NBA predviđanja 2012: Zapad

Zapad je oslabio u odnosu na prijašnje sezone, a veliki odlijev najboljih igrača na Istok donekle je uravnotežio odnos između dvije konferencije. No nema sumnje kako je Zapad i dalje jača i izjednačenija konferencija, ne toliko po snazi najboljih timova nego po snazi onih u sredini tablice. Čak 12 klubova na Zapadu ima legitimno pravo nadati se ulasku u doigravanje, a gotovo niti jedna momčad neće poslužiti kao kanta za napucavanje. Osim Phoenix Retirement Homea.

15. Phoenix Suns (18 – 48)

Gospodin Steve Nash ima 37 godina. Gospodin Grant Hill ima 39 godina. Gospoda Nash i Hill slove za dva najbolja igrača Phoenix Sunsa. Nije li to malo tužno?

Ponce de Leon je očito pogriješio kada je tražio Fontanu mladosti na Floridi budući su Sunsi očit dokaz da ona postoji negdje u Arizoni, no čak ni njene mistične moći neće pomoći Hillu i Nashu da se nose s naporima guste lockout sezone. Kada uzmemo u obzir ogroman broj dan-za-dan i dan-za-dan-za-dan utakmica logično je da će Sunsi biti ispuhani kao balon u većini utakmica. Sunsi bi u normalnoj sezoni imali ogromnih problema i teško da bi prešli prag od 30 pobjeda, no u ovakvim uvjetima, bez velike zvijezde koja može nositi tim, bez čovjeka koji može rasturiti u tijesnim završnicama, bez konzistentne igre s klupe Phoenix Sunsi su predodređeni za sisanje, brže jače i atraktivnije od Sashe Grey.

Nije ni čudo s obzirom da njihov roster izgleda grotesknije od Frankensteinovog čudovišta, složen i slijepljen od komada koji si jednostavno ne pristaju, poput slagalice koju je slagalo dvogodišnje dijete. Marcin Gortat lani se pokazao kao sjajno riješenje na centru, a Jared Dudley je toliko napredovao da ga se više ne može smatrati običnim radnikom već fino zaokruženim igračem, no ostatak ekipe je komatozan. Trojac Frye-Warrick-Childress kupljen je novcem dobijenim za Amarea Stoudemirea, a njih trojica zajedno ne mogu odrađivati posao kojeg je Očalinko obavljao u dresu Sunsa. Suludo je očekivati da će bilo koji od te trojice izgrađenih, ukalupjenih i novčano namirenih igrača podići razinu svoje igre pa ćemo i dalje gledati Channinga kako ne zabija iz blizine, Hakeema kako ne koristi svoje atletske predispozicije i Josha kako ne postaje slasher kakav bi mogao biti. Previše nesposobnosti za 15,9 milijuna dolara u sezoni.

Njihova dva najveća pojačanja Shannon Brown i rookie Markieff Morris nisu ništa više od igrača s klupe koji mogu zaokružiti dobru ekipu, ali ne mogu napraviti gotovo pa ništa da podignu lošu momčad iz blata. Brown će vam dati dvije transcedentalne i 20 frustrirajućih utakmica godišnje, dok će Morris raditi i raditi i raditi, samo je problem što nema za koga. Sunsi su momčad lišena talenta, stara i oronula, spremna za pogreb. Jednom kada se GM Lon Babby i omraženi vlasnik Robert Sarver urazume i pogledaju istini u oči shvatit će kako njihova momčad nema budućnost, kako je 7 seconds or less era završila prije tri godine i kako je vrijeme za konačan remont. Shvatit će kako trebaju trejdati Nasha u ekipu spremnu na borbu za naslov i iz toga izvući što više robe za daljnje trgovanje i izgradnju ekipe. Dobra vijest je što je sljedeći draft navodno jako, jako dubok.

14. Utah Jazz (20 – 46)

Zamislite zimu u Salt Lake Cityu, tom pustom i hladnom gradu mormona; bastionu čednosti, morala i seksualne represije. Zvuči dosadno? Jedina zabavna stvar u gradu su košarkaške utakmice koje će ove sezone biti triput dosadnije nego lani. Jednim sudbinskim potezom Utah je ostao i bez obožavanog trenera Jerrya Sloana i bez najboljeg igrača Derona Williamsa, a propast košarke okončana je kada je Jimmer završio svoje BYU školovanje i otišao širiti radosnu vijest po poganoj Kaliforniji. Zima u SLC-u bit će dosadnija nego ikad.

Odlasci u EnergySolutions Arenu bit će ispunjeni frustracijom ukoliko navijači očekuju pobjede i borbu za doigravanje, no ukoliko svedu svoja očekivanja na realnu razinu mogli bi gledati zanimljivu sezonu koja će Jazzu poslužiti prije svega za odvajanje žita od kukolja i za nabavku pickova i igrača za budućnost. Jazz je trenutno sastavljen od mladih momaka koji su prezeleni za napornu NBA sezonu i kvalitetnih veterana koji više izgledaju kao kola za ugljen nego prave lokomotive.

Al Jefferson je takav igrač. Njegova impresivna statistika zavarava; unatoč godinama double-double ili koketiranja s double-double prosjecima jasno je da Big Al nije čovjek koji može nositi franšizu do značajnog rezultata. Izvrsnost u napadu anuliraju blijede predstave u obrani u kojoj je njegova uloga svedena na hvatanje skokova i ništa više. Jefferson je tako predodređen da zamijeni Boozera u dresu Utaha na mjestu visokog igrača koji može procvjetati ukoliko je okružen pravim suigračima, ali koji ne može napraviti ništa ukoliko je okružen slabašnom ekipom.

Utah Jazz je slabašna ekipa. Ne samo da je slabašna nego je ujedno i ekipa bez glave i repa. Previše je tu veterana koji otimaju minutažu mladim igračima, previše je visokih igrača a premalo bekova, previše je tu potencijala a premalo znanja da bi Utah ličila na nešto. Jazz je odlučio minute potrebne za razvoj mladića poput Kantera, Heywarda, Burksa i Favorsa pokloniti veteranima poput Jeffersona, Bella, Millsapa i Josha Howarda iako je jasno da taj četverac neće biti u dresu Jazza kada jednom krenu u novi pohod na titulu. No upravo ti prekaljeni veterani predstavljaju najveće bogatstvo za Utah jer ih se može fino utopiti na tržištu i krenuti u ekspresni rebuilding. Graditi igru momčadi na takvim igračima s druge je strane ravno samoubojstvu.

Bojim se da ćemo do kraja prijelaznog roka gledati Jazz koji će muku mučiti s podjelom minuta i traženjem idealne petorke, duboko disfunkcionalnu momčad predvođenu neiskusnim trenerom Tyroneom Corbinom i izblijedjelim playmakerom Devinom Harrisom, momčad osuđenu na stihijsku igru i traženje vlastitog identiteta. Zima u Salt Lake Cityu bit će prokleto duga.

13. Sacramento Kings (22 – 44)

 Sacramento bi bio sjajna ekipa kada bi se košarka igrala samo talentom. Kingsi imaju ispravnu kombinaciju vanjskih i visokih igrača, pokrili su gotovo sve aspekte košarkaške igre, imaju savršen omjer veterana i mladih igrača i mogu vas dobiti bilo visinom bilo brzinom, stavljajući na parket jednako kvalitetne a opet jako raznovrsne petorke. U čemu je onda problem? Problem je što se košarka igra i glavom.

Kingsi su momčad građena oko Tyrekea Evansa koji je marljiv poput Crnogoraca iz viceva te je u kamp došao s par kila viška, a njegov prvi i glavni pobočnik je DeMarcus Cousins koji je toliko stabilan i siguran u sebe da se mlati sa suigračima po treninzima*. I Evans i Cousins su bogomdani talenti koji bi mogli igrati važnu ulogu u ovoj ligi kroz sljedećih 8 godina, no ovaj dinamični dvojac ne kuži kako je NBA košarka puno kompleksnija nego je to bila na koledžu. Njihova infantilnost i sebičnost mogla bi srušiti ekipu punu crnih rupa i šutera nenaviklih da rade za momčad. I Salmons i Jimmer i Thornton i Garcia i Hickson, koji je izgubio dobre navike u disfunkcionalnom Clevelandu, i onaj propalitet od Outlawa više vole šutnut loptu prema košu nego Boga vidjet. Da, to uključuje i mormona Fredettea  koji će imati velikih problema u pronalaženju zajedničkog jezika s većinom svojih suigrača budući da je odrastao u mirnom, obiteljskom okruženju BYU koledža u kojem su se lijepile suspenzije igračima koji bi pojurili za suknjom. Ukoliko sredinom godine naletite na članak o pijanom Jimmeru koji se potukao s dvojicom mušterija u nekom striptiz baru u kojeg su ga Evans i Thornton odvukli nemojte se čuditi. Ovo je duboko disfunkcionalna ekipa koja će se čitave godine klati oko minutaže i broja šuteva. Čak im ni pravi profići poput mamojebenog Chucka Hayesa** i simpatičnog Jasona Thompsona neće pomoći, a navijačima koji su ionako navikli slušati o financijskim problemima vlasnika i mogućem preseljenju u neki drugi grad ove bi sezone konačno moglo prisjesti. Ukoliko kurcoboljnog trenera Paula Westphala objese za jaja nasred glavnog trga niti jedan sud u zemlji ih neće osuditi. „Pogledajte samo  likove koje su morali gledati“, reći će njihov odvjetnik i porota će im se smilovati.

* Par dana nakon što sam napisao ovaj dio čovjek je zatražio da ga se trejda. Toliko o tome. Cousins će za 7 godina, nakon što izgubi svu svoju lovu i konačno se opameti, postati jako koristan igrač. Do tada će biti sila koja razjebava svaku svlačionicu.

**Lik igra nakon što su mu našli srčanu manu, daje sve od sebe, trči k’o navijen i žrtvuje svoju statistiku za dobrobit ekipe. Uz to se skoro rasplakao nakon što su mu gledatelji u Sacramentu priredili ovacije pokazujući da mu je stalo. Treba nam više košarkaša poput Chucka Hayesa.

 12. New Orleans Hornets (27 – 39)

Možete reći puno ružnih stvari o Davidu Sternu i većina će biti istinita. No jedno ne možete poreći – David Stern je za New Orleans Hornetse napravio bolji deal nego bi to njihov uškopljeni GM Dale Demps, koji nije imao muda dati otkaz nakon što mu se deda Dave pokenjao ravno na glavu, ikada mogao. Hornetsi su možda izgubili najboljeg čistog playa lige, ali u zamjenu za čovjeka koji je dvije godine imao problema s koljenima dobili su tri dobra igrača. Al Farouq Aminu je korisno krilo koje u Clippersima nije dobilo pravu priliku, Chris Kaman je rubni All – star centar kad nije ozlijeđen, a Eric Gordon je jedan od pet najboljih bek šutera lige, s tim da njegov potencijal još uvijek nije do kraja iskorišten.

Gordon bi ove sezone konačno trebao uletjeti u svoj prvi All – star unatoč tome što u Hornetsima nema pravog visokog s kojim će odigrati pick ‘n’ roll u kojem je s Blakeom Griffinom bio ubojit poput ebole.  Hornetsi imaju krasne igrače pod košem – Emeka je pravi micek sa svojim dabl-dabl učincima, solidnom obranom i kontrolom skoka, Carl Landry je najbolja imitacija Westa koju je novac mogao kupiti, a Jason Smith je radnik koji će napraviti sve za ekipu. Problem je štoniti jedan od ove trojice nije pick ‘n’ roll igrač. No još veća prepreka za Gordonov uspjeh, a samim tim i za uspjeh Hornetsa, bit će iznimno tanka bekovska rotacija, odnosno rotacija na playu. Jarret Jack je igrač zbog kojeg se isplati uložiti u kvalitetan tupe pošto ćete zbog njega zguliti svu kosu s glave. Jack je više strijelac kojem treba puno šuteva nego klasni razigravač, a napad Hornetsa naviknut na prekrasne Paulove asistencije mogao bi lako postati stagnantan. Drugi problem je izuzetno tanka klupa s koje će ulaziti Aminu, Smith, Grievis Vasquez, Marco Belinelli i… i to je manje više to. Ukoliko se Trevor Ariza nekim čudom ne pretvori u Trevora Arizu kojeg smo svi očekivali nakon osvajanja titule s Lakersima sasvim je jasno da će Hornetsi biti pretanki za nekakav ozbiljniji posao na Zapadu.

11. Houston Rockets (32 – 34)

Darryl Moorey možda nosi titulu najinteligentnijeg GM-a u ligi, ali njegovo oslanjanje na napredne statistike pri sastavljanju ekipe Houston Rocketsa odvelo ih je ravno u mediokritetstvo. Košarka je dinamičan sport pa milijun nestalnih faktora utječe na konačni izgled brojki, ma koliko se one trudile da izbrišu subjektivnost i nasumičnost iz konačnog rezultata. Basket nije baseball u kojem uvijek ideš jedan na jedan, što znači da je puno teže projicirati kako će se output igrača mijenjati jednom kada im promijenite okruženje i suigrače, što je Moorey saznao na bolan način. Okej, možda je nepravedno okrivljivati GM-a Rocketsa za to što su se stopala Yao Minga i koljena Tracya McGradya raspala, no njegovi potezi čak i nakon tih tragedija nisu izgledali bajno. Moorey je uvijek gađao provjerene, solidne, pouzdane igrače, poslujući bez rizika, nadajući se da će suma solidnih dijelova dostojno zamijeniti jedan izvrstan komad. Zajeb.

Rocketsi su osuđeni na sredinu tablice, na koketiranje s playoffom i na konačan neuspjeh. Pokušali su promijeniti svoju sudbinu dovođenjem Paua, no čika Stern je stavio nogu na vrat te transakcije i zgnječio joj je dušnik. Nakon toga su posegnuli za Neneom, no i to je propalo. Ne preostaje im ništa nego odraditi još jednu sezonu s nadom da će se drugima smrknuti a njima svanuti.

Houston svakako ima igrače koji im daju nadu za plasman u doigravanje. Luis Scola je doktor košarke za većinu četvorki u ligi, barem što se napada tiče. Kevin Martin ima najodvratniji šut u ligi ali je iznimno efikasan i izvlači jako puno slobodnjaka. Ovaj dvojac je i lani nosio momčad pa svejedno nisu ušli u doigravanje. Neće ni ove sezone. Njihov izbor prve runde drafta Donatas Motiejunas odabrao je Poljsku ispred Amerike, Terrence Williams i Jordan Hill nisu se razvili u igrače kojima su se Rocketsi nadali, Courtney Lee i Chase Budinger su igrači rotacije i ništa više od toga, dok je Goran Dragić previše nepouzdan i nekonzistentan. Samuel Dalembert je stigao u prijelaznom roku kako bi zakrpao ogromne rupetine pod košem koje nastaju kada je Scola u igri, no teško da Haićanin sam može iznjeti teret obrane na svojim širokim plećima. Rocketse može veseliti igra Kylea Lowrya koji se lani razvio u sposobnog startera i kojeg bi svakako trebali zadržati, no jasno je kao dan da će se trebati riješiti polovice rostera za ozbiljnije stvari. Možda im se posreći pa sve njihovi konkurente pokose ozljede a oni se uguze u playoff, ili im se posreći na drugom kraju pa osvoje dobru poziciju u lutriji drafta. No sreća im je potrebna, a nema gore stvari nego kada se oslanjate na sreću jer to znači samo jednu stvar. Ne ovisite sami o sebi. Houston Rocketsi su gurnuli krojačke škare sudbine u tuđe ruke.

10. Minnesotta Timberwolwes (33 – 33)

Nisam siguran da li je Kevin Love ljeto proveo u teretani ili u kiparskom ateljeu, ali nema nikakvu sumnje da se Kevinče fino isklesalo. Love je skisnuo onaj tanak film masti sa svojih mišica, a njegova metamorfoza odrazila se na njegovu igru. Love je ove sezone nastavio puniti statističke stupce kao i lani, no način na koji trpa je drugačiji. S novim tijelom je došlo i novo samopouzdanje pa je Love dobar dio poena u novoj sezoni zabio iz kontakta kojeg je sam potražio. Njegov skok šut sada dolazi u paketu s respektabilnim odrazom, a smanjenje kilaže mu začudo nije odmoglo u hvatanju ofenzivnih skokova – Love još uvijek koristi Moses Malone taktiku ulijetanja u reket po osnovnoj crti i izguravanja protivnika impresivnom guzičetinom. Ukoliko se njegove igre odraze na pozitivan skor T’wolvesa i ovu disfunkcionalnu ekipu nekim čudesnim čudom odvuče u playoff, Love će i službeno ući među deset najboljih igrača lige.

Šteta što za potporu ima bandu plaćenika, luđaka i nesposobnjakovića. The Pack na rosteru ima čak tri manijaka – Anthonya Randolpha, Darka i Michaela Beasleya koji bi mogao biti klasa da većinu vremena na terenu ne provodi pričajući sam sa sobom. Miličić neshvatljivo starta u ovoj ekipi unatoč tome što je njegov sunarodnjak Nikola Peković tri puta korisniji igrač i, što je još važnije, igrač koji je svojom građom kao stvoren za igranje u NBA-u. No tražiti logiku u Minnesotti ima smisla kao tražiti djevice na simpoziju kurvi, pa stoga ne treba čuditi što je Luke Ridnour sezonu započeo kao starter kada je svakom slijepcu jasno da ta pozicija pripada zimogroznom Rickyu Rubiu koji je iznenada otkrio kako mu ne smeta igrati u Minneapolisu. Rubio je kao stvoren za dirigiranje NBA napadom u kojem će nešto širi parket i sposobniji suigrači malog Španjolca uzdići do velike zvijezde kakva nikad nije mogao biti u Europi*. Kada bi Minny startala Rubija, Wesa Johnsona, rookieja Derricka Williamsa, Anthonya Randolpha i Kevina Lovea mogli bi ući u frenetično i ultrazabavno nadigravanje sa svakom ekipom u ligi (s novopridošlim Barreom i korisnim Tolliverom kao zamjenama s klupe), no čisto sumnjam da će njihov novi trener Rick Adelman krenuti u sličnom smjeru.

*Razlozi zašto Europljani slave isključivo all – around igrače dok Amerima odgovaraju jednodimenzionalni specijalisti korijene vuku još od Habsburgovaca, prosvjetiteljstva i ideje o kompletnom pojedincu, no sumnjam da bi vam se dalo čitati tekst od 3 tisuće znakova o različitostima između američke i europske kulture, naročito od nekoga tko nikad nije bio u SAD-u. Tako da ću sada prestati.

No ukoliko je netko sposoban izvući maksimum iz ove ekipe onda je to prekaljeni bivši trener Houston Rocketsa. Adelman bi svojim prisustvom trebao izvući četiri do pet pobjeda iz ekipe koja opako intrigira, no kojoj će se morati puno toga poklopiti da ozbiljno primiriše doigravanju. Svejedno, gledat ću ih češće nego lani. Znam da će biti zabavni.

09. Golden State Warriors (35 – 31)

Mark Jackson je u sjevernu Kaliforniju došao s luđačkom idejom. Odlučio je natjerati Montu Ellisa, Stepha Currya i David Leeja da odustanu od run ‘n’ guna i zaigraju obranu. Sudeći po prvim utakmicama nove sezone Jackson je uspio; Wariorrsi su među najboljim momčadima lige po broju dopuštenih poena i po postotku protivničkih ubačaja iz igre. „Ali Frančeski, tudume jedan, odigrane su samo tri utakmice“, reći ćete vi i bit ćete potpuno u pravu jer kroz tri utakmice timska statistika ne govori ništa. No vidljivo je golim okom kako su defanzivne rotacije, obrana pick ‘n’ rolla i ozbiljnost obavljanja defanzivnih zadataka na višem nivou nego lani.

Posvećenost obrani ubila je run ‘n’ gun Warriorsa, a samim time i tečnost u napadu ove momčadi. Curry, Lee i Ellis navikli su igrati u izrazito brzom, tranzicijskom napadu i prilagodba na halfcourt offense neće doći bez svoje cijene, čak ni ako sva trojica budu zdravi, što se uz uvijek ozlijeđenog Currya čini nemogućom misijom. Nema veze jer Monta, daleko najtalentiraniji pojedinac među ovom trojkom, ima igru skrojenu za pune napade. Samo se Wadeovi ulazi u reket mogu mjeriti s njegovima, samo Rose tako dobro zabija u gužvi. Montin problem je što jako, jako često donosi debilne odluke na terenu i što se zna upustiti u forsanje kad ga ne ide. Monta ima sličan mentalni sklop kao Carmelo Anthony, mentalni sklop koji mu onemogućuje da osjeća krivnju nakon promašenog šuta zbog čega je iznimno opasan u završnicama tijesnih utakmicama u kojima gotovo uvijek podiže razinu svoje igre.

Monta neće morati toliko forsirati ukoliko Lee pokaže da je sposoban zabijati u normalnim okolnostima, a Dorell Wright nastavi rokati trice kao lani. Steph bi trebao preuzeti ulogu drugog strijelca, a GSW bi bili još opasniji kada bi Monta vodio prvu, a Steph drugu navalu.

Klupa Warriorsa je naizgled nepostojeća, no izgled debelo vara. Ish Smith je lani odigrao nekoliko dobrih utakmica za Rocketse i svojom brzinom može raditi nered poput jednog Barree te bi se lako mogao prometnuti u motor druge jedinice Warriorsa. Brandon Rush je iznimno podcijenjen igrač koji može igrati na tri pozicije, Kwame Brown je sposoban braniti low post strijelce jedan na jedan, dok je Ekpe Udoh mladić s potencijalom koji bi se trebao razviti u radnika koji treba svakom halfcourt napadu.

Najveća enigma ekipe GSW-a je Andris Biedrins koji se protekle dvije godine kretao po terenu kao Drvena Marija. Ukoliko su Biedrinsove ozlijede potpuno zaliječene i ukoliko se vrati u formu iz 2008. godine kada je postizao 10 poena i grabio 10 skokova Warriorsi bi mogli postati opasna momčad. Playoff je blizu, no čini mi se da još uvijek nisu spremni.

08. Dallas Mavericks (37 – 29)

 Ne želim podcijenjivati srce šampiona, ali sasvim sam siguran da Dallas Mavericksi ove godine neće do naslova. Srce njihove obrane odcijepilo se od tijela i otišlo u New York, dok je ona mala umjetna pumpica koja je davala ritam drugoj jedinici odlepršala u hladni Minneapolis. Tyson Chandler i JJ Barrea bili su ključni igrači u lanjskom jurišu na titulu i bez njih dvojice Dallas će ove sezone imati jako puno problema.

Okej, Rodrigue Beaubois može zamijeniti Barreu budući da se radi praktički o identičnim igračima, no bez Chandlera koji je izvlačio Nowitzkog u obrani, držao reket, čuvao najbolje post-up strijelce jedan na jedan i kontrolirao skok igru Dallas neće daleko. Brendan Haywood nije čovjek ni za klupu, a kamoli za odrađivanje starterskog posla. Mark Cuban je bio svjestan da predaje ovu sezonu jednom kada je odbio iskeširati lovu za Tysonov dugogodišnji ugovor, no taj potez je bio logičan – Cuban će s tom lovom sljedećeg ljeta u juriš na Howarda i Derona.

No, treba prezimiti do sljedećeg ljeta. Dallas je u prvih par utakmica izgledao užasno loše, usporeno i neprecizno. Nedostatak predsezone ostavio je traga na svim šuterima Dallasa, napose na Jasonu Terryu koji se ne može sastaviti s loptom i Shawnu Marionu koji ionako nije šuter, ali koji je inače sjajno pogađao skok-šuteve s osnovne linije par metara od koša. Nedostatak pripremnih utakmica onemogućio je ljutitom i indisponiranom Lamaru Odomu da sraste s momčadi, baš kao što je to onemogućio i novopridošlom Vinceu Carteru. Što je možda dobra stvar budući da dobri stari Vincek zna nagristi tkivo ekipe poput tumora.

Kako sezona bude odmicala Dallas će polako srastati, šuteri će pronaći svoj šut, Jason Kidd, koji svake sezone sve više i više liči lučkom radniku, će ući u kakav – takav ritam, a bolesno duboka klupa će raspršiti neugodan učinak zgusnutog rasporeda. Jednom kad proradi Dirkov šut s podignutim koljenom, šut koji slovi za dva najsigurnija poena još tamo od Kareemovog skyhooka, Dallas će postati ubojita ekipa. Nowitzki je došao u ligu 1998. godine. Pod njegovim vodstvom Dallas nije propustio niti jedno jedino doigravanje. Neće ni ove sezone.

07. Portland Trail Blazers (39- 27)

Blazersi bi ove godine mogli do naslova. Brandon Roy je jedan od tri najbolja beka u ligi, pouzdani superstar koji zna da se košarka igra s glavom i sam garantira ulazak u playoff. Greg Oden, čovjek koji je u potpunosti opravdao prvi pick drafta i dokazao kako može postojati bolja verzija Shaquilla O’Neala, garantira pohod na titulu. Blazersi su sjajna eki… Čekaj malo, ŠTA?!?!?! Roy je u penziji?!?!??! Oden je ozlijeđen po 478. put u karijeri?!?! ALO, ZOVITE MARTYA MCFLYA, MORAMO NATRAG KROZ VRIJEME! TREBA ZAUSTAVITI OVU TRAGEDIJU!!!

Prerana mirovina Brandona Roya i još jedna ozljeda Grega Odena bogme i jesu košarkaške tragedije. Roy je uistinu bio jedan od pouzdanijih superstarova lige, čovjek čiji se potencijal konačno iskristalizirao jednom kad su mu koljena počela odlaziti. Oden s druge strane nikad nije pokazao dominaciju koju su analitičari koledž košarke najavljivali zbog toga jer nikad i nije dobio pravu šansu – njegove su mu noge na startu karijere podmetnule nogu. Pravo je čudo što su Blazersi još uvijek u igri za playoff s obzirom na nedostatak dvojice najboljih igrača.

Srce njihove momčadi predstavlja LaMarcus Aldridge, idealna druga napadačka opcija koja će ove sezone, baš kao i prošle, morati zabijati jako puno koševa. Aldridge je lani počeo igrati fizički i zabijati iz kontakta, no njegova prava vrijednost ne leži u realizaciji poena u reketu koliko u sposobnosti da  užasno spori napad Natea McMillana vodi kroz svoje ruke. Filozofija Blazersa se svodi na traženje izglednih prilika u punim napadima, a Pete Carril je svojim Princeton napadom još kasnih 60-ih pokazao kako takva vrsta ofenzive najbolje pali kada imate visoke igrače koji znaju kada i kako suigračima poslati loptu.

Aldridgeu svakako pomaže što pored sebe ima all-around majstora Geralda Wallacea koji se dugačkim koracima kreće kroz polovicu protivnika poput lignjuna u morskim dubinama, uvijek spreman primiti backdoor pass od Aldridgea i realizirati lagane poene. Wallaceov zaokruženi učinak bio bi još efektniji kada bi Blazersi imali pravog vođu na terenu, no taj je vlak na žalost otplovio zajedno s Royevim koljenima.

To ne znači da se Blazersi neće nazabijati ove sezone. Jamal Crawford donosi im instant napad s klupe, a jedini razlog zašto neće igrati u prvoj petorci je njegova sebičnost i nedisciplina koja bi potpuno uništila McMillanov strukturirani napad. Crawford neće biti jedino oružje s klupe – Nicolas Batum je čovjek koji bi lako mogao igrati startera, Craig Smith je radnik koji obavlja prljavi posao, Kurt Thomas im daje veteransku stabilnost i razvlačenje terena, a Luke Babbit, Nolan Smith i Elliot Williams im daju nadu za blisku budućnost. Raymond Felton će dati novi ritam ovom napadu svojom tranzicijskom igrom, a u čitavoj ekipi najbolje će proći Wes Matthews, limitiran igrač koji je pokazao da ima jednu jedinu elitnu sposobnost – čovjek realizira situacije koje mu ekipa izradi bez ikakve greške.

Upravo njegova igra prikazuje srž Portlanda kao na rentgenu – nisu pretjerano talentirani, nisu ni loši, ali znaju nanjušiti krv i dovršiti protivnika. Blazersi ne rade greške. To su prepustili svojoj lječničkoj ekipi.

06. Los Angeles Lakers (40 – 26)

Ja nisam hejter.

Ponavljam: Ja nisam hejter. Ne mogu vam opisati koliko mi ta riječ ide na živce, baš kao i bilo koji drugi oblik ad hominem napada koji se koriste kada se ne želi argumentirano raspravljati o postavljenoj temi. Rečenice kao što su „Ti si hejter“ ubijaju bilo kakvu konstruktivnu raspravu i zatiru kritičko razmišljanje. No kada postavite Los Angeles Lakerse, najobožavaniji i najomraženiji tim u povijesti košarke predvođen jednim od najobožavanijih i najomraženijih košarkaša u povijesti košarke, na šesto mjesto Zapada i predvidite da će pobijediti u svega 40 utakmica dobit ćete jako puno optužbi da ste hejter. Votever.

Postavljanje Los Angeles Lakersa na šesto mjesto Zapada nije čin koji proizlazi iz mržnje već iz jednostavnog, zdravorazumskog promišljanja košarke. Promišljanja koje kaže kako je Kobe prošlog ljeta morao u Njemačku kako bi obavio tretman koljena koji je ilegalan u SAD-u te kako je usput strgao ligamente šuterske ruke. Promišljanja koje kaže kako njihov trenutno najefikasniji igrač Pau Gasol dobija premalo lopti, naročito u završnicama utakmica. Promišljanja koje kaže kako njihov treći najbolji igrač, stanoviti gospodin Andrew Bynum, ima dugačku povijest bolesti te kako je vjerojatno da će se opet ozlijediti. Promišljanja koje kaže da njihova dva playa kombinirano imaju više godina od moje bake. Promišljanja koje kaže kako je Josh McRoberts, čovjek koji je bio zamjena u Indiani, trenutno njihov četvrti najbolji igrač.

Moguće je da se Bynum ne ozlijedi, da Kobe ostane zdrav i pronađe onog nesebičnog Kobea duboko u sebi*, da Pau postane killer, da Blake i Fisher zduraju napornu sezonu, da McRoberts postane učinkovit šesti igrač, da mladići poput Ebanksa i Goudlockea iznesu svoj dio tereta i da fantastično dizajnirana obrana Mikea Browna otkloni sve nedostatke njegovog stagnantnog napada. Kvragu, moguće je čak i da Ron Artest postane normalan. Sve je moguće, ali je malo vjerojatno. 40 pobjeda na izuzetno zgusnutom Zapadu, uz raspored koji vam ne daje utakmice protiv očajnih Raptorsa, Netsa, Wizardsa, Pistonsa, Bobcatsa i Cavaliersa, je jebeno puno. Lakersima ne treba više. Pametne veteranske momčadi uvijek su znale koje utakmice tijekom regularne sezone treba uzeti a koje pustiti, čuvajući baterije za najvažnije utakmice. One u playoffu.

*Čovjek ipak ostaje bez polovice svoje imovine, što mu je prepustiti još nekoliko šuteva?

05. Memphis Grizzlies (41 – 25)

Memphis Grizzliesi u prošlom su doigravanju šokirali svijet izbacivši prvu momčad Zapada iz doigravanja. No košarkaški znalci su odmah primjetili kako Memphis ima ogromnu mismatch prednost nad Spursima*, prednost koju su Medvjedići sjajno iskoristili, tako da njihova pobjeda i nije bila nekakvo veliko iznenađenje. Grizzliesi ulaze u novu sezonu bez velikih potresa u ekipi zbog čega njihovi navijači imaju i velika očekivanja.

*Mislim da ću se do smrti kurčiti činjenicom da sam predvidio prolaz Memphisa protiv Spursa u prvom kolu, tako da se naviknite na to. Nema veze što sam u istoj kolumni predvidio ispadanje budućih prvaka iz natjecanja.

Najveći problem Grizzliesa je što su izgubili dva rezervna igrača koja su zaokruživala njihovu ekipu i činili je boljom. Shane Battier je otišao u Miami za kojeg će iznuđivati prekršaje u napadu, braniti i vanjske i unutarnje pozicije i zabijati kad zatreba, no njegov odlazak Memphis bi mogao pregrmiti zato što bi Battierova uloga u ovoj momčadi ionako bila smanjena zbog povratka Rudya Gaya. Darrell Arthur je čovjek koji će znatno više nedostajati ovoj ekipi, naročito nakon što je odigrao dvije odlične playoff serije u kojima je pokazao da može zamijeniti i Marca Gasola i Z-Bo-a. Arthur si je strgao ahilovu tetivu i moguće je da ga ne vidimo do početka sljedeće sezone.

Unatoč izostanku dvaju rezervista Memphis i dalje ima jebenu momčad. Rudy Gay je čas podcijenjen, čas precijenjen, ali momak zna igrati košarku i s pravom se nameće kao prva opcija momčadi iz Tennesseeja, iako ga na početku ove sezone ne ide, baš kao što ne ide niti jednog igrača koji koristi skok-šut s poludistance kao primarno oružje. Ništa zato, nakon uvodnog perioda Gay bi opet trebao procvjetati.

Baš kao što je Zack Randolph procvjetao prošle godine. Čovjek čija faca podsjeća na plišanog medvjedića lani je bio pravi grizli u low postu, mučio je igrače za pola glave više od njega i pokazao kako se lakoćom može zabijati sa zemlje ukoliko znate pronaći prave kuteve prema tabli. Jasno, njegovo košarkaško umijeće nikad nije dolazilo u pitanje za razliku od njegovog zalaganja i ponašanja na parketu i izvan njega. Z-Bo je lani pokazao i da može funkcionirati kao relativno normalna ljudska jedinka, što znači da jako dobri trener Lionel Hollins ne mora strahovati od Randolpovih bijesnih epizoda koje su uništavale ekipe Portlanda, New Yorka i Clippersa. Dapače, Randolph je postao pravi timski igrač koji savršeno surađuje s Gasolom Džuniorom, novopečenim NBA bogatašem. Marc je dobio masnu paru da ostane u Memphisu, klubu koji je ionako najbolji fit za njega. U Grizzliesima se njegova igra licem prema košu savršeno nadopunjuje s Randolphovom igrom leđima, Z-Bo-ova sposobnost skupljanja skokova omogućuje mu da se više koncentrira na pomaganje suigračima u obrani, a dugačke ruke i pregled igre učinile su ga igračem kroz kojeg Memphis može vrtjeti i nekoliko high post akcija, što momčadima čiji se prvi strijelac oslanja na šut s poludistance uvijek dobro dođe.

Kada kombinirate ove tri zvijezde sa sjajnim obrambenim bekom Tonyem Allenom koji je lani prestao s nekonzistentnim igrama te pouzdanim all – around playem poput Mikea Conleya, kada im pridodate solidnu glupu koja se sastoji od začuđujuće dobrog rookieja Jeremya Parga, čas-očajnog-čas-užasnog O.J. Mayoa, energetičnog Sama Younga i pick ‘n’ pop specijalca Dantea Cunninghama, onda možete reći kako vaša ekipa ima blistavu budućnost. Ne kažem da su Memphis ozbiljni izazivači, daleko od toga, ali da mogu napraviti nered na zapadu – mogu. Čak i veći nego lani.

04. Denver Nuggets (42 – 24)

 Denver je momčad stvorena za regularnu sezonu. Premda su im Kinezi oteli pola rostera i sad ih drže zaključane pod oružjem u svojoj smiješnoj ligi, Nuggetsi i dalje mogu poslati na teren dvije podjednako jake petorke, a na rosteru imaju samo jednog grijača klupe u centru Kosti Koufosu koji vam ionako može dati par grubih faulova kada vam oni zatrebaju.

Trener George Karl oslobođen je drame koja je lani okruživala planinske vrhunce Colorada budući da na rosteru nema više ni jednog superstara koji tako žarko želi nastupati pod blještavim reflektorima New Yorka. Kvragu, Karl na rosteru više nema ni jednog superstara, ma zapravo nema ni jednu jedinu pravu zvijezdu. Najbliži nekakvom zvjezdanom statusu je Nene Hilario koji je dobio novi ugovor masniji od novogodišnje sarme samo zato što puno stvari radi dobro, ali niti jednu odlično. Njegova najveća kvaliteta je što ništa ne forsira i što zabija samo lopte iz blizine zbog čega mu postotak šuta zna prelaziti 60 posto. Aaron Afflalo je također dobio novi ugovor težak 43 milijuna kroz pet godina unatoč tome što je Afflalo stvoren tek da zaokruži petorku šampionske momčadi kao defanzivni specijalac i potencijalna opasnost s trice. Zajedno sa Danilom Gallinarijem koji bi mogao biti jako dobar NBA igrač da nauči koristiti svoje mismatch prednosti, Timofeyom Mozgovom koji vam daje visinu pod košem i brzinu u tranziciji i Tyom Lawsonom koji je brz i snažan ali i limitiran bek, oni će činiti prvu petorku Denvera koji će se opet oslanjati na run ‘n’ gun specifičan za Karlove ekipe.

Drugu petorku činit će Al Harrington, Andre Miller, Rudy Fernandez, Corey Brewer, Birdman te eventualno DeMarre Carroll i Kenneth Faried ukoliko tempo bude tako brutalan da neki od starijih igrača izdahnu na parketu. Njihova druga petorka nije puno lošija od prve, sastoji se redom od igrača koji znaju gdje im je mjesto na parketu i što trebaju raditi, a kroz set akcije vodit će ih jedan od najiskusnijih playeva u NBA-u.

Najveći problem Denvera je što nemaju Mela. Nemaju igrača na kojeg se mogu osloniti u tijesnim završnicama. Ne znaju tko će zabiti pobjednički koš, na koga će igrati, tko se ne boji preuzeti utakmicu kada stvari pucaju po šavu. To je okej u regularnoj sezoni u kojoj će njihov način igre i razrijeđeni zrak Colorada ubiti sporije i starije ekipe i dozvoliti im da sakupe dovoljan broj pobjeda za visok plasman na Zapadu, no jednom kada uđu u doigravanje Nuggetsi će izletjeti odmah u prvoj rundi. Stil igre i talent u ekipi jednostavno ne odgovaraju zahtjevima  playoff košarke.

03. LA Clippers (45 – 21)
Izraz Lob City kod većine ljubitelja NBA lige izaziva uzbuđenje jer iza njega stoje sva sjajna alley oop dodavanja koja će Chris Paul baciti divljačkim zakucavačima Griffinu i Jordanu. No za mene taj izraz ima dublje značenje. On predstavlja realizaciju nade koja već godinama tinja među onih 28 navijača Clippersa koji postoje u svijetu. Prokleta franšiza došla je na svoje i konačno sastavila ekipu koja ima pravo gajiti ozbiljne ambicije.

Razlog je, naravno, Chris Paul, odnosno način na koji se Chris Paul uklapa u familiju Clippersa. Najbolji razigravač lige u uvodnim je utakmicama pokazao kako će se bez problema podrediti Blakeu Griffinu i napraviti sve što može da Blakea učini jednim od top 10 igrača lige. Paul mu je već servirao nekoliko alley oopova, dodao mu za par laganih zakucavanja s osnovne crte, kreirao mu pregršt otvorenih šuteva s krila i odigrao par lijepih pick ‘n’ roll akcija. Jedina stvar koju Paul nije donio u Clipperse je žilet kojim bi obrijao Griffinove dlake na vratu, guste poput međunožja porno glumica iz 70-ih.

CP3 je svjestan kako je ovo Blakeova momčad, kako je Blake zvijezda na usponu, kako Blake može postati čovjek koji će sljedećih 10 godina dominirati ligom i ne pada mu na pamet uplesti se u borbu ega koja se odvija u nekim drugim franšizama. Jedina stvar koju si je Paul zakapario odmah u startu, stvar koja mu s pravom pripada, je riješavanje tijesnih završnica. Njegov dribling, veteranska prisutnost, šut i sposobnost da pronađe otvorenog suigrača kojem vjeruje čine ga gotovo pa idealnim closerom u ovoj ligi budući da njegova dodavanja donekle nadoknađuju nedostatak elitnog ulaza u reket.

Clipperse ipak ne bih svrstavao među ozbiljne contendere za naslov, iako nije nemoguće da se nađu u finalu. Griffin još uvijek nije ostvario svoj puni potencijal, a dok se to ne dogodi Druga momčad nema pravo nadati se tituli. Njegov šut s krila i vrha reketa, nešto što je sjajno služilo Garnetta i Duncana, dvije najbolje četvorke prošlog desetljeća, i dalje je jako klimav, iako se napredak vidi. Nedostatak ubojitog poteza leđima sakati njegovu momčad u utakmicama protiv ekipa koje imaju četvorku koja brzinom može parirati Griffinu, a Blekić je i malkice pretvrd kada postavlja blokove na lopti te još uvijek nije skužio kada se treba ukopati i raznijeti protivničkog beka, a kada treba kliznuti prema osnovnoj crti i otvoriti se za lagani šut s dva metra udaljenosti. No momak napreduje, a s njim će napredovati i Clippersi.

DeAndre Jordan, Caron Butler i Chauncey Billups daju ovoj ekipi stabilnu startnu rotaciju u kojoj se mladost savršeno nadopunjuje s iskustvom. Butler nije mogao pronaći bolju ekipu za svoj stil igre, Jordanov jedini problem su slobodna bacanja i veliki centri koji ga mogu izgurati s mjesta, a Billups će pomoći ovoj ekipi ukoliko smanji doživljaj i prestane rokati nerezonske trice. Klupa bi mogla biti bolja i izbalansiranija pošto Clippersi trenutno imaju jednog beka previše i jako bi me začudilo kada ne bi tradeali Erica Bledsoa za visokog igrača koji će zacementirati njihovu centarsku rotaciju. Mo Williams se ipak pokazao kao čovjek koji im može pomoći kao šesti igrač s klupe i bilo bi šteta riješiti ga se kada je jasno da ova momčad već sljedeće godine postaje jedan od favorita za titulu. Naravno, ukoliko Griffin nastavi napredovati, ukoliko Paulova koljena izdrže i ukoliko CP3 svojim pristupom anulira destruktivni utjecaj Vinnya del Negra, najgoreg trenera u državi.

02. San Antonio Spurs (45 – 21)

Postoje dva mita koja kruže oko San Antonio Spursa kao što morski cucki kruže oko surfera na plažama Australije. Prvi kaže kako su Spursi spora ekipa. Drugi kaže kako su Spursi stara ekipa. Niti jedan nije točan.

San Antonio, momčad koja je lani čudnim čudom ostvarila najbolji skor na Zapadu, već dvije sezone ne igra obrambenu halfcourt košarku. Zato jer ne može. Tim Duncan, čovjek koji je omogućavao Spursima da grajndanjem uništavaju protivnike u nultima, više nije Tim Duncan. On je samo blijeda sjena najboljeg krilnog centra u povijesti lige.

Greg Popovich je to jako brzo skužio i u tili čas promijenio filozofiju igre svoje ekipe. Spursi su postali relativno brza ekipa koja zabija dosta poena iz tranzicije, ekipa koja ne ide svom snagom u obrani i ekipa koja se više ne oslanja isključivo na osovinu Parker – Ginobili – Duncan već raspoređuje minute po demokratskom načelu i koristi rotaciju od 10 igrača. Spursi mogu igrati tranzicijsku košarku zato jer su pomladili svoju momčad pa igrači kluba iz Texasa u prosjeku imaju 27 godina.

Malo je bed što je prvi igrač njihove ekipe Manu Ginobili, čovjek trenutka, tip koji ovisi o trenutnoj inspiraciji a ne o nekakvim konzistentnim rješenjima, no Spursi imaju dovoljno oružja da zamjene Manua za vrijeme slabijih predstava ili za vrijeme utakmica u kojima ne može igrati zbog ozljeda (nešto što nas sigurno čeka ove sezone). Tony Parker se preporodio otkako ga je Eva napucala i trenutno igra lijepu i korisnu košarku, a puno se očekuje  i od osovine Blair – Splitter koja bi ove godine trebala začepiti usta svim kritičarima.

Uspjeh San Antonia ovisit će i o igri Richarda Jeffersona čiji šut na početku sezone izgleda glatko poput glazure za mađarsku pitu, ali od njega smo se navikli da sredinom sezone postane nejestiviji od kamenja. Nema veze, James Anderson, Matt Bonner, Daniel Green, Kawhi Leonard i veliki TJ Ford, čiji dres u Zagrebu iz meni neshvatljivih razloga još uvijek nije umirovljen, daju vam dovoljno specijaliziranih tijela s klupe koja mogu začepiti rupe u startnoj rotaciji. Nemojte se čuditi ukoliko Spursi ponove lanjsku sezonu i još jednom odgode rebuilding koji im je potreban. Regularna sezona je kul, ali u playoffu im se crno piše.

01. Oklahoma City Thunder (48 – 18)

 Ne postoji ekipa u NBA-u koja igra ružniju i uzbudljiviju košarku. Thunder su jebena ekipa, savršeno posložena, ekipa koja naizgled nema nikakvih rupa. Imaju brzog i snažnog pleja, imaju obrambene specijaliste i za reket i za čuvanje trice, imaju blokera koji je koristan i u napadu jer ima krasan šut s osnovne crte, na klupi imaju tricaša, razigravača, skakača, radnika i all – around beka, a momčad ima i transcedentalnog strijelca koji briljira u tijesnim završnicama i razmišlja pola sekunde brže od svih igrača lige. Unatoč tome što mogu trčati, što mogu zabiti iznutra i izvana, što mogu braniti i reket i tricu, što iznuđuju faulove, što igraju efikasno, što imaju talenta i što imaju momčad bez rupa Thunder igraju ubi bože ružnu košarku.

Razlog? Njihova dva najbolja igrača. Kevin Durant i Russell Westbrook igraju ružno.

Napade Oklahome u kojima lopta više od dva puta promijeni ruke možete nabrojiti na prste. Ma čak vam ne trebaju ni obje ruke. Ukoliko se Wes sjeti dodati nekome loptu, a nekad se ne sjeti ni to što je zorno pokazao u lanjskom playoffu kada je njegova bolesna sebičnost koja graniči s kretenizmom pokopala Thunder u seriji protiv Dallasa, doda je Durantu koji je ili pukne prema košu ili kimne glavom koja se nekim čudnim čudom drži na njegovom mršavom vratiću, krene na ulaz i zabije dva poena. Igra Duranta i Westbrooka je efikasna zbog ogromnog broja slobodnjaka koje iznuđuju, no dva takva igrača trebala bi igrati puno, puno ljepše.

Iskreno, mislim da bi OKC bio puno bolji klub kada bi zamijenili Westbrooka Rondom koji ima puno sličnih kvaliteta kao Wes, ali se od njega razlikuje svojom nenadmašnom organizacijom napada, osjećajem za asist i sposobnošću da se podredi drugima. Russell previše kenja, kolje se za šuteve s Durantom i umišlja si da je nešto što nije, a takvo bi ponašanje moglo pokopati Thunder u doigravanju. Istina, s Rondom dobijate lika koji vam ne može pomoći u posljednje dvije minute tijesnih utakmica zbog patološkog straha od pucanja slobodnjaka, ali s Rondom ionako igrate puno manje tijesnih utakmica nego s Westbrookom.

Ukoliko OKC svede svog talentiranog playa na pravu mjeru Thunder će postati prvi favorit za osvajanje Zapada, i u regularnoj sezoni i u playoffu. Thabo Shefolosha je kao stvoren za čuvanje Wadea, Bryanta i sličnih, Kendrick Perkins može zaustaviti Bynuma i Howarda jedan na jedan, a Ibaka je dovoljno mobilan da zatvori vižljaste četvorke poput Aldridga ili eksplozivne trojke poput LeBrona, a daje vam i zaštitu reketa od ulaza tipova poput Ellisa i Rosea. Klupa je snažna sa snajperistom Cookom, radnikom Collisonom, driblerom Maynorom, skakačem Mohammedom i all-around šestim igračem Jamesom Hardenom koji bi trebao biti drugi strijelac ove ekipe i čovjek koji imati 19-5-5 prosjek na kraju sezone. Ukoliko se podrede Kevinu Durantu dogurat će daleko i namučiti Miami u finalu lige. Ukoliko nastave igrati ružno… E pa, dogodit će im se isto što i lani. Zapad ne oprašta.

Dragi moji, sretna vam Nova godina! Kao što sam napisao na fejsu, želim vam sve najbolje, da ne budete sami ako to baš ne želite, da fino jedete, da dobro jebete, da ne idete doktoru osim na sistematski pregled na kojem će se potvrdit vaše izvrsno zdravlje i da vaša nba ekipa osvoji naslov ukoliko se ta ekipa zove Chicago Bulls.

Označeno ,

4 thoughts on “NBA predviđanja 2012: Zapad

  1. Naziv (obavezno) kaže:

    kraljino,predobro napisano,svaka cast

  2. jaa kaže:

    manje vise solidno, al sunsi definitino nece bit zadnji niti ce clipersi i nugetsi bit ovako visoko

  3. cute2701 kaže:

    bilo bi mi neobično drago kada bi ljudi ove prognoze uzeli sa dva tri zrna soli i konačno skužili da se ništa ne može prognozirati. i još bi mi bilo draže kada ne bi sa sigurnošću govorili da će se dogoditi nešto suprotno od onoga što sam napisao, zato jer nemaju pojma. isto ko ni ja.

  4. […] Predviđanja s početka sezone (Istok, Zapad) su se pokazala više nego solidnim. Jedine tri ekipe koje sam potpuno promašio su Bobcatsi, Sunsi […]

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: