Najbolji albumi 2011. godine

Bez velikih uvoda, bez velikih misli, bez velikog preseravanja (za to će biti vremena u tekstu) predstavljam vam moju osobnu listu najboljih albuma 2011. godine. Lista je lišena bilo kakve objektivnosti i nabraja ploče u kojima sam najviše uživao ove godine. Čisto da se zna.

20. Fucked Up – David Comes To Life

Konceptualni albumi i rock opere oduvijek su mi išli na jetra zbog svoje sklonosti da žrtvuju pjesme na oltaru koncepta. „David Comes To Life“ je i konceptualni album i rock opera koja govori o proleteru Davidu i njegovoj novoj ljubavi Veronici, ljevičarskoj aktivistici koja ga nagovori da zajedno izgrade bombu i dignu u zrak tvornicu žarulja u kojoj rade. Pokušaj sabotaže propadne, Veronica pogine, a David upadne u tešku depresiju koju otklanja pirandellovska spoznaja da je David samo lik u priči koju piše Octavio St. Laurent, narator od kojeg David pokuša preuzeti uzde vlastitog narativa. Heavy shit, šta ne?

Ono što uzdiže „David Comes To Life“ iznad svih rock opera je činjenica da su pjesme mahom prejebene, ispunjene žestokim rifovima, zaraznim refrenima i melodičnim konstrukcijama koje su čas pank, čas indie, čas čista rokijana u najboljoj maniri jednih The Hold Steady. „David Comes To Life“ stoga zvuči kao neobično veseo i sladak album, unatoč grubom glasu glavnog pjevača Damiena Abrahama. Jedina mana je što traje 78 minuta i teško ga je progutati u jednom sjedenju. Kada bi ga uspoređivali s kolačima, a držim da bi sve albume trebali uspoređivati s kolačima, „David Comes To Life“ bi definitivno bio rožata – bolesno sladak, specifičnog okusa koji nije za svakoga, težak i zasitan. Mljac!

19. Battles – Gloss Drop

„Mirrored“ mi nije sjeo. Njegova crtićka razigranost, njegova bezumna rastrzanost, njegova disonantnost mi jednostavno nije legla iako je „Mirrored“ na papiru trebao biti album kao stvoren baš za mene. Četiri godine kasnije krivda je ispravljena; „Gloss Drop“ mi je sjeo na najbolji mogući način. Odlaskom vođe benda i glavnog pjevača Tyondaia Braxtona, ako ga pjevačem uopće možemo nazvati, Battles su krenuli u drugom, no ne i drastično različitom smjeru. Zadržali su groove koji je uokviravao najbolje stvari s prethodnika, naučili su kako se zaletjeti i pičiti bez stajanja, te su složili nekoliko moćnih stvari koje bez problema možemo nazvati hitovima. Meni dosta.

18. Gang Gang Dance – Eye Contact

„It’s everything time“, kažu Gang Gang Dance u trećoj sekundi ove ploče i troše sljedećih 48 minuta da vam to dokažu, miješajući stilove i ritmove iz trenutka u trenutak, toliko često da pred kraj albuma počnete osjećati blagu šizofreniju. „Eye Contact“ je čudan hibrid na kojemu možete čuti temelje plesne muzike 21. stoljeća, ritmove kakvi se treskaju Afrikom valjda od postanka čovječanstva i melodije koje bi se savršeno uklopile u pjesme Eltona Johna iz „Lion Kinga“ ili neku stvar Eurythmicsa. Osnovni element „Eye Contacta“ nisu singlovi i teško da će vas neka pjesma oduševiti sama po sebi, no ukoliko ga apsorbirate kao cjelinu možda vas zapanji svojom čudnovatošću, eklektikom i sveobuhvatnošću. Ne zaboravite, it’s everything time.

17. PJ Harvey – Let England Shake

Polly Jean Harvey je najbolja kada piše o patnji i boli, a teško je pronaći trenutak u povijesti u kojem je više ljudskih bića patilo od Prvog svjetskog rata. Kroz bolne i potresne slike izbodenih vojnika na Galipolju PJ Harvey pjeva o zalazu zapadne kulture i lakoći kojom prihvaćamo klanje i smrt kao nešto ne samo uobičajeno nego i očekivano. Zvučna slika prošivena je poznatim zvukovima engleskog folka, jurišnih truba i swing klasika te je iznimno delikatna, krhka, ranjivija nego ikad prije, bar kad je Polly Jean u pitanju. U trenutku kada London (a bogme i Pariz) žanje plodove imperijalizma, kolonijalizma, ratovanja i stoljetnog silovanja zemalja s druge strane svijeta PJ Harvey će vam objasniti zašto se sve to skupa događa.

16. Chelsea Wolfe – Ἀποκάλυψις

Nisam čuo puno tihih, suzdržanih, skutrenih ploča koje svoju čar zasnivaju na moćnim udarcima bubnja. „Apokalipsis“, drugi album kantautorice Chelsea Wolfe, mene najviše podsjeća na mirnije trenutke Liarsa, pročišćene ranije albume PJ Harvey ili na Portisheadov „Third“ lišen one poznate masnoće koja krasi albume Portisheada od začetka vremena. „Apokalipsis“ je iznimno gust album, začinjen prekrasnim Chelsijinim glasom koji se čas zavlači ispod nakovnja sporih no snažnih ritmova a čas se uzdiže iznad njih poput kovačkog čekića, formirajući komad muzike koji je istovremeno jeziv, zastrašujuć i neobično lijep.

15. Radiohead – King of Limbs

Lako je otpisati King of Limbs kao korak unatrag. Radiohead su ipak najbolji bend na svijetu i svaki put kada ne nadmaše sami sebe doživljavamo to kao svojevrsno razočaranje. Unatoč tome što se ova ploča ne može mjeriti s božanstvenim „In Rainbows“ ne znači da nije zanimljiva. Problem je što je zanimljivost zakopana ispod površine i krije se u detaljima, a ne u temeljima pjesama. „King of Limbs“ je lišen eterične opojnosti prethodnika zbog čega na trenutke zvuči hermetično, prazno i izgubljeno u vakuumu, no kada se ozbiljno zapiljite u fragmente, u sićušne segmente glazbenog tkiva, otkrivate pravi mali kozmos zvukova koji prije nekoliko trenutaka nisu bili tu. „King of Limbs“ je poput kapi vode – na prvi pogled običan i neugledan, sve dok ga ne stavite pod mikroskop.

14. Tom Waits – Bad As Me

„If it works once, never use it again“ kredo je kojeg se Tom Waits čvrsto držao davno prije nego ga je Brian Eno istisnuo iz svojih androgenih usta. Jedan od najvećih američkih autora kroz četiri je desetljeća stvaranja ostajao uvijek promijenjen, a uvijek prepoznatljiv, isporučivši zastrašujuće kvalitetan niz ploča koje su ga ugurale u sam panteon pop velikana.

No Tom Waits je star čovjek kojem je dosadilo eksperimentirati zbog čega svaka pjesma na „Bad As Me“ baca na nekakav stariji dragulj iz Waitsove pjesmarice. Snaga ove ploče stoga ne leži u otkrivanju novih prostranstava nego u kultiviranju starih, ona leži u ljepoti poznatoga; u samoj srži pjesme a ne u koraku naprijed koji se pjesmom radi. Unatoč godinama Waits zvuči vitalnije nego ikad, a njegov glas konačno se poklapa s idejom kojeg je desetljećima izazivao u mojoj glavi, sa slikom ostarjelog čovjeka koji je proživio toliko toga da jednostavno mora zabaciti glavu  unatrag, napuniti pluća zrakom i urlati.

13. Bon Iver – Bon Iver

Želio sam biti kul i potpuno škartati ovu ploču sa liste. Prva je na svima omraženom Pičforku, etablirani kritičari je hvale kao navijeni, a publika po forumima slini nad njom kao nad komadom pečenke. Brisanjem s liste najboljih albuma svrstao bih se na stranu onih koji se odupiru uvriježenom mišljenju i samim tim bi bio kul, ne? No kao i obično skužio sam da me za kulerštinu boli kurac i, što je stoput važnije od ovakvih debilnih promišljanja, skužio sam da je Bon Iverova ploča prokleto dobra.

Jednostavnost i intimu prvijenca zamijenilo je pažljivo slaganje zvukova na visoku hrpu, toliko precizno postavljenu da je ništa ne može srušiti. „Bon Iver“ je neobično kompliciran komad americane zbog čega odudara od većine predstavnika žanra te se ističe u gomili, no to nije jedini razlog zbog čega je primamljiv mom uhu.

„Bon Iver“ je ploča prožeta nostalgijom, ploča koja baca pogled unatrag, no za razliku od većine albuma ovih dana ona ne traži prošlost zaboravljenih ili nikad proživljenih glazbenih epoha, ona nije retro u niti jednom smislu riječi. „Bon Iver“ je osobno sjećanje posvećeno intimnim, tihim trenucima, sjećanje koje vas može zarobiti ukoliko mu se u potpunosti posvetite ali i koje možete otresti jednim pokretom ruke. „Bon Iver“ je samim tim jako iskrena ploča što znači kako definitivno nije kul. Bez obzira na kakva se mjesta na top listama popela.

12. Colin Stetson – New History Warfare, vol. 2 – Judges

Colina Stetsona možete otpisati odmah u startu kao Joea Satrianija saksofona, kao čovjeka kojem je impresivna vještina sviranja svog instrumenta milijun puta važnija od muzike koja iz njega izlazi. No ukoliko to napravite potpuna ste budala i ja vas iskreno žalim. Stetson je proveo posljednje tri godine noseći svoj golemi saksofon od studija do studija, svirajući na ponajboljim pločama dekade, sipajući hrapave zvukove diljem audiosfere. „New History Warfare vol. 2 – Judges“ stoga predstavlja dom za ovog muzičkog plaćenika, mjesto u kojem Colin Stetson može biti Colin Stetson.

Nabreklih obraza i zajapurenog lica čovjek će vas impresionirati izdržljivošću i neprekidnim držanjem tona, kružeći i kružeći po temama bez prestanka, no ono što izlazi iz instrumenta još je impresivnije od načina na koji izlazi. „New History Warfare vol. 2 – Judges“ zvuči kao vapaj u ledenoj pustinji, kao posljednji treptaj života u mračnoj i hladnoj pustoši, kao delikatan plamen kojeg studeni vjetar ne može ugasiti. Za Colina Stetsona tehnika je samo sredstvo; njegovo sviranje ima dovoljno supstance da napuni i najpraznije srce.

11. St. Vincent – Strange Mercy

Uzbudljivo je gledati omiljene umjetnike kako iskoračuju iz zacrtane putanje i rade nešto što od njih nismo navikli gledati. Poput Magica Johnsona koji je sredinom osamdesetih preuzeo ulogu vođe Lakersa od Kareema i izmislio Showtime košarku ili Wesa Andersona koji je u „Royal Tenenbaumsima“ po prvi put pretpostavio likove i priču stilu i humoru i otključao vrata jedne od najboljih filmskih karijera u posljednjih 15 godina, mlada gospođica Annie Clark na svom je posljednjem albumu napravila korak naprijed iskoračivši iz zacrtane putanje.

Njene pjesme o fizičkom i psihičkom nasilju u ljubavnim vezama konačno su dobile pravu muzičku kulisu koja je izostala sa njena dva prethodna albuma. „Strange Mercy“ zvuči upravo onako kako bi album o žestokoj ljubavi trebao zvučati; on je pun prekrasnih, veličanstvenih epskih melodija koje su unakažene distorzijom, krčanjem i ispadanjem iz ritma. Nemoguće je ne čuti ljepotu kada pustite da vam „Strange Mercy“ prolazi kroz uši, no istovremeno je nemoguće ne vidjeti svu sjebanost koja iza nje leži. Ukoliko želite iskrenost, neuljepšanu i potpuno golu, Annie Clark će vam je isporučiti ravno u facu. Ne možete tražiti više.

10. Giles Corey – Giles Corey

Mike Altman je prije 40 godina ustvrdio kako je samoubojstvo bezbolno i, tko zna, možda je stvarno bio u pravu. No ukoliko imate muda poslušati jezivi album Dana Barretta otkrit ćete kako je ozbiljno razmišljanje o samoubojstvu užasno bolno i kako može uništiti osobu. „I’m going to do it“ vrišti u jednom trenutku histerični Barrett da bi samo desetak minuta kasnije u gustoj kakofoniji zvukova depresivno zaplakao  „I wanna feel like I feel when I’m asleep“,  tražeći trenutak u kojem najobičnije postojanje ne izaziva bol.

„Giles Corey“ je fascinantna ploča  po svojoj tematici kojoj niti jedan muzičar do sada nije prišao na ovako studiozan, ozbiljan i osoban način, ali i po samoj glazbi koja definitivno spada među najorginalnije koje sam čuo ove godine. „Giles Corey“ ne posuđuje iz nijedne epohe, ne kopira i ne odaje hommage, ona je jednostavno tu, šuplja, mračna, zastrašujuća, ogoljenih očnjaka i otvorenog ždrijela, užasnija od svega što ste ikada vidjeli i čuli. Pristupite joj s oprezom, inače će vas proždrijeti.

09. Kurt Vile – Smoke Ring For My Halo

„Smoke Ring For My Halo“ je beskrajno lijen, slackerski album na kojem 31-godišnji Kurt Vile pjeva u rastrzanim, nepovezanim slikama o ležanju na kauču, odmaranju u rukama svoje djevojke i uživanju u rutini. No ne dajte da vas Vile zavara, njegove spore gitare, lijeno valjanje samoglasnika po ustima i stvari o guštanju u komadima namještaja skrivaju činjenicu kako je ova ploča plod sati i sati rada nevjerojatno talentiranog muzičara. „Smoke Ring For My Halo“ je za gitarsku muziku ono što je „Person Pitch“ Pande Beara za elektroniku/eksperimentalu, dakle iznimno složen, zgusnut album koji emocije ne prenosi putem lirike već ih odašilje  na jedan intuitivan, primalan način koji nadilazi jezik. Svaki put kada ga slušam jako sam tužan, ne toliko zbog sadržaja albuma koliko zbog činjenice da sam ga počeo slušati tek prije petnaestak dana. Slušam ga gotovo svaki dan i čini mi se da mu samo treba vremena da postane moj najdraži album godine.

08. Wilco – The Whole Love

Bijahu izgubljeni, no sad su nađeni.

Wilco sam zavolio prije svega zbog „Yankee Hotel Foxtrot“, te bolesno zabavne ploče koja je na prejeben način miješala eksperimentalu i sulude stihove sa lijepim americana i indie pjesmama o ljubavi i izbijeljenoj kosi heavy metal bubnjara. No nakon „Foxtrota“ momci su se vratili korijenima, napravili nekoliko dosadnih ploča i potpuno me izgubili. Sve do ove godine.

„The Whole Love“ had me at hello, osvojio me u svojoj prvoj minuti krčanjem, radioheadovskim grooveom, prekrasnim gudačima i stihovima o stavljanju rogova na glavu vlastitim rukama. Nema veze što je „The Whole Love“ preslika „Foxtrota“ za 21. stoljeće, što je bolesno zabavan i što miješa eksperimentalu i sulude stihove sa lijepim americana i indie pjesmama o ljubavi i tajnicama koje kupuju hot dogove. „The Whole Love“ znači da mi se Jeff Tweedy, taj razmetni sin indiejane, vratio u svoj svojoj slavi. Zbog toga sam toliko sretan da bih najrađe naredio slugama da zakolju i ispeku tele, samo što nemam ni sluge, ni tele, ni roštilj u dvorištu. Kvragu.

07. M83 – Hurry Up, We’re Dreaming

Trebao bih istinski, duboko, s ogromnom količinom prezira mrziti ovaj album, mržnjom rezerviranom za najgore neprijatelje. „Hurry Up, We’re Dreaming“ trebao bi biti simbol svega što je otišlo kvragu s modernom muzikom, simbol kulture koja je toliko opsjednuta prošlošću da je prestala otkrivati novo te se zadovoljava recikliranjem starog, mijenjajući tek šareni celofan u kojeg je ono umotano. Ovo je reakcionarski komad muzike u kojem se Anthony Gonzalez po tko zna koji put klanja osamdesetima i svom djetinjstvu, a u svojoj je retromaniji otišao toliko daleko da je „Hurry Up, We’re Dreaming“ izdao kao dvostruki album iako za to nije bilo potrebe.

No ništa od mržnje, ništa od prezira, ništa od gađenja. Neću kukati zato što svi kukaju za boljim, često iskrivljenim ili čak izmišljenim vremenima. Umjesto mržnje, prezira i gađenja „Hurry Up, We’re Dreaming“ u meni izaziva isključivo oduševljenje. Njegove epske dionice, nasaftani synthovi, eksplozivni beatovi i zarazni refreni bacaju me u trans svaki put kada ih čujem. Jesam li zbog toga licemjer? Možda, ali poslušajte „Midnight City“ i objasnite mi kako da ne budem. „Hurry Up, We’re Dreaming“ je bolji od 99 posto stvari koje su snimljene u osamdesetima.

06. Girls – Father, Son, Holy Ghost

Sve zvukove s druge ploče izvrsnog sanfranciskaškog benda Girls čuli ste milijun puta. Bombardirali su vas sa radija u svakom periodu života, slušali ste ih dok ste se vozili s tatom u autu, pičili su kreštavih zvučnika televizora, a možda ste ih i koji put i sami pustili s izlizane ploče. „Father, Son, Holy Ghost“ zvuči kao rock muzika s kraja 60-ih za novi milenij, puna je orgulja, flauta i gudača; ona zvuči kao mokri san Simona i Garfunkela, no za razliku od nekih suvremenih izdanja ona ne zvuči kao relikt prošlosti. „Father, Son, Holy Ghost“ je živa ploča zato jer pretpostavlja sadržaj stilu, a supstancu kanalizira prije svega kroz glas Christophera Owensa zbog kojeg bi prije 40 godina klecala djevojačka koljena. No ta vremena su prošla, iako je muzika ostala živa.

05. The Pains of Being Pure at Heart – Belong

Zašto je jedan bezveznjikavi bend koji je po šabloni iskopirao junake shoegazea i alt-rocka s kraja 80-ih i početka 90-ih ovako visoko na mojoj listi? Zato jer ima divne, prekrasne, jednostavne, prelijepe i pamtljive pjesme. Nekad vam od muzike ne treba više.

04. Danny Brown – XXX

Postoje ploče koje će vam se zavući u srce tek kada ih preslušate xxx puta i otkrijete sve one sitne detalje koje ih čine izvrsnima. „XXX“ nije takva ploča. Nakon prvih pet sekundi znate na čemu ste – ili vam je glas Dannya Browna najbolji ikad ili ne možete podnijeti njegovo kričanje. Smatram da su ljudi koji spadaju u prvu skupinu blagoslovljeni. Prava je šteta propustiti blago zakopano na ovoj ploči samo zbog glasa čovjeka koji je blago zakopao.

Danny Brown je na „XXX“ ogolio dušu i na čas užasavajuće neugodan i bolan, čas urnebesno smiješan način prepričao posljednjih nekoliko godina života siromašnog džankija iz Detroita.

Svog života.

„XXX“ govori o drogama koje je Danny procijedio kroz svoje mršavo tijelo, no tu nema glorificiranja opojnih supstanci, samo čuđenja što je nadživio svoje idole. „XXX“ govori i o siromaštvu koje za Dannya definitivno nije romantično pošto je zbog trganja bakrenih žica iz raspadnutih kuća i krađe prastarih kompjutera iz javnih škola završio u bajbokani. „XXX“ govori i o jednoličnosti mainstream hip hopa koji je Dannya odbacio samo zbog toga što nosi uske traperice i frizuru čiji je oblik prekopiran iz neke epizode Dragonball Z-ja. „XXX“ također govori o lizanju pičaka. Ukoliko zbog toga niste spremni preći preko specifičnog glasa Dannya Browna onda fino odite kvragu. „XXX“ je blago i ja sam blagoslovljen što sam ga čuo.

03. Black Lips – Arabia Mountain

Unatoč tome što mi se neobično sviđa zvuk garažnih bendova, bilo oriđinala iz 60-ih, bilo revivalista pankera, bilo modernih retromana, nikad nisam postao fan garaže. Možda zbog toga što najviše volim bendove koji istražuju i stvaraju novu muziku, možda zbog toga što su garažni bendovi preopskurni čak i za mene, a možda zbog toga što sam glup i nemam vremena istražiti nešto što mi se zapravo jako sviđa. Nije bitno.

Bitno je da su Black Lips snimili prekrasan garažni „all killer, no filler“ album koji na nevjerojatan način spaja lo-fi tradiciju šezdesetih i ispoliranost i izglancanost vrhunske moderne produkcije. Pjesme o odvratnim delikatesama i Spidermanu kojeg su zlostavljali kad je bio dječak možda ne zvuče kao svačija šolja čaja, no ova garaža ne samo da je pitka nego je i jako, jako, jako slatka. „Arabia Mountain“ je stoga postao moj osobni soundtrack babljeg ljeta u Zagrebu; skup pjesama u koje sam ulio sve one prekrasne osjećaje s mora i Terranea i lagano ih srkao kad je ljeto konačno prepustilo tron zimi.

02. Death Grips – Exmilitary

„Exmilitary“ započinje govorom Charlesa Mansona, i to definitivno nije slučajnost. Mračna je to ploča iz koje se svakim taktom cijedi zlo koje ljudi svakodnevno rade jedni drugima. Zasnovan na sampleovima čvrstog bubnjanja Zacka Hilla, sjajnog bubnjara koji je slavu stekao udarajući za Hella, „Exmilitary“ neprestano kolje, dok MC Ride isporučuje baražnu vatru bilo nepovezanih, apstraktnih slika bilo toliko živih opisa nasilja da vam se ledi krv u žilama. Rideov vokal zvuči poput kalašnjikova političkog zatvorenika koji je upravo pobjegao iz zatvora sa ciljem da se osveti svima koji su ga tamo strpali, ispaljujući rafal za rafalom, gađajući uvijek u glavu. „Exmilitary“ nije ploča za svakoga, ona je sirova i teško probavljiva te slušatelju ne dopušta da predahne, makar na sekundu. No ukoliko joj se prepustite bit ćete debelo nagrađeni – ne samo da ćete čuti jedinstveni zvuk kakav nikad prije niste čuli, nego ćete otkriti debele slojeve humanosti i razočaranja koji leže ispod naslaga soničnog nasilja.

01. Shabazz Palaces – Black Up

„Black up“ je nastao u vakuumu. Lišen utjecaja, oslobođen prošlosti, „Black Up“ predstavlja unikatno iskustvo, uistinu nov i svjež komad muzike u vremenu u kojem je svježina odavno isparila, poput rose na kolovoškom suncu. Presuptilan da bi predvodio revoluciju, prekompliciran da bi osvajao vrhove top lista, ovaj će album ostati samo kratkotrajan bljesak u vremenu, bez ikakve važnosti za kulturu početka 21. stoljeća, izgubljen u vakuumu u kojem je nastao.

No zbog toga ne treba žaliti. Muzika koja je sposobna ostaviti trag u ljudskom biću za mene je stoput važnija od muzike koja ostavlja trag na širokom i umrljanom platnu pop kulture. „Black Up“ definitivno ostavlja trag; duboku brazdu iz koje stalno niču nove asocijacije i ideje. Prostran, a opet iznimno gust, on govori o rasizmu, glazbi, svijetu i seksu, uvijek zaigran, uvijek ozbiljan, i samo naoko kontradiktoran. Osvojio me zauvijek. Dopustite da osvoji i vas.

 

Imate svoje liste? Želite ih podijeliti sa mnom? Javite se na fejs ljudi, što više muzike to bolje.

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: