Geni crveni

Stotinu i jedanaest godina Boston Red Soxi usavršavali su umjetnost razočaravanja svojih navijača. Kroz prvih 17 godina postojanja osvojili su 5 naslova i tako se zauvijek zavukli u srca svojih navijača koji su ljubav prema moćnom klubu iz Nove Engleske prenosili s koljena na koljeno poput gena. Na žalost, gen koji je nekoć garantirao obdarenost naslijednicima je donosio impotenciju, srčane probleme i Alzheimerovu bolest. Nekoć velika momčad kroz sljedećih je 86 godina stvorila tradiciju na zaribavanju u presudnim trenucima, porazima koji su kod navijača izazivali srčane udare i želji da se sva gorčina koja je proilazila iz poraza čim prije zaboravi. Njihove dvije titule u nultima očito su osvojene samo kako bi se stvorila nova baza nosioca gena – nakon dva velika trijumfa Soxi su nastavili sa uobičajenom praksom.

 Ukoliko pratite baseball dobro se sjećate kako je lanjska sezona završila. Robert Andino je šibnuo lopticu preko infielda, (Devil) Raysi su se vratili iz mrtvih kontra Yankeeja, Boston je u zadnjem mjesecu sezone prosuo prednost od 8 utakmica i propustio doigravanje. Krivnja je pala na leđa Terrya Francone i piletine i piva koje se krkalo u svlačionici.  Što je, naravno, čista glupost. Uzroci raspada su bili mnogi, bili su sitni, bili su postojani i teško ih je sve nabrojati. Baš kao i u ostalim sezonama ispunjenima razočarenjem. Soxi su nastavili tradiciju.

Nastavit će je i ove godine. Boston je ušao u sezonu s najantipatičnijom ekipom u zadnjih 10 godina i oblakom problema koji je na meni najdražu baseball ekipu iskrenuo 5 milijardi kubika tuče, ledene kiše i snijega.

Novi trener Bobby Valentine je kontrol frik opsjednut disciplinom koji nije vodio MLB momčad punih 10 godina što se jako dobro vidjelo za vrijeme priprema. Ne kažem da su Soxi izgledali neuigrano niti da su njegove taktičke varijante zastarjele, ali bilo je očito kako Bobby V tretira medije na isti način na koji ih je tretirao za vrijeme 90-ih kada je skupoća medijskog prostora zajedno s određenim standardima sprječavala objavljivanje svake pizdarije i kada su novinari znali prikrivati određene informacije u nadi da će stvoriti dobar odnos s igračima u trenerima kako bi tijekom godine dobijali ekskluzivu. Bobby V nije skužio da su se vremena promijenila pa je stao pljuvati Yankeeje i njihovog trenera Girardija čime je stvorio nepotrebnu tenziju i naslikao metu na leđima Soxa u godini kada su se trebali pritajiti i vrebati svoju priliku iz sjene. Svojim komentarima o spremnosti shortstopa Josea Iglesiasa i sposobnostima pitchera Daniela Barda stvorio je ogromnu barijeru između sebe i GM-a Bena Cheringtona te dodatno zakuhao ekspres lonac koji od lani vrije u svlačionici. Boston Red Soxi, ta simpatična i opuštena i totalno blesava ekipa pod njegovim je vodstvom nastavila svoju transformaciju u skupinu profesionalnih dosadnjakovića. Transformaciju u New York Yankeese. Nema više Mike Lowella i njegove skupine havajskih košulja, nema više Jonathana Papelbona koji je svom psu dobacivao lopticu kojom je upisan posljednji out u šampionskoj 2007., nema više V-Marta koji je ljutitom Beltreu skidao kacigu sa glave i trljao mu ćelenku, nema više Wakefielda i zajebancije na račun njegovih godina, nema više Kapetana Variteka koji je čitavu ovu bandu idiota držao na okupu. Red Soxi su postali ozbiljna, profesionalna, preplaćena ekipa vođena trenerom koji si umišlja da je oficir ratoborne vojske.

Naravno, pretjerujem. Pretjerujem zato jer mi se nova momčad Soxa ne sviđa. To što su mi antipatični ne garantira da će imati lošu sezonu. No ozljede garantiraju, a već sada ih ima hrpetina. Andrew Bailey, čovjek koji je trebao postati novi closer za Soxe, je aut tri mjeseca. Carl Crawford se nije u potpunosti oporavio, a širina u outfieldu je dodatno skresana ozljedom Ryana Kalisha. Bobby Jenks je uhićen zbog vožnje u pijanom stanju, a mogao bi propustiti čitavu sezonu zbog odurne komplikacije sa operacijom leđa zbog koje mu se inficirao dio kralježnice. Lackey i Matsuzaka su na DL-u što bi trebao biti blagoslov s obzirom kako su igrali lani, ali rotacija je toliko tanka da bi i njih volio vidjeti u lajnapu. Nema ni Andrewa Millera ni Richa Hilla koji su trebali ponuditi kakvu – takvu dubinu u bullpenu, a samo je pitanje dana kada će se Youk, Beckett i Bucholz opet ozlijediti.

Nije ni čudno što izgubili prve dvije utakmice sezone i to ukupnom razlikom 2 – 13. Nije čudno što je Buster Onley samo dva dana nakon početka sezone napisao članak koji govori u rasulu u svlačionici, o funkcionerima kluba koji puštaju netočne i sramotne informacije u medije i o defetističkoj atmosferi koja još uvijek prožima klub nakon lanjskog raspada. Nije čudno što je dobar dio navijača i stručnjaka otpisao Soxe prije početka sezone.

Ja nažalost nisam. Ne mogu. Jače je od mene. Unatoč svim problemima i dalje se nadam, gledam utakmice, emocionalno proživljavam svaku akciju. Gen je presađen. Znam da će mi donijeti samo jad, tugu i mižeriju, ali ne mogu mu pobjeći. Niti to želim. Neke momčadi, baš kao i pisci i muzičari i slikari, jednostavno pronađu tebe.

Nema ništa gore od momčadi koja je skupa, koja ima tradiciju, od koje puno očekuješ i koja na kraju ne ispuni očekivanja. Kada se u desetom mjesecu opet rasplačem radi toga što je ova skupina propustila doigravanje zalijepite mi virtualni šamar i recite da se skuliram. Ne zaslužujem bolje. Možete to napraviti preko fejsa, ako vam se da.

Označeno ,

One thought on “Geni crveni

Čujte i počujte

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: