107 godina uspomena

Sunce je, kao i svake godine, diglo ruke od zapadne hemisfere. Jesen se nakon dugog oklijevanja raspršila zrakom. Dala je znak baseball igračima, toj djeci ljeta, da krenu na počinak. Svima osim pedesetorici. Pod hladnim listopadskim nebom oni moraju izvršiti još jednu zadaću. Moraju zaigrati u sto i sedmom World Seriesu.

Teško je pojmiti kako je prošlo sto i devet godina* otkako su Cy Young i Bill Dinneeen svojim ubojitim rukama napravili Honusa Wagnera budalom te donijeli prvi veliki trofej u vitrine Boston Americansa, modno osviještenog kluba koji je kasnije uskladio ime sa crvenim čarapama svojih igrača. Sto i devet godina je prokleto puno vremena. Između prve i posljednje ukliještila su se dva svjetska rata, uspon i pad Sovjetskog Saveza, izlet u svemir, izum televizije, aviona, računala, interneta, rođenje vašeg djeda, vašeg oca i vas.

*World Series se nije igrao 1904. godine jer je vlasnik Giantsa John T. Brush smatrao kako nema smisla igrati s „inferiornim“ Americansima, a nije se igrao ni 1994. godine zbog štrajka igrača koji nam je donio divne stvari poput bojkota navijača, revitalizacije baseballa preko steroida i propasti Montreal Exposa.

Svijet se okrenuo naglavačke, no baseball jedva da se promijenio. Utakmice možda traju dulje, mound je nešto niži nego prije, ljudi svih boja imaju pravo igrati a luđaci iz American Leagua iz nekog razloga dopuštaju igraču s klupe da bez zamjene udara umjesto pitchera, no sve drugo ostalo je isto.

Osim što je baseball izgubio svoje mjesto u panteonu američke kulture.

Bez tradicije baseball nema smisla. Bez te čvrste spone s poviješću on gubi svoju moć. Gigantski semafori na stadionima, ulizivanje televizijama i predugo trajanje dvoboja, steroidi, bezbrojne noćne utakmice, era blekberija, ajfona i smanjene moći koncentracije, eskalacija cijena karata i pretvorba sportskih događaja u modne evente pustili su krv baseballu i pretvorili ga u onemoćalog starca. No moć još uvijek postoji. Snaga još uvijek postoji. Prikuplja se kroz proljeće i ljeto. Oslobađa se u World Seriesu.

Posljednja serija sezone uvijek me natjera da razmišljam o tih sto i devet godina koliko je prošlo od prvog dvoboja Pittsburgha i Bostona. Svi oni ljudi koji su gledali Americanse kako uzimaju trofej odavno su mrtvi. Nema ih, no nešto njihovo živi i dalje. Baš kao što žive uspomene na Babeov najavljeni home run prije 79 godina, Slaughterovo utrčavanje na kućnu uz nemoćnog Peskya prije 65, Maysovo nevjerojatno hvatanje preko glave prije 57, Fiskov “usmjereni” homer prije 36, Gibsonovo šepavo optrčavanje prije 23 i Gonzalezov pobjednički run protiv neuništivog Mariana Rivere prije 10 godina. Uspomene su najjače oružje baseballa. Nadam se da ćemo ponijeti pregršt iz okršaja koji slijedi.

Čak i ako World Series podbaci poput Joke Vrankovića pri zvanju tajmauta nije bed. Dobili smo puno. Dobili smo najluđi posljednji dan regularne sezone u povijesti lige, dobili smo najviše tijesnih utakmica u povijesti doigravanja, dobili smo nezaboravne momente poput walk off grand slama Nelsona Cruza, sjajnog veselja i prostačenja Nyjera Morgana na lajv televiziji nakon walk off pobjede protiv Arizone, dobili smo tužni slom Justina Verlandera i bacanja plišane vjeverice u bullpen Cardsa koji su od igračke napravili svojevrsnu amajliju. Dobili smo raspad Phile i Jenkija koji je razveselio hejtere diljem svijeta. Dobili smo sve ono što sportska natjecanja svake godine obećavaju, ali većinom ne isporučuju. Uzbuđenje. Napetost. Uspomene. Što nas dalje čeka? Da vidimo.

ST LOUIS CARDINALS

„Sezona se nije odvila po planu“, izjavio je sportski direktor Cardsa John Mozeliak za govornicom banketa kojeg su Vitezovi cvjetačinog uha, organizacije sastavljene od  bivših sportaša i aktivnih biznismena, organizirali u čast momčadi. Mozeliak je bio poražen. Ekipa je izgubila 10 od 15 posljednjih utakmica, zaostajali su 10 i pol utakmica u Wild Card utrci za Bravesima, a da stvar bude gora Albert Pujols je i dalje odbijao pregovarati o produžetku ugovora. Princ Albert se nije predomislio, no sve ostalo se promijenilo. Cardinalsi su ušli u zonu. Pobijedili su u 30 od 44 utakmica, posljednjeg dana sezone izbacili Bravese iz playoffa, nadigrali Philliese i Brewerse na neortodoksan način i na kraju ušli u World Series. Sezona se nije odvila po planu, to je sigurno.

Sve se promijenilo kada je Tonyu La Russi, treneru s najvećim stažom u MLB-u, dopizdilo slušati stalna prigovaranja mladog i talentiranog outfieldera Colbya Rasmusa i njegovog oca čija se usta ne bi mogla zatvoriti ni čeličnom pločom i pregrštom zakovica. „Rasmus raus“, naredio je La Russa i Mozeliak je poslušao. Zauzvrat je dobio solidnog startera Edwina Jacksona i dva relivera – Marka Rzepzynskog i Octavia Dotela. Navijači su se uhvatili za glavu. „Koji kurac?!“, vrištali su po forumima, kukajući kako se njihova ekipa odrekla nevjerojatnog talenta samo kako bi se La Russa približio ostvarivanju svog sna o momčadi koja se sastoji od 25 pitchera.

Bili su u krivu. La Russa i Mozeliak su bili u pravu. Bili su u pravu i kad su prije početka sezone dovukli u momčad Lancea Berkmana, debelog, istrošenog, umornog od svoje Yankees epizode. Big Puma je udarao .301/.412/.547 ove sezone uz 31 home run i 94 RBI-ja. Bili su u pravu kada su dovukli Rafaela Furcala nakon ozljede Ryana Theriota i na taj način učvrstili poziciju shortstopa – Furcalu je OPS porastao za .215 otkako je prešao iz Dodgersa u Cardse. Bili su u pravu kada su sa waivera pokupili 41-godišnjeg Arthura Rhodesa koji je početkom sezone bacao upravo za Texas Rangerse*. Bili su u pravu kada su nakon ozljede asa Adama Wainwrighta prije početka sezone promovirali Kylea McClellana u startnog bacača. No najviše su bili u pravu, ako je to kategorija koja uopće može biti gradirana, kada su se riješili talentiranog gospodina Rasmusa.

*Lani je Bengie Molina započeo sezonu kao catcher za Giantse da bi na kraju u WS-u igrao za Rangerse. Sada se ista stvar dogodila Rhodesu. Svašta.

Njihov je bullpen nakon tog trejda procvjetao poput cvjetače. La Russa je sada imao dva kvalitetna ljevaka koje je mogao poslati na mound protiv ljevorukih udarača i to je radio tijekom čitavog playoffa. La Russa je ionako izumio moderni bullpen i jedan je od glavnih krivaca zbog kojih su se utakmice odužile i zbog kojih pitcheri ulaze samo kako bi izbacili jednog jedinog igrača, pa mu je ovaj rasplet situacije pasao kao čaša Radenske nakon obilnog ručka. Tonček je inače menadžer koji voli drkati po svojoj ekipi kako bi ostavio što jasniji pečat – tjera igrače da mijenjaju pozicije tijekom utakmica, sastavlja sulude lineupove, ubacuje pinch hittere u čudnim situacijama, a jedno je vrijeme čak inzistirao da pitcher udara osmi u lineupu kako bi mu dva najbrža igrača (leadoff i deveti) udarali jedan za drugim. Takvi eksperimenti često su se La Russi obijali o glavu, no u određenim su mu situacijama donosili pobjede.

Kao u NLCS-u.

Starteri su protiv Brewersa bili očajni i La Russa ih je mijenjao prije nego bi došli do petog inninga. Bullpen je u seriji odbacao 28 2/3 inninga, dopustio svega 6 bodova i natjerao Ryana Brauna da pet puta tijekom serije napravi facu poput Barbare Streisand i od očaja zamahne svojim dugačkim kovrčama galopirajući po dugoutu. Unatoč problemima startera sve ostalo se poklopilo – ekipa je udarala odlično (.310/.368/.495), Freese, Craig, Holliday i Pujols su imali OPS preko 1.000 baš kao i pitcheri Jackson i Carpenter u svoja 4 at bata i Brewersi nisu imali nikakve šanse.

Može li se Cardsima opet sve poklopiti u World Seriesu? Nisam siguran. No kada uzmemo u obzir način na koji su ušli u playoff, vjevericu koja se prometnula u simbol doigravanja, sjajne partije bullpena koji je zgazio svaku pomisao Brewersa da se vrati u seriju i ogromno samopouzdanje koje u baseballu može imati nevjerojatan placebo efekt nije nemoguće da svladaju Rangerse i donesu jedanaesti trofej u St Louis.

TEXAS RANGERS

 Rangersi su nekako izbjegli dramu koja je Cardinalse pratila u stopu. U doigravanje su ušli bez većih problema, održavajući solidnu prednost pred Angelsima koji su im čitave sezone puhali za vratom. No to ne znači da u Arlingtonu nije bilo drame. Ipak je to Texas.

Počelo je na početku. Vladajući MVP lige uklizao na kućnu bazu i slomio nadlakticu par dana nakon početka sezone. Josh Hamilton se vratio u ekipu mjesec i pol dana kasnije, no nesreća ga je nastavila pratiti. Loptica koji je bacio navijaču za vrijeme jedne utakmice u srpnju bila je prekratka. Shannon Stone se nagnuo preko ograde da je uhvati, izgubio je ravnotežu pred očima svog osmogodišnjeg sina i pao iza semafora. Par sati kasnije izdahnuo je u bolnici. Hamilton je priznao kako se osjećao krivim za smrt neznanca.

Rangersi su se nekako otresli tog groznog osjećaja koji je nekoliko dana vladao svlačionicom. Ipak je to Texas. Nastavili su pobjeđivati kroz regularnu sezonu, pa kroz ALDS protiv Tampe, pa kroz ALCS protiv Detroita. Pri tom su me neodoljivo podsjećali na jednu ekipu. Na koju? Na St Louis Cardinalse.

Cardsi su prije početka dovukli Lancea Berkmana; Rangersi su isto napravili s Adrianom Beltreom. Beltre je za razliku od Berkmana odradio sjajnu sezonu u Red Soxima, no pratio ga je glas igrača koji odlično igra samo u sezonama kada mu ističe ugovor. Beltre je ove godine začepio usta svih kritičara svojom masivnom palicom* te im je usput nabio svoju znojavu rukavicu na facu, rukavicu koja je spasila najviše runova od svih rukavica treće baze u MLB-u. Rangersi su osvojili diviziju kada su prije početka sezone ukrali Mikea Napolija sa rostera Angelsa, a čovjek kojem su odredili ulogu DH-a iznenadio je jako dobrim predstavama na poziciji catchera te je na kraju donio Rangersima 5,5 pobjeda više od prosječnog igrača na svojoj poziciji. Texas je baš poput Cardsa u prijelaznom roku žrtvovao nekoliko mladića kako bi dovukao što više igrača za svoj siromašni bullpen, a Mike Adams, Koji Uehara i Pedro Strop pokazali su se kao sjajne akvizicije za završni sprint sezone.

* Udarao je .296/.331/.561 uz 32 homera i 105 RBI-ja. A što ste vi mislili da ja mislim?

Adams je predvodio nevjerojatni bullpen Rangersa u doigravanju. Baš poput Cardsa startna je rotacija Texasa u potpunosti zakazala u ALCS-u. Starteri koji su briljirali tijekom regularne sezone potpuno su se raspali u seriji sa Detroitom, no izvukle su ih zamjene. Bullpenaši su odbacali 27 1/3 inninga i dopustili svega 4 boda*. Baš poput Cardsa lineup je ubio i zabio 39 bodova uz već opjevanog junaka Nelsona Cruza te Davida Murphya i Yorvita Torrealbu čiji je OPS prešao 1.000. Na njihovim leđima Rangersi su ušli u drugi uzastopni World Series.

* Kada iz jednadžbe maknemo Ueharu koji vjerojatno neće igrati u World Seriesu ispada da je bullpen dopustio svega 2 boda u 26 inninga. Bolesno.

Moram priznati kako nisam navijao ni za Rangerse ni za Cardinalse. Nadao sam se kako će luda ekipa iz Milwaukeeja u finalu umlatiti Verlandera i Tigerse, no želje se u baseballu ostvaruju jako, jako rijetko. Sličnost ovih ekipa jamči nam jako zanimljivu seriju prepunu čudnih La Russinih odluka, tribalnih plesova trenera Rangersa Rona Washingtona, dugačkih home runova, očajnih poteza na bazama i napetih završnica. Jamči nam uspomene. Od baseballa ne možete tražiti više.

Svejedno mi je koja će ekipa pobijediti, stvarno. Nadam se samo kako ću ponijeti jednu uspomenu sa World Seriesa, uspomenu rally squirella koji utrčava na teren, skače Georgeu Bushu u krilo i odgriza mu nos. Ah, želje… Prije nego krenem obavijest da sve utakmice možete pratiti lajv na Arena Sport televiziji s mojim krasnim komentarom te da se možete po običaju javiti na fejs. Živjeli!

Označeno , ,

3 thoughts on “107 godina uspomena

  1. […] rata, propao je Sovjetski Savez, stvorila se Hrvatska, izumljen je televizor, avion i internet. Hrvoje Frančeski priča o baseball uspomenama stvorenim u tom razdoblju. […]

  2. Beks kaže:

    Za Cardinalse. Zato što je St.Louis grad baseballa a Cardinal nation mrlja 5 puta veća od mrlje fanova rendžera.

    http://www.commoncensus.org/sports_map.php?sport=2

    super blog inače, tek sam te sad otkrio. dijelimo strast prema USA sportovima.

    pozdrav, Beks

  3. […] Dobili smo četiri napete utakmice pune preokreta. Dobili smo gigantsku predstavu Alberta Pujolsa. Dobili smo šestu utakmicu koja slobodno može stati rame uz rame sa Manchesterovim preokretom protiv Bayerna, petom utakmicom NBA finala 1976. godine u kojoj su Havlicekovi Celticsi i Westphalovi Sunsi igrali tri produžetka ili nevjerojatnim Liverpoolovim povratkom iz mrtvih u finalu Lige prvaka 2005. godine. Dobili smo dvoboj ekipa u kojoj niti jednu ne mogu promatrati kao gubitnika, niti jednog igrača kao gubitnika, niti jednog trenera kao gubitnika, ma čak ni Rona Washingtona kojeg volim samo zato jer toliko voli ovaj sport i svoju ekipu. Dobili smo seriju koja savršeno uokviruje život između foul linija, seriju sa pogreškama i trenucima briljantnosti, sa komedijom i sa tragedijom, sa konačnim trijumfom ekipe koja je redefinirala vjeru. Dobili smo ono što smo tražili. Dobili smo uspomene. […]

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: