Pobačaj u Oregonu

Između Amerike i Europe postoje ogromne kulturne različitosti u najosnovnijoj filozofiji života; različitosti koje se iz nekog neobičnog razloga ne reflektiraju unutar kompleksne ideje profesionalnog sporta. U Starome svijetu, u kojem je ideja društvene pravde izgradila finu malu tvrđavu kroz posljednjih parsto godina, jedino što određuje sudbinu sportskih momčadi je novac i slobodno tržište. U Americi, središtu liberalnog kapitalizma, pak postoji restriktivni sistem koji, u teoriji i na papiru, garantira jednake šanse za borbu za naslov. Radi se o zanimljivom fenomenu koji se pojavio u posljednjih 25 godina i posve izmijenio lice sporta.

Europi je donio eskalaciju plaća sportaša, denazionalizaciju nogometnih liga, preslagivanje klubova u korporacije, otuđivanje navijačkog korpusa i odstranjivanje radničke klase, ako ćemo biti vulgarni i pričati o klasama, sa stadiona. Promijenile su se i same strukture momčadi – ekipe koje imaju najviše love; bez obzira na tradiciju, nogometne škole, skaute i slične stvari potrebne za pronalaženje i proizvodnju igračke kvalitete, počele su dominirati.U Americi su se javile potpuno iste stvari – eskalacije plaća, elitizacija sportskih priredbi kroz drastično povećanje cijena ulaznica, i tako bliže, i tako dalje, i tako dosadnije. Promijenile su se i same strukture momčadi – salary cap, prisilna podjela profita, već postojeći draft sustav i centralistički, gotovo totalitaristički ustroj liga sa komesionarom/diktatorom na čelu – donijele su velike promjene koje su, na papiru i u teoriji, omogućili svakoj momčadi da se ravnopravno bori za naslov, bez obzira na veličinu njenog tržišta i promet koji generira.

Stoga nije čudno što su abortirane sportske momčadi postale endemska američka pojava. Nigdje u svijetu vas kombinacija pravila biranja novih igrača, zavrzlama sa salary capom i centralističke intervencije ne prisiljava da prekidate prirodni razvoj ekipe i tonete na dno kako bi se jednog dana vinuli prema vrhu. Posljednja abortirana momčad koju smo imali u NBA ligi, koja služi kao najbolji primjer spomenutog modela, pobačena je pod neuobičajenim okolnostima. Momčad Indiane je slovila za najvećeg favorita lige do trenutka u kojem je Ron Artest uletio u gledalište i napravio rusvaj. Kroz sljedeće dvije sezone Pacersi su ostali bez Reggieja Millera, Rona Artesta, Stephena Jacksona i Jermaina O’Neala, a momčad koja je trebala podići trofej Larrya O’Briena plasirala se u jedan jedini playoff u četiri godine, u kojem je isprašena nakon prve runde.

Prije tjedan dana bili smo svjedoci još jednog abortusa koji je prošao gotovo pa neprimjećeno u odnosu na onaj Pacersa. Portland Trail Blazersi su napravili nekoliko preciznih rezova i odstranili deformirani plod napornog rada koji se nikad nije rodio. Momčad koja je trebala dominirati Zapadom i sprati ljagu s uprljanog imena Blazersa se raspala bez da je ispunila svoj potencijal. Poput bloka kamena koji je trebao postati prekrasan kip, ali se raspuknuo pod udarcima dlijeta.

 

Sredinom nultih navijači Trail Blazersa u potpunosti su okrenuli leđa svojoj ekipi. Najrabijatniji navijači lige, poznati po tome što nikada ne govore protiv svojih i što napadaju svakoga tko se usudi reći ružnu riječ o igračima Blazersa, puštali su paru kroz uši kao likovi u crtićima. Bilo im je dosta. Portland je i dalje postizao solidne rezultate, redovito su ulazili u doigravanje, ali Blazersi su istovremeno donosili sramotu gradu koji je imao i još uvijek ima samo jednu jedinu profesionalnu sportsku momčad kojom se neizmjerno ponosi. Jail Blazersi su uprljali ime grada koji se diči opsesivnim ganjanjem izvrsnosti. Maurice Cheecks je došao na mjesto trenera i u tren oka izgubio uzde, ulagujući se zvijezdama na svom rosteru. Ruben Patterson, registrirani seksualni prijestupnik, postao je član ekipe. Rasheed Wallace, Qyntell Woods i Damon Stoudemire bili su kažnjeni zbog posjedovanja trave. Woodsu se konzumiranje travurine i moglo oprostiti pošto i nije imao nekog talenta pa se nije imalo što uništiti, a i trebala mu je terapija za smirenje budući da je bio poprilično ratoboran tip. Što je dokazao organziravši borbe pasa u svom stanu. Sheed je također bio van kontrole – dobio je sedam utakmica kazne jer je napravio sačekušu za suca Tima Donaghya i navodno zaprijetio da će ga razbiti*, a godinu dana ranije bacio je ručnik u lice zgaženog Arvydasa Sabonisa koji je riskirao svoje dugoročno zdravlje igrama u playoffu. Saba je uskoro napustio momčad. Problemi tu nisu stali – Zack Randolph i Patterson su se pomlatili na treningu, policija je još jednom našla drogu u Stoudemireovoj kući, a Darius Miller je trenera Cheeksa nazvao „niggerom“, u ne baš prijateljskim okolnostima.

*Jep, Donaghy je frajer koji je završio u pržunu nakon što se otkrilo da se kladio na NBA utakmice. Sheed je možda bio lud, ali nije bio glup i nanjušio je smrad od samog početka. Za ovo ga ipak ne možemo kriviti, šta ne?

Jail Blazersi su bili užasno zabavna ekipa za praćenje*, ali nisu bili ekipa za koju su ljudi mogli navijati. Obožavam ekipe koje imaju par ludonja, koje igraju grubo i koje tu i tamo naprave spačku, ali Jail Blazersi su bili uistinu odurna momčad. Zato jer uopće nisu bili momčad. Navijači su trpjeli i trpjeli i trpjeli, poput zlostavljane žene u nesretnom braku. Sve dok nisu izvukli nož za filetiranje iz ladice za beštek i počeli ubadati.

*Okej, osim sranja s borbama pasa. To je stvarno dno dna od kojeg mi se povraća.

Blazerse nije bilo briga za publiku. Bonzi Wells, čiji su intervjui bili blesaviji od njegovog imena, izjavio je kako momčad nije briga za navijače, da im se živo jebe za to što oni misle. Odnos između igrača i ljudi za koje igraju se u potpunosti raspao. Ljudi su prestali ići na utakmice, a Rose Garden je bankrotirao. Blazersi su dopustili da njihov nekoć prekrasni košarkaški vrt zaraste u korov.

Sve dok Paul Allen, gazda kluba, nije konačno otvorio herbicid i stao špricati.

Ta momčad Blazersa nije bila abortirana, ona je razvila svoj puni potencijal. Problem je što je njen potencijal bio monstruozan te se pretvorila u čudovište. Ustrijeljena je sačmaricom iza staje, poput bijesnog psa u američkim filmovima. Novi GM Kevin Pritchard krenuo je u agresivnu obnovu i iz rukava izvukao tri nevjerojatna poteza koji mogu stati bok uz bok najboljim potezima Reda Aurbacha ili Jerrya Krausa. Postavio je temelje nove momčadi Trail Blazersa. Momčadi koja je kasnije abortirana.

 

Sve je započelo 2006. godine kada je nakon drafta zamijenio Tyrusa Thomasa za LaMarcusa Aldridgea. Eksplozivno krilo koje se ne trudi za čovjeka kroz kojeg možete vrtjeti napad? Nije loše, šta ne? Njegov sljedeći potez bio je još bolji. Thea Ratliffa i Sebastiana Telfaira pretvorio je u Dickeaua, LaFrentza i Foyea i onda je napravio nezamislivo – Randya je trejdao za Brandona Roya (hvala Minnesotta). U jednom danu Pritchard* je preporodio franšizu koja se činila mrtvom. Dovukao je visokog igrača koji je trebao biti prijetnja s poludistance i na taj način omogućavati hi – lo igru sa Z-Boom koji je ostao u ekipi kao podsjetnik na nesretne dane Jail Blazersa, a uz njega je dobio old skool beka koji je metodičnim pokretima, varkama glavom i košarkaškom inteligencijom ostavljao protivnike u prašini unatoč ne pretjerano impresivnim fizikalijama.

*Samo da vas podsjetim kako je Pritchard godinu dana ranije obavljao funkciju direktora košarkaškog osoblja te je nagovarao Paula Allena i GM-a Johna Nasha da trećim pickom drafta uzmu Chrisa Paula. Jok. Trejdali su taj pick u Utah koja je izabrala Derona Williamsa, a Blazersi su sa šestim i dvajsedmim pickom koje su dobili zauzvrat izabrali Martella Webstera i Linasa Kleizu. Homer bi rekao D’oh.

Sljedeće godine Pritchard se riješio Randolpha koji je postajao sve nesnosniji i sve lijenjiji, no njegov najvažniji potez povučen je na draftu. Umjesto Kevina Duranta izabrao je Grega Odena. Premda se sada čini kako je bilo suludo birati na koledžu stalno ozlijeđenog centra umjesto igrača sa nevjerojatno tečnom igrom poput Kevina, naročito od franšize koja je dvadesetak godina ranije izabrala na koledžu stalno ozlijeđenog centra ispred fantastičnog strijelca, Greg Oden je bio igrač kakav je trebao Trail Blazersima. Imali su prvog strijelca u Royu i drugi im nije trebao. Imali su jako mekanu četvorku koja je izbjegavala kontakt u LaMarcusu Aldridgeu. Sve što im je trebalo za pohod na naslov bio je robusni, čvrsti, obrambeno orijentirani centar koji je kupio ofenzivne skokove. Nije im trebalo krilo koje će zabijati, nije im trebao plej jer su i Aldridge i Roy bili plejmejkeri. Trebao im je centar. Izabrali su Odena. Danas se to čini suludim potezom, ali tada je to bio potez zbog kojeg su se u Oregonu razvile zastave, zbog kojeg se zatrubilo u lovačke rogove i zbog kojeg se najavio pohod na titulu i skidanje ljage koja se još cijedila sa loga Blazersa. Unatoč tome što se Oden ozlijedio Portland je upisao 41 pobjedu.

Konačni temelji buduće šampionske momčadi postavljeni su sljedeće sezone. Pritchard je za lovu uzeo dva tricaša Rudya Fernandeza i Julia Jonesa, iz šešira je izvukao Darella Arthura i zamijenio ga za fantastično defanzivno krilo Nicolasa Batuma, malo se zglajzao na draftu izabravši Brandona Rusha*  kojeg je trejdao za Baylessa i Diogua te Omera Asika koji je ostao u Europi, ali je svejedno nadogradio temelje ekipe čija se slava počela širiti diljem zemlje poput trbuha Shaquilla O’Neala nakon dviiljadečetrte. „Za pet godina“, vrištali su svi, „ova će ekipa donijeti naslov u Portland“. Kako su se samo prevarili.

* Iza su ostali Anthony Randolph, Ibaka, Hibbert, Lee, Anderson, George Hill, Peković, DeAndre Jordan, JaVale, Speights, Chalmers, Mbah a Moute i Dragič. Kada uzmemo u obzir da su prije Rusha birani Derrick Rose, Beasley, Love, Westbrook, Mayo, Gallinari, Erick Gordon i Brook Lopez sve što možemo reći je – jebemti život, koji draft!

 

Neostvarena momčad Blazersa navijačima je donijela dvije sezone sa preko 50 pobjeda i tri ispadanja u prvoj rundi doigravanja*. Donijela im je niz uzbudljivih utakmica – lanjske pobjede u gostima kod Miamija i Royevo uništavanje Mavericksa u finišu četvrte utakmice prve runde plejofa bili su posljednji bljeskovi ekipe na samrti. Momčad koja je na papiru imala imala sve – rasnog strijelca, plejmejkersku četvorku, hi – lo igru, duboku klupu, jaku obranu trice, dominantnog defanzivnog centra i jako dobrog trenera rascopala se kao Marvinova glava u Pulp Fictionu.

* Blazersi su fascinantna franšiza koja jako brzo apsolvira periode ponovne izgradnje. Od 1977. kada su osvojili svoj prvi i jedini naslov (još jedna momčad čiji je plafon bio puno veći i koja je pala zbog ozljeda Billa Waltona) odigrali su 35 sezona. U samo sedam sezona nisu igrali u playoffu. Tri puta su ispali u drugoj rundi, tri puta u finalu konferencije, dva puta u velikom finalu, jednom od Pistonsa, jednom od Bullsa. Čak 20 puta, dvadeset jebenih puta, su ispali u prvoj rundi doigravanja. To je tako ludo da ne znam šta bi reka.

 Prije tjedan dana ta šampionska ekipa je abortirana. Otpuštanjem uvijek ozlijeđenog, pokunjenog Grega Odena, čije vas tužno lice jednostavno tjera da ga zagrlite i kažete mu da će sve biti u redu, prestali su snovi o šampionatu. Nešto ranije otpušten je i trener Nate McMillan, Pritchardu su uvalili kajlu dvije sezone ranije*, a pravi raspad je počeo kada je Brandon Roy otišao u penziju nakon što je otkrio da u koljenima umjesto ligamenata ima laštik iz tisuću puta opranih mudanata.

*Pritchard je dobio otkaz par dana prije drafta 2010. godine zbog konstantnih neslaganja s Paulom Allenom. Gospodin čovjek je ostao u franšizi, pripremio draft do kraja i onda se pokupio.

Blazersi su krenuli u novu izgradnju sa nekoliko solidnih blokova (LaMarcus koji i sam pati od rijetke bolesti srca, Batum, Babbit), nekoliko utega (ugovori Webstera i Wesa Matthewsa) i hrpetinom ističućih ugovora. S visokim pickom na prekrcanom draftu i gomilom prostora ispod salary capa trebali bi kroz godinu ili dvije složiti momčad koja se još jednom može natjecati za playoff. No to nije bitno, to nije tema ove priče, to nije ono što nas zanima, na to smo ionako navikli.

Bez obzira kako Blazersi igrali u budućnosti zauvijek će ostati žal što njihova abortirana  momčad nije ostvarila svoj puni potencijal, žal koji ne postoji samo među opsesivnim navijačima Portlanda nego i među istinskim ljubiteljima košarke. Gledati spore, metodične, kirurški precizne napade Portlanda i taj nevjerojatni talent kojim je ekipa bila prekrcana za mene je predstavljao istinski užitak. Momčad predvođena Royem i Aldridgeom zauvijek će ostati upamćena kao dokaz da u američkim sportovima, naročito u NBA-u, ne postoje sigurne stvari. Favoriti nisu bitni. Ostat će upamćena kao upozorenje da u bilo kojem trenutku možete ostati bez budućnosti. Bez obzira je li u pitanju smrt Lena Biasa ili Dražena Petrovića, ludilo Rona Artesta i Stephena Jacksona ili ozljede Brandona Roya i Grega Odena sportska smrt uvijek lebdi iznad nadarenih ekipa. Jedan krivi potez i gotovo je. Abortus. Kraj. Kraj kakav se dogodio Portland Trail Blazersima kojima sudbina nije bila naklonjena. Počivali u miru, sačuvani u uspomenama njihovih navijača koji ih sigurno neće zaboraviti.

 

Jel vas ubio u pojam ovaj kraj? Je? E pa neka. Eto vam na. Vi ćete se meni veseliti suncu i proljeću?! Nema šanse. Za kaznu izvolite napisati koja je vama najdraža momčad koja nikad nije ispunila svoj potencijal i koja je na kraju abortirana. Sastavke šaljite na fejs

Označeno

5 thoughts on “Pobačaj u Oregonu

  1. Gljiva kaže:

    Svaka čast čovječe ! .. kapa do poda !

  2. rubio kaže:

    Pa napravili su dva odlična poteza dovođenjem j.j.hicksona i naročito Hashem thabeta.Ovog Hasheema ako dopadne dobar coach mogao bi čuda raditi.Bolje od Mutomba.

  3. Nikola Jovanovic kaže:

    JJ Hickson daje garanciju da ce na lotteryju imati dobre sanse za neki visok pik :D

  4. rubio kaže:

    Čini se da je J.J već drugu utakmicu zaredom blizu double-doublea .Biće neke vajde od njega moj Nidžo:)

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: