi u napadu. Wade možda nije dominantan kao Jordan, James možda nije defanzivni genijalac poput Pippena, ali sposobnost da igraju u obe faze utakmice s nevjerojatnom količinom energije je uistinu zapanjujuća. Kad tako postavimo stvari Miami Heat, koliko god me grizlo što ovo moram reći, postaju favoriti za osvajanje prstena.

Da bi došli do finala moraju proći Chicago Bullse, ekipu koja je izgledala neuvjerljivo u prve dvije serije. Ekipu koja nije ubacila u višu brzinu i pitanje je da li je ima. Ekipu koja… pa, koja igra istu košarku otkad je sezona počela.

Mediji su počeli kričati poput Michelle Larcher de Brito o očajnom napadu Bullsa u playoffu pa se postavlja pitanje je li itko gledao Chicago u regularnoj sezoni. Mislim, samo ljudi koji nisu gledali Bullse mogu biti šokirani njihovim stagnantnim napadom, slabim kretanjem lopte i playom koji mora uzimati 25 šuteva po tekmi jer na poziciji beka šutera ima Bogansa i Brewera, dvojac koji je tijekom sezone ispucao više ćoraka nego što ih se ispucalo na snimanju Peckinpachove Divlje Horde. Za boga miloga, Wolvesi, Pacersi, Kingsi, Sixersi i Raptorsi* su imali bolji napad od Bullsa tijekom sezone.

* Ukoliko vam je promaklo RAPTORSI SU IMALI BOLJI NAPAD TIJEKOM SEZONE. Mislio sam da to zaslužuje caps lock. Oprostite na vrištanju.

Bullsi do 62 pobjede u regularnoj sezoni nisu došli napadom. Derrick Rose je na jednoj novinarskoj konferenciji čak priznao da Thibodeaua napad uopće ne zanima – ako odradite svoju ulogu u obrani potpuno ste slobodni raditi što god vam padne na pamet u napadu. Takav laisezz faire pristup napadačkoj igri stvorio je ružnu, ne pretjerano efikasnu ofenzivu Bullsa koja se previše pouzdaje na kreativnost jednog jedinog čovjeka, no unatoč tome njihov napad je dovoljno dobar da ne uprska sve prilike koje im stvara ubitačna obrana.

Koliko god bio dobar Derrick Rose nije najzaslužniji čovjek za uspjehe Bullsa. Tom Thibodeau je ta čunka, taj velemajstor, taj dirigent koji je od ovih igrača stvorio stroj za mljevenje košarkaškog mesa. Nakon što smo dvije godine mogli uživati u Vinnyu del Negru koji je za vrijeme utakmica izgledao zbunjeniji od Jadranke Kosor kad se nađe pred početnicom iz Engleskog jezika, Thibs je navijačima Bullsa došao kao melem na ranu. Spasio nas je.

U zadnje tri sezone ukupno sam propustio 7 utakmica Bullsa, ostajući budan do rane zore kako bi pratio svoj tim. Derrick Rose mi je svojim dolaskom vratio nadu u ovu ekipu, nevjerojatna serija od 7 utakmica protiv šampionskih Celticsa prije dvije godine me skoro ubila od uzbuđenja, no sve do ove sezone bilo je jasno da nešto nedostaje. Thibodeau je bio taj sastojak.

Nitko u NBA-u ne kuži obranu pick ‘n’ rolla bolje od njega. Nitko ne može bolje motivirati prosječne igrače da odigraju svoju ulogu. Ničije rotacije ne izgledaju tako prekrasno kao rotacije Bullsa. Čak i kad su ga kritizirali Thibs je ostao pri svome. Startanje Keitha Bogansa na beku izgledalo je kao teški suicid u prva tri mjeseca, no veteran je na kraju proigrao i ubacio nekoliko važnih trica u seriji s Atlantom. Favoriziranje Omera Asika u odnosu na Kurta Thomasa činilo se još jednim lošim potezom sve dok Turčin nije počeo gušiti i frustrirati svoje protivnike kroz zadnjih mjesec dana. Držanje Luola Denga u igri po 40 minuta svake večeri moglo je uroditi katastforom kad uzmemo u obzir Dengovu povijest ozljeda, no britanskom Sudancu velik broj minuta samo je pomogao da ojača.

Thibs je u potpunosti promijenio ovu ekipu. Promijenio joj je mentalitet. Od Derricka Rosea, povučenog i tihog dečka čija je skromnost na trenutke bila frustrirajuća jer nekad morate biti bahato đubre ukoliko namjeravate nositi ekipu današnjem NBA-u, Thibs je napravio agresivnog ubojicu koji se ne boji pozvati na odgovornost svoje suigrače i koji sada izgleda kao da iskreno uživa u tome što radi. Thibs je promijenio i taktiku momčadi, naučio ih je kako igrati timsku obranu i zatvarati reket, ma uspio je čak i sakriti Carlosa Boozera u fazi obrane, što je poprilično nevjerojatno pošto se radi o stokilašu koji ne može čuvati ni telefonski stup.

„Što se to događa s Bullsima, igraju očajno“, bio je jako popularan krik u playoffu, no skor Chicaga u prve dvije runde je 8 – 3. Protiv Miamija posao će biti puno teži, no Bullsi imaju dovoljno snage da sruše favorite. Heat se emocionalno iscrpio protiv Celticsa, LeBron je plakao kao da je osvojio finale i pitanje je koliko će mentalne snage imati u nastavku doigravanja. Obrana Bullsa dovoljno je snažna da vas dodatno iscrpi, a prednost koju imaju u skoku mogla bi rezultirati sa 5 do 10 šuteva viška za Chicago po utakmici. Čak ni njihov napad ne može to prokockati.

U tri utakmice regularne sezone Bullsi su odnijeli tri pobjede, no unatoč tome Miami je favorit i o tome nema spora. Razlika poena u te tri utakmice iznosila je skromnih + 8 za Chicago, a Heat su uvijek ostajali u igri do samog kraja. Čeka nas napeta serija u kojoj će sreća i sudačke odluke imati jednak utjecaj na rezultat kao i sama igra. Možete se samo moliti da će sreća biti naklonjena ekipi za koju navijate.

Prognoza: Razum kaže Heat, no srce kaže Bullsi. Ne mogu protiv svojih. Odričem se pile naopako. Chicago u sedam.

Dallas Mavericks (3) – Oklahoma City Thunder (4)

Klađenje je zajeban posao osim kad Mavericksi igraju važne playoff utakmice. Kroz posljednjih 11 godina mogli ste staviti kuću na to da će ekipa iz Teksasa uprskati stvar u ključnom trenutku. Warriorsi su ih roknuli u prvoj rundi 2007. kad su Plavušan i ekipa bili prvi nositelji. Godinu dana ranije Big Three Miamija* ih je roknuo u finalu nakon što su Mavsi poveli u seriji 2 – 0.

*Mislim na Salvatorea, Bavettu i Crawforda. Shaq, Wade i Payton su bili jako dobri, ali nisu oni dobili seriju. Najveća travestija u povijesti lige? Pa, moglo bi se tako reći. Bilo je to finale koje je mnogima zgadilo ligu jer je jasno pokazalo kako talent i slaganje ekipe nisu dovoljni da osvojite naslov, što je Phil Jackson jako lijepo opisao ove godine. Da stvar bude gora ta ekipa Heata je bila dovoljno talentirana da sama osvoji naslov.

Od 2000. godine do danas Mavsi su se ustoličili na prijestolju koje pripada Najboljim ekipama lige koje nikad ništa nisu osvojile*. U svih 11 godina Mavsi su upali u playoff, u svim sezonama bili su među top 3 ekipe Zapada (osim 2008. kada su bili 4.), i svejedno nisu osvojili trofej. Ispadali su od Spursa (x3), Kingsa (x2), Sunsa, Heata, Warriorsa i Nuggetsa, tako da niste mogli reći da su svaki put naletjeli na jednu ekipu s kojom su imali problema, na ekipu koja im je predstavljala problem što se matchupa tiče. Ne, problem je ležao isključivo u Mavericksima.Nisu bili dovoljno dobri. Nisu imali ono nešto. Ne događa se često da ekipa kroz jedanaest sezona uvijek upiše 50 pobjeda po godini, zadrži svog najboljeg igrača, očuva osovinu ekipe i svejedno ne osvoji naslov. Potreban je poseban talent za takvu vrstu neuspjeha.

*Nashevi Sunsi su im bili vrijedan suparnik u dvoboju, zadali su im par krvavih udaraca, ali Mavsi su na kraju ipak uspjeli odnijeti pobjedu. Neuspjeh Sunsa obilježio je jednu petoljetku, Mavsi su bili neuspješni čitavu dekadu. Nije uopće blizu, ako mene pitate.

Stoga nije čudno što su mnogi, uključujući i mene, računali da će Mavsi izletiti van već u prvoj rundi. Prijašnje ekipe Dallasa raspale bi se nakon povratka Blazersa u četvrtoj tekmi serije u kojoj je Brandon Roy pokazao kako ćemo još deset godina kukati što su takvoj igračini koljena otišla kvragu u zenitu karijere. No ovogodišnji Mavsi nisu se raspali nego su uzvratili s dvije glatke pobjede. Moja reakcija? Čisti, nepatvoreni, iskonski WTF?! Bio sam toliko zbunjen da sam poželio osnovati brit – pop bend i pisati pjesme o stvarima koje me zbunjuju.

Svejedno, čak ni nakon pobjede nad Blazersima nisam vjerovao da Mavsi mogu uzeti seriju kontra Lakersa. Mislim, imate ekipu koja ima dugogodišnju povijest žešćeg fejlanja u ključnim trenutcima i onda imate ekipu koja godinama dominira ligom i čiji je zaštitni znak u posljednjih par sezona postala sposobnost da uništava protivnike čak i kad ne igra na najvišoj razini. Na koga bi ste vi stavili svoje novce?* Metla Mavsa protiv Lakersa ostaje veći misterij od bosanske piramide sunca.

*Samo da se zna – ja se ne kladim. Malkice sam opsesivan pa me strah da bi prokockao sve što imam, pa bi svoje noći provodio vozikajući se u tramvaju okružen oblakom neizdrživog smrada umjesto na udobnoj stolici buljeći u ekran.

Možda im zato mediji još uvijek ne daju respekt kakav zaslužuju. Nakon sweepa rijetko tko je pričao o veličanstvenoj seriji Mavsa. Malo tko je pričao o tome kako se Dirk Nowitzki iznenada našao na korak od preskakanja preko Charlesa Barkleya i Karla Malonea na ljestvici najboljih četvorki svih vremena. Nitko se nije sjetio reći da e švabo trebao dobiti MVP nagradu ove sezone da se nije ozlijedio. Nitko se nije sjetio spomenuti da je Jason Terry kroz godinu Mavsima značio jednako koliko i Odom Lakersima, gotovo svi su zaboravili da je čovjek izrešetao LA i da je čitave godine rešetao protivnike u završnicama utakmica. Malo tko se sjetio nahvaliti Tysona Chandlera i njegovu obranu reketa, malo tko se sjetio dignuti medijski spomenik Peđi Stojakoviću koji je konačno očistio cijev svog snajpera i počeo rigati vatru po protivničkim obručima kao u svojim najboljim danima. To vam je tako u NBA-u – srušite bivše prvake i prve favorite za osvajanje naslova u samo četiri utakmice i onda vas svi zaborave. Na jedan tekst o sjajnoj ekipi Mavsa, o Nowitzkom i o Marku Cubanu napisano je tisuću tekstova o Lakersima, o Philu Jacksonu, o Kobeu i Gasolu. Iako su prošli dvije užasno teške serije Mavse je ekipa nastavila tretirati kao NBA Pepeljugu. No ova momčad za razliku od prijašnjih ima ono nešto. Pokazali su to kroz sezonu, ali ja sam uporno vjerovao da će to nestati u doigravanju, kao što je nestajalo prijašnjih godina. Nakon ove dvije serije uvjeren sam da Mavsi mogu do naslova. U svakom slučaju bit će puno teži zalogaj za Oklahomu od Lakersa.

Kad je playoff počeo bio sam uvjeren da će Thunder igrati u finalu lige. Nuggetse su prošli kao od šale. Memphis je bio jako težak matchup za njih, no Durant i ekipa nekako su prošli unatoč tome što su nastavili sa svojom negledljivom, ružnom i na momente debilnom igrom u napadu. Grizzliesi su igrali lijepu košarku, lopta se sjajno kretala oko postavljene obrane, imali su igru i pod košem i izvana, no što im to vrijedi kada ljepota u basketu nikad ne može pobijediti efikasnost, a Thunder su bolesno efikasna ekipa.

Prošle godine Sonicsima je nedostajao jedan obrambeni skok, jedan jedini box out da odvuku Lakerse u sedmu utakmicu. Igrali su odličnu seriju protiv Los Angelesa i bilo je očito da „žuti“ nemaju rješenja za Oklahomin miks mladosti, brzine i visine pod košem. Dolaskom Perkinsa zajebanost matchupa postala je još očitija. No umjesto sa Lakersima koji im leže Thunder se mora uhvatiti u klinč s Mavsima koji imaju igru koja Oklahomi ne paše.

Pogledajmo kako to izgleda na papiru:

PLEJ

Russell Westbrook igra ružnu košarku, no svejedno spada među pet najboljih playeva lige. Jason Kidd više nije ni među najboljih 10. No Jason Kidd je ubio Bryanta u obrani, zabio je nekoliko važnih lopti i nastavio je hraniti Dirka i suigrače kvalitetnim loptama. Koliko god Wes bio bolji jedno je sigurno – Kidd neće ni izgubiti ni dobiti tekmu za Mavse. Wes može i dobiti, ali može i izgubiti tekmu za OKC. Igrati na sigurno je dosadno i bezveze, no u doigravanju prolaze samo sigurne i konzistentne ekipe; nema tu mjesta za hazarderstvo. Ne ako mislite ići do kraja.

BEK ŠUTER

DeShawn Stevenson i Thabo Shefolosha teško da će prelomiti ovu seriju. Teško da će bilo što odlučiti. Teško da će igrati više od 20 minuta po susretu. No zbog Švicarčeve sposobnosti da brani tri pozicije u obrani malu prednost moram dati Thunderu. Malecnu. Manju od mog pimp… ovaj, da.

KRILO

Kevin Durant je najbolji strijelac lige. Kevin Durant je čovjek koji je nosio SAD do svjetskog zlata. Kevin Durant je jedan od pet najboljih igrača lige. Taj isti Kevin Durant ima problema kad ga čuvaju visoki, dugoruki, aktivni igrači. Vidi vraga, Shawn Marion je visok, dugoruk i aktivan.

Napad Thundera je postavljen tako da se možete okladiti da će Wes i KD ispucati 30 lopti prije nego sat za istek napada prikaže broj 15. Čitavu sezonu Kevin samo izlazi iz bloka, uzima loptu i puca ili pak radi jedan do dva driblinga i diže se na šut. No Marion je dovoljno dobar obrambeni igrač da prisili Duranta na promjenu taktike. Ne tako davno Marion je imao prosjek od dvije blokade i dvije ukradene KROZ ČITAVU SEZONU. Pronađe li u sebi tog starog Shawna Durant bi se mogao naći u problemima. A kad se Durant nađe u problemima Thunderu se ne piše dobro.

KRILNI CENTAR

Serge Ibaka je ove sezone izrastao u legitimnog startera. Njegov raspon ruku, skočnost i obrambena inteligencija došle su do punog izražaja nakon odlaska Jeffa Greena u Celticse, pa slobodno možemo reći da se taj trejd Sonicsima dvostruko isplatio. No koliko god Ibaka bio dobar u obrani, koliko god skočan i brz bio on ne može zaustaviti Dirka. Čisto zato jer je Nijemac kralj loših šuteva. Car. Imperator. Štagod.

Gledati Dirka Nowitzkog je veći užitak nego jesti škampe s gradela. Tip je neponovljiv. Način na koji uvijek dolazi do pozicija sa kojih mu je ugodno šutirati je nevjerojatan, naročito kad uzmemo u obzir da Dirk nema ni brzinu da pobjedi svog čuvara, ni guzičetinu da ga izgura.

Njegov skok šut je umjetničko djelo ravno Renoirovoj “Bal kod mlina de la Gallete” ili trenutku na Gimme Shelter Rolling Stonesa u kojem se Merry Clayton zadere „rape, murder“ (odvrtiti do 2:50). Mogao bih ga gledati bez prestanka. No ono što je najimpresivnije kod Dirka je lakoća kojom zabija teške šuteve. Zalijepite dva čovjeka na njega i dajte mu mrvicu prostora da se podigne, da stavi ruke iza glave i da se odrazi i znate da ćete to skupo platiti. Nitko mu čitave sezone nije mogao ništa pa je teško za očekivati da će Ibaka biti taj junak koji će zaustaviti Dirkovu artiljeriju.

CENTAR

Kendrick Perkins. Tyson Chandler. Jedan je ogroman, nepokretan, odvaljen od brda. Drugi je skočan, energičan, nabrijan. Unatoč razlikama i jedan i drugi su jako dobri u obrani, skoro pa beskorisni u napadu. Ukoliko jedan nadvlada drugoga u skoku to bi moglo okrenuti seriju, no po defaultu ova se dvojica poništavaju.

KLUPA

Jason Terry, Peđa i JJ Barea postali su junaci Mavsa u doigravanju. U seriji s Thunderom sasvim je sigurno da Barea neće šetati obranom kao što je šetao pokraj mumificiranog Dereka Fishera, ali Terry i Peđa bi lako mogli doći do velikog broja otvorenih šuteva.

Thunder ima Jamesa Hardena koji bi u brojnim drugim ekipama bio starter, no u Oklahomi ulazi sa klupe zato jer im treba netko da nosi drugu jedinicu i zabija dok su Wes i Durant izvan igre. Harden je u OKC-u kao karakterni glumac u hollywoodskom filmu – nije to okruženje u kojem može pokazati sve što zna, ali čak i u onih par kadrova kad se nađe na platnu jasno pokazuje što može i što zna. Ostatak klupe Thundera nije loš, ali matchupovi u ovoj seriji im ne leže. Tu prije svega mislim na Nicka Collisona koji je maestralno zatvorio Zacha Randolpha u sedmoj utakmici, no koji u ovoj seriji jednostavno ne može imati takav utjecaj. Uhvatit će par skokova, postavit će par blokova i to je manje više to. Na Cooka i Maynora se pak ne možete osloniti.

TRENERI

Rick Carlisle i Scott Brooks spadaju u onu skupinu trenera koji neće pretjerano pomoći svojoj ekipi, ali neće previše uprskati stvar. Iako je Brooks lani izabran za trenera godine moram priznati da mi se čini da je Carlisle bolji u onome što radi.

VLASNICI

Svi znamo tko je vlasnik Mavsa. Ako i ne znate Mark Cuban će vam to vrisnuti u facu. Tko je vlasnik Thundera? Zar je uopće bitno. Nitko ne može nadjebati Cubana.

NAVIJAČI

U playoffu nema tolike razlike od grada do grada kao u regularnoj sezoni, iako smo vidjeli u nekoliko navrata loše predstave domaćih navijača*. Svejedno prednost u ovom slučaju ide Oklahomi, malom gradiću koji je jedva dočekao da se dočepa svoje profi momčadi i koji je u potpunosti stao iza Duranta i društva.

*Prije svega mislim na navijače Heata koji i dalje ne ulaze u dvoranu sve do polovice prve četvrtine. Navijači Indiane dopustili su navijačima Bullsa da ih nadglasaju kod kuće, a navijači Atlante bili su toliko tihi da sam na trenutak pomislio kako su vlasnici napunili zgradu lutkama na napuhavanje.

Kad tako postavimo stvari čini se da Mavsi imaju ogromnu prednost u seriji. Imaju sistem koji Thunderu ne paše, imaju matchupove koji Oklahomi ne odgovaraju, imaju dugogodišnje iskustvo poraza koje bi im trebalo pomoći da ove godine ne uprskaju. Što je uvijek moguće. Ipak su to Mavsi.

Prognoza: Kidd i Nowitzki iz šest. Oklahoma je mlada momčad na sve starijem Zapadu i imat će još puno prilika. S druge strane ovo je posljednji vlak za Švabu i Đejsona.

Posljednji pozdrav Philu Jacksonu

Prvo je Odom udario Dirka i srušio ga na pod. Navijači su zviždali i vrištali, istodobno zabrinuti za Nowitzkog i bijesni na Lamara. Nervoza je obuzela Lakerse kojima je bilo jasno da povratka u utakmicu nema. Par trenutaka kasnije Andrew Bynum je pokupio Bareu kao tenk koji gazi fićeka. Centar Lakersa rastrgao je svoj dres i napustio dvoranu kao kakva bijesna zvijer. Phil Jackson zaslužio je bolje.

Zen Master napustio je ligu. Da se nikada ne vrati, kaže on. Ukoliko volite košarku to je razlog za tugu. Dobrih trenera u ligi nema puno, možete ih nabrojati na prste jedne ruke, a ove smo godine izgubili trojicu. Prvo je otišao Larry Brown nakon neuspješnog oživljavanja Bobcatsa. Nakon njega je otišao Jerry Sloan nakon što se pokazalo da više nema snage za rješavanje konflikta s igračima, nešto što je tako dobro radio tijekom čitave karijere. Nakon njega izgubili smo i Phila Jacksona čiji je odlazak iz lige bio jednako ružan i razočaravajuć kao i odlazak prethodne dvojice.

Ekipa čovjeka koji se čitav svoj život bavio psihološkom analizom igrača, ekipa čovjeka koji će ostati upamćen kao najveći motivator u povijesti lige, ekipa jednog renesansog čovjeka koji je govorio protiv nasilja čak i u vrijeme najveće američke ratne histerije* na kraju je psihološki pukla, igrala je nemotivirano i odala se nasilju. Serija u kojoj su Lakersi ispali od Mavsa bila je čista anti – Phil serija i prava je šteta što je Zen Master otišao na takav način.

*Jackson je govorio protiv Vijetnama kao igrač, Jordanu je objasnio zašto je rat u Kuvajtu pokvaren, a rekao je i riječ ili dvije kontra Iraka. Čisto da se zna.

No karijere nisu trileri i ne sude se po završecima. Phil će jako brzo zaboraviti svoju zadnju seriju u karijeri, baš kao što će je zaboraviti i ostatak košarkaške javnosti. Taj poraz, kojeg uopće nema smisla analizirati jer je bio tako jednostran, nedvosmislen i očit da analiza ne bi otkrila ništa što se ne vidi golim okom, izblijedit će pred sjajem jedanaest šampionskih prstenova. Nitko nije osvojio više. Postoje ljudi koji će reći kako Phil nikad nije bio majstor za taktiku te da je njegov triangle sistem osmislio Tex Winter i bit će u pravu. Postoje ljudi koji će reći kako je Phil uvijek tražio klubove koji su imali talenta na bacanje i bit će u pravu. No unatoč tome čovjek je osvojio 11 naslova. Njegova sposobnost kroćenja ega i njegovo maestralno poznavanje psihe ugrađeni su u tih 11 trofeja i to nitko ne može osporiti.

Jackson je rekao da se ne misli vraćati. Njegovo tijelo ga toliko boli da više ne može normalno sjediti; posljedica operacije kralježnice iz 70-ih kada su doktori izgleda učili medicinu iz udžbenika doktora Mengelea te su Jacksonu zavarili nekoliko kralježaka zajedno. Čovjek je umoran i ne želi provesti ostatak života udišući smrad NBA svlačionice. Čovjek ima obitelj, unučad, svoje knjige i hobije. No ja se još uvijek nadam da će se vratiti. Ne bi li bilo sjajno da se kroz dvije godine vrati košarci? U Knicksima, na 40. godišnjicu osvajanja posljednjeg naslova u New Yorku, Jackson bi mogao ispisati posljednje poglavlje svoje karijere. Postoji li neki drugi čovjek koji bi mogao odvesti Mela, Amarea i Paula do NBA naslova?

Označeno ,

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: