Kultni film

Kultura Zapadnog svijeta iskrivila se i izvitoperila poput komada drva ostavljenog na kiši. Nekoć najinovativnija kultura na svijetu, kultura koja je uzdigla progres do najvišeg ideala, pod utjecajem postmoderne i zahvaljujući tehnologiji pohranjivanja informacija postala je kultura koja najviše uživa gledajući vlastiti odraz u retrovizoru. Nostalgični pogled unatrag bacamo svud oko sebe, u modi, u dizajnu, u glazbi, u filmu, u ekonomiji, u svim aspektima ljudskog življenja. Ni sport nije iznimka. NBA je ovu sezonu otvorio prekrasnim foršpanom koji ujedinjuje košarkaške legende i današnje zvijezde, a NBA 2k12, firma koja usko surađuje sa Sternom i kompanijom, je zaljubljenicima u old skool basket ponudila mogućnost igranja s najboljim timovima iz davne prošlosti.

Kada živite u takvoj kulturi teško je ne promatrati sadašnjost kao dio povijesti. „Kako će ljudi percipirati ovaj događaj za 10, za 50, za 200 godina?“. Znam, suludo je razmišljati na taj način zato jer takvo razmišljanje na koncu vodi u relativizam, no ne mogu si pomoći. He fills his head with culture, he gives himself an ulcer, rekli bi Gang of Four.

Tko zna hoće li se itko sjećati ove osakaćene NBA sezone kroz 10 godina. Ako je suditi po prvoj, još uvijek nezavršenoj, polovici ona će ostati upamćena po natezanju oko lockouta i vetu na trejd Chrisa Paula, događajima koji su bacili veliku sjenku na već poprilično mračnu karijeru Davida Sterna. Ostat će upamćena po Lebronu koji je kriv za sve, po natezanju oko Dwighta Howarda, po Kobeu Bryantu koji je odlučio juriti rekorde sa skršenom rukom, po Lob Cityu, po Rickyu Rubiu, po disfunkcionalnim Knicksima koje spašava Jeremy Lin… Kao i svake sezone, NBA nam nudi drame, komedije i tragedije. Samo najbolje i najupečatljivije ostaju upamćene.

Ja, naravno, neću pamtiti ove blockbustere koji pune virtualne stupce, o kojima se priča u TV emisijama, po kojima navijači svršavaju kao da su upravo ugledali Anu Sasso kako izlazi iz mora, mokre majice i ukrućenih bradavica. U mom će sjećanju definitivno ostati jedna mala, komorna drama s karakternim glumcima. U mom srcu ima mjesta samo za Chicago Bullse.

Dobro, možda je pretjerivanje uspoređivati trenutno vodeću ekipu NBA lige s malom, komornom dramom, no kako drugačije opisati začuđujuću pojavu da se o Bullsima gotovo uopće ne govori, naročito kad Derrick ne igra? Jasno, Bullsi nemaju momčad punu superzvijezda, nisu vruća priča, kod njih nema drame niti čudotvorca i njihovi rezultati ne odstupaju od očekivanog što djelomično objašnjava nedostatak medijske gungule. Za razliku od prijašnjih godina igra Chicaga ne nalikuje nepredvidivom planinskom potoku koji skače, jurca i pada u vodopadima. Ove sezone Bullsi igraju kao spora, teška i široka nizinska rijeka koja svakim danom produbljuje svoje korito. Oni su sporo-razvijajuća drama Paula Thomasa Andersona, a ne luđačko brzi akcijaš Michaela Baya.

Bullsi uzbuđenje nadoknađuju supstancom. Supstanca se dijelom očituje u brojkama* koje malo toga otkrivaju o pojedincima, ali puno o momčadima. Supstanca se očituje i u omjeru pobjeda u gostima, u svladavanju brutalno teškog rasporeda (samo su Detroit i Toronto odigrali 32 utakmice, a nitko nije odigrao 20 utakmica u gostima poput Bullsa) i u igranju s ozljedama. Chicago je pobijedio u 25 utakmica unatoč tome što su im se igrači raspadali kao da ih je Greg Oden sam umiješao svojom gigantskom batinom – Luol je propustio sedam utakmica i trenutno igra s rukom koja nalikuje Frutekovoj kašici, CJ Watson je ladio jaja u 10 susreta, Taj je propustio tri bitne utakmice, novopridošli Rip Hamilton je igrao samo 11 puta, a prošlogodišnji MVP je preskočio 9 tekmi. Kada svemu tome pribrojimo Joakima Noaha koji je proveo čitav prvi mjesec trijezneći se od cjeloljetnog partijanja poput onog koje je dotuklo Nicolasa Cagea u „Leaving Las Vegas“ pravo je čudo što se Chicago ne nalazi negdje oko .500 pobjeda. Kažem vam, ova momčad ima supstancu. Ona se vidi u gotovo svakoj utakmici.

* Malo je jadno da tip koji ne poznaje osnove matematike priča o brojkama, ali nepoznavanje osnova me nikad nije sprječavalo da imam snažna mišljenja o drugim stvarima. Znam, baš sam svinja. Nego,čekirajte ovo: Najbplji omjer lige, najbolji omjer primljenih i postignutih koševa, treći u obrani, osmi u napadu, drugi u skokovima, drugi u ofenzivnim skokovima, prvi u asistencijama, četvrti u izgubljenim loptama, šesti u postotku ubačaja iz igre, deveti u branjenju trice, prvi u dopuštenim poenima po broju šuteva i četvrti po blokadama. Respek!

Zapanjujuće je gledati Bullse kada lagano i metodički uništavaju protivnike. Tom Thibodeau je lani bio predvidljiv u rotacijama i zvanju napada, točno se znalo kada iz igre izlazi Boozer, kada Bogans, kada Deng. Znalo se koja će se akcija zvati u kojem trenutku, znalo se da je playbook jako limitiran i skroman, znalo se da će se postavljati dvostruki blokovi za Korvera, da će se Deng namještati u kut prilikom svakog ulaska u reket, da će napad započeti spuštanjem lopte na Noaha na vrhu reketa, da će Boozer odigrati mekani pick ‘n’ pop na krilo i da će Rose i Joakim odraditi high screen za dugu dvojku. Bullsi su lani bili repetativniji od tvrdog švapskog tehna iz sredine devedesetih.

Ne više. Dolazak Hamiltona i njegovo jurcanje kroz blokove otvorilo je hrpu prostora za visoke igrače Bullsa, baš kao i Korverovo sve slobodnije igranje po osnovnoj liniji i Brewerov šut koji izgleda puno glađe nego prijašnjih godina i kojeg protivnici moraju respektirati. Ono što je najviše podiglo razinu igre Bullsa u odnosu na lani je suradnja na liniji Boozer – Noah. Kotačići koji su lani stalno zapinjali jedan o drugi danas se savršeno uklapaju u crveni stroj, nauljen poput glave Pata Rileya. Francuz i Aljaščanin u gotovo svakoj utakmici odrade bar jedno nevjerojatno dodavanje kroz reket, a kada im se pridruži i Deng ovaj trojac na momente podsjeća na osovinu Bird – McHale – Walton*, bar što se ludih asistencija tiče. Deng igra pravu, junačku košarku ne samo zato što igra s brutalnom ozljedom, već zato što je pokazao da može biti solidan drajver prema košu kada zatreba i, ono što je još važnije, da može biti playmaker. Naravno, Bullsi bi ipak voljeli kada Luol ne bi prečesto preuzimao ulogu namijenjenu Derricku Roseu. Svi znamo što Rose donosi ovoj momčadi, svi znamo koliko njegova drive and kick igra uspješno nadoknađuje klasično razigravanje ekipe a la Nash ili Paul, svi znamo da je on jedini pravi drajver i jedini pravi kreator vlastitog šuta u ekipi, a ove smo sezone vidjeli i kako zna pokazati zube i prema sucima i prema suigračima, nešto što se činilo nemogućim prije samo dvije godine.

* Prije nego me pogodi grom ili mi Bandić podigne režije zbog ove blasfemije želim samo reći kako su Deng – Boozer – Noah jako blijeda kopija. Skoro pa prozirna. Ono je ipak bila poezija u pokretu.

Unaprijeđeni napad savršeno se uklopio u metodičnu obranu Bullsa koja je istovremeno i precizna i lijepa te funkcionira bez suvišnih pokreta. Gotovo uvijek ostanem zapanjen koliko dobro i koliko brzo Bullsi procesuiraju informacije kada igraju u defanzivi, kako se brzo i kvalitetno rotiraju, kako Noah izlazi na drajvera kod ulaza, tjera ga u stranu gdje ga kupi Deng i stavlja ruku šuteru u lice dok Boozer istovremeno ulazi u reket kako bi zatvorio napadački skok. Znam da se sa s kauča obično skače radi nekakvog ulaza, radi zakucavanja, radi brze kontre ili važne trice, znam da se ovakve stvari izgube u neprestanom nizanju akcija, ali zbog takvih poteza uživam u basketu, zbog takvih poteza vičem u pet ujutro toliko glasno da me sve više strah gledati gospođu F kada, neispavana i crvenih očiju, kasapi meso za ručak golemom nožinom. Kada sve ove sastojke, tu fantastičnu obranu i nepredvidljivi napad, ukomponiramo kao u kakvom košarkaškom Masterchefu dobijemo izrazito ukusno jelo koje samo na trenutak izgleda dosadno, ali koje svakim sljedećim zalogajem otkirva niz novih, suptilnih začina posloženih u neobičan, začuđujuć i zasitan obrok.

Bullsi prolaze i test brojki i test golog oka i po prvi puta u 14 godina sam uistinu sretan što se mogu nazvati njihovim navijačem. To naravno ne znači da se trebam zavaravati. Koliko god efikasni bili, koliko god dobro igrali, koliko god njihova klupa bila duboka, njihovi starteri kvalitetni, njihov trener inteligentan jasno je kao dan da imaju dubokih mana u mismatchu s Miamijem. Jasno je kao dan da ih ne možemo smatrati favoritima za naslov. Jasno je kao dan da ćemo na kraju godine na Istoku gledati reprizu lanjskog doigravanja. Nema veze, ne želim razbijati glavu nad tim. Najbolji filmovi rijetko dobro prolaze na kino – blagajnama, a tek se tu i tamo okite Oscarom. Njihova je nagrada što ostaju upamćeni. Ja ću ove Bullse zasigurno pamtiti.

Unatoč mojoj neopisivoj sreći zbog dobrih igara Bullsa koji će naravno izgubit sve utakmice ikad nakon ovog teksta, moram priznati kako sam ovih dana jako tužan. Umro je Milorad Bibić Mosor, čovjek kojeg nije bilo potrebno poznavati da bi se znalo kako se radi o super tipu. Njegovi tekstovi o Splitu, Jugoplastici, Rađi i Kukoču i Sobinu, Beatlesima i plesnjacima, o 60-im i 70-im na Mediteranu – to su neki od najljepših i najboljih tekstova koje sam ikad imao priliku pročitati. Najviše pamtim tekst u kojem opisuje kako je vodio svoje sinove – tinejdžere na koncert Metallice u Italiji gdje se čudio zašto klinci jedni drugima – petaju roge. Na žalost ne mogu ga pronaći Ukoliko vi uspijete javite se na fejs. A možete i ovako, iz zajebancije. Zajebancija je uvijek dobra stvar.

Označeno , , , , , , , , ,

6 thoughts on “Kultni film

  1. Mario kaže:

    Prije nego me pogodi grom ili mi Bandić podigne režije zbog ove blasfemije želim samo reći kako su Deng – Boozer – Walton jako blijeda kopija. Skoro pa prozirna. Ono je ipak bila poezija u pokretu.

    malo si ka falia sa trecin imenon :) :)

  2. cute2701 kaže:

    ispravljeno :D

  3. ggnore kaže:

    Bibić nema sinove nego ćer,a u navedenom članku je iša sa ćeri i sa dva susida iz Tršćanske braćon Vulić na Maidene u Italiju. Prastar članak tako da ne virujen da ga ima igdi na netu, bar ga ja nisan uspija nać.
    Inače palac gore za blog, otkad san naletija na tebe na forum.hr-u nalaziš se u bukmarksima,pozdrav!

  4. cute2701 kaže:

    u pravu si, a evo i teksta, hvala gospodinu packu na pronalasku:

    Budući da imam 48 godina, da su Beatlesi i Rolling Stonesi za mene bili i ostali zakon, da sam zaljubljenik u beat i rock, da je “najžešća rokija” u kojoj sam uživao bila Whole Lotta Love od Led Zeppelina, red je najprije objasniti kako sam se našao među heavy metalcima u Izoli na koncertu grupe Iron Maiden!? Dok ja još uvijek uživam čuti Satisfaction od Rolling Stonesa ili Hey Jude od Beatlesa, moja kći Vedrana, učenica I.d razreda Druge jezične gimnazije u Splitu, luduje za svim pjesmama (pjesmama!?) koje izvode grupe Metallica i Iron Maiden. E, kako sam je lani vodio na koncert Metallice u Ljubljanu, ove godine na red je došao Iron Maiden. Pogotovo nakon svakodnevnoga šestomjesečnoga pritiska, barem tri puta na dan, prije i poslije jela, sažetoga u rečenici:
    – Molim te budi slobodan od 8. do. 10. lipnja, da možemo ići u Izolu na Iron Maiden!
    Nije bilo druge nego udovoljiti želji jedine kćeri, te učiniti na relaciji Split—Izola—Split točno 1004 kilometra. Inače, koncert u Izoli počinjao je u 20 sati, a na parkiralište kod Mestnoga stadiona došao sam na kćerin nagovor u 14 sati. Zašto tako rano? Odgovor je dala ona:
    – Nema šanse doć’ po ure prije početka, to je bez veze. Triba uživat pet-šest uri gledat metalce, kako su obučeni…
    Sve u crnom
    Da, kako su obučeni!? Izola se “crnila” od zaljubljenika u heavy metal. Crne kose, crne oči, crna šminka, crni zubi, crni nokti, crne majice i košulje, crne hlače, crne “martensice”… A vidio sam i ovakvu kombinaciju: crni mini bikini i crne “martensice” na nogama! Ta kombinacija, mogu vam reći, nije bila loša. Jasno, odudarao sam od mlade gospode, ne samo po visini i godinama, nego i po odjeći. Rebatinke Lee, tenisice Champion, bijela majica s natpisom – Split!
    Na parkiralištu ispred stadiona motocikli, automobili, kombiji i autobusi iz Slovenije, Italije, Austrije, Njemačke, Mađarske, Češke, Slovačke, Bosne i Hercegovine, jedan iz Štipa u Makedoniji i dakako iz Hrvatske. Iz Splita samo moj fiat tipo i automobil kojim su otac i mater dovezli moje susjede, mlade heavy metalce, braću Žarka i Vladu Vulića. A oni na plus 30 stupnjeva Celzijusovih uza svu onu crnu robu još navukli i – crne kožne jakete! Zaista, nima Splita do Splita! Žarko, Vlado i njihova splitska ekipa stali su prvi u red pred ulaz u stadion, tako su stajali više od tri sata, dok u 18 sati nisu otvorena vrata. A onda, sprint u stilu Carla Lewisa do goleme pozornice. Jer, važno je biti tik uz pozornicu, da Bruce Dickinson i ostali iron maideni ne budu dalje od dva-tri metra…
    U šesnaestercu
    Dakako, nisam se tiskao u toj gužvi, s kćeri sam sjedio na tribinama, početak koncerta iščekivao “s pristojne udaljenosti”. Točno u 20 sati tišinu je poremetila svirka predgrupe Dirty Deeds. Ipak, više od 15.000 metalaca iščekivalo je trenutak kad će doći Iron Maiden. To se zbilo u 21.30 sati. Kći je s tribina otrčala na travnjak, točno u šesnaesterac, pred Iron Maiden, ja sam morao za njom… Urnebes, ludilo, dreka, cika, vriska, dernjava, skričanje, vrtenje glavom, ruke uvis, pljeskanje, padanje u trans… Reflektori su obasjali Iron Maiden, s pozornice su se čuli prvi akordi pjesme (pjesme!?) The Wicker Man. Odjednom su svi počeli “petavati roge” (za one koji ne znaju, to znači držati ispružene kažiprst i mali prst) prema pozornici, upitao sam kćerku:
    – Zašto im petavaju roge?
    Njezina ruka našla se na mojim ustima uz komentar:
    – Molim te, nemoj da te ko čuje!? Nije to petavanje rogova, to je naš heavy metalski pozdrav…
    Posjet liječniku
    Majko moja! Sve do 23.30 slušao sam izbliza tu buku, u mislima sam se vratio trideset godina unatrag, sjetio se Beatlesa, Rolling Stonesa, Doorsa, Beach Boysa, Shadowsa… Na pamet su mi pali plesnjaci u podrumima Dioklecijanove palače, splitski Batali i Mladi batali, splitski Delfini i njihov Beat na moru, Roboti i Mramor, kamen i željezo, Bijele strijele, Zlatni akordi, Indexi i njihova Plima… I dakako, šibenska grupa Mi.
    Koncert je završen, moja muka je tek počela. Ne zato jer sam morao voziti od Izole do Splita, nego zbog toga što sam – oglušio! Zujalo mi je u glavi i ušima, stotine grdelina, frzelina, faganela, vrduna, zvuk telefaksa, šum vodopada i tuša, sve mi je to odzvanjalo u ušima. Sve do Splita. Nije bilo druge nego otići u bolnicu na Firulama, na Odjel za uho, grlo i nos. Uvaženi doktor Ivo Glunčić me je pregledao, dao lijekove, odredio terapiju…
    I dok presretna kći zove “sve živo” telefonom i oduševljeno priča o koncertu Iron Maidena, ja u ušima nosim uspomenu na njih. I sjećam se kako je Arsen Dedić pjevao: O, mladosti moja!

  5. jozo kaže:

    da li bi bullsi dobili što da boozera stave u drugu postavu, a taj gibson starta? tada bi obrambeno bili jači, a ofenzivno ne bi toliko izgubili. Taj ipak zna pogodit u poludistancu, a i agresivniji je, a boozer postane glavna napadačka opcija u drugoj petorci.

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: