Potencijal stvarnosti

Vesela cika dječaka koji skaču u more na obližnjoj plaži jedva da dopire do nas, prigušena gustim nasadom oleandara i masivnim, debelim škurama namaknutim na prozore. Sjedimo u zamračenoj sobi, prijatelj i ja, i čekamo da se kazaljka sata zaustavi na krasopisom ispisanoj četvorci. Buljimo u prašinu koja se ocrtava na usamljenoj zraci sunca koja se probila kroz prozor. Minutu kasnije začujemo poznato zujanje u zidovima. Završila je još jedna redukcija struje. Prijatelj stišće dugme i pali konzolu. U sjeni rata, odlučni smo iscijediti svaku kap užitka iz djetinjstva koje polako ističe.

Šareni pikseli na ekranu pokazali su se kao jednako dobar kamen temeljac za dječja prijateljstva kao i igranje nogometa, skakanje na glavu u more, gledanje filmova Švarcija i Stallonea i trčanje po susjedstvu s plastičnim oružjem u rukama. Video igre nekako su se ugurale u sami rub slagalice mog odrastanja.

Tih ranih 90-ih bili smo blagosovljeni relativno mirnim životom. Pokoju zračnu uzbunu i odlazak očeva na ratište doživljavali smo više kao uzbuđenje iz filmova nego kao stvarnu opasnost, zaštićeni pažljivim riječima majki. Dok su moji vršnjaci uplakani bježali iz svojih domova moje najveće brige svele su se na učenje tablice množenja i razmišljanje kako pobijediti prijatelja u NBA Jamu. Nije bilo lako, konzola je bila njegova, baš kao i ekipa Seattle Supersonicsa za koju je Shawn Kemp zakucavao zvjerskije nego u stvarnom životu.

To je uostalom bila ljepota sportskih video igara. Bile su veće od života.

U NBA Jamu igrači poput Kempa su skakali tri metra iznad obruča, zakucavali s trice i rigali vatru dok je robotizirani glas nalik onom Marva Alberta urlikao „He’s on fire“ i „Boomshakalaka“. Midwayev legendarni naslov namjerno je odveo košarku u arkadne vode, no to su radile i ostale igre koje su pokušavale imitirati pravu stvar, bilo da se radilo o Tecmo Bowlu, Excitebikeu, RBI Baseballu, nizu boksačkih i wrestling naslova ili nama najpoznatijoj FIFA-i i prerano zaboravljenom i sjajnom Sensible World of Socceru. Arkadnost igara u kojima ste golove redovito zabijali sa 40 metera udaljenosti naizgled je bila nametnuta ograničenjima tehnologije, no u stvarnosti se radilo o stilu koji je žrtvovao realnost na oltaru zabave.

Krajem 90-ih žrtve su se prestale prinositi. Teško je točno odrediti trenutak u kojem se dogodila promjena paradigme u stvaranju sportskih video igara, no ona se bez ikakve sumnje dogodila. Igre više nisu željele biti veće od života, one su željele biti poput života samog. Moda je kriknula „Realizam“, i u času se sve promijenilo.

Sportske su se igre time osudile na propast. Ne na financijsku propast, naravno. Igre su od geekovske zanimacije u 80-ima uskoro postale dio mainstreama (kao i recimo stripovski superjunaci ili u manjoj mjeri indie muzika) što je račune tvrtki koje su se bavile proizvodnjom nula i jedinica uskoro napunila jedinicama s puno nula u nastavku. Ne, propast video igara nije došla zbog love, ona je došla kroz neispunjenje svrhe. Kada si kao cilj postavite nešto toliko ambiciozno kao što je realistično prikazivanje kompleksne grane umjetnosti poput sporta ne preostaje vam ništa drugo nego da propadnete.

Srećom za industriju video igara ta se propast očituje isključivo u razočaranju konačnim proizvodom. Ranije sportske igre lakoćom su proizvodile sate i sate zabave. Današnji naslovi, barem u mom slučaju, proizvode sate i sate frustracije. Počelo je s PES-om koji je bio začetnik velikih promjena, nastavilo se s FIFA-om, NBA Liveom, Maddenom i MVP Baseballom koji se nakon velikih modifikacija najviše približio idealu realističnosti, da bi se ovih dana sve utjelovilo u jednom naslovu kojeg i kritika i publika uzdiže na tron sportskih video igara. NBA 2K12 kraljuje nad ekipom koja je školska igrališta zamijenila upiranjem u šarene botune gamepada.

Jasno je i zašto. Kompleksna košarkaška simulacija za klasu je bolja od svih ostalih proizvoda na tržištu. NBA 2K12 omogućuje korisnicima da zaigraju basket ne samo sa najvećim košarkaškim zvijezdama poput Kobea i LeBrona nego im omogućava da sami stvore svog igrača i odvedu ga do Hall of Famea ili da zaigraju s nizom košarkaških legendi, od Billa Rusella do Michaela Jordana. Ono što krasi ovu igru je bolesna opsjednutost detaljima koja se ne očituje samo u realističnim potezima igrača poput nezaustavljivog fadewaya Dirka Nowitzkog i poznatog „Dream Shakea“ Hakeema Olajuwona već i u potpuno nevažnim stvarima kao što su tetovaže Derricka Rosea i Jasona Terrya. Igra je toliko opsjednuta simulacijom realnog svijeta da sam se iznenadio što Michael Beasley ne priča na terenu sam sa sobom, Blake Griffin ne nosi šumu dlaka na vratu a vlasnik Dallasa Mark Cuban ne urla na igrače u smiješno uskoj majici bez rukava.

NBA 2K12 je prekrasna stvar, spoj ljudskog duha izraženog u skladnim pokretima virtualnih tijela i kompleksnih algoritama kao trijumfa ljudskog uma. No NBA 2K12 unatoč tome nije uspjela ispuniti svoj cilj. Ona ne simulira realnost. Kao i svaka prekrasna stvar ona vas može dovesti do ludila, naročito ako ste ludilu skloni*.

*Nitko nije luđi od čovjeka koji se zove Da Czar koji objavljuje video isječke iz NBA 2K12 igre na YouTubeu poučavajući ljude kako igrati ovu igru da ona što više nalikuje stvarnosti. Njegov slogan? Don’t play video games, play basketball. Samo što tip pri tom ne misli na uzimanje lopte već na uzimanje gamepada u ruke. Lako je njemu reći – 2k Sports su ga ove godine zaposlili kako bi im pomogao poboljšati završni proizvod. Nije baš uspio.

Zato jer nije zabavna, bar ne na način na koji su to igre nekoć bile. Glavni razlog zašto NBA 2K12 nije zabavna je taj što ima tako puno potencijala. Ona bi mogla biti savršena simulacija realnosti, no ona to nije. Zbog toga vas tjera da se danima gombate s namještanjem postavki u nadi da ćete tako natjerati igrače da se ponašaju na realističan način za vrijeme kolizija u reketu ili menadžere momčadi da povlače realistične poteze za vrijeme prijelaznog roka iako znate da je sav vaš trud uzaludan. NBA 2K12 nije košarka. Postavljanje blokova, odrađivanje akcija, kretanje bez lopte, otvaranje reketa, obrana pick and rolla, animacije pod košem, refleksija igre kroz statistiku, outlet dodavanja, izvođenje kontri i sve ostale sitne stvari koje čine neizostavni dio basketa potpuno su zaboravljeni u ovoj simulaciji realnosti. No kritičari su zaljubljeni u ovaj serijal iz istog razloga kao i ja. Vidimo potencijal. Vidimo što bi ta igra mogla biti, a ne ono što ona jest. Vidimo veličinu, i ne smeta nas što nije ostvarena.

Fenomen je to koji se ne javlja samo kod video igara već i u drugim granama ljudske djelatnosti. U stvarnoj, opipljivoj NBA ligi dva daleko najbolja igrača, LeBron James i Dwight Howard, još uvijek fasciniraju prije svega svojim potencijalom. U ligu su stigli kao okljaštreni igrači bez tehnike, bez finese, bez šuta. Unatoč svojevrsnom napretku ni jedan ni drugi nisu ispunili svoj puni potencijal – LeBron još uvijek nema leđnu tehniku i ne zna preuzeti utakmice na način na koji je to Jordan znao dok Howard ne zna igrati ni licem ni leđima prema košu. Igrali su u finalu, no još uvijek nisu osvojili naslov. To nas ne spriječava da ih slavimo, baš kao što slavimo NBA 2K12.

Sport i video igre lako je pospremiti u ladicu trivijalnosti, no ako se mene pita radi se o ravnopravnim granama umjetnosti koje se služe različitim metodama kako bi opisale stvarnost u kojoj živimo. NBA 2K12 možda ne uspijeva odsimulirati svu ljepotu košarkaške igre, no njena važnost leži u podtekstu. Ona opisuje naše društvo iskrivljenih prioriteta koje više ne slavi ono što je bilo ili ono što jest već ono što bi možda moglo biti. Dovoljan razlog za brigu dok sjedite u zagrljaju svog udobnog naslonjača, bjesnite jer vas protivnici razbijaju nerealistično izvedenim kontrama i svejedno nastavljate igrati.

 

Volite NBA 2K12? Mislite da kenjam? Da sam prestar i da spominjem igre iz prahistorije? Da opet pljujem po LeBronu bez razloga iako ga zovem daleko najboljim igračem lige? Javite se na Fejs i pljujte koliko vas god volja. Upravo sam kupio veliki paket maramica tako da nije bed.

Označeno

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: