Giles Corey: Depresija na komadu plastike

Giles Corey

Giles Corey

Enemies List, 2011

Giles Corey je preminuo 19. rujna 1692. godine nakon što je proveo dva dana ležeći pod gomilom kamenja. Coreyeva smrt nije bila plod nesretnog slučaja, ukoliko zadrtost i neznanje ne smatrate nesrećom. Kamenje koje je iscijedilo život iz tijela imućnog novoengleskog farmera postavila je ljudska ruka vođena neljudskom rukom zakona. Giles Corey je preminuo kao jedna u nizu žrtava za vrijeme lova na vještice u Salemu. Nakon što je optužen za vještičarenje Corey se odbio izjasniti o krivici. Pravo ga je poleglo u plitak grob, na tijelo stavilo stijene, nahranilo ga i napojilo te pričekalo dva dana da čovjek izdahne. „Još kamenja“, bile su njegove posljednje riječi.

Kroz sljedećih 319 godina diljem Massachusetsa nikle su zgrade Harvarda, MIT-a i Boston Collega, a znanje sakupljeno u njihovim utrobama raspršilo je mrak zadrtosti i neznanja koji je nekoć ležao nad zemljom. Iako su se u državi i dalje rađale nečiste sile poput Georgea H. Busha, proganjanja vještaca i vještica davno je prestalo. No postoji tama koju ni najsnažnije svjetlo ne može otjerati, ma koliko vremena prošlo. Ona leži u ljudima.

Bar tako tvrdi debeljuškasti Dan Barrett, vođa Giles Corey projekta. Njegova istoimena ploča spomenik je nadgrobnim spomenicima, mračnim šumama, kultovima smrti, suicidalnim mislima i depresiji, crnija od mačaka u pričama Edgara Alana Poea*.

*Barrett je uz ploču objavio i knjigu priča, fotografija i kolaža koju, na žalost, nisam uspio nabaviti. Knjiga počinje rečenicom: „Sometime in the Spring of 2009 I tried to kill myself. Six months before that, I used a Voor’s Head Device for the first time“ i ispreda priču o Robertu Vooru, vođi kulta opsjednutog smrću koji ne propovijeda ni nadu u zagrobni život ni ezoteriju već slavi smrt kao uistinu posljednji korak u ljudskom postojanju. Voor je osmislio dvostruke plastične vrećice koje se sljedbenicima stavljaju oko glave te potiču halucinacije ograničavajući unos kisika u tijelo. Ljudi koji su čitali knjigu kažu da su priče potresne, jezive, uznemirujuće i bolno osobne, dok fotke nalikuju depresivnim slikama iz doba industrijske revolucije. Barrett je knjigu i ploču radio četiri godine, nosio je Vooreovu napravu na glavi,  te tvrdi kako mu je projekt pomogao da se nosi sa vlastitom depresivnom prirodom. Zvuči zabavno!

Taj spomenik je izgrađen od dva sastavna dijela. Prvi dio predstavljaju akustične balade kojih se ni dobri stari Nick Cave ne bi posramio samo što se, za razliku od Cavea, Barrett ne nadahnjuje isključivo kršćanskom mitologijom već govori i o okultnom, o duhovima, o sablastima, o umrlima koje još uvijek volimo. Drugi dio i daleko zanimljiviji dio predstavljaju čudni i depresivni zvučni pejzaži, spori poput zime, hladni, ogromni, prazni i zastrašujući. Slušajući uvodnu The Haunting Presence u tri ujutro u potpunom mraku osjećao sam kao da mi je sve ono kamenje koje je ubilo Gilesa Coreya leglo na prsa, te sam se neprestano okretao prema hodniku iza sebe očekujući da nešto, nekakav antropomorfizirani strah iz davnina, iskoči iz mraka sa isukanim kandžama i filetira me poput komada oborite ribe. Ostale stvari, poput predivne No One Is Ever Going To Want Me evociraju puno ozbiljnije osjećaje koje možete iskusiti i za vrijeme najsjajnijeg sunčanog dana; prokletu egzistencijalnu depresiju u koju čovjek zapadne kada se krene pitati ima li sve ovo skupa ikakvog jebenog smisla. U kovitlacu zvukova namočenih u hektolitre reeverba Barrett urla „I wanna feel like I feel when I’m asleep“ slaveći besvjesno stanje kao jedini bijeg od života.

Jasno vam je da Giles Corey nije svačija šolja čaja. Pjesme su dugačke, bez čvrste strukture te se više fokusiraju na stvaranje atmosfere nego na iznošenje bilo kakve ideje kroz ritam ili melodiju. I totalno su depresivne, a to vam kaže tip koji umire od smijeha na koncertima Sunn 0))) i koji drži da su Bohren und der Club of Gore jedan od veselijih bendova na planeti. No ukoliko joj date priliku možda otkrijete kako je Giles Corey prokleto dobra ploča čiji šuplji, jedinsvteni, originalni zvuk ima dovoljno supstance da vas u potpunosti obuzme. Danu Barrettu je, kaže on, spasila život. Možda napravi nešto slično za vas. A možda vam se samo uvuče u uho ili vam, kao meni, sjedne na pluća. Što je sasvim dovoljno, zar ne?

Alo, nemojte se ubijat, život je lijep, vrijedi ga živjeti i tako to. Ako ste u depri navratite na fejs da popričamo malo. Može?

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: