Povratak u divljinu: Shabazz Palaces – Black Up

Prošlo je 10 godina otkako su Yoni Wolf, Adam Drucker i David Madson slijepili svojih šest singlica u jedinstveni zvučni kolaž, uokvirili ga ljubičastim omotom i taj komad anti-kalifornijske muzike objavili na kalifornijskoj etiketi anticon. cLOUDDEADsu na svojoj prvoj ploči odveli hip hop na stranputicu. Neki će reći kako su ga tamo umorili, kako su ga zatukli, kako su ga raskomadali, no bit će u krivu. Vođen njihovim rukama hip hop se samo promijenio. Kako to na stranputicama obično biva.

Prošlo je 10 godina dok ljudi opet nisu nabasali na puteljak kojeg su cLOUDDEADovci utrli i zauvijek napustili*. Hip hop se većinom kretao ravnim autocestama koje su najbrže vodile do cilja, ali su istovremeno nudile i najdosadnije iskustvo vožnje. Vozilo se i po lokalnim cestama koje su razbijale monotoniju pokojim zavojem i pogledom na planine i šume, no izblijedjeli asfalt, ostali putnici na cesti i prometni znakovi jasno su davali do znanja da se i dalje nalazite u sigurnom zagrljaju civilizacije.

*Why?, Odd Nodsam i Doseone su također bili među njima. Yoni je postao miljenik indie masa svojim brutalno iskrenim pjesmama o svim onim sjebanim trenucima koji vam prolaze kroz glavu te je do sada ispalio više genijalnih one linera nego Bruce Willis i Švarci tijekom kasnih osamdesetih. Odd Nodsam je producirao i remiksirao okolo naokolo, dok se Doseone najviše trudio da zadrži taj klaudedovski štih preko svog Subtle projekta, ali ga je uskoro napustio i krenuo utabanijim stazama.

Divljinu koju su cLOUDDEAD istraživali prije 10 godina svojim nadrealnim, iskrivljenim, mračnim teleskopom potpuno smo napustili. Sve do ove godine. Sve dok Shabazz Palaces nisu kročili na stazu čiji su se obrisi tek nazirali pod dračem koji ju je okružio.

Njihov prvi album zvuči kao što ništa prije nije zvučalo.

Što samo po sebi predstavlja pravo malo čudo – cLOUDDEAD su svojom pločom po prvi put izišli na scenu dok je ekipa iz Shabazza godinama kružila po hip hop krugovima i kružnicama. Njihov prvi čovjek Palaceer Lazaro zapravo se zove Ishmail Butler te je nekoć davno predvodio Digable Planets, krasan mali kolektiv koji je stvari gradio većinom oko jazz semplova i živih instrumenata. Išmaelovo nasljedstvo iz devedesetih potpuno je filtrirano i na novoj se ploči čuje tek u natruhama. “Black Up” je jedna potpuno različita vrsta životinje.

Njen mrak; jer “Black Up” je većinom mračna ploča, izvire iz praznine u koju su smješteni zvukovi. Unatoč izuzetno bogatoj produkciji, unatoč tome što je gotovo svaki zvuk na albumu pažljivo definiran, rastrgan, distorziran, zaobljen i uglavljen “Black Up” je prostran album, gotovo bih rekao šupalj kada ta riječ ne bi sa sobom nosila negativne konotacije. Zvukovi u njoj odzvanjaju gotovo na jednak način na koji su gitare mančesterskih bendova odzvanjale u studijima Martina Hannetta. Slušati ovu ploču bez solidnog audio sistema ili kvalitetnih slušalica prava je grehota jer je ispod ogoljene površine skriven kozmos sačinjen od sitnih, prekrasnih, jedva uočljivih detalja. Slušanje “Black Upa” uvelike nalikuje na slušanje Radioheadovih post – “Bends” ploča ili Lambchopovog “Is A Woman” ili bilo čega od Flying Lotusa; slušanje koje najpotpuniji užitak donosi tek kada se dobro zapiljite ušima i otkrijete zvuk kojeg do tada niste čuli zato jer se tako dobro skrio.

Osim što je prostran i mračan “Black Up” je i poprilično nedokučiv album. Dobar dio pjesama kao da je sastavljen od više djelova koji se jednostavno ne sljubljuju već djeluju poput pogrešno poslaganih komadića slagalice koje je netko nasilno nabio jedan na drugi, što opet neodoljivo podsjeća na cLOUDDEAD. “Youlogy” je stvar na kojoj se takav pristup najbolje osjeti budući da se stvar od 4 minute sastoji od 5 potpuno različitih djelova.

Tekstovi također ne pomažu. Oni su nadrealni, nedokučivi, rijetko kada stisnuti u pravu cjelinu, a smisao otkrivaju samo u tragovima. ‘The nights are getting stronger and the days are getting longer. The building’s getting bigger, outside is getting smaller, the lies are getting truer and the truth is getting brighter. Things are looking blacker but black is looking whiter‘, kaže Išmael u istoj pjesmi govoreći valjda o apsurdima života. Ili nečemu.

Unatoč ambivalentnim tekstovima može se naslutiti kako Shabazzi progovaraju o svijetu, rasizmu, djevojkama i hip hopu glasom kojeg se rijetko može čuti u ovom žanru. Išmael ipak ima popriličnu nakupinu sijedih dlaka u bradi te se tekstovima ne može i ne želi mjeriti s mladićima koji posljednjih dana dižu svijet u zrak*. Dapače, Shabazzi često odbacuju promišljanja nadolazeće generacije te promatraju hype, popularnost i swag kao nešto što je apriori negativno.

*Vidi Odd Future Wolfgang Kill Them All i Lil’ B.

Čime skreću iz divljine u civilizaciju i hvataju se za vlak čije su šine odavno izlizane od pretjerane upotrebe. Snimljeno je valjda milijardu pjesama u kojoj pripadnici starijih generacija ismijavaju klince i njihove običaje ili se otvoreno zgražaju nad njima*. No Shabazzima ipak možemo progledati kroz prste – čak i kad pričaju o stoljetnim temama poput sukoba generacija uspijevaju zvučati moćno i zanimljivo, a kad govore o zaljubljenosti i seksu čak i lijepo. ‘You’re the shit, like early summer, the breeze the birds the bees they hummin’. If i know you there, i’m comin’, if not i’m stuck just wonderin’, kažu u “A treatease dedicated to The Avian Airess from North East Nubis (1000 questions, 1 answer)” te zvuče gotovo kao tinejdžeri.

*Kad smo već kod zgroženih starkelja, Odd Futurea i tinejdžera smiješno je kako je stari panker Steve Albini zgroženo opisao svoju vožnu do aerodroma s ekipom iz Wolfganga. Ekipom koja je raperski ekvivalent jebenog Jesus Lizarda.

Jasno je da “Black Up” nije album za svakoga. On je čudan, mjenjolik, neuhvatljiv. On zahtijeva pozornost u vremenu u kojem postoji ozbiljan deficit pozornosti. Iznenadit će vas brutalnim zvukom u širokoj praznini i pokojim briljantnim one linerom poput ‘Clear some space out so we can space out‘ u glazbenom tijelu koje se zgraža nad jeftinoćom one linera. “Black Up” je jednostavno drugačija ploča i u tome leži glavnina njene draži. Kako vrijeme odmiče sve je manje stvari koje me mogu iznenaditi i svako novo iskustvo je dragocjeno*. Prvi album Shabazz Palacesa, tih olinjalih starkelja iz Seattlea, po tim je kriterijima pravi mali dragulj, izglancan i izbrušen, umetnut u krunu najboljih albuma 2011. godine.

*Naravno, nećemo se zaletavati. Analno silovanje, otvoreni prijelom i smrt također nisam iskusio, pa svejedno držim da ih ne bi dragocjenim nazvao.

Članak je originalno objavljen na Potlisti. Koja je super. Čitajte je. Mene možete pronaći na fejsu. Ako vam se da.

Označeno ,

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: