Najluđi turnir na svitu

Šezdeset osam momčadi, tri tjedna, jedan košarkaški trofej. March madness nije za ljude slabog srca. On nije za ljude koji ne vole uzbuđenja. On nije za ljude koji preziru nepredvidivost. March madness je najluđi, najuzbudljiviji, najnepredvidljiviji sportski događaj godine na čiji spomen poznavateljima srce lupa brže nego da su pojeli kilogram pržene slanine ravno sa grudi Scarlett Johansson na stražnjem sjedalu Bugatti Veyrona koji juri 300 kilometara na sat. Zašto?

O čovječe, od kuda da krenem?! Zamislite nokaut turnir 68 najboljih svjetskih nogometnih reprezentacija. Zamislite da je minimalno 20 utakmica riješeno u sudačkoj nadoknadi ili na penale, sa suludim utakmicama koje završavaju 5:4 uz šanse koje se redaju kao na pokretnoj traci. Zamislite da nas turnir svake godine počasti s neočekivanim uzletima reprezentacija poput, amo reć, Kostarike koja na putu do polufinala dobije Njemačku u prvom kolu 1:0, u drugom razbije Tursku 3:1, izvuče se na penale kontra Brazila i onda padne od Hrvatske autogolom u zadnjoj minuti produžetka. Sad uz to zamislite da svi ti nogometaši nisu plaćeni koliko su već plaćeni nego da igraju kao amateri, zamislite da su svi učesnici redom emocionalno nezreli (ne treba vam puno zamišljanja kod ove stavke), zamislite da im je turnir najveći događaj u dosadašnjem životu i onda još zamislite da između nekih reprezentacija postoji krvava povijest koja traje skoro 100 godina. Jeste? E, to je otprilike March Madness. Ukoliko volite košarku, ukoliko uistinu volite košarku, ukoliko ste jedan od onih likova koji ostaju budni noćima uz NBA, provode ljetne dane na igralištu, gledaju snimke tekmi iz davnih dana, gledaju klince kako igraju basket svaki put kada prolaze kraj škole, ukoliko vam srce uzlupa a tlak skoči svaki put kada se utakmica lomi – March Madness je turnir za vas. Počeo sam ga gledati samo zato jer me zanimalo kako igraju budući NBA košarkaši, no njegovo ludilo me osvojilo i zarobilo.

Istina, treba priznati kako je kvaliteta košarke debelo ispod NBA ili Euroligaške razine i kako se zna tu i tamo dogoditi da prođe 10 minuta a da niti jedna ekipa ne ubaci poene iz igre, ali to su mane na koje možete zažmiriti. March Madness je poput djevojke s kojom ćete provesti tri užasno uzbudljiva i iscrpljujuća tjedna prije nego vas njena nimfomanija i mentalna neuravnoteženost ne natjeraju da pobjegnete glavom bez obzira. Nezaboravno je riječ koju tražim.

Druga riječ je neopisivo. Riječima se ne može prenijeti uzbuđenje gledanja napete završnice između dvije podjednako dobre ekipe od kojih jedna prolazi dalje tricom u zadnjoj sekundi samo da bi okrenuli na drugu utakmicu i shvatili da favoriti gube 11 razlike od totalnih autsajdera i imaju samo 3 minute da se vrate u susret ili će njihova sezona završiti. March Madness je neopisivo stanje totalne ushićenosti, on je basketarska droga, on je više stanje košarkaške svijesti.

Uzbuđenje je još veće ukoliko u turniru imate ekipu koja vam je posebno draga ili koju vam je gušt gledati. NCAA je različita u odnosu na profi lige pošto igrači ostaju na faksu maksimalno četiri godine što znači kako lanjski favoriti ove sezone mogu biti kante za napucavanje*, pa je sasvim moguće da vama omiljeni tim ne uleti u završni turnir. Srećom pa koledž košarka svake godine nudi pregršt simpatičnih momčadi koje je pravi užitak gledati pa nećete imati problema pronaći neku po svom guštu. Ukoliko vam se ne da birati dopustite da vam predstavim četiri svoja favorita pa slobodno izaberite jednog.

* Lanjski prvaci iz Connecticuta ove su sezone tek deveta momčad u South dijelu ždrijeba (što bi značilo da su 33. do 36. ekipa po jačini u turniru), dok finalisti iz Butlera uopće nisu ušli u turnir)

Kentucky Wildcats

 Momčadi Johna Caliparija mi obično idu na živce. Puno talenta, puno bahatosti, puno one and done igrača, timska igra na nuli. Kada svi gledaju kako se popeti na draftu normalno je da igra pati. No ovogodišnja ekipa Kentuckya je potpuno drugačija. Talent je i dalje tu, dubina je i dalje tu, brza tranzicijska košarka je i dalje tu, ali ono čega prije nije bilo a ove sezone ima na bacanje je uigranost.

Wildcatse je gušt gledati zbog načina na koji budući prvi pick drafta Anthony Davis zatvara reket i svojim, poput anakondi dugačkim i zagušujućim rukama oduzima ulaze i pologanja. Wildcatse je gušt gledati zbog brzine kojom se transformiraju iz obrane u napad i kreiraju poene u tranziciji za brzonogog Michaela Kidda Gilchrista i skočnog Terrencea Jonesa koji razaraju protivnike učestalim kontrama. Wildcatse je gušt gledati zbog high – low igre Davisa koji je prava rijetkost u sveučilišnoj košarci – tehnički potkovan centar koji zna dodavati kad je udvojen – te Dorona Lamba koji posjeduje Ređijevsku preciznost kada ga ide, iako nije tako dobar kada treba prolaziti kroz duple blokove kao svima omiljeni prgavac iz Pacersa. Ukoliko odaberete Wildcatse za svoje favorite nećete pogriješiti – oni igraju atraktivnu košarku sa supstancom, a to se rijetko viđa na bilo kojoj razini. Poraz kojeg su pretrpjeli od Vanderbilta u finalu SEC konferencije dobro će im doći kao otriježnjenje i upozorenje pred March Madness u kojem se svaki trenutak umišljenosti i bahatosti kažnjava porazima. Nešto što je John Calipari do sada morao naučiti.

North Carolina Tar Heels

Kentucky i UNC imaju pregršt dodirnih točaka iako ne igraju u istoj konferenciji. Oba programa imaju tradiciju i pobjedama prošaranu povijest*, oba programa imaju legendarne trenere u Calipariju i Royu Williamsu, oba programa igraju sličan stil košarke zasnovan na tranziciji i brzini i oba programa imaju duboke i talentirane momčadi.

*Kentucky ima sedam naslova, Tar Heelsi šest, samo UCLA ima više. Imaju najveći broj nastupa na završnom turniru, obje momčadi imaju po 105 pobjeda u Madnessu što je najviše u povijesti, obje ekipe dale su hrpu NBA legendi. Okej, Tar Heelsi tu vode pošto su stvorili Michaela Jordana,  Billya Cunninhama, Boba Mcadooa i ajde, uključit ćemo i njega, Vincea Cartera, dok su Wildcatsi odgojili Dana Issela, Pata Rileya, Cliffa Hagana i Kennya Walkera, dakle redom old skool legende.

Ono što su u Wildcatsima Davis i Lamb to su u Tar Heelsima Tyler Zeller i Harrison Barnes. Zeller je okretni, ispolirani, napadački orijentirani centar koji posjeduje neobičnu okretnost s obzirom na svoju visinu i, jelte, mliječno – bijelu put. Unatoč tome što izgleda kao da se svaki dan umiva Persilom ili Arielom Zeller je atleta i zna spustiti loptu na parket protiv većine svojih protivnika te poentirati iz driblinga. U obrani nije sila poput Davisa, ali kada igrate protiv njega računajte na jedan šut po posjedu lopte – momak se zna pozicionirati i kontrolirati obrambeni skok. Njegov partner u napadu je ubojica meke ruke koji slovi kao sigurni drugi pick na nadolazećem NBA draftu. Harrison Barnes bi se u budućnosti mogao razviti u nekakav mišung Rudya Gaya i Carmela Anthonya, u zabijačko krilo s ulazom i šutom, u čovjeka koji može igrati u izolaciji i poentirati protiv svih obrana u ligi. Barnes je još uvijek malkice presirov i nekad zna odigrati slabije kada ga pritišću, ali talent je vidljiv u gotovo svakoj utakmici. Kada on i Zeller surađuju, a to je gotovo uvijek, Tar Heelsi izgledaju nezaustavljivo.

UNC nije favorit za osvajanje naslova samo zbog ove dvojice. Radi se o nakrcanoj ekipi koja će nam kroz dvije godine dati pet ili više NBA igrača. Kendall Marshall će sasvim sigurno igrati rezervnog pleja u nekoj momčadi, a kao garanciju svog plejmejkerskog pedigrao donosi box score po kojem asistira gotovo 10 puta po utakmici. U koledž košarci. Što je ono, osmi najbolji skor IKAD i daleko najbolji za jednog igrača druge godine. Tu je i eksplozivni James Michael McAdoo koji donosi energiju i poene s klupe i koji ima košarkaške gene – njegov stric Bob je jedan od sto najboljih igrača u povijesti NBA lige. Ne treba zaboraviti niti na Reggieja Bullocka koji se specijalizirao za obavljanje svih sitnih stvari koje drže ekipu na okupu, niti na PJ Hairstona koji je jedan od najboljih catch and shoot igrača u NCAA-u. Za kraj tu je čovjek koji bi u NBA-u mogao imati jednak uspjeh kao i Barnes i Zeller, dugoruki John Henson koji ove sezone igra prekrasnu košarku, blokira šuteve kao Dikembe iako je po visini čisto krilo, koji zabija s poludistance, istrčava kontre, zakucava i igra za momčad.

Izaberete li Tar Heelse nećete pogriješiti – oni su favoriti koji igraju jako lijepu košarku. Baš kao i Wildcatsi pretrpjeli su nezgodan poraz u finalu ACC konferencije u kojem su ih Florida State Seminolesi ubili zagušujućom obranom, što bi ih trebalo samo dodatno napaliti za March Madness. Ukoliko ih krene – čuvajte se. Trofej bi lako mogao biti njihov.

Indiana Hoosiers

Ukoliko favoriti nisu vaš đir te tražite momčad koja bi mogla otići duboko, zagorčati život nositeljima i povratiti dio slavne prošlosti koja je isparila u posljednjem desetljeću onda su Hoosiersi ekipa za vas. Indiana je osvojila pet državnih naslova i 20 naslova Big Ten konferencije, no slavu su stekli većinom u sedamdesetima i osamdesetima nakon kojih je krenuo težak put prema dnu. Njihov trener Tom Crean je prije četiri godine krenuo u bolan proces čišćenja programa, a njegove su se muke ove sezone konačno isplatile. Hoosiersi su upisali jako dobru sezonu sa 25 pobjeda, no ono što je još važnije je što su savršeno igrali ulogu Davida. Hoosiersi su se specijalizirali za uništavanje favorita.

Ove su godine skinuli Kentucky Wildcatsa kojima je to bio JEDINI poraz u regularnoj sezoni. Pobijedili su Ohio State i njihovog low post diva Jareda Sullingera. Skinuli su i jaki Michigan i super jaki Michigan State, dobili su i March Madness sudionike Notre Dame i NC State, a dvaput su tukli solidni Purdue koji je unatoč svemu otišao na Veliki ples. Indiana je prototip ekipe koja uništava favorite – njihova kombinacija solidne obrane i konstantne baraže trica može pokopati svaku momčad, naročito one koje igraju zonu. Ono što Hoosierse razdvaja od mase sličnih momčadi je igra Codya Zellera koji im daje sigurna 2 poena iz blizine. Cody je Tylerov brat pa nije čudno što je njihova igra slična, no mora se priznati kako je igrač Tar Heelsa ipak talentiraniji i ispoliraniji proizvod. Cody zna bježati od kontakta i ne kontrolira defanzivni skok, no na koledž razini njegova igra je više nego pristojna.

Hooseirsi će vas očarati tricašima poput sjajnog Christiana Watforda koji je zabio tricu u zadnjoj sekundi za pobjedu kontra Kentuckya, a tu su još i plej Jordan Hulls i odlični bek Will Sheehey. Victor Oladipo je krilni centar koji ih oslobađa svojim odlično postavljenim blokovima, koji čine temelj igre Indiane – igrači Hoosiersa su u neprestanom pokretu zbog čega ih je gušt gledati. I zbog čega ih je teško zaustaviti. Sveučilište koje nam je podarilo Isiaha Thomasa, Georgea McGinnisa i Walta Bellamya opet se penje prema vrhu.

Georgetown Hoyas

 Desetljeća prolaze, treneri se smjenjuju, igrači odrastaju i napuštaju faks, no Hoyasi uvijek igraju isto. Njihova 4 – out verzija Princeton napada nešto je najljepše i najkonstantnije što se može vidjeti u sveučilišnoj košarci. O čemu se radi? Radi se o napadu koji koristi visoke igrače kroz koje se vrti napad. Nakon što se lopta proslijedi u low ili high post (ovisno o tome što obrana dozvoli) kreće prava mala košarkaška rapsodija. Blokovi, backdoor cutevi, promjene strana, kretanje, kretanje, kretanje. Kada gledate Georgetown kako igra nikad ne gledate loptu, uvijek gledate ono što se događa mimo nje, tamo je smješten košarkaški diskurs Hoyasa. Naravno, ukoliko nemate visoke igrače koji znaju igrati basket ovaj je napad osuđen na propast. Hoyasi su kroz godine odgojili niz izvrsnih centara poput Pata Ewinga, Dikembea Mutomboa i Alonzoa Mourninga, a posljednjih su godina iznjedrili nekoliko solidnih igrača poput Roya Hibberta i svakog mi trenutka sve dražeg Grega Monroea. Što im je zajedničko? Znaju pogoditi horok iz trka (nešto što se uči već 30 godina na Georgetownu i što je Pat lani konačno uspio naučiti Dwighta Howarda) i znaju dodati loptu iz posta.

Hoyasi ove sezone imaju visokog igrača koji zna vrtiti napad. Njegovo ime je Henry Sims. Dobri stari Henry nije ni izbliza talentiran kao navedeni igrači, ali je unatoč manjku talenta naučio kako treba igrati u ovom napadu. Čovjek u prosjeku ima gotovo 4 asistencije po utakmici, isključivo zbog svoje sposobnosti da pravovremeno proslijedi loptu igraču koji radi cut prema obruču. Sims ima ogromnih problema na centarskoj poziciji, naročito u obrani, ali njegov osjećaj za timsku igru je gotovo pa savršen. Nitko ne koristi taj osjećaj tako dobro kao Jason Clark i Hollis Thompson Jr. Clark je prvi strijelac momčadi koji unatoč tome nije sebičan i uvijek gleda kako razigrati ekipu, dok je Thompson talentirani slasher koji ima filing kada se treba sjuriti prema košu i poentirati.

Georgetown uz to igra i jako dobru obranu te bi mogao opako zapapriti favoritima. Ukoliko vas mami igra s puno šuga, ukoliko želite gledati nešto što rijetko možete vidjeti, e onda je Georgetown ekipa za vas. Slobodno je izaberite.

Zapravo, slobodno izaberite bilo koju momčad (dok god se ne radi o elitističkom Dukeu i dosadnom Michigan Stateu). Izaberite krasnu obranu Louisvilla i Cincinatija, odaberite trice Florida Statea, odaberite low post igru Ohio Statea, odaberite Virginia Commonwealth i Shaku Smarta, odaberite Marquette i rasplesanog trenera Buzza Williamsa. Ili nemojte, nego gledajte utakmice i navijajte za napete završnice i za ispadanja favorita. Navijajte za uzbuđenje i trenutke koji izazivaju srčane udare. Navijajte za košarku, za čistoću sportskog uzbuđenja. Navijajte za ushićenje koje vam prolazi kroz tijelo dok lopta u presudnom trenutku prolazi kroz obruč. Navijajte za trnce po leđima i za naježenu kožu. Jer to je bit March Madnessa.

Ukoliko se makar desetoro ljudi navuče na Madness ja ću biti presretan. Turnir možete pratiti na Areni na kojoj ćemo tekme uglavnom komentirati ja i gospodin Marko Šapit, a ako nemate Arenu pomoći će vam streamovi. Legalno možete pratiti Turnir na CBS-u koji ove sezone naplaćuje 4 dolara (lani je bilo free). Kao i obično možete se javiti na fejs na kojem iz dana u dan raste broj košarkaških fanatika.

Označeno , , , , ,

6 thoughts on “Najluđi turnir na svitu

  1. Nenad kaže:

    Oldican clanak. Samo si zaboravio da pomenesh “bracketology” i koliko ona (extra) doprinosi celokupnom uzbudjenju.
    Go Blue!
    Nenad

  2. gil scott kaže:

    al ga pretjera..imam osjećad da čitam recenziju tračerice od strane nabrijane klinke iz 7. razreda

    • Leon kaže:

      Sve okej,al previse si nahvalio tylera zellera u odnosu na hensona i codyja…henson je mozda i najispoliranija cetvorka u koledz kosarci ili na draftu,ima sut,pass igru,kretnju kroz blokove,obranu na kakvu jos samo tony mitchell kada ju hoce i anthony davis mogu napraviti,nevjerojatan iq u igri,skok koje ce mu biti glavno oruzje….a kod codyja,on je jednostavno puno talentiraniji,ista stvar koju si naveo sa izbjegavanjem kontakata je stvar i tylera do ove sezone,al velika je razlika izmedju njih,4 godine skoro…vidit cemo sve…i kendall marshall ako bude drugi plej u nekoj momcadi,onda mu ni ne vrijedi ici tamo…A i razlog zasto je davis tako pametan igrac i zasto zna voditi loptu,te pomalo i sutirati je taj sto je nakon junior sezone narastao oko 25cm u jedno ljeto,tako barem kazu…

  3. 1 od 10 kaže:

    Lijepo napisano. Iskreno, ne pratim NCAA Bog zna.. ali nafurao sam se opasno sada, :D

  4. Mario kaže:

    “ja i gospodin Marko Šapit”
    sebe prvoga jeli :P
    cccc :D

    ali clanak je stvarno jako dobar :) moguce da si i mene navuka na to :) potrazit cu malo utakmice

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: